4 minute read

NEUMORNI SAVJETNIK LIDERA Koliko vrijedi stogodišnje iskustvo?

Nove knjige

Advertisement

NEUMORNI SAVJETNIK LIDERA

Koliko vrijedi stogodišnje iskustvo?

Za većinu današnje mlade generacije pa i one srednjih godina Henry Kissinger nije ime koje bi pobuđivalo čitalačko ushićenje. Malo je vjerojatno da će i nedavno objavljena njegova knjiga s naslovom liderstvo: Šest studija o svjetskoj strategiji (izdavači Penguin Press i Allen Lane) biti preveliki izazov (uz cijenu od 36 dolara ili 25 funti) za pripadnike digitalno obrazovanog čitateljstva, koje će jamačno dati prednost upravo najavljenom novom izdanu Harryja Pottera. Da je Kissinger za svoju temu izabrao aktere suvremenih svjetskih zbivanja usredotočenih na još jednu rundu apokaliptičkih zbivanja još bi se i mogla očekivati jagma znatiželjnika, ali njegova su tema poznate ličnosti 20. stoljeća koja su krojila znatno razdoblje povijesti čovječanstva, što će ipak pobuditi

interes povijesnih analitičara i drugih stručnjaka. Kancelar Bismarck svojedobno je, u stilu svojih često zajedljivih ali vrlo efektnih dosjetki, izjavio da nitko nema pojma koliko je mnogo šarlatanstva u diplomaciji. Cinici bi mogli tvrditi da su slične primjedbe izricane i prije (naravno i poslije) Bismarcka, ali ostale nezabilježene. Ali u svakom slučaju Kissinger je u svojih 99 godina života imao prilike da otkrije dio tog šarlatanstva, a vjerojatno mu je dao i vlastiti prilog. Jesu li pojedinci važni u oblikovanju tijeka važnih događaja? Kissinger smatra da jesu pa u svojoj najnovijoj knjizi iznosi analize pojedinaca i vlastita iskustva, tvrdeći da lider, oboružan državničkom vještinom, katkad može odrediti tijek povijesti. Naravno, uz uvjet da je lider (bilo muškarac ili žena) okružen najkvalitetnijim savjetnicima. Treba li naglašavati da je takav vrhunski savjetnik, barem (i ne samo) po vlastitom mišljenju i Kissinger?! Iako se nekadašnji predsjednik Dwight Eisenhower protivio da Kissinger postane savjetnik za državnu sigurnost predsjednika Richarda Nixona – uz tvrdnju da sveučilišni profesori nisu prikladni za donošenje odluka na najvišoj razini – ovaj je trijumfalno zamijenio Harvard za spomenutu funkciju. Stekao je povjerenje jednoga od najnesigurnijih i najsumnjičavijih „vlasnika“ Ovalnog ureda, pokazavši se majstorom birokratske politike. Iako Kissinger nije bio formalno pri vlasti još od 1977. savjetovao je praktički sve američke predsjednike, počevši od Nixona. Njegova su stajališta često bila praćena podijeljenim mišljenjem, ali nikad nisu bila prešućivana. U knjizi „Liderstvo“ („Leadership“) daje sažet prikaz života i vremena u kojem je djelovalo šest osoba koje je poznavao osobno. Od Konrada Adenauera (s kojim se susreo u samo nekoliko navrata) do Nixona s kojim se susretao svakodnevno sve dok predsjednik nije dao ostavku zbog afere Watergate. Čini se da je autor u svojoj knjizi najugodnijim i po temperamentu najsrodnijim sugovornikom smatrao Lee Kuan Yewa, nekadašnjeg čelnika Singapura. Divi se Leeovom uspjehu u pretvaranju malog otoka s nestalnom etničkom mješavinom stanovništva u snažno ekonomsko i financijsko središte, s impresivnim obrazovnim sustavom. Cijeni Leeovu spretnost koju je, primjerice, pokazao 1960-ih kada je Singapur dobio izraelsku vojnu pomoć, a izraelske stručnjake, smijući se, nazivao „Meksikancima“. Uvažavao je Adenauerova dostignuća kada je demokratsku Zapadnu Njemačku pretvorio u oslonac Europe i dragocjenog partnera NATO-a. Charles de Gaulle bio je u Kissingerovim očima nemilosrdan, proračunan i vrlo djelotvoran, vraćajući Francuskoj status snažne države nakon poraza u Drugom svjetskom ratu. Slične odlike Kissinger vidi i u Margaret Thatcher i njezinom odlučnom nastojanju da transformira britansko društvo u djelotvorniju državu i nedopuštanju Argentini da zadrži Falklandske otoke 1982. Na popisu cijenjenih državnika našao se i Anvar elSadat koji je donio hrabru odluku da se raziđe sa svojim arapskim saveznicima i sklopi mir s Izraelom.

Knjiga ističe i Kissingerova osobna dostignuća, izvlačenje SAD-a iz Vijetnama, otvaranje prema Kini i posredničku diplomaciju, koja je povremeno donosila makar i kratkotrajni mir na Srednjem istoku. Međutim, Kissinger uglavnom ne reagira u knjizi na optužbe da je bio sklon žrtvovati načela i ljude zbog državnih razloga. Osvrćući se na američko odbijanje da 1971. osudi brutalne pokušaje pakistanske vojne diktature da spriječi pokret za neovisnost područja koje je tad nazivano Istočni Pakistan. On obrazlaže da bi svaki pokušaj donio malo više od priopćenja američkog neodobravanja. Doslovno kaže: „To bi također bilo umanjilo američki utjecaj i zaprijetilo početnom otvaranju prema Kini – u čemu je Pakistan bio glavni posrednik.“ Za Kissingera dobri lideri izuzetno cijene prošlost i sposobni su zamisliti moguću budućnost. Neki su lideri proroci koji sadašnjost vide „manje iz perspektive mogućeg nego iz vizije imperativa.“ Drugi tip su državnici koji upravljaju promjenama, ali su konzervativni u starom smislu čuvanja onoga što čini srž njihova društva. Budući da Kissinger, Robespierrea i Lenjina svrstava u prvu skupinu, a Metternicha i Franklina Delano Roosevelta u drugu, nije teško vidjeti na kojoj su strani njegove simpatije. Kada je riječ o njegovoj domovini i njezinoj ulozi u svijetu Kissinger uvažava njezinu snagu i sposobnost da održi red i ravnotežu – što je visoko na njegovom popisu prioriteta – ali je krajnje nezadovoljan njezinom dosljednošću. Također ne vjeruje u ono što naziva američkim „osebujnim“ vjerovanjem da je univerzalni mir moguće ostvariti i priklanja se stajalištu – koje pripisuje Nixonu – da je mir „stanje kratke i fluidne ravnoteže među velikim silama….“ Završava u pesimističkom tonu. Ne zna se odakle potječe dobro i djelotvorno liderstvo. Demokratske elite su, kako se čini, odvojene od vlastitih društava i nesklone su preuzeti odgovornost za svjetske probleme. Upozorava da je globalni poredak uzdrman „raspadom cijelih regija“ i „zaoštravanjem antagonizma velikih sila s proturječnim pozivanjem na legitimitet“. U svakom slučaju vrijedno je čuti ono što govori vremešni državnik – čak i kad nismo u svemu suglasni s onim što je napisao.

This article is from: