POŽAR U SVJETSKOJ ŽITNICI

U pravom trenutku pojavila se knjiga koja uz ostalo pokazuje kako je američka, ali i ruska te ukrajinska pšenica preoblikovala planet

Rusija i Ukrajina drže otprilike četvrtinu svjetske proizvodnje pšenice i 12 posto kalorija iz tog prehrambenog izvora. Poremećaji u proizvodnji i trgovini tim izvorom hrane već su itekako uočljivi,pa će nesamo siromašne nego i razvijene zemlje biti suočene s nestašicom kruha i nastavkom inflacije. Kako u upravo objavljenoj knjizi pod naslovom Oceani žita (Oceans of Grain: How American wheat remade the world) ukazuje Scott Reynolds Nelson, profesor na Sveučilištu Georgia, borba za kruh nije nova pojava. Podnaslov sugerira da je uz izum eksploziva koji je omogućio gradnju željeznice prema američkom Zapadu, omogućio SAD-u transport žitarica sa središnjeg područja do obale i odatle brodovima u Europu po završetku građanskoga rata. Bio je to oblik dampinške prodaje pšenice, što je pridonijelo rušenju ruskoga carstva, koje je prethodno hranilo Europljane zahvaljujući plodnom ukrajinskom tlu. Tu počinje knjiga Oceani žita, s detaljnim opisom „crne putanje“ što su je (prema ukrajinskoj legendi) oblikovali drevni ratnički trgovci, praočevi kozaka, zvani čumaki (turski naziv za „štap“ ili „koplje“). Ukrajinski folkloristi vjerovali su da su čumaki na tom plodnom području sijali žito mnogo prije nego što su ga kontrolirala različita carstva. Ti su putnici teglili kola s kožom, olovom, robovima i žitom preko euroazijskih ravnica. Pritom su njihova kola stvarala „crne staze“, koje su se pokazale vrlo unosnima. Trgovina je stvarala carstva, a ne obrnuto. Nelson pripisuje to ostvarenje ruskom trgovcu i revolucionaru Aleksandru Israelu

Helphandu koji je odrastao u Odesi u drugoj polovici 19. stoljeća, svjedočeći 1873. agrarnoj krizi u kojoj su jeftina američka pšenica, politički nemiri u Rusiji, financijska kriza i rasprsnuće paneuropskog nekretninskog mjehura, zajedničkim djelovanjem prouzročili ekonomski „rikverc“ koji je uzdrmao kontinent. Pšenica je glavna tema knjige i pokazuje: kako se i gdje uzgaja te kako je oblikovala tijek povijesti. Nelson opisuje kako su proizvodnja, skladištenje, transport i trgovina glavni činitelji u usponu i padu civilizacija od Rima do Bizanta, otomanskog carstva i carske Rusije, kao i ključni vektor u sukobima kao što je bio Prvi svjetski rat, kada je kontrola Bospora od strane sila osovine zaprijetila izvozu ruskog žita, zaoštravajući sukobe. Najfascinantniji sukob opisan u knjizi jest onaj između Katarine Velike i članova američke Ustavotvorne skupštine. Obje su strane koristile dugove za kupovanje pšenice i za jačanje vlasti. Odesa je postala glavna luka kroz koju je žito distribuirano diljem Europe. SAD je to činio putem ekspanzije prema zapadnom dijelu zemlje, gdje je trebalo manje ljudskog rada nego za proizvodnju pamuka na jugu. Građanski rat donio je dodatni napredak u proizvodnji i transportu žitarica, kao i jačanje Chicaga kao robne burze, uz sniženja troškova i rizika isporuka. Sve to, uz jačanje željeznice i otkriće nitroglicerina, omogućilo je proširenje i produbljenje luka poput Antwerpena, kao i porast prodaje američke pšenice u Europi. Budućida je oceanska (pomorska) isporuka bila barem 30 puta jeftinija nego kopnena, uz pomoć konja, to je omogućilo brzi razvoj europskih priobalnih gradova, naglašava autor knjige. Tamo gdje su iskrcavane žitarice sada se proizvodio kruh i mnogi drugi artikli za potrebe novonastajućih gradova. Sve to preoblikovalo je europsku klasnu strukturu. Seljaci su postali proizvođači i potrošači jeftinoga kruha – kao i buntovni nezadovoljnici ako bi ga nestalo. (Karl Marx pridavao je znatnu pozornost političkoj ekonomiji žitarica). Promijenjena je narav ruta i opskrbnih lanaca. Prusi su hranili svoju vojsku žitaricama ne iz Njemačke, nego iz Illinoisa, dopremljenih preko Antwerpena. Ojačale su trgovačke kuće, njihovi vlasnici postali su neki od najbogatijih ljudi na planetu, a i danas su među vodećim upravljačima globalnom trgovinom. Teško bi bilo zamisliti knjigu koja bi danas bila od takve važnosti. Posljednji put kada je svijet bio suočen s globalnom nestašicom hrane golemih razmjera u znatnoj je mjeri to bila posljedica podbačaja žetvi u Rusiji i Ukrajini, a rezultat je, uz ostalo, bilo tragično Arapsko proljeće. Mnogi znakovi sugeriraju da se sada priča ponavlja…