KOLONIJALIZAM I ROPSTVO Monumentalna nepravda

KOLONIJALIZAM I ROPSTVO

Monumentalna nepravda

Rat kojim Rusija pokušava pokoriti Ukrajinu naoko djeluje kao da je bez presedana, a zapravo je samo repriza neprestanih razračunavanja velesila tijekom povijesti.

Piše: Drago Kojić

Nastanak ekonomskih velesila više je plod otimačine nego oslanjanja na intelektualne i fizičke potencijale. Takozvana civilizacija bilježi uspone i padove, uz samo jednu konstantu: osvajačke ratove. Svjetska pozornost trenutačno je usredotočena na divljačke pokušaje Rusije da pokori i preotme Ukrajinu. Ali istodobno na barem desetak područja diljem svijeta, prvenstveno u Africi i Aziji, ne prestaju lokalna oružana razračunavanja uz ne mnogo manji broj žrtava. Da je svijet, umjesto uzajamnih krvoprolića, koristio talentiranost, inspirativnost i marljivost, planet bi jamačno bio ekonomski snažniji i ne bismo svjedočili monumentalnoj nepravdi, što ju je prouzročila simbioza kolonijalizma i ropstva, dviju pojava koje su prividno iščezle, a zapravo su uvelike vidljive. Scenarij je temeljito izmijenjen nakon što je američka policija na vrlo okrutan način ubila Afroamerikanca Georgea Floyda. Čini se da je to zvjerstvo (uz mnoštvo presedana) razbudilo uspavanu savjest znatnog dijela čovječanstva i prisililo potomke počinitelja zlodjela da se makar kratkotrajno suoče s ne baš blistavom prošlošću. Kao odgovor na globalnu kampanju pod nazivom I crni su životi važni, britanski biznis (koji je uvelike profitirao od povijesnih nepravdi) nije mogao posve ignorirati vlastitu odgovornost. Duguje to potomcima milijuna Afroamerikanaca koji su sustavno pretvarani u robove i iscrpljivani nemilosrdnim nadničarenjem – da bi gospodari polučili profit i stvarali moćne ekonomske dinastije. Lideri Barbadosa i drugih karipskih područja zalažu se za repatrijacije – što bi čak uz minimalnu nadoknadu dostizalo vrijednost u desecima milijardi dolara. Zahtjevi za kompenzacije nemaju uporište samo u težnji za ispravljanjem povijesnih nepravdi nego i utemeljenoj pretpostavci da je eksploatacija robova uvelike pridonijela jačanju britanske privrede, a čini to i dalje, koristeći nepošteno stečeni kapital.

Stvarne isprike ili politički ritual?

Francuski predsjednik Emmanuel Macron i formalno je priznao ulogu svoje zemlje u genocidu u Ruandi. Isto tako je Heiko Maas, njemački ministar vanjskih poslova službeno priznao genocid nad pripadnicima etničkih skupina Herero i Nama u razdoblju 1904-1907. kada je područje, danas poznato kao Namibija, bilo pod njemačkom kolonijalnom vlašću. Gotovo istodobno je predsjednik SAD-a Joe Biden u govoru o stotoj godišnjici masakra Afroamerikanaca u Tulsi dotaknuo sličnu neugodnu temu. Naglasio je urgentnu potrebu da se SAD suoči sa svojom mračnom prošlošću, dodavši da bez sjećanja rane neće zacijeliti. Na prvi pogled takve izjave mogle bi se smatrat korakom u pravom smjeru jer se čini da se zapadne zemlje konačno suočavaju sa svojim nasilničkim ponašanjem. Formalne isprike postale su dominirajući izričaj kojim se razmatraju prijeporna zbivanja. Međunarodne prepirke i javna osporavanja često se prihvaćaju ili odbacuju. Međutim, kao politički ritual povijesne isprike prvenstveno se odnose na sadašnjost umjesto na prošlost. Činjenica da je njemačko stajalište bilo rezultat petogodišnjih pregovora, pokazuje da je prije bilo sve nego spontano. Zapravo je bilo u bliskoj vezi s različitim financijskim i geopolitičkim razmatranjima. Promatrane u uskim okvirima izjave o Ruandi i Namibiji bile su problematične. Ni Macron ni Maas zapravo nisu ponudili aktualnu ispriku. Kako upozorava Financial Times britanski političari izražavaju svakojake oblike žaljenja-zbog ropstva, zbog gladi u Irskoj nakon dramatičnog podbačaja uroda krumpira, zbog represija Mau-Mau ili zbog masakra u Amristaru, ali uvijek izostaje potpuna isprika ili nešto što bi značilo neuvijeno prihvaćanje odgovornosti. Iako je Macron eksplicitno priznao odgovornost za genocid u Ruandi, ali priznanje je bilo praćeno francuskom neobvezujućom relativizacijom.

Umjesto samokritika – samohvala

Nije u pitanju samo izbjegavanje zakonske odgovornosti. Nekadašnje kolonijalne sile kazat će sve osim priznanja da imperijalni projekti nisu bili progresivni jer bi time ugrozili nacionalne mitove o izuzetnosti. Zato se takve izjave usredotočuju na epizodne umjesto na sustavne stvari. Njemačka je pripravna otvoreno priznati Hereroi Nama genocid, ali je šutljiva kada se radi o znatno smrtonosnijoj pobuni Maji-Maji u njemačkim posjedima na istoku Afrike kada je zabilježeno 200 do 300-tisuća ubijenih. Takve isprike, kako je tvrdio jedan povjesničar, više služe kao samohvala nego kao kritika. U svakom slučaju malo je vjerojatno da se ropstvo i kolonijalna zvjerstva mogu tako lako arhivirati u povijest, uz mrvicu efektne

retorike. Na groblju smještenom uz rub Namibijske pustinje pokopane su žrtve prvog genocida počinjenog u 20. stoljeću. Desetci tisuća ljudi iz plemena Herero, Nama i Sam usmrćeni su u masakrima što su ih počinili njemački kolonizatori 1904. – 1908. neki od njih u koncentracijskim logorima u priobalnom gradu Swakopmundu. Namibijsko udruženje za istraživanje spomenutog genocida pokrenulo je kampanju za naknadu štete potomcima žrtava, pripadnicima najmarginaliziranije skupine na jugu Afrike. Potpuna zapuštenost spomenutog groblja utoliko je dojmljivija uzmemo li u obzir da je još uvijek najjača europska privreda ponudila da će tijekom trideset godina isplatiti 1,1 milijarde eura, kao naknadu za ono što bi se iz današnje perspektive – po mišljenju Berlina- moglo nazvati genocidom. Ponuda je uslijedila nakon učestalih zahtjeva potomaka žrtava da bivši gospodari uz ispriku dadu i konkretnu financijsku odštetu. Povijesne reparacije postaju sve češće međunarodno pravilo, javio je nedavno Thomas Craemer, profesor javnog upravljanja na Sveučilištu Connecticut i stručnjak za takve nagodbe.

Negodovanje bez granica

Ali dok je vlada Namibijskog predsjednika Hagea Geingoba prihvatila ponudu, parlament je ljetos još nije bio odobrio, smatrajući je nedovoljnom. Globalna debata o odšteti žrtava kolonizacije i ropstva – doduše uvelike zakašnjela- ipak je vrlo intenzivna. U SAD-u je usredotočena na odštetu zbog ropstva. U Europi je u prvom planu inzistiranje na saniranju posljedica, tj. zločina što su ih počinili kolonizatori. Belgija je ustrojila povjerenstvo za istraživanje vlastitih kolonijalnih grijeha, a Emmanuel Macron zagovara vraćanje afričkih umjetnina, što su ih prisvojili Francuzi u „kolonijalnoj pljački“. Njemačka (koja je prethodno namirila reparacije žrtvama holokausta) čini se da je pristala platiti reparacije bivšoj koloniji. Zastoj u Namibiji ilustrira teškoće koje se javljaju u svakoj takvoj nagodbi. Da bi reparacije bile djelotvorne, trebale bi obuhvatiti izravno potomke žrtava i biti dovoljno izdašne da se shvate kao gesta pomirenja, smatra Craemer. Negodovanja svakako nisu mogla mimoići Belgiju koja ima izuzetno brutalnu kolonijalnu prošlost. U recentnim propitivanjima neizbježno je bilo pitanje što ta zemlja duguje Demokratskoj Republici Kongo (DRK), koju je eksploatirala punih 75 godina. Nezavidna prošlost ostavila je neželjene posljedice na sadašnjost pa je Belgijai na vlastitom području suočena s tragovima rasizma. U pismu upućenom 30. lipnja 2020. Felixu Tshisekediju, predsjedniku DRK-a, u prigodi 60-obljetnice neovisnosti zemlje, kralj Philippe prvi put je iskazao najdublje žaljenje zbog „nasilja i okrutnosti“ što ih je počinila Belgija, povezujući to i s

današnjim rasizmom. Iako to nije bila eksplicitna isprika, bio je krupan korak za instituciju, koja je još nedavno slavila „donošenje civilizacije“ u Kongo. Istodobno je belgijski parlament odredio nekoliko komisija koje trebaju utvrditi istinu, ubrzati pomirenje i pokrenuti reparacije žrtvama Konga za vladavine Leopolda II.

Gorivo za bombe na Hirošimu i Nagasaki

Osiromašeni je Leopold II angažirao istraživača Henrya Mortona Stanlyea kako bi mu pomogao prigrabiti u centralnoj Africi područje 80 puta veće od njegova kraljevstva. Belgija je to učinila da bi se domogla eksploatacije gume i slonovače. Pohod je Belgiji donio golemo bogatstvo, a smrt milijunima Kongoanaca. Pod pokroviteljstvom Leopolda II utemeljena je 1906. kompanija Union Minière -HautKatanga (UMHK) kao biznis za crpljenje dijamanata, tj. eksploataciju kongoanskog rudnog bogatstva i željeznički promet. Rude su pridonijele izgradnji belgijskih gradova i ukupne privrede, ubrzavajući industrijalizaciju i bogateći kraljevsku obitelj. Taj je imetak uzdigao i međunarodni status Belgije kao reprezentativne globalne države. Union Minièreje 1911. počela eksploatirati bakar visoke kvalitete u rudniku Kulukuluku. Kompanija je 1929. bila najveći svjetski proizvođač bakra, a 1960-ih kobalta. Tada je UMHK generirala polovicu kongoanskog dohotka i 70% izvoza. Danas kad Rusija i još neke velesile prijete svijetu nuklearnim razračunavanjima, kao svojevrsni kuriozitet navodi se podatak da su dvije atomske bombe što su ih Amerikanci ispustili na Hirošimu i Nagasaki sadržavale uran koji je Union Minière crpila u Kongu. Kompanija je postala toliko snažna da je dobila naziv - ako ne i status –„Država u državi“. Područje pod njenoj vlašću protezalo se na 7.000 četvornih milja. Gospodarila je zaposlenicima od njihovog rođenja do smrti, školujući im djecu koja su se zatim i sama zapošljavala u UMHK-u. Tijekom prvih 30 godina poslovanja kompanija je zapošljavala do 250.000 radnika, kako navodi povjesničar John Higginson. Prisilni ruralni egzodus zauvijek je izmijenio kongoansku poljoprivrednu proizvodnju. „Belgija i belgijski narod moraju priznati da svoje sadašnje bogatstvo duguju tomu što su od nekud uzeli novac, ali su pri tom silom kolonizirali stanovništvo i čitav teritorij“, izjavila je Anne Wetsi Mpoma, aktivistica i umjetnička kustosica, od koje je zatraženo da bude savjetnica u parlamentarnoj komisiji kao pripadnica kongoanske dijaspore.

Diskriminacija nije iščezla

Belgija je već krajem 19. st. bila snažna industrijska sila, ali njezina je ekonomija nemjerljivo ojačala nakon prisvajanja Konga, kaže Pierre Kompany najistaknutiji belgijski političar kongoanskog porijekla (i otac bivšeg kapetana Manchester Cityja

Vinncenta Kompanyja). U to je doba Antwerpen postao druga najzaposlenija luka nakon Liverpoola, najprije zahvaljujući kongoanskoj gumi i slonovači, a zatim mineralima UMHK-a. Prema anketi iz 2007. 9 od 23 najbogatije belgijske obitelji može zahvaliti za svoj imetak ponajviše kolonizaciji Konga. U međuvremenu je Leopold II mnogo državnog novca utrošio u javne radove, stekavši nadimak „kralj graditelj“. Kompany drži da svatko treba znati odakle potječe stečeni novac. „Da Belgija nije osvojila Kongo ne bi postala ono što je danas“, tvrdi on. UMHK je tvorila najveći dio konglomerata Société Générale de Belgique, koji je u jednom razdoblju kontrolirao 70% kongoanske privrede. Posljedice utjecaja kolonijalizma na život Afrikanaca, ne samo onih koji su ostali u domovini nego i onih koji su se „silom ili milom“ iselili na europski Zapad, dugo će se osjećati. Istraživanje iz 2017. pokazalo je da je među 100.000 Belgijanaca koji potječu iz Konga, Ruande i Burundija 60% suočeno s diskriminacijom u stambenom zbrinjavanju, obrazovanju i zapošljavanju, dok je 86% anketiranih izjavilo kako osjećaju da ih okolina doživljava kao strance. Neki od njih smatraju da bi povijesne lekcije u školama trebale temeljite obuhvatiti i ono što se zbivalo tijekom kolonijalizma. Proces, naravno, neće biti lagan. U nedavnoj anketi Sveučilišta u Antwerpenu polovica Belgijanaca iskazala je stajalište da je Belgija počinila više dobra nego zla u Kongu. Skupina istraživača u UN-a o temi „ljudska prava“ bez uvijanja je zaključila: Belgija mora uvažiti prave razmjere nasilja i nepravde u svojoj kolonijalnoj prošlosti, kako bi se mogla lakše obračunati s uzrocima današnjeg rasizma, s kojim su suočene osobe afričkog porijekla.

Zaboravnost ili zanemarivanje?

Netko je 1881. donirao antikni mjedeni dijadem nizozemskom nacionalnom i umjetničkom muzeju (Rijksmuseum) u Amsterdamu. U taj je predmet ugraviran heraldički grb i godina 1689., a nema nikakvog znaka koji bi upućivao kojoj svrsi bi služio. Muzejsko osoblje definiralo ga je kao pseću ogrlicu. Da su istraživači bili malo temeljitiji, vjerojatno bi u zbirci uočili crteže koji prikazuju slične ogrlice, a nosili su ih mladi crnački muškarci. Svrstani su kao „Mauri“ koji su u 17. st. rutinski djelovali kao sluge u nizozemskim kućanstvima. Bila je to svojevrsna sporedna djelatnost u vrlo raširenoj praksi europskih zemalja u trgovini robljem, pri čemu su milijuni crnačkih robova prebacivani u Sjevernu, Srednju i Južnu Ameriku. Ropstvo 1881. nije bilo daleko u sjećanju. Na nekim nizozemskim kolonijalnim plantažama bilo je prestalo tek prije desetak godina. Ipak kustos muzeja očito je previdio povezanost dijadema s ropstvom. Je li nizozemsko društvo zaista zaboravilo na takve predmete? Ili je nastojalo ne vidjeti ih, kao ni ono čega su bili simbol?

Optužujuća ogrlica

Ogrlica je prikazana na izložbi o povijesti ropstva u Nizozemskoj i dio je širokog pokreta preispitivanja kolonijalnog razdoblja te zemlje. Nizozemska je vladala Indonezijom, Surinamom, Curaçaoom i u još nekoliko karipskih otoka od početka 17. do sredine 20. st. Najprije posredstvom Istočno – indijske (VOC) i Zapadnoindijske (GWC) kompanije, a zatim izravno. Robovi su radili na plantažama kave, mirodija i šećera do 1860-ih. Kako zaključuje The Economist, tijekom zlatnog doba slikara i tulipana, Nizozemci su bili među vodećim u svijetu trgovci robljem, osvajajući države na zapadu Afrike, kako bi preoteli dio trgovine od Portugalaca. U novije vrijeme Nizozemci nisu previše isticali taj dio povijesti, ali diskrecija je postajala teža nakon što je zemlja postajala sve više multikulturno društvo. Najviše useljenika dolazi iz Maroka i Turske, ali oni iz Indonezije i područja Kariba čine 5% stanovništva. Globalno negodovanje zbog nehumanog postupanja prema crnačkom stanovništvu u SAD-u proširilo se diljem svijeta i pretvorilo se u sve prihvaćenije stajalište da su jednako važni životi pripadnika svih rasa. Nizozemci su skloni identificirati ropstvo s onim što se događalo diljem Sjeverne, Srednje i Južne Amerike. Međutim, znatan dio trgovine robljem odvijao se na relaciji od delte Gangesa do Indonezije, a robovi su prodavani i u južnoj Africi i u samoj Nizozemskoj, gdje je ropstvo bilo nezakonito, ali robovi koji su se tamo zatekli morali su raditi jer nisu imali izbora. Neki su od njih pronašli put ulaska u nizozemsko društvo. Među njima je bio Paulus Maurus, sluga u imućnom klanu Nassau La Lecq, izdanku nizozemske kraljevske obitelji. Crkveni zapisi pokazuju da je postao konjanički bubnjar u pukovniji vrhovnog nizozemskog zapovjednika te da je 1864. oženio Nizozemkinju i s njom imao dijete. Slika konjičke jedinice napravljena nekoliko desetljeća kasnije prikazuje crnog bubnjara na konju, a imao je oko vrata, čini se, spomenutu metalnu ogrlicu. Možda ju je nosio baš Maurus. Sustav je bio razuzdan i nepredvidljiv. Jan Pieterszoon, oficir VOC-a, dao je masakrirati 14.000 od ukupno 15.000 stanovnika molučkog otoka Great Banda.

Uzajamno neshvaćanje

Kada je prije 62 godine u Pakoštanima otvoreno turistiško naselje Cluba Méditerrané u polinezijskom stilu bila je to svojevrsna atrakcija ne samo za Hrvatsku već i za konkurentske zemlje. Okupljali su se tamo turisti iz cijele Europe, naročito iz zemalja u kojima se govori francuski-Francuske, Belgije, Švicarske i Luksemburga. Zatekao se tamo i autor ovog teksta, kao zaposlenik sa skromnim turističkim kvalifikacijama. Kao student relativno prihvatljivo sporazumijevao se s gostima. Bilo je to razdoblje kada su se u Francuskoj – ali i u Pakoštanima- vodile žestoke rasprave o ratu u Alžiru. Družio sam se tri tjedna s nekoliko Francuza, među kojima je bio i Albert Roytman, s kojim sam se neko vrijeme dopisivao. Nakon nekoliko mjeseci

korespondencija je prestala, a njegovi znanci obavijestili su me da je poginuo boreći se u Ažiru. Dakle, dogodilo se ono čega se pribojavao i što je, žestoko osuđivao. Koliko je tada u Alžiru zaglavilo mladića sličnih njemu na obje strane. Svi su se oni uzaludno odupirali kolonijalizmu, a neki su postali žrtve osvajačkih ambicija svoje domovine. Tada sam bolje nego ikad prije shvatio pogubnost kolonijalizma. I u zemljama osvajača bilo je bezbroj razorenih obitelji, prekinutih prijateljstava uz goleme ekonomske i kulturne gubitke diljem cijelog svijeta. U polovici afričkih država francuski je službeni jezik, a osvajačke je tragove te zemlje nalazimo sve do Tahitija. Lani je Benjamin Stora, uvaženi francuski povjesničar alžirskog porijekla objavio svoj dugo očekivani izvještaj o sjećanju na francusku kolonizaciju i rat u Alžiru. U obje zemlje reakcije su bile ekstremno žestoke. Snažna alžirska organizacija Ratni veterani za oslobođenje (ONM) odbacila ga je kao simboličan pokušaj ublažavanja dimenzija ili čak prikrivanja kolonijalnih zločina, smatrajući da je autor nedorečen. Istodobno, u Francuskoj su skupine koje zastupaju tzv. Harkis Alžirce koji podržavaju Francuze, optužili povjesničara da izbjegava škakljiva pitanja.

Koliko vrijede kajanja?

Izvještaj koji je naručio predsjednik Macron bio je pokušaj da se Francuska suoči sa svojom 132 godine dugom okupacijom Alžira i promovira pomirenje dviju država. Ali izostala je isprika za francuske postupke. Kada se analizira odnos bivše kolonijalne sile injezine kolonije, fokus je isključivo na kajanju. Je li kolonizator učinio dovoljno u nadoknadi štete i koliko je podbacio? S moralne ili povijesne točke gledišta to je legitimno jer kolonizator nosi breme svoje okrutne okupacije. Ako istinski želimo shvatiti povezanost s dominacijom – koja isključuje ideju pravde – taj je pogled kratkovidan, smatra alžirski novinar i pisac Kamel Daoud, koji je na tu temu dao osvrt u FT-u. Fokusiranje ekskluzivno na grijehe svodi koloniziranog na status vječite žrtvovanosti. Ali to je pristup zapadnih akademskih promatrača, intelektualaca iz bivših kolonija koji sada žive u kolonizatorskoj državi i elita u bivšoj koloniji koji iskorištavaju prošlost da bo osnažile vlastite interese, tvrdi Daoud. Ako prihvaćamo da smo žrtva to nas sprečava da vidimo kako političke i ekonomske elite u bivšim kolonijama manipuliraju sjećanjem na kolonizaciju, polažući pravo na nasljeđe revolucije. Zapad vidi svijet kroz vlastitu krivnju, kao što ga je nekad gledao kroz želju za dominacijom. Krivnja može biti bezazlena, ali sprečava da je obje strane shvate i krenu naprijed. Postoje globalni interesi pomirenja Francuske i Alžira zbog žestokih odnosa u prošlosti, geografske blizine dviju zemalja, popriličnog broja alžirskih imigracijskih zajednica i nedavnih džihadističkih divljanja na francuskom tlu, gdje su teroristi koristili religiju, ali i nepravde kojima su bili podvrgnuti njihovi alžirski roditelji, opravdavajući vlastito nasilje.

Ali, kako tvrdi autor, ne smijemo zaboraviti da se tema krivnje i pomirenja tiče i bivših kolonija. Što bi Alžir trebao učiniti s vlastitom prošlošću, koju „oslobodioci“ često iskrivljuju, nastojeći ojačati vlastite interese? Kako reagirati prema bivšoj kolonijalnoj sili? Ubiti je? Poslovati s njom? Tražiti repatrijacije? Voljeti je ili ignorirati? Pokušati je destabilizirati ili surađivati s njom u ekonomskom razvoju? Alžir je zatvoren za biznis. Ulazne vize su rijetkost, a slika države zamrznuta je poput muzeja, kao znak slave ljudi koji su oružjem stekli slobodu. Prošlost dominira nad sadašnjošću. Svijet ne zna gotovo ništa o svakodnevnom životu u zemlji i kako se kolonijalna prošlost doživljava?

Lopovi i na domaćem terenu

Trgovci robljem, kolonizatori i drugi osvajači opustošili su nedovoljno razvijeni dio svijeta, ponajviše Afriku. Na žalost i neki afrički lideri nakon stjecanja nezavisnosti pljačkali su vlastite države, na što je početkom listopada upozorio predsjednik najnapučenije zemlje crnog kontinenta, Nigerije, Muhammadu Buhari. Nigerija je nedavno bila prisiljena pokrenuti zakonski postupak protiv Državne agencije za kriminal UK-a nakon uzastopnih odgađanja povrata novca što ga je 1990-ih iz zemlje odnio bivši diktator, general Sani Abacha. Međutim sudski postupak otkriva dimenzije kriminala s kojim je suočena Nigerija. Pretpostavlja se da je spomenuti diktator na Zapad prebacio oko 5 milijardi dolara. Ali sudski je obuhvaćeno samo 150 milijuna. S obzirom na raširenost korupcije diljem Afrike, javlja se zabrinutost hoće li dio imovine koji se vrati biti adekvatno iskorišten. Ne smije se zaboraviti da su otimačina i pranje novca prvenstveno provođeni posredstvom zapadne jurisdikcije. Ako se Afrikancima ne može u potpunosti vjerovati da adekvatno raspolažu svojim novcem nije vjerojatno da će djelotvorno zaštiti i kulturno nasljeđe. Kada je riječ o takvoj imovini zapadni muzeji i državne vlasti, kako se čini, uvelike se slažu da je treba vratiti. Međutim, tehnička procedura povratka ostavlja mnogo prostora za održavanje statusa quo. Ili što bi se prostački reklo „ pojeo vuk magarca“. Muzeji kažu da umjetničko blago treba vratiti, ako se dokaže da je opljačkano. Drukčija je priča ako su umjetnine pribavljene kupnjom ili na drugi zakonit način. Problem je u tom, što bi muzeji, kao sadašnji vlasnici otetog blaga, ocjenjivali kako je stečeno. Bučni zahtjevi za povrat opljačkanog umjetničkog blaga sve su glasniji i odlučniji. Međutim, neki od bivših afričkih korumpiranih lidera prebacili su milijarde novca na svoje račune u zapadnim bankama. Iako je Nigerija vjerojatno najuspješnija među afričkim državama u povratu ukradenog novca, vratila je samo neznatan dio onog što je pohranjeno u trezorima na Zapadu, upozorava predsjednik Buhari.

O kolonijalnim osvajanjima Ujedinjenog Kraljevstva uvjerljivo govori rasprostranjenost engleskog jezika koji je zaposjeo cijelu Sjevernu Ameriku uz znatan broj državica Srednje Amerike, Gvajanu u Južnoj Americi, Australiju, Novi Zeland, Indiju i Pakistan. Ne zaboravimo i znatan broj državica Oceanije. Uz to je engleski kao poslovni jezik osvojio Kinu, Japan, Europu, Bliski i Srednji Istok pa je očito da je cijeli planet pod tom lingvističkom kolonizacijom (ali sada barem bez robova).

Koncentrični krugovi

Britanci su brodovima prevoziti Afrikance- robove- do plantaža u Novi Svijet već 1500-tih godina, dakle odmah nakon otkrića Amerike (ako je taj termin danas uopće primjenjiv). Zenit je dostignut u 18. st. Trgovci su kupovali robove u zapadnoj Africi, a plaćali su ih robom koja je dopremana iz Londona, Bristola i Liverpoola. Oko trećine robova umiralo je tijekom putovanja u zastrašujućim uvjetima do britanske Zapadne Indije. Brodovi su se vraćali u Europu sa zapadno-indijskim šećerom, američkim duhanom i pamukom. U tom trojakom transportu prevezeno je oko dva milijuna Afrikanaca što čini oko šestine ukupne atlantske trgovine robljem. Cijena roba dopremljenog na plantažu iznosila je oko 6000 funti (u današnjem novcu), uz visok mortalitet. Četiri od svakih deset robova umirali su tijekom tri godine po dolasku – primjerice na imanju CODREINGTON u vlasništvu Engleske crkve na Barbadosu. Patili su od iscrpljenosti prekomjernim radom, skapavali od gladi, okrutnog fizičkog kažnjavanja i seksualnog nasilja. Neki su stručnjaci plantaže definirali kao „koncentrične krugove“ dohotka. Klas Ronnback, profesor ekonomske povijesti na sveučilištu Gothenburg, procijenio je u istraživanju 2018. razmjere tri takva kruga. Izračunao je da je oko 1800. god. trojaka trgovina donosila oko 5.7% BDP-a UK-a. Taj je udio porastao na 7.9% kada su dodani prihodi od plantaža. Vrijednost svih industrija povezanih s ropstvom porasla je na 11,1% ukupnog ekonomskog učinka. To je bilo vrlo značajno u okolnostima kad je u privredi UK-a dominirala poljoprivreda. Posebice je to bilo dragocjeno za Londonski City, koji je proširio svoj međunarodni utjecaj putem takve trgovine. Poslovodstvo Citya žestoko se opiralo ukidanju trgovine robljem, što je uslijedilo 1807. Daljnji korak naprijed bilo je ukidanje ropstva 1833. Pri tome su vlasnici dobili naknadu od 20 milijuna funti, što je bila ogromna suma po današnjim mjerilima.

Opterećujuće obiteljsko nasljeđe

U brojnim knjigama autori bez prestanka i danas ukazuju na imperijalističke nepravde prema stanovništvu u kolonijama. Britansko-kanadski novinar Alex Renton u knjizi „Krvavo nasljeđe“( Blood Legacy):

„Je li zaista ikad moguće rasteretiti se od prošlosti? David Cameron zacijelo je mislio da jest kada je u rujnu 2015. u ulozi premijera posjetio Jamajcu praćen osjećajem da bi se britanska vlada napokon mogla suočiti s naslijeđem kolonijalizma i robovlasništva na tom području. Karipske su zemlje zatražile odštetu, ali su razočarane učinkom. Cameron je podsjetio na britansko nastojanje da izbriše ropstvo s lica planeta, izražavajući nadu da bi se dvije zemlje mogle osloboditi mučnog nasljedstva. Ali s tim u vezi spomenuo je tek milostinju razvojne pomoći za gradnju zatvora u Kingstonu. Mnogi su u tome vidjeli sebičnu gestu da bi se olakšala deportacija zatvorenika iz Britanije“. Iskaz novinara Rentona predstavlja hrabar kritički osvrt na ulogu vlastite obitelji u porobljavanju. Kada je prihvaćen zakon o ukidanju ropstva 1833. njegovi izravni predci, Fergussoni iz Kilkerrana, imali su u vlasništvu 198 osoba sa statusom robova na plantažama u Jamajci. Za njih su dobili kompenzaciju veću 3 milijuna funti (u današnjoj vrijednosti) zbog „gubitka imovine“. Naknadu su i to popriličnu, dobivali svi vlasnici, a oslobođeni robovi ni penija! Britanski porezni obveznici, uključujući potomke robova, na koncu će isplatiti 17 milijardi funti naknade bivšim robovlasnicima. Renton se zalaže za iznošenje potpune istine o neslavnoj prošlosti, ali i za naknadu štete potomcima robova. Njegovo suočavanje s prošlošću počelo je u vlastitoj kući, kopanjem po papirima svoga djeda, gdje je naišao na popis i procjenu plantaže Carrick. Našao je 11 stranica ispisanih krajem 18. st., gdje je prikazan imetak njegovih predaka. Dokumenti su sadržavali imena, uloge i vrijednost imovine 79 odraslih osoba s petero djece. „Taj popis kada ga čitam, izaziva mi mučninu“, zapisao je Rentonu knjizi. Odlučio se angažirati u detaljnom istraživanju poslovanja bivših obiteljskih plantaža u Tobagu i Jamajci. Taj obiteljski arhiv sadrži snažne priče, uključujući putovanje Agustusa Thomsona (s robovskim imenom Caesar) iz Jamajke u London. Želio se suprotstaviti vlasniku prikazom nepravednog postupanja, uključujući torturu kojoj su bili izloženi on i njegova obitelj. „Krvavo nasljeđe“ puno je frapantnih detalja koji uključuju razgovore s potomcima robova, ali i s brojnim akademskim osobama.

Kategorija niža od čovjeka

Barbados je bio prvo britansko „robovsko društvo“ najunosnije tijekom sto godina. Britanci su na otok došli 1620-ih. Uzgajali su pamuk, indigo i duhan, zatim su prešli na šećernu trsku. U slijedećim desetljećima propisali su da robovi dopremljeni na otok iz Afrike budu svrstani u subhumanu kategoriju „bića ispod čovjeka“, tj. kao „pokretna imovina“. Ubrzo su robovske kolonije utemeljene diljem Karipskih otoka i u Sjevernoj Americi. Više od 12 milijuna Afrikanaca pretvoreno je u robove tijekom

tri stoljeća transatlantske trgovine robljem. Oko 44 milijuna njihovih potomaka danas živi na Karibima, uključujući Kubu. Naslijeđe vlasnika robova je očito: bijeli žitelji Barbadosa čine oko 2,5% među 200.000 stanovnika, ali su vlasnici najvećeg dijela plodne zemlje na otoku. S obzirom na takvu povijest ne iznenađuje što je Barbados u središtu globalne debate o reparacijama.

Neizbrojive žrtve kolijevke demokracije

Mnoge bi se razvijene zemlje rado odrekle nekih poglavlja u svojoj povijesti, a na toj nepopularnoj tablici visoko je mjesto rezervirano za SAD. Kao i Kanada gotovo je u potpunosti istrijebio autohtono stanovništvo, Indijance. Starije civilizacije – Inke, Maje i Asteci – stradali su od zaraznih bolesti koje su im podarili prvi osvajači – Španjolci i Portugalci, koji se nisu ustručavali ni od uporabe mačeta i sličnog oružja. Armije robova zaglavile su na plantažama američkog juga. Ali Amerikanci nisu bili izbirljivi u traženju žrtava, o čemu najbolje znaju pričati žitelji Koreje i Vijetnama, koji će posljedice američkog „izvoza demokracije“ osjećati stoljećima. Ameri su gostovali s oružjem i po zemljama Bliskog i Srednjeg istoka. Posvuda su nesebićno pomagali diktatorskim režimima da se liše nepoželjnih konkurenata. U državnom udaru za koji se smatra da ga je podržala CIA 17.1.1961. separatisti su u Kongu ubili demokratski izabranog premijera Patricea Lumumbu. „Grijeh“ mu je bio naljepnica da je „komunistička lutka“, a smaknuću su pridonijeli belgijski industrijalci. Kolale su tvrdnje da je CIA umiješana i u smaknuće čileanskog državnika Salvadorea Alliendea, a možda i čelnika UN-a Daga Hammarskjölda. Nije bila rijetkost „razmjena mišljenja“ Amerikanaca s režimima državica u Srednjoj Americi, a kroz nišan su gledali Kuba nakon što joj je čelnik postao Fidel Castro. Odnos američke policije prema Amerikancima „egzotične“ boje kože i nakon više od stoljeća i pol od ukidanja ropstva i dalje je opterećen nesnošljivošću i ugnjetavanjem, rasističkim zlodjelima. Upravo je rasizam kumovao globalnom otrežnjenju i pobuni sročenoj u pokret Crnački životi su važni. Mogli bismo još dugo nabrajati zastranjivanja strica Sama, a možda je svrsishodnije upozoriti da SAD potkopava i vlastitu stabilnost. U posljednje vrijeme objavljeno je niz knjiga u kojima autori argumentirano upozoravaju na opasnost od ponavljanja američkog građanskog rata. U tom stilu, koji nije uputno podcijeniti, iznose se alarmantne tvrdnje, dramatičnije nego ikad od 1861. Voltaire je svojedobno izjavio: „Oni koji vas mogu navesti da vjerujete u apsurdnost, mogu vas motivirati da počinite grozote.“ I prije pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2016. politički analitičari su ukazivali na eroziju demokracije u SAD-u i na zaokret prema autokraciji. Drugim riječima na opasnost da „svjetski policajac“ postane krvnik vlastite domovine. Trumpovi pobornici spriječeni su u izvođenju puča 6. siječnja 2021., što je bilo zvono na uzbunu. Ankete pokazuju kako većina Republikanaca još uvijek drži da su

Demokrati ukrali izbore, uz pomoć domaćih zagovornika, venecuelskih glasačkih aparata ili kombinacijom svih ovih činitelja. Ilustrativnu knjigu na tu temu pod nazivom „Kako počinju građanski ratovi“ napisala je Barbara Walters sa Sveučilišta Kalifornija . U knjizi: „Ovo neće proći“ koje su autori reporteri New York Times-a Jonathan Martin i Alexander Burns, navodi se citat Joea Bidena koji govori jednom visoko pozicioniranom demokratu: „nadam se zaista da će moje predsjednikovanje funkcionirati. Ako ne, nisam siguran da ćemo imati državu“. Kada predsjednik SAD-a može izgovoriti nešto tako apokaliptično bez velikog podizanja obrva, vidljivo je koliko je rutinski postao strah – zaključuje autor.

Škole po uzoru na konclogore

Ramona Klein sjeća se kako su joj 1954 kada je imala sedam godina ispirali kosu kerozinom kako bi uklonili uši. Sjeća se i zvuka ključeva na ringu i svjetlosti dže3pne lampe sina nadstojnice internata koji ju je seksualno zlostavljao. „Dirao mi je tijelo na način na koji se ne bi smjelo dirati dječje tijelo,“ kaže ona. Klein koja je o tome govorila iz svoje kuće u Sjevernoj Dakoti kolumnistici FT-a u Chicagu, jedna je od preživjelih pripadnica američkih internata u kojima su indijanska djeca trpjela zlostavljanje, a ponekad i usmrćivana u okviru programa prisilne asimilacije u bjelačko društvo. Tijekom 150 godina tisuće indijanske djece prisilno je izvlačeno iz obiteljskih nastambi da bi pohađala neki od internata koje je financirala savezna vlada. Izvještaj Ministarstva unutarnjih poslova objavljen u svibnju, navodi da je više od 500 indijanske djece umrlo u takvim školama od 1819. do 1969. Očekuje se da će taj broj porasti nakon nastavka istraživanja i utvrđivanja činjenica. U 53 škole postojala su označena ili neoznačena mjesta za ukop umrle djece. Osnivač najčuvenije od tih škola (Carleisle Indian Indusrial School) sumirao je filozofiju svoje institucije u poklič „ubijete Indijanca u njemu, sačuvajte čovjeka.“ “Našoj su djeci čupali kosu i trgali odjeću, a imena su im često zamjenjivali engleskim ili samo brojem (kao u nacističkim konclogorima)“ izjavila je nedavno Sandra White Hawk predsjednica ravnateljskog vijeća američkih državnih internata za indijansku djecu i autorica knjige „Dijete indijanske rase: priča o povratku“. „Djeca su kažnjavana fizički ako bi govorila materinskim jezikom,“ kaže ona. Metode kažnjavanja uključivale su smještaj u samicu, šamaranje, šibanje, bičevanje i slične iskaze „nježnosti“. Posebno je zapanjujuća bila metoda „odgoja“ tražeći od djece da sama smišljaju kako će se uzajamno kažnjavati. Ta je tema pobudila pojačanu pozornost u SAD-u i Kanadi, gdje je Papa Franjo u srpnju ove godine u „pokajničkom hodočašću“ iskazao žaljenje za postupke u crkvenim internatima. Kanadska vlada kasnije je izjavila da njegovo pokajanje nije upečatljivo. Zaključni izvještaj kanadske komisije za istinu i povjerenje, objavljen 2015. navodi da je utvrđeno 3200 usmrćenih u internatima za mlade Indijance.

Američki federalni internati zatvoreni su ili predani na upravljanje indijanskoj etničkoj zajednici 1969. iako su neki kojima je upravljala crkva još djelovali.

Čije je djelo Homo sapiens?

Iz svega što je nanizano u ovom prikazu teško je oduprijeti se utemeljenoj sumnji da čovječanstvo nije daleko od opasnosti izbijanja trećeg svjetskog rata. Rusija zvecka čak i nuklearnim oružjem, prijeteći da bi se eventualni četvrti rat vodio lukom i strijelom, kako je to duhovito prorekao Albert Einstein. Nisu Rusi jedina prijetnja stabilnosti čovječanstva. Ne možemo govoriti niti da su kolonijalizam i druge prijetnje iščezle s repertoara vanjske politike svih zemalja. U tekstu kao kolonijalističke nisu spominjane tri velesile – Kina, Japan pa ni Rusija. Što ne znači da ih povijest amnestira od toga.

Novi-stari osvajači

Nabrajanje svega što je Japan činio u Drugom svjetskom ratu, kao i u još nekim razdobljima, oduzelo bi prostora koliko sadrži ovaj napis. Kina desetljećima ne prestaje prijetiti prisvajanjem Tajvana. Mnoge državice na Pacifičkim otocima žele da im se ekonomski pomogne, ali ne njihovim uvlačenjem u globalne političke igre. U takvoj međunarodnoj optici pozornost je privukao podatak da je Kina u travnju potpisala pakt o sigurnosti sa Solomonskim otocima. Čini se da bi taj sporazum omogućio kineskim sigurnosnim snagama da na tom području rasporede svoje ratne brodove. Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi obišao je to područje u traženju sličnih sporazuma. Pretpostavlja se da je bio uspješan u državicama Samoa i Tonga. Rusija je napadom na Ukrajinu pokazala da želi obnoviti davno stečeni status osvajačke sile. Bivši Sovjetski savez gotovo svim susjedima oduzeo je dijelove teritorija, kao nagradu za pripadništvo pobjedničkoj ekipi u Drugom svjetskom ratu. Na popisu oštećenih našle su se Finska, Poljska, Slovačka, Mađarska, Rumunjska i Japan, uz aneksiju triju pribaltičkih zemalja Litve, Latvije i Estonije. Kao „desert“ Njemačkoj je oduzeo područje Königsberga. Teško je i nabrojiti gdje je sve Rusija otimala prije prisvajanje Krima. Uzela je Abhaziju i Južnu Osetiju u Gruziji i Pridnjestrovlje u Moldaviji. To je samo nastavak starih osvajačkih pohoda od 1462. kada se nakon višestoljetne tatarsko-mongolske vladavine obnovila ruska državnost i moć. Ruski kolonijalizam nije prestao do danas pa se ne treba čuditi da je to prostorno najveća država na svijetu. Dodatne razloge za nespokojstvo vidimo u globalnom jačanju antidemokratskih stranaka, ponegdje čak s fašističkim i nacističkim primjesama. Mnogi Europljani uključujući dio Hrvata uzbudili su se zbog dolaska na vlast u Italiji stranke koja glorificira Benita Mussolinija. Svojevrsna je ironija da su u rujnu švedski protuemigrantski

demokrati postali druga po jačini stranka u zemlji. Od 22 utemeljitelja stranke 18 zagovara bjelačku dominaciju, a desetak ih je imalo veze s fašističkim ili nacističkim organizacijama. Može se takve primjere naći u još nekoliko europskih zemalja, od Austrije do Mađarske. Ovim prikazom mogle bi se osjetiti zakinutim Španjolska, Portugal i Italija koje su pridonijele kolonijalnoj otimačini i trgovini robljem. Jedna lasta ne čini proljeće, a dvije? UK je uvelike pridonijela rasnoj diskriminaciji, ali trenutačno je tamošnji premijer Indijac Rishi Sunak, a i gradonačelnik Londona Sadiq Kan Pakistanac. Ne smijemo zaboraviti ni američki iskorak: imali su tamnoputog predsjednika, Baracka Obamu, To je barem skroman pomak u suzbijanju rasne diskriminacije.

Može li morbidnije?

Kolonijalizam i imperijalizam nisu iščezli, samo mijenjaju oblik. Optimisti će kazati da je barem iščezlo ropstvo, ali događaji ukazuju da možda i nije tako, barem na pojedinačnoj razini. Mediji su nedavno sa zgražanjem izvijestili kako su trojica maloljetnih sinova čečenskog diktatora Ramzan Kadirova ocu poklonila tri zarobljena Ukrajinca. Sinovi su u dobi o 14, 15 i 16 godina. Kadirov je objasnio da je obuka ratobornih mladića počela davno te da je vrijeme za pravu borbu. Sinovi su, čini se, ozbiljno shvatili oca, kojega je poklon obradovao, a ponosan je na njih. Imajući sve to na umu, javlja se pomisao koliko je pronicljiv bio OscarWilde u procjeni Homo sapiensa kad je svoje razmišljanje uobličio u aforizam: „Katkad mi se čini da je Bog u stvaranju čovjeka donekle precijenio svoju sposobnost“.