Pismo glavnog urednika

Kako izbjeći (zavodljive) zamke protekcionizma

Samodostatnost treba biti imperativ kod onih proizvoda koji mogu biti konkurentni cijenom i kvalitetom. Svi ostali koncepti ne bi bili ispravni u kontekstu tržišne ekonomije i globalnog tržišta kojem pripadamo. Vrlo krupne promjene u svjetskom gospodarstvu uvjetovale su, međutim, kretanja koja zabrinjavaju. Koncept prema kojem bi države trebale težiti zadovoljavanju svojih potreba iz vlastitih resursa umjesto da se oslanjaju na vanjske izvore, odnosno druge države, preko noći je postao popularan. Hrvatska nije iznimka.

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

ISSN 1848-140X, studeni 2022., godina 12, broj 3-4 perspektive

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

RIZICI GLOBALIZACIJE

Poremećaji u dobavnim lancima i nestašice određenih proizvoda uslijed izbijanja pandemije koronavirusa već su rezultirali s nekoliko malih revolucija u području ekonomske teorije, ali i probudili globalizacijom odavno uspavanu i pomalo zaboravljenu ideju gospodarske samodostatnosti. Kad je riječ o Hrvatskoj smatra se da bi trebala težiti postizanju samodostatnosti u području hrane, vode i energije. Upozorava se da bi koncept samoodrživosti mogao prijeći u fazu kontraproduktivnosti, pa time nanijeti ogromne štete ukupnom gospodarstvu. Hrvatska, kao mala zemlja s otvorenim gospodarstvom se ne može, ali i ne smije uvući u takav ekonomski pravac.

Opasnosti i zamke ekonomskog izolacionizma

Dok je riječ o strateškim resursima kao što su voda, energija i hrana, redom kategorije u kojima Hrvatska stoji relativno vrlo dobro s resursima, ali loše s njihovim adekvatnim korištenjem, koncepcija samodostatnosti i samoodrživosti ima realnu podlogu. Opasno je, međutim ako se ideja samodostatnosti započne širiti izvan toga kruga. Sve ozbiljne analize ukazuju na činjenicu da previše inzistiranja na samodostatnosti mimo neumoljivih zakona tržišta vodi u protekcionizam i antiglobalizacijsku retoriku. Takav pristup u konačnici rezultira gospodarstvom koje funkcionira ispod svog optimuma i ne teži

povećanju izvoza. Sljedeći prigovor odnosi se na veličinu tržišta i pitanje koliko ima smisla orijentirati se na zadovoljavanje vlastitih potreba kada je riječ o relativno maloj potražnji. Drugim riječima, SAMODOSTATNOST – zadovoljavanje potreba iz vlastitih resursa itekako može biti OPASNO.

Hrvatska, međutim, može imati konkretnu korist od narasle pojave nearshoringa, odnosno premještanja proizvodnje s Dalekog istoka u zemlje koje su bliže europskim maticama koje o preseljenju i promišljaju, pokazalo je nedavno istraživanje koje je proveo Bečki institut za međunarodne ekonomske studije (The Vienna Institute for International Economic Studies, WIIW). No, korist bi bila dalekosežnija da je više primjera tvornica i pogona koji se umjesto u drugim zemljama Europe otvaraju u Hrvatskoj. Investitore u tom naumu i dalje sprječavaju strukturni problem koji se sporo ili nikako ne rješavaju. Glavna teza WIIW istraživanja o nearshoringu potječe od najavemultinacionalnihkompanija koje najavljuju da bi mogle premjestiti svoju proizvodnju ili pogone u državama koja su im bliže, umjesto u mjesta koja su daleko buduć dai se suočavaju s problemima u svojim lancima opskrbe od početka pandemije. Drugo, Hrvatska (i Zapadni Balkan) je prvi prirodni izbor blizine za europske tvrtke, jer je geografski vrlo blizu zapadnoj Europi, uz to te zemlje imaju mnogo kulturnih sličnosti i najniže troškove proizvodnje na kontinentu. Hrvatska u tom pogledu ima prednosti i mane. Članica je EU-a, relativno je uređena država, dio je zajedničkog tržišta EU-a i nema trgovinskih barijera u izvozu/uvozu te ima sličnije institucije zemljama iz koje dolaze investitori. Nepovoljan je treći segment te priče, tj. da hrvatska ekonomija ima mnogo problema, koji se odnose na upravljanje, korupciju, političku nestabilnost, kvalitetu obrazovanja, kvalitetu infrastrukture itd. Ako želimo imati stvarnu i dugoročnu korist od ovog potencijalnog preustroja globalne ekonomije nakon pandemije, moramo se hittno i osmišljeno pozabaviti svojim slabostima. I to bez fige u džepu!