MIRISNA jesen stiže, s berbama završava jedan ciklus i počinje novi - ŽIVOT VINA

piše: IVANA ERHARDT DRAGANIĆ, osječka vinska mušica foto: FREEPEK

Ne miriše cvijeće, ali miriše sve oko nas. Jabuke i kruške u voćnjacima, dozrelo grožđe u vinogradima, zimnica što se sprema i dunje žute sa ormara. Te dunje žute odmah me bacaju u djetinjstvo. U spavaću sobu omame Rozine. Taj slatkasti i nježni miris dunja, koje su stajanjem sve više sjajile, gubeći sitne dlačice, i sve više žutjele i sve više mirisale. Možda je bio miris intenzivniji jer je njezina soba bila mistična. Uvijek u tami iz koje se bjelina širila vezom platnenim jastučnicama s velikoga hrastova bračnog kreveta. Na sredini velika lutka u raskošnoj haljini u stilu Marije Terezije. A na hrastovim ormarima, s teškim vratima koja su u toj tišini stvarala jedini zvuk kada bi ih se otvaralo, onu specifičnu škripu i pucketanje, poslagane dunje po veličini. Od najmanje do najveće. I taj miris u toj hladnoj i tamnoj sobi. Miris koji najavljuje bogatstvo jeseni. Jedan ciklus koji se završava. Ta omamina soba, ali i cijela kuća, baš nekako u ovo vrijeme ljeta na izmaku, kad sunce slabije grije i ranije liježe na počinak, bila je naša tvornica snova. Njezine stare i kvrgave ruke, s pomoću naših malih i mekih dječjih, vješto su kalale šljive bijele i plave. Šporet se veselio pucketajući dok se na njemu pušilo iz velikih plavih lonaca i šerpi. Imala je dvije velike kuhače, poput vesala, i s njima je veslala po tom pekmezu, izbjegavajući njegove vrele poljupce po koži. Nas je tjerala podalje. Ali se šalila. Onako vesela i nasmijana zadala bi nam svakom što će biti naš dio u tom festivalu pekmeza. Zaokruživala je rodnu godinu. Početak jeseni je to vrijeme kada radovi u tvornici pod vedrim nebom daju najviše plodova. Plodova koji se spremaju, prerađuju, a kreacijom stvaraju proizvodi za uživanje. U vinogradima traju berbe, ponegdje već i završavaju. Ova je godina s dugim, pretoplim i suhim ljetom požurila berače u vinograde. Bobice koje nektar bogova daruju nama vinoljupcima, ranije su se napunile šećerima. S berbom završava jedan ciklus. Ciklus kreiranja vina u vinogradu. I sada slijedi onaj čarobni, u podrumu. Volim berbe, iako ne sudjelujem u njima više. Kao djetetu i djevojci bio mi je gušt sa škarama hodati u redovima, odmicati polusuho lišće vinove loze i u ruci držati grozdove, mirisne i slatke. Brali bismo, brbljali, zobali bobe, virili

Ne miriše više cviće, zumbul, lale, jorgovani...“ među trsovima i iščekivali mošt. O tako je bio sladak i gust. Ručno se muljačom u tom malom vinogradu, sestrinih krsnih kumova, muljalo. Berba je doživljaj. Vrhunac planiranja, rada i brige u vinogradu, koji započinju trenutkom rezidbe sa svakom novom kalendarskom godinom. Volim jedan vinograd i jednu vinariju na krajnjem istoku Hrvatske. Volim ja više tih vinarija na toj najistočnijoj točki Lijepe naše, ali u toj jednoj na Radošu, naučila sam puno o vinima. Sve što me zanimalo, što nisam znala, naučila sam od njezina vlasnika Mladena Papka. Inače, Mladen i njegova bolja polovica Snježana, prekrasni su ljudi koji su toliko ljubavi utkali u svoju priču s vinima. A vinarija na mjestu Mladenove rodne kuće, pod starim orahom usred vinograda, kao da ste došli u raj na zemlji. Mladen je enciklopedija vinska. I sretna sam i ponosna što sam od početka od njihove prve samostalne berbe pod imenom Vina Papak, nekako bila uključena. Upoznala sam ga prije, dok je bio glavni enolog, a potom i direktor jedne velike vinarije, a s uzbuđenjem sam pratila njihovu samostalnu priču. Uglavnom, to je paleta od pjenušaca do ledene berbe. Sve sama finoća na nepcu, da ti srce ustreperi i pamet stane. Ali htjela sam pisati o kušanju mladih vina. I to sa znalcem. I to s posebnom časti, jer sam jedne godine bila prva žena koja je kušala mlada vina. „Mladene, pa sva su iste boje i mutna, kako ću ja to?“. „Samo pomiriši prvo, i što osjećaš?“, smije se on i nastavlja „Hajde, hajde, znaš ti to?“. I bilo je uistinu i doživljaj i zanimljivo. I ne samo što prepoznaješ sortu, već osjećaš da vino ima puno potencijala. Ako do tada nisam razumjela što to znači, taj dan sam shvatila. I kad vidiš ta bijela vina, jer pretežno ima u asortimanu bijele sorte, koja izgledaju poput limunade, sa zanimanjem čekaš to njegovanje, odležavanje, ocjenjivanje i buteljiranje. Promatrajući vinare, shvatiš jedno: koliko je znanja, vještina i posebno strpljivosti potrebno da se odnjeguje izvrsno vrhunsko vino. I onda kada netko kaže kako je vino skupo u odnosu na pivo, dobijem „žgaravicu“. Posebna je to ljubav. I jedna anegdota. Iz vinarije Papak. S predstavljanja vina, kad se atmosfera razgali, slijedi čuvena Mladenova, koja dodatno nasmije goste: „Bijelo vino je za smijeh, a crveno za grijeh!“. Ostanite mi zdravo! I pohodite koju berbu, osjetite grozd u ruci, i dajte svoj pečat budućem vinu koje volite...