VITO ANDRIĆ: RAZGOVOR O VINU

Od urednika i mentora mladim novinarima, preko vinskih putovanja do ocjenjivanja Vinske zvijezde!

Rođen u Zagrebu 1949. gdje je završio gimnaziju i diplomirao na Filozofskom fakultetu, komparativnu književnost i filozofiju. Stalno zaposlen kao novinar od 1974. godine, prvo u listu Vjesnik, poslije u Večernjem listu, odakle je prije četrnaest godina otišao u mirovinu. Prije toga bio je glavni urednik Metropole, posebnog izdanja za Zagreb te predavač novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i mentor. Vinom se novinarski počeo baviti 1987. godine. Putovao je po vinskim zemljama, od Europe do Kanade i Japana, sudjelovao na svjetskim prvenstvima sommeliera kao član HSK; bio ocjenjivač na domaćim i međunarodnim vinskim natjecanjima. I evo ga sa mnom, na čaši vina, opisuje svoj vinski put zacrtan novinarskim „perom“.

Pitanje: Otkada je vino u tvom životu?

Oduvijek. Baka mi je iz Zagorja; iako je mlada došla u Zagreb, u Zagorju je i dalje imala vinograd i klet, pa smo rado išli onamo: kao dijete sam tamo prvo jeo grožđe, a kasnije prešao na slatki mošt i onda pomalo na vino. Osim toga, i uz današnju kuću u Zagrebu imamo nekoliko trsova, na križanju Črnomerca i Ilice. I tu smo znali napraviti vina od našega grožđa. Tako su moje prve čaše vina bile - u obitelji.

Pitanje: Kada si počeo pisati o vinu?

1987. sam ozbiljno počeo pisati o vinu; tada je bilo malo uzora, jedan od njih je bio Srećko Ljubljanović. U novinarstvu sam bio profesionalno već od 1973., najprije u Vjesniku pa u Večernjem listu, a još u gimnaziji sam pokrenuo i uređivao naš poseban list. Kada mi je pomalo bilo dosta ozbiljnih tema, politike, gradskih rubrika, poželio sam nešto dodati da osvježim svoje interese, i tada mi se otvorio potpuno novi svijet – svijet vina, za koji čovjek i ne zna da postoji. A toliko je bogat i zanimljiv da se stalno nešto novo nauči. Tako sam i ja, u doba kada se gotovo nije znalo ni napisati chardonnay, malo pomalo učio o svemu, od upoznavanja vinskih sorti došli smo i do „finesa“ - izbora čaša, načina posluživanja, temperature serviranja, sljubljivanja s hranom isl. Tada još nije postojao Hrvatski sommelier klub i učiti je bilo dosta teško. Učili smo neposredno iz vlastitog iskustva od danas starijih vinara., npr. Lebara iz Međimurja, Ive Enjingija –legende našega vinarstva. Dolazili bismo kod njih u vinariju, ali i na degustacije koje su znali prirediti u Zagrebu - tako smo učili, otvarali su nam se novi horizonti i onda je polako došlo i inozemstvo.

Pitanje: Tvoja prva vinska putovanja.

Putovao sam puno kao vinski novinar. Tada smo imali izvrsnu suradnju s vinarima iz Burgenlanda. Negdje u vrijeme nastanka sajma Vino u Hrvata, bilo je logično povezati se s Gradišćanskim Hrvatima, a jedan od njih je Mate Kliković, i danas aktivan. Putovao sam u sve sadašnje samostalne države bivše zajedničke države, od Slovenije do Crne Gore, Makedonije. Putovali smo vlakom, automobilima, autobusima, koji put avionom, nije bilo sve lako dostupno kao danas.

Pitanje: Vinske regije koje si posjetio i ostale su ti u sjećanju?

Austrija (Štajerska, Beč), Mađarska, Slovačka, Italija (od Gorice do Sicilije), Francuska (razne regije, ocjenjivanja, sajmovi), Španjolska (od Baskije do Gibraltara), Portugal

(dolina rijeke Duoro, a Porto me se iznimno dojmio). Sjećam se jedne sjajne vinske ture po Kanadi, vinarija oko Quebeca, Montreala. Bio sam i u Tokiju, 1995., tada se Japan podizao vinski, bilo je zahtjevno putovanje, poučno, drukčije. Često sam tako ocjenjivao vina i onda o tome pisao. Bilo je nekad i po 50 uzoraka za ocijeniti tijekom prijepodneva, sve je trebalo biti gotovo prije ručka. Poslije ručka se ne ocjenjuje. Treba sve riješiti prijepodne.

Pitanje: Važnost vinskih ocjenjivanja u današnje vrijeme?

Ocjenjivao sam na Concours Mondial de Bruxelles, koji nije bio samo u Bruxellesu, selio se i po drugim državama; npr. jednom smo bili u Bratislavi, jednom u Italiji u Coneglianu. Jednom sam bio na dodjeli Decantera kad je Ivo Enjingi dobio nagradu, tada su pozvali i neke novinare, upoznali smo se sa Stevenom Spurrierom, koji i danas zna doći u Hrvatsku. Kod nekih je velikih ocjenjivanja problem ujednačavanja kriterija, jer su ocjenjivači raznih profesija, a treba ih biti puno jer ima i puno uzoraka, neka ocjenjivanja znaju trajati i više dana. Često dođe i do razilaženja u mišljenju, pa neki vinari i zaziru od velikih ocjenjivanja. Mislim da su naša regionalna ocjenjivanja vrlo korisna, ali još uvijek nedovoljno afirmirana, nemaju dovoljnu promidžbu. Trebala bi ima- ti više odjeka u vinskim i drugim medijima, a ne da vinari sami uspoređuju vina među sobom i sami sebi daju najviše ocjene...

Pitanje: Vinske zvijezde – kako je nastao taj projekt ocjenjivanja?

Povijest je vezana uz Večernjak, jer sam imao svoju vinsku rubriku, nije to bio samo opis vina, nego sam počeo davati i ocjene. Nije bilo pretenciozno, ali davao sam bodove. Predložio sam redakciji da proširimo priču i napravimo nešto bolje. Tako je nastao Vinski vodič, s ocjenama i opisima više vina, a onda se promijenila urednička garnitura i dali su marketinškoj firmi da vodi vinski projekt, što, nažalost, nije zaživjelo. Pomislio sam tada da je šteta da projekt nestane, pozvao kolege Suhadolnika i Kozarčanina da radimo ocjenjivanja redovno sa stručnim žirijem u kojem će biti i trgovci i ugostitelji, a ne samo enolozi i sommelieri. U komisiji je bilo od 5 do 7 članova, puno smo vina kušali, opisali, ocijenili - nazvali smo projekt Vinske zvijezde i opstao je, već desetu godinu (od 2014.). Bilo bi idealno, kad bismo za ocjenjivanje mogli kupovati vina s polica (bio bi to najrealniji potrošački vodič), ali s obzirom da nema budgeta jer smo svi volonteri, snalazimo se privatnim vezama i poznanstvima, zamolimo uzorke, i ocjenjujemo ih. Možda se nađe i neki sponzor, neka insti- tucija... Priznanja nagrađenim vinarima dodjeljivala su se tijekom najvećeg festivala u Hrvatskoj Vino.coma., u zagrebačkoj Esplanadi.

Pitanje: Najznačajniji vinski događaji u Hrvatskoj?

Što više festivala, to bolje. Ali važno je opet odrediti kriterije. Najveći je VinoCom, gdje je sve vidljiviji problem prenapučenosti - Esplanada je divan ambijent, ali premalena za sve koji žele doći. Publika je zanimljiva, ne samo stručna nego su tu i građani koji žele kušati vina. Tematski festivali su također važni, pjenušava i ružičasta vina već su afirmirana, a neki manji festivali (još) ne. Važna je Vinistra, WineRi, WIneOs i neki lokalni događaji poput Zeline, Škrletovog, Dana vina u Jaski i sl.

Pitanje: Kako se piše o vinu?

To pitanje nisam očekivao (smijeh). Kreneš polako, stalno učiš, popravljaš se, korigiraš. Tekst mora biti stručan, a opet popularan. Nekad kad čitamo teksove enologa, skoro nam treba prevoditelj. (čast iznimkama – prof. Edi Maletić, prof. Mirošević, pokojna prof. Premužić ...). Kad se piše o vinu, treba pisati točno, tečno, razumljivo - to je zanat kao svaki drugi, treba znati pisati. Počeo sam vinsko pisanje s rubrikom Vinski forum u Večernjakovom prilogu VRT, koji je izlazio četvrtkom, a dugo je izlazio. Najčešće su teme bile susreti s vinarima i degustacije, tamo sam učio, produbljivao znanje i prenosio ga čitateljima. Danas je vinska novinarska scena dosta siromašna.

Pitanje: Kako je zamišljen Vino vito blog ?

Na blogu pratim vinske aktualnosti: nažalost u godinama sam kad moram izbjegavati putovanja, pa su sada putovanja rijetka, a u Zagrebu i oko Zagreba sve pokušavam pratiti. Objavim na Fejsbuku neke tekstove, ljudi „lajkaju“, znači da i čitaju. Kad treba, onda i odgovorim na neke komentare i pitanja vezane uz moje tekstove.

Pitanje: Vino u Hrvatskoj, quo vadis?

Mislim da ima povremeno kriza; problem je i u cijenama, neka hrvatska vina imaju nerazumno visoke cijene koje nisu konkurentne s nekim uvoznim cijenama. Znam da imamo male količine i da su i zato naša vina skuplja. Problem je i udruživanja, nema krovne organizacije, manje više su vinari prepušteni samima sebi, ili su u lokalnim udrugama.

Pitanje: Poruka vinarima i novinarima za kraj.

Za vinske novinare ništa ne bih mogao reći, nažalost novinarska vinska scena je dosta siromašna, mnogi samo prepišu priopćenja, stave pod svoje ime i tako objave, a to nije novinarstvo, to se tako ne radi. Poruka vinarima – „putujte, idite u svijet, to je velika škola“! Ne smijemo biti „samodovoljni“. Kad upoznamo druga vina i regije, lakše ćemo se realno smjestiti u svjetske okvire i realnije ići naprijed!