BENEDETTA AGOSTONI, dizajnerica vinskih etiketa

piše: MARIJA VUKELIĆ foto: JULIO FRANGEN

Talijanka sa zagrebačkom adresom ispričala mi je kako je došla u Hrvatsku i - zašto je tu ostala. U Zagreb ju je doveo posao i želja za promjenom, davne 2004. Radila je u Agenciji u Milanu i onda odlučila malo predahnuti od užurbanog ritma milanskog života, potražila mjesta gdje joj je matična agencija imala “podružnice ” - i tako došla do Zagreba.

Marija: Kako je krenula priča s dizajnomima li tu nekih obiteljskih gena? Dizajnera u obitelji?

Benedetta: Sigurno ima gena! Moj tata je iz Cabiate (između Milana i Coma), iz Brianze, gdje se radi dizajnerski namještaj. Moj djed je bio stolar, tamo su svi stolari, a tata je bio prvi arhitekt u obitelji. U Italiji sam završila Istituto Europeo di Design, smjer fotografije. Ljeto nakon završetka faksa, stažirala sam u agenciji za reklame; počela samo kao asistent art buyera. Art buyer je u agenciji osoba koja priča s fotografima, na snimanjima kad se organizira produkcija. (Tada je bila još analogna fotografija!) Kasnije sam postala asistentica Art direktora, odabirala sam fotke za layoute. Na tim počecima, moj je kompjuter na stolu bio ugašen mjesecima, uopće ga nisam znala koristiti. Photoshop je bio tek u počecima. Posao Art Direktora sam učila u agenciji, osmišljavala sam reklame (kreativne ideje); s copywriterom koji se bavi tekstovima, radili smo reklame za TV, billboarde print... Neko vrijeme sam radila u malom studiju s majstorom grafike Daniele Cima od kojega sam puno naučila o grafici. Nekako sam uspjela se snaći jer fokus za reklame su poruke i vizual, a ipak manje grafički virtuozizmi, dok je za druge medije i projekte jako važno dobro znati grafiku i njezina pravila i zakonitosti.

Marija: Koji je bio prvi zagrebački projekt?

Benedetta: Prvi projekt na kojem sam radila u Zagrebu bio je rebranding HT-a i T-mobile 2004. Radila sam u timu s puno materijala i puno ljudi, neki od njih sada su mi prijatelji. Na sastancima svi su bili Hrvati, a morali su samo zbog mene pričati na engleskom. Bilo mi je neugodno pa sam krenula na satove hrvatskog s profesoricom talijanskog. Svako jutro, u 7:30; prije posla, išla sam kod nje na satove. Koko u Parizu je bila knjiga koju smo prevodili. Nakon šest mjeseci mi je bilo dosta ranog buđenja i nekako sam se više bacila u pričanje, te, uz puno smješnih grešaka, počela sam govoriti hrvatskim.

Marija: Kada si krenula “svojim putem” ?

Benedetta: 2008!. Točno znam jer je tad bila recesija. Radila sam u agenciji kao vanjski suradnik, i kad je došla kriza –budući da sam bila “vanjska” prva sam bila „otpuštena“. Tada sam polako krenula raditi samostalno, s prijateljicom s faksa koja je isto u struci. Polako smo dobivale klijente, većinom male i srednje srednje poduzetnike; kozmetičke salone, slastičarne, trgovačke centre, uslužne djelatnosti raznog tipa...

Marija: I tako si došla do etiketa za vina. Ili su one došle do tebe?

Benedetta: Moja draga prijateljica dizajnerica me pitala hoću li raditi etiketu za vino sorte grk za vinariju Nobilo iz Lumbarde. Pristala sam - s njima sam počela sve ispočetka jer do tada nisu ni imali etikete. Tad sam shvatila da je s vinima baš posebna priča. I zbog tržišta (išla sam proučavati mnoštvo etiketa u Vrutku) i posebne tehnike (postoje specifičnosti koje treba poštivati). Isto znam da, kad su male količine vina, cijena se povećava (1500 etiketa), stoga nemamo baš preveliki budget za ostale stvari. Ali meni se jako dopala obiteljska priča: kad smo počeli raditi, Ivo Nobilo mi je pokazao grb, koji je na ulazu vinarije (riba na vrhu i riba ispod). Ispričao mi je priču o grbu i o zemlji koju je kupila njegova baka, na kojoj su i sada. Danas vinarija ima nekoliko etiketa: Grk Nobilo, Grk Albi Auri, Rosé.

Marija: Specifična je publika i proizvod, cijeli proces je dugotrajan. Kako nastaje vinska etiketa?

Benedetta: Svaka priča je različita. Na početku procesa dizajna dizajner razgovara s klijentom koji daje svoje informacije i vizije. Dizajner onda to pokušava interpretirati i daje lepezu kreativnih rješenja. Od toga se nadamo da će se vinaru nešto svidjeti. Onda se sve više konkretiziraju ideje dok se ne dođe do rješenja koje se i klijentu i dizajneru najviše svidi. Najčešće finalno rješenje ispadne puno drugačije od rješenja iz kreativne prezentacije. U finalizaciji se radi na detaljima: bira se papir za etiketu, postoje certifikati papira za vino. Ja volim da bude nešto jednostavno, ali da se obogati s doradama, da se izdaleka vidi na boci o čemu se radi, a kad je na stolu da ima lijepih senzornih detalja koji obogaćuju etiketu i doživljaj iste.

Marija: Druga vinarija s kojom si radila je s Visa - vina Senjanović?

Benedetta: Senjanovići su imali svoju ideju i etiketu otprije koju su sami složili, jer je sin Ante arhitekt i razumije se u dizajn i fotografiju. Ali i s njima je proces trajao. Htjeli su na početku samo redizajn etikete. Mijenjali smo strukuru, odnose i boje, željeli elegantniju izvedbu već postojećeg logotipa. Senjanovići su željeli svježi izgled etikete i bolju tehničku izvedbu, ali i priču koja bi povezala sve sorte. Shvatili su da ne žele da logotip bude jedini nositelj priče. Na kraju, nakon druge prezentacije - smo se složili da krenemo ispočetka. Ostavili smo već prepoznatljiv stari logotip, a ostatak vizualnog identiteta smo zajedno tražili. Trebali smo nači naćin da sve to povežemo, da budu jedinstvene etikete za svaku sortu vino, a opet da bude naravno zajednička serija. Ante Senjanović mi je za inspiraciju poslao materijale i fotografije vinograda. Imao je jako lijepe fotke vinove loze, pa sam dobila ideju da od toga napravimo motiv za etiketu za svaku sortu. Iako i drugi vinari imaju lozu, mislila sam da nije tako bitno jer su loze iz njhovih vinograda autentične, a imale su i pogled vinara u sebi. Prema fotki sam napravila crtež i odlučili smo napraviti ilustracije s tehnikom blindruck, pa ga malo pojačati s tiskom koji “glumi” sjene. Ostatak etikete smo uredili što jednostavnije kako bi taj motiv loze ostao u središtu zanimanja. Font je jednostavan, malo zaobljen.

Marija: Kako odabireš fontove?

Benedetta: Svaki dizajner ima fontove koji mu se najviše sviđaju. Ja volim te oble i geometrijske sans serifne, ali naravno se font izabere po potrebi projekta. Na primjer, font za Grk Nobilo je serifni, ali nije klasični, ima posebnosti, aludira na staro rimsko doba i povijest vinarstva. Izbor dobrog fonta (ili bolje, type) je isto specifičnost dizajna. U današnje vrijeme, mnogo fontova se može naći i na internetu (tu se treba se paziti na autorska prava !), ali dizajner mora znati kako će se određeni font ponašati u određenom formatu; kad je veliki, mali, u negativu, koliko smije biti stisnut isl.

Marija: Koliko vremena sveukupno traje proces stvaranja vinske etikete?

Benedetta: Idealno oko 6 mjeseci. Ali svako proljeće nastane strka – jer komisija na Zavodu pušta (sva) vina u promet u isto vrijeme. Kad komisija u Zagrebu odobri vino, onda znamo točne podatke koji idu na etiketu (postotak alkohola npr.). Odobrenja dođu otprilike svim vinarima u isto vrijeme, pa svi trebaju isproducirati etikete prije sezone i onda je ludnica u tiskarama. To je najviše malim vinarijama problem.

Marija: Dakle, dizajner dogovara s tiskarom sve vezano za etiketu?

Benedetta: Da, dizajner treba tiskari poslati layout, reći im koje će biti dorade, količine, papiri i sl. da tiskara može dati svoje ponude.

Marija: Čini se da je vinarima puno jednostavnije kad im netko napravi etiketu i vodi cijeli proces tiskanja.

Benedetta: Svakako. Na neki način im garantiramo kvalitetu, jer smo upoznati s tiskarama i znamo kako raditi s njima. Najveći je problem – vrijeme. Treba sve biti spremno do prije sezone u petom mjesecu, a i tiskara ima svoje vremenske uvjete, obično oko mjesec dana. Mi bismo do prvog mjeseca već trebali imati gotovu ideju kako će izgledati etiketa. Idealno je odmah poslije ljetne sezone s vinarom početi raditi na konceptu (ideji) kako bi dizajner imao vremena po zimi za osmišljanje i kreativno oblikovanje, te sve etape korekcije i fine tuning. Prva dva mjeseca u godini bi trebala biti za dovršavanje detalja i dodavanja podataka da bi se krenulo s ponudama - i onda se etiketa tiska u rano proljeće.

Marija: Položaj žene u svijetu dizajna u Hrvatskoj?

Benedetta: Mislim da su u Hrvatskoj žene dosta prisutne u dizajnu : tijekom svojih 20 godina ovdje sam se susrela s puno odličnih dizajnerica i poduzetnica u struci, iako ne znam baš statistiku što se tiče suradnje s vinskim podrumima. Istaknula bih Tonku Lujanac i Imeldu Ramović, koje imaju potpuno drugačiji stil, ali su odlične u pričanju složene i autentične priče s vizualima, što je i meni najbitnija stvar : da se brendovi istaknu s nekom istinitom i zanimljivom pričom koju dobar dizajner može pametno ispričati. Ipak, primjetila sam da mi žene često imamo problema dati pravu vrijednost našem radu i trudu, kad je riječ o ponudama. Kao da nekako nismo baš sigurne. Često se dotičemo te teme u razgovorima s kolegicama i čini mi se da općenito traje društvena percepcija žena prošlih era.

Možda je razlog tomu što u edukaciji umjetnika i dizajnera malo nedostaje finacijske izobrazbe, a svaki bi poduzetnik trebao znati definirati vrijednosti vlastitoga posla. Nije tu riječ samo o izvedbi, nego upravo o edukaciji (a da budeš dobar dizajner moraš imati prilično široku vizualnu edukaciju), u iskustvu, vremenu i energiji. U kreativnost ulazi puno faktora koji nisu baš opipljivi i katkad je teško to objasniti, pogotovo klijentima koji nisu navikli raditi s vizualima. Imam osjećaj da se žene smatraju manje stručnima općenito, pogotovo ako nisu agresivne. Osobno nisam imala iskustva potcjenjivanja, ali znam kolegice koje su to osjetile na svojoj koži ! Nadam se da smo ipak zakoračile u modernija vremena.