OTKUDA NAM DOLAZE masline & maslinovo ulje

Koje da kupim? – upitao sam očekujući konkretan odgovor.

- A kaj ja znam, kupi neko fino, znaš da su njih dvoje fine njuške – odgovorila je i nastavila s guljenjem krumpira.

Ok, otišao sam do dućana u potragu za „finim“ vinom... Odmah sam otišao do polica s vinima i počeo razmišljati; kak da izaberem fino vino, kak znam koje je fino? Po cijeni, po etiketi, po boci? Crno, bijelo, roze? O jebote. Sto pitanja...

A niš’, moram pitati nekoga tko se kuži i tako razmišljajući naletim na prodavača, objasnim mu da mi dolaze gosti i da trebam neko fino vino...

- A gospon, kakvo vino preferirate? – krenuo je s ispitivanjem – Suho, polusuho, crveno, bijelo?

- Suho? – zinuo sam u čuđenju – kak mislite, suho? Kak vino može biti suho? Ne kužim...

- Ma ne gospodine – sa smješkom na licu nastavio je prodavač – suho vino u vinskom svijetu znači da vino u sebi ima manje neprovrelog šećera...

- Kakvog šećera? – zavapio sam – sorry, ali niš’ ne kužim.

- Gledajte, u grožđu ima šećera koje se tijekom fermentacije pretvara u alkohol –počeo je objašnjavati – ali određena količina šećera ipak ostane. E sad, ovisno koliko je šećera ostalo, vino se svrstava u suho, polusuho, poluslatko ili slatko.

- Ali ajmo probati na drugi način – prekinuo je moje razmišljanje u kojem sam pokušavao vizualizirati kako se šećer odvaja od grožđa.

– Što će biti za ručak? Probat ćemo sljubiti neko vino s hranom. - Pa koliko znam žena priprema janjetinu i još neke priloge uz to –odgovorio sam.

- Ok... – rastegnuo je prodavač zamišljeno – iako je janjetina lakša ipak je masna, što znači da bi uz nju pasalo neko suho vino s izraženijim kiselinama, ali s obzirom na njenu nježnost, može se upariti i s nekim lijepim, laganim crnim vinom. Ajmo vidjeti što ovdje imamo...

I tak, cupkao sam za prodavačem dok mi je svesrdno pokušavao pomoći u izboru „finog“ vina uz janjetinu. Predlagao mi je čovjek i bijela i crna i crvena vina, od rajnskog rizlinga do cabernet sauvignona. Rekao je da bi uz janjetinu bila dobra kombinacija i plavac... Sve je to meni bilo preko previše i moram priznati da sam se malo pogubio jer nisam očekivao da je to tak’ komplicirano.

Na kraju, prodavač me napustio i prepustio da sam donesem odluku koje ću “fino” vino kupiti. Gledajući brdo onih butelja, šarenih i lijepih etiketa, duguljastih ili bucmastijih boca, nižih ili astronomskih cijena, ja sam po principu en ten tini, zgrabio tri buteljke i odjurio doma.

Neš’ ti vino... Bolje bi bilo da smo na ručak pozvali Štefa i Đurđu. Štef roka po gemištima i bilo koji bućkuriš mu je super, a Đurđa se ionako ubija Zlatnim Panom.

Ali ne, mi pozovemo Zdenku i Damira, fine njuške. Za fina vina...