Postaju li vina s ostatkom šećera novo smilje?

Ugledni američki časopis Wine business monthly u prošlom broju objavio je članak pod naslovom “Glavne pogreške vlasnika vinarija“. Članak potpisuje Nova Cadamatre MW.

Već sam naslov članka izaziva zanimanje jer razgovarajući s vlasnicima vinarija u Hrvatskoj nismo upoznali baš puno vinara koji su priznali ikakvu grešku. Naprotiv, obično su se žalili na tržišne okolnosti, trgovce, distributere, konkurenciju, medije… Prateći podjelu članka Nove Cadamatre na pet poglavlja, i mi ćemo pokušati, na primjeru Hrvatske, raščlaniti neke teme u idućih pet izdanja. U ovom broju postavljamo si pitanje: Znamo li kome su naša vina namijenjena?

Problem se nameće kao svakodnevica hrvatske vinske industrije - kome su namijenjena polusuha, poluslatka i slatka hrvatska vina? Je li itko napravio to istraživanje u nas? Ako nismo mi, Australci jesu: najdalje su otišli u istraživanju tržišnog potencijala slađih vina i napravili analizu koja je dala sljedeće rezultate:

U otkrivanje vina putem slađih vina ulazi 10% muške i 45% ženske populacije. Kasnije, kada postaju redoviti potrošači, te se brojke spuštaju na 5% kod muških i 18% kod žena. Dodatno treba uzeti u obzir da slađa vina piju potrošači koji ne spadaju u kategoriju heavy user što u apsolutnim brojevima daje vjerojat- no poprilično niže postotke.

Od devedesetih na ovamo Hrvatice i (nešto manje) Hrvati taj su segment vinske proizvodnje (koji se uvelike svodi na dodavanje ugušćenog mošta u vino) otkrivali putem polusuhih i poluslatkih makedonskih vranaca, Venusa Istravina, tada iznimno popularnog Pelješca, te Iločkog traminca koji je nekad davno bio polusuh/polusladak. Kasne, izborne i ledene berbe, bile su rezervirane za one dubljeg džepa.

Budući da su posljednjih godina vinska natjecanja poput Decantera, IW(S)C-a, Concoursa i Mundus Vinia postajala sve popularnija, a medalje s istih stvar prestiža među vinarima, smanjivala se proizvodnja polusuhih vina - jer takva vina nisu dobro prolazila na natjecanjima. Ali, kako to obično na tržištu biva, uvijek se pojavi netko tko je spreman pokupiti vrhnje i zauzeti pozicije u ne baš maloj niši. U ovom slučaju to su prvo bili Istrijani sa značajnom ponudom muškata, pa Makedonci s upgrade vrancima ( T’GA za jug) te kasnije slavonski vinari: Josić sa svojim crnim vinima i roséom te Adžić s graševinom. Tržište je u premium segmentu zakucao Korlat sa svojim Boutiqueom.

U zadnje vrijeme čini nam se da se svi vinari pokušavaju ukrcati u isti vlak. Uvoze se nove značajne količine slatkih vina; Belje je napravilo liniju polusuhih vina, Kutjevo je izašlo s nes(p)retnim Traubi vinom, Feravino je proširilo liniju Dika s dva slađa vina... Cijela ova situacija neodoljivo podsjeća na tržište smilja zadnjih 20 godina: koliko brzo je raslo, jednako tako brzo je i palo. Ide li i vino tim putem?

Za kraj, ne treba zaboraviti da od berbe 2024. na etikete vina stiže i podatak o energetskoj vrijednosti vina. Hoće li to biti kap koja će preliti čašu vina s ostatkom neprovrelog šećera?