OU Israel's Torah Tidbits Alija po Alija

Kohen – prva alija – 28 p’sukim (19,1-20,6)

Gotovo čitava ova alija bavi se temom para aduma. (Ova 22 p’sukim iz pogl. 19 su i Maftir za Šabat Paršat Para.) Ova micva obuhvaća uzimanje junice crvene dlake (junica se čak i zbog dvije crne dlake proglašava nepodesnom), bez ikakve mane (dakle, da je podesna za prinošenje na žrtveniku) te da nije nosila jaram, niti teret za potrebe ljudi. (Ako je na leđima nosila nešto za svoje potrebe, npr. deku kako je muhe ne bi napadale – još uvijek je se može uzeti.) Elazar ben Aharon bio je zadužen za pripremu ove prve para aduma

"A B-g progovori Mošeu i Aharonu rekavši… daber (ti Moše, ne obojica, dabru) djeci Izraelovoj…" Jedino je Moše mogao govoriti narodu u vezi para aduma, koja je pomirenje za grijeh sa zlatnim teletom. Aharon je također bio uključen u epizodu sa zlatnim teletom. On nije iznio tu micvu narodu, niti je pripremao para aduma, već je to činio njegov sin. Pa ipak, pasuk kaže da je B-g govorio obojici, Mošeu i Aharonu. Možda se u ovome nalazi osobni ukor Aharonu… A možda i nešto posve suprotno.

Raši kaže da je za pomoćnika Kohen gadola micva da se brine oko para aduma, iako to može činiti svaki kohen. U tome što Aharon obavlja taj posao komentari uočavaju simboliku: baš kao što krava čini pomirenje (recimo to tako) za svoje mlado, tako i sin čini pomirenje za svog oca koji je u određenoj mjeri bio uključen u događaj sa zlatnim teletom.

"Uzmi para aduma t’mima " T’mima obično znači bez mane, po- dobna za žrtvenik. Međutim, ovdje iza riječi t’mima slijedi izraz "koja nema mum (nedostatka)", što čini pridjev t’mima suvišnim. Zato učimo da t’mima u ovom kontekstu opisuje aduma, i ukazuje na to da postoji zahtjev da joj dlaka bude potpuno crvena. Bez t’mima, krava koja je "đinđi" mogla bi biti prihvatljiva, čak i ako ima nešto dlake koja nije crvene boje. Međutim to nije tako, zbog riječi t’mima

Za razliku od svih korbanot u Mikdašu koje je trebalo donijeti "unutra", crvena se junica kolje i priprema "izvan". Ona nije korban, ali ima funkciju sličnu korbanu (među ostalim, pomirenje). Nakon što junica bude zaklana, spali je se u cijelosti (nešto je njene krvi prethodno bilo poškropljeno prema Mikdašu).

Čitav proces za para aduma (uključujući ono što je bačeno u vatru, pepeo koji je sakupljen i način na koji se izrađuje pripravak) čini jednu pozitivnu micvu koja je do sada bila izvršena devet puta. Sljedeći (deseti) puta to će biti u vrijeme Mošijaha.

Osoba koja dođe u doticaj s mrtvim tijelom smatra se obredno nečistom za period od sedam dana. "Pripravak Para aduma" treba poškropiti prema kontaminiranoj osobi trećeg i sedmog dana. Bez tog postupka, stanje obredne nečistoće trajno ostaje. Od izuzetne je važnosti uzdržati se od ulaženja u Mikdaš za vrijeme dok je čovjek nečist.

Namjerno kršenje kažnjava se (s Nebesa nametnutom) smrću.

S gledišta micvi

Danas, kada nema Beit HaMikdaša, postoji (najmanje) tri proširenja propisa o obrednoj nečistoći zbog mrtvaca.

(1) Kohen još uvijek mora izbjegavati doticaj s mrtvim tijelom (osim kod svojih bliskih rođaka za koje sjedi šiva), čak i ako je već "tame"

(2) Na Har HaBajit nije nam dopušteno stupiti na ona mjesta na kojima je stajao (ili je moguće da je stajao) Beit HaMikdaš i njegovo dvorište.

(3) Neki od darova kohenu (poput t’ruma, t’rumat maaser, hala) ne daju se kohenu, ali se "odlažu" u skladu s alternativnih halahičkim procedurama, zbog tum’a kako kohena, potencijalnog primaoca, tako i samog dara.

Zapazite da postoje darovi kohenu koji ne predstavljaju problem u vezi tame, i njih se i danas daje (npr. Pidjon haben).

Brojni oblici obredne nečistoće zahtijevaju uranjanje u mikve, i to je sve. Mikve vrši svaka osoba sama za sebe. No kod obredne nečistoće zbog dolaska u doticaj s mrtvim tijelom nije tako. Mikve su dio procesa očišćenja, no jednako je tako to i voda očišćenja. I to se ne može učiniti samostalno. Mora biti uključena još jedna osoba. Razmislite malo o tome što to znači.

Tora daje sažet prikaz procedura u vezi para aduma

Zapazite da su napitku dodani cedrova grančica i izop, kao i kod spaljivanja para aduma. Komentari posebno značenje vide u tome što je cedar visoko stablo, a izop niski grm.

Dvojaka priroda napitka para aduma (da čisti nečistoga i onečišćuje obredno čistoga) broji se kao zasebna micva. (Neki povlače paralelu s određenim lijekovima koji mogu izliječiti bolesnog čovjeka, ali zdravi bi se od njih razbolio. Para aduma je jedan od naših duhovnih lijekova.)

Sljedeća tema kojom se Tora bavi je smrt Miriam u pustinji Cin, u mjesecu nisanu (10. nisana). Narod nije imao vode (midrašim govore o Miriaminom vrelu koje je čudom pratilo narod tijekom njihova lutanja. To je vrelo nestalo nakon smrti Miriam, jer smo zbog njezinih zasluga – budući da je ona pazila na Mošea pored rijeke – imali vrelo.) Narod se ogorčen žali Mošeu i Aharonu. (Običaj da se prazne spremnici vode u sobi u kojoj je netko umro dolazi od ovog niza navoda: "…i Miriam umrije …i ne bješe vode…"

Levi – druga alija – 15 p’sukim (20,7-21)

Kao odgovor na to, B-g kaže Mošeu neka uzme štap, okupi narod, te da on (Moše) i Aharon imaju pred narodom progovoriti stijeni, i iz stijene će poteći voda za potrebe naroda i njihovih stada. Moše okuplja narod i upozorava ih da će biti svjedoci još jednog B-žjeg čuda. On podiže svoj štap i dva puta udara stijenu – i iz nje obilno poteče voda.

B-g se "razljuti" na Mošea i Aharona što su propustili mogućnost da posvete B-žje Ime tako što će narod vidjeti da je voda potekla iz stijene nakon što joj je samo bilo rečeno. (Narod je već prethodno vidio kako voda krene iz stijene nakon što je udario po njoj.) B-g objavljuje da ni Moše niti Aharon neće odvesti na- rod u zemlju Izrael. (Zbog toga što je i Aharon uključen u ovu odluku, podrazumijeva se da ga se ne smatra odgovornim za bilo kakvo sudjelovanje kod zlatnog teleta – što je potrebno razjasniti. Raši kaže da nam Tora govori da bi Moše i Aharon ušli u Erec Jisrael, da nije bilo ovog, i samo ovog grijeha. Zanimljivo je da Moše osobno kazuje narodu (u D’varim) da na njemu leži određena odgovornost za grijeh s uhodama. S druge strane, Aharon se smatra odgovornim u tom slučaju, mada je Moše bio onaj "koji je donosio odluke".)

B-žja odluka u vezi Mošea i Aharona čini se izuzetno strogom. Komentatori ukazuju na to kao na primjer koliko B-g strogo sudi one najveće u našem narodu.

Zapažanje…

Primijetite da stijena poteče vodom čak iako joj Moše nije progovorio, kao što je B-g bio rekao. Postoje (možda) dvije mogućnosti zašto je tako bilo.

(1) Ovime je izbjegnut hilul Hašem do kojega bi došlo da se čudo nije dogodilo.

(2) Moše Rabeinu je bio na tako uzvišenoj razini da je mogao kontrolirati i usmjeravati prirodu (u okviru određenih granica). On je već prethodno bio udario po stijeni da dobije vodu; ovo sada je nešto što je on u stanju učiniti.

(3) Drugi pogled na mogućnost da dođe do hilul Hašem (1) je da je B-g htio izbjeći da Moše bude ponižen. Narod je doživljavao da su B-g i Moše u velikoj mjeri bili, da to tako nazovemo, partneri. Kod mora, narod je povjerovao u "Hašema i Mošea Njegovog slugu". Nasuprot tome, njihovo pomanjkanje vjere se navodi kao njihovo gunđanje protiv B-ga i protiv Mošea. Ovo je jedini puta da se koristi izraz u’v’Moše

Moše šalje glasnike narodu Edoma, koji prepričavaju kratku povijest Izraela i zatraže pravo da prođu kroz edomsku zemlju. Zahtjev bude odbijen. I drugi pokušaj da dobiju privolu također je oštro odbijen. Narod Izraela mijenja smjer svog putovanja kako bi izbjegao sukob s Edomom (na B-žju zapovijed).

U svom zahtjevu da prođu kroz edomsko područje, Mošeovi glasnici izjavljuju da narod "neće piti vode iz vrela". Raši kaže da bismo očekivali od Tore da kaže "vode iz spremnika". Raši objašnjava da je Edom posjedovao spremnike – a mi smo imali čudesno vrelo (kao i manu za hranu). Ono što smo mi ponudili Edomu bilo je da zarade od toga što će nam prodavati hranu i vodu. Nama nije bila potrebna njihova hrana ni piće, no to je bila ponuda koju je bilo ispravno iznijeti. Raši veli da kada odsjedamo u konačištu, trebamo jesti obroke koje konačište nudi, umjesto da jedemo hranu koju smo donijeli sa sobom. Time se povećava dobit hotelijera.

Šliši – treća alija – 28 p’sukim (20,22-21,20)

Narod putuje od Kadeša do Hor HaHar. Tamo će Aharon umrijeti. Moše sa sobom na goru uzima Aharona i Elazara, te se tamo odjeća Kohen gadola prenosi s Aharona na njegovog sina i nasljednika. Sav narod 30 dana žaluje zbog Aharonove smrti. Komentari ističu da je Aharonova smrt imala neke elemente kojih nije bilo prilikom Mošeove smrti. Kada vidimo da njegov sin nastavlja njegovim stopama, i da ga sav narod voli, to daje posebnu dimenziju punini Aharonova života.

Midraš kaže da su nebeski oblaci koji su štitili narod, otišli nakon Aharonove smrti.

Sada možemo vidjeti da je svako čudo u Midbaru bilo povezano s jednim od naših vođa: s Mošeom mana, s Aharonom oblaci, a s Miriam vrelo.

Ovo ih je učinilo izloženima napadu Emorejaca. Izrael se napadu uspješno odupro. Narod se zatim, umoran od svojih dugotrajnih putovanja, još jednom žali B-gu i Mošeu. Njihova žalopojka u sebi nosi ogromno nepoštovanje prema B-žjem čudu mane. Za to su bili kažnjeni napadom "vatrenih" (otrovnih) zmija koje su ugrizle mnogo ljudi, i prouzročile brojne smrti. Narod se pokajao i tražio Mošea da se moli B-gu da ih poštedi toga. B-g je rekao Mošeu da od bakra (bakar je izabrao Moše, i to je bila igra riječi) načini zmiju i nasadi je na vrh štapa, tako da bi svatko tko bi je pogledao (odnosno upravio svoje oči i srce B-gu) preživio. (Vrlo je vjerojatno da je medicinski znak – kaducej, tzv. Eskulapov štap – zasnovan na ovoj epizodi iz Biblije.)

Mišna je u P’sahim (4,9) zabilježila različite stvari koje je Hizkijahu HaMeleh učinio, i za njih bio pohvaljen ili ne. On je uništio bakrenu zmiju i učenjaci odobravaju njegov čin. Narod ju je zloupotrebljavao i nije je razumio.

Narod nastavlja svoje putovanje, i stiže u mjesto poznato kao "Vrelo" To je bio još jedan značajan događaj povezan s vodom. S fizičke točke gledišta, voda je daleko najvrednija "roba" lutalačkog naroda. Na duhovnoj razini, voda predstavlja Toru i sam život. Zabilježena je "Pjesma o Vrelu", kratka ali predivna pjesma koja naglašava koliko je voda dragocjena. Njene riječi prepune su simbolike i aluzija.

R’vi’i – četvrta alija – 27 p’sukim (21,21-22,12)

Dok se Izrael približava zemlji Emorejaca, izneseni su zahtjevi za pravo na prolaz. Ne samo da su ti zahtjevi odbijeni, već Emorejci šalju vojsku ususret Izraelu. Izrael u potpunosti pobjeđuje kralja Sihona, te osvaja zemlju Emorejaca i Hešbona. Daljnje bitke rezultiraju s još više Emorejske zemlje. Og, kralj Bašana, ta- kođer bude poražen, kao što je B-g obećao.

Ovo je verbalno prikladno da bude uvodna riječ.

Važno je primijetiti da vojna moć Izraela nije apsolutna, niti su njihove vojne mogućnosti neograničene. Izrael se bori protiv onih za koje im B-g kaže da se s njima sukobi, i ne upuštamo se u borbu s bilo kime za koga nam B-g zabranjuje. Sasvim je nebitno da li je Edom snažniji ili slabiji od Emorejaca. Mi se nismo upustili u bitku s ovim posljednjima, niti izbjegli borbu s prvospomenutima iz vojnih razloga. B-g je Onaj koji vodi glavnu riječ. Ovo uvijek moramo imati na umu, a pomoglo bi kada bi to znali i naši neprijatelji. Ironično je da se čini kako naši neprijatelji ponekad vjeruju u B-žju ulogu u tim stvarima, dok mi pokatkad izgleda da tvrdoglavo odbijamo Njegovu ulogu.

Raši objašnjava zašto je B-g morao reći Mošeu da se ne boji zaratiti s Ogom. Og je bio jedini koji je preživio potop (pored Noaha i onih koji su bili s njime), i on je bio taj koji je rekao Avrahamu da je njegov nećak Lot zarobljen. Možda je stekao dovoljno zasluga da se odupre Izraelcima. B-g je rekao Mošeu da ne brine.

Vojne pobjede Izraela u Midbaru, pred kraj razdoblja lutanja, imale su velik značaj za moral naroda, u trenutku kada su pred njima bile još godine mnogih bitaka nakon prelaska rijeke Jordan u Erec Jisrael. U Midbaru, oni su dobili priliku iskusiti B-žja obećanja i moć.

Završni pasuk parše Hukat nam kaže da je Izrael putovao i stigao u Arvot Moav – to je njihova posljednja stanica prije ulaska u Erec Jisrael

(nastavak s 4. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija

Primijetite značaj prethodne rečenice. Četiri preostale sedre u Bamidbar i svih 11 sedri u D’varim još se nalaze pred nama, a mi smo već u Arvot Moav. Mas’ej će nam dati kratak siže lutanja, no sa završetkom Hukata, mi smo stigli na prag Erec Jisraela. Sjetite se da smo još tamo u Mikec napustili Zemlju i otišli u Egipat. Sada se pripremamo za povratak.

Balak nije bio toliko moćan kralj kao neki od njegovih susjeda u regiji. Poraz drugih kraljeva unio je strah u Balakovo srce, i bilo mu je jasno da bi bilo uzaludno povesti konvencionalni rat protiv Izraela. Njegov je plan bio (nakon što je ispitao situaciju) da unajmi Bil’ama da prokune narod Izraela. S tom svrhom, Balak šalje delegaciju Bil’amu u Midjan. Bil’am poziva izaslanike da provedu noć kod njega tako da mu (Bil’amu) B-g može govoriti. B-g se doista "ukazuje" Bil’amu i pita ga tko su ti ljudi. Bil’am priopći B-gu, te On upozori Bil’ama da ne ode s delegacijom, niti da prokune narod, zato što su "oni blagosloveni".

Zapazite: način na koji je uređena parša Balak vrlo je jednostavan… i vrlo rječit. Od samog početka sedre, pa sve do epizode s Bil’amom, sve je jedna zatvorena parša Parša s’tuma obično znači da je sadržaj parše na neki način nastavak prijašnje parše. I, zapravo, epizodu s Balakom-Bil’amom možemo sagledati kao još jednu bitku – bitku koje u tom trenutku nismo bili svjesni, bitku koja se "vodila" na drugačiji način – no svejedeno bila je to bitka. Završni odlomak sedre – epizoda s b’not Moav – je parša za sebe, i konkretno, otvorena parša Parša p’tuha uobičajeno znači "nova tema". I tako i jest.

Kako to da Balak, zakleti neprijatelj

Izraela, kotira tako da ima sedru nazvanu svojim imenom? Komentari nude mišljenje da je Balak bio "iskreni neprijatelj" Izraela. Njegov se antagonizam temeljio na njegovom strahu od Izraela, njegove su namjere i postupci bili potpuno jasni. Tijekom povijesti opsjedali su nas razni neprijatelji koji su se skrivali iza osmijeha, maske prijateljstva, ili stiska ruke na travnjaku Bijele kuće, a pokušavali su nam zabiti nož u leđa. Dragi ujak/djed Lavan, vjerojatno je najveći primjer "potajnog" neprijatelja. Balakova izravna mržnja je nešto što možemo poštovati. (Zanimljivo je da se Bil'ama povezuje s Lavanom.)

Komentari ističu da su Moav i Midjan bili ljuti neprijatelji. Ipak, ostavili su po strani ono u čemu se nisu slagali i ujedinili se za borbu protiv Izraela. To pokazuje moć antisemitizma na ovom svijetu. No to nas mora podučiti još jednu lekciju. Da i mi moramo biti spremni ostaviti po strani ono što razdvaja židovski narod na segmente, tako da se protiv zajedničkog neprijatelja možemo boriti većom snagom. Ovo ne znači da moramo zanemariti, prijeći preko ili oprostiti te razlike. Ali moramo znati kada trebamo naše vjersko-svjetovne sukobe ostaviti po strani, kako bismo bili ujedinjeni protiv zajedničkih neprijatelja Židovskog naroda. Moramo međusobno surađivati – aškenazim i sfaradim, nacionalno religiozni i haredi, ljevica i desnica, religiozni i sekularni da ojačamo naš položaj protiv onih koji bi od nas uzimali dijelove Erec Jisraela, dijelili našu prijestolnicu, doveli u opasnost naše živote.

Hamiši – peta alija – 26 p’sukim (22,13-38)

Ujutro, Bil’am (nevoljko) otpušta Balakove glasnike odbijajući njihovu ponudu. Balak šalje još veće i prestižnije izaslanstvo Bil’amu, nudeći mu velike časti i bogatstva samo ako Bil’am prihvati ono što Balak traži. Bil’am ponovo odbija, no svjedno poziva delegaciju da provede noć kod njega. Ovog puta B-g dopušta Bil’amu da se pridruži Moavcima, no upozorava ga da ne čini ništa osim onoga što mu B-g kaže. (Komentari iz toga izvlače ideju: "Kamo tko stremi, tamo će ga se i odvesti" – poslovično "uže kojim će samog sebe objesiti".)

Zašto je Bil’ama trebalo kazniti za to što je pošao s Balakovom delegacijom kada mu je B-g to odobrio? Svakako da se čovjeka drži odgovornim za kršenje B-žjih zabrana, no jesmo li odgovorni i za stvari koje nisu konkretno zabranjene, ali je razumno pretpostaviti da B-g ne želi da ih činimo? Odgovor je da. To je jedan od koncepata koje uistinu izvodimo iz epizode s Bil’amom. Tora nam daje vrlo jasnu ideju o tome što Hašem od nas želi. Mnoge se grijehe vrlo jasno imenuje – u stvari, kaže se da "nitko neće biti kažnjen sve dok nije izričito upozoren". Ipak, upozoreni smo da će se B-g razljutiti, recimo to tako, ako činimo stvari za koje znamo (trebamo znati) da su protivne Njegovim željama. Ovo je stvar koja postoji i u međuljudskim odnosima. Roditelji, na primjer, očekuju od djece da se ponašaju na određeni način, bez da im se to izričito kaže. Mi nismo programirani roboti, mi smo ljudska bića koja imaju sposobnost promišljanja.

Čitamo li Humaš plošno, stječe se dojam da je Bil’am uistinu B-žji čovjek koji jedino želi činiti ono što B-g želi da čini. Tradicija ga opisuje drugačije, kao onoga koji zna da je u potpunosti kontroliran od B-ga, no na svakom se koraku pokušava boriti protiv toga. Kakav li je to udarac po Bil’amov ego, da narodi o njemu imaju tako visoko mišljenje, a svjestan je da B-g odlučuje o svemu.

Bil’am se ujutro budi, osamari (sam samcat) svoju magaricu, i odlazi s Moavskim službenicima. (U pasuku se sugerira da je Bil’am otišao s velikom dozom oduševljenja "nadajući se" da će prokleti narod Izraela. Usporedite to s Avrahamovim entuzijazmom u vezi Akeda.) B-g je "ljut" na Bil’ama što ide (iako je to On dopustio) te šalje anđela, pokušavajući ga odvratiti od toga da nastavi put. Tora govori da je u tri zasebne prilike - simbolički u sve užim prolazima - magarica vidjela anđela koji blokira put, ali Bil’am to ne vidi. Bil’am tuče magaricu svaki puta, sve dok joj B-g ne da moć govora, te ona kori Bil’ama za njegove postupke. Tada B-g dopušta Bil’amu da vidi anđela, te Bil’am uviđa svoj grijeh. On predlaže da se vrati, no anđeo mu dopusti da nastavi put, uz upozorenje da ne kaže ništa za što nije "ovlašten"

(U Pirkei Avot se spominje da su "usta magarice" bila jedno od 10 posebnih stvari koje su bile stvorene netom prije nego li je B-g počinuo od daljeg stvaranja na prvi šabat Stvaranja.)

Balak izlazi ususret Bil’amu, koji Balaku kaže da nema moć postupati vlastitim silama i mora reći samo ono što B-g "stavi u njegova usta". (U ovome je značaj "usta magarice" – naime da je B-g Onaj koji daje dar govora; nitko ne bi trebao biti ohol zbog svoje uobičajene sposobnost da se dobro izražava, misli uzvišene misli ili je u stanju pojmiti duhovne ideje.)

Omiljeno oružje naroda svijeta je mač. "Oružje" Židovskog naroda je "moć govora" (molitva, divrej Tora, ljubazne riječi, itd.). Bil’am bahato stavlja "svoje oružje" po strani i nastoji nauditi Židovskom narodu njegovim (našim) vlastitim oružjem. B-g se, nazovimo to tako, suprotstavio Bil’amu njegovim oružjem kojega se odrekao – anđelovim isukanim mačem. I na posljetku, kaže nam Tora, Bil’am je pao od mača. – Raši

Jedna misao. Od početka Š’mot kada smo započeli svoje postajanje nacijom, pa kroz čitavu Toru, sve što se zbiva događa se nama. Paršat Balak (do zadnjeg odlomka) jedinstvena je po tome što mi zapravo nismo uključeni. Balak šalje po Bil’ama; oni nas zajedno promatraju, grade žrtvenike, prinose žrtve – mi smo potpuno nesvjesni onoga što se događalo. Paršat Balak je čisto Mošeovo proročanstvo.

Šiši – šesta alija – 29 p’sukim (22,39-23,26)

Balak povodom toga prinosi žrtve, a Bil’am daje nalog da se podigne 7 žrtvenika za posebne žrtve.

(Sve što se čini je vrlo značajno – tj. Tora bilježi da su naša 3 praoca prinijela 7 korbanot u različita doba. Bil’am se ponadao da će "ponišiti" efekt tih žrtava pred B-žjim očima prinoseći osobno 7 vlastitih žrtava.)

Nakon meditacije, Bil’am "govori" o narodu Izraela. On ih ne proklinje, već umjesto toga predivnim riječima opisuje jedinstvenost Izraela. Balak je uznemiren, ali Bil’am ga podsjeća da on (Bil’am) može prenijeti samo ono što B-g želi da prenese.

Ako smo mi jedinstveni među narodima svijeta, to je zbog Tore i naše predanosti Tori, a ne nešto genetski, ili slučajnost uvjetovana našim rođenjem. Mi moramo očuvati tu jedinstvenost tako da ostanemo odani Tori, vjerni Hašemu, i različiti od drugih naroda.

Balak odvodi Bil’ama na mjesto odakle se pruža drugačiji pogled, nadajući se da će ovaj puta moći prokleti narod. I ponovo bude podignuto sedam žrtvenika, te prinesene

(nastavak s 6. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po alija

žrtve. Bil’am ponovo meditira i potom izriče veličanstveni opis Izraelskog naroda. Balak kaže svoje a Bil’am ponovo objašnjava koja su njegova ograničenja. (Teško je to za nekoga tko se smatra oličenjem arogancije.)

Raši kaže da je Balak izabrao Roš HaPisga kao mjesto s kojega bi Bil’am mogao uspjeti prokleti narod, jer je predvidio da će Moše umrijeti na tom mjestu. Raši iznosi tvrdnju da je Balak znao o tom mjestu, no Bil’am nije – da je Balak bio darovitiji prorok.

A Bil’am reče Balaku, sagradi mi "s ovime" sedam žrtvenika i pripremi mi "s ovime" sedam bikova i sedam ovnova. (23,1 & 29)

S ovim, ba’ze. Učili smo da su svi proroci Izraela prorokovali sa ko, osim Mošea koji je prorokovao sa ze. Bil’am se držao kao da je na Mošeovoj razini i stalno se nabacivao sa ze. B-g kaže Bil’amu, vrati se Balaku, i ovako – ko – ćeš govoriti. Bil’am nakon toga shvaća poruku i prebacuje se na ko kada razgovara s Balakom.

Naš "protuotrov" za žrtvenike i žrtve Balaka&Bil’ama nalazimo u Bamidbar 29,16 & 25. I jednog jarca kao hatat… što je izjednačeno po g’matriji (2823).

Š’vi’i – sedma alija – 38 p’sukim (23,27-25,9)

Balak predlaže još jedno mjesto s kojega mogu promatrati Izrael; možda će B-g dopustiti da ih se prokune. Bil’am ponovo zatraži da se podigne sedam žrtvenika, te da se po jedan bik i jedan ovan prinesu na svakome od njih. Ovog puta, Bil’am ne meditira na svoj uobičajeni način, jer očekuje da će rezultati biti isti, dakle, da će blagoslovi prokuljati iz njega – a on doista želi prokleti Izrael.

Balak odvodi Bil’ama na Roš HaP’or. Budući da je u viđenju vidio da će Izrael uskoro pasti na P’oru, Balak pogrešno pretpostavi da će proklinjanje s tog mjesta proći s uspjehom (Raši).

Targum Onkelos navodi da je Bil’am "podsjetio" B-ga na zlatno tele, tako da bi On dopustio da narod bude pod kletvom. Međutim, kada je ugledao mnoštvo utaboreno na tako poseban način, obuzeo ga je "Ruah HaKodeš" te je blagoslovio izraelski narod po treći puta. Balaku je sada "bilo dosta", oštro se obratio Bil’amu, i "poslao ga da se spakira"

Prije nego li Bil’am ode od Balaka, Bil’am prorokuje o drugim narodima u regiji. Bil’amov je posljednji savjet, pošto su propali njegovi pokušaji da prokune narod, da se narod navede na idolopokonstvo i nemoralno ponašanje što će okrenuti B-ga protiv njih. Taj plan upali, te 24.000 ljudi pogine u pomoru poslije orgijskih svetkovina Baal Pe’ora. Tek odvažan čin Pinhasa ben Elazara ben Aharona HaKohena u obrani B-žje časti, zaustavi razorni pomor.

Ovu završnu pouku sedre moramo i mi danas dobro naučiti. Ono što su Balak i Bil’am otkrili je da kada je Izrael u B-žjoj milosti, on će biti nepobjediv za sve napade izvana. Niti jedan narod ne može uspjeti protiv Izraela, kada smo "u dobrim odno- sima" s B-gom. Međutim, ako, izazovemo B-žji gnjev, tako da budemo nevjerni B-gu, zanemarimo li Toru i micvot, tada smo izuzetno ranjivi pred svojim neprijateljima. Oni čak ne moraju ni povesti borbu protiv nas – mi smo u stanju, ne daj B-že, uništiti sami sebe. To je uistinu bilo tako prije više od 3.000 godina; i nije ništa manje stvarno danas.

Na jednoj razini, Paršat Balak je krajnje jednostavna i neposredna, s izuzetno snažnom porukom – upravo zbog te jednostavnosti. Kroz 95 p’sukim, osjećamo B-žju zaštitu dok Balak i Bil’am doživljavaju neuspjeh za neuspjehom, koji gotovo da izgledaju komično. Gemara kaže da je Bil’am u nekim stvarima bio moćniji od Mošea Rabeinu, pa kada se on bio uključio, B-g je obraćao posebnu pozornost našoj zaštiti. U tih 95 p’sukim, mi pucamo od ponosa zbog zlovoljnog divljenja jedinstvenom narodu koje je Bil’am iznosio. A onda dolazi posljednjih 9 p’sukim sedre. Bil’am se vratio kući. Balak također. Nema više nikakve opasnosti. Paf! Mi smo to sami učinili. B-g nas je zaštitio od Bil’ama dajući mu riječi koje će govoriti. Ne dopuštajući mu da govori sam od sebe. A mi smo se onda odvratili i izdali B-ga. Samo 24.000 smrtno stradalih, zbog odvažnog čina Pinhasa. Sidra nam viče svoju poruku. Sve što je potrebno da učinimo je da je poslušamo.

Posljednja 3 p’sukim se ponovo čitaju kao Maftir.

Primijetite na kojem mjestu se prekida epizoda s Pinhasom između sedri. Zimri i Kozbi još nisu imenovani, B-žja reakcija slijedi narednog tjedna. Tek – pomor je zaustavljen!

Rabbi Jack Abramowitz:

Tarjag - 613 zapovijedi

397. Još nikada nisam vidio crvenu kravu ...: Obaveza da se provede postupak para aduma

... uzet ćete si potpuno crvenu kravu ... (Brojevi 19,2)

Kao što smo bili govorili, postojale su različite vrste obredne nečistoće, i različita pravila ovisno o vrsti. "Otac otaca" obredne nečistoće bila je nečistoća uzrokovana kontaktom s pokojnikom. (Taj je izraz sličan talmudskom nazivu za leš, "avi avos hatuma", "otac očeva nečistoće".) Kao posebni, ekstremni oblik obredne nečistoće, nečistoća izazvana lešom zahtijevala je podjednako jedinstvenu metodu očišćenja. To je podrazumijevalo uporabu para aduma, crvene junice.

Para aduma bila je crvena krava - nije smjela imati ni dvije crne ili bijele dlake - stara najmanje tri godine i nikada nije smjela nositi jaram. Crvena krava bila je spaljena i njezin se pepeo koristio u procesu pročišćenja.

Odlomak Tore u kojem se govori o crvenoj junici zove se Hukas, od riječi hok. (Rimuje se sa "čok", ali započinje guturalnim h, kao u imenu "Bach".) Hok je zakon koji nema jasno, logično, ljudsko objašnjenje. Ne ubijati ili ne krasti logični su zakoni koje su usvojila sve društva. Ne jesti zajedno meso i mlijeko je hok. Činimo to zato jer nam je to B-g rekao. Tek iza toga, tražimo pouke koje možemo izvesti iz hoka, ali one nisu zakoni koje bi ljudi donijeli. Para aduma je najistaknutiji primjer hoka. Stoga se nećemo pokušati baviti njezinim temeljnim razlozima.

Velika misterija para aduma bila je da, dok je pepeo čistio one koje je snašao najintenzivniji oblik nečistoće, on je istodobno prenosio određen stupanj nečistoće oni-

Sefer Hamicvot Hakacar ma koji su sudjelovali u procesu čišćenja. Kaže se da je to zbunilo čak i kralja Salomona, najmudrijeg od svih ljudi. U Propovjedniku 7,23 napisao je: "Rekao sam da ću stjecati mudrost, ali ona je daleko od mene." Kaže se da se ovaj stih odnosi na to da čak ni Salomon nije bio u stanju razotkriti tajnu para aduma. (Veliki učenjaci su istaknuli da mnoge stvari u prirodi mogu imati različite učinke ovisno o tome na što se primjenjuju. Stavite jaje na vatru i ono postane kruto, stavite komad leda na vatru i rezultat je sasvim drugačiji Zašto je čokolada hrana za ljude, a otrov za pse? Naravno, ovo nam samo govori da fenomen para aduma nije bez presedana, ali ne i zašto se to događa.)

Prema Mišni u traktatu Para (3,5), bilo je ukupno devet crvenih junica od momenta kada je Mojsiju bila zapovijeđena ova micva, pa sve do uništenja Drugog hrama.

Ova micva vrijedi u Izraelu, kada je na snazi služba u Hramu. U Mišni ona je predmet traktata Para. Kodificirana je u Mišne Tora u Hilhos Para Aduma. Ova je micva 113. od 248 pozitivnih micvi u Rambamovom Sefer HaMicvosu.

398. Nestalo, ali ne i zaboravljeno: Obaveza da se izvrši zakone o nečistoći pokojnika

Ovo je zakon o onome koji umre u šatoru ... (Brojevi 19,14)

399. Jedno prskanje na dan: Obaveza da se izvrši zakone o škropljenju vodom

... onaj, koji je poškropio vodom očišćenja, mora oprati odjeću ... (Brojevi 19,21)