Kiduš

"Ne zadržavajte plaću koju ste dužni svom zaposleniku ... istog dana dat ćete mu isplatu." (Ponovljeni zakon 24,14-15)

Tumačenje koje sam za ovaj stih čuo trećeg šabata u mjesecu elulu 1970. godine, u sinagogi u Rigi, u Latviji, tadašnjem SSSR-u, zauvijek mi je promijenilo život. Lubavički Rebe, blagoslovljeno bilo sjećanje na njega, poslao me sa zadatkom da osnujem četiri ilegalne ješive - jednu u Moskvi, jednu u Lenjingradu, jednu u Rigi i jednu u Vilni. Te su ješive trebale biti osnovane u komunističkom Sovjetskom Savezu koji je zabranio svaki vid Židovskog života. A prestupnik, čiji grijeh je mogao biti tek posjedovanje udžbenika hebrejskog, bio bi protjeran u Sibir i više nikada se za njega ne bi čulo.

Uspio sam u Moskvi i Lenjingradu. Kad sam tog šabatnog jutra napustio hotel u Rigi, primijetio sam da me prate četiri vrlo visoke i krupne osobe koje su mi jedva ostavljale prostora za disanje. Doslovno su me okružili u svetištu u kojem sam sjedio u sjajnoj izolaciji u krajnjem kutu s desne strane. Ostalih 28 članova, od kojih je svaki očigledno bio stariji od 65 godina, sjedili su na krajnjoj lijevoj strani velikog prostora u kojem se moglo smjestiti barem 600 ljudi. Kantor i zbor pjevali su službu kao da nastupaju pred tisućama. Bila mi je dana čast da Toru vratim u sveti ormar.

Gabaj, omaleni muškarac bijele čupave brade, šapnuo mi je na jidišu: "Žedni smo Tore. Dolje imamo Kiduš nakon službe. Očekujemo da nas vi podučite. Molim vas dođite dolje poslije molitve, ali bez svojih prijatelja."

Beskrajno duga služba završila je točno u podne, četiri siledžije su čudom nestale (vjerojatno su otišli na ručak), a ja sam se spustio u kao u rogu mračnu sobu gdje je oko stola sjedilo 15-oro ljudi. Na stolu je bilo postavljeno mnogo boca bistre bijele tekućine (za koju sam mislio da je voda) i kriške medenih kolač. Za mene je bila postavljena počasna stolica s velikom čašom za Kiduš. Gabaj je ponovio: "Žedni smo Tore", dok mi je točio punu čašu tekućine za koju mi je rekao da je votka. Otpjevao sam Kiduš, održao pouku iz Tore, oni su otpjevali pjesmu, plesali su, a onda mi natočili još jednu votku. Još jedna pouka, pjesma, ples i još votke – i tako devet puta!

Kod tog devetog puta, ma koliko se moj mozak trudio, nisam nalazio više riječi iz Tore koje bih mogao iznijeti na parašu Ki Tece. U grupi od 15 ljudi, od kojih su mnogi bili mladi i, kasnije sam saznao, učili su da bi konvertirali na judaizam, prepoznao sam čitatelja Tore iz sinagoge. Kasnije sam saznao da mu je ime bilo Yisrael Friedman i da je bio nepokolebljivi habadnik. Zamolio sam ga da umjesto mene da pouku iz Tore. Pristao je i njegova pouka mi je promijenila život. Evo njegovih riječi:

"Eliša ben Avuja bio je veliki rabin iz doba Mišne koji je postao heretik. Talmud (B. T. Kidušin 39) objašnjava zašto. Bio je svjedok velike tragedije sina koji se popeo na drvo da svom ocu donese goluba nakon što je potjerao majku pticu; čineći to izvršio je dvije zapovijedi koje obećavaju nagradu dugog života, no mladić je pao s drveta i umro. 'Ne postoji sudac, niti ima presude', povikao je Rav Eliša i postao heretik. Njegov unuk, Rabi Jaakov, tvrdio je da je njegov djed bio u stanju razumjeti temeljno načelo židovske misli, on nikada ne bi napustio Židovsko stado. 'Nema nagrade za (izvršene) zapovijedi na ovom svijetu.'"

Friedman je sa žarom u očima pogledao na skup u podruma, a zatim pogled podigao gore prema nebu.

"Ali B-že, to nije fer! Kako možeš očekivati da Tvoje Židovske sluge plate nadničaru nadnicu baš na sam dan, kad Ti nama uskraćuješ nagradu za izvršene zapovijedi sve do poslije našeg života, u svijetu koji će doći?! To nije pošteno!"

Friedman je odgovorio na vlastito pitanje. "Talmud u sedmom poglavlju Bava Mecije pravi razliku između dnevnice radnika i onoga koji je dogovorio izvođenje radova. Da, radnik mora biti isplaćen na kraju dana, ali izvođača radova treba platiti tek kad završi posao. Mi, u odnosu na B-ga, nismo radnici, mi smo izvođači radova. Svatko od nas, imajući svoj jedinstveni dar, vrijeme i mjesto u kojem on/ona živi mora izvršiti svoj dio u pomaganju da se svijet dovrši u kraljevstvo B-žje. Jesmo li izvršili ispravnu dužnost ili nismo, jesmo li obavili većinu njih ili tek dio njih ili smo možda bili na potpuno krivom terenu, može se utvrditi tek na kraju našeg života. Za nas, izvođače radova, ne postoji nagrada za (izvršene) zapovijedi na ovom svijetu."

Unatoč devet votki, ili možda zbog njih, njegove riječi dirnule su me do suza. Nakon što sam iz prve ruke bio svjedokom progona sovjetskih Židova, preplavili su me osjećaji razmišljajući o velikom B-žjem daru novorođene Države Izrael. Duboko u svom srcu sam osjećao da nikako ne može biti da sam se rodio u slobodnoj zemlji u ovim značajnim vremenima kako bih funkciju izvršio u New Yorku. I tako sam u podrumu u Rigi dao prisegu: Odvest ću svoju obitelj u Državu Izrael i nadam se da ću tamo izvršiti svoju funkciju. I kada dođem u Izrael, svakog šabatnog popodneva napraviti ću Kiduš nad votkom.

Šabat šalom.

Prevela Tamar Buchwald