25 minute read
Vilim ^UR@IK U po tra zi za istak nu tim gra|ani ma ci(Val po va~ki Ni jem ci i Au stri jan
Vilim ^UR@IK
U potrazi za istaknutim gra|ani ma (Valpova~ki Nijemci i Austrijanci)
Advertisement
Uvod
Kada su se od 1745. godine naselili na valpova~kom vlastelinstvu, pa sve do 1945. kad je po~eo njihov egzodus, valpova~ki Nijemci i Austrijanci ostavili su u tih 200 godina neizbrisive tragove svojih ostvarenja koji se jo{ uvijek zapa`aju na svakom koraku.
Pred nama su istaknute osobe koje su svojom afirmacijom, na svoj osebujan na~in pod utjecajem onda{njih prilika i vremena djelovali ne {tede}i svoje umne i fizi~ke sposobnosti.
Bez obzira na njihove zasluge, `elja nam je podijeliti ih u nekoliko kategorija kako bi se vidjelo ~itavo bogatstvo koje su iza sebe ostavili, ne samo u Valpovu, ve} i diljem Hrvatske.
Na{i se gra|ani opravdano ponose onim na{im sinovima koji su bilo u mjestu ro|enja, bilo u nekoj drugoj sredini postigli zapa`ene uspjehe u javnom `ivotu, ali nisu zaboravili na svoj zavi~aj, ve} su ga istakli na svoj specifi~an na~in, {to ostavlja poseban dojam.
Drugi je dio sugra|ana stekao zasluge u stranim sredinama, zahvaljuju}i boljim uvjetima `ivota i rada za svoj intelektualni razvoj, pa su se potpuno otu|ili od svojeg mjesta ro|enja zaboraviv{i ga.
Nasuprot njima bilo je istaknutih osoba koje su, do{av{i iz drugih sredina na valpova~ki kraj ostale u njemu sve do svoje smrti. Svojim ugledom i nesebi~nim zalaganjem ostavili su iza sebe nezaboravan doprinos za ukupan razvoj nove sredine.
Jednako, bilo je osoba iz drugih sredina koje su se desetak godina isticale svojim radom, ali su iz osobnih ili nekih drugih razloga napustili ovaj kraj iako su i tu ostavili neizbrisive tragove svoga prisustva.
Bez obzira na sve okolnosti koje se mogu primjetiti, kao i one koje se daju samo naslutiti – pojedinci su svojim znanjem, nesebi~nim zalaganjem, ambicijama i postignutim uspjesima u{li u bogatu riznicu znanosti i kulture za op}e dobro svih ljudi.
DR. DRAGUTIN NEUMAN
Ro|en je 13. sije~nja 1856. godine u Valpovu gdje je zavr{io osnovnu {kolu. Gimnaziju zavr{ava u Osijeku, a pravne znanosti u Be~u. Kao student sudjelovao je u
radu akademskih dru{tava «Velebit» i «Zvonimir», a aktivno je sudjelovao i u svim hrvatskim pokretima politi~koga zna~aja i s ciljem osamostaljenja Hrvatske u okviru Austro-Ugarske monarhije. Biskup Juraj Strossmayer bio mu je uzor i osobni prijatelj.
Odvjetni~ki ispit polo`io je 1885. godine. Bio je odvjetnik, gradski zastupnik i dona~elnik u Osijeku. Za zastupnika grada Osijeka izabran je u Hrvatskom saboru 1891. i 1910. godine, a 22. prosinca iste godine izabran je za predsjednika Hrvatskog sabora.
U Osijeku je pokrenuo novi politi~ki i kulturni `ivot izdaju}i dnevnik «Narodna obrana». Sudjelovao je i u osnivanju Kazali{nog dru{tva i Kluba hrvatskih knji`evnika i umjetnika.
Iz njegove odvjetni~ke prakse bilje`imo njegovo zauzimanje zbog poplava kao zastupnika grofa Rudolfa Normanna starijeg kod izrade prijedloga Visokoj kraljevskoj zemaljskoj vladi 1891. godine za regulaciju korita rje~ice Kara{ice i Vu~ice. Njegov se prijedlog oslanjao na postavke vlastelinskog upravitelja i {umarskog in`enjera Adolfa Dannhelowskog da }e nestati dragocjene {ume ako im se oduzme vlaga koju dobivaju iz povremenih poplava. Zato je predlo`eno da vlasnici zemlji{ta, op}ine i vlastelinstva sami provode melioraciju vode u spomenutim rje~icama. Ipak je kasnije, 1896. godine ovo pitanje preuzela Vodna zadruga, odnosno od 1986. Vodoprivredno poduze}e «Kara{ica-Vu~ica» iz Donjeg Miholjca.
U Osijeku je na njegovoj nekada{njoj ku}i u kojoj je sada Galerija likovnih umjetnosti i u ulici koja nosi njegovo ime postavljena spomen-plo~a na kojoj pi{e: «Ovdje je `ivio Dragutin Neuman, hrvatski rodoljub, ro|en 13. sije~nja 1856. u Valpovu, a umro je 11. travnja 1911. u Zagrebu. Tro{kom naroda svojem prvom utemeljiteljnom ~lanu – Klub hrvatskih knji`evnika i umjetnika u Osijeku, MCMXXX.» (1930.). Neumanovi posmrtni ostaci preneseni su u Osijek i sahranjeni na groblju Sv. Ane.
IZIDOR (ISO) JUNG
O profesoru, akademskom slikaru i grafologu anonimni je kriti~ar napisao 7. listopada 1927. godine: «Profesor Jung je vazda dobar, na{ tihi, ~edni, mirni umjetnik koji nikada ni u ~emu nije nametljiv…»
Izidor Jung je sin {iroke slavonske ravnice, slavonske Podravine, [okac. Ro|en je 4. travnja 1872. godine u Valpovu koje je u vrijeme njegova ro|enja imalo oko 3000 stanovnika. Otac mu je bio dobrostoje}i {umski poduzetnik i trgovac drvetom koji je za vrijeme jedne velike oluje financijski krahirao kad mu se razbio ve}i broj splavi koje je Dravom uputio prema Osijeku, a drvo otplovilo u nepovrat.
Izidor je osnovnu {kolu zavr{io u Valpovu, a srednju u Osijeku. U Zagrebu je studirao tri godine na Obrtno-umjetni~koj {koli, a u Be~u kao stipendist Visoke kraljevske vlade u «Kunstgewerbeschule». Nakon zavr{enog studija u Be~u i kra}eg boravka u Pragu vratio se u domovinu i pred kraj 1896. godine zatra`io mjesto profesora crtanja na osje~koj Realnoj gimnaziji. Kako nije bilo slobodnih mjesta, postavljen je za namjesnog u~itelja u Ni`oj pu~koj {koli u selu Tenja kod Osijeka.
Nakon kra}eg vremena premje{ten je ipak u Gimnaziju u Bjelovar, a tri godine kasnije u Zemun. U Osijek se vratio 1915. godine na mjesto profesora u Realnoj gimnaziji gdje ostaje do mirovine, a u Osijeku do svoje smrti.
Najve}i broj radova profesora Junga nalazi se u javnom posjedu. U Muzeju \akov{tine ~uva se njegovih osam slika u ulju. To su «Ru`e», «Mornar», «Jankovac», «Bledsko jezero», «Djevojka u narodnoj no{nji», «@etelica», «A{ikovanje» i «Pastirica». U tehnici akvarela u Muzeju je devet slika: «Ciganka», «Grad Ru`ica kod Orahovice», «Selo», «Pod gradom», «Vodenica», «Vi{ko polje», «Ulaz u dubrova~ku luku», «Srpska pravoslavna crkva u Velikim Zdencima» i «Vodopad Plitvice». U tehnici pastela ~etiri su slike: «Erdut», «Dr. Ivan Ribar», «Ivo Lola Ribar» i «Baka iz Gorjana». U crnom tu{u su dvije slike: «Ambar u [irokom Polju». Postoji i jedna slika obojena krejonom. To je «Turska tamnica u \akovu».
U osje~koj Galeriji likovnih umjetnosti nalazi se ve}i broj skica i crte`a te tek {est slika u ulju: «Mlin kod Orahovice», «Fazan», «Mrtva priroda», «Odmor», «Slavonska `etelica» i «Unutra{njost katedrale u \akovu».
U zgradi op}inskog poglavarstva u Vinkovcima nalaze se tri njegova rada u ulju. Muzej Slavonije u Osijeku posjeduje samo jednu sliku izra|enu na platnu i to sliku seljanke u narodnoj no{nji, dok u Muzeju u Valpovu stoji jedan akvarel koji prikazuje ru{evine grada Ru`ice kod Orahovice iz 1915. godine.
Najve}i broj sa~uvanih Jungovih radova nalazi se u posjedu njegovih nasljednika. Njegov posinak, in`. Zdenko Kopa~in i drugi posjeduju oko pedeset slika koje su ujedno i najbolji Jungovi radovi jer se vidi da je autor imao dobro oko za uo~avanje likovnih vrijednosti. Bio je prili~no samokriti~an i znao je ocijeniti koji su njegovi radovi slabije kvalitete. Vo|en tim instinktom, ali i znanjem, bolje je radove zadr`avao za sebe dok je slabije poklanjao i prodavao. Tako su se u muzejima i galerijama uglavnom i na{li njegovi slabiji radovi po kojima je valoriziran kao slikar osrednjih vrednota. Zbog svega toga njegov opus i nije u{ao u redoviti postav osje~ke Galerije likovnih umjetnosti pa ni u solidno ure|en i tehni~ki odli~no izveden Vodi~ stalnog postava.
Izlo`be Jungovih radova organizirane su u Zemuni 1910., u Osijeku 1910., 1917., 1922., 1924., 1926., 1929., 1937., 1950., 1954., 1956. i 1967./68. U Vinkovcima je izlagao 1920. i 1921. godine, u Novom Sadu 1920., u \akovu 1923. a tamo je zbog velikog zanimanja odr`ao i tri predavanja pod naslovom «O estetici i razvitku struja u umjetnosti». U Somboru je imao izlo`bu 1972., a u Zagrebu 1974. godine. Posljednje su dvije izlo`be postavljene nakon njegove smrti jer je Izidor Jung umro 3. srpnja 1961. godine.
Kriti~ke osvrte o radovima prof. Junga pisale su 1910. godine «Narodne novine», «Narodna obrana» i «Novosti», 1911. godine «Suvremenik», «Obzor» i «Prosvjeta», 1917. godine «Srijemske novine», 1920. godine «Hrvatski list», «Jug» i «Die Drau», pa ponovo u «Hrvatski list» 1921., 1924., 1926. i 1929. godine, «Die Drau» 1921., «Jug» 1922. i 1923., «Stra`a» 1922., «Narodni list» i «Umjetnost» 1923., «Vinkova~ki glas» 1926., «Glas Slavonije» 1954. i 1967., «Vjesnik» 1966., «Telegram» 1968., «Osje~ki
zbornik» 1971. i 1974. Katalog Hrvatske likovne umjetnosti u ~lanku «Tendenciozni realizam – izlo`ba u zagreba~kom salonu».
O Jungovom sudjelovanju na Izlo`bi osje~kih slikara 1920. godine u Novom Sadu kriti~ar «Hrvatskog lista» pi{e: «Tu je simpati~ni na{ Jung, umjetnik na kistu, izvrstan predava~, kozer, veliki po{tovalac na{e hrvatske slikarske klasike. Njegovi radovi odi{u zrelom smireno{}u koja ipak kraj seriozne izvedbe sretno biranim si`eom djeluje umilno i srda~no.»
U osje~kom listu «Jug» 1922. godine pi{e: «Profesor Izidor Jung poznat je niz godina na{oj javnosti, jer je u vi{e navrata priredio izlo`be svojih slika. S pravom mo`emo re}i da je on jedan od najboljih poznavalaca na{e narodne ornamentike i da nema te finese u pu~kim rukotvorinama koje on ne bi u tan~ine poznavao. Marljiv kao crv i veliki fanatik svojega poziva, posvetio se potpuno samo njemu, nalaze}i jedino zadovoljstvo u svom stru~nom radu…»
I drugi kriti~ari su se pohvalno izra`avali o slikama prof. Junga. Oni isti~u da kod njega ima dosta elemenata koji podsje}aju na eklekti~ki romantizam, ali je ipak realist koliko je verist, kao sljedbenik umjetni~kog pravca u kojem likovna istina ima neku vi{u dru{tvenu svrhu koja se stavlja u slu`bu humanizacije odnosa kod ljudi.
I na koncu, kad je umro 1961. godine u dubokoj starosti od gotovo 90 godina, kao {to se `ivot kroz ~itav njegov dugi vijek s njime poigravao i gurao ga u pozadinu, tako se poigrao i posljednji put. Umro je 3. srpnja, a pokopan ve} sutradan 4. srpnja, dakle neuobi~ajeno brzo. «Glas Slavonije» nije zabilje`io njegovu smrt u rubrici «Umrli», a nije se na{ao nitko tko bi smrt jednog starog i u svoje vrijeme najpopularnijeg osje~kog umjetnika i profesora tolikih generacija, obilje`io bar malenim nekrologom. [tovi{e, jedna je mala osmrtnica u tim novinama iza{la tek sutradan, 5. srpnja kad je ve} sve bilo gotovo, pa je i ta obavijest postala bespredmetnom. Tako na Jungovu sahranu nisu mogli do}i ni njegovi pre`ivjeli, svakako znatno mla|i prijatelji, kao ni njegovi mnogobrojni u~enici. Kao {to je tiho i ne~ujno prolazio kroz `ivot, kao {to je u na{em likovnom `ivotu bio stavljen na njegovu periferiju, ali ne svojom krivicom, vi{e kao suputnik nego kao kreativni djelatnik, tako je vjerojatno krivicom tehni~kog urednika koji je oglas ostavio za sutra ne pogledav{i o kome se radi, oti{ao prof. Iso Jung, neispra}en. Zato rije~i anonimnog kriti~ara s po~etka ovog teksta imaju puni smisao. Zabilje`en je dragocjen podatak u kojem treba tra`iti bitan razlog po kojem je prof. Iso Jung skoro bio predan zaboravu, ali smo ga ovim retcima, nadamo se, zaboravu oteli.
Ro|en je u Zagrebu 10. rujna 1865. godine gdje je zavr{io osnovnu {kolu, Gimnaziju i U~iteljsku {kolu. Nedugo iza toga, 1884. godine dobiva u~iteljsko mjesto u Valpovu.
U nastavnom radu odlikovao se kao vrlo dobar prakti~ar i metodi~ar, {to je postizao neprekidnim pra}enjem suvremene pedago{ke teorije i prakse. Svoje
bogato radno iskustvo nije zadr`avao za sebe, ve} je u brojnim ~lancima, pod pseudonimom «Miladin» objavljivao svoja dostignu}a i tako ih prenosio na mlade nara{taje u~iteljskog kadra.
Njegov se rad, me|utim, bilje`i i izvan {kolske u~ionice. Iza kapelice Sv. Roka uredio je {kolski vo}njak koji je nazvao «poku{avali{te», a nijedan u~enik nije iza{ao iz {kole da nije svoj prakti~ni rad obavio u vo}njaku, a uzgojenu je vo}ku u~enik nosio ku}i za uspomenu. Kasnije je ta vo}ka uglavnom svuda bila ponos njezinih doma}ina.
Leonardo Fichtner bio je pravi narodni u~itelj jer je osje}ao da treba `ivjeti s narodom. U njegovo vrijeme nije u Valpovu bilo Dobrovoljnog vatrogasnog dru{tva, pa se stoga Fichtner svesrdno zauzimao za njegovo osnivanje. Uspjeh nije izostao, pa je Prva vatrogasna ~eta osnovana 1887. godine, a u~itelj Leonardo Fichtner bio je prvi vojvoda. Te`io je da pribave {to bolju opremu i u tome je uspio, pa je za ono vrijeme uspio nabaviti najbolje vatrogasne ure|aje. Svoja je iskustva o svemu tome objavljivao u ~lancima u ~asopisima «Banovac» i «Vatrogasac».
Isticao se u radu na unapre|ivanju aktivnosti Hrvatske ~itaonice, kao tajnik, u radu P~elarske zadruge, blagajnik Gospodarske podru`nice i osnivanju limene glazbe. Iz Valpova je premje{ten u Osijek gdje je osnovao humanitarno dru{tvo «Milodar». Djelovao je u «Prosvjeti» i «Zajednici». U Dru{tvu hrvatskih u~itelja bio je predsjednik. Dr`ao je popularna predavanja iz svoje struke, analfabetske te~ajeve i ure|ivao vi{e pu~kih izdanja. U «Klubu hrvatskih knji`evnika i umjetnika» bio je pro~elnik prosvjetne sekcije.
Ovom uzornom prosvjetnom djelatniku postavila je Zajednica u~iteljskog dru{tva 29. listopada 1930. godine spomen-plo~u u ulici Stjepana Radi}a 14 u Osijeku na kojoj pi{e «U ovoj ku}i umro je 17.XII. 1924. LEONARDO FICHTNER, hrvatski prosvjetni radnik i narodni u~itelj, ro|en 10. IX. 1865. u Zagrebu.».
BARUN JOSIP IGNAC HILLEBRAND VON PRANDAU
Rodio se 31. srpnja 1749. godine u Be~u iz drugog braka od oca baruna Petra Antuna i majke grofice Marije Kristine von Lattermann. Studirao je pravne znanosti, ali nikada nije obavljao javne slu`be kao njegov otac. Oporukom od 7. prosinca 1767. naslijedio je sve posjede svojega oca i 30.000 forinti gotovog novca. @enio se tri puta. Prva `ena je bila Marija Viktorija Jabornigg zu Gamsenegg, a druga barunica Ana Marija Kienmayer. Iz oba braka ima k}erke Adelaide, Mariju, Amaliju i Floru. Barun Josip von Prandau `ivio je vrlo razuzdanim `ivotom. Rasprodao je svoja imanja u Donjoj Austriji i [tajerskoj i jo{ se zadu`io za 700.000 forinti. Tad ga je pozvao car Josip II i rekao mu: «Dragi barune, odmah se vra}ajte u Slavoniju. Imanje vam je dosta veliko i bogato pa mo`ete sami s njime gospodariti. Budete li i dalje tako tro{ili po Be~u mogli bi napokon do}i i u du`ni~ki zatvor.»
Barun je poslu{ao cara, preselio se u Valpovo, uklonio svoje zakupnike i prihvatio se ure|enja veleposjeda. Savjete je prihvatio od svoga susjeda grofa Sigismunda
Peja~evi}a. Kako je bio udovac o`enio se grofom k}erkom kontesom Anom Marijom. Za sje}anje na ovu vezu po njemu je selo Josipovac dobilo ime.
Kr~enjem {uma i {ikara, isu{ivanjem mo~vara i bara, gradnjom kanala i nasipa, nastale su nove oranice, livade, vo}njaci, pa{njaci i ribnjaci. Uzgajale su se ovce, goveda i konji, sadilo dudove za uzgoj dudovog svilca, uzgajale su se `itarice, industrijsko i krmno bilje, naseljavali su se obrtnici i trgovci. Podizao je {kole, `upne dvorove i crkve u Podgajcima, Bro|ancima, Harkanovcima, Bizovcu, Martincima, Bistrincima i Nardu.
U dvorcu je dao urediti kapelicu koju je podigao njegov otac Petar 1723. godine. Restauracija je obavljena 1790. godine i kapelica je dobila ime Sv. Josipa, a kasnije Sv. Trojstva. Isto tako, 1796. godine dao je sagraditi kapelicu Sv. Rok za obiteljsku grobnicu. Za odr`avanje reda i obranu veleposjednika od razbojnika osnovao je dvorsku gardu. U me|uvremenu su se gradile velike gostionice i svrati{ta za putnike i ku}e za ~inovnike.
Nakon po`ara u dvorcu 1802. godine dao je izgraditi jo{ jedan kat i trokatno pro~elje sa zvonikom i satom. Bio je veliki prijatelj umjetnosti, pa je u svom grbu odredio mjesto za dva glazbala. U dvorcu je bila i posebna prostorija za kazali{te u kojem su nastupali ~lanovi obitelji i strani glumci.
U Osijeku, na Trgu Ante Star~evi}a podigao je zgradu koju je njegov sin Gustav dao podi}i i na kat u stilu talijanske renesanse. Danas je ona sjedi{te @upanije Osje~ko-baranjske. Godine 1809. zalagao se da Osijek postane kraljevski slobodan grad, a Valpovo, Donji Miholjac, ^a|avica i Moslavina postali su trgovi{ta.
Barun Josip Ignac Hillebrand von Prandau umro je 13. listopada 1816. u 68. godini `ivota. Prvo je sahranjen u `upnoj crkvi, a 44 godine kasnije njegovi su posmrtni ostaci preneseni u kapelicu Sv. Roka.
Njegove vragolije u Be~u kada je puhao u po{tanski rog {to je bilo strogo zabranjeno ili posipao {est ulica drobljenim ledom za saonik, ostale su zabilje`ene i u be~kim kronikama.
BARUN KARLO SIGISMUND HILLEBRAND VON PRANDAU
Glazbenik Karlo barun Prandau ro|en je 7. rujna 1792. godine u Valpovu, kao sin iz braka baruna Josipa Ignaca i tre}e `ene grofice Marije Ane, ro|ene Peja~evi}, k}erke grofa Sigismunda Peja~evi}a, podgora~kog.
Kada je 1806. godine zavr{io gimnaziju u Osijeku i prvo glazbeno (privatno) obrazovanje kod plemi}a Mirka Turanjia, nastavio je studij prava u Po`unu (Bratislava) i glazbu kod muzi~ara Kleina na klaviru i engleskom rogu. Izvodio je glazbena djela drugih autora, ali i svoja od kojih su mnoga nestala. Glazbeno djelo «Poloneise brillant pour Violon avec, accom. De quators» ili skra}eno «Poloneza» posvetio je svojem zemljaku, Hrvatu Ivanu @upan~i}u. Potom je napisao
divertissement za gusle, engleski rog i klavir. Pisao je skladbe (uvertire) i opona{ao Mozartove sonate.
Kad je 1814. godine do{ao iz Po`una u Valpovo, okupljao je oko sebe glazbenike iz Pe~uha i Osijeka i s njima izvodio orkestralne skladbe. Ponekad je uve~er dolazio iz Valpova u Osijek ili Pe~uh, ~itavu no} provodio sviraju}i i potom se u zoru vra}ao u Valpovo.
Hrvatski skladatelj Franjo Xaver Koch-Kuha~ pi{e u `ivotopisu Karla Prandaua da je njegov `ivotni moto bio: «^ovjek vrijedi onoliko koliko je op}em napretku privredio.»
Svoju sklonost prema glazbi nasljedio je od majke, po{to je i ona bila glazbeno obrazovana. Njezin dom u Pe~uhu bio je stjeci{te mnogih umjetnika u prolazu, no majka je nakon smrti svog mu`a i Karlova oca baruna Josipa, morala sama preuzeti brigu o vlastelinskom posjedu zajedno sa starijim sinom Karlom sve do punoljetstva mla|eg sina Gustava. Diobenim ugovorom od 11. travnja 1831. godine Karlo je nasljedio svoj dio posjeda sa sjedi{tem u Donjem Miholjcu, a brat Gustav u Valpovu. Vo|enje svoga imanja Karlo je prepustio upravitelju, a on je zbog glazbe odlazio u Pe~uh, Osijek, Be~ i druga mjesta. O`enio se u 30. godini Marijom Terezijom Breznaj koja je tako|er bila glazbeno obrazovana.
Izumio je instrument fisharmonika i time dao svoj obol glazbenoj umjetnosti. S ovim je instrumentom prvi put nastupio tek 1835. godine na crkvenom koncertu odr`anom povodom smrti cara Franje I.
Kada je 1838. godine umrla Karlova supruga Marija Terezija, sahranjena je u `upnoj crkvi u Donjem Miholjcu. Poslije njezine smrti barun Karlo Prandau povukao se iz javnog `ivota.
Za vrijeme revolucije 1848. koja se pro{irila iz Ma|arske pod vodstvom Lajo{a Ko{uta i na Hrvatsku, Karlo Prandau je svoje imanje predao na upravljanje bratu barunu Gustavu. U ~ast bana Jela~i}a napisao je kora~nicu. Bio je prijatelj biskupa Josipa Jurja Strossmayera.
Umro je u Be~u u 73. godini `ivota, 11. travnja 1865. Prema zapisu iz ljetopisa osje~kog franjeva~kog samostana, obred je obavljen u `upnoj crkvi Sv. Lovre u Be~u, a tijelo je potom parobrodom prevezeno do Osijeka i Valpova gdje je sahranjeno u obiteljskoj kapelici Sv. Rok u Valpovu.
Ro|en je 13. svibnja 1807. u Valpovu, kao dijete iz tre}ega braka oca baruna Josipa Ignaca i majke grofice Marije Ane, ro|ene Peja~evi}. Bio je sedmo dijete u obitelji, a prije njega su ro|eni Karlo Sigismund, Sigismund Petar, Marija Franciska Kristina, Josip, Amalija Karolina, Ivana Flora i nakon njega, kao osmo dijete Adelajda Marija Antonija.
Osnovnu {kolu i glazbeno obrazovanje zavr{io je u Valpovu, a gimnaziju u Pe~uhu. Logiku i retoriku u~io je dvije godine u Po`unu (Bratislavi). U Be~u se {kolovao dvije godine na akademiji za plemi}e – Terezijanum (vojna akademija). U Zagrebu je 1826. zavr{io pravoslovnu akademiju, odnosno pravne znanosti. O`enio se Adelajdom von Cseh, k}erkom Antona von Cseha, pod`upana srijemske `upanije u Vukovaru. U braku je ro|eno ~etvoro djece – Marija Ana, Alvina, Koloman i [tefanija.
Burne 1848. godine dva je puta u Valpovu do~ekivao hrvatskog bana Josipa Jela~i}a zbog revolucije koja je buknula u Ma|arskoj pod vodstvom Lajo{a Ko{uta. Tom prilikom Gustav je banu Jela~i}u poklonio sablju baruna Franje Trenka u znak podr{ke protiv revolucionarne opasnosti. Boje}i se pobune kmetova Gustav je naredio osnivanje oru`anog odreda zbog za{tite veleposjeda. U odred su u{li oni ljudi koji su bili potpuno odani vlastelinu. Nepoznato je koliko je bilo brojno stanje ove barunove «vojske». On je naime, otprije imao svoje pandure u dvorcu i na majurima, ali je to o~igledno smatrao nedovoljnim upravo zbog rastu}e opasnosti. Zapovjednik novoosnovanog odreda bio je dvorski ~inovnik Josip Rorer. On je svakoga dana javno na trgu, kako bi to svi vidjeli, vje`bao barunove vojnike rukovanju s helebardama i drugim oru`jem. Tako uvje`bani «vojnici» su bili spremni u svakom trenutku sprije~iti dizanje bune vlastelinskih kmetova. Zanimljivo je kako je ba{ u to vrijeme (1848. godine) propala tvornica, odnosno manufaktura za proizvodnju boja, a ponajvi{e indiga – isti~e Franjo Kuha~ – «nu kadno za vrijeme revolucije svi poslovi zape{e, propade i ta tvornica». Iz toga se da zaklju~iti da je oslobo|enje od kmetstva bilo povezano s nezadovoljstvom radnika u barunovoj tvornici. Na smirivanje prilika utjecala je, me|utim, nazo~nost bana Jela~i}a u Valpovu, pa do bune kmetova nije do{lo.
Nasuprot banu Jela~i}u i biskupu Strossmayeru, barun Gustav von Prandau je pripadao ma|aronskoj (unionisti~koj) stranci koja je te`ila stvaranju «Velike Ma|arske», od Karpata do Jadranskog mora. Iznena|uje i njegovo pona{anje prema banu Jela~i}u pred samu njegovu smrt, kada je rekao: «Jela~i} nije bio sposoban za upravu takve zemlje kao {to su Hrvatska i Slavonija». Isto tako, protivio se zahtjevu biskupa Strossmayera da se valpova~ka i miholja~ka `upa odvoje od Pe~u{ke biskupije i priklju~e Dakova~koj i srijemskoj.
Na veleposjedu je bio patron mnogim crkvama i {kolama. Osnovao je Katan~i}evu zakladu sa 10.000 forinti za {kolovanje nadarene djece, a velikom je u~enjaku Katan~i}u postavio bistu. S dr. Josipom Sieberom je osnovao i Valpova~ke toplice.
Umro je 13. svibnja 1883. godine, a sahranjen je u valpova~koj kapelici Sv. Rok.
GROF RUDOLF JOSIP NORMANN EHRENFELSKI
Ro|en je 13. rujna 1857. godine u Valpovu u braku cesarskog i kraljevskog konjani~kog kapetana i bizova~kog vlastelina grofa Konstantina Heinricha Friedricha Normanna Ehrenfelskog iz grofovije Sachsenheim Württemberg i barunice Marijane Hillebrand de Prandau. Bra~ni par Normann imao je troje djece – k}erku Anu i sinove Gustava i Rudolfa. Grof Konstantin umro je u 64. godini `ivota 15. kolovoza
1882. i sahranjen je u Rothenthurmu u Austriji. Grofica Marijana umrla je 8. studenog 1891. godine u 63. godini `ivota i sahranjena je u kapelici Sv. Rok u Valpovu.
Nakon maj~ine smrti imanje je podijeljeno. Brat Rudolf otkupio je dio posjeda svoje sestre Ane, a s bratom Gustavom je podijelio posjed u odnosu dvije tre}ine prema jednoj tre}ini. Rudolfu su tako, prema ugovoru od 19. lipnja 1892. pripale ekonomije Valpovo, Gorica, Krtinja~a i Jedinac, a Gustavu ekonomije Selci i Samatovci. Ne{to kasnije podijelili su i {umska imanja u istom omjeru. Rudolf je zadr`ao {ume kod Valpova, Ko{ke i polovicu revira Poganovcima, dok je Gustav zadr`ao revire u Petrijevcima s Lipova~kom {umom i pola revira u Poganovcima.
Poslije Prvog svjetskog rata grof Gustav se nije vratio na svoj posjed ve} ga je 1919. godine prodao svom bratu Rudolfu koji je jo{ 1902. otkupio imanje Podgora~ od grofa Pavla Peja~evi}a, {to ga je svojevremeno u nasljedstvo dobila njegova tetka, barunica Alvina Prandau.
Grof Rudolf bio je cesarski i kraljevski komornik, vitez Papinskog velekri`a reda Sv. Grgura Velikog, posjednik ratnog kri`a prvog reda, virilist u Hrvatskom saboru, zastupnik kapucinskog reda, patron franjeva~kog samostana u Osijeku, posjednik vlastelinstva Valpovo, Podgora~ i Rothenthurm, po~asni gra|anin op}ine Molzbichel i patron vi{e crkvi i {kola u Valpov{tini.
O`enio se 13. svibnja 1890. s Julijanom von Vest. U braku je ro|eno petoro djece –Rudolf Konstantin, Karlo Ludvig, Marija Ana, Marija Vera i Marija Terezija. Ostaje nepoznato tko je grof Karlo Normann koji je sahranjen na prostoru oko kapelice Sv. Roka u Valpovu, jer Rudolfov brat, grof Gustav Normann nije imao djece.
Odmah nakon podjele imanja s bratom 1981. godine proveo je reorganizaciju gospodarske uprave. Poput svojih prethodnika, nastojao je maksimalno unaprijediti svoje posjede, ali je zbog pogre{nih ulaganja i nepouzdanih partnera uz nadolaze}u agrarnu reformu vidio neuspjeh svoje gospodarske politike. Darovnim ugovorom od 17. srpnja 1928. godine razdijelio je posjede svojoj djeci.
U trajnom sje}anju ostaje da je nov~ano pomagao razvoj Hrvatske gospodarske zadruge, Dobrovoljnog vatrogasnog dru{tva, Sokolskog dru{tva i tako dalje. Posebno se isti~e i njegovo pokroviteljstvo nad Hrvatskom ~itaonicom od 1899. sve do kraja tre}eg desetlje}a pro{loga stolje}a. ^itaonicu je darivao knjigama, novcem i dijelovima namje{taja. Kada se 16. travnja 1904. godine slavio imendan pokrovitelja prikazane su u prisutnosti grofa i njegove obitelji «`ive slike», odnosno prva kino-predstava.
Grof Rudolf Josip Normann Ehrenfelski umro je 22. svibnja 1942. godine i sahranjen je u kapelici Sv. Roka u Valpovu.
OTON REVALD
Ako je netko zavrijedio da u|e u veliku riznicu zaslu`nih gra|ana Valpova zbog svojega nesebi~nog, svestranog i vrlo zapa`enog sudjelovanja i rada u oblikovanju
kulturnog identiteta i utjecaja na svoje istomi{ljenike, onda je to zasigurno bio Oton Revald.
Ro|en je 21. listopada 1912. u Osijeku. Osnovnu je {kolu poha|ao tako|er u Osijeku, Va{ki (kod Sopja) i u Valpovu jer je njegov otac, uva`eni stru~njak za hortikulturu koji se doselio iz mjesta Bilinska u Sudetskoj oblasti (^e{koj), ~esto premje{tan. Onda{nji su stru~njaci za hortikulturu dolazili u Valpovo iz Dresdena ili Sudeta na poziv baruna Prandaua kako bi u Valpovu radili na ure|enju vlastelinskog parka po uzoru na engleske pejza`ne perivoje. Tako se u Valpovu skrasio Reinhold (Arno{t) Revald.
Njegov sin, Oton klasi~nu je gimnaziju poha|ao u Travniku, Zagrebu i Osijeku. Nakon Drugog svjetskog rata zavr{io je {kolu za geodetskog mjernika u Puli. U Valpovu je radio u Upravi za geodetske poslove.
Iznimno je zna~ajan njegov interes i aktivno djelovanje u dru{tvenim organizacijama koje su svojim identitetom utjecale na ukupan razvoj kulturnih djelatnosti. Bio je knji`ni~ar, blagajnik i ~lan gluma~ke diletantske grupe, a za Hrvatsku je ~itaonicu obi~avao re}i da je to njegov drugi dom. U NK «Jovalija» bio je vi{egodi{nji vo|a puta nogometne mom~adi i blagajnik, a u Sokolskom dru{tvu tako|er blagajnik. Njegova ljubav i sudjelovanje u radu dramskog amaterizma do{li su do punog izra`aja u «Lutkarskom kazali{tu» i drugim dru{tvima koja su imala amaterske gluma~ke sekcije. Bio je scenograf, glumac i sudionik u organizaciji predstava doma}eg i vrlo popularnog cirkusa «Rantaplan». Od osnutka Dru{tva prijatelja starina 1955. godine bio je me|u prvim inicijatorima da Valpovo dobije svoj muzej kao novu kulturnu i znanstvenu ustanovu.
Od prikupljanja eksponata za budu}e muzejske zbirke pa do popunjavanja vlastelinskog parka i okolice dvorca novim sadnicama, istra`ivanja podzemnih voda uz pomo} poznatog radiestezista in`. Stanka Jurdana iz Zagreba zbog obnove Valpova~kih toplica, premje{tanja biste Matije Petra Katan~i}a ispred dvorca i odr`avanja nadahnutog govora u ~ast velikog u~enjaka prigodom osnivanja ogranka Matice Hrvatske u poznatom hrvatskom Prolje}u te 14 godina na ~elu Dru{tva prijatelja starina (1961.-1975.) predstavlja markantan skup aktivnosti koje odlikuju njegov «curriculum vitae», njegov `ivotopis.
Umro je 11. kolovoza 1996. godine, ali njegov interes za dru{tvena zbivanja u kojima je aktivno sudjelovao daju}i im sadr`aj, ton i orijentaciju, njegova ustrajnost da se postigne vi{a kulturna razina `itelja Valpova, bili su i ostali duboko usa|eni kao neizbrisivi tragovi i ujedno putokazi za nova ostvarenja.
SIEBEROVI
U Mati~noj knjizi kr{tenih valpova~ke `upe upisano je da se dana 15. o`ujka 1832. rodio Eduardo Josip Sieber, od oca Josipa, valpova~kog lije~nika i majke Killy Rozalie.
Nakon zavr{enih {kola u Osijeku i Pe{ti i sin Eduardo je po~eo lije~ni~ku karijeru otvoriv{i lije~ni~ku praksu u Valpovu. Jo{ je njegov otac bio inicijator izgradnje
Valpova~kih toplica, o ~emu Franjo Kuha~ pi{e: «Prije spomenute `eljezne kupelji le`e ~etvrt sata hoda ju`no od Valpova. Zanimljivo je kako je otkriveno ovo vrelo. Pokojni vlastelinski lije~nik Dr. Josip Sieber rado se je u dokone ~asove bavio povije{}u, navlastito rimskom. Jednom ~ita{e on, da su u rimskom Jovalijumu bile znamenite, vrlo ljekovite `eljezne kupelji. To se i dr. Sieberu tim vjerojatnije u~inilo, {to je i Kara{ica modrasto zelenkaste boje vode, a uz to kao nekom masnom opnom pokrivena, {to je jama~no znak da je Kara{ica ili koji od njenih pritoka morao imati `eljeza. Po{to je dulje vremena uzalud tra`io te izvore, odlu~i napokon na nekoliko mjesta kopati zdence (bunare) ne bi li nekako u{ao u trag `eljezu. U tome ga je svojski podupirao barun Gustav Prandau. Uistinu, jedan od tih zdenaca bija{e toliko bogat `eljezom, da je dr. Sieber nakon nekoliko pokusa izjavio da je voda uistinu ljekovita.
Ovi podaci uzeti su iz izvje{}a dr. Josipa Siebera od 2. studenoga 1834. kojega je podnio Njegovoj Preuzvi{enosti barunu Gustavu Prandau.
«Uslijed toga dao je barun Prandau sagraditi kraj zdenca ku}ice s kupeljicama (kadama). Godine 1869. dade barun staru ku}icu sru{iti te podi`e novu sa {est soba, plesnom dvoranom, nadkrivenom kuglanom i stanom za gostioni~ara. Bila je zidana i velika pe} da se mo`e voda grijati jer su mnogima tople kupelji korisnije od hladnih».
U nastavku stoji da je ovu vodu 1866. godine analizirao i valpova~ki ljekarnik Aleksandar Deszaty i u njoj prona{ao vrlo ljekovite sastojke. On je utvrdio da ljekovitost ove vode utje~e na pokretljivost mi{i}a, da puls otkucava ravnomjernije, nestaju svrab i li{ajevi, prestaje znojenje, udovi postaju pokretljiviji, pospje{uje probavu, utje~e na limfati~ki sustav, vodene bolesti, lije~i {krofule itd.
U godi{njem deputatu je dr. Josip Sieber dobivao od vlastelina 120 forinti pla}e, 40 vagona `ita, 15 vagona kukuruza, 12 vedara piva, 20 hvati drva i 30 centi sijena.
Dr. Josip Sieber mla|i postao je 1862. godine kotarski lije~nik i tvorni~ki lije~nik tvrtke SH Gutmann. Posebno se istaknuo 1873. godine kad je Valpov{tinom harala bolest kolera. Obilazio je s barunom Gustavom ku}e upla{enih seljaka i podu~avao ih kako }e se lije~iti i izbje}i zarazu. Barun je pomagao hranom, novcem i lijekovima, sve dok se ova opaka bolest nije povukla iz valpova~kog kraja i to nakon gotovo mjesec ili dva.
Zaslugom dr. Siebera mla|eg prikupljeno je oko 26.000 forinti za osnivanje zdravstvene ustanove u Valpovu. Bio je neumoran u osnivanju Crvenog kri`a, p~elarske zadruge i gospodarske podru`nice, ali i vrlo aktivan u radu odbora Hrvatske ~itaonice, Pogrebnog i Dobrovoljnog vatrogasnog dru{tva, a novcem je pomagao i Glazbenu {kolu.
X X X
Neosporna je ~injenica da su istaknuti gra|ani njema~kog i austrijskog podrijetla ostavili iza sebe impozantne primjere svog dugogodi{njeg rada, ne samo u mjestu ro|enja ve} i drugim sredinama, daju}i do znanja da za njihovo stvarala{tvo ne postoje granice i ne postoji lokalni patriotizam. Ovdje posebno isti~emo kako je posijano sjeme njihova plodonosna djelovanja imalo svoj odraz, zajedno sa
zaslugama drugih Valpov~ana ne-njema~kog podrijetla, da kulturni, gospodarski, prosvjetni, vjerski i {portski rezultati doprinesu ukupnom napretku njihove sredine.
Auf der suche nach bedeutenden bürgern (Die Deut schen und Öster re i cher aus Val po vo)
Seit ihrer Ankunft 1745 bis zum massenhaften Abgang oder ihrer Vernichtung 1945 hinterließen die Deutschen und Österreicher tiefe Spuren ihrer positiven Allgemeinwirkung. In ihrer Arbeit erwähnen sie Namen wie Dr. Dragutin Neumann, Izidor - Iso Jung, Leonard Fichtner, Baron Josip Ignac Hillebrand von Prandau, Baron Karl Sigismund von Prandau, Baron Gustav Sigismund Hillebrand von Prandau, Graf Rudolf Josip Normmann Ehrenfels, Oton Revald und die Familie Sieber.
