Lud wig BAUER Per spek ti ve dje lo van ja Ni je ma ca i Au stri ja na ca guu hrvat skom kul tur nom kru

Ludwig BAUER

Per spek ti ve dje lo van ja Ni je ma ca i Au stri ja na ca u hrvatskom kulturnom krugu

Pridru`ujem se svima onima koji s velikim zadovoljstvom, pa ~ak i divljenjem, odaju priznanje odr`avanju ovoga skupa, ve} osmog po redu, {to su ga organizatori, kao i prisutni sudionici, uspjeli realizirati usprkos svim pote{ko}ama i problemima, od kojih su se neki mogli ~initi nepremostivim.

S pragmati~nog gledi{ta znanosti, i to u prvom redu hrvatske znanosti, ovakav je simpozij, a posebno kao redovita znanstvena institucija, prvenstveno potreban zbog ~injenice {to se znanstveni radovi koji svojim karakterom odgovaraju specifi~nom tematskom usmjerenju izra`enom naslovom Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu bez tih skupova prakti~ki ne bi imali gdje prezentirati, pa bi i istra`ivanja te vrste vjerojatno zamrla. Vjerujem da smo svi ponosni na taj karakter na{eg simpozija i na doprinos koji se time daje hrvatskoj znanosti i kulturi. Ali s gledi{ta njema~ke i austrijske manjine u republici Hrvatskoj, ili s gledi{ta Austrijanaca i Nijemaca koji ovdje `ive, taj niz simpozija predstavlja i puno vi{e.

S obzirom na vrlo mali broj onih koji se danas ovdje osje}aju Nijemcima ili Austrijancima, ili im to stoji kao oznaka nacionalnosti u nekom slu`benom dokumentu1, vrlo je te{ko o toj nevelikoj, heterogenoj i relativno rasutoj kategoriji, govoriti kao o cjelovitom, i kvantitativno zna~ajnom korpusu. Ma koliko se neki od nas poistovje}ivali, da se poslu`im njema~kom frazom, mit Leib und Seele sa svojim porijeklom, hier gibt es keinen Leib mehr, nur die Seele! Sve ono {to su na{i prethodnici ~inili i manifestirali u svom svakodnevnom `ivotu — od legendarnih, ~istih {vapskih sokaka, pometenih dvori{ta, dobro organiziranih i ure|enih gospodarstava do marljivosti, upornosti i odgovornosti u svemu; sve to {to je pratilo i identificiralo te ljude koji su bili poslani zato da civiliziraju napu{tene i zapu{tene predjele, koje su poharali Turci — sav taj svoj njema~ki duh, svu tu svoju {vapsku du{u, mi imamo mogu}nosti iskazati prvenstveno i gotovo samo njegovanjem svog kulturnog identiteta, kulturnog naslje|a i svojom kulturnom ili duhovnom produktivno{}u; koja dana izrazito nadilazi ekonomski potencijal i mo} pripadnika austrijske/njema~ke manjine u Hrvatskoj. U tome su smislu za nas ovi simpoziji posebno zna~ajni. Oni ujedno predstavljaju gotovo idealan obrazac kako nacionalna manjina mo`e konstruktivno funkcionirati i pridonositi kulturnom bogatstvu mati~ne zemlje i ve}inskog naroda. U najmanju ruku, da budem i malo zajedljiv, puno je bolje baviti se vrednovanjem vlastitog doprinosa zemlji ~iji smo gra|ani nego svoj nacionalni identitet izra`avati balvanima na prometnici. Ali moja usputna

1 A ja se ne mogu sjetiti niti jednog drugog dokumenta, osim biračkog spiska, gdje sam svoju njemačku nacionalnu pripadnosti vidio registriranu.

zajedljivost ide samo na ra~un pojedinaca koji su se svojim ~inom uprljali, a nikako, niti u ovom slu~aju ni u bilo kojem drugom, na ra~un cijele, bilo koje, nacionalne zajednice.

Kako kulturno djelovanje, u u`em i {irem smislu (a taj {iri smisao, i preklapanje oba zna~enja, bit }e obja{njen u nastavku izlaganja), za nas jest — izra`avanje i odr`avanje nacionalnog identiteta, i gotovo jedini oblik nacionalno definiranog na~ina `ivota, to djelovanje nadilazi i mora nadilaziti okvire ovog simpozija. Zapravo, takvo stanje stvari name}e i samom simpoziju pro{irenje okvira. Kada sam 1994. godine imao ~ast predsjedati skupu istog naziva u Zagrebu, zalo`io sam se da u naziv pored atributa znanstveni u|e i kulturni, {to ovaj simpozij zapravo i jest, pa se za to zala`em i ovom prilikom.

Zalo`io bih se tako|er da se bar odabrani tekstovi s tih simpozija prenesu na web ili Internet stranice. Na taj na~in domet simpozija koji je zna~ajan najmanje u okviru dvaju kultura — postao bi doslovce globalan.

Stavljanjem posebnog naglaska na kulturno djelovanje, a sada vi{e nije rije~ posebno o ovom simpoziju, isticanjem kulturne autorealizacije, `elim posredno definirati nekoliko stvari, upotrebljavaju}i izraze kultura i kulturni u ne{to {irem zna~enju od onog kod nas uobi~ajenog. Prvenstveno se `elim isticanjem kulture i kulturnog djelovanja distancirati od svih rezonancija pre`ivjelih Blut und Boden teorija2 . Iako u mnogima od nas te~e krv njema~kih, odnosno austrijskih predaka, pa iako ovo tlo pripada jednako nama kao i svima ostalima koji tu `ive, te su ~injenice, po mome shva}anju stvari, gotovo irelevantne za na{u pripadnost. Relevantna je pripadnost njema~koj, odnosno austrijskoj nacionalnoj kulturi. U tom kontekstu atribut kulturni u velikoj mjeri preklapa se s atributom nacionalni, a kulturna pripadnost postaje ne-doslovni sinonimom za nacionalnu. Time su ujedno, na razini dnevne komunikacije (iako ne i legislative!), premo{}uje i tehni~ka zbrka koja nastaje prevo|enjem ovdje uobi~ajenih me|usobno razli~itih kategorija nacionalnosti i dr`avljanstva, koji izrazi, ~ak i kada postoje kao razli~ite rije~i, nerijetko predstavljaju isti termin i kategoriju (u Americi je primjerice, nationality i citizenship ista stvar).

Isticanjem svoje njema~ke/austrijske kulturne pripadnosti, te isticanjem njegovanja takvih svojih kulturnih tradicija, distanciramo se od nepo`eljnih konotacija koje u takvom kontekstu mo`e imati termin nacionalni. Banalno je mjesto iz podru~ja ove tematike da je [vabo jednako nacist. Bilo bi mo`da deplasirano danas poricati valjanost takve jednad`be-predrasude, da u nedavnoj poplavi nacionalnog amoka na ovim prostorima i me|u pripadnicima njema~ke manjine, ili me|u potomcima Podunavskih [vaba, nije bilo onih nesretnih i nespretnih pojedinaca koji su javno izra`avali svoj pronacisti~ki sentiment, sramote}i i sebe i one pred kojima su htjeli pokazati svoju pravovjernost. Dakle, isticanjem kulturnog identiteta, kulturne pripadnosti distanciramo se, uz ostalo, od takvih primitivnih, ali ponekad i po konzekvencijama tragi~nih predrasuda da su [vabe a priori fa{isti, jer je to bio Hitler (uostalom, Austrijanac) i njegovi esesovci, ili, primjera radi, jo{ paradoksalnije, da su

2 Bez obzira što one jesu svojevremeno igrale određenu ulogu u Kulturbundu prošlih vremena.

[vabe a priori komunisti, jer su biv{i socijal-demokrati, i to dobrim dijelom {vapski, u svom {vapskom Vukovaru zapravo definirali Komunisti~ku partiju Jugoslavije.

Na margini toga razmatranja nije naodmet ukazati i na to da su politi~ke afilijacije privatna stvar i sloboda svakog gra|anina, ali ih ne treba mije{ati s kulturnim identitetom. Aludiram pri tome i na ~injenicu da oni pripadnici njema~ke nacionalne manjine koji su svojevremeno dolazili na sastanke manjinskih udru`enja ili nacionalno intonirane mise sa zna~kama HDZ-a na grudima, nisu time afirmirali svoju njema~ku nacionalnu, odnosno kulturnu pripadnost; prije je efekt bio suprotne vrste.

Logika ovog razmatranja, nadam se, dosta jasno pokazuje da se za nas, hrvatske Nijemce/Austrijance, odnosno Podunavske [vabe, pojam kulture u u`em i {irem smislu, u svome konstruktivnom zna~enju, stapa, ili preklapa, prakti~ki u jedinstveni pojam; na{a je kultura bitan dio na{e nacionalnosti, a na{a je nacionalnost velikim dijelom realizirana i definirana kao kulturna pripadnost. Ali stavljanjem naglaska na kulturnu pripadnost ne `elim nikako niti izbrisati ni umanjiti valjanost atributa nacionalne pripadnosti; u kontekstu koji ovdje poku{avam nazna~iti kultura i kulturna pripadnost, trebale bi biti jedan od glavnih sadr`aja nacionalne pripadnosti.

Takvim pro{irenim i potpunijim definiranjem pripadnosti aktualiziraju se jo{ dva aspekta. Prvo, kulturnom pripadno{}u autohtoni Nijemci/Austrijanci ne mogu biti shva}ani samo kao manjina, jer su dio kulture mati~nog naroda. Drugo, ta na{a skupina danas pripada i kulturi sredine u kojoj ti Nijemci/Austrijanci `ive i djeluju, pa je u konkretnom slu~aju rije~ o bi-kulturnoj skupini i pripadnosti.

Ali i opet valja se ograditi od shva}anja o mehani~koj zamjeni pojmova. Kao {to kulturna pripadnost nije mi{ljena tako da potire nacionalnu, tako ni shva}anje manjine kao kulturnog entiteta ne ide za tima da se definiranjem tog entiteta zamijeni ili ~ak izbaci pojam nacionalne manjine, koji ima sasvim konkretan, zakonom definiran sadr`aj, i iz kojega se pak izvodi niz prava, reguliranih zakonom.

S druge strane, prihva}anjem i afirmiranje shva}anja pripadnosti kulturnom entitetu koji nadilazi manjinske okvire, mogla bi se izbje}i marginalizacija koja je karakteristi~na za pristup manjinama u javnom, odnosno kulturnom `ivotu. Primjerice, ja nemam ni{ta protiv toga da se o aktivnostima njema~ke zajednice u Hrvatskoj govori u specijaliziranim emisijama radija i televizije, ali smatram da je potrebno napraviti i takav proboj koji }e i u “ne-manjinskim” medijima i programima afirmirati na{e kulturno djelovanje i doprinos. Isto tako, moramo prona}i na~ina da nas i javnost i medijski prostor mati~nog naroda, njema~kog i austrijskog, shvati i prihvati kao dio svoje kulture.

Ni jedan od ovih dvaju zadataka nije jednostavan niti lak, kao {to uop}e nije jednostavno ni lako biti pripadnikom dviju kultura. Ali to je svakako vrijedno usmjerenje kojem bi trebala te`iti djelovanja i opredjeljenja njema~ke/austrijske/podunavsko {vapske zajednice. Uostalom, upravo slo`enost i

te`ina tih zadataka dostojan je izazov poslovi~noj njema~koj upornosti i ingenioznosti koja po~iva na svjetonazoru prema kojem je svaka Unmöglichkeit zapravo samo Schwierigkeit. Alles ist möglich!

Jedan od konkretnih primjera, i vrlo zna~ajno polje djelatnosti za nas, jest upotreba i {irenje njema~kog jezika u Hrvatskoj. Nedvojbeno je da svi gra|ani Hrvatske moraju dobro poznavati svoj hrvatski jezik. Isto je tako nedvojbeno da u {kole valja uvoditi i engleski jezik od najranijeg {kolskog, pa i od pred{kolskog uzrasta. Ali to ne zna~i da je umanjena potreba za njema~kim jezikom u hrvatskom kulturnom, gospodarskom i politi~kom prostoru. Pripadnici njema~kog/austrijskog kulturnog entiteta u Hrvatskoj predodre|eni su da unapre|enju u~enja i upotrebe njema~kog jezika daju zna~ajan doprinos. Potomci Nijemaca i Austrijanaca morali bi imati vi{e afiniteta od ostalih za u~enje njema~kog jezika, i morali bi predstavljati spiritus agens u {irenju njema~kog kao zna~ajnog svjetskog jezika, a to pak daleko nadilazi tek ~uvanje vlastitih kulturnih tradicija ili uske okvire manjinskih prava i manjinskog jezika.

Postoje i druge oblasti u kojima pripadnost na{em kulturnom entitetu, odnosno bikulturalnost daje mogu}nost posebnog doprinosa kako hrvatskoj tako i njema~koj, odnosno austrijskoj kulturi. Uz podru~je znanosti, od ~ega smo po{li na po~etku ovoga razmatranja, zna~ajno je i podru~je umjetnosti. Ali upravo ovdje moram naglasiti potrebu pove}ane kriti~nosti. Kao {to ni svako listanje arhiva nije automatski znanstveni rad tako ni svako mije{anje boja nije automatski slikanje, pa ni svako slaganje rije~i nije automatski knji`evnost. Kriti~nost je nu`na ako ne `elimo na sebe primjenjivati su`ena i manjinska mjerila, protiv ~ega se upravo i zala`em.

Neka mi se oprosti {to bih neskromno na ovome mjestu naveo svoj primjer, pa ~ak i rekao ne{to vi{e pro domo. Svoje knji`evno stvaranje uvijek sam gledao u kontekstu obiju kultura kojima pripadam. Od po~etka budio je srednjoeuropski duh mojih proza, usporedo s priznanjima i nagradama, i neke nedoumice, pa i nepovjerenje. Kasnije kada je moja vezanost za njema~ku kulturu do{la vi{e do izra`aja, posebno u romanu Kratka kronika porodice Weber, kada sam literarnim sredstvima poku{ao pokazati da postoji i druga~ije vi|enje prisutnosti Nijemaca na ovim prostorima od onog vi|enja koje je dugo vremena bilo slu`benom istinom, nai{ao sam na otpore, koji su ponekad bili utoliko ve}i ukoliko je na drugoj strani rasla svijest o vrijednosti mog knji`evnog rada, kako umjetni~koj tako i dru{tvenoj3. U povodu najnovijeg moga romana Prevo|enje lirske poezije, koji namjerava izdati Naklada Ljevak, navedeno je u izdava~koj recenziji da je o mojim djelima u posljednjih deset godina napisano vi{e pozitivnih kritika nego o svim hrvatskim piscima zajedno. Ipak, moja pozicija kao pisca u tih proteklih deset godine ni izdaleka nije bila onako povoljna kao spomenute kritike. Dijelom bilo je to zato {to sam svojim djelom i izra`enim

3 O toj svijesti, u pogovoru za izdanje Kratke kronike porodice Weber koje bi se trebalo pojaviti u najskorije vrijeme (Mozaik knjiga, Zagreb, 2001.), kaže Goran Beus Richembergh sljedeće:

Svojim autentičnim i literarno snažnim svjedočenjem o stvarnoj sudbini Nijemaca na ovim prostorima, efektnim demaskiranjem lijevih, desnih i svih ostalih mitova koji agresivno žele eliminirati i nadomjestiti povijesnu istinu, Bauer je svojim romanom dao dragocjen poticaj i podršku nekolicini nas poprilično smionih pregalaca koji smo u atmosferi težnje prema rušenju dogmi pokrenuli, uz ostalo, sad već tradicionalan znanstveni simpozij ”Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”.

stavovima nastojao pokazati kako pripadam dvjema kulturama, tj. da sam i hrvatski i njema~ki pisac. Time sam se automatski odrekao jeftine slave koju mo`e posti}i nacionalni (a pogotovo nacionalisti~ki) pisac, ali se nadam da sam bar mal~ice pridonio razumijevanju dvostruke kulturne pripadnosti i afirmiranju njema~ke kulture u Hrvatskoj, koju prihva}am kao svoju, jednako kao kulturu hrvatskog jezika na kojem pi{em. Poku{ao sam, dakle, svojim knji`evnim djelom biti dio dvaju kulturnih entiteta, i siguran sam da to djelo nema nikakvu bitnu manjinsku pripadnost ili odrednicu; tim vi{e {to je, kako se vidi, opstalo i dokazalo se u konkurenciji s ne uvijek dobronamjernom ve}inskom konkurencijom.

Danas je moja pozicija kao hrvatskog pisca izrazito povoljna, i sasvim suprotna onoj u prethodnom desetlje}e kada su mi hrvatski izdava~i dosljedno zatvarali vrata. U posljednjih mjesec dana publicirana su u Hrvatskoj dva moja romana, jedan od njih kao prvi suvremeni hrvatski roman na Internetu (Partitura za ~arobnu frulu), a drugi u nastavcima na Hrvatskom radiju, dok u sljede}ih pola godine o~ekujem publiciranje nekoliko knjiga, a zbog interesa izdava~a za knjige koje nisu do sada bile tiskane u Hrvatskoj, prije se moram bojati inflacije mojih naslova na hrvatskom knji`evnom trgu nego zatvorenih vrata izdava~kih ku}a. Me|u knjigama za koje ipak nestrpljivo o~ekujem da se pojave u prvom hrvatskom izdanju na}i }e se i navedena Kratka kronika porodice Weber, za mnoge Podunavske [vabe kultna knjiga, koja }e iza}i u nakladi Mozaik knjige iz Zagreba negdje na po~etku 2001. godine. Vjerujem da }e to ne samo ponovno aktualizirati neka pitanja povijesti i polo`aja Nijemaca u hrvatskoj sredini nego i u javnosti ponovno odjeknuti kao doprinos shva}anju kako se kulture o kojima je ovdje rije~ mogu plodno pro`imati i oboga}ivati. Naravno, i uz napor pojedinca, i uz podr{ku istomi{ljenika.

Ali ovim primjerom `elim ujedno pokazati kako moje vi|enje perspektive djelovanja Nijemaca i Austrijanaca u hrvatskom kulturnom krugu nije samo subjektivna vizija nego i ~vrsto osobno opredjeljenje koje slijedim u svojem knji`evnom radu.

Nadam se da ne}e biti preveliko odstupanje od teme ako ovu prigodu iskoristim i kako bih izrazio zahvalnost svim svojim hrvatskim-njema~kim landsmanima koji su me u mojoj orijentaciji podr`avali i poticali, pa ~ak nastojali i izdati Webere u vrijeme kada sam zbog svog opiranja militantnom nacionalizmu bio u odre|enim krugovima persona non grata.

Ali, vratimo se kulturnom identitetu i jo{ nekim konzekvencijama koje iz toga proisti~u. U spomenutom svome izlaganju iz 1994. u uvodu zagreba~kog simpozija Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu iznio sam ideju o Nijemcima izvan Njema~ke kao o sjemenu Europe. Doista, rasuta njema~ka populacija, civilizacija i kultura koja se poput kralje`nice Europe provla~ila sredinom kontinenta od Crnog mora i Siebenburga do Königsberga i Balti~kog mora, kao da je bila predodre|ena da bude zametak integrirane Europe. Ta integrirana Europa danas je ne samo jedan od najpopularnijih politi~kih {lagvorta nego i najzna~ajniji civilizacijski projekt na{eg vremena.

Da bi se u potpunosti razumjela veli~ina toga projekta valja podsjetiti na ~injenicu da je pojam Europe kao oznaka odre|ene kvalitete, kvalitativnog sadr`aja, iznena|uju}e nov. Za anti~ke Grke Europa je bila ne{to maglovito, neodre|eno i nepristupa~no, kamo oni nisu i{li, iako su to nedefinirano podru~je imenovali po princezi-ljepotici koju je u svom ljubavnom zanosu oteo Zeus. U vrijeme anti~kog Rima, Rimsko je carstvo bilo Rimsko carstvo, a sve ostalo bili su barbari i barbarske zemlje ~iji su se limiti gubili u azijskim prostorima. ^ak i u vrijeme kri`arskih ratova, Arapi nisu smatrali da ratuju s Europljanima nego s Francima. Europa kao zbroj zajedni~kih kvaliteta i interesa nije postojala ~ak ni u vrijeme kada su Turci prodrli u srce Europe i dva puta opsjedali Be~. Svijest o europskom jedinstvu bila je jo{ tako mala da je francuski imperator u vrijeme tih turskih prodora kalkulirao o savezni{tvu s tim osvaja~ima dobrog dijela europskog kontinenta.

Jedan od politi~ara novijeg vremena koji je imao viziju budu}e Europe bio je nesretni austrijski nadvojvoda Franz Ferdinand ~ija je smrt tako tragi~no podijelila europski kontinent na dva tabora da je, primjerice, njegov ubojica, ~lan teroristi~ke bande, postao na jednoj od strana nacionalni heroj. Nova Europa o kojoj danas govorimo po~ela je nastajati tek nakon Drugog svjetskog rata. Poneki ekonomist i vulgarni materijalisti datiraju taj nastanak, vrijeme ra|anja nove Europe 1951. godinom i stvaranjem Europske zajednice za ugalj i ~elik. Ali proces je ipak zapo~eo ranije. Njemu je prethodilo vrlo zna~ajno njema~ko-francusko pomirenje, te izra`avanje politi~ke i filozofske volje za stvaranjem novog zajedni{tva. To se dogodilo na Europskog kongresu 1948. godine osnivanjem Europskog pokreta i zatim 1949. godine stvaranjem Vije}a Europe. Proces zbli`avanja dobio je 1957. godine novu kvalitetu kada je osnovana Europska ekonomska zajednica i Euroatom. Daljnji tok doga|aja jo{ je svje` u na{em pam}enju, pa na to i nije neophodno podsje}ati. Ipak, valja istaknuti pad Berlinskog zida ~ijim su ru{enjem upravo Nijemci pridonijeli odumiranju podjele Europe na Isto~nu i Zapadnu.

Geslo nove Europe posu|eno je od Francuske revolucije, ali Liberté, égalité, fraternité, ma kako sadr`ajno izra`ava nove europske ideale nije dovoljno da bi se definirao u potpunosti novi europski duh. Odlika je europskog duha negiranje svake dogme i konstruktivna polemi~nost. Rije~ je, kako to isti~e primjerice jedan od ideologa europejstva — Edgar Morin4, o kriti~koj racionalnosti, koja se brine za objektivnost, a sposobna je za samokritiku i kritiku svoje samokritike; rije~ je o vrtlogu konstruktivne polemike u kojoj ni{ta nije sveto, a sve po~iva na humanizmu, razumu i znanosti. Temelj takve Europe jest interakcija razli~itosti i u tom okviru ra|anje nove demokracije. Ta nova demokracija bitno se razlikuje od tradicionalne; u njoj ne smije biti diktata ve}ine. Nova europska demokracija usmjerena je prema prevladavanju principa strana~kih podjela i umjesto interesa ove ili one grupacije mora voditi ra~una o ukupnosti raznorodnih interesa. Pri tome je raznorodnost — bogatstvo tradicija, filozofija, znanja i jezika — bitna za njezin karakter. Ni{ta monolitno u tu Europu ne mo`e u}i niti joj treba i pripada.

4 Vidi: Edgar Morin: Kako misliti Evropu, Sarajevo, 1989. (PENSER L’EUROPE, Paris, 1987).

Na jednoj me|unarodnoj konferenciji odr`anoj ove godine u Austriji, hrvatski ministar za europske integracije, Ivan Jakov~i}, iznio je sljede}e opredjeljenje:

Hrvatski narod ve} je odavno odlu~an u svojoj `elji za uklju~ivanjem u zajednicu europskih naroda udru`enih u Europskoj uniji, kao i za prihva}anjem temeljnih europskih ideala slobode, dobrosusjedstva, po{tivanja razlika i razmjene povijesnih iskustava.

Ti ideali i opredjeljenja jednako su va`ni u svome usmjerenju prema van koliko su va`ni i u svom usmjerenju prema unutra. Nitko u Europi ne `eli monolitnu i jednozna~nu, i nikome ne treba monolitna i jednozna~na Hrvatska. Dobrodo{la je ona Hrvatska u kojoj je doprinos kulture autohtonih Nijemaca/Austrijanaca kriti~ki i relevantno vrednovan. Pripadaju}i njema~koj i austrijskoj kulturi, u kojoj predstavljaju i specifi~an entitet, te ujedno pripadaju}i hrvatskoj kulturi, u kojoj su tako|er poseban entitet, hrvatski Podunavski [vabe, Nijemci i Austrijanci, predstavljaju jedan od instrumenata ulaska, ili pilira hrvatskog mosta u Europu. U konstruktivnom dijalogu s tim kulturnim entitetom, preuzimaju}i i afirmiraju}i ono {to ta specifi~na kultura mo`e pru`iti, Hrvatska vje`ba svoje europejstvo, i ima mogu}nost validne generalne probe pred ulazak na veliku europsku scenu. Promoviraju}i u hrvatskom kulturnom krugu, njema~ki uporno i neumorno, svoje kulturne vrednote i prednosti — a pri tome, primjerice, spomenuto unapre|enje u~enja njema~kog jezika u hrvatskim {kolama i izvan njih nije po va`nosti na posljednjem mjestu, jer Europa danas insistira na multilingvalnosti — Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj i opet }e biti, i moraju biti, jedan od faktor napretka ove svoje domovine.

Per spek ti ven des Wir kens der De ut schen und Öste re i cher im kro a ti schen Kul tur kre is

Der besondere Wert der Symposien Deutsche und Österreicher im kroatischen Kulturkreis liegt darin, dass sie die Vorstellung derartiger wissenschaftlicher Arbeiten und Forschungen ermöglichen, die ohne sie wahrscheinlich erlöschen würden. Für nationale Minderheiten sind diese Versammlungen wertvoll und eine der wenigen Gelegenheiten, ihre Besonderheiten auszudrücken. Die Bezeichnung Symposium müsste außer dem Attribut wissenschaftlich noch das Attribut kulturell bekommen. Die Hervorhebung der kulturellen Identität ist für die deutsche/österreichische Minderheit in Kroatien besonders wichtig und kann unter verschiedenen Aspekten betrachtet werden, wie z.B.: die Minderheit leistet einen größeren kulturellen Beitrag - sowohl in Kroatien als auch in ihrem Herkunftsland - als die Zahl ihrer Zugehörigen und deren Wirtschaftskraft annehmen ließe. Kulturelle Zugehörigkeit ist heute ein wichtiger Bestandteil nationaler Zugehörigkeit, ohne dabei mit den Rechten der

Minderheiten zu kollidieren. Es muß anerkannt werden, dass Minderheiten sowohl in ihrem Heimatland als auch in ihrem Herkunftsland einen kulturellen Beitrag leisten; dass sie sowohl dem einen als auch dem anderen Land zugehören. Die Computerisierung wird eine bessere Auswertung dieser Beiträge ermöglichen. Durch seine schriftstellerische Tätigkeit versucht der Autor (einer der Begründer dieser Symposien) zu beweisen, dass sich Zugehörige der österreichischen/deutschen kultureller Entität nicht nur als solche durchsetzen können, sondern dass sie alle Aspekte ihrer doppelten kulturellen Zugehörigkeit wahren und ihren Beitrag zur Kultur der Mehrheit leisten. Das Erstarken der kulturellen Entität der Minderheit ist in Übereinstimmung mir den Integrationstendenzen der Europäischen Union und den Tendenzen, eine neue pluralistische Demokratie zu schaffen. Die kroatischen Deutschen und Österreicher sind wegen einer Reihe von Vorteilen (z.B. die Verbreitung der deutschen Sprache, die Pflege kultureller Besonderheiten) ein wichtiger Faktor in der Verwandlung der Gesellschaft. Sie ermöglichen Kroatien den Beitritt zu Europa.