Ni ves RITTIG-BELJAK Hrvat ska kao pa si ja u dje lo van ju nje ma~kih do sel je ni ka (Vi te zo vi}-Kuha

Nives RITTIG BELJAK

Hrvatska kao pasija u dje lo van ju nje ma~kih doseljenika (Vi te zo vi}-Kuha~)

Nova istra`ivanja neosporno pokazuju da su njema~ki i austrijski doseljenici (grupe i pojedinci) ~esto bivali pokreta~ima hrvatske privrede, kulture i umjetnosti, medicine i tehnike, razvoja {kolstva. Ako to prevedemo u zvanja na}i }emo ih me|u obrtnicima, predava~ima u stru~nim {kolama, vojnim pa i pomorskim u~ili{tima, me|u arhitektima, sve}enicima, u~iteljima, me|u ugostiteljima i tiskarima, trgovcima, mlinarima i bankarima, pivarima, slikarima, glumcima i redateljima.

Brojnu njema~ku seosku populaciju izvori ne spominju tako ~esto kao istaknute pojedince, no oni su uvijek prisutni u globalnoj slici Hrvatske sve do kraja Drugog svjetskog rata.

Ve}ina iseljenika voljela je svoj posao i rade}i ga predano nastojala ste}i ugled u novoj sredini. Prilagoditi se novom ambijentu, dokazati se u neposrednom susjedstvu, potvrditi isplativost selidbe – to su bila stremljenja prve generacije naseljenika.

Me|utim, druga generacija je ta koja je ve} mogla odabrati svoj identitet, svoju domovinu. Raditi su nau~ili, boriti se za svoj presti` tako|er jer su to bile uglavnom siroma{ne obitelji s mnogo djece koja su nastavljala `ivjeti u njema~kom okru`enju, dok su majstori, jo{ kao mladi}i odlazili u grad. Njihov identitet kao i identitet njihovih potomaka ovisio je o `enidbi i okru`enju u kojem su njihova djeca nastavljala `ivjeti.

Primjeri koje sam izabrala govore o pojedincima koji se nikada nisu morali boriti za osnovnu egzistenciju. Mogli su raditi i razmi{ljati o kulturnim vrijednostima svoga djelovanja. Izabrala sam dvije sudbine, dvojicu istaknutih Hrvata koji su, da su to `eljeli, mogli biti i istaknuti Nijemci: Pavao Ritter Vitezovi} i Franjo [andor Kuha~, odnosno Franz Xavier Koch, obojica pripadnici razli~itih povijesnih razdoblja.

Valja napomenuti da je hrvatska povijest puna primjera stranih plemi}a koji su Hrvatsku do`ivljavali kao svoju domovinu, branili je i ratovali za njezinu slobodu, a sudjelovali su i u kulturnom i ekonomskom napretku nove domovine (Jembrih, 200:5).

Nekome oduzeti, skratiti ili preina~iti prezime barbarski je ~in, no ako pojedinac sam promijeni ili prevede svoje ime i prezime, bez obzira na motiviranost za taj ~in, tada je to samo jo{ jedna potvrda kako je identitet subjektivan i promjenjiv jer je ime jedno od simbola identiteta.

Za{to sam izabrala izraz «pasija» u vezi njihova djelovanja? Privukla me reinterpretacija tog pojma kod njema~kog sociologa i filozofa Niklasa Luhmanna. Suvremenim poimanjem rije~ «pasija» postaje raspolo`iva i bez konteksta, zna~enjska optere}enost tim pojmom mo`e se koristiti s novim emfazama, krojiti prema potrebama (Luhmann, 1996:66). Kao i prije mo`e se re}i da krepost (virtus, vertu) «kvalificira» pasiju kao svog nositelja (Luhmann, 1996:66). Djelovanje i trpnja dva su isprepletena oblika iste stvari.

Analiza oba slu~aja upu}uje na to da su njeni nositelji vi{e davali svojoj domovini, nego {to je ona bila u stanju prepoznati njihovu pasiju, uzvratiti im ~inom razumijevanja, ako ve} ne i ljubavi. Jer ljubav, ka`e Luhmann, superpasija je koja uzima u slu`bu sve druge, ona postaje na~inom aktivnosti koja se ne mora obrazlagati, obja{njavati i ispri~avati (Luhmann, 1996:67).

VITEZOVI]

I Vitezovi} (ro|en u Senju 1652. godine) i Kuha~ (ro|en u Osijeku 1834. godine) posjeduju sli~ne karakterne osobine – silnu marljivost, preciznost u radu, sklonost poeziji, no osrednji talent. Sli~nu crtu pokazuju i u nedostatku volje da zavr{e {kolovanje koje bi im u vremenima nesklonim intelektualcima, pru`ilo mogu}nost sigurnog `ivota. Uz to, nisu se `eljeli disciplinirati u pogledu svojih vizija i intelektualnih `elja koje su dobrim dijelom kora~ale ispred svog vremena. Dakako, o Vitezovi}u nemamo obilje podataka (Von~ina, 1976:350).

P. Rit ter Vi te zo vi}, Map pa ge ne ra lis, Re gni Cro a tiae to tius Hrvat ska 1699

Vitezovi} je tek po dolasku u tu|inu, to~nije u kranjski dvorac Wagensperg Johana Weikarda Valvasora po~eo u~iti njema~ki jezik, dok je Kuha~ ~itav `ivot u~io hrvatski jer je u djetinjstvu govorio ma|arski i njema~ki, no materinji jezik i jezik koji je najbolje poznavao bio je njema~ki.

Vitezovi}ev otac bio je kraji{ki ~asnik doseljen iz Alzasa u Senj, gdje je o`enio Hrvaticu. Ubrzo je stekao plemstvo i sina poslao na {kolovanje jezuitima u Zagreb. Pavao Vitezovi} pro`ivio je buran `ivot. Sudjelovao je u borbama protiv Turaka, bio je sudionik sigetske bitke. U svom diplomatskom radu dogurao je do dvorskog savjetnika, no to mu, kao i naslov baruna, nije osiguralo lagodan `ivot i sigurnu egzistenciju. Na poziv Leopolda I. dokazivao je prave hrvatske granice u razgrani~avanju nakon Karlova~kog P. Rit ter Vi te zo vi}, Kro ni ka ali ti mira 1699. godine. Uspje{niji je bio u za{titi Senja szpo men vsze ga szvie ta vi kov, od samovolje kapetana Herbertsteina, dok je vrlo Za greb 1696 pozitivno mi{ljenje imao o karlova~kom generalu Auerspergu.

Zemaljska kraljevska tiskara u Zagrebu osnovna je 1694. godine i Vitezovi} je bio njezin prvi upravitelj. Objavljuje svoja djela na hrvatskom i latinskom jer, valja naglasiti, bio je istaknuti pisac – latinist. Tiska i trivijalnu literaturu, no ni to ga nije dovelo do sigurne egzistencije. Danas bismo rekli – nije poznavao tr`i{te. Nesre}e susti`u jedna drugu. Vitezovi} ostaje bez sina, pa kasnije i `ene, njegova tiskara u Gornjem gradu izgori u poznatom zagreba~kom po`aru, a on ne nalazi novo zaposlenje. Nevi~an u borbi sa crkvenom administracijom gubi i posjed [~itarjevo koje mu je na u`ivanje dodijelio car Leopold I, te krajnje siroma{an odlazi u Be~ gdje umire uz svoje papire u 61 godini `ivota (Bratuli}, 1990:183-190).

Odanost domovini Hrvatskoj izrazio je u djelu «O`ivljena Hrvatska – Croatia rediviva», Zagreb, 1700., te «Dva stolje}a ucviljene Hrvatske – Plorantas Croatie saecula duo», 1703. godine. Rodoljubni naglasci i protunjema~ka klima uobi~ajena je u to vrijeme u kojem je trebalo reagirati na, po Hrvatsku nepovoljni Karlova~ki mir. Opsjedalo ga je prostranstvo Hrvatske pa je u «Croatia rediviva» zaklju~io da na cijelom ju`noslavenskom prostoru `ivi jedan narod (nekada{nji rimski pojam Ilirik), a sinonimi su ilirski, slovinski i hrvatski.

Vitezovi}, ro|enjem «gornji Hrvat», otkrio je u svojem filolo{kom radu na~in koji mo`e pomo}i knji`evnom jeziku da bi se obranio od ne`eljenih tu|ica: treba, tvrdi on, u knji`evni jezik uvesti leksi~ke elemente razli~itih narje~ja (slovenskog, majda~kog, posavskog, podravskog, primorskog, krajinskog) (Von~ina, 1976:349). Taj njegov {iroki, panslavenski osje}aj naveo ga je da kao i Kuha~ ostavi trag i u srpskoj kulturnoj

povijesti. Najzna~ajniji Vitetovi}ev rukopis je «Serbiae illustratae libri octo» (Prikaz Srbije u osam knjiga).

Ritter ili Vitezovi}? Nailazimo li na pravilnost? Oblik prezimena ovisio je o sredini gdje se pisac zatekao ili o jeziku na kojem je pisao. On, ljubitelj sinonima, koristi jednu od varijanti svog prezimena {to je odgovaralo vremenu u kojem je `ivio. Tako u «Odijeljenju Sigetskom», svom ponajboljem djelu, u latinskom uvodu pi{e Pavlus Ritter, a u hrvatskom izdanju iz 1864. godine tiskanom u Linzu stoji da je djelo spravljeno po plemenitom i hrabrom gospodinu Pavlu Vitezovi}u aliti Ritter, hrvatskome i senjskome vlastelinu (Von~ina, 1976:353).

Pravni spisi koji se danas nalaze u zagreba~kom Kaptolskom arhivu navode ga kao Paolo Ritter (31.1.1705. Dno Paolo Ritter pro impressis 2 annorum Directoriis et restantys aliquibus aliorum 2 annorum uti pertinebar, dati f.R.70 (Pu{kadija Ribkin 2000:63). Danas ga, kao i Kuha~a, navodimo prezimenom koje se uobi~ajilo: Vitezovi}.

Zanimljivo je da je Vitezovi}, kao kasnije i Kuha~, sa `arom istra`ivao pro{lost svoje voljene domovine. Uz jezik i ime – zajedni~ka pro{lost, tj. podrijetlo, gradbeni je element identiteta, na {to }u jo{ jednom upozoriti u ovom tekstu.

Nema sumnje Paul Ritter, potomak Alza{ana, izabrao je svoj identitet i domovinu, premda ga u to vrijeme nitko nije prozivao ni upu}ivao da se njome bavi. Ona mu je postala pasijom pa tako od svih (pro{irenih) hrvatskih zajednica tra`i da zazovu bo`ji blagoslov za lijep jezik hrvatski. Za sebe ni{ta ne tra`i pa ni{ta ni ne dobiva.

A kako je nakon dvjestotinjak godina pro{ao s Hrvatskom Franjo, Franz, Ferenz Koch, odnosno Kuha~?

KUHA^

Bio je radoholi~ar i pedantan. Ostavio je ogromnu sre|enu korespondenciju u 13 svezaka. Premda su njegovi dnevni~ki zapisi izgubljeni, njegovi su biografi imali {iroko i jasno polje rada. Branko Rakija{ pa zatim i Ladislav [aban, uo~ili su da je Kuha~ «osmislio» svoje podrijetlo.

U ediciji ALBUM ZASLU@NIH HRVATA 19. STOLJE]A (urednika Milana Gralovi}a, Zagreb, 1898.-1900. Knj. 2) stoji zanimljiva verzija njegova podrijetla. Vjerojatno je ta verzija o njegovim navodnim precima Kuha~evi}ima, o njihovome doseljenju iz Dalmacije, preko Senja i Bosne u Slavoniju, o kasnijim osje~kim Kuha~ima i o majci ro|enoj Pilar, a ne Piller, potekla od samog Kuha~a. Edicija je naime iza{la za njegova `ivota. Oba istra`iva~a, i Rakija{ i [aban, uzvratili su beskrajnom savjesno{}u i dokazali da je rije~ i dopadljivoj predaji koja ne slijedi povijesne ~injenice ([aban, 1989:5).

Za{to Kuha~u treba taj izmi{ljeni povijesni slijed? Mo`da stoga {to jezik i nije u svakom vremenu najva`niji marker identiteta. Zna~aj jezika u oblikovanju nacionalnog identiteta raste istom od 19. stolje}a. Pripadnost grupi dokazuje se zajedni~kom pro{losti, bez obzira je li ta pro{lost znanstveno utemeljena ili izmi{ljena,

sa`eta u epu, pjesmi ili predod`bi (usp. Budak, 1999,14). Uz to, slijedom misli Jacquesa Derrida o tome da su identitet i identifikacija kulturne ~injenice pa je stoga i nacionalni identitet prije kulturna zna~ajka i svojstvo nego ne{to {to bismo mogli nazvati prirodnim (Derrida, 1999: 11). To Kuha~ev ~in ne opravdava, ni prije ni danas, ali mo`da obja{njava ~in uljep{avanja domovine kojem su oba intelektualca bila sklona.

Tereza Piller iz istog je mjesta. Obitelj je jednu njema~ku sredinu zamijenila drugom. Tu se 1934. godine rodio Franz, kasnije Franjo. Osje~ka Tvr|a bila je u to vrijeme njema~ki grad o ~emu govori Kuha~eva korespondencija, pisma upu}ena njema~kim prijateljima i rodbini, ponekad pisana i ma|arskim jezikom, a dva pisma iz osje~kog Fran jo [an dor Kuha~ razdoblja pomogao mu je netko prevesti na hrvatski jezik. Podrijetlom su Kochovi bili tipi~na donau{vapska obitelj, pristigla u Ma|arsku u 18. stolje}u, a kasnije se selili Habsbur{kom monarhijom prete`no u krajeve u kojima su obitavali doseljeni Nijemci.

Taj se dopadljivi ~ovjek markantnih crta lica jo{ 1863. godine potpisivao kao Fr. Xavier Koch. Rana sklonost glazbi odredila je sudbinu mladog Kocha. Zbrojimo li cjelokupno njegovo obrazovanje, sve pohvale i visoke ocjene koje je do`ivio, s pravom se pitamo za{to mu je nedostajalo snage da ta svoja znanja preto~i i u formalne diplome koje bi mu osigurale stalan posao i olak{ale `ivot njemu i njegovoj obitelji. O~ito mu istra`iva~ki `ar nije ostavio dovoljno vremena da to i provede. Njegovo osje~ko razdoblje `ivota, izuzmemo li djetinjstvo, proteklo je u stalnim putovanjima, {to studijskim glazbeno-znanstvenim usavr{avanjem u Pe~uhu, Leipzigu, Weimaru i Be~u, {to u terenskim istra`ivanjima, od dana{njeg Gradi{}a do Albanije. Filip Koch, pe~u{ki kanonik, stric koji ga je pomagao pri {kolovanju, ostavio mu je 12.000 forinti s oporu~nom namjenom da tu sumu iskoristi u kulturne svrhe. Iskoristio ju je na najbolji mogu}i na~in u sakupljanju terenske etnografske gra|e, u prvom redu pjesama i napjeva. Ta suma (otprilike jednogodi{nja zarada

Franz Xa vier Koch gimnazijskog profesora) omogu}ila mu je

putovanja, koja bi, kad bi ih zbrojili trajala pet godina. @ivotne pote{ko}e nastupaju u trenutku kad tu silnu dragocjenu gra|u poku{ava objaviti. Kulturna javnost u svakom vremenu lako posustane pred odgovorno{}u (u ono vrijeme i zna~ajnim tro{kom) i prona|e odgovaraju}e isprike.

Njegov `ivotni kredo od kojeg nikada nije odstupio bio je «treba njegovati svjetsku muziku i odgajati mlada pokoljenja na estetski vrijednim djelima strane muzi~ke literature, ali je narodna muzika bit stvarala~ke izvornosti» (Rakija{, 1984:21).

Iz Kuha~eve korespondencije (uvid u nju po~inje 1860. godine) vidljivo je koja su imena utjecala da Kuha~ poja~a u~enje hrvatskog jezika: Franjo Markovi}, Izidor Kr{njavi, Armin [rabec, Stjepan Ku}ak, Ivan Trnski i J.J. Strossmayer. Ipak, hrvatskim jezikom nikada nije besprijekorno zavladao, {to i sam sa `aljenjem priznaje.

Pokazuje izuzetnu umjetni~ku odva`nost unose}i red u hrvatsku glazbenu terminologiju. Poput Slovaka, filologa Bogoslava [uleka, i on se bavio «~i{}enjem» hrvatskog stru~nog nazivlja. Danas nije jasno do koje je mjere `elio isku{ati svoje neologizme, a do koje je to bila nasu{na potreba pri prevo|enju stru~ne literature. Branko Rakija{ je detaljno analizirao Kuha~evo «Glazbeno nazivlje» i do{ao do zaklju~ka da se od 1654 izraza (muzi~kih termina) njih 790 i danas upotrebljava, primjerice: akustika, arija, bra~, bariton, bugarija, ~etverozvuk, dominantni trozvuk, duhovna popijevka, finale, fuga, glazbeni zavod, kajdanka, kari{ik, kora~nica, lutnja, ljubavna popijevka, opera, partitura, predigra, sonata, stil, udaraljka, zvuk i drugo. (Rakija{, 1974:27). Tamo gdje se nepotrebno pohrvatio izraz ubrzo bi nestao iz prakse: zanos (sinkopa), zamet (motiv), milopojka (arieta).

Zanimljivo je do koje je mjere Kuha~ {titio svoju znanstvenu muzikolo{ku slobodu. Nije prihvatio mjesto docenta-nastavnika ve} je radije putovao kao osiguravatelj. To je prema navodu iz pisma, {tedjelo njegovo dragocjeno stvarala~ko vrijeme.

Njegovo {iroko djelovanje do`ivjelo je doli~nu (a rekli bismo i suvremenu) promociju: 1873. u Be~u je otvorena svjetska izlo`ba na kojoj je Kuha~ sudjelovao s obiljem eksponata, glazbala, knjiga, rukopisa (Rakija{, 1974: bilj. 21). To je Kuha~u u {iroj javnost priskrbilo naziv «hrvatskoga Vuka», premda je on o Kara|i}u imao vrlo kriti~ki stav pa nije slijedio njegov sistem terenskoga rada. Neprijeporna je ~injenica da je Kuha~ ostavio zna~ajan trag u srpskoj etnomuzikologiji (usp. Stefanovi} 1984, 283-299), kao i to da njegovo `ivotno djelo nosi naslov «Ju`no-slovjenske narodne popievke». To je djelo u koje je ulo`io sve svoje znanje i rad, a na djelomi~no objavljivanje potro{io je i miraz svoje druge `ene Marije Zuna, rodom Austrijanke.

Je li ikad sam definirao svoju pasiju? Jest. Taj vatreni postilirac jo{ za boravka u Osijeku ozna~ava ilirizam kao «na{u stvar». Nadalje, o ju`noslavenstvu govori slijede}e:

«Moj patriotizam u umjetnosti ne ide do pretjeranog {ovinizma, do nesno{ljivosti ili do politi~kog stran~arstva; ja samo `elim da bude djelo doma}eg umjetnika domoljubno. Znanost i umjetnost mora da je svojina cijelog naroda, da slu`i cijelom narodu, ne pako samo jednoj politi~koj stranci ili da ~ak ignorira domovinu.» Na

drugom mjestu ka`e kako je uo~io da mu nitko nije mogao objasniti u ~emu se sastoji «glazbeni hrvatsko-narodni element», pa se sam primio posla (Peri}-Polonijo 1984:111).

Ju`noslavenska je {irina bila nu`na znanstvenicima koji su ucrtavali okvire nacionalnih znanosti (usp. kasniji rad etnologa Milovana Gavazzija).

Predbacivali su mu politiziranje znanosti, zagovaranje Strossmayera, prije~ili mu posao u dr`avnim institucijama, pru`ali mu oskudnu potporu premda u njegovu slavu nitko nije sumnjao. Priredili su mu, kako to biva u Hrvata, doli~an pogreb. Ukratko, dru{tveni se razum poigravao njegovim argumentima. Do kraja `ivota bio je uporan i marljiv, jer kako re~e Luhmann: «Ljubav zahtijeva prednost za svoje razloge» (Luhmann 1996:116).

LITERATURA

• Bra tu li}, J.: Pe tar Zrin ski i Pa vao Rit ter Vi te zo vi} u: «Sjaj ba{tine», Split, 1990. • Bu dak, N.: Etni~nost i po vi jest u: «Etni~nost i po vi jest», Insti tut za mi gra ci je i na rod no sti, Za greb, 1999. • Der ri da, J.: «Dru gi smjer», Insti tut dru{tve nih zna no sti, Ivo Pil fer, Za greb, 1999. • Jem brih, A.: «Grof Ser ma ge u zrca lu svo jih pi sa ma 1758.», Za greb, 2000. • Luh mann, N.: «Lju bav kao pa si ja», MD, Za greb, 1996. • Peri}-Po lo ni jo, T.: Kuha~eva me to da za pi si van ja i ob jav lji van ja pje sa ma u zbir ci

«Ju`no-slov jen ske na rod ne po piev ke», u: Zbor nik ra do va sa znan stve nog sku pa odr`anog u po vo du 150. ob ljet ni ce ro|enja Fran je Ksa ve ra Kuha~a (1834.-1911.),

JAZU, str. 111-157, Za greb, 1984. • Pu{ka di ja Rib kin, T.: Pri log bi blio gra fi ji dje la Pa vla Rit te ra Vi te zo vi}a, KAJ,

XXXIII, Za greb, 3-4, 2000. • Ra ki ja{, B.: Fran jo Kuha~, Pro svjet ni sa bor Hrvat ske, Za greb, 1974. • Ra ki ja{, B.: Bio gra fi ja Fran je Ksa ve ra Kuha~a, u: Zbor nik ra do va sa znan stve nog sku pa odr`anog u po vo du 150. ob ljet ni ce ro|enja Fran je Ksa ve ra Kuha~a (1834.-1911.), JAZU, Za greb, 1984. • Ste fa no vi}, D.: Kuha~ i Srbi u: Zbor nik ra do va sa znan stve nog sku pa odr`anog u po vo du 150. ob ljet ni ce ro|enja Fran je Ksa ve ra Kuha~a (1834.-1911.), JAZU, 283-299, Za greb, 1984. • [aban, L.: Fran jo Ksa ver Kuha~, Ko re spon den ci ja 1/1, Za greb, JAZU, 1989. • Von~ina, N.: Pa vao Rit ter Vi te zo vi} u: Zrin ski, Fran ko pan, Vi te zo vi}, Pet stol je}a hrvat ske knji`ev no sti, knj. 17. MH, Za greb, 1976, str. 337-496.

Kro a tien als Pas sion in der Wir kung der de ut schen Ansie dler (Vi te zo vi}-Kuha~)

Die Autorin wählt die Biographie zweier bedeutenden Kroaten, die ihren Geburt nach auch bedeutende Deutsche hätten sein können. Pavao Ritter Vitezovi}, Historiker, Schriftsteller, Lexikograph, Baron (Senj, 1652-Wien, 1713), dessen Vater geborener Elsässer war, ist ein tüchtiger Lexikograph, der sich für die Standardisierung der kroatischen Sprache einsetzt, in die, die Merkmale dreier kroatischen Dialekte mit eingeschlossen wären. Er leitete die Druckerei in Zagreb, aber seine Kulturreformen stießen auf unfruchtbaren Boden. Er starb in Wien, verarmt, umkreist mit unveröffentlichten Handschreiben.

Franjo [andor Kuha~, geborener Donauschwabe aus Osijek (Franz Xavier Koch), fing spät an, Deutsch zu lernen. Er reiste zwölf Jahre lang durch die Länder der Ostslawen, um bis an sein Lebensende um Mittel zu kämpfen, mit denen er die Sammlungen „Ju`noslovjenskih narodnih popievka” (“Südslawische Volkslieder“) veröffentlichte. Er ist der Urheber der Ethnomusikologie der Kroaten und beschäftigte sich mit der Musikterminologie. Beide waren Kroatien gegenüber loyal. Kuha~ konstruierte sogar seine Herkunft mit der Überlieferung über den Stamm Kuha~evi}, um mit einer gemeinsamen Geschichte seine kroatische Identität zu bestätigen. Beide übersetzten ihren Namen und Nachnamen, was zu dieser Zeit keine Außergewöhnlichkeit war. Die Autorin wählt den Termin Passion (des Soziologen und Philosophen Niklas Luhmann), mit dem sie die Begeisterung gegenüber der Heimat Kroatien erklärt. Die Wirkung und das Leiden sind zwei verwickelte Passionsformen. Mit diesen Beispielen zeigt die Autorin, dass die Nationalidentität -eine Wahleigenschaft ist.