VDG JAHRBUCH 2001
Nives RITTIG BELJAK
Hrvatska kao pasija u djelovanju njema~kih doseljenika (Vitezovi}-Kuha~) Nova istra`ivanja neosporno pokazuju da su njema~ki i austrijski doseljenici (grupe i pojedinci) ~esto bivali pokreta~ima hrvatske privrede, kulture i umjetnosti, medicine i tehnike, razvoja {kolstva. Ako to prevedemo u zvanja na}i }emo ih me|u obrtnicima, predava~ima u stru~nim {kolama, vojnim pa i pomorskim u~ili{tima, me|u arhitektima, sve}enicima, u~iteljima, me|u ugostiteljima i tiskarima, trgovcima, mlinarima i bankarima, pivarima, slikarima, glumcima i redateljima. Brojnu njema~ku seosku populaciju izvori ne spominju tako ~esto kao istaknute pojedince, no oni su uvijek prisutni u globalnoj slici Hrvatske sve do kraja Drugog svjetskog rata. Ve}ina iseljenika voljela je svoj posao i rade}i ga predano nastojala ste}i ugled u novoj sredini. Prilagoditi se novom ambijentu, dokazati se u neposrednom susjedstvu, potvrditi isplativost selidbe – to su bila stremljenja prve generacije naseljenika. Me|utim, druga generacija je ta koja je ve} mogla odabrati svoj identitet, svoju domovinu. Raditi su nau~ili, boriti se za svoj presti` tako|er jer su to bile uglavnom siroma{ne obitelji s mnogo djece koja su nastavljala `ivjeti u njema~kom okru`enju, dok su majstori, jo{ kao mladi}i odlazili u grad. Njihov identitet kao i identitet njihovih potomaka ovisio je o `enidbi i okru`enju u kojem su njihova djeca nastavljala `ivjeti. Primjeri koje sam izabrala govore o pojedincima koji se nikada nisu morali boriti za osnovnu egzistenciju. Mogli su raditi i razmi{ljati o kulturnim vrijednostima svoga djelovanja. Izabrala sam dvije sudbine, dvojicu istaknutih Hrvata koji su, da su to `eljeli, mogli biti i istaknuti Nijemci: Pavao Ritter Vitezovi} i Franjo [andor Kuha~, odnosno Franz Xavier Koch, obojica pripadnici razli~itih povijesnih razdoblja. Valja napomenuti da je hrvatska povijest puna primjera stranih plemi}a koji su Hrvatsku do`ivljavali kao svoju domovinu, branili je i ratovali za njezinu slobodu, a sudjelovali su i u kulturnom i ekonomskom napretku nove domovine (Jembrih, 200:5). Nekome oduzeti, skratiti ili preina~iti prezime barbarski je ~in, no ako pojedinac sam promijeni ili prevede svoje ime i prezime, bez obzira na motiviranost za taj ~in, tada je to samo jo{ jedna potvrda kako je identitet subjektivan i promjenjiv jer je ime jedno od simbola identiteta. 231
