Go ran BEUS RICHEMBERGH Be~ki Dal ma ti nac – kralj ope re te (o 180. ob ljet ni ci ro|enja Fran za von Sup péa

Goran BEUS RICHEMBERGH

Be~ki dalmatinac - kralj ope re te (o 180. obljetnici ro|enja Franza von Sup péa)

Hrvatska je kulturna javnost odavno ve} sklona zaboravljati velikane iz svoje pro{losti. Jedan od onih koji to doista nisu zaslu`ili svakako je i ~uveni austrijski skladatelj Franz von Suppé, ro|eni Dalmatinac i proslavljeni kralj operete.

Franz von Suppé, ili punim imenom pod kojim je ro|en: Francesco Ezechiele Ermenegildo Cavaliere Suppé Demelli, ro|en je 18. travnja 1819. godine u Splitu, u ku}i blizu biskupove pala~e, iznad `eljezni~koga kolodvora, sru{enoj u savezni~kome bombardiranju tijekom Drugoga svjetskoga rata. Njegov je otac, ina~e o`enjen Be~ankom, bio austrijski carski slu`benik ~iji su preci vukli podrijetlo iz Belgije. Nedugo nakon Franzova ro|enja obitelj se iz maloga Splita, zbog o~eve slu`be, preselila u Zadar, tada{nji glavni grad Dalmacije. Tu je Franz odrastao i stekao prva glazbena iskustva. Nije mu bilo ni osam godina kad je kao ~lan katedralnoga pjeva~koga zbora, pod ravnanjem Giovannia Cigalle, nau~io ~itati notne zapise. [tovi{e, glazbenici katedralnoga orkestra su mu davali i satove iz flaute te prve poduke iz skladanja, pa je mali Franz ve} tada po~eo skladati prve kompozicije.

U petnaestoj su ga godini roditelji poslali u Padovu na studij prava, nadaju}i se da }e nastaviti o~evim stopama dr`avnoga ~inovnika. No, njemu pravne znanosti nisu bile opsesija tako da je jedva slu{ao predavanja. Vi{e od svega je bio zainteresiran glazbom koja ga je sve ~e{}e odvodila i u milansku Scalu. Tamo je sreo Rossinija, Donizettija i mladoga Verdija, op~injen njihovim umije}em pa je ve} kao {esnaestogodi{njak skladao svoje prvo veliko glazbeno djelo: Misu u F-duru. ^etiri desetlje}a kasnije preradio ju je i objavio kao Dalmatinsku misu (Missa dalmatica).

U taj mu ~as umire otac i Franz naprasno prekida studij prava i glazbeni `ivot u Padovi da bi se vratio u Zadar i pomogao majci oko definitivne selidbe u Be~, k djedu, maj~inu ocu. Po dolasku u habsbur{ku prijestolnicu Franz na djedov i maj~in nagovor upisuje medicinu, koju, naravno, nije nikada zavr{io. Opet ga od akademske karijere odvla~i glazbena: ubrzo se prebacio na studij glazbe kod Simona Sechtera i Ignaza viteza od Seyfrieda, staroga Beethovenoga prijatelja. Dovr{iv{i jo{ jednu misu, Suppé se okrenuo svjetovnoj glazbi. Odmah se oku{ao u operi: prva koju je prema tekstualnome predlo{ku Ludwiga Holta skladao i objavio na Veliku Gospu 1837. godine (Virginia) nije nikada izvedena. Tri godine poslije, ujesen 1840. nakon {to je okon~ao studije, dvadesetjednogodi{nji Suppé dobiva posao dirigenta u kazali{tu u Josefstadtu, gdje ga je anga`irao vrlo poduzetni direktor, ina~e ^eh, Franz Pokorny, ranije i sam klarinetist u orkestru. Iako mu je kritika uglavnom bila milostiva, ~ini se da se na tome poslu ba{ i nije sna{ao u usporedbi s ~etirima drugim dirigentima koje je Pokorny ve} od ranije imao u anga`manu. No, Suppé je i{ao i u druge teatre u

kojima je Pokorny {efovao: u Bratislavu i ma|arski Sopron, gdje je bio ne{to bolje sre}e.

Iako ga je pratio glas bonvivana, rano se o`enio; 1841. godine za Be~anku Therese Merville s kojom je imao troje djece. No, brak s Theresom je zavr{io neslavno: nakon dvadeset godina zajedni~koga `ivota rastali su se, a po{to su par godina `ivjeli odvojeno Therese je 1865. umrla. U to je doba Suppé ve} ljubovao s regensbur{kom pjeva~icom Sophie Strasser koja je u Be~ do{la zbog njega "da joj razvije glas". Vjen~ali su se 1866. godine.

Jo{ u doba slu`be u Josefstadtu Suppé je bio vrlo plodan skladatelj s opusom od nekoliko desetina vodvilja, farsi i glazbenih igrokaza. Posebno je bila obljubljena njegova skladba "Der Zauberschleier oder: Maler, Fee und Wirtin", na tekst poeme Franza Xavera Tolda, koja je u kakvih pet godina do`ivjela ~ak nekoliko stotina izvo|enja. No, da u njegovoj biografiji ima i bizarnih detalja svjedo~i podatak da mu nije bilo dosta skladanja i dirigiranja pa se poduhvatio i opernoga pjevanja. Tako je 1842. u Bratislavi debitirao u ulozi Dulcamara u Donizettijevome "Ljubavnome napitku".

Kad je Pokorny 1845. kupio ru{evni Theater an der Wien, za sobom je u Be~ povukao i Suppéa, ~ija je prva zada}a bila skladati sve~anu uvertiru za proslavu otvorenja kazali{ta. Teatar, isprva zami{ljen kao operna scena na kojoj je u samo tri godine prikazano vi{e od 30 opernih naslova, iz financijskih se razloga ipak morao orijentirati na ne{to popularnije glazbeno-scenske forme. Suppé je u tako visokoproduktivnoj ku}i radio punom parom. Smrt njegova mentora Franza Pokornog u kolovozu 1850. godine duboko ga se dojmila pa je po~eo u sje}anje na njega skladati posmrtnu misu - rekvijem. Pet godina kasnije, 22. studenoga 1855., u crkvi Maria Treu u Josefstadtu taj je rekvijem i praizveden.

Ina~e, Suppé se u Be~u sna{ao kao riba u vodi. Dru`io se s mladim umjetnicima tzv. grupe Zeleni otok (koja se zalagala za dru{tveno povoljniji polo`aj umjetnika) kojoj je pristupio u o`ujku 1856. godine.

Jo{ za `ivota Franz Pokorny je uspio realizirati svoju ideju o ljetnome kazali{tu: 1848. godine mu je aristokratska obitelj Pereira-Arnstein za tu namjenu ustupila dio svojega parka (uz dana{nju Schönbrunnerstrasse) u kojemu je ure|eno gledali{te za ~ak 3,500 ljudi. Suppé je i u ovomu projektu aktivno sudjelovao ravnaju}i orkestrom koji je mnogo puta svirao i njegovu glazbu. Punih 12 ljeta kazali{te Fünfhaus je prire|ivalo koncerte i scenska prikazanja na otvorenom ali je ponajprije zbog sve manjega broja gledatelja i financijskih problema onda prestalo s radom.

Uz scenske skladbe i uvertire Suppé 1847. sklada i izvodi operu "Das Mädchen vom Lande" prema tekstu Karla Elmara. No, opera u Austriji nije nai{la na plodno tlo: be~ke su je scene skinule s repertoara ve} nakon par izvo|enja. No, na{ je kompozitor bio bolje prihva}en u Italiji, gdje se ta opera jo{ dugo izvodila pod nazivom "L'intrigo Teatrale". Ne{to je vi{e sre}e s publikom imao kad je na tekst Antona von Klesheima skladao ~uvenu pjesmu "Das is' mei' Österreich, das is' mei' Vaterland". No, ni tu nije i{lo sve kao podmazano. Najprije ju je hirovita i razma`ena

publika do~ekala hladno, pa se ~inilo da }e biti zaboravljena. No, par godina kasnije, kad joj je glumac Karl Treumann dodao {aljivi, tekst svi su poludjeli za njom. Nakon {to je pjesma u tome obliku postala iznimno popularna u ~itavoj zemlji, tek onda su je opet po~eli izvoditi i s originalnim tekstom.

Novu je operu Suppé skladao tek 1857. Pod nazivom "Paragraph 3" izvedena je u kazali{tu carskoga i kraljevskoga dvora, no to joj nije pomoglo da je kritika, predvo|ena ~uvenim Eduardom Hanslickom, ne sasije~e pa je nakon par izvedbi skinuta s repertoara.

Nije pro{lo dugo, u be~kome Carltheatru su po~eli izvoditi djela Jacquesa Offenbacha, francuskoga skladatelja, po ro|enju Nijemca, koji je donio posve ne{to novo na glazbenu scenu: razigranu govorno-pjevanu formu, vrlo sli~nu onoj koju je Mozart sa svojom “Die Zauberflötte” doveo do vrhunca, a koja se Be~anima jako svidjela. Suppé, kojemu je ta forma bila u malome prstu, odmah ih je zasko~io: 24. studenoga 1860. je u Theater an der Wien postavio svoje novo djelo "Das Pensionat" koje je skladao na vlastiti libreto. Publici se novo prikazanje jako svidjelo a ~ak ni blazirani i uvijek prekriti~ni Eduard Hanslick nije mogao izdr`ati pa je ve} sutradan u novinama napisao da je libreto smije{an i zabavan, da }e brojne melodije postati vrlo popularne a da be~ka publika zasigurno ne}e zaboraviti valcere i kvadrile "Pensionata". Tako je i bilo: djelo je do`ivjelo nekoliko postava uprizorenja, sam kompozitor je napisao nekoliko interludija za njih. Time je ro|ena njema~ka opereta!

Suppé je postajao sve popularniji dok je njegov mati~ni Theater an der Wien plovio u bankrot. Kad je njegov bi{i kolega Karl Treumann na Franz-Jozefs-Kaiu otvorio vlastiti teatar, u kojemu su se izvodili Offeanbachovi vodvilji, odmah ga je pozvao na suradnju. Ve} 1. travnja 1862. Suppé se predstavio tamo{njoj publici novom operetom "Die Kartenschlägerin" za koju je libreto pripremio sam Treumann, prijevodom teksta nekoga anonimnoga Francuza. No, publika ba{ nije reagirala odu{evljeno, pa je Treumann kompozitoru dao posve novi libreto, na kojega je Suppé skladao operetu "Zehn Mädchen und kein Mann" praizvedenu 25. listopada iste godine. Ta je opereta bila pravi bum: publika je u`ivala u brojnim plesovima i pjesmama inspiriranima folklornim elementima s raznih strana (poput "Tyrolienne" ili talijanske "Ariette"). [est mjeseci poslije publika je na istome mjestu odu{evljeno pozdravila i praizvedbu operete "Flotte Bursche" pjevaju}i uvertiru, skladanu na tekstove vrlo popularnih studentskih pjesama.

Suppé je potom radio u Cartheateru gdje je s manje ili vi{e uspjeha uprizorio vi{e svojih opereta: "Das Corps der Rache" (1864.) nije bila bog zna kako dugoga vijeka ali kad je 9. rujna 1865. Suppé publici predstavio operetu "Die schöne Galathea" dosegnuo je sam vrh svoje popularnosti. Pri~a kazuje o Pigmalionu koji se zaljubio u kip prelijepe Galateje. Afrodita mu ispunjava san udahnuv{i kipu `ivot ali Galateja ne biva samo njegova nego ljubuje s nekolicinom mu{karaca odjednom. Pigmalion je obnevidjeo od ljubomore i tra`i od bo`ice ljubavi da je ponovno pretvori u statuu. Publici se to ironiziranje anti~koga mita jako svidjelo i ~ini se da je, pored nekih uvertira, ova opereta do danas najizvo|enije Suppéovo djelo u kazali{tima.

Njoj uz bok svakako ide opereta “Leichte Kavallerie” koju je Suppé skladao na libreto Carla Coste i publici u Karltheatru praizveo 21. o`ujka 1866. Uvertira ove operete je postala svjetski poznata, a i dan danas je popularna i lako dostupna na kompakt diskovima kod mnogih izdava~a. Pri~a je to o husarima utaborenima u jednome ma|arskome selu; jedan od njih, Hermann, zaljubljuje se u Vilmu, najljep{u djevojku sela, koja mu uzvra}a ljubav ali joj seoski intriganti iz ljubomore ne dozvoljavaju udaju. No, sre}a je na strani zaljubljenih i ljubav pobje|uje.

Narednih desetak godina Suppé je postavio jo{ nekoliko svojih opereta ali do 1876. nije pobrao ve}i uspjeh. No, kada je 5. sije~nja te godine publici u Cartheatru predstavio svoju operetu “Fatinitza” Be~ je bio na nogama. Ne samo da je zaredom izvedeno trideset njenih uprizorenja nego se stoto uprizorenje proslavljalo ve} u sije~nju 1878. Glazba uz pri~u o zamr{enim i travestiranim ljubavima u jeku rusko-turskoga rata, koja okon~ava sretnom ljubavlju mladoga poru~nika Vladimira i generalove ne}akinje Lidije svidjela se publici. Nije ni ~udo: autori libreta su bili Magdebur`anin Camillo Walzel (allias F. Zell) i Danci`anin Richard Genée, koji su napisali i predlo{ke za ~uvene operete “Fledermaus” i “Cagliostro in Wien” Johanna Straussa kao i “Der Bettelstudent” Karla Milockera.

Ova dva ~uvena libretista su Suppéu na~inila predlo{ke i za naredne dvije uspje{nice. Ve} 1. velja~e 1879. praizvedena je opereta “Boccaccio” koju je Carltheater prikazivao 34 dana bez prekida. Libretisti su zapravo kompilirali nekoliko Boccacciovih novela iz Dekamerona te nadopisali na to njegovu ulogu, staviv{i ga u sredi{te pozornosti. “Boccaccia” neki smatraju pravim vrhuncem operetne umjetnosti.

Godinu dana poslije, 21. velja~e 1880. Be~ je u`ivao u jo{ jednome komi~nome komadu: Suppé je postavio “Donnu Juanitu” za koju su libretisti zapravo preradili jednu komediju Artura Müllera iz Breslaua (Wroclawa) prebaciv{i pri~u iz vremena austro-pruskoga rata u francusko-engleski rat kada su Francuzi iskoristili karnevalsku sve~anost u San Sebastianu da se preodjeveni uvuku u grad i razbiju englesku posadu. Glavni lika, mladi kadet René Dufaure se uvukao u grad preodjeven u Donnu Juanitu omogu}iv{i svojim drugovima da u|u i oni te je za hrabrost bio nagra|en i promaknut.

“Fatinitza” i “Boccaccio” su izvo|ene {irom Europe, ~ak i u New Yorku, a Suppé je postao vrlo poznati i ugledni skladatelj svoga doba. Zvali su ga na sve strane, pa je bio posebni gost i prvoga festivala Bayreuthu (1876.) te mnogih scena u Parizu, Bruxellesu te {irom Njema~ke i Italije. Njegova je popularnost bila vrlo velika u Italiji, pa se on nerijetko spominje i kao talijanski kompozitor (zbog svojih glazbenih po~etaka u Padovi i ~estih izvo|enja na talijanskim pozornicama).

Iako se selio po ~itavome Be~u (zadnja mu je adresa bila na Opernringu 23), Suppé je rado boravio na odmoru ali i rade}i u Donjoj Austriji, u mjestu Gars am Kamp, gdje postoji ku}a koja i danas podsje}a na njega: “Sophienheim”, nazvana tako po njegovoj drugoj `eni, u Kremserstraße 40 koju je Suppé kupio 1879. godine i preuredio je iz seoske ku}e u svoj studio. Tu su se neko vrijeme nakon njegove smrti ~uvali i njegovi rukopisi, koji su kasnije u dobrome dijelu pripali Gradskoj knji`nici

Be~a i tamo{njemu Dru{tvu prijatelja glazbe (Geselschaft der Musikfreunde). Ku}a je prije kakvih tridesetak godina preure|ena u muzej.

Narednih je godina Suppé uglavnom dirigirao u Carltheateru, a 17. o`ujka 1883. je u Theater an der Wien izvedena njegova opereta “Die Afrikareise”, a posljednjih godina svojega `ivota pre`ivio je u tuzi. Jedva je pre`ivio smrt sina Petra u studenome 1881. godine, a u tome turobnome raspolo`enju skladao je nekoliko sakralnih djela, sve vi{e ugro`en i vlastitom ozbiljnom bole{}u. ^etiri godine kasnije uspio je zavr{iti i svoju posljednju operetu “Das Modell” (1895.).

Umro je 21. svibnja 1895. godine okru`en prijateljima koji su ga ispratili na posljednji po~inak na Sredi{njemu gradskome groblju (sahranjen je na polju 32A/31). Toga 23. svibnja u crkvi svetoga Augustina u Be~u odr`ana je i misa Nad grob ni spo me nik zadu{nica na kojoj su, pred brojnim op}instvom, Fran zu von Sup péu zborovi Carlstheatera i Theatera an der Wien na sre diš njem grad skom otpjevali njegovu skladbu “Ruhe, müder grob lju u Beču Wanderer”.

Kad govorimo o zna~enju glazbenoga opusa Franza von Suppéa valja istaknuti da se radi o jednome od najva`nijih austrijskih skladatelja kojemu bismo mogli pripisati i invenciju operette. On je, naime, bio prvi koji je dotada{nji Singspiel doradio na na~in kojega su kasnije nazvali malom operom odnosno operetom. Johann Strauss ml. i Karl Milloecker su prihvatili taj stil a u Parizu ga je do savr{enstva doveo Jacques Offenbach.

Suppé je bio plodan skladatelj i vrstan dirigent poznat {irom Europe i u Americi, no, u nas se, na `alost, uglavnom malo izvodio i po{tivao. Evo tek nekoliko podataka o njegovoj izvo|enosti u Zagrebu. Opereta “Die schöne Galathea” u Zagrebu je praizvedena 4. kolovoza 1868., nepune tri godine nakon be~ke premijere. Po tome je uprizorenju godinama izvo|ena vrlo uspje{no, a obnovljena je 1911. godine. “Fatinitza” je praizvedena zagreba~koj publici 25. velja~e 1899. godine prema prijevodu Viktora Badali}a, a opereta “Boccaccio” je praizvedena u Zagrebu 26. svibnja 1895., dakle pet dana nakon njegove smrti. Obnovljena je 1911. prema prijevodu Augusta Haramba{i}a i Ferde Milera, a po novome prijevodu Aleksandra Bini~kog je obnovljena i 1934. godine. “Donna Juannita” je na pozornicu zagreba~koga HNK-a postavljena 28. studenoga 1905. u prijevodu Milke Poga~i}.

Pretpostavljamo da su Suppéa izvodile i kazali{ne ku}e u Splitu, Osijeku, Vara`dinu i Rijeci no ovdje nismo prikupili podatke o tome.

Suppéova izvo|enost u nas naglo opada nakon Drugoga svjetskoga rata i to ponajprije zbog ideolo{koga tretmana operete kao “odraza malogra|anske i bur`oaske kulture”. Prilika da se stvari promijene ukazala se o velikoj obljetnici – 100-godi{njici smrti 1995. godine. Na `alost, operne i kazali{ne ku}e su godi{njicu prakti~ki pre{utjele (posebno se osramotio splitski HNK). Za razliku od Austrije, gdje je obljetnica

Pri god na poš tan ska obilje`ena nizom manifestacija, kod nas je sve ostalo tek mar ka s li kom na izdanju prigodne po{tanske marke, koju su Hrvatska

Fran za von Sup péa po{ta i Austrijska po{ta izdale paralelno u dvjema zemljama: hrvatska marka je izdana u rujnu 1995. s denominacijom od 6,50 kuna u nakladi od 350,000 komada.

Posebno je bilo sramotno to {to je slu`beni Split od{utio obljetnicu jednoga od najve}ih svojih sinova. Time je pre{u}eno da se ovaj veliki skladatelj svojoj Dalmaciji odu`io dvjema vrijednim skladbama: Misom dalmaticom (1877.) i operetom “Des Matrosen Heimkehr” ~iju je pri~u smjestio u Hvar i Starigrad. Tu je blama`u donekle ubla`ilo tek splitsko Dru{tvo za o~uvanje kulturne ba{tine, koje je te godine, na mjestu na kojemu je nekada stajala Suppéova rodna ku}a, postavilo prigodnu spomen plo~u.

Austrijanci se ponose Suppéom pa su ga predstavili i na slu`benim web-stranicama svojega turisti~koga ureda, a broj ostalih web-stranica na Internetu koje spominju ovoga velikoga skladatelja doista je impresivan. Tu je i nekoliko kompakt diskova koji se mogu naru~iti on-line.

Mo`da }e narednih godina, recimo do 2004. kada se navr{ava 185. godina od ro|enja ili 2005. kada se navr{ava 105. godina od njegove smrti, ipak i neka od na{ih pozornica razigrano slaviti `ivot i ljubav kroz uvertire, pjesme, kora~nice i plesove na{ega Spli}anina i Dalmatinca, austrijskoga kralja operete i velikoga skladatelja Franza von Suppéa.

Ope re te Fran za von Sup péa:

Der Apfel (1834.) Dichter und Bauer (1846.) Das Mädchen vom Lande (1847.) Der Bandit (1848.) Paragraph 3 (1858.) Das Pensionat (1860.) Die Kartenaufschlägerin (1862.) Zehn Mädchen und kein Mann (1862.) Flotte Bursche (1863.) Das Korps der Rache (1863.)

Franz Schubert (1864.) Die schöne Galatea (1865.) Leichte Kavallerie (1866.) Freigeister (1866.) Banditenstreiche (1867.) Die Frau Meisterin (1868.) Tantalusqualen (1868.) Isabella (1869.) Die Prinzessin von Dragant (1870.) Cannebas (1872.) Fatinitza (1876.) Der Tufel auf Erden (1878.) Boccaccio (1879.) Donna Juanita (1880.) Der Gascogner (1881.) Herzblättchen (1882.) Die Afrikareise (1883.) Des Matrosen Heimkehr (1885.) Bellman (1887.) Die Jagd nach dem Glücke (1888.) Die Parisierin (1895.) Das Modell (1895.)

Li te ra tu ra:

• Andre is, Jo sip: Mu sic in Cro a tia, Za greb 1974. • Hrvat sko na rod no ka za li{te u Za gre bu 1894. – 1969., en cik lo pe dij sko iz dan je,

Za greb 1969. • Schne i de re it, Otto: Franz von Sup pé. Ein Wie ner aus Dal ma tien, Ber lin 1977. • Na po me na: kori{teni su i ma te ri ja li pu bli ci ra ni na web-stra ni ci Au strij sko ga tu ri sti~kog ure da

Der Wie ner Dal ma ti ner - Kö nig der Ope ret te Um die 180-Jah rfe ier der Ge burt Franz von Sup pés

Der Gründer der deutschen Operette, Franz von Suppé, wurde am 18. April 1819 in Split geboren. Seine Ausbildung erhielt er in Zadar, Padua und Wien. In Wien lebte er bis zu seinem Tod, dem 21. Mai 1895. Er komponierte einen umfangreichen Opus sakraler und weltlicher Musik. Dabei tun sich besonders 32 Operetten hervor, er schuf aber sogar 180 andere Bühnenwerke (Opern, Burlesken, Schauspiele, Balette usw.). Weltruhm und Ansehen erlangte er mit seinen Operetten „Die schöne Galatea“ (1865), „Leichte Kavallerie“ (1866), „Fatinitza“ (1876), Boccaccio“ (1879) und „Donna Juanita“ (1880). Seine Werke wurden besonders auf österreichischen, deutschen und italienischen Bühnen aufgeführt.

In Kroatien wurden einige seiner bekanntesten Operetten bis zum zweiten Weltkrieg wiederholt aufgeführt, später gerieten sie ungerechterweise in Vergessenheit. In Split hat der dortige Verein für Denkmalschutz 1995 anlässlich des 100-Jahrfeier seines Todestages eine Gedenktafel an der Stelle seines ehemaligen Geburtshauses angebracht. Im selben Jahr haben die österreichische und kroatische Post eine Briefmarke mit seinem Bild veröffentlicht.