Stje pan SR[AN skog@ivot i dje lo prin ca Eu ge na Sa voj

Stje pan SR[AN

Život i djelo princa Eugena Savoj skog

U ovom kraćem pregledu o `ivotu i djelu princa Eugena Savojskog `elimo ukratko istaknuti vrijeme (kraj 17. i početak 18. stoljeća) u kojem je on `ivio i djelovao, potom njegova osnovna djela, kao vojskovođe, diplomate, gospodarstvenika i kulturnog mecene, i na koncu se osvrnuti s određenim porukama i vizijom za koje je princ `ivio i radio. Već u ovom uvodu treba reći da je princ Eugen `ivio u vrlo burnim i sudbonosnim vremenima, kada se nad Europom s istoka nadvila jaka osmanska osvajačka sila, koja je sve više s jugoistoka Europe prodirala u srednju Europu, a sa zapada su se pojavile osvajačke `elje francuskog dvora na čelu s kraljem Lujem XIV. Nasuprot tim osvajačkim te`njama, to je vrijeme velikih ljudi, ideja i ostvarenja, poput onih u filozofiji (glavni predstavnik Leibnitz), u knji`evnosti (predstavnik Rousseau), umjetnosti (barok), znanosti, gospodarstvu, pa i u politici (opći mir u Europi). Princ Eugen je `ivio u vremenu baroka, kne`evskog apsolutizma, a u gospodarstvu u vremenu merkantilizma krajem 17. i početkom 18. stoljeća.

Mlade ljude je uvijek fascinirao svje`i, sveobuhvatni i hrabri lik princa Eugena, kao ratnika, a zreli su ljudi u Eugenu nalazili samodisciplinu, red, pravednost, ljubav prema umjetnosti i nauci. Mo`e se reći da je Eugen bio europski duh po svojim nastojanjima da se dođe do općeg i pravednog mira, do blagostanja i umjetnosti, te su s pravom taj njegov duh prozvali Genius Eugenii – Eugenov duh. 1

Mla dost prin ca Eu ge na

Kardinal Mazarin, nasljednik čuvenog kardinala Richelien-a, `elio se što bolje povezati s mladim kraljem Lujem XIV. Stoga je svoju nećakinju Olimpiju, prvu ljubav mladog kralja koju je kralj napustio, udao za Eugena Moritza od Savoye, koji je kasnije s majčine strane naslijedio naslov grofa od Soisson-a.2 Njima se rodio, kao peti sin, princ Eugen 1663. godine u Parizu. Za predka Eugena uzima se Filip II. Španjolski (1527.-1598.) od kojeg je naslijedio strogost, tamnu stranu i tragičnu crtu, no ipak je prevladavala majčina narav: vedra, često i razigrana talijanska crta.

Otac, Eugen Moritz Savojski – Carignau, bio je u brojnim vojnim pohodima i konačno kao zapovjednik Švicarske garde, od 20.000 vojnika, 10.000 Nijemaca i Talijana u slu`bi kralja Luja XIV. Rano je umro, već 1673. godine, od bolesti, kada je

1 Wolfgang Oppenheimer, Prinz Eugen von Savoyen-Feldherr-Staatsmann, Mäzenen, München 1996. 2 Savoya je pokrajina u istočnoj Francuskoj. Sama vladarska dinastija prozvana je po posjedu Savoya. To je bila jedna od najstarijih europskih dinastija koju je utemeljio Humbert Bijelih Ruku (rođen oko 985. godine), kome je car Konrad II. 1003. godine dao posjed Savoyu. Kasnije su Savojski dobili posjede u Švicarskoj (Vaud 1359. godine i Piemont s Torinom 1418. godine). Sjedište im se nalazilo u Piemontu. Viktor Amadeus Savojski postao je 1713. godine kralj Sicilije, a 1720. godine i kralj

Sardinije.

Eugen imao 10 godina. Zbog rane smrti oca, a majka je bila na dvoru u Versaillesu (zbog raznih intriga majka je morala otići u izgnanstvo 1680. godine u Brüssel), Eugena je odgajala stroga baka u dvorcu Soisson. Bio je određen za duhovno zvanje, te su mu se podrugivali kao «malom opatu».

Kao dječak Eugen je bio često bolešljiv. Tek u 13. godini, nakon smrti jednog brata, uzela ga je majka k sebi. No manjak majčinske ljubavi od djetinjstva osjetio je cijeli `ivot: pozitivno kao ranu samostalnost, sigurnost i ravnodušnost, a s druge strane određenu hladnoću i čvrstinu. Studirao je matematičke i prirodne znanosti u Parizu. Učitelj mu je bio Sauveur, prijatelj Vaubansa, koji se divio matematičkom daru Eugena. Imao je prčast nos te je od 8. godine nosio tonzuru i mantiju kao znak svojeg budućeg zvanja. Odgoj se tada temeljio na 2 stupa: na vjerskoj izobrazbi i humanističkom studiju. Kršćanstvo i humanizam kao temelji viteško-dvorske kulture činili su osnov plemićke samosvijesti tj. noblesse oblige!

Sjaj vlade Luja XIV. bio je najjači u Versaillesu, u dvorcu koji pripada vrhu francuske umjetnosti, a osobito graditeljstva. No tamo su bili korijeni ambicija i intriga. Versailles nije bio samo simbol moći, već i magnetski pol za najbolje umjetnike, pjesnike, znanstvenike i graditelje kao MoliPra, Racina, Lafontaina i druge.

Eugen je 1683. godine na audienciji kod kralja Luja XIV. bio od kralja grubo odbijen od vojnog poziva, pa je donio sudbonosnu odluku da pobjegne s francuskog dvora u Beč. Bijeg je uspio i Luj se na jednom primanju zapitao: da li sam sada počinio u svom `ivotu najveću glupost? Naime, već tada se očitovao svestrani talenat mladoga Eugena, a uz to je vladalo tradicionalno rivalstvo, pa i neprijateljstvo između Pariza i Beča, odnosno politike Versaillesa i Bečkog dvora, koje se i kasnije nastavilo. Eugen je u 20-toj godini došao u Passau do njemačkog cara Leopolda, koji je skupljao vojsku protiv osmanskog pohoda 1683. godine na Beč – i vrata su mu bila otvorena jer je u Eugenu tekla i krv Habsburga – po njegovom djedu Tomi Francu ujaku Filipa II. Car je u Eugenu vidio moguće korisne veze, pa ga je primio kao dobrovoljca kod vojskovođe Karla Lotarinškog, potom Ludviga V. Badenskog i Maksimilijana Bajernskog. Beč je 1683. godine `ivio s jedne strane u tjeskobi i strahu od Turaka a s druge strane od pretenzija kralja Luja XIV. Oko 200.000 Turaka pod zapovjedništvom Velikog vezira Kara Mustafe opsjedalo je Beč, dok ga je branilo tek 10.000 vojnika. No, junački otpor Bečlija omogućio je dolazak poljskog kralja Jana Sobieskog kao i brojne njemačke vojske, te su odbili agresora i još teško porazili tursku vojsku.

Eugen je 12. rujna 1683. godine u borbi kod Beča prvi put iz blizine vidio Turke. Bje`eći Turci sve su ostavili: oru`je, zastave, topove, znakove i hranu. Tada su Bečlije našli velike količine kave i osnovali jednu kavanu u Beču, koja i danas postoji. Eugen je tada opazio različitost vojske: kod Francuza i Austrije, gdje su bile razlike ne samo u odjeći, nego i u jeziku i običajima. Austrijska je vojska bila sastavljena od Nijemaca, Austrijanaca, Talijana, Hrvata, Poljaka i Mađara. Disciplina, oprema, snabdjevenost i časnički kadar bio je slab i dosta nejednak.

S dobrom naobrazbom i visokim porijeklom te nadarenošću Eugen je brzo u vojsci napredovao. Nakon smrti grofa Küffsteina 1685. godine, Eugen je postao zapovjednik dragona (konjanika) kao pukovnik. Veliki događaji u Europi su se brzo odvijali. Spomenut ćemo da je 1684. godine stvorena «Sveta liga» - savez između njemačkog cara Leopolda I., Poljske i Venecije poduprta od pape Inocenta XI., inače nećaka Livija Odescalchija. Nadalje, 1686. godine postao je princ Eugen generalbojnik te se osobito istakao u jurišu na Budim, koji su oslobodili od osmanske vlasti. Tada je dobio u Mađarskoj određene posjede (otok Csepel), gdje će kasnije izgraditi poznati dvorac u baroknom slogu.

Za jugoistočnu Europu, a prvenstveno za istočnu Hrvatsku i Ugarsku, osobito je va`na 1687. godina zbog pobjede nad Turcima kod Haršanja – I tu se osobito istakao princ E. Savojski te je bio imenovan Feldmaršalom, jer je on vodio pobjedonosnu vojsku u bitki kod Haršanja nedaleko Mohača 12. 8. 1687. godine. Velik je uspjeh za Europu bilo oslobođenje Beograda od osmanske vlasti 1688. godine pod zapovjedništvom izbornog kneza Maksimilijana Bavarskog, u kojem se istakao princ Eugen i tom je prilikom bio teško ranjen. Ozdravivši, već sljedeće 1689. godine, borio se protiv Francuza, koji su prodrli na Rajnu, te je privolio vojvodu Viktora Amadeusa od Savoje na savez protiv Francuske. No zbog napada Francuza na Rajni, koji su zauzeli desnu obalu Rajne i Lotaringije, morao je iz Srbije povući svoju vojsku pa su 1690. godine Turci opet osvojili Beograd. Nakon toga je princ Eugen otišao s vojskom u Italiju, gdje je dogovorio savez protiv Francuske.

Zbog uspješnih vojnih operacija protiv Francuske i Osmanskog carstva, imenovao je car Leopold 1694. godine princa Eugena glavnim zapovjednikom savezne vojske u Italiji. No, da muze ne spavaju u ratu, potvrdio je događaj da je te 1694. godine počela gradnja Schönbruna kod Beča, kao nove carske rezidencije, da bude pokazatelj moći i veličine Bečkog dvora, nasuprot Versaillesu.

Princ Eugen je kao glavni zapovjednik carske vojske krenuo 1697. godine protiv sultana Mustafe te ga je do nogu potukao kod Sente 11. 9. 1697. godine. Sačuvan je Eugenov ratni Dnevnik o kretanju i vojnim operacijama carske vojske protiv Turaka od 10. kolovoza do 5. studenog 1697. godine. Taj Dnevnik je objavljen, a osobito pada u oči opis bitke kod Sente 11. rujna 1697. godine, gdje je princ vještom vojnom taktikom strašno potukao premoćnu vojsku sultana Mustafe uz vlastite minimalne gubitke.3 Turska vojska je brojem bila premoćna, ali je vojno iskustvo princa nadmudrilo silu. U tom porazu poginuo je veliki vezir, 17 paša te na desetke tisuća turskih vojnika. Taj turski poraz konačno je slomio osmansku ofenzivu i prisilio tursku vlast da se dogovore o miru koji je sklopljen u Srijemskim Karlovcima 21. siječnja 1699. godine, po kojem se Turska konačno odrekla područja sjeverno od Save i Dunava.

Nakon pobjede kod Sente princ je na nagovor pukovnika Kybe i zapovjednika brodske utvrde provalio preko Save u Bosnu i dolinom rijeke Bosne upao u Sarajevo. Budući da nije imao kod sebe topništa, to nije mogao osvojiti utvrdu, pa se vratio

3 Ive Ma`uran, Dnevnik princa E. Savojskog, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje br. 5, Osijek 1999., str. 195.

natrag. S njim je iz Bosne u Slavoniju pošlo oko 40.000 Hrvata, bojeći se osmanske osvete.

Taj dnevnik otkriva mnoge pojedinosti u politici, vojsci i prilikama u Slavoniji i Bosni. Osim tog dnevnika sačuvani su izvorni nacrti tadašnjih turskih utvrđenja uz rijeku Bosnu do Sarajeva. Za sjajnu pobjedu nad osmanskom vojskom, koja je `eljela povratiti izgubljena područja u Slavoniji i Ugarskoj, Eugena su slavili u Europi. Car Leopold mu je darovao 1698. godine posjed u Baranji «Belje», te je taj posjed bio u vlasti Eugena sve do njegove smrti 1736. godine. Na tom posjedu je princ formirao gospodarstvo i naseljavao poduzetne stanovnike doseljene iz Njemačke i Austrije. O Baranji i posjedu princa Eugena postoji značajna literatura, premda je najveći broj izvornog pisanog gradiva ili uništen ili dislociran.4

Poslije prodora do Sarajeva vratio se princ Eugen na svoja dobra u Baranji i u Mađarskoj, dok ga opet nije pozvao sukob za španjolsko nasljedstvo, koji se vodio sve do 1702. godine. Prvo je Francuska morala napustiti desnu obalu Rajne i Lotaringiju, te je uspjela zadr`ati samo Strassburg, koji se i danas nalazi u njezinom posjedu.

Kad je 1700. godine umro španjolski kralj Karlo II., izumrla je španjolska loza Habsburga, a krunu je dobio Filip V., ujak francuskog kralja Luja XIV., pa je time bio otklonjen razlog sukoba između Beča i Pariza.

Već 1700. godine osnovao je filozof Leibnitz (1646.-1716.) Prusku akademiju znanosti u Berlinu, s kojim se Eugen dopisuje, a od 1712. do smrti filozofa 1716. godine, s njim i osobno prijateljuje.

Kada je 1701. godine opet buknuo španjolski nasljedni rat, u kojem su sudjelovali na jednoj strani: Austrija, Engleska, Nizozemska, Pruska i Portugal protiv Francuske i Bayerna, bio je princ Eugen na čelu carskih trupa u Italiji i tu je pobijedio Francuze.

Zbog starih neriješenih političkih odnosa između Dvorske stranke (kuća Habsburg) i Narodne stranke (nekada vođa Ivan Zapolja, a sada Franjo Rakoczy), podigao je 1703. godine erdeljski knez Franjo Rakoczy ustanak u Mađarskoj, koji je potrajao sve do 1711. godine. U tom građanskom ratu, koji je na jednoj strani okupio tzv. patriote Mađare uglavnom opredjeljene kalvine pod vodstvom Franje Rakoczija, a na drugoj strani Bečki dvor predvođen vladarskom kućom Habsburg, poginuo je veliki broj ljudi, uništena su mnoga mjesta i ispoljeno je veliko neprijateljstvo. U početku Rakoczijevog ustanka princ se nije mogao osobno anga`irati u gušenju ustanka jer je vodio rat s Marlbourghom protiv francuske i bavarske vojske. Pošto su porazili francusku i bavarsku vojsku, vratili su Bavarsku kući Habsburg.

Godine 1705. umro je austrijski car Leopold I., zvani Veliki (1640.-1705.), a naslijedio ga je Josip I. (1705.-1711.), no to se nije bitno odrazilo na polo`aj glavnog zapovjednika vojske princa Eugena, jer je svima bilo očito da u stvari princ čuva Austriju od osvajanja s istoka i zapada. Tako je već 1706. godine princ, kao glavni zapovjednik carske vojske, potukao Francuze u Gornjoj Italiji te je Francuska morala

4 Stjepan Sršan, Tri stoljeća Belja 1698.-1998., katalog izlo`be, Osijek 1998.; Tri stoljeća Belja, JAZU, Zavod za znanstveni rad u Osijeku, Osijek 1986. i drugo.

napustiti Italiju sve do Napulja, što je bio veliki poraz francuske politike, a uspjeh austrijskog dvora.

Zbog sjajnih uspjeha u obrani od francuskih napada imenovan je princ Eugen, 1707. godine, za namjesnika Milana, a nakon smrti Ludviga Badenskog imenovan je za nasljednika carske vojske.

Princ Eugen je bio i veliki diplomata. U tom vidu spomenut ćemo da je 1710. godine posjetio Berlin i učvrstio savez s Pruskom, te da je izvrsno vodio pregovore i sklopio dobre saveze s Engleskom, Nizozemskom, Portugalom i drugim partnerima.

Godine 1711. godine umro je car Josip I., a naslijedio ga je njegov brat Karlo VI., koji je postao i rimsko-njemački car (do 1740.) i hrvatsko-ugarski kralj. Budući da se, nakon sklapanja saveza s Pruskom, Francuska smirila, pozabavio se princ Eugen s ustanicima u istočnoj Ugarskoj. U nekoliko bitaka porazio je vojsku kneza Franje Rakoczya te ga primorao da zatra`i mir.

Konačno je 1711. godine sklopljen mir u Szatmáru, i time je bio slomljen nezavisni pokret u Mađarskoj na čelu s Rakoczijem te je Mađarska mirovala do sredine 19. stoljeća, kada će ju u sličan pohod povesti L. Kosuth.

Nakon više desetljeća ratovanja protiv Francuske konačno je sklopljen s Francuskom mir 1713. godine u Utrechtu. Po njemu se Francuska nagodila sa svima osim s carom Karlom VI. Kralj Filip je zadr`ao Španjolsku sa svojim kolonijama, a Napulj, Milan i španjolska Nizozemska pripali su Austriji, dok je Engleska dobila Gibraltar i druge kolonije. Mirovni pregovori su se nastavili i 1714. godine, a vodili su ih princ Eugen i maršal Villars između Austrije i Francuske.

Godine 1714. započeo je princ Eugen u Beču graditi čuveni dvorac Belvedere za svoju rezidenciju. Glavni projektant bio je poznati barokni majstor Lukas von Hildebrand, a graditelj Johan Bern Fischer od Erlacha (1656.-1723.). Dvorac je završen 1724. godine i predstavlja prekrasnu i veličanstvenu monumentalnu baroknu građevinu, kojoj se dive pokoljenja.

Budući da je Turska 1714. godine prekinula sklopljeno primirje u Karlovcima i otpočela s vojnim pripremama i pohodima, već sljedeće 1715. godine na jugoistoku Europe, a 1716. godine i slu`beno navijestila Austriji rat, to je vrhovni vojskovođa austrijske zdru`ene vojske, princ Eugen, skupio 64.000 vojnika i krenuo ususret velikom veziru Aliji, koji se kretao sa oko 150.000 vojnika. Do sukoba je došlo kod Petrovaradina 5. kolovoza 1716. godine, gdje je princ opet teško porazio brojem premoćniju tursku vojsku. Za te sjajne uspjehe imenovan je princ upraviteljem Donje Austrije odakle je dobivao potrebna sredstva za daljnje operacije protiv turske vojske. Već u lipnju 1717. godine otpočeo je princ opsadu Beograda. I premda ga je branilo 30.000 Turaka, ipak ih je prisilio na predaju i počeo oslobađati područja ju`no od Beograda. Konačno je Turska zatra`ila mir, koji je sklopljen 21. srpnja 1718. godine u Po`arevcu, na 25 godina. To je bio jedan od sjajnijih sklopljeni mir i pobjeda austrijske kuće protiv osmanske vlasti. Po tom miru Austrija je dobila sjeverna područja Bosne, veći dio sjeverne Srbije i Malu Valahiju.

Poslije postignutog mira na zapadu s Francuskom 1713. godine, a sada i s Turskom na istoku 1718. godine, princ Eugen se mogao više posvetiti gospodarskim i kulturnim poslovima, među kojima treba spomenuti izgradnju dvorca u Bilju, naseljavanje Nijemaca u Baranju, gdje se ističe novo naselje Podravlje (Eugenidorf) i drugo. Osim toga, posvetio se više i umjetnosti te nauci. Tako je skupio prekrasnu zbirku knjiga i umjetnina, koje su danas dio dvorske biblioteke u Beču.

Godine poslije Po`arevačkog mira su bile mirne i napredne za Europu. Kao da je nastupilo vrijeme plodova nakon teških obrambenih i oslobodilačkih ratova sa zapada i istoka na središnju Europu. Kao ilustraciju toga vremena spomenut ćemo da je 1719. godine Trst postao slobodna luka (do 1891. godine), čime se unapređivao promet i trgovina. Godine 1720. Austrija je dobila Siciliju, ali je izgubila Sardiniju i Piemont. Tih godina završene su velebne građevine, kao Belvedere (1724.), zatim dvorac Raczkeve u Budimpešti na otoku Csepel i drugo. Sve je to doprinjelo da je 1726. godine sklopljen savez između Austrije i Rusije.

U tom novom mirnom zamahu barok se raširio po Europi i taj europski duhovni pravac zahvatio je gotovo sve grane ljudskog umijeća, a osobito je ostavio prekrasne tragove u graditeljstvu, slikarstvu, kiparstvu, glazbi i knji`evnosti.

Život ispunjen velikim događajima po cijeloj Europi došao je svome završetku.

Dana 21. travnja 1736. godine umire veliki princ Eugen Savojski u 73. godini `ivota. Pokopan je u crkvi sv. Stjepana u Beču.5

Osob nost, dje lo i vri je me

Privatni arhiv princa Eugena je nestao. Njegova osobnost je više načinjena prema njegovoj vojnoj ulozi i političkim događajima, dok se o njegovom privatnom `ivotu te o kulturnom, znanstvenom i gospodarskom djelovanju manje zna. Pohlepa je gotovo sve unovčila, što nije zaštitila kuća Habsburg. Tako su došla neprocjenjiva umjetnička djela, knji`nica i osobni spisi princa Eugena u privatne posjede, gdje su tijekom stoljeća najvećim dijelom izgubljeni ili uništeni. Čak za bečku rezidenciju Belvedere, najznačajniju Eugenovu građevinu, nedostaju izvorni arhivski planovi i spisi.

Još za `ivota su dr`ali da je princ Eugen bio duhovni ideal rimski car Marko Aurelije, vojnik i filozof, kako ga je i knji`evnik Ruso nazvao «ratni filozof». Vodio je jednostavan `ivot i stoički mir nasuprot svim udesima sudbine.

Godine 1697. ga je car obdario imanjima u Baranji zbog pobjede u Senti. Uz to je princ kupio Dunavski otok Čepel između Budima i Pešte i tamo podigao 1701. godine dvorac u Rackeve (arhitekt Hildebrandt) u baroku. No najljepša i najmonumentalnija građevina mu je dvorac Belvedere u Beču koji je završio 1724. godine, a gradsku palaču 1728. godine. Umjetnost, slike, kipovi, glazba, vrtovi bili su mu hobi te je i od njih skupio značajnu zbirku

5 Spomenimo da je 1805. godine kipar Fernkorn podigao princu Eugenu spomenik u Beču, Simonelli u Torinu, te u Budimpešti i na drugim mjestima.

Princ Eugen je bio strog prema sebi, ali je to tra`io i kod drugih, osobito disciplinu vojske, no ljudski se odnosio s časnicima i vojnicima te su ga cijenili, bojali ga se i voljeli. Mnogo je dr`ao do obavještajne slu`be, te je tra`io činjenice o stanju neprijatelja i nekoliko je bitaka dobio zahvaljujući toj slu`bi. Zbog toga je 1711. godine osnovao svoj ratni arhiv, gdje je dr`ao informacije i dokumentaciju, koji je kasnije nastavio kao Kriegsarchiv – ratni arhiv. Podigao je u Beču građevinsku akademiju (1717.) koja je popunila manjak vojnih in`injera i graditelja, odakle su izlazili vrsni graditelji, čija su djela nastajala i u Slavoniji.

Diplomatsku crtu naslijedio je od majke, koja je dosegla savršenstvo kod kardinala Mazarina. Znao je da se sve ne mo`e riješiti ratom, već više diplomacijom i dogovorima i to je obilno koristio tijekom `ivota.

Imao je osjećaj za gospodarstvo te se zalagao za nove reforme. Na svojim posjedima i upravama Lombardije, španjolske Nizozemske i donje Austrije dobivao je velike svote, koje je trošio u velike vojne pohode, a kasnije u kulturne i gospodarske projekte. Bio je cijenjen i divili su mu se u Francuskoj (Ruso, Voltaire), u Engleskoj, a kod Turaka je postao strah i trepet. I dok je on `ivio Austrijsko carstvo (srednja Europa) je moglo biti sigurno, a poslije njegove smrti: Turska je odmah povela rat i Austrija je izgubila sjevernu Srbiju, utvrdu i grad Beograd 1736. godine. Konačno je 1739. godine utanačen mir između austrijskog i osmanskog carstva, po kojem je granica išla rijekom Savom i Dunavom. I ta je granica bila na snazi sve do druge sredine 19. stoljeća, kada je Austro-Ugarska 1878. godine ušla u Bosnu i Hercegovinu.

Eu rop ski zav ješ taj

Pruski car Fridrih Veliki je rekao, da je zaprepašćujuće, kako je na kraju vladanja cara Karla VI. 1740. godine, europski sjaj tako ocvao, koji je u početku 18. stoljeća svuda sjajio. Uzrok toga bijaše u gubitku velikog duha princa Eugena. Nije bilo Eugenova genija. To se odnosilo na cijelu Europu.

No što se na početku 18. stoljeća razumjelo pod Europom? Europa nije bila samo zemljopisni pojam, već još više nego li danas izvorište i hraniteljica duhovne kulture. Polazište joj je bilo u rimskoj dr`avi, koja je obuhvaćala gotovo sav zapad, koje je, barem dijelom, obnovljeno u Svetom Rimskom Carstvu, kao i u katoličkoj crkvi sa svojim općim ljudskim vrijednostima i karakterom. Razračunavanje između duhovnog i svjetovnog prava, između pape i cara, uzdrmalo je cjelovito nastojanje Zapada i oslobodilo duhovne snage koje su bile u slu`bi ujedinjenja Europe. Europski duh, u vrijeme baroka, dobio je jaki i novi `ivotni osjećaj koji je zahvatio cijelu Europu. Duhovni ujedinitelj Europe bio je barok, koji je obuhvatio gotovo sva područja djelovanja: arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo, glazbu, dakle cijeli `ivot. Pokušati barok dijeliti po nacionalnim komponentama, vodi u proizvoljno ograničavanje duha. Baroku je doprinio politički momenat, kao triumfalni osjećaj nakon pobjede u turskim ratovima, zatim patriotski valovi koje je oslobodio francuski kralj Luj XIV., no i `elja za mirom nakon 30-godišnjeg rata, izgradnja i ravnote`a snaga, potom velika dvorska ulaganja u razne gospodarske i kulturne projekte, veliki

uspjeh trgovine i te`nja za skladnom cjelinom `ivota. Tome je slu`io i francuski jezik kao europsko sredstvo komunikacije u literaturi i dvoru, a latinski u pravu i teologiji.

U političkom jedinstvu se pojavljuje kozmopolitstvo i nacionalna dr`ava. Kuća Habsburg je u tome djelovala kao čuvar i ostvaritelj nadnacionalne dr`ave, koja se nije oslanjala na teritorijalnu moć i granice, već na pravni poredak. Habsburzi su imali geslo: Bella gerant alii, tu felix Austria nube! – Neka ratove vode drugi, a ti sretna Austrijo udavaj se! - tu je počivao nadnacionalni cilj, a sredstvo je bilo sasvim bla`eno.

Tom cilju je slu`io i princ Eugen. Za princa je Europa `ivi organizam. Sve njegove borbe i pobjede vodile su obrani, zaštiti i oslobođenju tj. miru i sigurnosti Europe. A mir Europe trebao je počivati na pravom prijateljstvu. Za to je princ činio velika putovanja.

Hegemonija absolutizma kao ni merkantilizam sa svojom protekcionalističkom politikom gospodarstva nisu bili niti će biti dobro tlo za taj cilj. Put za harmonijsku zgradu nalazi se u jakoj podređenosti dr`avnom ustavu kao modelu za Europu. I Leibnitz je zagovarao ideju kraljevstva, kao i crkva – Kraljevstvo mira, sloge i ljubavi.

Opat de Saint- Pierre (1658.-1743.), veliki mislilac koji je tra`io zajedništvo Zapada, objavio je 1713. godine projekt trajni mir. Tu je on objasnio traktat o temeljima europske konfederacije. Ta vizija će o`ivjeti nakon 200 i više godina i tek se ostvarivati od sredine 20. stoljeća. U tom vidu danas postoje međunarodne udruge: Crveni kri`, međunarodni sud, Europska zajednica i druge slične europske asocijacije.

U prašnjavim okvirima habsburške vlade svijetlio je portret princa Eugena zbog njegove ljudske veličine i duhovne tolerancije. Nisu glavni ostaci i nasljeđe njegovi predivni dvorci, niti njegove mnogovrsne zbirke, već je njegov europski duh pravi zavjet i nasljeđe Europe.

Za svakog čovjeka Princ je `ivi «Genius Europae» tj. veliki duh Europe. U tom vidu danas mali narodi mogu naći svoje mjesto u Europi samo u sveopćem poštivanju ljudskih prava i ustava, čuvajući svoju kulturu i jezik, dakle u vladavini prava, inače će biti plijen jačega u sveopćoj globalizaciji.

Le ben und Werk des Prin zen Eu gen von Sa vo yen

Dieser Aufsatz vermittelt einen kurzen Überblick über die damalige Zeit sowie über das Leben und Wirken des bekannten Feldherrn, Diplomaten, Mäzens und Wirtschafters - Prinz Eugen von Savoyen. Er lebte und wirkte in der zweiten Hälfte des 17. Jahrhunderts und in der ersten Hälfte des 18. Jahrhunderts, als der französische König Louis XIV. im Westen und die osmanische Regierung im Osten in den Eroberungskrieg gegen die Österreichische Monarchie zogen.

Prinz Eugen war seiner Herkunft nach Italiener, seiner Erziehung nach Franzose und seinem Handeln nach Deutscher. Er war gebildet und kommunizierte mit den damals führenden Philosophen, Schriftstellern, Wissenschaftlern und Staatsmännern. Er erweiterte in Europa Horizonte und verbreitete den Friedensund Gerechtigkeitssinn sowie den Sinn für Kultur, Kunst und Wissenschaft. Die Kriege, die er führte, waren Verteidigungs- und Befreiungskriege. Er ist besonders für Kroatien von Bedeutung, da er die Baranja besaß, wo er Leute ansiedelte und das Landgut Belje aufbaute.

Ein besonderes geistiges Vermächtnis des Prinzen Eugen war der sogenannte Genius Eugenii - der Geist Eugens. Prinz Eugen setzte sich für eine geistige Verbundenheit, die Wahrung der Menschenrechte, des Friedens und der Sicherheit in Europa ein, d.h. er forderte die Anerkennung der Staatsverfassung einer neuen europäischen Gemeinschaft, die auf einer gesetzlicher Grundlage beruhen sollte. Dieses Projekt ist sowohl in der Europäischen Gemeinschaft, als auch in anderen europäischen Institutionen, die sich für Menschenrechte einsetzen, heute noch aktuell.