Li di ja DUJI] Nje ma~ke re a li je u dje li ma Ire ne Vrkljan

Lidija DUJI]

Nje ma~ke re a li je u dje li ma Ire ne Vrkljan

Suvremena hrvatska knji`evnost, osobito prozna produkcija osamdesetih godina, sna`no je obilje`ena pojavom tzv. `enskog pisma. Sintagma se, me|utim, odavno potvrdila pretijesnom da pokrije svu razli~itost `enske, mahom — autobiografske prakse. Mo`da i zbog prirode samoga pisma, njezine imanentno intimne, sasvim neliterarne forme, a opet u literaturi prisutne u rasponu od motiva do cijeloga `anra. Kako svako pismo daje legitimitet privatnosti, ponudit }emo kao ishodi{nu tezu da i svaka knji`evnica ima svoje “pismo”, te da je spomenuta sintagma prihvatljiva eventualno u mno`ini. Pri tom, valja spomenuti da su dosada{nja istra`ivanja svojom jednozna~no{}u i isklju~ivo{}u nerijetko odvodila cijelu ovu populaciju i njezinu literaturu u slijepe ulice ~esto subverzivne, pa stoga i marginalizirane knji`evne prakse. Kvalitetniji prilog prou~avanju “`enskog pisma” i “`enske knji`evnosti” u nas, dale su, sa sasvim suprotnih stajali{ta, dvije znanstvenice: Ingrid [afranek i Dunja Detoni Dujmi}.

“(...) pojam pak ’`enske knji`evnosti’ bez pobli`e oznake vrste, razdoblja ili estetskog opredjeljenja ne smatram nimalo relevantnim”1, tvrdi Ingrid [afranek i dodaje: “Zanimaju nas djela u kojima su autorice vi{e ili manje svjesne svoje — i to ne samo spolne — specifi~nosti, gdje one doista upisuju vlastitu razli~itost i to ne samo na tematskoj, nego i na tekstualnoj razini, te nastoje oivi~iti svoju poziciju `ene-subjekta-koji-pi{e.”2 S druge strane, Dunja Detoni Dujmi} insistira na shva}anju po kojem je pojam `enske knji`evnosti “pragmati~ni termin oslobo|en predrasuda o `enskom ili mu{kom na~inu pisanja, termin koji ne priznaje estetske ili poetolo{ke kriterije odre|ene spolnom pripadno{}u. (...) Tako shva}eno `ensko pisanje ne prejudicira nikakve stilske predrasude. Lirsko omek{avanje, pogled iznutra, ispovjednost, labave ili kola`irane strukture i sl. nisu stilske izvedenice spolne pripadnosti.”3

Izme|u jedne i druge struje, pojam “`enske knji`evnosti” opstao je uglavnom kao oznaka produkcije `enskih tekstova, dok se pojam “`enskog pisma” konstituirao upravo na stilskoj razini dijela spomenute produkcije. Dakle, zajedni~ki nazivnik hrvatske `enske proze 80-ih godina 20. stolje}a ~inile bi sljede}e odrednice: –autobiografska gra|a oblikovana u manje romaneskne forme ~esto ispovjednog karaktera –arhetipski fragmenti iz sterilnog, dekadentnog gra|anskog miljea, jasno polariziranih uloga - superiornog oca i inferiorne majke

1 Ingrid Šafranek: “Ženska knji`evnost” i “`ensko pismo”, Republika, studeni - prosinac 1983, god. XXXIX, br. 11-12, str. 7 2 Isto djelo 3 Dunja Detoni Dujmić: Ljepša polovica knji`evnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1998, str. 7

–nagla{ena stilska afektivnost koja vodi autorice od iskazivanja poetski izvornog i do`ivljenog prema pateti~nom i artificijelnom –apostrofiranje ~itatelja, kao i tematiziranje samog ~ina pisanja

Na razli~ite na~ine, ovakvu su knji`evnu orijentaciju u svojim djelima zastupale tri knji`evnice: Slavenka Drakuli}, Dubravka Ugre{i} i Irena Vrkljan. Anga`iranim novinarstvom Slavenka Drakuli} (1949) postala je medijski najutjecajnija zagovornica feministi~kih ideja u nas. Zbirkom publicisti~kih tekstova “Smrtni grijesi feminizma”(1984) nazna~ila je topose ovog (ideologijskog) projekta, na koji }e se potom spotaknuti i njezina literatura. Tri dosad objavljena romana, “Hologrami straha”(1987), “Mramorna ko`a”(1989) i “Bo`anska glad”(1995), suptilnim pro`imanjem (kvazi)dokumentarnog i fikcionalnog te pripovjednim prvim licem, koje ne otkriva stvarni gra|anski identitet spisateljice, prepu{taju ~itatelju (iako u pravilu o~ekuju ~itateljicu!) da identificira stvarnosno i biografsko. No, zamjetan je i poku{aj udaljavanja od vlastite biografije i velikih `enskih tema (bolest, majka) prema novim, kod nas sasvim nepoznatim, opet `enskim temama, kao {to je primjerice ljubavni kanibalizam u posljednjem romanu.

Obvezatnoj razini zbilje Dubravka Ugre{i} (1949) dopisuje jednako obvezatnu razinu literature, tako da u njezinom opusu gotovo i nema knjige u kojoj, s jedne strane, knji`evnost ne tematizira samu sebe, a s druge strane, autorica eksplicitno upu}uje na izvanknji`evnu zbilju. Dvoslojnost tekstova, namjerna trivijalizacija, tehnika “prepeglavanja” ili “patchworka”, (auto)ironijski aspekt, tek su neke osobine prepoznatljive u prozama Dubravke Ugre{i}, prije svega u romanima “[tefica Cvek u raljama `ivota”(1981) i “Forsiranje romana-reke”(1988).

Ne{to starija, Irena Vrkljan (1930) pridru`ila se takvim literarnim tendencijama svojevrsnom romanesknom trilogijom: “Svila, {kare” (1984), “Marina ili o biografiji”(1986), “Dora, ove jeseni”(1991). Rije~ je, ponovno, o ispovjednoj prozi zasnovanoj na autobiografskoj gra|i koju, u isto vrijeme, obilje`ava prili~no fleksibilan odnos prema klasi~noj autobiografskoj formi te ve} stereotipizirana topika `enske proze: prizori iz obiteljskog `ivota s nagla{enim kriti~kim odnosom prema gra|anskoj instituciji braka, ali paralelno s tim i poku{ajima `ene da postigne intelektualnu i umjetni~ku afirmaciju u nenaklonjenom joj, maskuliniziranom svijetu.

Zajedni~kih poku{aja da artikuliraju temeljne poeti~ke postavke `enske knji`evnosti, ipak, nikada nije bilo. No, prave su se razlike u poimanju takve literature pokazale devedesetih godina 20. stolje}a, kada su Slavenka Drakuli} i Dubravka Ugre{i} svoje knji`evne koncepte zamijenile politi~kim te postale najglasnije hrvatske disidentice, dok je Irena Vrkljan i nadalje ostala vjerna vlastitom literarnom putu. Njezina knji`evna biografija gotovo simetri~no dijeli ~etrdesetak godina knji`evnog rada u dva razdoblja. Prvo — “zagreba~ko”, obuhva}a period pedesetih i {ezdesetih godina 20. stolje}a i izrazitog je lirskog karaktera, presudno odre|eno krugova{kom generacijom kojoj je i sama pripadala, a o ~emu rje~ito svjedo~i pet knjiga poezije: “Krik je samo ti{ina”(1954), “Paralele”(1957), “Stvari ve} daleke”(1962), “Doba prijateljstva”(1966), “Soba, taj stra{ni vrt”(1966). Drugo —

“berlinsko” razdoblje, zapo~inje sedamdesetih godina, a traje i danas. Obilje`ava ga najprije pribli`avanje `enskoj prozi, nakon ~ega je uslijedilo i kreiranje autohtonog proznog obrasca, Odlazak u Berlin za pjesnikinju Irenu Vrkljan, o~ito, zna~io je i odlazak u prozu. Iako je sa Zvonimirom Golobom dotad prevela tridesetak romana s njema~kog jezika, {to zna~i da je imala prilike solidno ovladati klasi~nim proznim izrazom, zanimljivo je primijetiti da njezine knjige proza to ne odra`avaju. [to vi{e, kao {to je iz Berlina nastavila djelovati u korpusu hrvatske knji`evnosti, tako je iz proze nastavila djelovati lirski; odnosno, mogli bismo zaklju~iti da je svoj lirski rukopis Irena Vrkljan samo preselila u prozni obrazac. [est knjiga proza: “Svila, {kare”(1984), “Marina ili o biografiji”(1986), “Berlinski rukopis”(1988), “Dora, ove jeseni”(1991), “Pred crvenim zidom”(1994), “Posljednje putovanje u Be~”(2000); to~nije, nevelikih knji`ica koje, reklo bi se, te{ko podnose prozni obrazac, povezuje kontinuirani interes za autobiografiju - “ku}u od papira”4 ili “papirnati oslonac”5, u svakom slu~aju nepouzdan zaklon, i od `ivota i od literature. Spomenuta romaneskna trilogija, pritom, stupnjevito{}u triju pri~a pokazuje stvarala~ki put od autobiografske gra|e do pretvaranja te gra|e u fikcion (beletristiku): ”Svila, {kare” gotovo je klasi~an primjer autobiografije u kojoj autorica pripovijeda svoj `ivot od ro|enja do odlaska u Berlin; “Marina ili o biografiji” djelomice je posu|ena biografija ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve, isprepletena s refleksijama o vlastitom `ivotu; dok roman “Dora, ove jeseni” vi{e uop}e nema jasne biografske linije, nego se pripovijedanje oslanja na autori~ina putovanja izme|u Berlina i Zagreba, kao na konkretan kostur disperzirane stvarnosti. “Ovaj je tekst jedno putovanje. Postaje vremena izme|u Zagreba i Berlina (Istaknula L. D.). I vlakovi koji jure kroz sje}anje.”6 “Ali najprije su bile knjige. Putovi pomo}u literature.”7 “Sjedim u sredi{tu tog sjevernog pola Berlin i po~injem pisati prozu.”8 “Kreiram sobni `ivot i njegova poglavlja (...).”9 “San o vlastitom `ivotu ~esto je i san o nekoj tu|ini.”10 “Jezik je velik stolnjak (...). U podru~ju podjarmljenog jezika postoje prostori za kojima ~eznem, prostori oslobo|eni od biljke poviju{e, koju vu~em sa sobom kao prepoznatljiv znak svoje osobe. Trebalo bi biti ’ne-osoba’.”11

Sje}anje, knjige, proza, soba, san, jezik — prtljaga koju je sa sobom donijela u Berlin Irena Vrkljan i nije mogla drugo no postati gra|om `enskog pisma; upravo onako kako to u svojoj knjizi “Vlastita soba” tuma~i Virginia Woolf, koju autorica ne samo poznaje, ve} s njome i polemizira:

4 Margaret Atwood: Izranjanje, Mladost, Zagreb, s. a., str. 131 5 Andriana Škunca: Zeleni prah, Meandar, Zagreb, 1994, str. 17 6 Irena Vrkljan: Berlinski rukopis, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1988, str. 7 7 Isto djelo, str. 20 8 Isto djelo, str. 37 9 Isto djelo, str. 79 10 Isto djelo, str. 88 11 Isto djelo, str. 98-99

“Ona je za `ene koje pi{u zahtijevala da imaju sobu za sebe, da budu materijalno neovisne. (...) Egzistencija usredoto~ena samo na sobu nije uvijek bijeg. Neko} je taj sobni `ivot bio jedan gra|anski san, kao i onaj o vlastitoj ku}i. Mislim, sobu smo poku{ali u~initi propusnom za ljude, doga|aje, socijalni okoli{. ^ak ~esto opasno propusnom, ako se misli na ekonomiju vremena. Ali pisanje ne mora biti samo o~i{}eno od onog {to ga ometa, {to upada u tu sobu. Ne polemiziram s V. W., ali postoji i ~ar nesigurnosti, nestabilnosti, kad se pjesme pi{u no}u, s nakrivljenom glavom, na koljenima, na podu. Za sve to ne postoje pravila.”12

No, s rodnim mjestom svog proznog rukopisa, Irena Vrkljan suo~ila se tek u “Berlinskom rukopisu”. Nakon {to je iz Berlina, ~inilo se — dovoljne zemljopisne distance, sabrala svoj rasuti beogradski i zagreba~ki `ivot u “Svilu, {kare”, a potom u `ivotu ruske knji`evnice Marine Cvetajeve otkrila podru~ja korespondentna vlastitoj biografiji, u sljede}em je tekstu, o~ito, vi{e bilo nemogu}e previ|ati Berlin. O njemu Irena Vrkljan razmi{lja na sljede}i na~in: “Ne po~inje li taj grad Berlin ve} u mojoj glavi”13; “Berlin je kao neko stanje. (...) @ivot na opoziv. U glavi uvijek spremljen kov~eg za bijeg.”14; “Moja daleka i nepoznata zemlja, moj sjeverni pol koji je trebalo otkriti”15; “Tu|ina je upala u moj `ivot kao stisnuta pesnica.”16

Istovremeno, Berlin je i carstvo sjena, kri`anje biografija, vjetrometina vremena, Berlin je citat: “(...) vidim samu sebe kao neku smije{nu pticu tu gore na vrhu ku}e, citiraju}i ovog ili onog. A {to vide oni drugi? ^vrsto stisnute usnice jedne starije `ene?”17 Berlin je metafori~ko ishodi{te autori~ine ljudske i knji`evne biografije.

Prezentirani mozaik citata ipak vi{e ilustrira nego argumentira, tj. vi{e pokazuje nego dokazuje, bitnu ulogu njema~kog jezika, kulture i Vrkljani~inog Berlina u njezinom formiranju kao prozne spisateljice. Kratka rekapitulacija njezinog `ivotnog i literarnog puta mo`e tu bitnu ulogu dodatno osvijetliti, ilustriraju}i dublje zna~enje ovdje izlistanih njema~kih realija, koje su ipak samo izbor iz znatno bogatijeg materijala, odnosno svojevrsni pars pro toto.

Nepobitno je da je Irena Vrkljan izrasla iz njema~ke kulture i kulture njema~kog jezika. Ba{ kao i mnogi Podunavski [vabe, iako ne pripada tom korpusu, Irena je Vrkljan do`ivjela bolnu i dramati~nu traumu gubitka svog njema~kog jezika, odnosno traumu promijenjenog odnosa prema svom jeziku. Iznenada se kao dijete suo~ila s tim da je njema~ki jezik — jezik neprijatelja, pa je prema tome i ona neprijatelj... ”Kad sam kao dijete 1941. stajala u na{em crnolakiranom salonu u Zagrebu i s roditeljima govorila njema~ki, nisam znala — za to su nas optu`ili kasnije — da je to jezik ’osvaja~a i zagreba~kog gornjeg sloja’. Ja sam u to vrijeme voljela pjesme Heinricha Heinea, Uhlanda, Morgensterna, nepoznat svijet literature s polica

12 Isto djelo, str. 55-56 13 Isto djelo, str. 17 14 Isto djelo, str. 26 15 Isto djelo, str. 35 16 Isto djelo, str. 57 17 Isto djelo, str. 44

biblioteke mog oca. On nam je — mo`da je to morao — 1945. zabranio da govorimo njema~ki. Prvi slom, prvo neshva}anje. Odjednom je to bio jezik neprijatelja, mi sami bili smo ti neprijatelji.”18

Te`inu takvog iskustva mogu u potpunosti razumjeti samo oni koji su ga pro`ivjeli, ali i literarna svjedo~enja pribli`avaju dramati~nost takve traume. Kao primjer, mo`e se navesti scena iz svojevrsnog kultnog romana hrvatskih Podunavskih [vaba Kratke kronika porodice Weber, Ludwiga Bauera19:

Gizela i Vlado bili su u dvori{tu kad su vojnici po nasipu sproveli zarobljenika. Vojnici su bili sitni u odnosu na njega; glave su im jedva nadvisivale njegova pognuta ramena. Zarobljenikove ruke bile su vezane na le|ima, glava nagnuta naprijed. Vlado se zaprepastio kad je vidio da ogromni ~ovjek pla~e. Tek drugog dana pitao je Gizelu: –Za{to im nisi rekla kamo je pobjegao? On je Neprijatelj! –Do ju~er je bio neprijatelj - rekla je Gizela. - Ju~er je bio `rtva. –On je Nijemac! –Poslije ovog stra{nog rata nikome ne}e biti lako biti Nijemac. Ali rat je zavr{io. Dugo je trajala ti{ina prije nego {to je dje~ak upitao: –Jesmo li mi Nijemci? –Mi?... Ne... Mi nismo Nijemci. –Ali mi govorimo kao on. Wir sprechen Deutsch, nicht wahr? –Naravno... Mislim, to ni{ta ne zna~i... Njema~ki je europski jezik, jezik... Jezik kulture, odre|ene kulture... Ne mogu ti to objasniti. Razumjet }e{ kad poraste{. Vlado je kimnuo glavom, a onda je, tonom iz kojeg se nije moglo zaklju~iti je li to pitanje ili tvrdnja, tiho rekao: –Mi nismo Neprijatelji.

Za nijemstvo Irene Vrkljan ne mo`e se re}i da je identi~no pripadnosti i porijeklu Weberovih iz Bauerovog romana, prvenstveno i zato {to se tim izrazom u okviru ovog teksta, kao i njema~kim realijama smatra pripadnost kulturi njema~kog jezika, jer za knji`evni razvoj i ljudsku sudbinu Irene Vrkljan bitan je odnos prema njema~kom jeziku, kulturi i sredini. Iako je prevela tridesetak knjiga s njema~kog jezika, nije bila u stanju u hrvatskoj sredini pisati prozu. Odlaskom u Berlin, stapanjem s njema~kim kulturnim prostorom, knji`evno sazrijeva; osloba|a se gr~a, ili se bar gr~evito poku{ava osloboditi inhibicije osobe koja je prvo progovorila na jeziku neprijatelja, i upu{ta u avanturu proze. Nije stoga isklju~eno da je njezin odlazak u Berlin, povratak ishodi{noj njema~koj kulturi, zapravo vra}anje u neposrednost i naivnu direktnost

18 Irena Vrkljan: Pred crvenim zidom, Durieux, Zagreb, 1994, str. 15 19 Ljudevit Bauer: Kratka kronika porodice Weber, Sarajevo, 1990., str.199-200; u novom izdanju, pripremljenom kod nakladnika Mozaik knjige, ime autora ima tradicionalan obiteljski oblik: Ludwig Bauer: Kratka kronika porodice Weber, Zagreb, 2001..

djetinjstva, pri ~emu naivnu direktnost ne smijemo poistovjetiti s naivno{}u, ili poslovi~nom (i poslovi~no neutemeljenom) djetinjom ~isto}om, a svakako je u slu~aju Irene Vrkljan daleko od idili~nosti — ona je bli`e frojdovskom egocentrizmu djeteta.

Time se otvara novi aspekt razumijevanja njezine autobiografske proze. Aspekt `enskog pisma nikome nije promakao, ali aspekt nijemstva, njema~kih realija, ostao je zanemaren. Svi su (u pravilu, uvijek dobronamjerni) kriti~ari to previdjeli.

U svojim autobiografskim, ispovjednim prozama Irena Vrkljan neprekidno je na psihijatarskom kau~u. Ali mora biti jasno da se uz potisnute more djetinjstva, uz ispovijedanje svojeg neprihva}anja malogra|anskog polo`aja `ene, uz ispovijedanje odbojnosti prema majci i mr`nje prema ocu, mu`u, mu{karcima, ljubavnicima, Irena Vrkljan osloba|a i potiskivanja svog njema~kog ishodi{nog jezika i kulture. Ona se `eli osloboditi neuroze koju je mladi Weber u citiranom odlomku formulirao rije~ima: Mi nismo neprijatelji. U tome smislu, naprijed navedeni citati igraju tu ulogu psihoanaliti~ke verbalizacije potisnutog.

Prva njezina autobiografija, Svila, {kare, autobiografija gor~ine `ivota u sredini koju intimno ne prihva}a, zavr{ava odlaskom u Berlin — to jest smr}u, odlaskom iz tog nesretnog `ivota. Druga je njezina autobiografija — Marina — posu|ena biografija Marine Cvetajeve. U tom trenutku Marina Cvetajeva bila je ve} odavno mrtva, kao {to je Irena Vrkljan prestala `ivjeti u jednoj stvarnosti, i odavno slavna, velika svjetska pjesnikinja, {to Ireni Vrkljan nije bilo dosu|eno. Ali Marina je za Irenu Vrkljan u simboli~nom smislu i puno vi{e od toga. Marina Cvetajeva ispovijedala je strasno svoju ljubav prema Njema~koj, njema~kom jeziku i kulturi: “Za mene je Francuska laka, Rusija — te{ka. Nema~ka mi je potaman. Nema~ka je drvo, hrast, heilige Eiche (Gete! Zevs!) Nema~ka je opna koja odgovara mom duhu. Nema~ka je moje telo: njene reke (Ströme!) su moje ruke, njeni gajevi (Heine!), to je moja kosa; sva ona je moja i ~itava ja sam njena!”20 Uz ostale, stvarne i nestvarne, ili samo nategnute, podudarnosti koje je Irena Vrkljan tra`ila u biografiji Cvetajeve, ova joj je morala biti posebno bliska.

U tre}em dijelu svoje autobiografske trilogije — Dora — Irena Vrkljan neprekidno putuje izme|u Berlina i Hrvatske, Berlina i Zagreba, Berlina i Dalmacije, pri ~emu je Berlin mjesto zabrinute egzistencije i tra`enja sebe, a ono drugo — umiranje. Romanom, ili autobiografskom prozom, Dora, Irena se Vrkljan definitivno odvaja od prostora koji je brutalno negirao njezine njema~ke kulturne korijene. Njezin posljednji roman — Posljednje putovanje u Be~ — svoju vezu s mra~nim, dalekim Balkanom, ostatkom, tako|er mra~ne pro{losti, tra`i samo na razini motivacije za brutalno ubojstvo.

Ovaj pogled na njema~ke realije u djelima Irene Vrkljan ne samo {to baca bar malo svjetla na previ|eni aspekt njezine proze nego i upozorava na ~injenicu koja bi morala biti aksiomatski jasna: da su se na ovim prostorima preklapale razli~ite kulture, u ~emu je kultura njema~kog jezika tako|er sudjelovala. Tradicionalnu prisutnost kulture njema~kog jezika na ovim prostorima nije bilo mogu}e izbrisati

20 Marina Cvetajeva: Oktobar u vagonu, Iro "Rad", Beograd, 1986, str. 164

politi~kim promjenama, ideologijom, germanofobijom, proklamacijama i dekretima. Ma kako bolni bili ti poku{aji potiranja prisutnosti kulture njema~kog jezika, ona se jo{ uvijek preklapa i mije{a s drugim kulturama ovog prostora.

De ut sche Re a lien in den Wer ken von Ire na Vrkljan

Das Prosawerk der Schriftstellerin Irene Vrkljan in den achtziger Jahren passte zu den Trends der damaligen Frauendichtung und trug zur Erweiterung dieses Modells bei. In verschiedenen Kritiken und Versuchen, ihr Werk zu deuten, wird diese Betrachtungsweise immer als dominant erklärt, so dass sie bis heute beibehalten wurde.

Das Referat Deutsche Realien in den Werken Irene Vrkljans weist aber auch auf andere Tatsachen hin, die ein besseres Verstehen ihres Werkes und schriftstellerischen Schicksals ermöglichen. Die präsentierte Analyse zeigt folgendes: Irene Vrkljans Ausgangspunkt war die deutsche Sprache und Kultur, und erst nach ihrem Umzug nach Berlin - d.h., nachdem sie zu ihrer ursprünglichen Kultur zurückgefunden hatte - konnte sie sich schriftstellerisch betätigen. Diese Tatsache verdeutlicht, dass die Entstehung und das Verständnis ihrer Prosa unter diesem zusätzlichen relevanten Aspekt und nicht nur unter dem Aspekt der Frauendichtung betrachtet werden muss.

Der Charakter von Irene Vrkljans Werk bestätigt das Verschmelzen verschiedener kultureller Einflüsse in diesen Breiten.