Snje`ana PAU[EK-BA@DAR Bra}a Lju de vit i Jo sip Mit ter pa cher u hrvat skoj i au stro-ugar skoj rizna no sti i kul tu

Snje`ana PAU[EK-BA@DAR

Bra}a Lju de vit i Josip Mit ter pa cher u hrvat skoj i austro-ugarskoj znanosti i kulturi

Ljudevit (1734.-1814.) i njegov pet godina mla|i brat Josip (1739.-1788.) su pripadali krugu hrvatskih znanstvenika koji su u 18. stolje}u djelovali u Ma|arskoj, uglavnom na Sveu~ili{tu u Budimu, kasnije (od 1784.) u Pe{ti, potom na Budimskoj zvjezdarnici, na akademijama znanosti, te na Visokom franjeva~kom u~ili{tu.

Pored Josipa, profesora matematike i Ljudevita, profesora gospodarstva i tehnologije na Pe{tanskom sveu~ili{tu djeluju jo{ hrvatski u~enjaci: Ivan Paskvi} (1754.-1829.), Franjo Bruna (1745.-1815.), Mirko Daniel Bogdani} (1760.-1802.) i Josip Franjo Domin (1754.-1819.) na Filozofskom fakultetu i Budimskoj zvjezdarnici, potom Ignjat Adam Prandt (1742.-1817.) i Mihajlo [oreti} (1741.-1786.) na Medicinskom i Lju de vit Mit ter pa cher, Adalbert Bari} (1742.-1830.) na Pravnom fakultetu bak ro rez iz nje go va dje la Sveu~ili{ta, te Matija Petar Katan~i} (1750.-1825.) na Kur zge fa sste Na tur ge Visokom franjeva~kom u~ili{tu. schic hte der Erdku gel

Ljudevitov i Josipov otac Ignjat Mitterpacher bio je (Wien 1774) vitez kraljevske vojske. Dobio je plemi}ku titulu, te je svom prezimenu dodavao predikat de Mitternburg, {to su kasnije ~inili i njegovi sinovi. Mitternburg je u ono doba bio Pazin u Istri, koja je bila pod vla{}u Nijemaca. Iz Pazina je Ignjat Mitterpacher do{ao u Bilje u Baranju. Kako je djelovao u slu`bi znamenitog austrijskog vojskovo|e Eugena Savojskog (1663.-1736.) koji je svojim zaslu`nim vitezovima poklanjao posjede, tako je vjerojatno i Ignjat dobio posjed u Bilju u Baranjskoj `upaniji, gdje su mu se rodila djeca.1

Iz braka s Joannom, ro|enom Lenz, Ignjat Mitterpacher je imao {est sinova i dvije k}eri. To su, pored Ljudevita i Josipa bili: Ignjat, koji je rano poginuo kao odlikovani ratnik u sedmogodi{njem pruskom ratu, Ivan, `upanov nasljednik, koji je umro s nepunih ~etrdeset godina, Jakov, sve}enik u Pe~uhu, Daniel, doktor teologije, kanonik i kantor pe~ujske katoli~ke crkve, te savjetnik u kraljevskom namjesni~kom ugarskom vije}u. Sestra Ana se udala za Josipa od Hundta, plemi}a i satnika, a Katarina za Stjepana Markovi}a, pod`upana Po`e{ke `upanije i kraljevskog savjetnika.

Ljudevit i Josip Mitterpacher su ro|eni u Bilju u Baranji. Po smrti oca, njihova majka se preselila u Pe~uh u Ma|arsku, gdje su Ljudevit i Josip zapo~eli {kolovanje. Oba brata su pripadala isusova~kom redu, te su zapo~eli poha|ati novicijat u Tren~inu u zapadnoj Slova~koj: Ljudevit godine 1749., a mla|i Josip 1753.2

Ljudevit Mitterpacher, stariji brat, je ro|en u Bilju 25. kolovoza 1734., a umro je u Pe{ti 24. svibnja 1814. Studirao je filozofiju (uklju~iv{i matematiku i fiziku) na tada najpoznatijem Sveu~ili{tu u Trnavi, gdje je i diplomirao (1754.). Neko vrijeme je predavao na gimnazijama u Sopronu i Györu u Ugarskoj, a potom odlazi u Be~, gdje studira teologiju (1759.-1762.).

Godine 1763. Ljudevitu je povjereno mjesto odgojitelja mladog kneza Ludwiga iz stare plemi}ke obitelji von Batthyány u Be~u. No, istodobno djeluje i kao profesor teologije i prefekt pitomaca plemi}a na Terezijanskoj vite{koj akademiji (Collegium Theresianum) u kojoj su studirali najistaknutiji plemi}i, ne samo iz Be~a nego iz svih krajeva Austrijske monarhije. Od 1768. godine, uz teologiju, Ljudevit predaje i filozofiju (uklju~iv{i matematiku i fiziku), a ne{to kasnije uz to preuzima i novoutemeljenu katedru gospodarstva, kojeg je “s puno odobravanja i ne malom kori{}u podu~avao” i kojeg je odabrao za svoj glavni budu}i djelokrug rada.

Novo `ivotno razdoblje za Ljudevita Mitterpachera zapo~inje 1778. godine. Naime, kada je 1777. godine Sveu~ili{te iz Trnave preseljeno u Budim, tada je na Filozofskom fakultetu tog Sveu~ili{ta ustrojena i katedra iz gospodarstva (Oeconomie rustice). Kako je Ljudevit Mitterpacher ve} bio poznat kao autor vi{e djela iz gospodarstva i prirodoslovlja, ta mu je katedra ponu|ena bez natje~aja. Me|utim, on je zapo~eo s predavanjima tek slijede}e, 1778. godine kada je doktorirao na Filozofskom fakultetu istog Sveu~ili{ta, pa je tako stekao pravo predavanja (Kollegiasrecht).

Po preseljenju Sveu~ili{ta iz Budima u Pe{tu 1784. godine, dolazi do preustrojstva nastavne osnove, pa Mitterpacher uz gospodarstvo predaje jo{ i op}i prirodopis i tehnologiju (Historiae naturalis generalis, Technologiae et Oeconomiae ruralis) kao jedan predmet. Katedru je zadr`ao sve do svoje osamdesete godine `ivota, kada je umro.

Wurzbach navodi da su mu predavanja bila izuzetno razumljiva i jasna, te da su bila posje}ena od velikog broja slu{a~a: “Njegova predavanja koja su bila usmena, jasna, lako shvatljiva, daleko od svih skolasti~kih izvitoperenosti, usmjerena na prakti~nu korist, bila su uvijek posje}ena od velikog broja ljudi `eljnih znanja. Njemu kao temeljitom ekonomu nisu bile strane ni druge znanosti i nisu po znanju i temeljitosti zaostajale za njegovim znanjem iz gospodarstva. Osim {to je poznavao najva`nije europske jezike, svi njegovi `ivotopisci isti~u da je bio veoma dobar poznavalac gr~ke i rimske literature, te da je njegov latinski stil bio sli~an Kolumelovom. Zvali su ga i “Bonnet Ungarus”.

Koliko je Ljudevit Mitterpacher bio cijenjen na Sveu~ili{tu vidi se i po tome {to je {k. godine 1791/92. djelovao kao dekan Filozofskog fakulteta, a 1801. godine kao

rektor Sveu~ili{ta u Pe{ti. Nakon {to su njegova djela gospodarstvenog sadr`aja prevedena na talijanski jezik, izabran je i za ~lana Akademije znanosti u Bolonji. Bio je i ~lan donjoaustrijskog Gospodarskog dru{tva. Godine 1797. dodjeljen mu je kraljevskom diplomom naslov opata sv. duha od Monostora (Baranja), uz nov~anu nagradu “ad personam”. Na prijedlog kolega sa Sveu~ili{ta odlikovan je i vitezom malog kri`a reda sv. Stjepana.3

Glavne rezultate svog rada Mitterpacher je objavio u nizu knjiga i ud`benika. Ve} kao predava~ na Terezijanskoj vite{koj akademiji u Be~u napisao je 1774. godine ud`benik pod naslovom Kurzgefasste Naturgeschichte der Erdkugel (Sa`eti prirodopis zemljine kugle). Taj ud`benik je sadr`avao najnovija onodobna otkri}a s tog podru~ja. Nakon toga objelodanio je 1776. godine dva djelca o uzgoju biljaka u {umama, vinogradima, poljima i vrtovima, a iste godine objavio je i djelo Elementa astronomiae physicae (Po~ela fizikalne astronomije), koje je ponovno tiskano 1781. godine. S istog podru~ja je i djelo Physikalische Erdbeschreibung (Fizikalni opis zemlje), koje je tako|er do`ivjelo dva izdanja u Be~u, prvo 1789., a drugo, posmrtno 1816. godine.

Na slov ni ca Mit ter pa che ro vog ud`be ni ka iz go spo dar stva (1794.) u ko jem iz no si La vo i sie ro va nova gle di{ta u ke mi ji Na slov ni ca Mit ter pa che ro vog ud`be ni ka iz prirodopisa (1799.) u ko jem se ko ri sti su vre me no ke mij sko nazivlje

Glavninu Mitterpacherovog rada ~ine djela gospodarstvenog sadr`aja, od kojih je najznamenitije Elementa rei rusticae in usum Academicorum Regni Hungariae conscripta (Elementi gospodarstva napisani za potrebe akademi~ara Kreljevine Ugarske), koje je tiskano u tri dijela, prvi put u Budimu 1788.-1794.,a drugi put tako|er u Budimu, ali posmrtno 1816.-1817. godine. Po nalogu Milanske vlade to djelo je prevedeno i na talijanski jezik, pa je i u Italiji do`ivjelo vi{e izdanja.

Va`an temelj gospodarstva je bila kemija, osobito agrikulturna i tehnolo{ka. Stoga je Ljudevit Mitterpacher nezaobilazan i u povijesti hrvatske i austro-ugarske kemije. Kako je djelovao u doba napu{tanja flogistonske i prihva}anja suvremene A. L. Lavoisierove (1743.-1794.) antiflogistonske teorije, to je njegov rad va`an za odraze suvremenih kemijskih gledi{ta na tlu onodobne Austrijske carevine.

Za odraz i napu{tanje flogistonske teorije zna~ajna su dva djela Ljudevita Mitterpachera: Technologia Oeconomica (Gospodarstvena tehnologija) i Compendium historiae naturalis (Priru~nik prirodopisa), oba tiskana u Budimu, godine 1794. i 1799.

U Mitterpacherovoj Gospodarstvenoj tehnologiji govori se uglavnom o prakti~nim propisima i uputama, ali su uz njih obra|ena i neka kemijska pitanja. Naime, uza svaku prakti~nu primjenu, Mitterpacher prije toga daje uvodni dio u kojem iznosi svoja prirodoznanstvena gledi{ta. On uglavnom prihva}a nove lavoisierove poglede, {tovi{e navodi i literaturu preko koje ih preuzima, Hermbstädtov prijevod Lavoisierove Osnove kemije (1792.), ali on nije u potpunosti uvjeren u ispravnost Lavoisierovih gledi{ta na svim podru~jima kemijskog znanja. Kada primjerice govori o “znanosti i bojama” i o ulju, on je potpuno na stajali{tu nove, Lavoisierove kemijske teorije, ali kada govori o prirodi ugljena i octa, nije toliko siguran u nju, pa na jednome mjestu ~ak zadr`ava i ve} odba~eni flogiston: “Bilo koje vino u posudi neispunjenoj do vrha, ako ima dovoljno pridolaze}eg zraka, ni{ta se ne mijenja; ako primi flogiston, tada je mlitavo; ako primi deflogistonirani zrak i onda primi stanoviti dio ~istog zraka, pretvara se u ocat.” No, odmah nakon toga Mitterpacher vi{e ne govori o flogistonu i deflogistoniranom zraku, ve} o kisiku pa, koriste}i se Lavoisierovim gledi{tima, ka`e: “Jer ako je dopu{teno otvoreno govoriti bilo koja tvar, bilo ona koju nazivamo vinski alkohol, ona se nalazi otopljena u octu mijenja se, ili, kako nas to pobli`e u~i Lavoisier, ona sebi prisvaja u ve}oj mjeri kisik, te se pretvara u drugu narav” (4, str. 353, 358).

Kada govori o naravi ulja, Mitterpacher se tako|er u potpunosti dr`i Lavoisierovih gledi{ta, pa ka`e: “Glasoviti Scheele odredio je da se ulje sastoji od zapaljive tvari, vezanog zraka i vode; a za kiselinu koja se o~ito zapa`a i osje}a u ulju smatra da ne postoji, nego da nastaje. Ali to mi{ljenje ve} je zastarjelo i nije svojstveno Lavoisieru. Taj je slavni mu` s pomo}u deflogistoniranog zraka (koji naziva oxygenyum, to jest kiselinski) otkrio produkte sagorijevanja ulja koje prelazi u dvije naravi, i to u vodu i u neku kiselinu koju je nazvao karbonskom, pa tu vi{e, u to se ne mo`e sumnjati, ne ostaje nikakva druga tvar, ve} ~itavo ulje prelazi u zra~ne oblike ugljika i vodika” (4, str. 114, 115).

Kada pak govori o naravi ugljena Mitterpacher navodi mi{ljenja raznih autora, me|u ostalima i Lavoisierovo, ali nije sasvim siguran da pristaje uz njega, pa ka`e: “U

odre|ivanju naravi ugljena autori polaze na razli~ite strane. Macquer veli da se on sastoji od principa zemlje, soli i iz ulja oslobo|ene flogistonske tvari. Bergman i Scheele smatraju da je ugljen sumpor iz zra~ne kiseline koji jo{ sadr`i zapaljivi princip uz mali dio lu`nate soli i naj~istije vapnene zemlje. Lavoisier dijeli ugljen od ugljene tvari koja jo{ sadr`i dio zapaljivog zraka, te mali dio zemlje i lu`nate soli. U toj oporbi mi{ljenja ne kanim izre}i misao o pougnjivanju, jer ono {to treba tu uraditi odgovara samoj stvari koja je u pitanju” (4, str. 382, 383).

Antoine Laurent Lavoisier prvo je svoje neslaganje s flogistonskom teorijom obznanio ve} godine 1775., ali tada jo{ nije imao prista{a. Tek kada je pro~itao svoju raspravu Reflexions sur le phlogistique (Razmi{ljanja o flogistonu) u Francuskoj akademiji (1783.) i objavio je 1786., najistaknutiji francuski kemi~ari napustili su flogistonsku teoriju. Za kemi~are izvan granica Francuske izlazak iz tiska Traité élémentaire de Chimie (Osnova kemije), Lavoisierova glavnog djela (1789.), treba uzeti kao prekretnicu u kemijskim gledi{tima. No, Lavoisierova gledi{ta nisu bila odmah prihva}ena. Ve}ina je kemi~ara nastojala uskladiti i kombinirati flogistonska s novim, antiflogistonskim gledi{tima.

Premda Mitterpacher u svojoj Gospodarstvenoj tehnologiji na jednome mjestu zadr`ava flogiston i koristi se tekstovima autora flogistonista, napose Scheele, Bergmana i Macquera, on gotovo u potpunosti prihva}a Lavoisierovu novu kemiju. No, Mitterpachera ne mo`emo svrstavati u onu skupinu europskih autora koji su se bavili kombiniranjem flogistonske i antiflogistonske teorije, ve} mo`emo re}i da je on, uz zanemarivo zadr`avanje ponekih starijih gledi{ta, vrlo rano prihvatio novu kemijsku teoriju. Naime, njema~ki prijevod Osnova kemije iza{ao je godine 1792., a Mitterpacherovo je djelo objavljeno godine 1794. Zato mo`emo re}i da je Mitterpacher, uz Ivana B. Horvata, (1732.-1799.) bio je jedan od prvih antiflogistonista na tlu onodobne Austrijske monarhije. Naravno, u svojem Priru~niku prirodopisa, koji je iza{ao pet godina kasnije (1799.), Mitterpacher vi{e uop}e ne spominje flogiston i potpuno je na stajali{tu suvremene kemije, a koristi se i suvremenim nazivljem.

Dakle, samo pet godina nakon Lavoisierova obrata u kemiji (1789.), a dvije godine nakon pojave njegova glavnog djela na njema~kom jeziku (1792.) Mitterpacher je prihvatio nove poglede u kemiji pa mo`emo re}i da je bio potpuno na visini suvremenih kemijskih spoznaja svojega doba.

Va`nost je Mitterpacherova suvremenog pristupa kemijskim pitanjima to vi{e {to je austrijska, a osobito ugarska i hrvatska znanstvena sredina u ono doba bila vrlo skromna s obzirom na bogate i razvijene znanstvene sredine Francuske, Engleske, [vedske i druge. Osim toga, nedostatak znanstvenih veza Austrijske carevine s drugim Por tret Lju de vi ta Mit ter pa che ra na~in jen u nje go voj osam de se toj go di ni `ivo ta, ne po sred no pri je smrti

zemljama doveo je do nedovoljnog poznavanja literature iz bogatijih znanstvenih sredi{ta. Stoga je rad Ljudevita Mitterpachera nezaobilazan doprinos hrvatskoj i austro-ugarskoj prirodoznanstvenoj ba{tini, ali i karika u povezanosti s europskim znanstvenim tijekovima.5

Josip Mitterpacher se rodio 14. velja~e u Bilju, a umro je veoma mlad, s nepunih pedeset godina, 1788. u Pe{ti. Stupio je u isusova~ki red godine 1753. u Tren~inu, a {kolovao se u Pe~uhu i Györu. Filozofiju (s matematikom i prirodnim znanostima) je studirao i diplomirao u Trnavi, a teologiju u Grazu. Profesor vi{e matematike mu je bio znameniti Karl Scherfer, a astronomije Maximilian Hell (1720.-1792.).

Kra}e vrijeme je predavao na akademijama u Sopronu i Egeru, a potom je godine 1768. doktorirao radom iz vi{e matematike na Sveu~ili{tu u Be~u, te je odmah zapo~eo s predavanjima na Terezijanskoj vite{koj akademiji (Collegium Theresianum), gdje je neko vrijeme bio i prefekt akademije.

Na slov ni ca Pu to pi sa Mat hia sa Pil le ra i Lju de vi ta Mit ter pa che ra po po`e{kom kra ju iz 1783. godine Na slov ni ca prvog iz dan ja ta li jan skog pri je vo da Osno va go spo dar stva Lju de vi ta Mit ter pa chera

Po ukinu}u isusova~kog reda (1773.) Josip Mitterpacher je izabran za profesora vi{e matematike na Sveu~ili{tu u Trnavi, a po preseljenju tog Sveu~ili{ta u Budim (1777.), pa u Pe{tu (1784.), on i dalje djeluje kao profesor vi{e matematike na istom Sveu~ili{tu, gdje je neko vrijeme bio i dekan Filozofskog fakulteta i rektor Sveu~ili{ta.6

Josip Mitterpacher je umro veoma mlad, a po njegovoj smrti naslijedio ga je na katedri matematike tako|er hrvatski u~enjak, Senjanin Ivan Paskvi} (1753.-1829.), koji je sredio i objelodanio Josipove matemati~ke radove. Paskvi}a je godine 1797. naslijedio tako|er hrvatski u~enjak, biv{i isusovac Zagreb~anin Franjo Bruna (1745.-1891.), koji je do tada djelovao najprije na zagreba~koj gimnaziji, a potom na Budimskoj zvjezdarnici.7 Pored matematike, Josip se s velikim zanosom bavio i botanikom, pa G. A. Szerdaheli za njega ka`e: “Jer koliko pote{ko}a i posla stvaraju u du{i matemati~ke Sli ke bil jke {eboj, koju je ot krio i prvi opi sao Jo sip Mit ter pa cher, a u svom Pu to pi su do no se je Mat hias Pil ler i Lju de vit Mit ter pa cher tajne, toliko dra`i i ugode u ~ula obi~ava unijeti posao i ljubav prema biljkama” (6, str. 16). Josip je putovao kroz mnoge krajeve i sakupljao bilje. Na~inio je i ostavio jedan od najboljih i najcjelovitijih herbarija u onda{njoj Austrijskoj carevini, koji se, zajedno s njegovom bibliotekom, ~uva na Sveu~ili{tu u Pe{ti.

U svezi s Josipovim botani~kim radom, u jednom svom djelu spominje ga i njegov stariji brat Ljudevit. Naime, kada je carska vlada imenovala profesore Pe{tanskog sveu~ili{ta Ljudevita Mitterpachera i Mathiasa Pillera da otputuju u Po`egu i razvide uzrok po`arima koji su se pojavljivali u obli`njem selu Eminovcima, oni su proputovali ~itavu Po`e{ku kotlinu. Unato~ temeljitom istra`ivanju tla, vode, pa ~ak i utjecaja elektriciteta iz zraka, oni nisu doku~ili razlog po`ara. No, zato su svoj kratki boravak od gotovo dva mjeseca (lipanj i srpanj) iskoristili za upoznavanje biljnog, `ivotinjskog i mineralnog blaga ovog dijela Slavonije, ali i za pobli`e upoznavanje naroda i njegovih obi~aja. Rezultate tog motrenja objavili su u putopisu pod naslovom: Iter per Poseganam Sclavoniae provinciam mensibus junio, et julio anno 1782., susceptum a Mathia Piller, Historia naturalis et Ludovico Mitterpacher, Oeconomia rusticae, in Regia Universitate Budaesi Professoribus Presbyteris (Putovanje po Po`e{koj `upaniji u Slavoniji, koje su u mjesecu lipnju i srpnju 1782. godine poduzeli sve}enici Matija Piller, profesor prirodopisa i Ljudevit Mitterpacher, profesor poljoprivrede na Kraljevskom sveu~ili{tu u Budimu), Budae 1783., na 147 stranica i sa 16 slika bilja, ptica, leptira i kukaca.8

Pred kraj ovoga putopisa autori daju opis i sliku nove vrste biljke, pod nazivom {eboj, za koju ka`u da ju je prvi prona{ao i opisao Josip Mitterpacher. Na{i autori su je prona{li 9. kolovoza, po svom povratku u Pe{tu, na podru~ju Ugarske: “Pe~uh smo napustili 9. kolovoza te smo putuju}i preko Pe~varada, Nadasda, Bonyhada pre{li preko vrlo spore rijeke Sarviz, iznad koje je kod sela Kölesd podignut most na stupovima. Zemlji{te koje le`i izme|u ove rijeke i Dunava je pusto, s rijetkim stanovnicima, osim kolibica pastira i ov~ara” (8, str. 169). Opisuju}i biljke koje rastu na tom zemlji{tu, autori navode i {eboj: “Ne trebamo mimoi}i jednu novu vrstu {eboja, koju je u ovim poljima svojevremeno na{ao i nedavno nam objavio slavni Josip Mitterpacher, profesor vi{e matematike na na{em sveu~ili{tu, te nas ovlastio da je objavimo. To tim radije ~inimo, {to nam se ujedno ukazala prilika da preporu~imo znanje ovoga ~ovjeka botani~ara te javno priznamo da nas je on pomago savjetima u sumnjama kod pojedinih biljaka. Opis ove biljke je sljede}i:

Poput crta, cjelovito i poludlakavo li{}e. Granata, podu`a-okrugla, glatka, poludlakava stabljika. Kratke, jedva du`e od pola unca, ~etverokutne skoro tetraedne ljuske s dva suprotna zelenkasta kuta koji zgodno vire, s bijelim, dlakavim i hrapavim sjedi{tima. ^etverouglata dr{ka, jednaka du`ina pola ljuske, a ~esto puta i vi{e; snabdjevena dvocjepim znakom. Raste na pjeskovitom tlu pomije{anom s alpskim {ebojem, kojemu odgovara u svemu osim u ljusci. Cvjeta u kolovozu i rujnu” (8, str. 171).

U prilozima svom putopisu, autori na Tabli XV. donose i sliku {eboja.

DIE BRÜDER LJUDEVIT UND JOSIP MITTERPACHER IN DER KROATISCHEN UND ÖSTERREICHISCHUNGARISCHEN WISSENSCHAFT UND KULTUR

Die Familie Mitterpacher hinterließ mit ihren Werken und ihrem Wirken eine unumgehbare Spur in der österreichisch-ungarischen und kroatischen Geschichte, Kultur und Wissenschaft des 18.Jahrhunderts. Das bezieht sich insbesondere auf die Brüder Ljudevit und Josip, regelmäßige Professoren der Wirtschaft und Mathematik an der Universität in Pest. Ljudevits Beitrag dem naturwissenschaftlichen Erbe ist erforscht, besonders auf dem Gebiet der technologischen und agrikulturellen Chemie. Es wurde gezeigt, dass er, gleich nachdem Lavoisiers Grundchemie (1792) auf Deutsch übersetzt wurde, die modernen antiflogistonischen Standpunkte in seinem Werk Technologia Oeconomica (1794), das in Buda veröffentlicht wurde und das als Lehrbuch, nicht nur auf der Universität, sondern auch auf den Akademien in Kroatien und Ungarn, benutzt wurde, annahm. Das mathematische und botanische Werk von Josip wurde nur teilweise untersucht und benötigt eine weitere Bewertung.

LITERATURA:

• S. Pau{ek-Ba`dar, Pri ro doz nan stve ni rad Jo si pa Fran je Do mi na i Lud wi ga

Mit ter pa che ra, Isu sov ci u Hrva ta, Zbor nik ra do va me|una rod nog znan stve nog sim po zi ja “Isu sov ci na vjer skom, znan stve nom i kul tur nom po dru~ju u

Hrva ta”, Za greb 1992., str. 92-96. • C. Wur zbach, Bio grap hi ches Le xi kon, sv. 18, Be~ 1868., str. 378-380. • S. Schön wi sner, De vita et scrip tis Abba tis Lu do vi ci Mit ter pa cher, u dje lu L.

Mit ter pa cher, Ele men ta rei ru sti cae in usum aca de mi co rum re gni Hun ga riae, I. dio, Bu dim 1816., str. XII-XXX. • L. Mit ter pa cher, Tec hno lo gia Oe co no mi ca, Bu dae 1794. • S. Pau{ek-Ba`dar, Flo gi ston ska te o ri ja u Hrva ta, Za greb 1994., str. 137-145. • Me mo ria ad mo dum re ve ren di ac cla ris si mi do mi ni Jo sep hi Mit ter pa cher de

Mit ter nburg, ha bi ta a Ge org. Aloy sio Szer da he li, Bu dae 1788. • G. Fe jér, Hi sto ria Aca de miae Scien tia rum Paz ma niae Archi-epi sco pa lis ac. M.

The re sia nae re giae li te ra ria, Bu dae 1835., str. 97-117. • Ma ti ja Pi ler i Lju de vit Mit ter pa cher, Pu to van je po Po`e{koj `upa ni ji u Sla vo ni ji 1782. god., pri je vod s la tin skog Stje pan Sr{an, Osi jek 1995.