Zla ta ŽIVAKOVIĆ-KERŽE Obi telj Engel hardt u go spo dar skom `ivo tu Osi je ka ku(Pri lo zi za prou~avan je mli nar ske in du stri je u Osi je

Zla ta @IVAKOVI] - KER@E

Obi telj Engel hardt u go spo dar skom `ivo tu Osi je ka

(Pri lo zi za prou~avan je mli nar ske in du stri je u Osi je ku)

U ratnom vihoru Drugoga svjetskoga rata prekinut je rad donjogradskog Motornog mlina na valjke Karla Dragutina Engelhardta.

Oko 11.00 sati 14. lipnja 1944. godine anglo-ameri~ki (savezni~ki) zrakoplovi izvr{ili su zra~ni napad na Osijek. Glavni cilj napada bila je donjogradska industrijska zona, i to IPOIL, velika spremi{ta benzina, i Ko`ara. Me|utim, u eksplozijama bombi tzv. tepiha nisu poru{eni samo napadnuti industrijski ciljevi, pale su bombe i na {ire podru~je Donjega grada i poru{ile brojne druge zgrade i obiteljske ku}e; mnoge i sravnile sa zemljom. Toga kobnog dana poginulo je podosta Osje~ana-Donjogra|ana. Bombe su gotovo opusto{ile pojedine donjogradske ulice Ki{pati}evu, Ulicu Vojvode Mi{i}a (dana{nju Ulicu Matije Gupca) i dijelove Vukovarske ceste.1

Me|u industrijskim poduze}ima izravno je pogo|en i Engelhardtov Motorni mlin na valjke u Ulici Vojvode Mi{i}a broj 7. Zgrada mlina, s bra{nom, sagorijevala je danima.

1 Hrvatski list, Osijek 15. i 16. 06. 1944.

Na kon bom bar di ran ja Don jeg gra da. Uni{ten mlin.

Tada se, u tom ratnom razaranju, na tom mjestu, ugasio `ivot vlasnika mlina Karla Dragutina i njegove supruge Zlate Engelhardt, njihove kuharice, prokuriste Stanka Mayera i nekoliko radnika zate~enih u mlinu.2

Bio je to kraj jednog industrijskog poduze}a i njegovih vlasnika, i to nakon gotovo sedam desetlje}a kako su preci posljednjeg vlasnika Motornog mlina na valjke Karla Dragutina Engelhardta po~eli u Osijeku mlinarski obrt a potom razvili mlinarsku industrijsku proizvodnju.

2 Djeca: Katarina – koja je taj dan i{la polagati maturu, Nikola i Karlo ostali su bez roditelja i za njih se brinuo tetak Dezider ^iki.

Prvi osje~ki za pis o jed noj obi tel ji Engel hardt

Prezime Engelhardt prvi put nalazimo u popisu stanovni{tva Osijeka za 1693. godinu u spomenu kr{tenja Marie Dorotheae, k}erke Andreasa Engelhardta, obi~nog vojnika, i njegove `ene Dorotheae. 3

Ta obitelji Engelhardt, koliko je poznato, nema izravnih rodbinskih veza s obitelji Engelhardt koja je ostavila traga u gospodarskom `ivotu (mlinarskom obrtu i industriji) Osijeka u drugoj polovici 19. i u prvoj polovici 20. stolje}a.4

Kako sljede}i popis stanovni{tva Osijeka iz 1736. godine5 ne bilje`i osobe prezimenom Engelhardt, mo`e se zaklju~iti da je s odlaskom vojnika Andreasa Engelhardta iz Osijeka grad napustila i njegova obitelj.

Obi telj Engel hardt iz Sa ske traj no na stan je na u Osi je ku

Gospodarski razvoj Osijeka, njegovo teritorijalno {irenje i pove}anje stanovni{tva u prvoj polovici 19. stolje}a utjecali su sna`no na cjelokupni razvoj grada na Dravi. U to je doba Osijek najve}i grad u kontinentalnoj Hrvatskoj, najja~e je privredno sredi{te Slavonije. Sve je to, uz povoljan geografski smje{taj na va`nom rije~nom prijelazu i na raskri`ju zna~ajnih europskih putova, privla~ilo brojne obrtnike, trgovce i druge gospodarske interesente da se u njemu nastane i pokrenu djelatnost u gradu na Dravi. Najve}i broj novoprido{lih stanovnika bili su Nijemci iz Gornje Austrije, Bavarske, Saske i Rajnske oblasti; dio njih ula`e svoj kapital u obrtni~ke radionice (ja~eg poduzetni~kog kapitala u prvoj polovici 19. stolje}a u Osijeku jo{ nema), jer su obrti i obrtni~ka proizvodnja tada temelj ekonomskog razvoja Osijeka.6

U tom valu doseljavanja dolazi u Osijek 40-ih godina 19. stolje}a iz Saske Carolas Engelhardt, tesarski majstor, zacijelo privu~en mogu}nostima «ge{efta» - zbog {umskoga blaga Slavonije i osje~ke okolice - i trajno se nastanjuje u Donjem gradu.7

U gospodarskoj povijesti Osijeka {ume i drvo imali su osobito zna~enje u graditeljstvu jer se na tom resursu temeljila djelatnost brojnih majstora koji su podizali crkve, drvene i zidane stambene zgrade te gospodarske i druge objekte. Carolas Engelhardt se odmah, po postoje}im pravilima, u~lanio u osje~ku crkvenu bratov{tinu tesara koja je pripadala cehu tesara, klesara i krovopokriva~a (u potonjem razdoblju to je ceh zidara, tesara i stolara). Taj je ceh u Osijeku djelovao od 1833. godine i bio je u to doba jedan od 20-ak cehova u gradu. (Cehovi su sve do druge polovice 19. stolje}a smatrani i institucijom za privla~enje obrtnika u gradove. Najva`nije i osnovno pravo ceha bilo je da se samo njegov ~lan mogao baviti odre|enom vrstom obrta, i jedino su cehovi odlu~ivali o prijemu novih ~lanova.

3 Ive MA@URAN, Stanovni{tvo Osijeka 1693. – 1703., Osijek 1974., 218. 4 Prema kazivanju g-|e Katarine Baraba{, r. Engelhardt, ro|ene u Osijeku 24. studenog 1925., Osijek, Crkvena 10a. 5 I. MA@URAN, Stanovni{tvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine, Osijek 1993. 6 Zlata @IVAKOVI]-KER@E, Urbanizacija I promet grada Osijeka na prijelazu stolje}a (1868.-1918.), Osijek 1996., 77.-130. 7 Prema kazivanju g-|e Katarine Baraba{, ro|ene Engelhardt.

Cehovi su spre~avali mogu}e zloporabe izme|u pojedinaca unutar istoga obrta. Odre|ivali su broj kalfi ili djeti}a i {egrta koje je majstor smio imati i koliko ih pla}ati.)8

Nekoliko godina po dolasku u Osijek Carolus Engelhardt o`enio se 18. lipnja 1843. godine u @upnoj crkvi Presvetog Imena Marijina u Donjem gradu s Hrvaticom Annom Horvath, k}eri Nikole Horvatha, iz Donjega grada.9 U braku Carla i Anne ro|eno je 12 djece, od kojih je ve}ina umrla odmah nakon poroda ili u najranijoj dobi. djeca: Joannes (14. 04. 1844. - 24. 04. 1844.)10 Joannes (24. 06. 1845. – 30. 06. 1845.)11 Agnes (7. 08. 1846. - )12 Adamus (25. 09. 1848. - 26. 03. 1864.)13 Franjo (2. 12. 1849. - )14 Antonia (12. 06. 1851. – 1. 09. 1855.)15 Anna (2. 01. 1854. - )16 Carolus (3. 12. 1855. – 8. 05. 1931.)17 Maria (7. 07. 1857. – 4. 01. 1861.)18 Antonius (6. 03. 1859. - )19 Josepus (18. 03. 1860. - )20 Paulina (29. 05. 1866. – 14. 07. 1866.)21

Kako je `ivjela obitelj Engelhardtovih do druge polovice 19. stolje}a, nije poznato. No, kako je druga polovica 19. stolje}a donijela velike promjene u privredni `ivot Habsbur{ke monarhije, a tako i Kraljevine Hrvatske i Slavonije i, dakako, Osijeka, morale su se te promjene odraziti i na poslovanje Engelhardtovih koji }e se u tom razdoblju, kao i drugi, suo~iti sa {irenjem gospodarskih horizonata.

U drugoj polovici 19. stolje}a pogor{avao se u cijeloj Monarhiji polo`aj malih obrtnika. I osje~ki je obrt zapadao u sve ve}u krizu iako je u tom razdoblju nominalno

8 Nikola KOSANOVI], “Osje~ki cehovi i cehovski spomeni~ki predmeti”, Osje~ki zbornik XIV. – XV., Osijek 1973.-1975, 247.-260.; Josip BÖSENDORFER, “Pravoslavni element kao sekundarni factor u oblikovanju gra|anskog stale`a u Osijeku”,

Osje~ki zbornik II. – III., Osijek 1948., 99. 9 Dr`avni arhiv u Osijeku (dalje DAO), Zbirka mati~nih knjiga Matice vjen~anih Donji grad (dalje MVDg), br. 598 (1836.-1872.) 10 Isto, Zbirka mati~nih knjiga Matice ro|enih Donji grad (dalje MRDg), br. 593 (1829.-1852.), 291.; Matice umrlih Donji grad (dalje MUDg), br. 601., 278. 11 Isto, MRDg, br. 593, 309.; MUDg, br. 601., 290. 12 Isto, MRDg, br. 593, 326. 13 Isto, MRDg, br. 593, 361.; MUDg, br. 602., pod brojem 38. 14 Isto, MRDg, br. 593, 397. 15 Isto, MRDg, br. 593, 428.; MUDg, br. 602., pod brojem 55. 16 Isto, MRDg, br. 594 (1853.-1873.), 19. 17 Isto, MRDg, br. 594, 50. 18 Isto, MRDg, br. 594, 73. ; MUDg, br. 602., pod brojem 2. 19 Isto, MRDg, br. 594, 96. 20 Isto, MRDg, br. 594, 111. 21 Isto, MRDg, br. 594, 195. ; MUDg, br. 602., pod brojem 75.

rastao broj obrtnika u gradu, {to je bila, pak, posljedica pove}anja broja stanovnika Osijeka koji se sve vi{e gospodarski razvijao i prostorno {irio.22

Kako je napredak u tehnici i kemiji izazvao pojavu novih obrta, a razvoj `eljezni~kog, parobrodarskog i drugog prometa razmahao nov~arsko gospodarstvo (kreditno poslovanje) osje}ala se sve ja~e potreba za slobodnim obrtnim poslovanjem bez cehova koji u novim prilikama postaju ko~nica napretka obrtni~ke proizvodnje.23 Stoga je 20. prosinca 1859. godine u Carevini uvedena sloboda obrta tzv. Austrijskim obrtnim redom, koji je stupio na snagu carskom odlukom (patentom) 1. svibnja 1860. godine. Dok je u prvoj polovici 19. stolje}a pravo bavljenja gotovo svim obrtima ovisilo o dobivanju koncesije, od sada je samo za manjinu obrta bila potrebna slu`bena koncesija. Svi su drugi obrti bili slobodni, svatko se njima mogao baviti, zahtijevala se samo predaja odgovaraju}e izjave i otkup obrtnice.24 Me|utim, kako u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji taj zakon nikada nije ni progla{en ni proveden nije se stanje u obrtu pobolj{alo ni do po~etka 70-ih godina 19. stolje}a jer su ovdje cehovi i dalje dominirali i ograni~avali broj majstora, pove}avali takse i ote`avali primanje kalfi. I tek nekoliko godina nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, sa zajedni~kog sabora u Budimpe{ti 27. velja~e 1872. godine podnijelo je Ugarsko ministarstvo za poljodjelstvo, obrt i trgovinu na odobrenje vladaru Franji Josipu I. Obrtni zakon koji je 16. o`ujka te godine stupio na snagu. Njime su i kod nas ukinuti cehovi i «… svaka punoljetna osoba mogla je samostalno tjerati obrt i trgovinu».25

Od te sa ra do vo de ni~ara

No, na slo`eno stanje u obrtni{tvu nisu utjecali samo cehovi nego i sve ja~i razvoj industrije. To je, konkretno, u Osijeku sve izrazitije o~itovalo odumiranjem nekih vrsta obrta (npr. krznara, ~ur~ija, }ohara i drugih), a neki su obrtnici imali i sve manje posla (npr. sedlari, remenari, pu{kari, kolari, tesari i drugi). Novonastale prilike odrazile su se u drugoj polovici 19. stolje}a u promjeni strukture obrtni~kog poduzetni{tva u Osijeku (kao i diljem Slavonije i Hrvatske). U to vrijeme sve ve}e zna~enje dobiva prera|iva~ka privreda, i to ona dovoljno blizu izvorima vodene energije i sirovina, i to posebice sirovina iz primarne poljoprivredne proizvodnje –proizvodnje `ita.26 Stupanjem na snagu Obrtnoga zakona iz 1872. godine ukida se cehovska organizacija i primjenjuje sloboda «tjeranja» obrta, a to je omogu}ilo da se u doma}i obrt privedu glavnice izvan strukovno odgojnog stale`a, te da jedna osoba slobodno biraju}i vrstu, opseg i mjesto obrta - mo`e u isto vrijeme i na vi{e mjesta voditi obrt.27

22 Npr. 1852. godine u Osijeku je 487 obrtnika, a 1857. godine 915 obrtnika – te je godine Osijek imao 14.344 stanovnika, a

Zagreb 16.657.) 23 Z. @IVAKOVI]-KER@E, S tradicionalnih na nove puteve Trgovina obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu stolje}a od 1868. - 1918. godine, Osijek 1999., 43. 24 Josef KULISCHER, Op}a ekonomska povijest srednjega i novoga vijeka, Druga knjiga, Zagreb 1957., 419. 25 Miroslava DESPOT, Industrija Gra|anske Hrvatske za banovanja Ivana Ma`urani}a 1873.-1880., Zagreb 1975., 97.; N.

KOSANOVI], “Osje~ki cehovi i cehovski…», n. dj., 273. 26 Marko LANDEKA, “Razvoj obrta u Osijeku od ukidanja cehova 1872. do 1941. godine”, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje 1,

Osijek 1991., 229.-232. 27 Z. @IVAKOVI]-KER@E, S tradicionalnih na nove puteve…, n. dj., 44.

Engel har dto va vo de ni ca

Najvjerojatnije iz tih razloga Carolus Engelhardt 70-ih godina 19. stolje}a kupuje nekoliko vodenica na Dravi, postaje vodeni~ar i ulazi u vodeni~arske poslove koji }e drugu generaciju (Carolus, 3. 12. 1855. – 8. 05. 1931.) i tre}u generaciju Engelhardtovih (Carolus, 5. 05. 1890. – 14. 06. 1944.) uvesti u mlinsku industriju grada Osijeka.28

U to je doba prehrambena djelatnost - prerada poljoprivrednih i sto~arskih proizvoda po opsegu dolazila odmah iza drvne.

Engel har dto vi - od vo de ni ca do mli na na val jke

Mlinovi na Dravi (vodenice) mljeli su u bra{no p{enicu, ra`, je~am, proso i heljdu. U razdoblju dok se proizvodilo i tro{ilo samo jedinstveno bra{no, vodenice su mljele na jedan kota~, ali od 17. stolje}a - s pojavom bijeloga bra{na od ~iste p{enice mlinari su na rijekama pokrenuli (preuredili) vodenice za “pajtlanje” na dva, ili vi{e kota~a. Godine 1814. popisano je 39 dravskih vodenica kod Retfale, op}ine uzvodno od Osijeka, uz obalu kod osje~kog Gornjeg grada i Donjeg gradu, na sjevernoj strani Drave kod Podravlja preko puta Donjeg grada, te na tada{njem zavoju Drave kod Nemetina.29 ^esto se doga|alo u ljetno doba da mlinovi na potocima u Slavoniji nisu mogli raditi zbog dugotrajne su{e i premalo vode. Tada bi slavonski seljaci svoje `ito dovozili na meljavu u vodenice na Dravi, gdje je i u ljetno doba bilo dosta vode za rad vodenica (zabilje`eno je da su npr., iz cijele \akov{tine seljaci `ito dovozili u Osijek, gdje su brojne vodenice na Dravi danono}no mljele.) Vodeni~ari i mlinari uzimali su od meljiva (koli~ine mljevenog `ita) u{ur (koliko im je odgovaralo), a povremeno je izdavan i propisan «Mlinarski red» kojeg su se mlinari prilikom mljevenja morali pridr`avati.30

Zbog pojave posebnog mlinarskog obrta osnovali su mlinari u Osijeku po~etkom 19. stolje}a, poput drugih obrtnika, svoj ceh (1821. godine). U cehu mlinara razlikovali su se mlinari tzv. “vodeni~ari”, koji su imali svoje mlinove (vodenice) na potocima i rijekama.31 Razvoj vodeni~arskog obrta potaknut }e i razvoj drugih obrta. Bogatstvo drvene gra|e, dobivane iz {uma podno Krndije, ponajvi{e je, naime, pogodovalo seoskim majstorima iz sela donjomiholja~kog, valpova~kog i na{i~kog

28 Engelhardtovi }e u narednim desetlje}ima ulagati kapital i u zemlju (postav{i vlasnici nekoliko donjogradskih pustara, vinograda i vo}njaka.) 29 Kamilo FIRINGER, «Po~eci manufakture i industrije u Osijeku», Osje~ki zbornik, br. VI., Osijek 1958., 145., 146. 30 K. FIRINGER, «Po~eci manufakture i…», n. dj., 146. 31 “U znaku mehanizacije Dravske vodenice polako nestaju ...», Hrvatski list, Osijek 15. 03. 1940, 14.; Marija [ERCER, «Stari zagreba~ki obrti», Katalog istoimene izlo`be, Zagreb 1991., 44.

kraja. Oni }e po narud`bi graditi vodenice za osje~ke vodeni~are; gotove vodenice otpremali su Dravom do Osijeka i postavljali ih na tzv. vodeni~arska mjesta.32

Sedamdesetih godina 19. stolje}a ~inilo se da }e nova sloboda obrta uroditi najboljim plodovima za sve slojeve pu~anstva, ali je nastupila nesmiljena, te{ka i neprestana borba za opstanak malih obrtnika. Ona nije bila karakteristi~na samo za Osijek, te Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju nego i za cijelu Austro-Ugarsku monarhiju i za ostale zemlje Europe, posebice Njema~ku. Zakon je, dodu{e, rije{io neke organizacijske probleme i djelomice probleme osposobljavanja kadrova, ali sam zakon obrtnicima nije jam~io socijalnu sigurnost.

U to doba Carolus Engelhardt posjeduje tri vodenice u Donjem gradu (u kojem su krajem 19. stolje}a i jo{ na po~etku 20. stolje}a vodenice jedno od glavnih obilje`ja). To su bile male drvene ku}ice s golemim kota~ima, koje je rije~na struja neprestano okretala u pravcu svoga toka. No, promjenjivost rije~nog toka {tetio je radu vodenica pa su brojni osje~ki vodeni~ari, me|u kojima je 70-ih i 80-ih godina 19. stolje}a i Carolus Engelhardt, vodili bitku za vlastitu egzistenciju i opstojnost toga obrta na Dravi.

Naime, zbog nepovoljnih uvjeta rada, koji su proizlazili promjenjivosti dravskoga toka, mnogi su vodeni~ari samovoljno mijenjali vodeni~arska mjesta na rijeci Dravi, a to se kosilo s odobrenjem Ugarskog dr`avnog rije~kog mjerni{tva u Osijeku i Gradskog poglavarstva koji su vodeni~arima dodjeljivali mjesta na rijeci za koja su vodeni~ari gradu morali pla}ati tzv. vodarinu, bitni izvor gradskog prihoda. Kako se pri dodjeli tih mjesta nije brinulo o tome ima li na tom mjestu dovoljno vode za rad vodenice osje~ki su vodeni~ari samovoljno premje{tali vodenice na povoljnija mjesta. Tako su neprestano bili u sukobu s gradskim vlastima jer su vodenice na Dravi morale biti na strogo utvr|enom mjestu, a posebice zato jer je Drava bila i plovni put pa kada se vodeni~ari ne bi pridr`avali dodijeljenoga mjesta, vodenice bi mogle smetati plovidbi. Tako je pojava prvih parobroda nanosila nevolje osje~kim vodeni~arima.33

U potonjem razdoblju sve je manje grad prihva}ao zamolbe vodeni~ara za dodjelu povoljnijih mjesta za meljavu, a sve se vi{e pozornosti usmjeravalo na promet parobrodima Dravom pa je stagnacija sitne mlinske, vodeni~arske, radinosti nastupila krajem 19. stolje}a i po~etkom 20. stolje}a; no ne samo zbog razvoja parobrodarenja na rijeci Dravi nego i zbog pojave i djelatnosti paromlinova. Vodeni~ari su se pod pritiskom te nagle industrijalizacije ili proletarizirali ili jedva odr`avali dalje vode}i svoje vodenice s jednim, dvojicom ili trojicom pomo}nika. Me|utim, bilo je i izuzetaka, tj. imu}nijih vlasnika vodenica koji su svoj novac i {tedne uloge preusmjerili na modernizaciju mlinarske proizvodnje i izgradili i vrlo uspje{no vodili motorne mlinove i/ili paromlinove. Me|u ovim potonjim bio je Carolus Engelhardt.

32 Fran MILOBAR, Izabrana poglavlja iz narodnog gospodarstva (politi~ke ekonomije), II. svezak, Zagreb 1903., 86.-90.; K.

FIRINGER, «Po~eci manufakture i…», n. dj., 146. 33 DAO, fond Gradskog poglavarstva u Osijeku (dalje GPO), 1874., kutija 1108., spis 4348.; kutija 1109., spis 4504., 4680., 4720.; Z. @IVAKOVI]-KER@E, S tradicionalnih na nove puteve…, n. dj., 165.-167.

Kako su mlinari (vodeni~ari) nastojali da i njihovi sinovi izu~e mlinarski obrt, da ih mogu naslijediti, pojedine su obitelji dr`ale isti mlin u svom vlasni{tvu vi{e desetlje}a. Tako je 80-ih godine 19. stolje}a vodenice i mlinarsku djelatnost Carolusa Engelhardta preuzeo sin Carolus Dragutin (3. 12. 1855. – 8. 05. 1931.) izu~eni vodeni~ar. On se 24. sije~nja 1883. o`enio u donjogradskoj @upnoj crkvi Preslavnog Imena Marijina u 27 godini s 19-godi{njom Katarinom Spreitzer, k}eri pokojnog Fridricha Spreitzera i Anne Pfeiffer, iz Donjega grada.) Vjen~ani kumovi mladencima bili su Ferdinand Stanetti, donjogradski vodeni~ar, i Sebastian Stibi, donjogradski tesar.)34 U braku Karla (Dragutina) i Katarine ro|eno je troje djece, i to: Paulina (21. 06. 1884. -)35 Katarina (22. 11. 1886. - )36 Karlo (5. 05. 1890.37 – 14. 06. 1944.)

Karlo (Dragutin) Englhardt, vodeni~ar i vlasnik nekoliko vodenica, po hrvatskom je povjesni~aru Rudolfu Horvatu u osje~kom Donjem gradu otvorio godine 1880. drugi motorni mlina na valjke.38 No, arhivsko gradivo sa~uvano u Dr`avnom arhivu u Osijeku (Registar inokosnih tvrtki) ne potvr|uje taj Horvatov navod, a kao nadnevak registracije “Motornog mlina na valjke“ Karla (Dragutina) Englhardta bilje`i 4. sije~nja 1922. godine po{to je sudbenom odlukom potvr|ena zamolba Karla (Dragutina) Englhardta (poslana na rje{avanje 30. travnja 1921. godine.)39 Mlin se nalazio u [irokoj ulici broj 7 (u potonjem razdoblju Ulica Vojvode Mi{i}a, a dana{nja Ulica Matije Gupca). Motorni mlin na valjke preuzet }e 1931. godine samostalno njegov sin Karlo (Dragutin) (5. 05. 1890. – 14. 06. 1944.)40 On se nakon {kolovanja u rodnom gradu usavr{io u mlinarskoj struci i odmah po otvorenju motornog mlin na valjke otac Karlo (Dragutin) Engelhardt uklju~io ga je u rad.41

Karlo (Dragutin) Engelhardt, sin, o`enio se 1924. godine s gornjogra|ankom Zlatom Erben, k}eri Karla Erbena, veletrgovca vatrogasnom opremom i potrep{tinama i jednog od utemeljitelja Dobrovoljnog vatrogasnog dru{tva u Gornjem gradu.

U braku Karla (Dragutina) i Zlate ro|eno je troje djece: Katarina (24. 11. 1925.) Nikola (4. 12. 1927. - 1985.) Karlo (12. 10. 1929.)42

Engelhardtov mlin izgorio je 1927. godine, ali je ubrzo na istom mjestu podignut novi, jo{ moderniji. Taj motorni mlin na valjke upo{ljavao je oko 80 radnika. O zna~enju tog osje~kog mlina u privrednom `ivotu grada govori zapis objavljen

34 DAO, Zbirka mati~nih knjiga Matice vjen~anih Donji grad (dalje MVDg), bez broja (1874.-1900.), 70. 35 Isto, MRDg, bez broja (1874.-1890.), 214. 36 Isto, 266. 37 Isto, 338. 38 Rudolf HORVAT, Povijest trgovine obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb 1994., 279. 39 DAO, A. II. Registar za inokone tvrtke, 230. 40 R. HORVAT, Povijest trgovine obrta..., n. dj., 275.-277. 41 Prema kazivanju g-|e Katarine Baraba{, r. Engelhardt, ro|ene u osijeku 24. studenog 1925., Osijek, Crkvena 10a 42 Isto.

povodom smrti oca Karla Dragutina koji je u osje~koj bolnici preminuo 8. svibnja 1931. godine u gradskoj rubrici osje~kog dnevnika Hrvatskog lista od 9. svibnja te godine: «Pokojnik je u krugovima mlinskih industrijalaca u`ivao ugled vrlo radina ~ovjeka koji je iz skromnih po~etaka uspio stvoriti veliko i ugledno poduze}e. Godine 1879. osnovao je svoju prvu vodenicu na Dravi koju je modernizirao ve} 1880. kao drugo motorni mlin na valjke. Mlin se nalazio u Donjem gradu, a 1905. je jo{ vi{e bio pro{iren. Posebice je bila zanimljiva zgoda vezana uz smrt Dragutina Engelhardta koja je djelovala kao “metafizi~ki misterij”. Naime, odmah nakon pokojnikove smrti telefonirao je u mlin njegov sin Karlo (Dragutin) da se u znak `alosti obustavi pogon motora u mlinu. Na telefonu je bila jedna gospo|ica koja je odgovorila da su u trenu primanja ove vijesti strojevi stali u tren.»43

Nakon njegove smrti Motorni mlin na valjke uspje{no je, do kobnog 14. lipnja 1944. godine, vodio Karlo (Dragutin) Engelhardt, sin.

Po gled na Engel har dtov Mo tor ni mlin na val jke («Iz Don je ga gra da», Hrvat ski list, Osi jek 16. 02. 1943., 14.)

Tako se nakon kojih sedam desetlje}a kako je prvi Carolus Engelhardt kupio nekoliko vodenica na Dravi, u vrtlogu Drugoga svjetskoga rata, uz smrt vlasnika ovoga mlina i njegove supruge zavr{ilo sudjelovanje ove obitelji u gospodarskom `ivotu Osijeka.

43 “Gradske vijesti”, Hrvatski list, Osijek 9. 05. 1931., 7.

RODOSLOVLJE OBITELJI ENGELHARDT

Carolus Engelhardt Anna Engelhardt, ro|ena Horvath

vjen~ani u @upi Donji grad 18. lipnja 1843. djeca: Joannes (14. 04. 1844. - 14. 04. 1844.) Joannes (24. 06. 1845. - ) Agnes (7. 08. 1846. - ) Adamus (25. 09. 1848. - 28. 09. 1848.) Franjo (2. 12. 1850. - ) Antonia (12. 06. 1851. Anna (2. 01. 1854. - ) Carolus (3. 12. 1855. – 8. 05. 1931.) Maria (7. 07. 1857. - ) Antonius (6. 03. 1859. - ) Josepus (18. 03. 1860. - ) Paulina (29. 05. 1866. - )

Carolus Engelhardt Katarina Engelhardt, ro|ena Spreitzer (3. 12. 1855. - 8. 05. 1931.) (5. 05. 1864. - 30. 08. 1948.)

vjen~ani u @upi Donji grad 24. sije~nja 1883. djeca: Paulina (21. 06. 1884. -)44 Katarina (22. 11. 1886. - )45 Karlo (5. 05. 1890.46 – 14. 06. 1944.)

Carolus Engelhardt Zlata Engelhardt, ro|ena Erben (5. 05. 1890. - 14. 06. 1944.) (1905.? - 14. 06. 1944.)

vjen~ani 1924. djeca: Katarina (24. 11. 1925.) Nikola (4. 12. 1927. - 1985.) Karlo (12. 10. 1929.)

44 Isto, MRDg, bez broja (1874.-1890.), 214. 45 Isto, 266. 46 Isto, 338.

Die Fa mi lie Engel hardt im wirtschaftsle ben der Stadt Osi jek

(Be iträge zu den Unter su chun gen über die Mühlin du strie der Stadt Osi jek)

Das Werk bindet sich an die schon früher veröffentlichten Werke, die den Einfluss der Familien mit deutscher und österreichischer Herkunft auf das Wirtschaftsleben der Stadt Osijek an der Wende des 19. in das 20. Jahrhundert bearbeiteten. In diesem Werk stellt man in einer Zusammenfassung die Rolle und Bedeutung der Familie Engelhardt, die in sieben Jahrzehnten viele Spuren auf das Wirtschaftsleben in Osijek, vor allem im Mühlhandwerk und in der Mühlindustrie, hinterlies, dar.