Bog dan MESINGER Ri ta u li za ci ja sje}anja ma(Antro po lo{ki ogled o o~uvan ju znan ja o umi nu lim kul tu ra

Bogdan MESINGER

Ri ta u li za ci ja sje}anja

(Antro po lo{ki ogled o o~uvan ju znan ja o umi nu lim kul tu ra ma)

"Ese ker ska kul tu ra" izme|u an tro po lo{kog i me mo rij skog pri stu pa

"Esekerska kultura" u u`em smislu vi{e ne postoji. Pod "u`im smislom" podrazumijevamo pritom onaj kulturalni kompleks koji se formirao dok je Osijek pripadao jednoj srednjoeuropskoj multikulturalnoj dr`avnoj zajednici – Austriji, odnosno, iza 1866./67., Austro-Ugarskoj Monarhiji. Sve su kulturalne komponente bile, relativno, za{ti}ene. U njihovoj uzajamnosti okolnosti su se mijenjale i nisu sve komponente u svakom povijesnom trenutku u`ivale jednake mogu}nosti – no nisu bile izvrgnute sustavnom, od dr`ave potaknutom, izgonu i pravno – hijerarhijskoj degradaciji. Od 1918. zbivaju se, u vi{e povijesnih lomova, drasti~ne distorzije kulturalnog kontinuiteta.

Dana{nji je Osijek prvenstveno monokulturan. Multikulturalnog "Eszeka" mi se tek nesigurno sje}amo, ili ga nastojimo rekonstruirati i potom shvatiti. (Doga|a se, istina, i da povjerujemo kako smo ga shvatili, te ga potom, vo|eni vlastitom virtualnom slikom ili predod`bom, nastojimo rekonstruirati, programiraju}i rekonstrukciju svojom rasudbom ili svojom predrasudom – a u jednoj uvijek postoji i druga.)

Snaga i upornost ovih poku{aja upozorava na podjednako sna`ne intimne osobne pokreta~e. Na{ je odnos k pro{losti, uop}e, afektivan, i to utoliko ja~e ukoliko nam je odsjek pro{losti kojemu pristupamo fizi~ki i vremenski bli`i. U podsvijesti nam je neiskazana pomisao: na{a pro{lost – to smo mi. Razumijemo li je, razumjet }emo sebe.

Tako nostalgija – posve neegzaktna i subjektivna kategorija – postaje pokreta~em egzaktnog rada. Nesporazumi su, stoga, neizbje`ivi.

Se lek tiv no dje lo van je no stal gi je i vir tual ni ka rak ter pre dod`bi o "Esze ku"

Nostalgija je selektivni faktor. Na{a osobnost, posredstvom na{e podsvijesti, bira ~ega }emo se sje}ati. Rekombinacijom tako probranih podataka, nabijenih zna~enjem do kojega nam je stalo i u kojem, retroaktivno, sagledavamo osmi{ljenje pro{losti, mi struktuiramo virtualnu sliku onoga {to nam se zbilo i dobivamo, na taj na~in, po`eljno samopotvr|enje.

Na taj na~in virtualna pro{lost, stvorena tako da supstituira stvarnu (i ve} nepostoje}u), postaje podlogom i generatorom sada{njosti, pa i budu}nosti. ^ak i nerealizirana pro{lost aktivira budu}nost, upravo kao da je i bila realizirana – ili realizirana na onaj na~in kakav pri`eljkuju na{e iluzije. Sve ideologije oslanjaju se na slike dobivene ovim trikom – ju`noslavenska, frankovsko-usta{ka i neousta{ka, socijalisti~ka, te kona~no velikohrvatska ideologija dr`avnosti s povijesnom utemeljeno{}u.

Lako je uvidjeti da se "esekerska" kultura ne mo`e ugraditi kao strukturalizator niti jedne od ovih ideologija i njima generiranih slika povijesti. Ona ima, prete`no, ekstraideolo{ki karakter. No nostalgija za kulturom koju osje}amo kao vlastitu duhovnu genezu – ili kao dio geneze iz koje smo duhovno i kulturno nikli ({to je u slu~aju lokalne kulture, kakva je esekerska, ~e{}i je slu~aj) vrlo je sna`an generator te`nje za o~uvanjem, pa i o`ivljavanjem pro{losti stvaranjem virtualne predod`be o lokalnoj, no uminuloj kulturi. Ta te`nja stvara specifi~ne kulturolo{ke mehanizme o~uvanja pro{losti – pa makar ta pro{lost bila i djelomice virtualna. Ili upravo stoga {to je djelomice virtualna, pa stoga ugro`ena?

Ri tua li za ci ja sje}anja

Svaka je pojedinost za{ti}ena strukturom kojoj pripada. To je, mo`da, najsna`niji zakon prirodne dinamike. On djeluje od makrokozmosa (ili, doslovno, kozmosa, u kojem struktura ~uva tijela i njihovu dinamiku), pa do ekolo{kih struktura u o~uvanju `ivota, te, kona~no, civilizacijskih struktura, koje opstoje zahvaljuju}i tome {to sustav odr`ava svoju cjelovitost, te time i sve elemente te cjelovitosti. Ako je sustav sklon raspadu (a koji nije?- Raspad je ugra|en u dinamizam sustava!) – tada sustavno odr`avanje kulturne strukture, njeno ponavljanje i uzastopno potvr|ivanje, te vrijednosno nagla{avanje (a ono uklju~uje i intenzivira afektivan odnos k ugro`enoj strukturi) postaje relativnim jamcem o~uvanja i ~ak restrukturalizacije sustava kojega se s nesumnjivom nostalgijom, ali i sve neizvjesnije, sje}amo.

A to je ritualizacija. ^ak i ovi na{i skupovi poprimaju ritualan karakter. (Istina, to se odnosi i na ve}inu znanstvenih, pa i politi~kih i kulturnih skupova, koji nam postaju mjera~ima vremena – bitka.) Mi `ivimo ritmom kalendara koji je ritualno pro`et zna~enjima i odbrojavan, u svojim segmentima, ritualima kroz koje egzistiramo i u kojima ostvarujemo svoju samoidentifikaciju. Budu}i da se nova samoidentifikacija ne mo`e razviti ako je identifikacijski prostor popunjen, u afirmativnoj fazi nova samoidentifikacija agresivno nastoji poni{titi i obezvrijediti dotada{nju.

Kulturne distorzije koje pro`ivljavamo pri svakoj promjeni dr`avnog, ideolo{kog i kulturnog statusa zajednice to nam drasti~no ilustriraju. Svaka nova kultura na ovom prostoru po~injala je brisanjem prethodne.

Esekerska je kultura brisana od 1918. godine. Niti jedna od slijede}ih nije ju mogla uklopiti u svoju ideologiju – osim, eventualno, kao perifernu potvrdu vlastite {irine. To obja{njava, uz ostalo, i kauzalitet – barem onaj {iri, dr`avno-kulturni

kauzalitet, relativne zatvorenosti ovih – esekerskih – istra`ivanja i njihovu relativnu anonimnost. Naravno, subjektivni mehanizmi adaptacije djeluju, kao impulsi samoodr`avanja, i kroz osobe koje su bile nositelji ili aktivni sudionici uminule kulture. Ako su osobe stvaraoci tada dolazi i do unutarnjih promjena u njihovom djelu, ~inu, rije~i, stavu... Ukoliko ih, posteriorno, reinterpretira pristran i jednostran istra`iva~, tada }e njegova interpretacija biti usmjereno jednostrana – i stoga la`na. Doga|a se to i s osobama, djelima i djelovanjima onih koji su pripadali esekerskoj kulturi.

U istra`ivanju ovog kulturalnog kompleksa u tome se krije i velika i trajna opasnost. Ukoliko, pri ispitivanju neke povijesne pojave, ignoriramo jednu od komponenti u kulturnoj strukturi, za razumijevanje povijesnog procesa bit }e onemogu}eno, a zaklju~ci }e nam, nu`no, ponuditi la`nu sliku zbivanja.

Ekskul tu ra li za ci ja kao per ma nen tna pri jet nja ra zu mi je van ju osje~ke po vi je sti

Opasnost na koju smo ukazali najdrasti~nija je pri ispitivanju slo`enih, multikulturalnih sredina i njihovih povijesti. Ova se opasnost aktivira kad god multikulturalna zajednica – i njena povijest – postanu predmetom monokulturalno orijentiranih istra`ivanja. Na`alost, od 1918. to prokletstvo prati odnos ka slo`enoj strukturi "esekerske" povijesti i kulture. U razli~itim oblicima doktrina i praksa –politi~ki dirigirana – ekskulturalizacije jedne od kulturnih komponenti pokazuje zabrinjavaju}i kontinuitet.

Potisnuta u pozadinu, na razinu sekundarne i irelevantne kulturno-povijesne epizode, jedna kulturna komponenta biva sustavno iz aktivne pretvarana u pasivnu. To je, izme|u ostalog, ubrzalo odumiranje esekerskog idioma. No i u oblasti istra`ivanja ekskulturalizacija to izaziva vi{e {tete no {to bi bilo jednostavno "odga|anje" istine.

Odgo|ena se istina mijenja. Njezina neutralizacija otvara prostor supstitutivnim poluistinama. Ovaj fenomen ne poga|a samo esekersku kulturu, kao multietni~ku sa sna`nom srednjoeuropsko-njema~kom podlogom, nego se manifestira u svakoj situaciji u kojoj monoetni~ka kultura preuzima prostor obilje`en i pro`et multietni~kim supstratom. Posebno je ovaj fenomen izra`en nakon ratova s me|uetni~kim obilje`jima. Razumljivo je, stoga, {to je esekerska kultura bila najizlo`enija pre{u}ivanju, brisanju i ~ak kulturocidu nakon 1918., odnosno nakon 1945. godine, dok se danas vra}a u oblast istina uminulih, no ne i neprijateljskih ili vladaju}em sustavu nepo`eljnih, pa i opasnih kultura. Stoga postoje i ova dru{tva –njema~ko-hrvatsko, odnosno hrvatsko-njema~ko – i ovi stru~no-znanstveni skupovi. Me|utim, {teta je ve} na~injena. S pre{utnom dozvolom povijesnog postojanja, u psihozi uskrsnu}a, skupovi, nu`no poprimaju memorijalan karakter. To im ograni~ava i ekstenzitet i intenzitet. O njima se zna unutar zatvorenih znanstvenih enklava, a teorijske implikacije (koje ispituje i ovaj ogled) ili izostaju ili ne nalaze svoje recipijente ~ak ni unutar znanstvene enklave u kojoj se skupovi realiziraju. Jedan od

temeljnih problema koji se nalazi pred skupovima ove domene je, dugoro~nije gledano, pitanje izlaska iz za~aranog kruga zatvorene tematike. Takva je tematika istro{iva. Njezin je resurs kona~an. Mo`emo sagledati sve izvjesniju budu}nost na{ih skupova: sve ve}a atomizacija tematike, za kojom slijedi kolaps.

Gdje se krije mogu}e rje{enje?

Mogu}no sti znan stve nog isko ra ka i uni ver za li za ci ja pro ble ma ti ke

U svakom se pojedina~nom problemskom kompleksu o~ituju neke univerzalne i trajne zakonitosti. Isto tako svaka pojava, u na~elu, ima negdje u svijetu analognu pojavu. Pronala`enje analogije vodi nas k spoznaji trajnih zakonitosti. I ono {to je uminulo mo`e biti tek anticipacija ne~ega {to }e uslijediti.

Povijest, nesumnjivo, nije u~iteljica `ivota. Kad bi bila, bila bi to najnesposobnija u~iteljica u preno{enju iskustava, a `ivot – to jest, mi sami koji ga tvorimo – bili bismo najgluplji u~enici koje je mogu}e zamisliti. Povijest nije u~iteljica `ivota. No ona mo`e postati u~iteljicom znanosti. Da bi se do toga uzdigla, mora biti sposobna uzdi}i se od pojedina~nog ka op}em, od podataka ka uo~avanju zakonitosti, od konkretnog k apstraktnom, od induktivnog ka deduktivnom, od pragmatizma ka sposobnosti sublimacije.

Naravno, tek oba pristupa, u svojoj komplementarnoj istra`iva~koj dinamici, mogu nas izvesti iz za~aranog kruga u koji se zatvaramo.

Esekerska problematika, odnosno problematika "esekerske kulture", ve} zbog svoje prirodne slo`enosti poti~e interdisciplinarni pristup. Sve dok interdisciplinarni pristup, bez obzira na goleme razlike izme|u uklju~enih disciplina (filolo{ke, povijesne, ekonomske, etni~ke, antropolo{ke, umjetni~ke, pa sve do izu~avanja individualnih i obiteljskih sudbina…) ostaje na ~injeni~nom pragmatizmu, interdisciplinarnost je prividna. Mi ne iskori{tavamo metodolo{ki i spoznajni potencijal discipline.

Unutar zatvorene tematske i problemske oblasti – zatvorene esekerskim kulturalnim kompleksom, koji je sama povijest zatvorila – mi stvaramo dodatno zatvaranje u faktografiju me|usobno razdvojenih disciplina. Kada svaku pojedinu disciplinu, usmjerenu isklju~ivo na njezin izolirani predmet izu~avanja, svedemo na po jednog predstavnika – a to je sagledivi finale atomizacije istra`iva~kih disciplina na poddiscipline – sa~injavat }emo skup koji nije skup jer ga ne okuplja skupni interes. Skupni interes, naime, podrazumijeva uzajamnost interesa i metodolo{ki pluralizam. Jedino tako mo`emo nadrasti pozitivisti~ku faktografiju i deskriptivnost govora o arhiviranoj pro{losti – koju nakon kratkog va|enja iz arhiva vra}amo u arhiv, ovaj put za svagda. Jednom ispri~ana tema vi{e se ne pri~a niti se obnavlja. Obnoviti je mo`e tek pristup koji nadilazi pozitivizam. Na{ je zajedni~ki poziv u aktualizaciji onoga {to je uminulo. Jer ni{ta {to je pro{lo – nije pro{lo. Sve `ivi i dalje u druga~ijim oblicima.

Jedina je istinska ku{nja za znanstvenika, i ku{nja njegove znanstvenosti, u tome da prepozna suvremene oblike u kojima se krije i traje povijest. I to je jedina istinita aktualizacija.

Potrebno je, istina, i inventivnosti, ali i hrabrosti, da se prepoznaju analogemi – i da se o njima progovori slobodno, neoptere}eno i eti~ki odgovorno. Eti~ka svijest neodvojiva je od znanstveni~ke – scijentisti~ke. To nije lako ve} i stoga {to je bolj{evizam bio ideolo{ki izrazito antiscijentisti~ki (tko se ne sje}a proglasa namijenjenih, izrijekom, "radnicima, seljacima i po{tenoj inteligenciji"?), a niti suvremeni politi~ko-dru{tveni sistem nije oslobo|en antiscijentizma. (Koliko se samo, eufemisti~ki i licemjerno, govori o "odljevu mozgova", a svaki analiti~ar stanja i odnosa ka znanosti shvatit }e da je rije~ o svojevrsnom spa{avanju "mozgova" u dru{tvu u kojem je "mozak" prognan u bijedu, i u kojem je "mozak" apriorni predmet podozrenja i sumnje.)

Stoga nije lako biti istinit, niti jednostavno biti istra`iva~ko suvremen.

Skri ve ni ana lo ge mi, kom ple men tar ne po ja ve, su vre me nost

Mogu}nosti koje nismo obuhvatili ogromne su i ovaj zavr{ni odlomak ih ne mo`e niti sistematizirati, a kamoli iscrpsti. Uz to, svaka otvorena istra`iva~ka mogu}nost samo je korak ka slijede}im. Mogu}nosti se jedna iz druge osloba|aju kao da otvaramo ~arobne kutijice. Prva komplementarna tema nudi nam usporedbu kulturalne sudbine Hrvata u vi{estoljetnom njema~kom okru`ju – kao {to su "Esekeri" negda{nji Nijemci u hrvatskom vi{estoljetnom okru`ju. Odnosno – Esekerstvo i Burgenland, odnosno Osijek s okolinom i Gradi{}e, dvije su sudbinski komplementarne sredine. [to }e nam otkriti sudbinska komparacija? U etnicitetu, sudbini bikulturalnosti, evoluciji i transformaciji idioma (koji nu`no tone na kolokvijalnu razinu), te usporedba gospodarstva, me|uetni~kih odnosa, politike itd.?

Komplementarno izu~avanje ~ini nu`nim kompleksno, te stvaranje teorijske sinteze. Kona~no dolazimo do uo~avanja dru{tveno-povijesnih zakonitosti, koje imaju univerzalno (i vremensko i prostorno) zna~enje. Uo~ene zakonitosti omogu}avaju nam stvaranje modela koji su ~ak i projektivni. Ako shvatimo ne samo {to se doga|a ili se doga|alo, nego i za{to se doga|alo, znat }emo, u bitnim crtama, {to }e se bilo gdje i bilo kada u vremenu doga|ati u analognim situacijama.

Kada bi se na{i skupovi uzdigli do ovih mogu}nosti – a one su nam pod rukom - i na{i skupovi vi{e ne bi bili ni lokalni niti regionalni. Zna~enje bi im bilo globalno.

Die Ritualisierung der Erin ne rung

Die essekerische Kultur als kultureller Komplex, das einer multikulturellen Gemeinschaft Mitteleuropas zugehörte und darin staatlich und rechtlich integriert war, besteht nicht mehr. Fast das ganze 20.Jahrhundert wurde sie zurückgedrängt, destruiert uns durch die Multikulturalität substituiert.

Heute erinnern wir uns an sie und ritualisieren diese Erinnerung mit verschiedenen Arten von Kennzeichnungen. Dadurch ändern wir aber den Charakter der Kultur, die wir erforschen. Die Themen und Probleme trennen wir aus dem Komplex dem sie angehören, wobei die Quelle dieser Themen entgültig und ausführlich ist.

Die Möglichkeit des Ausschritten aus diesem geschlossenen Komplex der Memorialthemen befindet sich in der Suche nach Phänomenen, die dem essekerischen analog sind, im Überwachsen des positivistisch-faktgraphischen Zutritt und der Deskriptivität des Sprechens über die archivierte Vergangenheit, als auch in der Gestaltung des theoretischen Aufbaues, die in sich die Möglichkeit einer breiteren Anwendung während der Forschung des Zusammenstosses und der Abwechslung von gegenseitigen, komplementären Kulturen tragen würde.

Die Erkenntnis der Gesetzgebung in diesen Prozessen hätte einen universalen und dauernden Charakter.