Vla do OBAD In me mo riam: Mar ko Le it ner (Ro man Ale xan dra Sa che ra-Ma so cha: "Die Ölgärten bren nen

Vla do OBAD

In me mo riam: Mar ko Le it ner

(Ro man Ale xan dra Sa che ra-Ma so cha: "Die Ölgärten bren nen")

Godine 1943., usred ratnog mete`a, nastajao je na otoku Kor~uli neobi~an roman Die Ölgärten brennen (Maslinici u plamenu). Autor mu je bio austrijski knji`evnik Alexander Sacher-Masoch, uvjereni ljevi~ar i antifa{ist, koji je nakon priklju~enja Austrije njema~kom „Reichu“ (1938.) zbog svojih slobodoumnih napisa dospio na listu veleizdajnika. Iz Be~a je pobjegao u Beograd i `ivotario ondje kao dopisnik {vicarskih novina Berner Bund. 1941. je pre`ivio bombardiranje grada i na pustolovan na~in, uz pomo} doma}ih ilegalaca, prebacio se preko Bosne na jug Dalmacije, koga su u to vrijeme bili zaposjeli talijanski fa{isti. Iako Hitlerovi saveznici, Talijani su tolerirali @idove pa se Sacher-Masoch, po nacisti~koj nomenklaturi deklariran kao „polu @idov“, na Kor~uli mogao osje}ati relativno sigurnim. To prinudno, dvogodi{nje „ljetovanje“ na Mediteranu nipo{to nije bilo idili~no. Strah od deportacija poja~ao se osobito nakon Mussolinijevog pada, kada su Nijemci i partizani zapodjenuli borbu za prevlast u Dalmaciji. Valjalo je osim toga namaknuti sredstva za golo pre`ivljavanje. Austrijski knji`evnik zara|ivao je kao fizi~ki radnik u brodogradili{tu, a u slobodno vrijeme prikupljao gra|u za svoj roman.

Tako su u izvanrednim okolnostima ispisane stranice koje premo{}uju jaz izme|u naroda sukobljenih u ratu. U sveop}em pomra~enju, u psihozi nasilja i mr`nje, umjetnost je ve} utirala putove pomirenje i razumijevanja. Neobi~no je pritom da Maslinici u plamenu ne povezuju samo dvije literature, austrijsku i hrvatsku, nego i dva razli~ita hrvatska podneblja: mediteransko-oto~ni ugo|aj Kor~ule i gra|ansko ozra~je Osijeka! Kako se be~kome knji`evniku posre}ilo da u svoje djelo suvislo integrira ove naizgled opre~ne sadr`aje?

Jug Dalmacije je po~etkom rata postao privla~no pribje`i{te ne samo za emigrante iz Njema~ke i Austrije nego i za @idove s podru~ja Jugoslavije. Sacher-Masoch je tako na Kor~uli upoznao mladu `enu po imenu Milica, koja je pristigla iz Beograda, ali je ro|enjem i `ivotom bila Osje~anka. Kao ve}ina osje~kih @idova i ona je jednako suvereno vladala njema~kim i hrvatskim jezikom pa je svom be~kom prijatelju uveliko olak{ala sporazumijevanje s oto~anima i pribli`ila mu njihov na~in `ivota. Odrazilo se to na najbolji na~in na Sacher-Masochovo knji`evno oslikavanje Kor~ule: on je dobro upu}en u pro{lost i ratnu stvarnost otoka, predaje se ljepoti Mediterana, poznaje pu~ku du{u ribara i ratara, suosje}a s njima i uva`ava ih kao prijatelje. Po toj bliskosti s doma}im `ivljem, po realisti~kom pripovijedanju i zapa`anju ljupkih detalja svakodnevice on daleko nadma{uje Franza Theodora Csokora, svog knji`evnog kolegu i zemljaka, koji je emigrantske dane tako|er provodio na Kor~uli.

Sacher-Masocha ne zanima velika politika pa njema~ki osvaja~ki rat osu|uje jednako kao oto~ani, iskonski osupnut povredom prirodnih i bo`jih zakona: Ubojice su napale na{u zemlju, po gradovima su razorile kamene ku}e bogata{a, ali ni sirotinjske kolibe na obalnim goletima nisu po{tedjele. Prijeko na kopnu, kod Orebi}a, zapalile su maslinike da su tjednima gorjeli. Dim se pro{irio preko tjesnaca, {tipao o~i poljodjelaca i ribara da su im od njega tekle suze. Znade{ li ti brate, {to to zna~i kada spaljuju tvoje masline? Zasadio ih je tvoj otac, mo`da tvoj djed, jer stablo masline iznese prvi rod tek nakon dvadesettri godine. Kro{nja masline razvija se polagano, kao mir. Dvadesettri godine ~ekao je tvoj otac, ~ekao si sam na urod. A {to je bilo ranije, to kao da si zaboravio i sada ti se odjednom vra}a u sje}anje. Stijene i kamenjar pokrivali su padinu na kojoj je kasnije nastao tvoj vrt. Otac tvojega oca crn~io je tri godine da bi razvalio kamenje, pa ga slagao u mo}ne ~etvorine zidova. U za{titi tih bedema {ire masline svoje ~vornjave i hirovite grane. Na terasama se podi`u maslinici, kao na starim biblijskim slikama. Tri duge godine je otac tvojega oca krivio le|a pod plamenim suncem, na rukama mu isko~ile `ile, fina kamena pra{ina prodrla u plu}a i izjela mu `ivot. Za tebe se on mu~io, jer kada su pre{ane prve masline, njegova je kosa ve} bila sijeda, a dah kratak. Znade{ li bi brate, {to to zna~i da gore maslinici jerbo su do{li ljudi, ljudi bez srca i Boga, s nemarno ovje{enim pi{toljima na opasa~u? I oni su zapalili tvoje masline, koje su tvoj kruh. Ti stoji{, skriven iza humka i gleda{. Lice ti je problijedilo, a znoj ti plazi po ko`i – od bola i bijesa. Iste no}i odlazi{ u {umu, do samotnika, koje je onamo satjerala nevolja, sila i smrt, i koji su postali tvr|i od nevolje, sile i smrti.1

Ljubav za Milicu bila je za be~kog spisatelja knji`evno poticajna s jo{ jednog aspekta. Mili~in otac, Marko Leitner, ostao je u okupiranom Osijeku, stalno izlo`en pogibelji. K}er ga je uzaludno preklinjala da se skloni u Dalmaciju. Sacher-Masoch je bio svjedokom njezinih strahova i na dramati~an je na~in saznao sve o ljudskom liku i tragi~nom kraju osje~kog advokata. [tovi{e, on mu se nametnuo kao knji`evni junak i najprikladnije rje{enje za kraj romana.

Maslinici u plamenu tematiziraju prvenstveno izbjegli~ku dramu antifa{ista i @idova na otoku Kor~uli. Malena, u nevolji stvorena zajednica, pre`ivljava krajem 1943. te{ke dane: Nijemci napadaju i nakratko osvajaju otok. Doslovce u posljednjem trenutku partizanska brodica spa{ava emigrante i prebacuje ih na dobro utvr|eni otok Vis, odakle im je otvoren put prema jugu Italije, koga su Saveznici u to vrijeme ve} bili oslobodili. Dolazak svih osamdeset bjegunaca u Bari mogao je biti stiliziran u velebni kraj romana, koji navje{}uje kona~nu pobjedu. Austrijski spisatelj nije se ipak dao zavesti ovako primamljivim zavr{etkom, znaju}i da bi "happyend" u ovome ratnome romanu zapravo zna~io izdaju povijesne istine, krivotvorenje u`asnih ~injenica o progonu i istrebljenju @idova. Sretno okon~ani bijeg grupe nesretnika nije

1 Alexander Sacher-Masoch: Die Ölgärten brennen, Paul Zsolnay Verlag, Wien 1956. Ovaj navod ujedno nudi obja{njenje za naslov romana. Str. 123/4. (Preveo V. Obad)

smio poni{titi sje}anje na nebrojene nedu`ne `rtve holokausta. Kao dostojna protute`a autoru se gotovo spontano nametnula samotna i nepokolebljiva borba osje~kog advokata protiv nacisti~ke tiranije i njegova dragovoljna smrt u Auschwitzu.

Fabularni skok s plavetnog mora i smaragdnog otoka u opskurno okru`je staroaustrijske tvr|ave do`ivljava ~itatelj kao znakovitu cezuru. Dani na Kor~uli odisali su usprkos ratu rado{}u i sveto{}u `ivota, bili natopljeni sna`nim mirisima i bojama juga. Krajem romana dominira pak kobno osamljeni monolit, portret jednog dostojanstvenog i hrabrog ~ovjeka, suo~enog s najve}im isku{enjem svoga `ivota. [iroka slavonska ravnica neprikladna je kao okvir za du{evnu borbu glavnog junaka, pa ga autor pu{ta da se u sumrak {unja uzanim ulicama i stije{njenim dvori{tima ru{evne tvr|ave. Atmosfera je kafkaeskna, to je krajobraz du{e u kome junak traga za vlastitim `ivotnim iskonom.

Prije no {to se detaljnije pozabavimo knji`evnim likom osje~kog advokata valja se prisjetiti onoga {to je znano jo{ od Goetheovog vremena, da se Dichtung (pjesni{tvo) i Wahrheit (`ivotna istina) nikada posve ne podudaraju. Stvarne osobe iz `ivota, koje su spisateljima poslu`ile kao modeli za knji`evne junake, ne bi se ba{ uvijek u njima prepoznale. Knji`evnost je u odnosu na stvarnost autonomna, ona se njome nadahnjuje, ali `ivotne ~injenice preobra`ava u duhu estetskih mjerila i kreativne slobode. Zato izme|u ~ovjeka Marka Leitnera i literarnog junaka dr. Markusa Feldmanna postoje i ve}e razlike od puke promjene imena.

Marko Leitner je do{ao na svijet 20. sije~nja 1882. u Zapre{i}u. U Zagrebu je studirao pravo i promovirao 31. srpnja 1907. U registar odvjetnika uveden je 18. srpnja 1912. Strukovno je specijalizirao bra~no pravo i u Osijeku u`ivao reputaciju stru~njaka za brakorazvodne parnice. U ono vrijeme jedva da je bilo mogu}e razvrgnuti crkveni brak pa je imao dobre veze sa „`enidbenim sudom“ pri |akova~kom kaptolu, a djelovao je i u Dardi, jer su ondje, zbog ugarske jurisdikcije, zakoni bili liberalniji. Odvjetni~ku kancelariju imao je u samom sredi{tu grada, nasuprot hotelu „Royal“, {to je jasan pokazatelj njegove uspje{nosti. U Prvom svjetskom ratu slu`io je kao visoki ~asnik austrijske vojske na talijanskom rati{tu, istakao se izuzetnom hrabro{}u i bio vi{estruko odlikovan (~uveni „@eljezni kri`“, Vitez reda Marije Terezije …)2 .

U Osijeku jo{ `ivi nekoliko osoba koje mogu posvjedo~iti i o njegovom privatnom `ivotu. Leitnerov prvi brak nije bio osobito sretan; do{lo je do razvoda, a supruga se ubrzo preudala. K}erka Milica obo`avala je oca i ostala `ivjeti s njim3. Kasnije je i

2 Sve su to podaci koje je danas jo{ bilo mogu}e prikupiti. Neki od njih mo`da se i ne ~ine va`nima. Jedan od najpredanijih povjesni~ara Osijeka, dr. Kamilo Firinger, hvalio je me|utim brojne osje~ke odvjetnike, me|u njima i Leitnera (“Odvjetni{tvo u

Osijeku i Slavoniji nakon oslobodjenja od Turaka”, Odvjetnik, br. 9, Zagreb 1968.) i uvjeravao “da se bar pojednih od njih treba naro~ito sjetiti, osvje`iti njihovo djelovanje i izraditi njihove biografije te obnoviti sje}anje na njih s obzirom na njihovu ulogu u javnom `ivotu” (str. 125). 3 Nesre|eni obiteljski odnosi mo`da su uzrokovali njezin preuranjeni brak. Ve} sa sedamnaest godina udala se za Stjepana

Mato{evica, tada poznatog nogometa{a. U gradu je to predstavljalo senzaciju po{to se u ono doba djevojke iz boljih ku}a nisu udavale za nogometa{e. Brak se nije dugo odr`ao, dvije ili tri godine, nakon ~ega je Milica oti{la u Beograd i tamo se zaposlila.

Po~etak rata otjerao ju je u Dalmaciju, gdje je na Kor~uli upoznala Sachera-Masocha. Po okon~anju rata zajedno su stigli u

Be~, tamo su zasnovali gra|anski brak i ostali do kraja `ivota.

advokat sklopio drugi brak, ovaj puta s katolkinjom. Supruga Ana bila je obrazovana, dr`ala je privatnu {kolu stranih jezika i dolazila iz nadasve imu}ne obitelji graditelja Wranka. Otac joj se bio obogatio ru{enjem bedema osje~ke Tvr|e. Iako su bili poljskog podrijetla isticali su se kao germanofili: okupacijsku vojsku do~ekali su 1941. cvije}em i kola~ima, a njema~kim ~asnicima otvorili svoj dom. Obiteljsko odu{evljenje njema~kim „Reichom“ moralo je kod Leitnera pobuditi opre~na ~uvstva. Na jednoj strani mogao se osje}ati posve sigurnim od hap{enja i deportacija, a na drugoj se u njemu budila gor~ina zbog politi~ke zasljepljenosti njegovih najbli`ih. Da stvar bude ozbiljnija, jedan od njegovih {ogora (Dragutin) bio je fanati~ni nacist, zet {efa usta{ke policije i ozlogla{eni potkaziva~ antifa{ista. On je Marka smatrao mrljom na ~asti obitelji i stvarao mu velike probleme.

Leitner je prije rata pripadao me|u asimilante i `idovski tradicionalizam bilo koje vrste bio mu je stran. Kako je bio liberalnih uvjerenja, rado se {alio sa @idovima odve} revnim u obna{anju vjerskih obreda. U novonastaloj situaciji Leitner je sa~uvao osobni mir i na ugla|en na~in istinskog gospodina prkosio vlastodr{cima. Nosio je najbolja odijela, rever iskitio svojim odli~jima, a oko ruke nosio `utu traku sa `idovskom zvijezdom, iako na to nije bio obvezan, budu}i se vjen~ao u katoli~koj crkvi! Lokalni mo}nici nisu mu smjeli nauditi po{to je u Zagrebu imao za{titnike u samom dr`avnom vrhu – svoje ratne drugove s talijanske boji{nice. Uva`avan ve} od ranije, u eri progona postao je pribje`i{te i posljednja nada za mnoge ~lanove @idovske op}ine. Svi su vjerovali da se njemu ni{ta ne mo`e dogoditi pa su mu na ~uvanje donosili zlatnike, obiteljski nakit, tepihe i druge vrijedne predmete. On ih je skrivao dijelom u vlastitoj ku}i, a jo{ vi{e pohranjivao kod osoba od povjerenja4 . Pomaganje @idova bilo je zabranjeno pod prijetnjom smrti, ali se Leitner odva`no upu{tao u jo{ rizi~nije poduhvate: spa{avao je ljudske `ivote. Preko svojih veza u Zagrebu najugro`enijima je pribavljao propusnice, koje su pru`ale priliku da se izbave u Italiju. Vlastitu sestru je oslobodio iz logora Gradi{ka, nekolicinu Osje~ana iz logora Tenje, a kome je sve priskrbio propusnice koje su zna~ile `ivot, to }e ostati vje~ita tajna. Bila je to strogo konspirativna djelatnost pa je danas nemogu}e navesti konkretna imena. Advokatovo nesebi~no zalaganje za bli`nje – moji sugovornici govore o „barem stotinu osoba“ – vremenom nije moglo ostati skriveno vlastima. Pod izlikom da je tobo`e sura|ivao s komunistima, usta{e su jednog zimskog jutra krajem 1943. upale u obiteljsku ku}u Wranka u Peja~evi}evoj ulici. [ezdesetgodi{njem advokatu ipak je uspjelo da im umakne na ulicu, ali su ga tamo sustigli, savladali i otpremili u koncentracijski logor5. Jedan od trojice pre`ivjelih Osje~ana iz Auschwitza, kroja~ Weiss, posvjedo~io je nakon rata da je Leitner 1944. tamo stradao u plinskoj komori. Njegovo ime utonulo je u zaborav, i tek je be~ki knji`evnik ponovo upozorio na njega.

4 Tako mi je npr. gospo|a Danica Wranka, njegova {ogorica, potvrdila da je ~uvala dragocjenosti donjogradske obitelji Domi} (Ime su u strahu od represije kroatizirali!). Marko im je po potrebi pojedine predmete vra}ao, kada su podmi}ivali usta{e, u nestvarnoj nadi da }e im to spasiti `ivote. 5 Leitnerova supruga nije osobito tugovala. Mla|a od njega i jo{ uvijek atraktivna, predala se lakim provodima s njema~kim ~asnicima pa joj je zbog toga nakon 1945. osporeno pravo na advokatovu mirovinu.

Sacher-Masoch je o svemu navedenom bio obavije{ten jo{ detaljnije i iz prve ruke. No, knji`evnik vr{i kriti~ki odabir me|u `ivotnim ~injenicama i strukturira ih u novi, poetski lik. Zato je Leitner izgubio osobno gra|ansko ime i postao simbolom humanisti~kog otpora nacisti~kom nasilju. Autor romana je godinama bio okru`en ljudima u bijegu, onima koji su se s razlogom prestra{ili i u tu|ini nastojali spasiti `ivote. Stoga mu je imponirao ~ovjek velike osobne hrabrosti i snage duha, koji je pribrano i djelotvorno branio vlastito i tu|e dostojanstvo. Va`na odlika romana le`i u ~injenici da Markus Feldmann ipak nije stiliziran u uzoriti lik iz klasi~ne knji`evnosti, u junaka bez straha i mane. Uz sve svoje vrline Feldmann je jo{ uvijek obi~an ~ovjek s prirodnim reakcijama. On preispituje svoj pre|a{nji `ivot i svjestan je odre|enih propusta. Predbacuje sebi da k}erki jedinici mo`da nije pru`io dovoljno ljubavi, da je olako tro{io novac… Svjestan je tako|er svojih ograni~enja u ratnom opsadnom stanju. On je dodu{e heroj jednog prohujalog rata i uva`eni odvjetnik, no to mu vi{e ne garantira sigurnost: Stojim na santi leda, a ona pluta prema jugu. Moje su mogu}nosti iscrpljene.

Jo{ je gore da nestaje moga pouzdanja, u odnosu na ljude i na mene sama. Vi{e i nema ljudi. Pa ako to domisli{ do kraja, onda se vi{e i ne isplati da bilo {to poduzima{ za sebe. (...) Ne mogu vi{e ni zamisliti kako izgleda sloboda me|u slobodnim ljudima. Previ{e sam toga vidio. U meni samome zalupila se neka vrata, a ja sam izgubio klju~ koji ih otvara.6 Situacija je zapravo beznadna, ali on se ipak ne predaje. Putuje u Zagreb iski}en svojim odlikovanjima kao bo`i}na jelka, u ministarstvu nastupa dostojanstveno i sve~ano, a sve u saznanju da je to zapravo komedija! Glumi je ipak do kraja, ne bi li spasio jo{ poneki `ivot. Njegov polo`aj je utoliko tragi~niji {to putem bez povratka kro~i posve sam. [ogor ~ini sve da mu naudi, a na jedan druga~iji, ni{ta manje bolan na~in, izdala ga je i supruga. Ostavila ga je mladost pa se vi{e ne usu|uje u ogledalu osmotriti svoje izborano lice. „Jesenja magla“ muti mu pogled, drhtave ruke skriva u d`epovima. U takvoj situaciji on pro`ivljava duboku preobrazbu. Od kada zna za sebe Feldmann se smatrao Hrvatom. U `idovskoj zajednici proglasili su ga otpadnikom i pla{ili se njegovog britkog jezika. A onda su ga strahote kojima su bili izlo`eni @idovi i vlastita samo}a priveli novoj spoznaji: „Dok jo{ di{em i postojim, `elim slu`iti svom napa}enom narodu. Ja sam @idov. Sada, ovih dana i tjedana, sam to postao“(str. 193). Taj povratak sustavno potiskivanom iskonu, korijenima skrivenim negdje duboko u podsvijesti, pisac je realizirao na knji`evno osobito dojmljiv na~in. U star~evom sje}anju o`ivio je lik Sare Mantel, crnokose djevoj~ice iz susjedstva, s kojom se igrao u djetinjstvu, bio joj „brat, prijatelj i za{titnik“. Ona je u njega imala bezgrani~no povjerenje i uzaludno ~ekala da je prigrli u svoju ljubav. Feldmann je pak bio nadobudni be~ki student, mladac no{en ambicijama, proslavljeni ratnik i u njegovom svijetu vi{e nije bilo mjesta za priprostu djevojku iz osje~kog predgra|a. Ovu naizgled svakodnevnu pri~u o neostvarenoj ljubavi treba ipak i{~itati na simboli~koj razini. Sarino apsolutno povjerenje u Markusa stoji za bezuvjetnu ljubav koju `idovska zajednica nudi svim svojim pripadnicima. No, mladi Feldmann zanosi se svojim

6 Die Ölgärten brennen, str. 180/1

uspjehom u kr{}anskom svijetu prosvije}enog Zapada i prezire odanu ali neuglednu a{kenasku mladenku. Autor ih pri kraju romana ipak jo{ jednom privodi jedno drugome. Feldmann je na ulici svjedokom okrutnog ubojstva. Nekoliko bahatih njema~kih vojnika zatuklo je pendrecima `idovskog mladi}a – Sarinog sina. On, ratni heroj, stajao je za to vrijeme skriven u ve`i susjedne ku}e, u du{i i tijelu paraliziran strahom. Mu~en gri`njom savjesti Feldmann pribavlja propusnicu za Saru, `uri da joj bude za{titnikom kao neko} u djetinjstvu, ali sada je kasno za sve. Sara je preminula od tuge. Odaju}i joj posljednju po~ast Feldmann na licu pokojnice razaznaje nekada{nju mladost i ovaj puta se bez zadr{ke predaje vlastitom narodu: „Osje}am glad da ku{am sve {to su poslu`ili mome narodu. Smrt je tu tek desert“ (str. 199). Osje~ki @idov Marko Leitner borio se do kraja protiv zlikovaca, poku{avaju}i da im umakne. Junak iz romana, Feldmann, suprotstavlja se na drugi na~in: on im dragovoljno, uzdignute glave kre}e u susret. Bri`ljivo se odjenuo „kao za praznik“, {to sugerira njegovu gra|ansku i civilizacijsku samosvijest, i otputio se u njema~ku komandu da podnese prijavu zbog ubojstva `idovskog mladi}a, kojemu je bio svjedokom.

Time je otpo~elo Feldmannovo {estodnevno putovanje u smrt, u marvenom vagonu, sa stotinjak drugih nesretnika – pretu~enih, gladnih, `ednih, promrzlih ili ve} preminulih. ^itav svijet se uru{io u taj jedan vagon, svijet sazdan od bola, o~aja i samo}e. Sacher-Masoch za posljednja poglavlja romana vi{e nije imao konzultante, nije bilo nikoga tko bi mogao izvijestiti o Leitnerovim mislima i osje}ajima na putu bez povratka. Knji`evna imaginacija i toplo ljudsko suosje}anje bili su mu jedini vodi~i. Oni ga nisu iznevjerili iako je bio me|u prvim knji`evnicima njema~kog jezika, koji su se odva`ili dirnuti u traumati~nu tematiku logora smrti7. U tom gotovo nestvarnom, apokalipti~nom okru`ju Feldmann ipak stje~e jo{ jednog prijatelja, njema~kog profesora Waltera, protivnika nacionalsocijalisti~kog re`ima, koji se deklarirao kao @idov da bi preminuo, kako sam ka`e, „u dobrom dru{tvu“. U smrtnome ~asu u plinskoj komori njih dvojica – @idov i Nijemac – jedan drugome pru`aju ruke i tako objedinjeni do`ivljavaju viziju o porazu nacista na kraju rata8 . Nigdje ni traga mr`nji ili osvetoljubivosti, zavr{etak romana je u duhu pomirenja i utopijske dobrote. Profesor Walter ne pomi{lja ni ~aska da je njihova `rtva mo`da uzaludna. Oni umiru svjesno, da bi utrli putove mnogima koji }e `ivjeti kasnije: „Na{i }e krvnici imati djecu. Ona }e izgraditi novi svijet od krhotina koje su za sobom ostavili njihovi o~evi. Gradit }e ga ljubavlju, strpljenjem, pravedno{}u i milosr|em“ (str. 222). U svijetu onostranom Feldmanna o~ekuje Sara, mlada i preobra`ena, za vje~ita vremena.

7 U dramskoj knji`evnosti npr., gdje su tekstovi namijenjeni o`ivotvorenju na pozornici, znatno se du`e ustru~avalo od predstavljanja “do`ivljaja inferna” (Peter Weiss). Proboj je u~inio Rolf Hochhuth 1963. (Der Stellvertreter), a slijedili su ga

Martin Walser i Peter Weiss (Der schwarze Schwan 1964., Die Ermittlung 1965.). U Sacher-Masochovoj domovini, Austriji, taj je iskorak napravio Thomas Bernhard tek 1979. (Vor dem Ruhestand). 8 Sacher-Masoch se kao istinski humanista ne slu`i opasnim simplifikacijama o “dobrim i lo{im momcima”, nego zastupnike ljudskosti i duhovnosti nalazi na obje strane. Na isti na~in postupao je ve} i ranije kada je u usta{kom ministarstvu opisao mladoga a|utanta koji suosje}a s dostojanstvenim starcem Feldmannom i poma`e mu samoinicijativno, protiv volje svojih pretpostavljenih.

Posveta koju je Alexander Sacher-Masoch vlastoru~no upisao u svoju knjigu "Geschichten von Tier und Mensch" i darovao je Osje~anki Mari Cepeli}.

Tekst glasi: ^eti, velikoj pobornici za pse}a prava, u prijateljskom duhu i sa {tovanjem Sa{a (vlasnik Amora)

Opatija 1968

U svome ~ovjekoljublju Sacher-Masoch je sretno izbjegao jo{ jednu opasnu zamku. Krvnike iz logora za masovno istrebljenje on nije stilizirao u natprirodne sluge pakla, kao {to je npr. postupio Hochhuth u svom Namjesniku. Njegovi su zatvorski ~uvari prosje~ni ljudi, banalni malogra|ani, koji djeluju „kao mesar Matauschek iz osje~kog Gornjeg grada“, koji je op}enito va`io za dobrodu{nog ~ovjeka. Rat dakle nisu skrivile nikakve neobja{njive, metafizi~ke i demonske sile, nego je povo|enje za zlom imalo posve zemaljske, materijalne razloge, pa se katastrofa zato, uz vi{e svijesti i zalaganja, mogla i izbje}i.

Osijek je naizgled slu~ajno dospio u roman Maslinici u plamenu. Tobo`nje slu~ajnosti ~esto pak izrastaju iz skrovitih nu`nosti. Tako je bilo i ovaj puta. Nacisti su progone @idova otpo~eli odmah po dolasku na vlast, ali su stravi~ni plan o „kona~nom rje{enju `idovskog pitanja“, odnosno o potpunom uni{tenju europskih @idova, usvojili na konferenciji na jezeru Wann pored Berlina 20. sije~nja 1942. Provo|enje tog monstruoznog plana nametalo je Heydrichu, Himmleru i njihovim pomaga~ima znatne „organizacijske te{ko}e“. Provo|enje masovnih uhi}enja, grupiranje i privremeni smje{taj osoba li{enih slobode, te njihovo forsirano deportiranje u logore smrti moralo se uvje`bati. Nacisti jo{ nisu bili sigurni kako }e reagirati njema~ka javnost pa su za probni poligon odabrali Osijek, grad s velikim brojem @idova, a smje{ten daleko na europskoj periferiji. Od po~etka o`ujka do srpnja 1942. podignut je improvizirani logor pored Tenje. @idovima u Osijeku je ograni~ena sloboda kretanja, zabranjeno im je otvaranje prozora da ne „zaku`e zrak ostalim gra|anima", uslijedila su hap{enja, uglavnom no}u, prikupljanje ve}ih grupa po {kolama, te njihovo odvo|enje u tenjski logor. Ljudi su bili smje{teni u tri barake ili pod otvorenim nebom. @idovi koji su jo{ preostali u gradu dobili su zadatak da osiguraju prehranu svojim zato~enim sunarodnjacima. Nijemci i usta{e govorili su o trajnome logoru, o nekoj vrsti getta, o „pukom izoliranju“ @idova. Nitko od zato~enih nije slutio da je to sabirni logor i da im svima zajedno predstoji skora smrt. Po~etkom ljeta u logoru je prikupljeno oko tri tisu}e ljudi, dvije tisu}e iz samog Osijeka, a preostali iz bli`e okolice. Deportacije su uslijedile neo~ekivano i brzo, uvijek po tisu}u

uhi}enika – u Jasenovac, Gradi{ku i Auschwitz. ^itava je „operacija“ provedena u dva ljetna mjeseca 1942. i tek je nekoliko uznika pre`ivjelo holokaust.

Dok je Sacher-Masoch pisao svoj roman najvjerojatnije nije znao za prave razmjere tragedije osje~kih @idova, u`asne tragedije koja je u Osijeku nakon 1945. tako naglo i tako temeljito zaboravljena! Uvode}i u svoju pri~u lik odva`nog advokata i logore smrti be~ki je autor svome romanu podario povijesnu te`inu i vjerodostojnost, a nacisti~ko nasilje, koje je za emigrante na Kor~uli bilo tek te{ko shvatljiva prijetnja, pokazao u punoj bestijalnosti. Na Kor~uli su gorjeli maslinici, plodovi te`a~ke muke i simboli mira, ali u Auschwitzu su gorjela tijela nedu`nih ljudskih `rtava. Marku Leitneru, ali i svim nebrojenim i bezimenim `rtvama holokausta Alexander Sacher-Masoch je ovim romanom podigao doli~an knji`evni spomenik.

In me mo riam Mar ko Le it ner

(Das Ro man von Ale xander Sa cher-Ma soch: "Die Ölgärten bren nen")

Alexander Sacher-Masoch (1901-1972) ist ein zu Unrecht vergessener österreichischer Autor, Journalist und Übersetzer, kritisch und engagiert; dessen Herz immer links schlug. Deswegen war er seit 1938 auf der Flucht. Im Exil auf der Insel Kor~ula schrieb er einen ungewöhnlichen Roman Die Ölgärten brennen, der einen betont autobiographischen und bekenntnishaften Charakter und eine gewagte Komposition hat. In einem Handlungsstrang wird das Flüchtlingsdrama auf der Insel beschrieben, und im zweiten wird von dem einsamen und mutigen Kampf eines Esseker Advokaten gegen Nazis erzählt.

Der Held Dr. Markus Feldmann ist nach einem Prototyp aus dem Leben geformt (Marko Leitner, 1882-1944). Mit mehreren Orden für die Heldentaten im 1. Weltkrieg ausgezeichnet, wagt er - nun ein alter Mann - den Nazis die Stirn zu bieten und rettet viele jüdische Mittbürger. In der allgemeinen Verfinsterung begreift er schließlich, daß er in einer Welt, in der solche Greueltaten geschehen, nicht mehr leben will und stirbt freiwillig in Auschwitz. Indem Sacher-Masoch ihm ein literarisches Denkmal errichtet, gedenkt er aller unschuldigen Opfer des Dritten Reiches.