Ma ri ja Kar bić

Ple mić ki ro do vi nje ma č kog po dri jet la u Požeš koj župa ni ji ti je kom sred njeg vi je ka

Među ugarskim plemićkim rodovima znatan je broj onih koji vuku podrijetlo od njemačkih vitezova koji su u Ugarsko kraljevstvo došli tijekom 11. i 12. stoljeća. Pripadnici ugarskih plemićkih rodova njemačkog podrijetla imali su posjede i u hrvatskim zemljama, a mnogi od njih obnašali su ondje i važne državne dužnosti, među kojima i onu bana. Neki rodovi njemačkog podrijetla imali su posjede i u Požeškoj županiji, a bili su s njom povezani i preko svojih pripadnika koji su obnašali važne službe na području ove županije.

Među plemićkim rodovima njemačkog podrijetla koji su imali posjede u Požeškoj županiji nalazimo i plemićki rod Ják. Prema magistru Akosu i Simonu de Keza, kroničarima iz 13. stoljeća, kao i djelu Chronicon Pictum Vindobonense iz sredine 14. stoljeća, predak ovoga roda bio je njemački vitez Vecelin koji je živio u vrijeme sv. Stjepana kralja i bio njegov vojskovođa.1 Ovaj plemićki rod podrijetlom je najvjerojatnije iz Bavarske. Posjedi pripadnika roda većinom su se nalazili u županijama Sopron, Vas i Zala.2

U Požeškoj županiji pripadnici roda Ják spominju se kao posjednici Pake. U njihovim rukama posjed Paka bio je do 1281. kada ga je Bertol (Bartolomej), sin Jakova, prodao Emeriku, sinu Atanasovu.3 U to vrijeme Bertol je držao i posjede Nevnu (danas Levanjska Varoš) i Vrhovinu u Vukovskoj županiji.4 Nevnu su pripadnici plemićkog roda Ják posjedovali i ranije, te se u povelji kojom 1244. kralj Bela IV. potvrđuje posjede Bosanske biskupije, prilikom opisivanja njihovih granica, kao posjednici susjedne Nevne spominju knezovi Martin i Jakov i njihovi sinovi.5 Činjenica da je Nevna bila u Vukovskoj županiji, možda je dovela do toga da u bilješci uz ispravu o prodaji Pake 1281. stoji da se ova nalazi u Vukovskoj županiji. Budući je Bertol, kao gospodar Nevne i Vrhovina, bio veliki posjednik u Vukovskoj županiji i Nevni susjedna Paka je ovom prilikom mogla greškom biti smještena u tu županiju, iako je zapravo ulazila u sastav Požeške županije.6

1 O magistru Akosu i Simonu de Keza vidi: Korai magyar történeti lexikon (9-14. század) [Leksikon rane mađarske povijesti (9.-14. stoljeće)] (Budimpešta, 1994) (dalje: KMTL), str. 33, 348; a o djelu Chronicon Pictum Vindobonense: KMTL, str. 341. 2 O plemićkom rodu Ják vidi u: János Karácsonyi, A magyar nemzetségek a XIV. század közepéig [Mađarski plemićki rodovi do sredine XIV. stoljeća], 3 sv. (Budimpešta, 1900-1904, reprint 1995), str. 697-717; KMTL, str. 299. 3 Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, ed.

T. Smičiklas et al., 18 sv. (Zagreb, 1904-1990) [dalje: CD] VI, str. 398. Prodaju Pake potvrdio je 1282. kralj Ladislav IV.

Kumanac (CD VI, str. 417). 4 CD VI, str. 398. 5 CD IV, str. 237-238. Jakov, koji se kao posjednik Nevne spominje 1244. godine, vjerojatno je Jakov, Bertolov otac. 6 O pripadnosti Pake Požeškoj županiji vidi u radu Jurja Ćuka “Požeško plemstvo i požeška županija od doba prvih sačuvanih imena i naziva do polovice četrnaestoga vijeka” objavljenom u: Rad JAZU 229 (1924), str. 49-100; 231 (1925), str. 38-101 (Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str. 40). Usp. i: Josip Buturac, Pisani spomenici Požege i okolice 1210-1536. (Jastrebarsko, 1995), str. 14-15; Pál Engel, Magyarország középkor végén [Mađarska krajem srednjega vijeka] (Budimpešta, 2002).

Moguće je da su plemićkom rodu Ják pripadala i braća Markulf, Ivan i Grgur, sinovi Martina,7 koji se spominju u ispravi kojom kraljica Elizabeta, majka kralja Ladislava IV. Kumanca, godine 1286. potvrđuje darovanje posjeda Breznice8 u Požeškoj županiji templarima. Trojica braće zajedno su kupila te templarima poklonila ovaj posjed, a Ivan i Grgur su i pristupili redu.9 Ivan, koji nosi titulu magistra, bio je mladi vitez (iuvenis) na kraljičinom dvoru, dok je Grgur bio svećenik.10 Pristupanje ove dvojice ujedno je prvi zabilježen slučaj ulaska ljudi iz ovih krajeva u templarski red.11

Markulfov sin Pavao bio je također vitez na dvoru kraljice Elizabete. Izgubio je život braneći kraljicu od napada neprijatelja tijekom jednog putovanja. Stoga je kraljica Markulfu darovala posjed zvan Turguša, koji je izdvojila iz templarskog posjeda Bzenice. Zemlja je Markulfu i njegovim rođacima bila predana uz pristanak Guilerma (Vilima), magistra templara za Ugarsku.12 Templarima su zato nadoplatili 15 maraka.13

Poslije Markulfove smrti Turgušu su naslijedili njegovi rođaci Jakov, Bartolomej i Blaž, sinovi Bartolomeja, iz čega možemo zaključiti da Markulf osim Pavla nije imao drugih sinova ili da ga ovi barem nisu nadživjeli. Ivanovci koji su nakon templara preuzeli Breznicu, ovaj su posjed prvo potvrdili Markulfovim nasljednicima, ali su ga potom predali nekom Dominiku kao svom predijalcu. Protiv ovog postupka ivanovaca protestirao je Jakov, sin Bartolomeja, te požeški podžupani Toma i Demetrije, sinovi Kupše, a dvorski je sudac Aleksandar 1325. naredio da se posjed vrati Markulfovim nasljednicima.14

Prema J. Ćuku plemićkom je rodu Ják možda pripadao i Aladar, vlasnik posjeda Kondro u Požeškoj županiji. Toponim Kondro i s njim povezane toponime (Kindrova/Kondrova Paka,15 Kindrovo, Kindrov dol, Kondrić, Korduševci) Ćuk povezuje s njemačkim osobnim imenom Konrad.16 Da li je možda neki Aladarov predak nosio ime Konrad? O tome vrela šute. Na zaključak da je Aladar možda pripadao rodu Ják, navodi činjenica da su se posjedi Kondrova Paka i Kondrić nalazili

7 Martin, otac Markulfa, Ivana i Grgura, mogao bi biti istovjetan s Martinom koji se u već spomenutoj darovnici Bosanskoj biskupiji iz 1244. zajedno sa svojim bratom Jakovom navodi kao gospodar Nevne. Na to upućuje i činjenica da se u dokumentu iz 1325. godine, o kojem će kasnije biti riječ, spominju kao Markulfovi rođaci Jakov, Bartol i Blaž, Bartolomejevi sinovi (CD IX, str. 255). Moguće je da je Bartolomej, otac Jakova, Bartolomeja i Blaža, onaj Bartolomej (Bertol), sin Jakova, koji je 1281. prodao Paku, te čiji je otac Jakov bio Martinov brat. Usp. Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 94. 8 Danas Bresnica. 9 CD VI, str. 573-575. 10 Iuvenis je naslov koji se davao vitezovima koji još nisu oženjeni i emancipirani od vlasti oca te nije bio u vezi sa stvarnom dobi njegova nosioca. O tome vidi opširnije: Georges Duby, “In Northwestern France. The ‘Youth’ in Twelfth-Century Aristocratic

Society” [U sjeverozapadnoj Francuskoj. “Mladi vitezovi” u aristokratskom društvu 12. stoljeća], u: Frederic L. Cheyette (ur.),

Lordship and Community in Medieval Europe [Gospodstvo i zajednica u srednjovjekovnoj Europi] (New York, 1968), str. 198-209. O mladim vitezovima na ugarskom dvoru vidi: KMTL, str. 695. 11 Usp. Lelja Dobronić, Viteški redovi (Zagreb, 1984), str. 45. 12 Magistar templara za Ugarsku nosio je ime Guilermo 1272., 1284-86., 1289. te 1292. godine. Iz toga možemo zaključiti da je

Turguša Markulfu predana jedne od tih godina (Dobronić, Viteški redovi, str. 70). 13 CD IX, str. 255; Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 94-95. 14 CD IX, str. 254-255. 15 Ćuk smatra da je Kindrova Paka danas Kindrovo (Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 96). 16 Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str. 69.

na prostoru koji je prema ranije spomenutoj darovnici Bosanskoj biskupiji iz 1244. na prostoru koji je prema ranije spomenutoj darovnici Bosanskoj biskupiji iz 1244. pripadao Martinu i Jakovu i njihovim sinovima.17

Iako se Aladar kao posjednik Kondra direktno ne spominje u vrelima, znamo da je Kondro bilo u njegovu posjedu iz jedne isprave vezane uz Aladarova sina Emerika. U toj ispravi iz 1323. stolnobiogradski kaptol svjedoči da je Emerik dao Karlu, Nikolinom sinu, njegovoj braći i rođacima u ime djevojačke četvrtine, a umjesto dijela posjeda Kondro u Požeškoj županiji, jedan svoj posjed u Srijemskoj županiji i 50 maraka.18 Budući da se iz ove isprave vidi da je Kondro posjed koji je Emerik naslijedio, jasno je da je pripadalo već njegovu ocu Aladaru.19

Ćuk je smatrao da je Emerikov sin bio Stjepan, kaštelan Višegrada i župan piliški, istaknuta osoba na dvoru kraljeva Karla Roberta i Ludovika Anžuvinca.20 Ovaj Stjepan, zvan još i Sáfár,21 držao je više posjeda u Požeškoj županiji. Kao naknadu za neko blago koje su mu prilikom svog boravka u Višegradu ukrali požeški plemići Nikola i Pavao, sinovi Mihaela od Tvrdića, dobio je 1339. godine njihov posjed Tvrdić,22 koji je potom, već iste godine, prodao Stjepanu, sinu Petra iz Dobre Rijeke.23 Osim što je kraće vrijeme držao Tvrdić, Stjepan je zajedno s Nikolom, sinom Ambrozovim, držao još dva posjeda u Požeškoj županiji – Donju Komoricu i Gornju Koprivnicu. Do podjele tih posjeda između Stjepana i Nikole došlo je 1341. godine,24 a sljedeće je godine kraljica Elizabeta izuzela Stjepanove podložnike na posjedima Koprivnica, Gornja i Donja Komorica od plaćanja kunovine te ispod jurisdikcije državnog sudstva.25 Ipak, Ćukova pretpostavka da je Stjepan sin Emerika, sina Aladarova, temeljila se na zabuni. Ćuk je zaključio da je Stjepan Emerikov sin na temelju jedne isprave iz 1345. godine. U toj ispravi papa Klement VI. nalaže nadbiskupu kaločkom da ispita postoje li uvjeti da se piliškom županu Stjepanu Emerikovom odobri da obnovi napuštenu crkvu u Bátmonostoru i uz nju nastani redovnike sv. Augustina.26 No, treba reći da Stjepan spomenut u ovoj ispravi nije Stjepan Sáfár. Bátmonostor o kojem se ovdje govori je Bátmonostor kod Baje u srednjovjekovnoj županiji Bodrog, a ne Banoštor u Srijemu, dok je Stjepan o kojem je riječ Stjepan Töttös Becsei, koji je dužnost piliškog župana obnašao nakon Stjepana Sáfára, a ne Stjepan Sáfár.27 Osim toga, i druga nam vrela svjedoče da se otac Stjepana Sáfára nije zvao Emerik, već Pavao.28

17 Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 95-96. 18 CD IX, str. 116-117; Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 96; 231, str. 69-70. 19 O nasljednom pravu u Slavoniji i Ugarskoj vidi: Lujo Margetić, Hrvatsko srednjovjekovno obiteljsko i nasljedno pravo (Zagreb, 1996), str. 279-294, 303-316. 20 Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 96. Stjepan je bio kaštelan Višegrada od 1321. do 1345.godine, a župan piliški od 1321. do 1342. godine (Engel, Magyarország világi, 1, str. 163, 460). 21 Engel, Magyarország világi, 1, str. 163. 22 CD X, str. 453-454. Tvrdić je ležao u okolici Vrbove, na području jugoistočno od Nove Gradiške. Usp. Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti (Osijek, 1910), str. 154. Prema Engelu danas se na tom području nalazi Staro Petrovo Selo (Engel,

Magyarország középkor), dok Buturac smatra da se nalazio kod Nove Kapele (Buturac, Pisani spomenici, str. 409). 23 CD X, str. 460-461. Dobra Rijeka se vjerojatno nalazila u okolici Vrbove. Usp. Bösendorfer, Crtice, str. 134. 24 CD X, str. 623, 633-635. Koprivnica je danas Požeška Koprivnica. 25 CD X, str. 660-661. 26 CD XI, str. 239-240. 27 Vidi: Stanko Andrić, Potonuli svijet (Slavonski Brod, 2001), str. 13-15; Engel, Magyarország világi, 1, str. 163; 2, str. 27. 28 Usp. Engel, Magyarország világi, 2, str. 208.

Plemićkom rodu Ják prema J. Ćuku možda je pripadao i Tristan, sin Gotharda.29 Ovaj se 1292. spominje kao bivši vlasnik zemlje koja se tada nalazi u vlasništvu Zaha, sina Farkaševa, i njegova brata magistra Petra, požeškog kanonika.30 Godine 1299. Tristan je susjed zemlje u Adrijanovcu koju požeški kaptol daruje istom Zahu zbog usluga koje je kaptolu učinio.31

Povjesničar J. Ćuk smatra da su Bertelovci i Treštanovci u Požeškoj županiji dobili ime po pripadnicima roda Ják, Tristanu, sinu Gothardovom, i Bertolu, sinu Jakovljevom, o kojima smo ranije govorili. Ipak, napominje da nam sačuvana vrela ne donose podatke o tome kako su ovi krajevi došli u ruke pripadnika roda Ják.32 Isto tako, Ćuk misli da i Jakšić u Požeškoj županiji možda nosi ime po nekom Jakovu iz ovog roda.33 Od ove Ćukove pretpostavke vjerojatnija je ona Josipa Buturca koji smatra da je ovo naselje dobilo ime po plemićkoj obitelji Jakušić, ogranku Vrbovskih, čiji su se posjedi nalazili na ovom prostoru.34

Drugi plemićki rod njemačkog podrijetla čije pripadnike nalazimo u Požeškoj županiji je plemićki rod Hahót ili Hahold. U historiografiji prevladava mišljenje da su preci ovoga roda u Ugarsku došli iz Türingije.35 Ipak, postoje i drugačija mišljenja. Tako mađarski povjesničar János Karácsonyi, na temelju analize vijesti koju donosi Simon de Kéza, smatra da su podrijetlom iz Messendorfa u Štajerskoj.36 U svakom slučaju, preci ovog roda došli su u Ugarsku iz njemačkih zemalja i to šezdesetih godina 12. stoljeća u vrijeme kralja Stjepana III. Iako se glavnina posjeda pripadnika ovoga plemićkog roda nalazila se u Zaladskoj županiji, u koju je tada ulazilo i Međimurje, kao posjednici se javljaju i u županijama Somogy, Sopron i Vas, te u Varaždinskoj, Križevačkoj i Požeškoj županiji.37

Od pripadnika ovog roda u Požeškoj je županiji posjede imao Jakov, sin Ponića. God. 1286. Jakov se spominje u ranije spomenutoj potvrdi darovnice posjeda Breznice templarima, koju je izdala kraljica Elizabeta, majka kralja Ladislava IV. Kumanca. U ovoj se ispravi Jakov spominje kao raniji posjednik Breznice, te se navodi da je Jakovu posjed oduzet poradi izdaje i toga što je posijao neslogu između

29 Usp. Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 95. 30 CD VII, str. 123. 31 CD VII, str. 345-346. Adrijanovci po J. Ćuku i P. Engelu odgovaraju današnjim Šeovcima (Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str. 61; Engel, Magyarország középkor). 32 Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 95; 231, str. 61. Treštanovci su u srednjovjekovnim vrelima navedeni kao selo, dok se

Bertelovci spominju samo kao pustara (Engel, Magyarország középkor). 33 Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 95. 34 Buturac, Pisani spomenici, str. 39. Ovo mišljenje zastupa i J. Adamček. Usp. Josip Adamček, “Požega i požeška županija u srednjem vijeku”, Požega 1227-1977 (Požega, 1977), str. 116.

Naselje s imenom Jakšić nije zabilježeno u sačuvanim srednjovjekovnim vrelima. Buturac smatra da današnjem Jakšiću odgovara srednjovjekovno selo Sv. Đurađ (Buturac, Pisani spomenici, str. 39), a ovo mišljenje prihvaća i Josip Adamček te Mirko

Marković. Usp. Adamček, “Požega”, str. 116; Mirko Marković, Slavonija. Povijest naselja i podrijetlo stanovništva (Zagreb, 2002), str. 436. Prema Bösendorferu Sv. Đurađ (Zenthgurg) bio je posjed Vrbovskih, možda u okolici Grabarja (Bösendorfer,

Crtice, str. 151). Na području današnjeg Jakšića vrela nam spominju pustara zvanu Jakšić (Jagšić), selo Čakatić i pustaru

Doljan (Engel, Magyarország középkor). Selo Jakuševac (Jakwsewcz, Jakwsunch) koje spominju izvori ne odgovara današnjem

Jakšiću. Ono je pripadalo utvrđenom gradu Orljavi, te se nalazilo sjeverozapadno, a ne sjeveroistočno od Požege. Usp.

Bösendorfer, Crtice, str. 140. 35 KMTL, str. 251. 36 Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 567. 37 Više o ovom plemićkom rodu vidi u: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 566-588; KMTL, str. 251.

kraljice majke i kralja.38 Dvije godine kasnije (1288.), nakon što je dokazao svoju vjernost i neistinitost optužbi, kraljica Elizabeta vratila mu je, uz druge posjede, i Breznicu i Orjavicu u Požeškoj županiji.39 Ipak, ovi posjedi nisu dugo ostali u posjedu obitelji, budući da Jakov nije imao sinova, već samo kćer.40

Juraj Ćuk u svom radu posvećenom požeškom plemstvu pogrešno navodi da su rodu Hahót pripadali i požeški župani Akos i Stjepan, sinovi bana Mikca.41 No to nije točno, budući su Mikac i njegovi sinovi potekli iz plemićkog roda Akos.42

Treći plemićki rod o kome treba nešto reći je plemićki rod Hont-Pázmány. Ovaj rod vuče svoje podrijetlo od njemačkih vitezova, braće Honta i Páznána, koji su bili u službi sv. Stjepana kralja, te sudjelovali u borbama protiv pogana. Prvi posjedi ovog roda nalazili su se u Gornjoj Ugarskoj, a ime jednog od braće sačuvalo se u imenu županije Hont.43

Pripadnici roda u Požeškoj se županiji javljaju 1266. godine. Tada kraljica Marija daruje Mihi iz roda Hont-Pázmány zbog njegovih zasluga i vjernosti, kao i zbog zasluga njegova oca kneza Mihaela, sina Albertova, posjede Crkvenik44 i Radovanci.45

Ovom rodu pripada i Nikola, sin Stjepana de Hanua, pristalica kralja Karla Roberta na čijoj se strani borio u sjevernoj Ugarskoj. God. 1312. kralj mu je stoga darovao posjede Djedinu Rijeku i Sv. Juraj kod Kutjeva,46 koji su pripali kruni nakon što je njihov posjednik Ivan, sin Biska, umro bez nasljednika. Nikola je oslobođen od podavanja marturine, a njegovi podložnici nisu bili dužni vršiti javne radove kod požeške utvrde. Osim toga, dobio je i povlasticu da mu može suditi samo kralj, a ne i požeški župan.47 U darovnici je napomenuto da ne samo da se sam Nikola borio uz kralja, već su u istoj borbi poginuli i Pavao, Nikolin brat po majci, i Petar, sin Teodora, Nikolin rođak.

J. Ćuk među plemićke rodove koji su imali posjede u Požeškoj županiji ubraja i Svetačke, plemićki rod podrijetlom iz njemačkih zemalja.48 U njihovim su se rukama,

38 CD VI, str. 574-575. 39 CD VI, str. 627-628. Orjavica (Orioche) vjerojatno je današnji Gornji Lipovac, ili možda Kuzmica (usp. Engel, Magyarország középkor). 40 Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 99. 41 Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 99. Akos je bio požeški župan 1347. godine, a Stjepan od 1351. do 1358. godine (Engel,

Magyarország világi, 1, str. 164; 2, str. 162). 42 KMTL, str. 33. 43 O ovom rodu vidi: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 635-692; KMTL, str. 269. 44 Ovaj posjed se prema J. Ćuku i J. Buturcu nalazi u krajevima oko Brzaje (Ćuk, , “Požeško plemstvo”, 231, str. 48; Buturac,

Pisani spomenici, str. 43). Bösendorfer smatra da se ondje danas nalazi Striježevica (Bösendorfer, Crtice, str. 133), dok ga Engel smješta na prostor današnjeg Bučja (Engel, Magyarország középkor). 45 CD V, 411-414. Mihin otac Mihael sudjelovao je u kraljevim vojnim pohodima u Galiciji, zarobljen je te je više godina proveo u zarobljeništvu (Ćuk, , “Požeško plemstvo”, 231, str. 48). 46 Sv. Juraj (Sv. Đurađ Kutjevački) dobio je ime po crkvi sv. Jurja. Odgovara današnjem selu Kuli (Bösendorfer, Crtice, str. 137;

Buturac, Pisani spomenici, str. 39; Marković, Slavonija, str. 444). 47 CD VIII, str. 312-313. Ćuk smatra da je Nikola držao samo dio Djedine Rike oko Ivanovaca, dok su druge dijelove ovog posjeda držali neki nama nepoznati plemići (Ćuk, “Požeško plemstvo”, 231, str. 67). 48 Nazivaju se još od Senča (de Zempche, de Zenche) ili rod bana Tibolda odnosno Tiboldovići (de genere Thybold). Ovaj je rod prema Simonu de Kéza podrijetlom iz njemačkih zemalja. Začetnik je roda knez Tibold koji je u Ugarsku došao u vrijeme Geze, oca svetoga Stjepana. Glavni posjedi u hrvatskim zemljama nalazili su im se u Križevačkoj županiji. O ovom rodu više vidi u:

Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 1007-1011; Vjekoslav Klaić, “Plemići Svetački ili nobiles de Zempche”, Rad JAZU 199 (1913), str. 1-66.

uz druge posjede, nalazili i krajevi oko gornje Pakre, gdje su osnovali i benediktinski samostan Bijelu. Budući da smatra da je početkom 13. st. Požeškoj županiji pripadalo i područje oko samostana Bijele kod Sirača, Ćuk i Svetačke drži posjednicima u Požeškoj županiji.49 Svoje mišljenje temelji na dokumentu iz 1234. koji govori o sporu između Hozuge, opata iz Bijele, i Ivanke, sina Abrahamova, iz roda Sudan oko nekih zemalja u ispravi nazvanih Zelbarouna. Ovaj se spor rješavao pred kaločkim nadbiskupom Ugrinom,50 koji je tada vršio i službu požeškog župana, te je Ćuk iz toga zaključio da su se zemlje o kojima je riječ nalazile u Požeškoj županiji.51 Ovo se mišljenje, ipak, ne može prihvatiti. Prije svega, u rečenom dokumentu Ugrin ne navodi da je požeški župan, već samo da je kaločki nadbiskup i kancelar kraljevskog dvora (aule regie cancelarius). Da je u ovom sporu sudio kao požeški župan, sigurno bi u ispravi među svojim službama spomenuo i ovu. Kako to nije učinio, možemo zaključiti da u ovom slučaju nije bilo bitno da je požeški župan, te je vjerojatno da je ovaj spor rješavao kao kancelar kraljevskog dvora. Područje Bijele se i inače tijekom srednjeg vijeka ubrajalo u Križevačku, a ne u Požešku županiju.52 Budući da nema razloga da na temelju ove isprave smatramo da je ono u prvoj polovini 13. stoljeća pripadalo Požeškoj županiji, ni Svetačke ne možemo na osnovu nje ubrojiti u plemićke rodove njemačkog podrijetla koji su držali zemlje u Požeškoj županiji.

Na kraju, treba nešto reći i o plemićkom rodu Héder. Preci ovog roda njemački vitezovi, braća Wolfer (Volfger) i Héder (Heidrich, Hedrik), došli su na teritorij Ugarsko-hrvatskog kraljevstva sredinom 12. st. (i to vjerojatno iz Štajerske). Sredinom 13. stoljeća ovaj se plemićki rod podijelio na 3 grane: Köcske, Gisingovce i Hédervárije. Gisingovci su se, pak, u prvoj polovini 14. st. podijelili na Rohonce, Tamásije, Hercege od Szekcs a i Pernsteine.53 Na području Požeške županije od obitelji i grana ovoga roda nalazimo Tamásije i Hercege od Szekcs a iz grane Gisingovaca, te Hédervárije.

Iz obitelji Tamási potekla su dva požeška župana: Ladislav, koji se kao požeški župan javlja od 1432. do 1437. godine, te Henrik, koji se kao takav spominje 1443. i 1444. godine. Henrik je 1444. godine, uz to što je bio požeški župan, bio i župan županija Virovitica i Somogy.54

Osim time što su pojedini njeni članovi vršili dužnost požeških župana, obitelj Tamási bila je uz Požešku županiju vezana i posjedima. Ovdje su držali utvrđeni grad Podvrško, a spominju se i kao vlasnici posjeda Gornje i Donje Podvrško, Gornja i

49 Ćuk, “Požeško plemstvo”, 229, str. 93-94; 231, str. 38-39. Ovo je mišljenje prihvatio i Buturac (Buturac, Pisani spomenici, str. 14). 50 O Ugrinu vidi: KMTL, str. 696-697. 51 Spor je riješen u korist Ivanke nakon što su Budur, Jakov i Petko, plemići iz roda bana Tibolda, posvjedočili da su Svetački tu zemlju prodali Ivanki (CD III, str. 426). J. Ćuk je smatrao da je naziv zemljišta o kojem se vodio spor nastao spajanjem toponima Zel, koji odgovara današnjem selu Zajilama kod Pakraca, i Barouna, koji odgovara današnjim Borkima (Ćuk,

“Požeško plemstvo”, 231, str. 39). 52 Engel, Magyarország középkor. 53 O plemićkom rodu Héder vidi: Karácsonyi, A magyar nemzetségek, str. 597-617; KTML, str. 260; a o djelatnosti Gisingovaca, jedne od grana ovoga roda, u hrvatskim zemljama u: Marija Karbić, “Gisingovci – ugarsko-hrvatska velikaška obitelj njemačkog podrijetla”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice. VDG Jahrbuch 1999, str. 21-26. 54 Engel, Magyarország világi, 1, str. 165; 2, str. 239.

Donja Ljupina,55 Zagrebac56 te Gornja i Donja Koprivnica.57 Uz Podvrško Tamási su od 1423. držali i Požegu.58

Nakon što su Ladislav i Henrik umrli bez nasljednika oko njihovih su se posjeda sporili Lorandi (Lorántfi, Lorantovići)59 i Hédervári, a od kralja su Podvrško tražili, na primjer, i Ladislav Gorjanski i Nikola Iločki. Lorandi su na posjede Tamásija polagali pravo na temelju isprave iz 1423. godine kojom su Ladislav i Henrik uz dozvolu kralja, a u slučaju da umru bez nasljednika, svoj nasljedni posjed prenijeli na rođaka Jurja, sina Loranda Serkeija.60 Héderváriji su, pak, svoje pravo temeljili na ugovoru o međusobnom nasljeđivanju koji su s Tamásima sklopili 1443. godine. Prema tom ugovoru u slučaju ako jedna od ovih obitelji izumre, svi njeni posjedi prelaze u vlasništvo one druge.61 Nakon Ladislavove i Henrikove smrti, kralj je na temelju ovog ugovora krajem 1444. naredio budimskom kaptolu da uvede Lovru Hédervárija i njegova sina Emerika u posjede Tamásija, što je kaptol u siječnju 1445. godine i učinio.62 Kasnije 1445. godine kralj je Podvrško dosudio Lorandu i njegovim nasljednicima, čemu su se usprotivili Hédervári, te izgleda da Lorandi Podvrško nisu ni preuzeli. Naime, iste godine egerski je kaptol svjedočio da je tamošnji kanonik Stjepan de Pastoh u ime Jurja, sina Loranda Serkeija, i njegovih sinova Ivana, Tome i Grgura, prosvjedovao protiv palatina Lovre Hédervárija, njegova sina Emerika i Nikole Iločkog koji su prisvojili posjede Lorandovih sinova, između ostalih i Podvrško u Požeškoj županiji.63 Ovdje treba napomenuti da su se sukobljavali i Iločki i Hédervári. Tako se 1445. Lovro Hédervári žalio pred ugarskim saborom da je Nikola Iločki silom i protivno ugovoru između obitelji Hédervári i Tamási iz 1443. prisvojio posjede Tamásija.64 Iz sukoba oko nasljeđa Tamásija na kraju su kao pobjednici izašli Hédervári. Na temelju prije spomenutog nasljednog ugovora iz 1443. godine kraljevski im je sud 1445. dosudio Požegu, iako su na nju polagali pravo i Lorandi i Bebeki.65 Pravo koje su polagali na Podvrško, Hédervári su ojačali godine 1447. otkupivši i založno pravo koje je na Podvrško imala Jelena, udovica Ladislava Tamásija.66 Ovaj su grad u svoje ruke konačno preuzeli 1464. godine,67 a držali su ga do 20-ih godina 16. stoljeća.68

55 Donja Ljupina danas je Ljupina, a Gornja Opatovac (Engel, Magyarország középkor). 56 Nalazio se sjeverozapadno od Podvrškog. Na karti iz 1780. na tom se prostoru spominje Zagrebersko Brdo (Engel, Magyarország középkor). 57 Godine 1439. Juraj, sin Mihajla iz Podvrškog, svjedočio je pred Požeškim kaptolom da su Gornje i Donje Podvrško, Gornja i

Donja Lipina, Zagrebac, Gornja i Donja Koprivnica te neki drugi posjedi u Požeškoj županiji predani Ivanu Tamásiju i njegovim sinovima Ladislavu i Henriku još za Ivanova života (Buturac, Pisani spomenici, str. 91, 279-280). Dio posjeda oko

Podvrškog Ivanu Tamásiju darovao je 1405. kralj Žigmund. Kasnije, između 1412. i 1420. godine, Ivan je kupio gotovo sve posjede u tom kraju i organizirao vlastelinstvo (Adamček, “Požega”, str. 117). 58 Bösendorfer, Crtice, str. 124. Prema Adamčeku požeško vlastelinstvo Ivan Tamási stekao je oko 1420. godine (Adamček,

“Požega”, str. 112). 59 Obitelj je pripadala plemićkom rodu Rátot odnosno njegovom ogranku Serkeima. Posjedi su im se nalazili u Vukovskoj županiji te županiji Gömör (Engel, Magyarország világi, 2, str. 148). 60 Bösendorfer, Crtice, str. 124. 61 Magyar Országos Levéltár, A Mohács el tti gyüjtemény, sign. (dalje: DL) 90973; Buturac, Pisani spomenici, str. 91, 280. 62 DL 88194, 90975; Buturac, Pisani spomenici, str. 92, 282-283. 63 DL 13887; Buturac, Pisani spomenici, str. 293. 64 Buturac, Pisani spomenici, str. 92, 283. 65 Bösendorfer, Crtice, str. 124. 66 Bösendorfer, Crtice, str. 124. 67 Bösendorfer, Crtice, str. 124; Stanko Andrić, “Héderváry”, Hrvatski biografski leksikon, 5 (Zagreb, 2002), str. 475. 68 Adamček, “Požega”, str. 117.

Hédervári su zajedno s posjedima od Tamásija preuzeli i patronat nad opatijom na Rudini. Kao patroni ove opatije spominju se 1504. godine, kada papa Julije II. na njihov prijedlog predaje ovaj samostan na upravu Stjepanu, sinu Mihaela de Gibolt.69

Patronat nad ovom opatijom zajedno sa svojim posjedima u Požeškoj županiji Franjo Hédervári unio je 1514. u ugovor o međusobnom nasljeđivanju koji je sklopio s Franjom Desislavićem Cerničkim u slučaju ako jedan od njih umre bez nasljednika. Ovaj je ugovor iste godine potvrdio kralj Vladislav II.70

Iz grane Hédervári potekli su požeški župani Lovro i Emerik. Lovro, koji je dužnost požeškog župana obnašao od 1445. do 1447. godine, niz je godina obavljao različite službe na kraljevu i kraljičinu dvoru, a bio je i palatinom od 1437. do 1447. godine. Drugi pripadnik obitelji Hédervári koji je obnašao dužnost požeškog župana, Emerik, Lovrin sin, ovu je službu vršio od 1447. do 1450.71 te od 1464. do 1472. godine,72 a uz brojne druge visoke službe obnašao je i onu mačvanskog bana (od 1442. do 1446.).73

I nakon Lovrine i Emerikove smrti Hédervári su, kao što smo vidjeli, ostali prisutni u Požeškoj županiji. Požegu i druge posjede dosudio je Barbari, Emerikovoj udovici, i njihovoj kćeri Doroteji 1482. Stjepan Batori, sudac kraljevskog dvora,74 a godine 1486. je Nikola Hédervári dobio od kralja Matijaša Korvina posjed Lovre iz Podvrškog, koji je kažnjen oduzimanjem posjeda nakon što je odsjekao ruku svom ocu. U ovaj ga je posjed uveo požeški kaptol 24. ožujka iste godine.75

Posjede Hédervárija u Požeškoj županiji potvrdio je kralj Vladislav II. koji je 1491. naredio samostanu Sv. Stjepana u Stolnom Biogradu da uvede Nikolu i njegove sinove Lovru i Franju u njihove tamošnje posjede, što je ovaj 1492. i učinio.76 Nakon Nikoline smrti Franjo je svoje posjede u Požeškoj županiji 1500. godine založio za 20000 zlatnih florena Stjepanu Rozgonyiju i svojoj sestri, a Stjepanovoj ženi, Katarini.77 Iako su mu posjedi već bili založeni, Franjo ih je pokušavao ponovno založiti ili prodati, što vidimo iz prosvjeda koje 1511. pred budimskim, a 1513. pred đurskim kaptolom ulažu Katarina i njezine kćeri zabranjujući mu otuđivanje posjeda.78

I s drugim rođacima Franjo je imao imovinske sporove. Godine 1509. tužila ga je Doroteja, kći Emerika Hédervárija, mačvanskog bana, o kome je ranije bila riječ, i udovica Bartola Drágfija, transilvanskog vojvode. Doroteja je tvrdila da joj je Franjo oteo njezin dio očevine u Požeškoj županiji, tj. njezinu djevojačku četvrtinu. Nakon

69 Julije Kempf, Požega. Zemljopisne bilješke i prilozi za povijest slob. i kr. grada Požege i Požeške županije (Požega, 1910), str. 115-116; Buturac, Pisani spomenici, str. 109, 354-356. 70 Buturac, Pisani spomenici, str. 112, 360-362; Adamček, “Požega”, str. 112. 71 Engel, Magyarország világi, 1, str. 165. 72 Buturac, Pisani spomenici, str. 21. 73 Engel, Magyarország világi, 2, str. 96-97. 74 Buturac, Pisani spomenici, str. 327. 75 Buturac, Pisani spomenici, str. 104, 335. 76 DL 82044, 24583, 24989, 24584, 24585, 88757, 91027; Buturac, Pisani spomenici, str. 106, 343-345. 77 Buturac, Pisani spomenici, str. 109, 353-354. 78 Buturac, Pisani spomenici, str. 111, 360.

što je budimski kaptol proveo istragu, Franjo i Doroteja su se nagodili. Franjo je trebao Doroteji vratiti njezine posjede, među ostalima i njezin dio Požege i Podvrškog, kao i njihove prinose te platiti 200 zlatnih florena.79

Podvrško je Franjo ponovno založio 1521.godine. Tada ga je za 3500 florena dao u zalog Petru Kegleviću, jajačkom banu. U to je vrijeme Franjo vršio dužnost beogradskog bana, te je, prema vlastitoj izjavi, Podvrško dao u zalog kako bi podmirio troškove beogradske utvrde. Poslije pada Beograda krajem kolovoza iste godine Franjo je proglašen krivim za poraz. Posjedi su mu oduzeti, a on sam se sklonio u Erdelj kod Zapolja.80

Franjo se ponovno javlja 1524. godine, nakon što mu je kralj oprostio, i to u vezi rudinske opatije. Tom je prilikom Franjo za poglavara ovog samostana predložio svećenika Nikolu Desislavića Cerničkog, što su odobrili pečuški biskup, kralj i papa Klement VII. Svoje posjede u Požeškoj županiji Franjo je potom prodao za 6000 zlatnih florena Desislavićima, što je kralj potvrdio 1525. godine.81

Kraće je vrijeme i obitelj Herceg od SzekcsČa držale neke posjede u Požeškoj županiji. Pripadnik ove obitelji, Pavao, stekao je 1456. godine udajom svoje kćeri Uršule za Nikolu Treutula, uz Nevnu i posjede u županijama Tolna i Bodrog, i posjedovne udjele u Orljavcu, Tomici, Starom Gradu,82 Ruševu i nekim drugim posjedima u Požeškoj županiji. Tada malodobni Nikola Treutul, sin Nikole Firentinca i njegove žene Barbare, kćeri Nikole Treutula, i Katarina, Barbarina sestra i udovica Petra Čeha Levanjskog, sklopili su tom prilikom s Pavlom i njegovim bratom Filipom ugovor prema kome bi ovima pripali treutulski posjedi ako Katarina i Nikola umru bez nasljednika. Osim toga, u slučaju da Pavao i Filip uspiju vratiti Katarinine i Nikole posjede, koji su se nalazili u tuđim rukama, braći bi odmah pripala trećina, a Katarini i Nikoli dvije trećine tih posjeda. Ako bi Katarina i Nikola umrli bez nasljednika, i ovi bi posjedi pripali Pavlu i Filipu.83. Posjedovne udjele u Požeškoj županiji dobivene od Treutula Pavlovi sinovi Ladislav i Bernard prvo su založili, a potom i prodali Berislavićima Grabarskim.84

Kao što se vidi iz ovdje iznesenog plemićki rodovi njemačkog podrijetla bili su prisutni u Požeškoj županiji, iako u njoj nisu igrali odlučujuću ulogu. Njihove pripadnike nalazimo i kao posjednike u ovoj županiji i kao požeške župane. Nažalost, izvori kojima raspolažemo dosta su šturi te nam ne omogućuju da stvorimo cjelovitu sliku o prisutnosti plemićkih rodova njemačkog podrijetla u Požeškoj županiji, iako upozoravaju na njihovu prisutnost.

79 Buturac, Pisani spomenici, str. 110, 357-358. 80 Gjuro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji (Zagreb, 1920), str. 120-122; Andrić, “Héderváry”, str. 475. 81 Kempf, Požega, str. 97; Andrić, “Héderváry”, str. 475. O povezanosti Franje i Desislavića Cerničkih svjedoči i prije spomenuti ugovor o međusobnom nasljeđivanju koji su već 1514. sklopili Franjo i Stjepan Desislavić 82 Vjerojatno danas Brodski Varoš (Engel, Magyarország középkor). 83 DL 15025. S ovim dogovorom složio se i Katarinin pastorak Ladislav, sin Petra Čeha Levanjskog (Buturac, Pisani spomenici, str. 96, 311-312). Nakon Nikoline smrti je, usprkos tome, Ladislav, zajedno sa sinom Ivanom, pred požeškim kaptolom protestirao protiv toga da kralj Matijaš Korvin daruje neke od ovih posjeda Pavlu i dvojici drugih plemića, Jurju Parlagiju i

Pavlu Kállayu (1464.) (DL 16001). 84 Buturac, Pisani spomenici, str. 103, 330.

Adelstämme de ut scher Abstam mung in der Požega Ge span schaft während des Mit te lal ters

In dieser Beilage spricht man über die adeligen Stämme deutschen Ursprunges, die Grundbesitze in der mittelalterlichen Požega-Gespanschaft hatten. Diese adeligen Stämme stammen von den deutschen Rittern, die während des 11. und 12. Jahrhunderts nach Ungarn kamen und eine bedeutende Rolle im ungarisch-kroatischen Königsreich hatten. Auf dem Gebiet der Požega-Gespanschaft findet man die adeligen Stämme Jak, Hahot, Hont-Pazmany und Heder. Von den Zweigen und den Familien, die dem Stamm Heder gehören, sind hier die Tamasis und Hercezis von Szekcso des Zweiges Gising und Hedervari anwesend.

Einige Mitglieder der adeligen Stämme deutschen Ursprunges waren auf dem Gebiet dieser Gespanschaft in wichtigen Staatsdiensten, wie zum Beispiel Lovro und Emerik Hedervari, die Mitte des 15. Jahrhunderts Gespane in Požega waren. Ausserdem erwähnt man sie auch als Besitzer in der Požega-Gespanschaft. Obwohl die Rolle der adeligen Stämme deutschen Ursprungs in der Požega-Gespanschaft nicht entscheidend war, wurde ihre Anwesenheit bemerkt.