Ma u rizio Le vak

Ma u ri zio LE VAK

Nje ma č ko sta nov niš tvo Pule od sre di ne 19. stol je ća do 1918.

Njemačka etnička sastavnica nazočna je u banskoj Hrvatskoj još od srednjeg vijeka, a u 17. i osobito u 18. st. Nijemci su činili značajan udio gradskog stanovništva. No, u Istri i Dalmaciji situacija je bila drugačija. U te je krajeve austrijska vlast došla relativno kasno, privremeno 1797., a tek od Bečkog kongresa kao stalno rješenje. Tek tada u istarske i dalmatinske gradove počinju stizati Nijemci, ali u relativno malenom broju, kao činovnici i vojnici, prije svega zato što ti gradovi u gospodarskom i demografskom stagniranju nisu bili nimalo privlačni za razvoj poduzetništva. Njemački se jezik rijetko mogao čuti na ulicama istarskih i dalmatinskih gradova.1

Izuzetak je jedino Pula. Premda su i u njoj za mletačke i francuske vladavine Nijemci bili izuzetno rijetki,2 njezina je povijest krenula putem drugačijim od ostalih istočnojadranskih gradova. U taj se je grad od sredine 19. st. do 1918. neprestano doseljavalo njemačko stanovništvo i sve mu više, uz tradicionalan mediteranski, pridavalo i srednjoeuropski izgled i duh. Samo je Pula među svim gradovima nekoć mletačkih krajeva Istre i Dalmacije na svoje zgrade i ulice, trgovine i brijačnice, na ulaze ureda i listove novina, u gostionice i kavane, na rivu i brodove, tržnicu i ribarnicu primila i novi jezik sa sjevera. Rađao se novi grad kojem su odredili svijetlu budućnost: imao je postati glavnom lukom Ratne mornarice Podunavske Monarhije.

Kad je Austrija mirom u Campoformiju 1797. dobila zapadnu i južnu Istru, u Puli je zatekla manje od 600 stanovnika.3 Od nje su bili veći Vodnjan, Žminj, Izola i brojna druga mjesta koja se danas i ne ubrajaju u gradove. Nova vlast nije mijenjala zatečeno stanje, kao ni kratkotrajna francuska uprava koja je, doduše, provela određene promjene u društvenim odnosima, ali one nisu bile takve prirode da bismo mogli govoriti o oživljavanju drevnoga grada. Povratak austrijske uprave bio je samo nastavak zanemarujućeg odnosa tako da je tek sredinom stoljeća broj stanovnika Pule prvi put (u novijoj povijesti) prešao tisuću.

U vrijeme francuske uprave Istra se (1811. - 1813.) dijelila na Koparski i Rovinjski distrikt. Distrikti su se dijelili na kantone, a oni na općine; tako je Pula bila općina u

1 O Nijemcima i njemačkom kulturnom utjecaju u Dalmaciji v. I. Pederin, “Nijemci i Austrijanci u kulturi Dalmatinske

Hrvatske”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 1995., 15-23. 2 U razdoblju od početka XVII. do početka XIX. st. nalazimo samo nekoliko pojedinaca prispjelih iz njemačkih krajeva. S. Bertoša,

Život i smrt u Puli. Starosjeditelji i doseljenici od XVII. do XIX. stoljeća, Pazin 2002., 192-194; M. Bertoša, “Etnička struktura Pule od 1613. do 1719. godine s posebnim osvrtom na smjer doseljivanja njezina stanovništva” (II. dio), Vjesnik

Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, XVI, 1971., 53, 74. 3 M. Balota, Puna je Pula, Zagreb 1960., 14.

Vodnjanskom kantonu.4 Povratkom austrijske vlasti ustanovljena je Kraljevina Ilirija 1816. koja je obuhvaćala i Istru podijeljenu na 19 kotareva (među kojima je bio i pulski), a 1825. osnovano je Istarsko okružje koje je obuhvaćalo tih 19 kotareva (od 1832. 17). Pula se je ubrajala u kotareve trećeg razreda (s obzirom na broj stanovnika, postojala su tri razreda kotareva).5 Broj stanovnika je rastao vrlo sporo i uz oscilacije: 1837. kotar Pula ima 5604 stanovnika (procjena), 1840. 5429, 1853. kotar ima 6361, a grad 1106 stanovnika.6 Istra je bila jedna od najnerazvijenijih austrijskih zemalja i tadašnji su je njemački romantičarski putopisci, kao i Dalmaciju, doživljavali vrlo egzotično. Tako je Heinrich Stieglitz (Istrien und Dalmatien, Briefe und Erinnerungen, 1845.) pozvao Nijemce da se ne sele u daleku Ameriku i ukrajinske Uli ca Ser gi je va ca, glav na uli ca stepe, nego da nasele Istru.7 u sta rom di je lu gra da Kotač pulske povijesti naglo mijenja smjer sredinom 19. stoljeća kada se na suprotnoj obali Jadrana budi talijanski nacionalni osjećaj. Revolucija 1848. zahvatila je i Veneciju, grad koji je također bio u sastavu Austrije i to, zahvaljujući tradiciji, kao glavna luka Carstva. Pobunjenici su preuzeli vlast u gradu i luci, pa premda je Austrija uspjela ugušiti ustanak (1849.) bilo je očito kako se radi o području nesigurnom za sjedište Ratne mornarice.

Za Austriju je ratna mornarica uopće bila novost. U razdoblju do 1797. teško je zamijetiti ikakve ozbiljnije pomorske ambicije Carstva,8 prije svega zato što je ono po svojoj naravi bilo srednjoeuropska zemlja, a posjedovalo je i relativno skučen izlaz na more: područje oko Trsta te obalu od Brseča do Karlobaga, bez ijednog otoka. Njegove pomorske snage činili su malobrojni i mali brodovi s obrambenim zadaćama. Nakon 1815. našlo se u posjedu obale od Pada do Boke kotorske pa je moralo pristupiti izgradnji ratne mornarice koja bi imala zaštititi taj dugi i razvedeni pojas. Tako je, nemajući vlastitog zapovjednog kadra, povjerila Mornaricu

4 B. Stulli, Istarsko okružje 1825-1860., Prvi dio, Upravni sustav – Demografske prilike – Gospodarska struktura, Pazin-Rijeka 1984., 12. 5 Isto, 7-8, 18. 6 Isto, 48, 50, 157. 7 I. Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima, Zagreb 1991., 117-118. 8 D. Klen, “Nagovještaj i pojava novih ratnih mornarica na istočnoj obali Jadrana”, u: D. Klen, Šćavunska vesla, Pula-Rijeka 1986., 110-112.

Ri bar ni ca se do po č et ka 20. st. na la zi la iza Au gu sto vog hra ma

Mlečanima. Već je Ferdinand Zichy, kada je 1842. postao zapovjednikom Venecije, upozoravao da Austrija doduše ima Ratnu mornaricu, ali ne austrijsku, nego talijansku.9 Nakon 1849. takvo se stanje pokazalo neodrživim i pomorska se akademija seli u Trst (u kojem se 1853. otvara brodogradilište),10 a u austrijskim se zemljama promiče upisivanje mladića u nju ne bi li se popravio nacionalni sastav (makar) zapovjednog kadra u korist Nijemaca. Istovremeno se traži pogodna luka koja bi bila učinjena glavnim vojnopomorskim uporištem.

Za zapovjednika Ratne mornarice dolazi Danac Hans Birch Dahlerup (1849.) koji, nakon što je ugušio ustanak u Veneciji, dobiva odobrenje da u njezine redove dovede časnike i brodograđevne stručnjake iz stranih zemalja. Tako su prvi zapovjedni i stručni kadar mlade Mornarice činili Danci, Šveđani, Norvežani, Francuzi i, ponajviše, sjeverni Nijemci. Budući da je Dahlerup postavljen zato jer je uspješno obnovio ratnu mornaricu svoje domovine, logično je austrijska organizirana po uzoru na dansku. Tome su svakako pomogli stručnjaci sa sjevera Europe među kojima nisu slučajno Nijemci bili najbrojniji: kao mogući ujedinitelj Njemačke, Austrija je među sjevernomorskim Nijemcima budila nadu o carstvu koje bi povezalo Jadransko i Sjeverno more. Tako je i glavni pokretač austrijske ekspanzije preko Trsta i osnivač Tršćanskog Lloyda (Dampfschiffahrts-Gesellschaft des Österreichischen Lloyd) Karl Ludwig Bruck bio rurski Nijemac.11 Nakon ujedinjenja Njemačke smanjit će se priljev sjevernih Nijemaca u Pulu.

9 Pederin, 126. 10 Akademija je preseljena 1857. u Rijeku, gdje traje do 1918. Balota, 34. 11 Balota, 35-38; Pederin, 114-115.

Iako su među mornarima najbrojniji bili Hrvati, u rukovodećim je strukturama Mornarica poprimila germanske značajke. Njezina je modernizacija imala i nužnu posljedicu: 1853. njemački je proglašen jedinim službenim jezikom Ratne mornarice (do tada je to bio talijanski), što je ostalo na snazi do njezinog kraja 1918. Na akademiji je pak on postao službenim odmah po preseljenju u Trst 1850. Bila je to prestižna vojna škola, pa su se u njoj za pomorske časnike školovala pretežno plemićka djeca iz uže Austrije i još neujedinjene Njemačke, a društva austrijskog ekspanzionizma prema jugu (Flottenverein i Südmark) sustavnom su promidžbom među austrijskim Nijemcima privlačila mladiće u dočasničku i strojarsku školu Ratne mornarice.12 Tako su vrlo brzo među zapovjednim mornaričkim kadrovima prevladali Nijemci. Ovi su događaji u potpunom skladu s tadašnjim austrijskim prilikama to je doba Bachova novog apsolutizma za kojeg je provođena germanizacija u svim područjima društvenog života. No, padom te politike 1859. neće se prilike u vojsci i Mornarici izmijeniti, obje će svoj germanski lik zadržati do kraja Monarhije.

Godine 1853., nakon nekoliko godina biranja povoljnog mjesta na potezu od Trsta do Šibenika, na prijedlog admirala Dahlerupa određena je Pula za glavnu ratnu luku Austrijskog Carstva. Povoljan zaljev, relativna blizina Beča i dovoljna kopnena udaljenost od nemirne Italije bili su presudni u odabiru. Naravno, mornarički vrh bio je svjestan i nedostataka: neuređena luka, grad u propadanju, mali broj stanovnika te vrlo loša cesta i željeznička nepovezanost s ostatkom Carstva.

Već 1856. u Puli su car i carica na svečanosti polaganja temeljnog kamena za Arsenal. Grad se ubrzano izgrađuje, gradi se upravo sve: vojna i civilna luka, bolnica, vojarne, vodovod, stambeni objekti...13 Naglo buđenje iz višestoljetnog sna potvrđuje strelovit porast broja stanovnika: već 1857. (prvi “pravi” popis stanovništva) grad ima 3524 stanovnika (1853.: 1106), u njemu žive 62 činovnika, 21 vojnik (neaktivni), 119 tvorničara i obrtnika, 147 obrtničkih radnika, 29 trgovaca i 19 trgovačkih pomoćnika.14 Iz Trsta dnevno stiže brza kočija (Eilwagen), a dvaput tjedno i parobrod na pruzi Trst-Zadar.15

U Pulu dolazi radna snaga iz svih dijelova Monarhije, ponajviše, naravno, iz unutrašnjosti Istre i s tršćanskog područja, no potreba za kvalificiranim radnicima zahtijevala je dovođenje radne snage iz razvijenijih, već industrijaliziranih dijelova države. Počinju tako Puljanima postajati Talijani (“domaći” i oni drugi, iz Italije), Nijemci i Česi. Uprava mornarice je svakako nastojala da broj Nijemaca i Čeha ne bude manji od Talijana, osobito među kvalificiranim radnicima Arsenala koji je bio vojni objekt pa su stoga i njegovi namještenici bili djelatnici Ratne mornarice. Nakon što je 1859. potisnuta iz Lombardije, a 1866. i iz Venecije, Austrija se konačno oslanja samo na istočnu obalu Jadrana. Stvaranje nove, suparničke države na drugoj obali dovelo je značaj Pule do vrhunca. Istodobno Talijani postaju sve manje poželjni u

12 Balota, 60-61. 13 Istrien. Historische, geographische und statistische Darstellung der Istrischen Halbinsel nebst den Quarnerischen Inseln (dalje:

Istrien), Triest 1863., 274-277; Balota, 43-45. 14 Stulli, 52, 160. 15 Istrien, 187.

vodećim strukturama Arsenala i u vojsci, dok u gradu zadržavaju vlast zbog svoje brojnosti i postojanja autohtonog zemljoposjedničkog sloja još iz doba Mletačke Republike. Rat 1866. i pojava iredentizma dovode na odgovorna mjesta Nijemce kao jedine pouzdane kadrove. Nastaje (neslužbena) etnička struktura koja će prevladavati u Arsenalu do pada Monarhije: na rukovodećim položajima Nijemci, na boljim, specijalističkim poslovima Talijani i na nekvalificiranima Hrvati.16 Premda su prema podacima iz 1913. gotovo su svi arsenalski inženjeri bili Nijemci ili Česi, a uopće nije bilo Hrvata i Talijana, ovu podjelu ne treba shvatiti kruto, jer je i u “srednjem” sloju bilo dosta Nijemaca i Čeha, kao i u trećem Talijana.17

Izgradnjom željezničke pruge do Pule (1876.) priljev stanovništva iz unutrašnjosti austrijske polovice Monarhije dodatno je pojačan. Grad raste neviđenom brzinom: od 600 stanovnika početkom 19. stoljeća on dosiže 1910. brojku od 58 000, od kojih 42 000 civilnog stanovništva, tako da se je u razdoblju od 1857. (početak izgradnje vojnog uporišta) do 1910. brojčano povećao za 14 puta.18 Prema popisu iz 1880. čak 78,6 % civilnih stanovnika Pule nije bilo zavičajno u pulskoj općini (32,9 % stiglo je iz drugih dijelova Istre, 29,8 % iz ostalih austrijskih zemalja, 8,2 % iz ugarskih zemalja, a stranih je državljana bilo 7,6 %). Radi se o doseljenicima iz proteklih nekoliko desetljeća (osobito od 1856.), među kojima je upadljiv visok udio onih iz Cislajtanije.19 U nemalom se broju slučajeva radilo o bivšim vojnicima koji su po odsluženju vojnog roka ostali u Puli privučeni velikom potražnjom za radnom snagom. Broj kuća je s 214 1842. porastao na 7346 1910. uz stalni manjak stambenog prostora.20 Već 1880. 5131 osoba zaposlena je u obrtu i industriji, od kojih oko 2000 u Arsenalu.21 Stalni rast vojne posade i radništva uzrokovao je i nagli razvoj ugostiteljstva, obrta i slobodnih zanimanja, tj. djelatnosti koje su trebale podmirivati potrebe takvog stanovništva. Prema nekim je izračunima tri četvrtine civilnog stanovništva živjelo izravno ili neizravno od državnog proračuna.22

Grad je među prvima na području današnje Hrvatske (a i šire) dobio plin (1871.), javnu električnu rasvjetu (1898.) i električni tramvaj (1904.), na svom je vrhuncu pred Prvi svjetski rat imao osam hotela i sedam kavana, nekoliko tiskara, kazalište i vrlo dobre pomorske veze s Trstom (osam parobrodskih pruga tjedno u oba smjera) i Dalmacijom (devet pruga tjedno, sve do Kotora) te željezničku vezu s Bečom (triput tjedno). Postojala je i namjera izgradnje nove, civilne luke u Medulinu, radi čega bi se izgradio i željeznički trak do tog mjesta. Za to se ponajviše zalagao Paul Kupelwieser, ali nije uspio pridobiti suglasnosti vojnih vlasti, a uskoro je izbio i rat.23 U glavnoj

16 E. Vlačić, “Ekonomska struktura Istre 1918. god.”, Istarski mozaik, 1-2, 1965., 18-19. Prema “Statutu za radničko osoblje

Arsenala” (Statut für das Arsenals-Arbeiterpersonale, 1869.) građanski su se namještenici dijelili na majstore, obrtnike, predradnike i nadničare te šivačice jedara i akordne radnike. Pola. Seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, Wien 1886., 71; T. Crnobori, Borbena Pula, Rijeka 1972., 24. 17 Balota, 73; I. Beuc, Istarske studije, Zagreb 1975., 207. 18 Beuc, 203. 19 Popolazione di Pola nel 1880, Pola 1881., XXII-XXIV, 52-53. 20 Balota, 48. 21 Popolazione di Pola nel 1880, 71; Balota, 48-49. 22 Polaer Tagblatt, 17. II. 1911., 1. 23 “Das hafenbauprojekt von Medolino”, Polaer Tagblatt, 15. V. 1907., 2; 16. V. 1907., 2; P. Kupelwieser, “Iz sjećanja starog

Austrijanca”, Histria historica, 16, 1993., 135-153; Pederin, 216.

starogradskoj ulici, Ulici Sergijevaca, svoje su podružnice otvorile ugledne bečke i praške trgovačke kuće luksuznom robom.24 Grad se sve više svojim izgledom, kao i općim ugođajem, udaljavao od drugih istarskih i dalmatinskih obalnih gradova. Osebujno prožimanje srednjoeuropskih i sredozemnih kulturnih, etničkih, jezičnih, arhitektonskih i drugih sastavnica izgradilo je jedan novi, kozmopolitski duh Pule.25 Prvi svjetski rat ona je dočekala kao drugi grad po veličini na području današnje Hrvatske.

Strelovitu usponu uzrokovanom novim značajem Pule na Jadranu aktivno je pridonosila i rastuća njemačka zajednica. U Puli nastaje i razvija se njemačka jezgra stanovništva koja je u rukama držala vojnu vlast i upravu Arsenala (kao i većinu rukovodećih mjesta u njemu) u kojem je službeni jezik bio njemački26 i koji je u početku bio jedino mjesto koje je jamčilo sigurnu plaću jer se je isplaćivala iz državnog proračuna. Ti novi, neautohtoni stanovnici trebali su izgraditi ne samo vojnu već i političku osnovicu za širenje germanstva na Jadran.27 S obzirom na tradicionalne odnose te na brojnost Talijana u gradu, sve su etničke skupine među doseljenicima bile podložne talijanizaciji, i to ne samo one kod kojih još nije bio dovršen proces nacionalnog preporoda, već i one “istaknutije nacionalne fizionomije”.28 Kako bi takva relativno malobrojna i još neukorijenjena etnička zajednica lakše mogla opstati, za nju je građen novi dio grada na južnoj strani zaljeva, Četvrt sv. Polikarpa (Borgo San Policarpo), koji se na zemljovidima nerijetko naziva i Nova Pula. Tu su, pored vojarni i vojnih zavoda, izgrađeni stambeni objekti, škole, bolnica te mornarička crkva i groblje, a u njegovu su elitnom dijelu mornarički časnici gradili vile za svoje obitelji.29 I dok je dio u kojem su živjeli majstori i niži časnici odisao jednolikošću vojničkog stila, časničke su vile odraz graditeljskog nasljeđa svih dijelova Monarhije (najviše, naravno, alpskog stila). Ugođaju najljepšeg i najurednijeg dijela grada pridonosili su vlasnici vila koji su u njihovim vrtovima sadili razno egzotično bilje koje su donosili s brojnih putovanja. Jedino su u tom dijelu grada nazivi ulica bili ispisani dvojezično, na talijanskom i njemačkom.30 Djeca pripadnika časničkog, činovničkog, inženjerijskog, stožerno-dočasničkog i višeg majstorskog kadra Mornarice pohađala su njemačke škole koje je država u gradu osnivala u cilju zaštite identiteta te etničke zajednice. Nastojalo se u škole privući i drugu djecu iz grada, da bi se s vremenom počele osnivati njemačke škole i u mjestima u kojima uopće nije bilo Nijemaca (npr. Rovinju i Kanfanaru). S obzirom na

24 A. Tentor, “Uspomena na staru Pulu”, Istarski mozaik, 2, 1966., 85-90. 25 “Als Festung und als Kriegshafen der ganzen Monarchie, als Aufenthalt zahlreicher, aus allen Ländergebieten der letzteren stammenden Personen hat Pola bereits einen, man könnte sagen, innerhalb der Reichsgrenzen kosmopolitischen Anstrich gewonnen (...).” Pola. Seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, 87. 26 Balota, 64. 27 “Bili su ovamo poslani ljudi koji su govorili njemački, a naselili su se u novosagrađene kuće među Talijane i Hrvate (Slavene) i tu su živjeli kao gospodari. Rađala su se djeca koja su gledala poluotok – oko kojeg je bučalo more i grad u dubokom zaljevu, bijele šljunkovite uvale i ledine što mirišu po majčinoj dušici – kao svoj zavičaj, i veoma su ga voljela.” Paula pl. Preradović,

“Djetinjstvo na moru”, Nova Istra, VII, 1997., 172. 28 Crnobori, 14. 29 E. Schatz, Ein Leben für die Marine, Klagenfurt 1997., 181-187; B. Benussi, L’Istria nei suoi due millenni di storia,

Venezia-Rovigno 1997., 593 (dalje: L’Istria). 30 J. Orbanić, “Kako su politički vjetrovi »pomeli« pulske ulice”, Glas Istre, 27. VIII. 2002., 34.

to da je među pulskim Nijemcima bilo i protestanata, osnovana je i evangelička župa.31 Premda nikad nije uspjela brojem nadmašiti Talijane i Hrvate u gradu, ova je zajednica bila ne samo politički, već i gospodarski snažna i utjecajna. S vremenom su u Pulu stigli i kapitalistički poduzetnici od kojih su najpoznatiji Paul Kupelwieser kao vlasnik Brijuna i velikih zemljišnih kompleksa u gradskoj okolici32 i Jakob Ludwig Münz, financijer velikih javnih radova i gradskih poduzeća. Otvaranje pulske podružnice Austrijske banke za trgovinu i obrt (Österreichische Kredit-Anstalt für Handel und Gewerbe) privuklo je u Pulu trgovce i obrtnike iz austrijskih zemalja pa se u gradu oblikuje i sloj Nijemaca koji nisu živjeli od plaće iz blagajne Ratne mornarice.33

Pula je zbog posebnosti svoje strukture imala velik broj ljudi u javnim službama kao i onih slobodnog zanimanja. Na posljednjem je austro-ugarskom popisu stanovništva njihov udio narastao na 46 % ukupnog broja stanovnika grada. Iako je najveći dio te profesionalne skupine bio u vojsci, ne može se zanemariti nemali broj činovnika (1374), prosvjetnih radnika (197), odvjetnika, liječnika i drugih slobodnih zanimanja (88). Civilno je činovništvo bilo većinom njemačkog, a manjim dijelom talijanskog govornog jezika (pretežno u gradskoj upravi).34

Njemačka zajednica u Puli tako nije više bila samo kolonija vojnih uposlenika. S vremenom se oblikovao njemački sloj građanstva koji je, premda malobrojniji od talijanskog, zbog svog utjecaja i raspolaganja administrativno-političkim položajima stvorio jak temelj i oslonac daljem doseljavanju Nijemaca.

Prema popisima stanovništva može se vidjeti kako je rastao broj govoritelja njemačkog jezika u Puli:35

go di na ukup no

1869. 10473 op ćev ni je zik nje ma č ki ta li jan ski hrvat ski slo ven ski osta li stran ci

1880. 25173 3826 11503 3675 1283 298

1890. 31623 4400 16399 4968 1480 404 1900. 36227 4543 20941 4820 1514 383

1910. 58562 9064 26816 9511 3293 1634 8244 1921. 37067 34048 261 2758

31 Broj evangelika u Puli je ipak bio malen; 1880. bilo ih je 228 (od čega 111 vojnika), a 1904. 351. Popolazione di Pola nel 1880, 46-47; “Pola, die Hauptstadt von Istrien”, Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung, 12-13, 1904., 93. 32 V. o tome: M. Manin, “O djelatnosti Paula Kupelwiesera u Istri”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, 1995., 35-41. 33 Balota, 21-25. 34 Beuc, 211. 35 G. Perselli, I censimenti della popolazione dell’ Istria, con Fiume e Trieste, e di alcune citt della Dalmazia tra il 1850 e il 1936, Trieste-Rovigno 1993., 270.

Nje ma č ka pu č ka ško la, da nas Sve u č i liš na knjižnica

Za 1869. i prije ne postoje podaci o stanovništvu prema općevnom jeziku (Umgangssprache) jer se tada još nisu uzimali od popisivanih osoba. Značajno je da je 1910. među 9064 govornika njemačkog bilo čak 4211 civilnih osoba (9,9 % civilnog stanovništva),36 za razliku od prvih desetljeća austrijske uprave kada su gotovo svi Nijemci bili vojni namještenici. Taj popis, posljednji pred Prvi svjetski rat, potvrdio je jačanje nevojničkog dijela njemačkog stanovništva, kojega se udio popeo na 46 % s tendencijom daljeg rasta. U isto je vrijeme (1910.) u Trstu bilo 9580 Nijemaca (ali su činili tek 5,9 % stanovništva), a u Rijeci 2315 (4,6 %).37

Nijemci su dakle činili od 12,5 % (1900.) do preko 15 % stanovništva (1880. i 1910.). Udio Nijemaca u ukupnom broju stanovnika povremeno je opadao, premda se je njihov apsolutni broj stalno povećavao. Objašnjenje valja tražiti u činjenici da je Pula ubrzano rasla i da je priljev drugih etničkih skupina bio daleko veći. Tako se je, primjerice, broj Talijana (točnije: govornika talijanskog) između 1890. i 1900. povećao za 27,7 %, a Nijemaca tek za 3,3 %. U Pulu se je neprestano doseljavalo novo stanovništvo i sasvim je logično da je među njima bilo Hrvata i Talijana puno više nego Nijemaca čije je matično područje udaljenije. Stvarno je doseljenih Talijana bilo daleko manje nego što to pokazuje porast njihova broja na popisima stanovništva, jer se je on povećavao prije svega zahvaljujući sposobnosti talijanske sastavnice da u svoje redove privuče i upije pripadnike drugih zajednica koji su se tako nastojali što više poistovjetiti s novom sredinom. Već je osamdesetih godina nepoznati autor zabilježio kako u gradu živi vrlo malen broj starosjedilaca, dok među doseljenicima prevladava

36 U gradu je bilo 42 548 civilnih stanovnika, što smo dobili oduzimanjem broja vojnika (16 014) od ukupnog broja stanovnika.

Beuc, 203; F. Barbalić, Pučke škole u Istri, Pula 1918., 115 (dalje: Pučke škole); Perselli, 270. 37 Perselli, 431, 429.

talijanski element, ali više po svom općevnom jeziku nego po podrijetlu.38 Prema popisu iz 1910. čak 20 538 Puljana nije rođeno u Istri (35 %), među kojima su najbrojniji oni rođeni u Dalmaciji (4491) i Češkoj (3373).39 U stupac “stranci” upisivani su građani ugarskog dijela Monarhije te Bosne i Hercegovine, a “pravih” je stranaca, građana drugih država, bilo 1543,40 od kojih su najveći dio činili “regnicoli”, Talijani iz Kraljevine Italije koji su u grad došli u potrazi za poslom.

Broj poznavatelja njemačkog jezika bio je značajno veći od broja onih čiji je bio materinski jezik. Ne radi se samo o zaposlenicima u upravi (koji bez poznavanja tog jezika sigurno nisu mogli djelovati) i vojsci (u kojoj je bio službeni, a 70 % pulskog vojnog stanovništva na popisu 1910. nije se izjasnilo kao govornici njemačkog)41 već i o svima koji su se školovali u njemačkim školama u gradu. U njemu su djelovale na njemačkom jeziku dvije državne pučke (muška i ženska)42 i jedna ženska građanska škola te dvije privatne (Ratne mornarice i dominikanki).43 U početku su u njima Nijemci bili u većini (67 % 1871., 61 % 1881.) da bi 1910. pali na 38 % jer je u njih ulazilo sve više Hrvata i Talijana.44 Paula von Preradović, koja je polazila mornaričku djevojačku školu, navodi kako je “obrazovna razina nastavnica bila (...) vrlo visoka, pa onakvu učenost i savršenu predanost nastavničkom pozivu, ravnu onoj u tadašnjoj kao i u sadašnjoj Austriji, nije se moglo često naći”, a svojoj tadašnjoj učiteljici njemačkog pripisuje zasluge što joj je “struktura njemačkog jezika zauvijek jasna kao što pred očima stoji ustroj jednog veličanstvenog doma”.45 Nijemci su imali i dvije gimnazije: državnu sedmorazrednu realku (Staatsrealschule; proizašla iz nekadašnje niže mornaričke realke, osnovane 1867.) i Državnu gimnaziju (K. u. k. Staatsgymnasium in Pola; premještena u Pulu 1890. iz Pazina u kojem je osnovana 1873., kada je franjevačka, osnovana 1836., postala državnom)46 u kojima su nenijemci također bili u velikom broju, naročito Hrvati koji nisu u gradu imali svoje srednje škole.47 Nenjemačku su djecu roditelji u njemačke škole upisivali prije svega zato što su im tako omogućavali veće izglede za zaposlenje, osobito na boljim mjestima u Arsenalu. U tom je smislu posebno bila privlačna mornarička niža realka.48

38 Pola. Seine Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, 66. 39 Perselli, 485. Naravno, zemlju podrijetla ne treba poistovjećivati s općevnim jezikom. Ukupno je s područja zemalja s njemačkom većinom (Gornja i Donja Austrija, Koruška, Štajerska, Tirol, Salzburg, Vorarlberg) bilo 6587 Puljana (32 % došljaka), ali je i među doseljenicima iz Češke, Moravske i Šleske jamačno bilo puno Nijemaca. 40 Barbalić, Pučke škole, 115. 41 Balota, 24; Barbalić, Pučke škole, na ist. mj. 42 Prva dva učitelja u njemačkoj osnovnoj školi bili su Josef Kolarič i Matija Koren. Balota, 50. 43 U školskoj godini 1913-1914. mušku pučku školu polazilo je 412 djece, žensku 278, a žensku građansku 17; mornaričku je polazilo ukupno 832 djece, a kod dominikanki su bile 63 djevojčice. Mornaričku ne navodimo kao državnu, premda je ona to prije nego privatna. Na obližnjim Brijunima djelovala je dvorazredna njemačka škola s (1913.) 42 djece. Barbalić, Pučke škole, 117-118, 123. 44 Podaci se odnose na Mornaričku nižu realku (Marineunterrealschule). Balota, 81, 90-91; B. Benussi, Manuale di geografia storia e statistica del Litorale, Pola 1885., 198. 45 P. pl. Preradović, “Djetinjstvo na moru (III): pokušaj autobiografske skice”, Nova Istra, IX, 1998., 171. 46 B. Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, knj. II., Pazin 1973., 382; Balota, 90-91; V. Ujčić, Pula od najstarijih vremena do danas sa okolicom, Pula 1963., 21; C. Cottone, Storia della scuola in Istria da Augusto a Mussolini, Capodistria 1938., 101-102. 47 U tadašnjoj Istarskoj pokrajini postojala je još jedna njemačka srednja škola, ona mješovita (muška i ženska) u Opatiji (Privatvereinsrealgymnasium). 48 Crnobori, 23.

Po la er Tag blatt, pul ski dnev nik na nje ma č kom je zi ku

Njemačka je jezična zajednica imala i svoje novine, dnevnik na njemačkom jeziku Polaer Tagblatt koji je izlazio od 1905. do 1918. (u početnom razdoblju pod imenom Polaer Morgenblatt, 1905-1906.) i koji su pokrenuli i financijski podržavali Kupelwieser i Münz.49 List je bio uređivan u svenjemačkom duhu, što ga je dovelo u loše odnose s mornaričkim vlastima koje su promicale austrijske interese, pa ga je u vlasništvo preuzeo poznati pulski tiskar Josip Krmpotić. On je obnovio dobre odnose s Mornaricom i Polaer Tagblatt je dugo bio smatran poluslužbenim glasilom vojnih vlasti. S obzirom na to da je napadao mjesne iredentiste te štitio austrijske i hrvatske interese, prozvali su ga njegovi talijanski neprijatelji “hrvatskim organom pisanim njemačkim jezikom”.50 U Puli je od 1904. do 1912. izlazio (s prekidima) i prohrvatski dnevnik, kasnije dvotjednik i trotjednik, Omnibus na tri jezika talijanskom, hrvatskom i njemačkom, koji je pokrenuo Matko Laginja. U turističke svrhe izlazio je (od 1904.) Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung kao glasilo pulskog Mornaričkog časničkog teniskog kluba, a na Brijunima (svake nedjelje od veljače do konca listopada) ilustrirani tjednik Brioni Insel-Zeitung (1910-1915.).

U političkom se je životu nastojalo Nijemce okupiti oko Njemačke pučke stranke (Deutsche Volkspartei) koja je svibnja 1907. izašla na izbore za Carevinsko vijeće (lista

49 Balota, 25, 162. 50 “Uređivao ga je neki češki Niemac, ali absolutno objektivan muž, koji je u listu taktično zastupao hrvatske probitke istarskoga pučanstva i bio odlučan protivnik talijanskih presizanja.” E. Radetić, Istra pod Italijom 1918-1943, Rijeka, s. a. (pretisak iz 1944.), 199-200. Od 1913. list je uređivao Mario Krmpotić, sin Josipa Krmpotića. Balota, 162.

Broj ne ka va ne na Rivi bile su omil je no okup lja liš te Pul ja na Juliusa von Derschatte, “vođe Nijemaca u Austriji”),51 ali je doživjela potpun neuspjeh. Iz broja dobivenih glasova (48) jasno je kako je većina pulskih Nijemaca svoj glas dala nekoj od talijanskih stranaka ili Hrvatskoj narodnoj stranci.52 S obzirom na svoj urbani značaj i na bolju povezanost s talijanskim etničkim elementom nego s hrvatskim, pretpostavljamo kako su većinom glasovali za Talijansku nacionalno-liberalnu (pobjednik na izborima) ili Talijansku socijalno-demokratsku stranku. Na izborima 1911. Njemačka pučka stranka nije kandidirala nikoga, a na posljednjim izborima za Istarski sabor osvojila je tek 200 glasova birača.53 Na mjesnim izborima u lipnju 1907. godine novoosnovana pronjemačka Privredna stranka (Wirtschaftspartei, Partito economico) suprotstavila se vladajućim liberalima i umalo osvojila vlast u gradu.54 Međutim, popis glasača Talijanske nacionalno-liberalne stranke pokazuje da je dio Nijemaca pristao uz nju.55 Asimilacijska moć pulske talijanske zajednice nije se očitovala samo na Hrvatima koji su se doselili u taj grad, nego i na drugim nacionalnostima, pa je tako i dio Nijemaca, osobito oni koji su zasnovali brakove s Talijanima i Talijankama, bivao talijaniziran.56

51 “Jeder Deutsche, der am 14. zur Wahl geht, schreibt auf seinen Stimmzettel den Namen des Führers der Deutschen in Oesterreich

Dr. Julius von Derschatta.” Polaer Tagblatt, 11. V. 1907., 1. 52 Polaer Tagblatt, 15. V. 1907., 1; J. Percan, Obzori istarskog narodnjaštva, I, Pula-Rijeka 1986., 136; F. Barbalić, Narodna borba u Istri od 1870. do 1915. godine (Prema bilješkama iz “Naše Sloge”), Zagreb 1952., 114-115. 53 V. Bratulić, “Političke stranke u Istri za vrijeme narodnog preporoda”, Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, Zagreb 1969., 329. 54 Polaer Tagblatt, 30. V. 1907., 1-2 (program Privredne stranke); 22. VI. 1907., 1; 23. VI. 1907., 1 (rezultati izbora); Balota, 88; Benussi, L’Istria, 594-596. 55 Polaer Tagblatt, 26. VI. 1907., 5-7. 56 Balota, 88.

Kulturni život njemačkog dijela Puljana bio je vrlo bogat. Na glavnom gradskom šetalištu, Rivi, nalazile su se brojne kavane u kojima su se ugledni građani okupljali, čitali novine i raspravljali o pitanjima koja su ih zaokupljala. Najomiljenija su mjesta bila kavana i restauracija Miramar te hotel Central s kavanom i restauracijom koji su držala braća Heim iz Salzburga i koji je bio na glasu kao okupljalište proaustrijski usmjerenih građana.57 Ispred zgrade mornaričkog zapovjedništva svirao je nedjeljom i blagdanima mornarički orkestar. Tim su danima Puljani običavali odlaziti u Šijansku šumu na rubu grada, dokle je vozio i tramvaj, koja je bila uređena kao izletište s lovačkom kućom i paviljonom (Kaiserwald).58 Priredbe u kazalištu (Politeama Ciscutti, osn. 1881.) i Mornaričkom klubu (Marine-Kasino, 1872.) bile su odredištem večernjeg izlaska mornaričkih časnika i činovnika, državnih namještenika, intelektualaca i imućnih građana s njihovim bračnim družicama. Čest je gost u Puli bio Wiener Varietégesellschaft te brojne kazališne družine iz Austrije i Njemačke. Zabilježeno je da su i njemačke kazališne predstave bile dobro posjećivane, kao i opere i operete koje su se, osobito u ratnim godinama, uglavnom izvodile na njemačkom jeziku.59 U Mornaričkom klubu održavana su predavanja o njemačkoj književnosti, tehničkim novinama, elektrici, prirodnim znanostima predavači kojih nisu bili samo profesori pulskih gimnazija već i oni s bečkog, gradačkog, insbruškog i praškog sveučilišta te mornarički inženjeri i visoki časnici. U hotelu Riviera predavanja su održali i znameniti austrijski književnici Hermann Bahr i Karl Kraus, izdavač časopisa Die Fackel. 60 Najbogatija je knjižnica u gradu bila ona mornarička, pravo su korištenja koje imali, pored vojnih osoba i civila namještenih u Ratnoj mornarici, i građani “izvan vojne stege”, među kojima u prvom redu trebamo podrazumijevati naobražene Puljane koji su ondje mogli pronaći stručnu literaturu o pomorskoj vještini, morskoj flori i fauni, najnovijim tehničkim dostignućima, putopise i rječnike i dr. Među oko 30 000 knjiga bilo je najviše onih na njemačkom jeziku (44 %).61 Knjižnica Mornaričkog kluba, dostupnija širem krugu čitatelja, imala je većinu knjiga iz područja lijepe književnosti, također ponajviše na njemačkom jeziku.62

U Puli je rođen austrijski književnik Franz Karl Ginzkey (1871.-1963.), a djetinjstvo i mladenaštvo (1889-1901., 1905-1913.) provela Paula von Preradović (1887.-1951.), autorica austrijske himne (Land der Berge, Land am Strome), koji su u svojim djelima pisali i o djetinjstvu u Puli. Paula je Pulu nazivala svojim prvim zavičajem ili “južnom domovinom”.63 Mornarički časnik Georg von Trapp

57 Tentor, 89. 58 “Pola. Der Kaiserwald und die Siana-Straße”, Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung, 4-5, 1904., 32; Geuter’s Neuer illustrierter Führer von Pola, Zweite verbesserte Auflage, Pola, s. a., 24-25. 59 V. Matza, “Pola. Theater und Musik”, Illustrierte Oesterreichische Riviera-Zeitung, 4-5, 1904., 40-41; Balota, 103; Ujčić, 201-203. 60 Balota, 98; B. Dobrić, “Kraus u Puli 1913.”, Nova Istra, VIII, 1998., 115-116. 61 Na engleskom jeziku bilo je 22,2 % svezaka, na francuskom 21,3 %, a na talijanskom tek 9,6 %. Knjiga na hrvatskom gotovo da i nije bilo (na svim slavenskim jezicima bilo ih je ukupno 0,05 %). R. Lukin, Mornarička biblioteka (K. u. K.

Marine-Bibliothek), Pula 1986., 41-44. 62 Knjige na njemačkom jeziku nakon Prvog svjetskog rata premještene su u podrum, nakon čega im se zameće trag. Isto, 50-51. 63 T. Arambašin Slišković, Koliki su te voljeli, moja Pulo!, Zagreb 1996., 179-286; V. Božac, “Život i književni rad Paule von

Preradović”, Nova Istra, V, 1997., 131-139. Pauli von Preradović postavljena je 2001. spomen-ploča na zgradu u kojoj je stanovala.

Nje ma č ka gim na zi ja, da nas Arhe o loš ki mu zej Istre

(1880.-1947.), zapovjednik prve austro-ugarske podmornice (U-5), a poslije poznatiji kao otac proslavljene pjevačke obitelji Trapp, živio je u Puli i u njoj sagradio raskošnu vilu.64 Astronom Johann Palisa (1848.-1925.) boravio je u Puli 1871.-1880. kao ravnatelj Mornaričke zvjezdarnice, te je prvi otkriveni planetoid (uopće u povijesti austrijskog zvjezdoznanstva) nazvao Austria. Ukupno ih je u Puli otkrio 28, čime je stekao svjetski ugled.65 Dio je života u Puli proveo i skladatelj Franz Lehar (1870-1948.) kao ravnatelj mornaričkog orkestra (devedesetih godina) i, u drugom navratu, kapelnik mjesne limene glazbe (1910-1918.).66 Car Franjo Josip posjetio je Pulu desetak puta, a svoje su vile u njoj izgradili nadvojvode Karlo Stjepan, Leopold i Toma Salvator.

Pula je tako u drugoj polovini 19. i u prva dva desetljeća 20. stoljeća bila, uz Trst, jedini grad na Jadranu u kojemu je u značajnijem broju živjela i djelovala kolonija Nijemaca. I dok je Trst imao neusporedivo dužu tradiciju svojih njemačkih stanovnika jer je od 1382. živio pod habsburškom krunom i bio do kraja 18. stoljeća jedini značajniji lučki grad austrijskih zemalja i time njihov jedini izlaz na more (a vodeću ulogu nije izgubio sve do pada Carstva), u Puli je njemačko stanovništvo bilo novo, naseljavano u većem broju tek od sredine 19. stoljeća. Upravo je zbog te neukorijenjenosti zamjetan dio Nijemaca podlegao talijanizaciji, među kojima su prednjačili oni izvan vojnog sustava. Premda je u posljednjoj četvrtini 19. st. službena

64 B. Perović, “Vila podmorničara Von Trappa”, Glas Istre, 20. VIII. 1999., 14. 65 Premda je otkrivenim nebeskim tijelima pretežno nadijevao ženska imena iz područja mitologije, među njima se ipak nalazi i nekoliko “domaćih”: Polana (planetoid br. 142), Adria (143) i Istria (183). Polani i Adriji ime je dao osobno car Franjo Josip za svog posjeta Puli. E. Puh, Zvjezdarnica u Puli (K. u. K. Marine-Sternwarte), Pula 1991., 101-105. 66 U Puli je Lehar napisao konačni oblik Vesele udovice, te skladao operu Tatjana i valcer Lijepe Puljanke (Le belle Polesane).

Ujčić, 349; Arambašin Slišković, 348; S. Zlatić, “Muzički život u prošlosti Pule”, Prilozi o zavičaju, 1, 1980., 214; D.

Načinović, “Orkestralni zapis u bečkoj Glazbenoj zbirci”, Glas Istre, 28. III. 1999., 31.

politika, naišavši na čvrst otpor prije svega talijanskih građanskih snaga, počela napuštati germanizatorska nastojanja i promicati kozmopolitski duh grada, njemačka etnička sastavnica nije bila prikraćena niti za jedan bitan oslonac u očuvanju svog identiteta. S obzirom na stalan priljev novih pripadnika, dugoročno nije bila ugrožena i mogla je računati s tim da nakon nekoliko naraštaja njezini pripadnici neće više u Puli biti smatrani strancima. Dio je Nijemaca za to bio osigurao čvrsta polazišta, uvrstivši se među istaknute poduzetnike, intelektualce, umjetnike...

Razvitak te zajednice u njegovu je neprestanom usponu naprasno prekinuo Svjetski rat i njegov za Austro-Ugarsku poguban završetak. Grad dolazi u ruke države kojoj nije bila potrebna Pula kakvu je marljivo desetljećima gradila Habsburška Monarhija. Italija je imala velika pomorska uporišta u Tarantu, La Speziji, Brindisiju, Veneciji, Anconi i Messini, pa joj još jedno takvo, osobito na sjevernom Jadranu, nije bilo potrebno. Na sve se to nadovezala i velika gospodarska kriza koja je zahvatila poratnu Italiju. Drastično smanjivanje vojne posade i reduciranje Arsenala izazvalo je katastrofalne posljedice po gradsku privredu. S obzirom na to da je pulska industrijska, obrtnička i poljodjelska proizvodnja prije svega živjela od podmirivanja golemih potreba vojnog uporišta i pratećeg mu činovništva, grad se nakon rata našao u razdoblju velike recesije i visoke nezaposlenosti. “Grad se mora poistovjetiti s Mornaricom” bilo je geslo austrijskih vlasti,67 pa je tako Pula svoj privredni razvoj čvrsto vezala uz ratnu luku i njezin Arsenal, što je nakon 1918. skupo platila. Tisuće ostaju bez posla, a prvi među njima su državni (i vojni i civilni) činovnici: 1923. je broj nezaposlenih dosegao 22 000.68 Radništvo je s 20 000 zaposlenih spalo na 4 000 tridesetih godina, pri čemu su najviše stradali “arsenaloti” kojih se broj pred kraj rata popeo na 12 000, da bi nakon rata bilo posla tek za nekoliko stotina ljudi.69

Nova je vlast od prvoga dana po uspostavi jasno pokazala netrpeljivost prema njemačkoj zajednici. Jedan od prvih ukaza viceadmirala Umberta Cagnija, okupacijskog zapovjednika pomorskog uporišta u Puli, bio je onaj (16. 11. 1918.) o otvaranju svih škola “bez razlike s obzirom na nastavni jezik – izuzev njemačkih škola”.70 Isti je admiral donio i ukaz prema kojem se knjige njemačkog sadržaja i tiskane “njemačkim pismom” ne smiju javno rabiti te se stoga zapljenjuju knjige njemačkih škola i pohranjuju u podrumu Mornaričkog tehničkog odbora.71

67 “Die Stadt musste sich mit der Marine identifizieren und derselben die Lösung ihrer großen Aufgabe erleichtern.” Pola. Seine

Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft, 88. 68 P. Ravlić, “Gospodarski uzroci iseljavanja Hrvata i drugih stanovnika Istre između dva svjetska rata”, Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918.-1943.), Zagreb 2001., 549-551. Radi se o ukupnom broju nezaposlenih u Pulskoj provinciji, koja je obuhvaćala čitavu Istru, ali se, s obzirom na izrazito slabu razvijenost preostalog dijela Istre, barem tri četvrtine tog broja odnosi na Pulu. 69 G. Cumin, “Pola. Note di geografia urbana”, La porta orientale, I, 7-8, Trieste 1931., 709-711; I. Mihovilović, “Jadikovka prefekta Cimoronija”, Istra, 13, 8, 1975., 50-51. 70 Cottone, 131; Lukin, 65. Tek je dio hrvatskih škola otvoren, ali je u njih uvođen talijanski jezik kao nastavni pa one u praksi postaju talijanske. Tako već u travnju 1919. civilni povjerenik javlja Cagniju kako je od 38 hrvatskih škola u pulskom kotaru preostalo još samo njih četiri, ali da vjeruje kako će vrlo skoro i njih uspjeti pretvoriti u talijanske. V. Bratulić, Dokumenti o obrani i istrebljenju hrvatskih škola u Istri pod Italijom, Zagreb 1955., 21; Ujčić, 240. 71 Lukin, 65-66.

Pulski su Nijemci bili gradsko stanovništvo i upravo su njih promjene najviše pogodile. Budući da su pretežno živjeli od plaće i da nisu imali zemljišnih posjeda izlaz su vidjeli jedino u odlasku u zemlju svog materinskog jezika u kojoj ih nije čekalo blagostanje ali su barem mogli sačuvati nacionalni identitet. Većina je njih to učinila odmah po raspadu Austro-Ugarske, tj. u studenom i prosincu 1918. i prvim mjesecima sljedeće godine. U tom su prvom i najvećem valu pretežno bile obitelji vojnih i civilnih službenika koji su ostali bez posla.72 Vjerovali su kako će u Njemačkoj Austriji imati veće izglede za preživljavanje nego u Puli gdje se nisu mogli nadati da će talijanske okupacijske vlasti ublažiti odnos prema službenicima bivšeg poretka.

Tako su se sinovi i unuci vratili u zemlju svojih očeva i djedova, a oni malobrojni koji su ipak ostali nisu i opstali jer su vrlo brzo potalijančeni. Iako nisu imali mogućnosti za javno korištenje svojim jezikom budući da su Talijani (unatoč obećanjima) za nekoliko godina uspjeli ugušiti svaku javnu riječ koja nije bila talijanska (zatvorene su sve njemačke škole, ugašene novine i tiskare, zatvorene ili čak spaljene knjižnice),73 vjerojatno je to bila i dragovoljna odluka tih ljudi koji su željeli ostati u gradu zato jer su za njega bili emotivno vezani ili jednostavno nisu imali kamo otići. Desetljećima su pripadali povlaštenom, vladajućem sloju i teško su se mogli zamisliti u podređenom položaju: rješenje je bilo u postajanju Talijanima. Od njih do danas nisu preživjela čak ni prezimena jer su u drugoj polovici dvadesetih godina dekretima mijenjana u talijanizirani oblik, pa je tako, primjerice, Hödl postao Edel, Spiller Spille, Wahl Valli, Wiedenhoffer Videni, a Wilfling Villini.74 Na prvom popisu nakon Drugog svjetskog rata Nijemcima se izjasnilo samo osam Puljana, dok prema popisu iz 1991. u Puli žive 34 Nijemca.75

72 A. Giuliani, “La popolazione giuliana nella sua composizione etnica”, La Venezia Giulia, terra d’Italia, Venezia 1946., 175. 73 Kada su ukinute njemačke škole, uništene su školske knjižnice s knjigama na njemačkom jeziku. Suvremenici bilježe da su

“jednostavno nestale”, što ima značiti da su najvjerojatnije uništene. Isto su tako “nestale” knjige na njemačkom jeziku koje su pripadale Knjižnici Mornaričkog kluba. Lukin, 51. 74 H. Mezulić, Fašizam: krstitelj i palikuća, Pazin 1997. (pretisak iz 1946.), 55-108; Pretvaranje prezimena na talijanski oblik,

Trst 1928. (popis prezimena); E. Tomasini, I nerostellati del Grion di Pola, Parma 1980., 51, 328-329. 75 Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima, 4, Zagreb 1998., 2622.

Die de ut sche Be völ ke rung in Pula von der Mit te des 19. Jah rhun derts bis 1918

Pula erlebte ihre zweite Blüte (die erste in der Antike) in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts, wozu der Beschluss des Wiener Hofes, Pula den wichtigsten Kriegshafen der Österreich-ungarischen Monarchie zu verlautbaren, beigetragen hat. In einigen Jahrzehnten erhöhte sich die Zahl der Einwohner von Tausend auf einigen Zehntausende, es wurden neue Strassen und ganzen Vierteln gebaut, öffentliche und private Gebäude, Institutionen, Fabriken, Filialen grosser Firmen geöffnet, natürlich ein grosses Arsenal und eine Werft, zahlreiche Kasernen und Festungen. Unter der grossen Zahl neuer Einwohner, die mit ihrer Zahl die Zahl der Ureinwohner überschritten, war die deutsche Nationalminderheit sehr bedeutend, vor allem wegen ihres wirtschaftlichen und kulturellen Beitrages. Am Anfang handelte es sich um die Offiziere und Meister im Arsenal, später aber, am Ende des 19. Jahrhunderts, erhöhte sich die Zahl der Deutschen, die nicht direkt mit der Kriegsflotte verbunden waren. Es gab immer mehr Unternehmer, Beamten und Freiberufler, so dass die deutsche Gemeinschaft begann, ihre militärischen Eigenschaften zu verlieren. Das Kulturleben der Deutschen in Pula war sehr reich; wegen der Armee waren die Verbindungen mit Wien sehr entwickelt und deswegen waren viele deutsche und österreichische Künstler Gäste der Stadt, man veröffentlichte deutsche Zeitungen, deutsche Schulen waren aktiv, Firmen aus Wien und Prag öffneten ihre Filialen, Bibliotheken waren mit deutscher Literatur überfüllt... Nach dem Ende des Krieges, im Jahre 1918 kam die italienische Okkupationsverwaltung nach Pula, die von Anfang an eine grosse Unduldsamkeit gegenüber der deutschen Bevölkerung zeigte. In einer kurzen Zeit, bevor Pula mit dem Friedensvertrag Italien zugeteilt wurde, siedelte die grösste Zahl der Deutschen nach Deutschland und Österreich aus; eine geringe Zahl von denen, die geblieben waren, wurde (wie die restliche unitalienische Bevölkerung) einer groben Italienisierung unterzogen. Auf diese Weise wurde die Entwicklung der deutschen Gemeinschaft plötzlich unterbrochen, und zwar in dem Moment, als sie sich einen starken Ausgangspunkt für die weitere Entwicklung und eine der leitenden Rollen im Zivilleben der Stadt versicherte; bis zu diesem Moment war die Stadt nur wegen ihrer Militärstruktur erkennbar.