Ivan Ćo sić-Buk vin

Kraći povijesni prikaz do sel ja van ja Ni je ma ca (Švaba) u Cvelferiju

Kako je teklo doseljavanje Nijemaca u selo Vrbanju, slično bilo je i u ostalih osam sela Cvelferije (Soljani, Drenovci, Jurići (Đurići), Račinovci, Gunja, Rajevo Selo i Podgajci). Selo Strošinci koje danas pripada općini Vrbanja za čitavo vrijeme Vojne Krajine te, kasnije upravno je pripadalo pod Petrovaradinsku pukovniju tj. kumpaniju u Moroviću, kasnije kotar Šid (op.a.).

Početkom velike sječe (iskorištavanja) spačvanskih šuma (1850.-1870.) u selo Strošince između ostalih (Mađara, Čeha i Slovaka) doseljavaju i Nijemci, i tako 1857. godine u selu ima nekoliko njemačkih obitelji i to: Pachman (rotarius?), kasnijih godina zabilježen kao trgovac, (mercantilinus) Müler, Reichard i Fögler (iz Mađarske). Kasnijih godina, od 1870. (razvojačenjem Krajine i u vrijeme zahuktavanja sječe strošinačkih ogromnih šuma) u selu se nalazi još nekoliko njemačkih obitelji. Tako su u knjizi krštenih zapisani: Valentin, kbr. 3 (mercantilus) Pap (areutar?), dok nekolicina šumskih poslovođa živi i radi u šumskim naseobinama (barakama).1 Poslije prestanka velike sječe (1910.-1914.) nitko od ovih obitelji više ne živi u Strošincima. U selu ostaje tek nekoliko obitelji iz drugog vala doseljavanja (1900.-1930) Valter, Schneider, Fric, Gross, Trenz dok su tijekom II. Svjetskog rata obitelji Werner, Duhaček, Pleli, Jung, Štemer, Baron, Rozman, Gotfrid i ponjemčena obitelj Kralj otišli iz sela. 2

Kao najmanje selo, a blizu većih Račinovaca, Đurići su dugo godina administrativno od razvojačenja krajine (1873.) potpadali pod općinu Račinovci i župu Račinovci (pod župu i za vrijeme granice). U Đurićima je živio od prve polovice XIX st. mali broj Švaba (zatim Mađara, Čeha, i Poljaka-Maljuza) koji su do danas ostavili vidljive tragove u napretku življenja tog malog sela (urednost, poštovanost, marljivost mještana, op.a.).

Godine 1845. u popisu školske djece u Đurićima se nalazi kao polaznica škole i Franza Kernreiter, kći graničara (što je vrlo rijedak slučaj da je Nijemac graničar) stara osam godina (znači rođena 1837. g.).3 Nešto kasnijih godina, popis besplatne dodijele drveta (gratiss) za graničarske obitelji u Đurićima bilježi obitelj Kernreiter na kbr. 19, to je ujedno i jedina graničarska obitelj stranaca u Đurićima.4 Svi ostali vojno-graničarski popisi (trenutno dostupni autoru) ne bilježe Nijemce za vrijeme granice (1701.-1873.) u Đurićima. Kasnije naseljavanje nekolicine njemačkih obitelji

1 Arhiv Mjesnog ureda Strošinci, Liber baptisorum porochiae Stroshinci 1857.-1870. 2 Kazivale Anka Matić rođ. Filipović-Acina i Vita Vukovac rođ. Filipović-Acina iz Strošinaca. 3 Hrvatski državni arhiv – Zagreb (dalje: HDA), fond 445, Brodska graničarska pukovnija, kutija 568. 4 Autorova zbirka, Gratis=Holz=Grofor, Derns-Cosignations für das Jahr 1871., Jurići (Đurići).

odvija se od 1870. do 1910. godine. Krajem devetnaestog stoljeća i početkom dvadesetog u Đuriće se doselilo svega nekoliko obitelji Nijemaca i to poljoprivrednika i zanatlija. Tako su doseljene obitelji: Gurka, Werner, Majer, KrčKrizmajer, Gassenheimer Karl i još poneki izgubljeni iz sjećanja mještana sela. Danas su u selu još obitelj Werner, Krč-Krizmajer i Majer (muški članovi Majerovih su izumrli). Za vrijeme rata iselile su obitelj Gurka i Gassenheimer.5

Tipičan primjer doseljavanja u novu životnu sredinu je dolazak kovačkog majstora Karla Gassenheimera iz njemačkog sela Sarvaša u Đuriće (autorov pradjed). Karl Gassenheimer je kao majstor radio na izgradnji mosta Brčko – Gunja u razdoblju 1892.-1894. Nedugo poslije povratka u Sarvaš odlučio je doseliti u Đuriće (selo je upoznao prilikom rada na mostu) te tu otvoriti kovačnicu. Dolaskom u Đuriće oko 1905 god. oženio se iz ugledne kuće Jurić-Matičini (ženu Maricu) te tako stekao i određeni ugled u selu. Radeći dugo godina kao vrstan i jedini majstor kovač u selu prenio je svoj zanat i određene kvalitete umjetničkog rada na svoje brojne ženske i muške potomke. (obitelj je za vrijeme II. Svjetskog rata iselila iz Đurića).6

Danas veliko selo Gunja sve do prolaska željezničke pruge Vinkovci-Gunja 1886. (tj. izgradnje mosta od 1892.-1894. i produžetka pruge za Brčko) bilo je manje poljoprivredno mjesto u blizini većeg te vojno i trgovački jačeg Rajeva sela. Tek prolaskom pruge za Brčko tj. otvaranjem mosta (1894.) i naglim trgovačkim procvatom susjednog Brčkog, (ovim promjenama Rajevo selo prestaje biti zanimljivo i postaje poljoprivredna sredina s nešto obrtnika) Gunja počinje dobivati na značaju. Tako dolazi do većeg naseljavanja u selo, te do jačanja poljoprivrede i zanatstva.

Tih godina je i najintenzivnije iskorištavanje spačvanskih šuma te se u Gunji zbog blizine rijeke Save gradi i tvornica tanina (radila 1-2 godine). Zasigurno da je takav razvoj događaja privukao i mnoge doseljenike, a među njima i dio Nijemaca obrtnika.

Kako se u vojno-krajiškim evidencijama (popisima raznih vrsta) osim pojedinih rijetkih spominjanja nekog možebitnog njemačkog prezimena (kao onog gostioničara Johana Wadrona starog 27 god. iz Iloka, koji je zabilježen 1845. g. u popisu gostioničara XII. kumpanije), nije moglo naći Nijemaca doseljenih i živućih u Gunji do razvojačenja 1873. tako se od 1880.-ih godina, a napose 1892. doseljavaju Nijemci od kojih još neke obitelji žive u selu i danas (op.a.). Tako su do 1944. godine u selu živjele ove obitelji: Hill (zidar), Bur (kolar -iseljeni), Šprajc (poljoprivrednik), Kempf, Oswald, Obendorfer (1888.), Švajcer (tesar – 1880.), Hang (bačvar - 1890.). Obitelji kao Šulek i Ašperger su izumrle dok su dvije obitelji uzele hrvatska prezimena (Dominković- Emerikovi i Bukna?). Danas se u selu nalazi nekoliko pohrvaćenih njemačkih obitelji kao: Biber (prije II. Svjetskog rata mašinist), Lenz (stolar), Metzger (stolar) Brizanac i Vil (muški potomci iselili u druga mjesta) te Keler (nekada dobrostojeća obitelj obrtnika).7

5 Kazivač Marijan (Male) Begović iz Đurića. 6 Kazivala Elizabeta Gassenheimer, udana Ćosić-Bukvina, Đurići - Vrbanja. 7 Kazivao Stjepan Bogutovac iz Gunje.(Istraživanje za monografiju mjesta)

Selo Soljani kao i većina sela Cvelferije (izuzev Drenovaca kao zapovjednog mjesta XII. kumpanije, Rajevog Sela kao graničnog skelskog prijelaza, vojnog stacionara ili kontumaca, poštanskog središta te parobrodske stanice i Vrbanje u kojoj je bilo sjedište šumske vojne uprave) nije sve do razvojačenja granice imalo neki veći priliv stranaca, a naročito stranaca graničara. Stranaca ako je i bilo to su bili trgovci (raznih fela), zatim zanatlije (prioritetnih zanata potrebnih selu) te u župama svećenici, a u školama mjesni učitelji koji dolaze poslije prvih domaćih sinova koji su učiteljsko zvanje stekli kao niži graničarski časnici (školstvo je ustrojeno u kompaniji 1831. god., u Drenovcima 1780., trivijalna škola).

Godine 1858. Popis stupanja u vojnu službu graničara XII. kumpanije u selu Soljanima navodi pokraj ostalih domaćih graničara i Nagel Marka (Nagl i danas u Soljanima).

Godinu dana kasnije tj. 1859. Iskaz o aktivnoj i rezervnoj momčadi sačinjen prema opskrbnim listama za listopad iste godine, bilježi ponovno u Soljanima kao prostog graničara Nagl Marka.8

Kasnije doseljavanje Nijemaca u selo Soljane vezano je također za iskorištavanje šume koje počinje sve intenzivnije od 1860.-tih godina (kao i u Strošincima, Vrbanji i djelomično u Rajevu selu i Gunji, dok je doseljavanje u Drenovce, Račinovce, Podgajce i većim dijelom u Rajevo selo vezano za velike mogućnosti u poljoprivrednoj proizvodnji i obrtničkim poslovima gdje se osjećao veliki manjak obrtnika poslije razvojačenja granice, dok je dio doseljavanja u Gunju vezan uz most Brčko i željezničku prugu te rad na istim lokacijama).

S vremenom u Soljane doseljavaju, uz veliki priljev Slovaka i Mađara i neke obitelji Nijemaca. Neke od doseljenih obitelji su: Cimerman, Bahman, Šproh, Derc, Faster, Šercer, Štranh, Boj, Tir, Mormer, Rajšl, Šnajder, Gabik te još poneka obitelj danas iščezla iz sjećanja starijih mještana, a nezabilježena u crkvenim maticama.9

Neveliko selo Podgajci između Gunje, Rajeva sela, te nešto daljih Drenovaca i Vrbanje također nije imalo sve do 1880.-ih godina naseljenih stranaca u mjestu. Od spomenutih godina privučeni poslom oko šume i poljoprivrede Nijemci doseljavaju u Podgajce (op.a.). Tako su prije II. Svjetskog rata i za vrijeme rata u Podgajcima živjela samo 33 pripadnika njemačke zajednice koji su bili katolici i bavili su se poljoprivredom. Krajem rata je 21 Nijemac iselio dok je 12 osoba ostalo te završilo u logorima i vojnim zatvorima.10 Danas u Podgajcima nema pripadnika Folksdojčera dvije obitelji koje su ostale u selu poslije rata izumrle su tijekom godina (Šuler i Švajger). U selu ipak ima nešto Nijemaca koji su s vremenom preselili iz obližnjeg Rajeva sela.

8 HDA, fond 445, kutija 578. 9.Kazivač, prof. Tomislav Lunka (Istraživanje za monografiju mjesta) 9 Kazivač, prof. Tomislav Lunka (Istraživanje za monografiju mjesta) 10 HDA, Izvješće Općinske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora br.13. Posavski Podgajci 26.8.1945. Glavni urudžbeni zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina

Godine 1944. iz sela su otišli: Gerstenmajer, Krizmajer, Krasler, Aldcajmer (te obitelji Burg iz Vrbanje koji su imali ciglanu u blizini Save). Obitelj Štark je umrla u logoru Krndija.11

Spisi XII. drenovačke kumpanije za selo Račinovce sve do razvojačenja granice spominju tijekom mnogih godina tek ponekog stranca u selu. Tako popis gostioničara sačinjen 27. 12. 1845. u XII. kumpaniji navodi da je gostioničar u Račinovcima Carl Zeminger, star 37 godina (s nečitkim upisom mjesta rođenja). Ostalih šest gostioničara (u Gunji “Švabo” Johan Wadron) bili su s područja pukovnije (VII. Brdske). Dvojica od tih šest nisu morali imati dozvole za boravak u mjestima gdje su držali gostionice tj. točili piće, jer su bili iz mjesta gdje su radili. Ostala četvorica plus dvojica spomenutih “Švaba” imali su dozvole za rad na godinu dana u mjestima gdje su boravili držali “Birchaus”. Kod pojedinih “gostioničara” vidljivo je da je njihovo pravo zanimanje krojač, opančar ili nešto drugo.12

Masovnije doseljavanje stranaca u Račinovce (većinom Nijemaca) događa se krajem XIX. stoljeća, tj. od 1880. godine. Doseljavanje brojnih Nijemaca uvjetovano je velikim površinama novoobradivog zemljišta i plodnom zemljom velikog hatara Cerje i ostalih greda, zatim blizinom rijeke Save i trgovačkih mjesta s bosanske strane (zbog množine dokumenata o životu “Švaba” u Račinovcima autor neće opisivati njihov život i stradanja, taj dio prikazati će kroz dokumentarnu građu).

11 Kazivač Mato Matijević-Božin, Podgajci. 12 HDA, fond 445, kutija 568

Neveliko Rajevo selo koje je za vrijeme vojne krajine imalo značajnu ulogu u vojnom i gospodarskom pogledu u XII. drenovačkoj kumpaniji (kao skelski granični prijelaz, stacionar tj. kontumac, vojna pošta, trgovačko mjesto i parobrodska stanica) sve je to izgubilo prolaskom željezničke pruge (1886.) i puštanjem u promet mosta Brčko-Gunja 1894. godine. Zasigurno da su mnogi vojni i civilni činovnici te zanatlije bili u to vrijeme (od 1701. do 1881. konačnog pripojenja civilnoj Hrvatskoj) bili Nijemci. Vojna lica nisu se dugo zadržavala u zapovjednim mjestima te ih (samo nekoliko godina) je i teže pronaći popisane u raznim dokumentima (iz pojedinih dokumenata se vidi da ih je bilo u spomenutim službama).

Obrtnici i zanatlije raznih profila u većini slučajeva odselili su poslije spomenutih događanja u preusmjeravanju prometnih i gospodarskih pravaca (op.a.).

Izvod iz nominalne liste o djeci oba spola koja idu u školu i u kojem mjestu od 21.listopada 1845. u Rajevom selu spominje samo jednog stranca i to Nijemca Quirina (Kvirin) Piekersa, starog 7 godina, sina obrtnika.13

Nedugo potom, pregled komercijalnih obrta na području XII. kumpanije sačinjen 23. siječnja 1848. godine u pribilješci ispod prikazane tablice s raznim obrtima navodi jednog obrtnika iz Rajeva Sela. U pribilješci se kaže da je užar Georg

13 Isto.

Peiker iz Rajeva Sela umro.14. Potvrda navodima o mnogobrojnosti obrtnika u Rajevom selu i njegovom pozitivnom vojno-gospodarskom položaju je i dokument od 29. siječnja 1865 god. broj 6834 koji je ustvari potvrda pravila “Obrtničkog društva” u selu. 15

Mnogo godina kasnije učitelj u rajevačkoj školi (Strossmayer) bilježi da se počinju 1891. godine doseljavati Nijemci i Bačvani, a za njima Rusini (iz pribilježbi istog učitelja vidi se da je bilo obrtnika u selu kada je 1890. posvećena zastava obrtničkog društva).16

Od spomenute 1891. u selo doseljava veći broj Nijemaca, većinom iz Banata, neke od tih porodica bile su: Šlarb (tri porodice), Brajer (tri porodice), Endes (dvije porodice - ribari i stolari), Kremer (tri porodice), Szabo (Nijemci?, dvije porodice), Gross, Jozef, Najberger (kolar) i Fradl. Od spomenutih porodica, osam njih su bili zanatlije. Godine 1909. pored ranije spomenutih obitelji u selu živi još nekoliko Nijemaca, obrtnika i trgovaca: Stark (sitničar), Seitz (brijač), Švager (sitničar), Fridrih (stolar), Ruk (bačvar) i Valentin.17

14 HDA, fond 445, kutija 573. 15 Arhiv Zavičajnog muzeja “Stjepan Gruber” u Županji, spis broj 312/1911. 16 Arhiv škole Rajevo Selo, Spomenica za pučku učionu u Rajevu Selu od 1871.-1914. (Ljetopis obći) 17 Arhiv Zavičajnog muzeja “Stjepan Gruber” u Županji. Popis obrtnika i tvorničkih poduzeća, Rajevo Selo 2. rujna 1909.

Selo Drenovci kao dugogodišnje zapovjedno mjesto za sela drenovačke Posavine i istočnog dijela spačvanskog bazena (prije toga zapovjedna mjesta bila su sela Morović i Rajevo Selo) zasigurno je uvijek imalo po nekog stanovnika iz zapovjednih struktura koji je poticao iz njemačkog naroda. Otvaranjem Njemačke škole u Drenovcima 1870. godine, za učitelja dolazi Nijemac Petar Thussland. Idući učitelj koji se spominje 1786. prilikom svog odlaska iz sela je također Nijemac, Franz Fazel.18

Postavši stalnim zapovjednim mjestom XII. kumpanije (satnije), sedme brodske pješačke pukovnije 1808. godine, selo Drenovci počinju poprimati drugačiji izgled te dolazi i do većeg naseljavanja stranaca, pogotovo zapovjednog osoblja njemačkog podrijetla.

Zajedno s dijelom časnika Nijemaca u selu, pored vojnog osoblja boravi i upravno osoblje (administrativno), zatim liječnici, babice, školnici, svećenici i obrtnici.

Najzanimljiviji od ovih svih su obrtnici (ostali su bivali u selu godinu, dvije ili nešto duže, pet-šest godina i odlazili) koji su došavši u jednu sredinu u istoj u velikoj većini slučajeva i ostajali (našavši određene razloge za ostanak). Tako su Drenovci, malo po malo, sve do razvojačenja granice 1873. a pogotovo od tog vremena do 1881. i konačnog pripojenja civilnoj Hrvatskoj postali jako poljoprivredno-obrtničko mjesto (natječući se s Vrbanjom koja oko 1880. uzima primat u nizu područja seoskog, gospodarskog i kulturnog življenja, osim možda poljoprivrede, gdje su novodoseljeni Nijemci iz Drenovaca bili veoma jaki – op.a.).

Godine 1837 u iskazu o plaćenom ogrjevnom drvetu za istu godinu od strane sedam časnika koji su platili ogrjev može se vidjeti da su trojica Nijemci.

Tako je od upravnih časnika oberleutnant Wenzel Aranz (natporučnik), dok su ostala dva zapovjedna časnika, oberleutnant Allois Hass i unterleutnant Ignacz Schritviser.19 Nedugo potom (21.10.1845.) iz izvoda nominalne liste o djeci oba spola koji idu u školu u svojim mjestima XII. satnije ili trivijalke u Drenovcima te više škole u Vinkovcima, vidljivo je da samo dvoje djece njemačkog podrijetla (nekih drugih naroda i nema) ide u drenovačku školu. Tako je zapisan Matho Chuss star 11 godina i Adam Landgauer star 8 godina, obadvojica sinovi obrtnika.20 Pregled komercijalnih obrta od 23.1.1848. godine u drenovačkoj satniji navodi u bilješci ispod tablice (pregleda) obrta u satniji i dvojicu majstora. U spomenutoj pribilješci stoji da je remenarski šegrt Georg Kobonauz postao majstor, dok je majstor puškar Franz Langauer iste godine umro.21 Slijedećih godina također u zapovjednoj strukturi satnije pored ostalih (Čeha, Talijana i drugih) ima i Nijemaca.

Tako opskrbna lista za upravno osoblje od 30.10.1859. (uprava satnije školstva, građevina i šumarstva) bilježi u dijelu Först Personal (šumarsko osoblje) i feštera Josefa Haderera, kao “förster I. classe”.22

18 Ivica Ćosić-Bukvin: Vrbanja I, Vinkovci 1994. 19 HDA, fond 445, kutija 559. 20 Isto. Kutija 568. 21 Isto. Kutija 573. 22 Isto. Kutija 578.

Evidencija stupanja u vojnu službu iz godine 1858. navodi i kaplara (korpolaris) imenom Tausig Carl. Isti popis ne navodi iz kojeg je sela. Pošto je dotični bio niži časnik (dočasnik), a Drenovci zapovjedno sjedište, velika je vjerojatnost da je živio u zapovjednom mjestu.23

Nešto prije razvojačenja granice (1873.) zapisnik dodjele ogrjevnog drveta prema gratis pristojbi (besplatna dodjela) od 29.4.1863. a za godinu 1864. – 1865. bilježi i još neke Nijemce u satnijskim zapovjednim vrhovima XII. drenovačke kumpanije i Crkve.

Od časnika to su: Oberleutnant (natporučnik) Josef Hornstein i satnijski liječnik Georg Pichler, obojica u Drenovcima; zatim župnici Josef Blank u Vrbanji i Anton Itlinger u Drenovcima.24

Razvojačenjem granice (1873.), zatim uvođenjem civilno-građanskog života te već zahuktalom sječom spačvanskih stoljetnih hrastika (a napose bitno za Drenovce velike poljoprivredne površine pod pašnjacima, barama te dijelovi obradivih površina nastalih višegodišnjim krčenjem šikara i šumaraka) i otvaranjem pruge Vinkovci-Gunja, zatim i većim gospodarskim mogućnostima, selo Drenovce naseljava veliki broj njemačkih obitelji sve do 1890.-tih godina. Većina doseljenih su poljoprivrednici uz ponešto obrtnika (op.a.).

Tako već godine 1873. u Drenovcima se osniva “društvo obrtnika”, isto se spominje kao zadruga i 1889. u izvješću županijske oblasti, o stanju obrtnih zadruga u Županji. 25

Autor će daljnji život Nijemaca (“Švaba”) u Drenovcima do 1944. g. prikazati kroz originalne dokumente iz kasnijeg vremena.

23 Isto. 24 Isto. Kutija 579. 25 Arhiv Zavičajnog muzeja “Stjepan Gruber” u Županji, spis br. 46703/1889 – ZV-UO; spis br. 312/1911/Kotarsko poglavarstvo Županja.

Eine kürze re Dar stel lung der Ansie dlung der De ut schen (Schwa ben) in Zwel fe rien

Wie die Ansiedlung der Schwaben in das Dorf Vrbanja verlief, geschah es auch auf diese oder ähnliche Weise in den anderen acht Dörfern Zwelferiens (Soljani, Drenovci, Jurići (Đurići), Račinovci, Gunja, Rajevo selo und Podgajci).

Das Dorf Strošinci, das heute der Gemeinde Vrbanja zugehört, war während der Zeit der Militärgrenze, aber auch später, ein legislatives Teil der Petrovaradin –Regimente, oder in anderen Worten, ein Teil der Kumpanie in Morovici, das spätere Bezirk Šid. Mit den grossen Fällen (der Ausnutzung) der Wälder in Spačva (1850-1870) kommen die Deutschen in das Dorf Strošinci - aus diesem Grund gab es 1857 im Dorf einige deutschen Familien.

Als kleinstes Dorf gehörte das Dorf Đurići jahrelang administrativ von den demilitarisierten Militärgrenzen der Gemeinde Račinovci und Pfarrei Račinovci an. In Đurići lebte von der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts eine kleine Zahl von Schwaben.

Das Dorf Gunja war bis zum Bau der Bahnstrecke Vinkovci-Gunja im Jahre 1886 ein kleinerer landwirtschaftlicher Ort, und später bekam es mit dem Bau der Bahnstrecke nach Brčko, oder in anderen Worten, mit der Eröffnung der Brücke (1894) und mit der plötzlichen Entwicklung des Handels im benachbarten Brčko, eine wichtigere Bedeutung. Es kam zur einer grosseren Ansiedlung in das Dorf, als auch und zur Stärkung der Wirtschaft und des Handwerkes, deren Träger die Deutschen waren.

Das Dorf Soljani hatte, bis zur Demilitarisierung der Grenze, keinen grösseren Zuzug von Ausländern, vor allem, der Ausländer- Grenzsoldaten. Die Ausländer waren, wenn es sie überhaupt gab, Händler, Handwerker, Priester und Lehrer.

Ein kleineres Dorf Podgajci, zwischen Gunja, Rajevo selo und der etwas weiteren Drenovci und Vrbanja hatte bis zum Jahr 1880 auch eine kleinere Zahl von angesiedelten Ausländern. Erst dann siedelten die Deutschen, die mit der Wald- und Landwirtschaft angezogen wurden, das Dorf Podgajci an.

Im Jahre 1880 geschah eine Massenansiedlung der Ausländer (meistens der Deutschen) in das Dorf Račinovci. Die Ansiedlung der zahlreichen Deutschen war mit den grossen Flächen des neubebaubaren Landes, einem fruchtbaren Boden, dem Fluss Sava in der Nähe und den Handelsorten auf der bosnischen Seite bedingt.

Das Dorf Rajevo selo, das während der Militärgrenze eine bedeutende Rolle im militärischen und wirtschaftlichen Sinne in der XII. Drenovac – Kumpanie hatte, verlor nach dem Ausbau der Strecke (1886) und nachdem die Brücke Brčko-Gunja im Jahre 1894 in Umlauf gesetzt wurde, seine Bedeutung. Es ist ganz sicher, dass zu dieser Zeit viele Militär- und Zivilangestellte Deutsche waren.

Das Dorf Drenovci, als langjähriger Befehlort für die Dörfer in der DrenovacSava Ebene und für den östlichen Teil des Spačva –Bassins hatte bestimmt immer einen Einwohner aus den Befehlstrukturen, der aus dem deutschen Volk stammte.