Ni ves Ri tig-Bel jak

Ni ves RIT TIG-BEL JAK

Etnički humor o Nijemcima u Hrvat skoj

Ovaj vrlo širok naslov zapravo je zamisao koju ostvarujem u okviru projekta Nijemci i Austrijanci u Hrvatskoj, a ono o čemu bih voljela govoriti ovom prilikom je tek uvod u STRATEGIJU TOG ISTRAŽIVANJA.

I ETNIČKI i HUMOR su dva široka i zahtjevna pojma tako da i sama terminološka odrednica sugerira slobodnu interpretaciju ove složenice, a uvrstimo li ovo istraživanje u folklor, nećemo pristup nimalo pojednostavniti. Isto kao i folklor i etnos (etnički) označava ideju nepostojanog, promjenjivog sadržaja. Tek u naše vrijeme taj pojam dobiva na značenju, no, ponovit ću to još jednom, toliko je sadržaja pokriveno tim terminom, da je savršeno teško doći do jednostavne identifikacije.

Po svemu proizlazi da su etnolozi mišljenja kako je krajnji smisao podjele na etničke grupe u razmatranju različitosti. (Ljuboja 2001:11) Naglašavanje različitosti (jezičke, teritorijalne, porijeklovne ) upravo je ono što dovodi do osobnog identiteta zajednice i odnosa prvenstveno prema susjedima, a zatim i prema svim drugim zajednicama. Dalje razmatranje ovog problema dovelo bi nas do Frederica Bartha koji je uočio ono što su svi već znali no nisu izgovorili ni naglasili: različitost ne treba tražiti u osobinama već u etničkim granicama. (usp. Barth 1970). A u našim primjerima itekako će se vidjeti pomičnost tih granica.

Pri koncipiranju studije poslužila sam se tiskovnom građom iz humoristično satiričkog časopisa Koprive, koji izlazi u Zagrebu od 1906. – 1940. Izlazi kao tjednik, polumjesečnik i mjesečnik. Od 1941. izlaze Nove hrvatske Koprive. Više puta ovaj satirički list mijenjao je podnaslov, a ja sam se u navedenom pilot – istraživanju zaustavila na brojevima koji se bave problemima Habsburške Monarhije s pozicija Zagreba i Hrvatske i to do početka Prvog svjetskog rata. Koprive su list velikog formata, pa je lako zamisliti kako ga građani čitaju s bambusovih okvira u nekoj od tzv. “bečkih” kavana ispijajući šalicu melangea. Bio je to likovno raskošno opremljen list, a ilustracije potpisuju cijenjeni umjetnici kao što su Becić i Vanka.

Koprive su izrasle iz ranijih satiričkih tiskovina poput Vragoljana (izlazio u Bakru), Zvekana u Zagrebu, Brice, Biča, Triesa, Trna, Čauša, Ćuka, Satira, a davne 1862. u Varaždinu se pojavio Podravski jež, preteča mnogo poznatijeg zagrebačkog Ježa koji počinje izlaziti 1906., dvije godine prije Duje balavca u Splitu. Nedavno je Nacionalna i sveučilišna knjižnica iz Zagreba otkupila humoristične listove hrvatskih iseljenika: Osu iz New Yorka, izašla 1902. te Vukodlaka iz Chicaga iz 1915. I te brojeve trebat će prelistati.

Drugu grupu građe pronalazila sam u najnovijim zbirkama viceva objavljivanih od 1990. (Voje Šiljka i Stjepana Babića na stranicama interneta i u zagrebačkoj

usmenoj predaji). Ovaj inicijalni korpus građe vjerojatno nije dovoljan da bi se pohvatali svi parametri likova, no odnekud valja započeti.

Namjeravam se dakle baviti vicem i šalom kao povijesnim iskustvom i pamćenjem naroda, a taj žanr u multietničkoj i bilingvalnoj sredini kakva je bila Hrvatska nije zanemariv. Često stvara dojam sukoba - od sasvim benignog do oštrog oblika. Otkrivajući pomalo tu specifičnu međuetničku komunikaciju , sama me građa uputila da među sudionike, likove i tvorce šaljivih situacija uvrstim: Staroaustrijance, Austrijance, Hrvate, Srbe, Bosance, Švabe i Nijemce (napose u novijim vicevima), ali i sam njemački jezik.

Humor je širok pojam kojeg u prvom redu ističem kao estetsku kategoriju, vid relacije, modalitet, vrstu intelektualnog prosuđivanja koje nadkriljuje emocije.

Socijalno-antropološki pogled na humor ide ruku pod ruku s teorijsko književnim, onim o malim oblicima. Milivoj Solar drži kako vicevi stoje na razmeđi različitih područja. Prati ga višestruk teoretski interes: Solar se tragom misli da i najjednostavniji vic posjeduje vrlo složenu strukturu zalaže za dvostruku analizu djela ovog žanra: “ako je uspjeli vic u najmanju ruku neki oblik jezičnog stvaralaštva ,onda njegova analiza mora biti kao prilog razumijevanju načina na koji se ostvaruje jedna toliko specifična književna vrsta, tako i prilog razumijevanja specifičnosti jedne tvorevine kojoj smo, učinivši je predmetom interpretacije, priznali određeni individualitet" ( Solar 1974 : 217).

Poći ću kronološkim redom u kom se šala, cjenjeniji književni oblik, izmjenjuje s vicem, manje cijenjenim oblikom. Na početku jedan negativan nalaz.

U antologiji šaljivih narodnih pripovjedaka Stjepka Težaka koje je izdala Školska knjiga kao udžbenik u nastavi hrvatskog jezika za 5. razred, a koja se od 1963. doštampava desetak puta, nema ni jedna šala o Nijemcima, Švabama. Prepuna je likovima Cigana, Muji, Eri, Bosancima, prolaznicima i žiteljima hrvatskog prostora. Vjerojatno autor nije našao dovoljno zanimljive građe, a ako je i naišao na nju, trebalo ju je pojasniti đacima i reći tko su Švabe u Hrvatskoj, tko su Folksdojčeri, što te 1963.i ne bi bilo politički umjesno.

Na šale u kojima se pojavljuju lica pripadnika Habsburške monarhije gleda se danas kao na folklornu građu “iz naše prošlosti” premda su to zanimljive suvrstice šala, poznatih u cijeloj srednjoj Europi (Marks 2001:74,79). Poneki od ovih viceva zaista ne funkcioniraju u današnjem okruženju, no poneki su zadržali svoju univerzalnu šaljivost. Tom ću se razinom humora baviti u kasnijem radu.

Tako Koprive iz 1909. donose šalu o tome kako je car Josip II. putovao preodjeven carevinom, ispred svoje pratnje. Nestrpljiva krčmarica kod koje je odsjeo, ispituje kad će doći car, kako izgleda i sl. Car se upravo brijao a ona nikako da prestane. Napokon, pita kakvu on funkciju ima kod cara, a Josip će: “Ja ga katkad brijem.”

Tu su zatim vojničke šale tipa:

Dobrovoljnog ročnika Majera (malo blaži oblik Švejka) pita narednik zašto ne smije pružiti glavu van dok vlak prolazi tunelom. On odgovara da bi tada oštetio tunel koji sačinjava erarsko dobro.

Ili ovaj vojnički:

Vojnik je propustio civila u austrijski logor. Ubrzo su to uočili i vojnik je pozvan je na odgovornost. Mislio je, branio se vojnik, da je to preodjeven časnik jer mu se obratio riječima: -Marš marše šokačko - ...(Kop.1912.)

Švabo i Bosanac su par čije dogodovštine rado pretiskavaju Koprive. Nakon aneksije Bosne, svaki je stranac za domaćine - Švabo:

Tako Švabo fotograf objašnjava Bosancu zašto valja naručiti više fotografija: svaki dalji tucet je za 1 krunu jeftiniji. – E napravi mi od šestog tuceta tri komada – veli Bosanac (Kop..1912. 5/4)

Apsurdan razgovor između dva govornika od kojih je jedan domaći, jednostavan seljak, a drugi stranac koji govori njemački, razumljiv je samo dvojezičnoj generaciji kojoj nije potrebno prevoditi cijele rečenice i tako narušiti lapidarnost vica. Seljak konstruira svoj njemački na temelju homofonije, slične zvučnosti jezika. Navodim primjer vica kojeg su znali svi moji kazivači rođeni između dva svjetska rata:

Vozili se u vlaku prema Beču Ličanin i Austrijanac. Ličanin je izvadio slaninu i kruh, narezao sebi te ponudio suputnika. Ovaj je uzeo i zahvalio: -Danke! -

Ličanin je ponovo narezao, ovaj je zahvalio, sve dok Ličaninu nije prekipjelo i udario ga slaninom .-E sad je dosta, ja ti dajem dobar komad a ti stalno TANKO, TANKO - .

U slijedećoj šali parodira se slabo poznavanje njemačkog, službenog vojnog jezika.

Na vojnoj smotri trebao se pojaviti car Franjo Josip i oberst poduči svoje ročnike:-Njegovo veličanstvo uvijek postavlja ista pitanja na koja treba odgovoriti njemački. Prvo pitanje: -Wie heisst du? Drugo pitanje: Wie alt bist du? Treće pitanje : Sind deine Eltern noch im Leben? Došao car i malo promijenio redoslijed, pa je razgovor između Zagorca i cara tekao ovako: - Wie alt bis du? - Štef. - Wie heisst du? - 18. - Wer ist da blöd, ich oder du? - Alle beide, ihre Maestät.

Tako ti danas “nerazumljivi” vicevi preslikavaju vrijeme u kome je dvojezičnost bila opća pojava. Potvrđuje to i šaljivi izvještaj uz predivan crtež iz Kopriva (1906. br.5/6, str.13): Zagrebačke dame na Sokolskom sletu: Jedna gospođa iz Gospojinog odbora - Bedenken sie nur. Der Odbor bittet, wir sollen während der Slet nicht deutsch sprechen. Drei Tage nicht deutsch zu sprechen. Druga: -To vam je nova vlada. Sad i nas u politiku uvlače-.

Još nekoliko primjera koji ukazuju da se i vic kao i šala mogu promatrati kao povijesni izvor, napose iz doba ne tako davne prošlosti.

Omiljeni likovi austrijske vojske u Koprivama su bruder Jovo i bruder Nikola (ili Jovo i Simo). Imena sugeriraju da je riječ o Racima, Srbima ili Vlasima u austrijskoj vojsci.

Dva kapetana , Jovo i Simo nisu se dugo vidjeli pa Simo pita, čuvši da se ovaj oženio: ...und hast du aus Liebe geheiratet?

Nein aus Gospić, odgovori ozbiljno Jovo.

Ili:

Došli bruder Jovo i bruder Nikola , ein pensionierter Major und ein pensionierter Oberst u Polu i pošli malo razgledati grad. Tako dođu do veličanstvenih ruševina rimskog Kolloseuma. - Vidiš bruder, veli gosp. Oberst - Tu su ti stari Rimljani razvijali svoju kolosalnu vlast. - So, veli major – und wie hat das Österreich erlauben können? -

Klasičnih viceva o Švabama, kakvi se primjerice susreću u srpskom tisku prve polovice dvadesetog stoljeća, vrlo je malo.

Naišla sam na svega dvije šale pa ih citiram. U prvoj se ismijava slabo poznavanje hrvatskog jezika, a druga kao da sugerira nejasne oblike dobrog ponašanja u urbanoj sredini Hrvatske, na koje seljaci iz zatvorenih sela jasnih etničkih granica – nisu navikli. Kop. br12/13 iz 1912:

Iz Slavonije:

Utekao Švabi krmak, a on za njim u potjeru .Usput sretne komšiju Srbina pa ga zapita: Hej gomšija, jel ti fidila moj, kako se kaše... - Što komšija... - No on, moj muž od krmača.-

Koprive br.7 istog godišta:

Došli čika Andrija i čika Stevan u Zagreb na stočnu izložbu. Ali dogodilo se da čika Andrija i čika Stevan gucnu i uzmu da se bećare izložbom. Dođu pred jednu kušaonu, kad čika Stevan ugleda jedno strojno i ubavo djevojče s rumenim obrazićima a u njihovoj narodnoj nošnji. Čiča se malo razgoropadio pa sve štuca i zirka na curu i misli “Ne poznajem je al bit će naša cura.” I časom štipac curu za obraz: - Dobar večer suzo moja! - A cura u seljačkoj narodnoj nošnji lupne čiku po prstima da je sve zvonilo: Sie ein ganz gemeiner Kerl... das kann man nur von einem Bauer haben. A čika Stevan se namrgodio: - Ajdemote mi kuću. U ovom Zagrebu sve naopako. Kod nas se Švabice ne uvlače u naše aljine pa bar znaš tko je tvoj a tko nije.

Partizanski tisak je dobro obrađen i tu nije teško doći do građe. U njoj su Nijemci stereotipni likovi koje je lako svladati. U zbirkama Vuka Vrčevića nastalih polovicom devetnaestog stoljeća, pojavljuje se lik Bošnjaka i Nijemca tlačitelja, pa tu partizansku humorističnu djelatnost možemo, u neku ruku, smatrati seljenjem motiva. Tim lakše što u tim šalama Bošnjak nije jasno etnički definiran.

Vicevi o Bobiju i Rudiju odupiru se kronološkom prikazu jer su vitalni i s lakoćom prelaze radikalne društvene mijene. Ti staroaustrijski likovi šeću hrvatskim folklorom, a svojim su se bezazlenim rješenjima ugnijezdili u mirno vrijeme vladavine Franje Josipa. Po potrebi su bili i Austrijanci i Česi i Hrvati. Njihovi su vicevi jednako dobro odzvanjali Bečom kao i Zagrebom. Nacionalno obilježje tih likova nije istaknuto a nije ni presudno za poantu.

Zanimljivo je njihova dugovječnost i trajanje u vremenu komunizma. Možda su im život produžili i dopadljivi crteži Franje Maixnera čije su se knjižice otisnute u vlastitim izdanjima prodavale u kioscima duboko u vrijeme izgradnje socijalizma, još 1957.godine. Tip s monoklom, djecom blizancima Maksom i Moricom, i spominjanjem cara, možda je bio tihi protest građana koji su u komunizmu gubili ugled. Navest ću primjer “obrađene” zbilje kako bi to nazvao Solar, u kojoj se “nekorektni” likovi sociopolitičkog sustava interferiraju s novim društvenim pojavama. Autor tajnog vica iz zbirke Stjepana Babića uzeo je upravo taj monarhistički par da bi postigao dvostruki efekt - jedan je upravo ta apsurdna interferencija. Umirao Bobi pa zamoli Rudija da ode do sekretara i upiše ga u Partiju. - Jesi li lud Bobi- što će ti to sad pred smrt?

- Znaš Rudi, bolje da umre jedan od njihovih nego naš. Ide Bobi ulicom pa klima, posrće, oči mu se sklapaju od umora. Što ti je, pita Rudi. - Već sedam dana nisam spavao. Upisao sam se u Partiju, pa mi rekoše da moram biti budan. -

Koliko god nam u prvi mah likovi Mehe i Hase, danas nesumnjivo vrlo popularnom paru i u hrvatskoj svakodnevici, izgledali vjerski i nacionalno određeni, to je njihovo obilježje nebitno. Oni su suvremeni likovi, često gastarbajteri koji se moraju snaći u nadmoćnoj sredini. Njihova su rješenja takova da pobuđuju smijeh, a dadu se iščitati kao univerzalni bosanski mikrokozmos koji nije okrutan sa svojim blentavim i naivnim zemljacima, pa će Haso kao Bobi iz prošlog doba “preskočiti” poraze životnih situacija svojim smiješnim rješenjem.

Premda su vicevi o Muji i Hasi mali odmak od zadane teme, spominjem ih jer se od 1970. u humoru pomalo rađa drugačija slika o Nijemcima potaknuta novim oblikom međuetničke komunikacije, početkom intenzivne migracije radnika u Njemačku. Izdvojit ću dva vica u vezi s Njemačkom koja se i danas pričaju, no možda i prema tiskanom izdanju Ježeva humor – vica Mujo i Haso iz l978.

Pozvao Haso Muju kod sebe u Njemačku. Pokazuje mu na portafonu kako stanuje u kući s učenim svijetom. - Vidiš sve neki Dr., Mag..Dipl.ing... - Čuješ bolan Haso a što ti je to Fr. ispred tvog imena ? - Fizički radnik , bolan. –

Oženio se Haso negdje u Njemačkoj , pa odlučio dovesti svoju Gretu u rodni kraj. Usput joj je u vlaku objašnjavao kako se Bosanci šegače i što sve o njemu pričaju. Na jednoj stanici ona odjednom shvati i uzvikne: - Eno nas među tvojim zemljacima!- Po čemu poznade? – začudi se Haso.

Žena pokaže na šepavog hođu s bijelom čalmom na glavi. - Pa vidiš onoga: boli ga noga a on je zavezao glavu! -

U tom poslijeratnom razdoblju nastupaju uz gastarbajterske viceve i vicevi u kojima su Nijemci tek jedan od likova vica, često uz Francuza, Amerikanca ili Rusa, da bi se po ustaljenoj shemi došlo do glavnog junaka tj. poante vica u kojoj “domaći” junak likuje nad konkurentima. Nijemac je stereotipni lik, sistematična osoba s razvijenim tehničkim smislom no nije više opterećen ratom.

Među zabranjenim vicevima iz doba komunizma pojavio se i nekonvencionalan vic u kojem bivši partizani pružaju neočekivanu, promijenjenu sliku:

Zagorac i Dalmatinac na nekom su se otoku izvlačili iz njemačkog obruča i Dalmatinac je stalno upozoravao: - Pssst, Nijemci spavaju.-

Trideset godina nakon rata Zagorac posjeti Dalmatinca na otoku i veselo ga zazove.

Ovaj mu odvrati :- Psst, Nijemci spavaju. –

Vrlo su inventivni vicevi koji ponovo ismijavaju jezičku uskogrudnost i neobrazovanost “blentavog” lika, ovaj puta gastarbajtera, a odigravaju se u Njemačkoj.

Štef na bauštele vikne na treći kat zidaru Nijemcu: -Hiti sajlu !

Zadere se još jedanput. -Čuješ? Sajlu hiti..

Iz sveg glasa vikne tada Štef: -Šprehen zi dojč?-Ja was willst Du? -Hiti tu sajlu, j. ti mater blesavu –(V.Šiljak 2002: 120).

Šiljak navodi i stari vic iz zagorskog okruženja, također vezan uz jezičnu nekulturu:

Zakaj se knedli zoveju , tak kak se zoveju : KNEDLI? - Ja si mislim, veli Štef- da ak su okrugli kak knedli, mehki kak knedli, i ak još k tome izgledaju kak knedli, da se ondak i nikak drugače ne bi smeli zvat – nek knedli. (Šiljak 2002,121).

Često se naglašava kako su šale i vicevi žanr koji ne trpi etničku diskriminaciju pa ti primjeri najčešće ukazuju na ljudsku potrebu savladavanja stranog jezika, duha i kulture vremena i prostora u kojem likovi žive ili su se našli. Kome to ne uspijeva –smiješan je. Premda, i povjesničar Ivo Banac u novije vrijeme naglašava da na Zapadu vlada “politička korektnost” pa su etnički vicevi uistinu nezamislivi, posebno oni koji ističu stereotipe (Banac 2003,11), dodala bih da je prag tolerancije u tom pogledu vrlo krhak. I u zapadnom svijetu gdje su nastali vicevi o Židovima, Škotima, Ciganima dovoljno je uzburkati duhove pa da se iz depoa prošlosti izvuku upravo ti paradigmatični primjeri.

U vrijeme tzv. “balvan revolucije” pojavljivali su se u hrvatskom tisku vicevi o Srbima, a likovi s kojima su konfrontirani su Hrvati, Bosanci, Slovenci, Mađari i dr. Navest ću jedan u kojem se pojavljuje i Švabo. Vic je vjerojatno stariji, no pretisak zahvaljujemo tadašnjoj predratnoj situaciji u kojoj su Srbi sami sebe prikazivali kao žrtve.

Učiteljica je na kraju godine podijelila svjedodžbe. Mali Pišta (Mađar) odlazi ponosan kući, mali Hans (Švabo) digo nos do neba i trči kući, a Jovica (Srbin) šulja se uz tarabe. Otac ga je ipak uočio i nije bilo druge već pokazati ocjene. Jovica se snašao: “Što ćeš ćale, kad nas Srbe ne volidu!”.

Ti svi kulturni indikatori koje posjeduju vicevi jamačno ne idu za konfliktnom situacijom među likovima, već autor uživa u komici riječi, a ponekad i samoironiji. No to su samo natuknice koje valja potvrditi. Velik posao, istom, slijedi.

Napokon, nekoliko misli o suvremenim vicevima koji su u hrvatsku svakodnevicu stigli refolklorizacijom (dakle iz pisanog oblika prešli u usmenu predaju). Nije isključeno da su objavljeni u njemačkom tisku kojeg prate Hrvati u Njemačkoj. - Što radi Nijemac kad izgubi kosu? -Kupi periku. - A što radi Hrvat kad izgubi kosu? -Proda češalj.

Je li tu riječ o promjeni stereotipa, pa Hrvat ispada dobar “virtšaftler” konkretno, proda, unovči ono što mu bez potrebe stoji u kući. Ili drugo objašnjenje - toliko je osiromašio da odmah prodaje svaki višak.

A Nijemac? -Ne želi biti ružan pa odmah kupuje umjetnu kosu? Jesu li Nijemci tašti i skloni trošenju?

Ili je to tek šala na račun logičnog slijeda. Oba odgovora na pitanje su najlogičnija, no upitanik ga ne očekuje, kao ni u pitanju: Za što Šestinčani drže crveni kišobran? -Za ručku. I u jednom i drugom slučaju oznaka etnika služi da bi zbunila upitanika i udaljila ga od logičnog odgovora.

Velika skupina viceva kojima se neću baviti su tzv. logorski ili Auschwitz vicevi koji su nastali pojavom popularnosti crnog humora. U njima se pojavljuje Hitler, ponekad je u paru i Staljin. To su univerzalni vicevi, a autori mogu poticati iz bilo koje sredine kao što je to slučaj i s autorima kompjutorskih igara i viceva s interneta.

Li te ra tu ra

• Ba bić,S.1995.,Hrvat ski po li ti č ki vi ce vi,Za greb. • Ba nac, I. 2003.,in ter vju : Vje snik (Pa no ra ma) 21. lip nja 2003. • Barth,F.1970., Ethnic Gro ups and Bo un de ries, Lon don • Lju bo ja,G. 2001., Etni č ki hu mor XX. veka, Etno graf ski mu zej u Be o gra du,

Be o grad. • Marks, Lj.2001.,Pre da je o Beču i Za gre bu, Ga sophyla cium 1-2. Za greb. • So lar, M.1980. , Vic kao književna vrsta u : Ide ja i pri ča, Znan je, Za greb . • Šil jak, V. 2002., Bra da vi ca,Za greb

Ethni scher Hu mor über die De ut schen in Kro a tien

Dieser sehr umfangreiche Titel ist eigentlich ein Thema, dass die Autorin im Rahmen des Projektes “Die Deutschen und Österreicher in Kroatien bearbeitet”, wobei das, worüber sie bei dieser Gelegenheit spricht, eine Einleitung in die Forschungsstrategie ist. Den Witz und Spass möchte sie als historische Erfahrung und Erinnerung eines Volkes beobachten. Einige Gesetzlichkeiten bemerkt sie auch auf kleinem Korpus: auf den Seiten der humoristisch-satirischen Zeitung Kopriva (Zagreb) von 1906 bis Anfang des Ersten Weltkrieges. Da der Witz eine “bearbeitete” Realität (M.Solar) ist, fügte sie dem alten Material auch das neue hinzu: die, in der neuesten Zeit veröffentlichten Witze den Autoren Babić und Šiljak, als auch Witze, die wir in der zagreber Region hören können (mündliches Erzählen).

Neben den Deutschen treten in diesem Material auch andere Charakter auf: Österreicher, Kroaten, Serben, Bosnier, aber auch alleine die deutsche Sprache.

Ein Teil des älteren Materials fordert von den Zuhörern eine Zweisprachigkeit und bestätigt, dass man den Witz auch als Geschichtsquelle beobachten kann. Hier denkt man an die heute vergessenen Witze über die österreichischen Soldaten, Schwaben, die schlecht kroatisch sprechen und umgekehrt, über witzige Situationen in denen sich kroatische Bauern befanden da sie die deutsche Sprache nicht kannten. Witze betonen ethnische Kämpfe nicht, hören aber auf während eines Krieges und Kampfes gutmütig zu sein. Die Autorin bringt auch Beispiele der sog. Gastarbeiterwitze, die die Situation der kroatischen Arbeiter in Deutschland und die neue Beziehung gegenüber der Deutschen darstellen.

Mit den Lagerwitzen “Auschwitz” beschäftigt sich die Autorin nicht, da es universale Witze sind die schwarzen Humor darstellen und sich über das Internet verbreiten.