Lju bi ca Kor dić

Nje ma č ki je zik u osje č koj Kla si č noj gim na zi ji od 1729. godine do danas

1. Grad Osi jek u vri je me osnut ka Gim na zi je

Početkom 18. stoljeća, u vrijeme kada je utemeljena osječka Klasična gimnazija (građanima Osijeka poznatija kao “Velika gimnazija”) grad se razvijao u gospodarsko, prometno i kulturno središte Slavonije. To je i vrijeme intenzivnog naseljavanja grada i njegove okolice, ponajprije iz austrijskih i njemačkih pokrajina. Bili su to graditelji, inženjeri i obrtnici nužni za gradnju osječke Tvrđe koja je bila u tijeku, da bi im se krajem stoljeća pridružili brojni sunarodnjaci iz Hessena i Württemberga, uglavnom zemljoposjednici, obrtnici i trgovci. Tako se u domaće hrvatske građanske krugove inkorporirao sloj visokog i srednjeg građanskog staleža njemačkoga podrijetla koji je, donoseći duh srednjoeuropskog načina života, ophođenja i kulturnih vrijednosti, polako gradio okosnicu ne samo gospodarskog nego i kulturnog života grada Osijeka. Tako je i njemački jezik, paralelno s hrvatskim, postao govornim jezikom osječke urbane sredine, pa ne čude opaske povjesničara kako se “u jezičnom smislu Osijek doimao kao strani grad” (Mažuran, 1994:25).

Osječka klasična gimnazija, koja je bila jedan od temeljnih promicatelja obrazovanja, uljuđenosti i kulture osječke građanske (i plemenitaške) mladeži, od samih početaka svoga djelovanja njegovala je komunikaciju na njemačkom jeziku, što ovu gimnaziju izdvaja od drugih gimnazija koje su u to doba djelovale u Hrvatskoj i Slavoniji. O tomu svjedoče, izravno i neizravno, brojni povijesni izvori sačuvani u Muzeju i Državnom arhivu grada Osijeka.

2. Tra di ci ja po du č a van ja nje ma č kog je zi ka u osje č koj Kla si č noj gim na zi ji

Kao i u drugim hrvatskim gradovima, Gimnaziju u Osijeku utemeljili su isusovci kao nositelji prosvjete i kulture u našim krajevima u 17. i početkom 18. stoljeća. Utemeljena je kao “Mala latinska škola” ili “Mala isusovačka gimnazija” 1729. godine. No zbog malog broja učenika i problema oko financiranja ustanove bila je zatvorena već 1735. godine, a kao jedan od razloga zatvaranja navodi se i širenje epidemije kuge. Obnovljena je trideset godina kasnije (1765.) kao klasična gimnazija koja se sastojala od dva niža (“gramatička”) i dva viša (“humanistička”) razreda. Od samih početaka djelovanja Gimnazije nastavni je jezik u prva dva razreda bio njemački, sve dok učenici ne bi u dovoljnoj mjeri ovladali latinskim jezikom, kako bi na njemu mogli pratiti nastavu u višim razredima.

Pouzdanost ovoga podatka potvrđuju zapisi isusovaca u Isusovačkim ljetopisima (Diarium Missionis Essekiiensis Societatis Jesu coeptum anno 1764 scholastico exeunte 1763 usque ad annum 1771), a kasnije i ljetopisi franjevačkog reda (Sršan: Osječki ljetopisi 1686. – 1945). Oni se daju posredno iščitati iz imena i prezimena isusovačkih superiora Gimnazije koja su gotovo bez izuzetka njemačkoga podrijetla: P. Pez, A. Kiffer, G. Lernpacher, A. Steziger, A. Paxi, S. Melzl, P. Watzer, itd (Diarium, bez pag.). Prvi profesori Gimnazije također su bili Nijemci: Christian Monsperger i Franz Steinbeis te su učenike podučavali svojim materinskim jezikom, koji je, doduše, bio materinski i velikom broju učenika. O točnosti ove tvrdnje svjedoči podatak da su učenici na kraju prve školske godine nakon obnovljenog rada Gimnazije za stanovnike grada na njemačkom jeziku izveli predstavu “Mendax adolescens correctus”. Svrha prikazivanja predstave na njemačkom jeziku bila je, kako navodi isusovački ljetopisac, “da bi se narodnost ilirska u tom jeziku izobrazila, što je želja carice i gospodarice naše”( Diarium, bez pag.). Nakon ukinuća isusovačkog reda upravljanje Gimnazijom preuzimaju po nalogu Marije Terezije franjevci, a zanimljivo je da se u obrazloženju njihove primjerenosti za odgoj i obrazovanje osječke mladeži navodi kako je njihov “domaći” govor i hrvatski i njemački.

Da je u osječkoj Gimnaziji uobičajeno podučavanje učenika na njemačkom jeziku svjedoči i epizoda koja govori o odluci Profesorskog zbora Gimnazije da se novac koji je carica Marija Terezija namijenila kao nagradu učenicima koji su dobro ovladali njemačkim jezikom preusmjeri u fond za pomoć siromašnim učenicima škole, uz obrazloženje da osječki gimnazijalci svi dobro vladaju njemačkim jezikom zbog dotadašnje tradicije podučavanja na tom jeziku (v. Matić; 1937:9).

Obrazovna osnova iz 1777. godine (Ratio educationis totiusquerei literariae per regnum Hungariae et provincias adnexas), osim što uvodi petogodišnje gimnazijsko školovanje (tri razreda niže i dva više gimnazije), prvi put preporuča učenje živih jezika, a ne samo latinskoga koji je do tada bio centar i sredstvo podučavanja, poglavito u višim razredima. Naročito se sugerira potreba učenja njemačkog jezika radi njegove praktične vrijednosti za buduće javne službenike koji mogu biti namješteni u svim dijelovima Carstva. Odredbe Ratia koje su se bavile nastavom živih jezika zbog svoje su nejasnoće izazivale različita tumačenja i u različitim su se sredinama različito provodile. Naime, određeno je da se “germanica vel alia lingua patria” održava po dva sata tjedno u svim razredima niže gimnazije, i to ponedjeljkom od 3 do 4 sata poslije podne i petkom poslije podne jedan sat, koji je u nastavnom planu definiran kao “lingua patria et revisio scriptorum”. Dakle, pola je sata predviđeno za ponavljanje lektire, a druga polovina za “domaći jezik”, za koji se ne navodi da to treba biti njemački, niti koji se točno jezik smatra “domaćim”. Za višu se gimnaziju određuju obvezna dva sata tjedno za “Germanica vel alia lingua patria”. Nudilo se, dakle, da se u te sate uči njemački ili neki drugi domaći jezik. Direkcija za školstvo iz Zagreba sugerirala je da se kao domaći jezik uči mađarski, a da se hrvatski koristi pri vježbama prevođenja latinskog jezika, no nejasnost odredbe u Ratiu dobro je došla osječkim franjevačkim profesorima, koji su odlučili da se u predviđene sate kao domaći jezik uči njemački, jer se “tim jezikom služe profesori u prvim razredima kod svih tumačenja i kasnije također kod prevođenja latinskih pisaca” (Matić, 1928:347).

Nakon 1779. godine hrvatska Vrhovna vlast dolazi pod ugarsku upravu, pa i nova obrazovna osnova iz 1806. određuje da se u hrvatskim školama ima učiti mađarski jezik kao obvezatan predmet umjesto njemačkoga. I u tom je smislu osječka Gimnazija jedinstvena na tlu Hrvatske: u njoj se mađarski jezik kao obligatan predmet uvodi tek 1831. godine, i to nakon niza ukora koje je škola dobila od Direkcije za školstvo jer nije imala svoga redovitog profesora mađarskog jezika.

Prvi povijesni izvori Gimnazije koji upućuju na podučavanje njemačkoga jezika kao zasebnog predmeta datiraju upravo s početka 19. stoljeća, točnije školske godine 1810./11. Te je godine u nastavnom planu i programu škole naveden kao Lingua Vernacula. Sljedećih se godina redovito javlja kao obligatan predmet u prvom i drugom razredu Gimnazije, ali pod različitim nazivima: Lingua Germanica, Ex Infitus Linguae Germanicae, Grammatica Germanica, De Studio Linguae Germanicae, Grammatica Vernacularis.

Dvadesetih se godina 19. stoljeća njemački jezik gubi kao zaseban predmet iz nastavnih planova Gimnazije. No sudeći prema zapisima osječkih ljetopisaca, ali i gimnazijskoj korespondenciji s Bečom i Zagrebom, jasno je da su se u nižoj gimnaziji svi predmeti predavali na njemačkom jeziku (vjerojatno i u višoj, s izuzetkom nastave latinskog jezika). Kako se broj učenika povećavao, moguće je da su se razredi jedne generacije dijelili prema materinskom jeziku polaznika, ili su se predavanja održavala kombinirano na njemačkom i hrvatskom jeziku, jer se desetljećima izvješća Gimnazije, koja su svake školske godine slana u Beč, pisana u tri verzije: latinskoj, hrvatskoj i njemačkoj, što je bilo, kako su navodili ravnatelji Gimnazije “u skladu s osječkim prilikama”. Na isti zaključak navodi i matrikula iz Ma tri cu la za šk. god. 1811/12. Nje ma č ki je zik 1830./31. godine, koja čuva podatak o uči se pod na zi vom Gram ma ti ca Ger ma ni ca tome da su religijsko-odgojni nagovori profesora (“exhortatores”) svakodnevno održavani na tri jezika: latinskom, njemačkom i hrvatskom.

U razdoblju od osnutka Gimnazije pa do tridesetih godina 19. stoljeća njemački je jezik u osječkoj Gimnaziji, s obzirom na strukturu njezinih polaznika, imao status prvoga (materinskog) jezika za učenike njemačkoga podrijetla, odnosno drugoga živog jezika za ostale polaznike, koji su, za pretpostaviti je, većinom potjecali iz

osječke građanske sredine i tome su jeziku bili izloženi u svakodnevnoj govornoj komunikaciji na osječkim ulicama, prodavaonicama i drugim javnim mjestima. Tridesetih godina 19. stoljeća, iako sporije nego u drugim dijelovima Hrvatske, mađarski je i u osječkoj Gimnaziji počeo službeno potiskivati njemački jezik na poziciju trećeg živog jezika. Ipak, Gimnazija će još dugo godina, što zbog strukture profesorskog kadra koji je potjecao s njemačkog govornog područja, što zbog udžbenika koji su uglavnom bili pisani njemačkim jezikom, njegovati uporabu njemačkog jezika kao nastavnog, ne samo u nižim, nego i u višim razredima. Mnogi su Za pis u Ma tri cu li za šk. god. 1830./31. koji svjed pči o živoj na zo č no sti nje ma č kog i hrvat skog je zi ka u osje č koj Gim na zi ji u vri je me službene gimnazijski profesori bili Nijemci, ali i Česi ili Slovaci, i njihov jezik komunikacije s učenicima bio je do mi na ci je ma đar skog je zi ka (1806. - 1848.) njemački. Tako školska dokumentacija sadrži podatke o profesoru njemačkog jezika Ivanu Darebnom koji je došao iz Češke i pedesetih godina polagao hrvatski jezik kako bi mogao ostati predavati na Gimnaziji, ili o profesoru matematike Aloisu Kanzu iz Austrije koji nije znao hrvatski jezik, pa mu je 1860. godine zbog toga prijetio otkaz.

Zadržavanju njemačkog jezika kao nastavnog pogodovao je i nedostatak udžbenika na hrvatskom jeziku, pa su tako učenici osječke Gimnazije učili matematiku i fiziku prema udžbeniku “Lehrbuch der Physikauf Grundlage der Elementarmathematik”, povijest prema knjizi “Lehrbuch der allgemeinen Geschichte”, a biologiju prema “Anfangsgründe der Zoologie”. Zbog toga će Gimnaziji u doba Ilirskog pokreta pripisivati pro-germansku orijentaciju, a franjevci će biti smatrani reakcionarnim podanicima carske krune.

Živi jezici doživljavaju svoju afirmaciju u školstvu Habsburške, kasnije Austro-Ugarske Monarhije, nakon nacionalnih pokreta u Mađarskoj, Češkoj, a sredinom 19. stoljeća i u Hrvatskoj, jer ti pokreti promiču uvođenje materinskog jezika kao službenog. Time latinski gubi svoju privilegiranu poziciju, a njemački službeno dobiva status stranoga jezika. Školske godine 1849. izašla je iz tiska nova obrazovna osnova za gimnazije i realke (Entwurf der Organisation der Gymnasien und Realschulen in Österreich), kojom se odobrava da je nastavni jezik svaki materinski jezik (zemaljski jezik), ali i uporaba dvaju jezika tamo gdje to zahtijeva raznolikost sastava stanovništva. Posljedica toga je da se u osječkoj Gimnaziji od 1851. godine s jednakim brojem sati kao zasebni predmeti uče “ilirski” i njemački jezik. U osječkoj

su sredini oba ova jezika imala status prvoga, odnosno drugog živog jezika, ovisno o tome je li učenicima materinski jezik bio njemački ili hrvatski. Učenje drugoga živog jezika postajalo je obvezno za učenike tek kad bi roditelji dali svoj pismeni pristanak, no za osječku je sredinu znakovito da su svi učenici Gimnazije (koja 1854. dobiva status Velike kraljevske gimnazije) bez obzira na podrijetlo učili i hrvatski i njemački jezik kao ravnopravne predmete.

U razdoblju od 1854. do 1860. godine, poznatom pod nazivom “Bachov apsolutizam” službeno se nameće njemački jezik kao nastavni u višim razredima gimnazije. Također se nalaže svim profesorima Hrvatima da za tri godine imaju naučiti njemački jezik koji će postati nastavni u svim gimnazijama i realkama, no to izaziva revolt hrvatskih profesora, pa su neki od njih napustili službu. Reakcija je bila žestoka i u političkom životu općenito, pa ovo apsolutističko razdoblje završava već šest godina poslije, a Hrvatski sabor 1860. godine uvodi hrvatski kao službeni jezik. Iako ne deklarativno, njemački jezik smanjenjem satnice postupno gubi status drugog živog jezika u hrvatskim školama i prelazi na status stranoga jezika.

Ipak, u osječkoj Gimnaziji on će još desetljećima biti pomoćni nastavni jezik, što zbog nastavnika nekih predmeta, koji su se bolje služili njemačkim, što zbog udžbenika koji su iz nekih predmeta i dalje bili pisani njemačkim jezikom. U drugoj polovini 19. stoljeća gimnazijski su profesori stimulirani da pišu udžbenike na hrvatskom jeziku, pa je i to utjecalo na nestajanje njemačkog kao nastavnog jezika, no zanimljivo je da je osječkoj Velikoj gimnaziji dopušteno zadržavanje tog jezika kao nastavnog za predmet “Vjeronauk izraelitske vjeroispovijesti”, a učenicima koji bi stizali s njemačkog govornog područja dopušteno je polaganje ispita na njemačkom jeziku. Tako arhiv Gimnazije čuva podatak o izvjesnom Amandu Grohmannu, privatnom učeniku prvog razreda, kojemu je još 1906. godine, dakle gotovo pedeset godina nakon uvođenja hrvatskog jezika kao nastavnog, ravnatelj odobrio polaganje svih predmeta isključivo na njemačkom jeziku.

3. Ga šen je Ve li ke kral jev ske Gim na zi je u Osi je ku

Po osnutku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca njemački jezik dobiva i službeno naziv stranoga jezika u hrvatskim školama. Bilo je to neminovno i u višejezičnoj sredini grada Osijeka i njegovoj Klasičnoj gimnaziji, koja se svojom reputacijom zapadno orijentirane klasične škole, utemeljene na načelima i vrijednostima srednjoeuropske kulture, nije uklapala u političke težnje nove monarhije i koja je kao takva ubrzo reducirana na četverogodišnju malu gimnaziju, da bi već 1927. bila potpuno ugašena.

Obnovljena je na sličnim idejnim temeljima tek 1998. godine kao Isusovačka klasična gimnazija s pravom javnosti, u kojoj se uz klasične jezike uče engleski i njemački kao strani jezici, no tek jedan razred ili polovina učenika jednoga razreda u istoj generaciji učenika uči ovaj jezik kao svoj prvi strani jezik. Čak i oni učenici koji su u osnovnoj školi učili njemački kao prvi strani jezik, često se odlučuju pri upisu u tu školu za engleski kao prvi strani jezik, dok njemački upisuju kao drugi. No, to je slučaj i u drugim srednjim školama u Hrvatskoj, pa i na fakultetima, a zašto je tomu tako trebalo bi biti predmetom jedne buduće šire lingvističke rasprave.

Li te ra tu ra:

• Arhiv ska gra đa Ve li ke gim na zi je u Osi je ku (1729.-1920.), Državni ar hiv Osi jek, fond 57, ku ti je spi sa 1-70. • Bö sen dor fer, Jo sip (1939.):"Koje su jav ne ško le u Osi je ku osno va li isu sov ci". U: Na rod na sta ri na, 12/1939. • Dia rium Mis sio nis Esse kien sis So cie ta tis Jesu co ep tum anno 1764 scho la sti co exe un te 1763 usque da an num 1771. • Go diš nja iz vješ ća Kral jev ske ve li ke gim na zi je u Osi je ku od škol ske go di ne 1851./52. do 1918./19., Mu zej Sla vo ni je u Osi je ku, mu zej ska gra đa Ve li ke gim na zi je. • Glav ni ka ta lo zi 1. do 8. raz re da Kral jev ske ve li ke gim na zi je u Osi je ku 1908.-1925., ar hiv ska gra đa Držav nog ar hi va u Osi je ku, fond Ve li ke gim na zi je. • Ma tić, Tomo (1928.):"Ra tio edu ca tio nis od go di ne 1777. i lin gue pa triae u osje č koj gim na zi ji". U: Na stav ni vje snik 36/1928: 343-351. • Ma tić, Tomo (1937.): “Osje č ka hu ma ni sti č ka gim na zi ja od osnut ka do 1848.”. U:

Rad JAZU, 257/1937: 1-82. • Ma tić, Tomo (1937.): “Prva osje č ka gim na zi ja”. U: Hrvat ski list,18/1937: 18-25. • Mažuran, Ive (1994.): Sred njev je kov ni i tur ski Osi jek. Osi jek. • Mažuran, Ive i gru pa au to ra (1996.): Od tur skog do su vre me nog Osi je ka. Osi jek. • Sršan, Stje pan (1993.): Osje č ki lje to pi si 1686.-1995. Osi jek. • Sršan, Stje pan (1996.): “Osje č ka gim na zi ja od 1729.-1945". U: Gim na zi je u Osi je ku 1729-1945. Osi jek, 1996: 15-27. • Stre er, Eduard (1872.): “Kra tak pre gled po ve stni ce kr. Gim na zi je ose č ke”. U: Izvješ će o Kral jev skoj ve li koj gim na zi ji u Ose ku kon cem škol ske go di ne1871./72. Osi jek.

Die de ut sche Spra che in es se ker Klas si schem Gymna sium von 1729 bis He u te

Im mehrsprachigen Milieu der Stadt Osijek waren Sprachenkenntnisse in der langen Geschichte der Stadt die Voraussetzung der Kommunikation ihrer Bürger. Im 18. und 19. Jh. fungierte neben dem Kroatischen auch Deutsch, wegen der Vertretung und des wirtschaftlichen und kulturellen Einflusses der deutschsprachigen Bevölkerung, als osijeker “Stadtsprache”.

Diese Arbeit untersucht die Rolle und die Position der deutschen Sprache am Klassischen (“Grossen königlichen”) Gymnasium der Stadt Osijek, das in der zweiten Hälfte des 18. und im 19. Jh. seine Blütezeit erlebte. In der Zeitspanne von ungefähr zwei Jahrhunderten seiner Wirkung, ging Deutsch im Unterricht des Gymnasiums unterschiedliche Etappen durch: von einer stark vertretenen Unterrichts- und Zweitsprache bis zur Fremdsprache, um zur Zeit der Auflösung des Gymnasiums in 1927 durch Französisch als erste Fremdsprache völlig ersetzt zu werden.