Lo vor ka Čo ra lić

Lovorka ČORALIĆ

Odvjetci obitelji Gra sswe in – istaknuti su dio ni ci voj nok ra jiš ke povijesti koncem 16. i po č et kom 17. stoljeća

U prošlim stoljećima neprijeporno su važno mjesto u hrvatskoj vojnoj povijesti imale obitelji i pojedinci s njemačkog i austrijskog područja. Brojni pojedinci, nerijetko odvjetci istaknutih njemačkih i austrijskih plemićkih rodova, obnašali su (često i pokoljenjima) najviše vojne službe diljem hrvatskog prostora, sudjelovali u dugim, iscrpljujućim i značenjem presudnim ratovima i bojevima te, uopće, svojim djelovanjem i vojničkim umijećem davali zapažene prinose događajima prebogatoj povijesti hrvatskog, ali i susjednog područja. U nekoliko prethodnih radova objavljenih u Godišnjaku Njemačke narodnosne zajednice, nekima od ovih pojedinaca posvetila sam posebnu istraživačku pozornost.1 Većina ih je, kako je razvidno, bila vezana za povijest Vojne krajine (Militärgrenze) – jedinstvenog vojno-teritorijalnog sustava koji je na hrvatskom tlu opstojao od 15. do druge polovice 18. stoljeća. U ovom prilogu, tragom ranijih istraživanja o udjelu Nijemaca i Austrijanaca u povijesti Vojne krajine, obradit ću djelovanje istaknutih vojnokrajiških časnika iz obitelji Grasswein, koji su koncem 16. i početkom 17. stoljeća imali više nego zapaženo mjesto u burnom razdoblju hrvatsko-turskog stogodišnjeg rata.

Za obitelj Grasswein (Graswein, Grässwein) drži se da potječe iz Tirola. U srednjem vijeku spominje se i njihov štajerski ogranak, praotac kojega Arkolf se u vrelima bilježi 1375. godine. Tada Arkolf, zajedno sa sinovima Leonardom, Ulrikom i Konradom sklapa neki kupoprodajni ugovor. S vremenom su Grassweini došli u obiteljske veze s moćnim štajerskim rodovima koji su i na području Vojne krajine imali znatnu ulogu u 16. i 17. stoljeću (Herberstein, Schrottenpach, Gallenberg, Globnitzer i dr.).2 Na hrvatskom području članovi obitelji Grasswein prisutni su koncem 16. i početkom 17. stoljeća. Osim braće Stjepana i Albana čije je djelovanje dobro dokumentirano vrelima, časničke službe u Vojnoj krajini obnašali su u navedenom razdoblju i Vuk II. i Jakov Grasswein, ali je njihovo prisustvo – barem prema dosadašnjim saznanjima – bilo mnogo kraće i ulogom znatno manje od spomenute dvojice braće.

1 L. ČORALIĆ, Njemački vojskovođa Christoph Martin Degenfeld u kandijskom ratu u Dalmaciji, Godišnjak njemačke narodne zajednice / VDG Jahrbuch, Zagreb 1986., str. 11.-17.; Ruprecht i Wolf Eggenberg – istaknuti sudionici hrvatske vojne povijesti koncem 16. i početkom 17. stoljeća, ibid., Osijek 2001., str. 19.-33. (dalje: Čoralić 2001.). 2 A. E. BRLIĆ, Tri Grasweina, vel. kapetani Koprivnički, Zbornik Muzeja grada Koprivnice, god. II., Koprivnica 1947., br. 3(6), str. 84.

Djelovanje odvjetaka obitelji Grasswein poznato je u hrvatskoj historiografiji. Njima su se, iako ne kao glavnim protagonistima određenih povijesnih zbivanja, poglavito bavili autori koji su u svojim djelima obrađivali vojno-političku povijest Hrvatske s kraja 16. i početkom 17. stoljeća. Stoga je sljedeći osvrt na historiografiju poglavito upravljen na monografska djela, rasprave i članke hrvatskih istraživača unutar kojih je hrvatski dio životopisa članova obitelji Grasswein najpodrobnije obrađen.

U radovima povijesnih pisaca i proučavatelja hrvatske povijesti s konca 16. i početka 17. stoljeća djelovanje odvjetaka obitelji Grasswein poglavito se vezuje za vojna događanja tijekom austro-turskog rata 1593.-1606. godine. Pri tome se posebna istraživačka pozornost poklanjala ulozi braće Stjepana i Albana Grasswein kao obnašatelja istaknutih vojnih dužnosti u Slavonskoj krajini uoči, tijekom i nakon znamenite Sisačke bitke 1593. godine.

Za istraživanje navedenog razdoblja hrvatske povijesti od iznimne su važnosti objavljene zbirke vrela. Ponajprije vrijedi izdvojiti zbirke izvora za rano-novovjekovnu povijest koje je uredio istaknuti onodobni hrvatski povjesnik Radoslav Lopašić. Tako u njegovim često citiranim i do danas vrlo uporabljivim edicijama Spomenici Hrvatske krajine nalazimo podatke o djelovanju braće Grasswein kao ivaničkih i koprivničkih kapetana, kao i zbirne popise obnašatelja najviših vojnih dužnosti u kapetanijama Slavonske krajine, a iz kojih je razvidna uloga pojedinih članova obitelji Grasswein u hrvatskoj vojnokrajiškoj povijesti toga vremena.3 Isti istraživač objavio je i dokumente objavljene u radu pod zajedničkim naslovom Prilozi za povijest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskoga zemaljskoga arhiva u Gradcu (god. 1558.-1695.), u kojima su ukratko doneseni sadržaji izvješća koja su Stjepan (kao kapetan Koprivnice) i Alban (kao kapetan Ivanića) upućivali odbornicima štajerskih staleža u Grazu.4 Podatke o Albanu i Stjepanu Grassweinu s kraja 1580-ih godina nalazimo i u vrijednoj zbirci izvora Ferde Šišića Hrvatski saborski spisi, 5 kao i u uratku Alekse Ivića Prilozi za povijest Hrvatske i Slavonije u XVI. i XVII. vijeku. 6

Uporabljivošću i korisnošću za istraživače povijesti Vojne krajine u vrijeme austro-turskih ratova u 16. stoljeću izdvaja se zbirka izvora nastala povodom obilježavanja četiri stoljeća od sisačke bitke i velike kršćanske pobjede (1593.-1993.), uređivanje koje potpisuje Josip Kolanović. Dokumenti su poglavito vezani uz djelovanje koprivničkog kapetana i upravitelja Slavonske krajine Stjepana Grassweina i uglavnom se odnose na događanja vezana uz pripremu, tijek i epilog sisačke bitke 1593. godine.7 Naposljetku, kraće podatke o ulozi Stjepana Grassweina

3 R. LOPAŠIĆ, Spomenici Hrvatske krajine, sv. I. (od 1479. do 1610.), Monumenta spectantia historiam Slavorum

Meridionalium (dalje: MSHSM), sv. 15, Zagreb 1884. (dalje: LOPAŠIĆ 1884.), str. 188., 324.-326.; ibid., sv. III. (od 1693. do 1780.), MSHSM, sv. 20, Zagreb 1889. (dalje: LOPAŠIĆ 1889.), str. 471.-472. 4 Starine JAZU, sv. 19, Zagreb 1887. (dalje: LOPAŠIĆ 1887.), str. 54.-57., 59.-66., 72.-73. 5 Knj. IV. (od godine 1578. do godine 1608., dodatak od 1573.-1605.), MSHSM, sv. 41, Zagreb 1917. (dalje: ŠIŠIĆ 1917.), str. 207., 242., 289.; knj. V. (od godine 1609. do godine 1630., s dodatkom od god. 1570 do god. 1628.), MSHSM, sv. 43,

Zagreb 1918. (dalje: ŠIŠIĆ 1918.), str. 602.-605. 6 Starine JAZU, sv. 35, Zagreb 1916., str. 332.-334. 7 Sisak u obrani od Turaka. Izbor građe 1543.-1597. (uredio J. Kolanović), Zagreb 1993., str. 391.-396., 398., 408., 417.-418., 422.-424., 432.-434., 438.-440., 442.-450., 455.-459., 466.-467., 519.-520.

u obrani Siska 1593. godine donosi hrvatski kroničar i povijesni pisac Baltazar Adam Krčelić u djelu Povijest stolne crkve zagrebačke. 8

Kada je riječ o dosadašnjim spoznajama historiografije, temeljne podatke o djelovanju članova obitelji Grasswein saznajemo iz više monografskih djela, kao i iz pojedinačnih studija, rasprava i priloga u sklopu kojih se obrađuje hrvatska ranosrednjovjekovna povijest. Od važnosti su svakako i specijalistička djela vezana za proučavanje sisačke bitke 1593. godine, kao i manja monografska djela i prilozi koji se bave poviješću krajeva i gradova sa kojima su Grassweini imali najviše doticaja (Koprivnica, Ivanić-Grad).

Na prvom je mjestu potrebno navesti opsegom nevelik uradak Ante Eugena Brlića naslovljen Tri Grasweina, vel. kapetani Koprivnički, koji predstavlja jedini dosad objavljeni uradak isključivo posvećen članovima obitelji Grasswein. Iako kratak i u nekim pojedinostima netočan i nepotpun, Brlićev prilog dragocjeno je saznanje o temeljnim oblicima djelovanja Grassweina u Vojnoj krajini, ali i obitelji općenito i njihovoj ulozi u habsburškoj povijesti ranoga novog vijeka.9 Isto tako, osnovnu informaciju o Stjepanu i Albanu Grassweinu saznajemo i iz vrijedne edicije Hrvatski biografski leksikon. 10

Sažete podatke o djelovanju Stjepana i Albana Grassweina bilježi i nezaobilazna sinteza hrvatske povijesti Vjekoslava Klaića11, kao i opsegom manji pregled hrvatske prošlosti iz pera Rudolfa Horvata.12 Djelovanje Albana Grassweina na pojačavanju obrambenog sustava hrvatskih utvrda (Čazma) spominje Milan Kruhek u monografiji Krajiške utvrde Hrvatskog Kraljevstva (Zagreb 1995., str. 368.; dalje: Kruhek 1995.), dočim u sintezi Hrvati i Osmansko Carstvo Ivo Mažuran donosi podatke o vojnom djelovanju braće Grasswein, ali i o malo poznatom i u izvorima rijetko bilježenom Jakovu Grassweinu s početka 17. stoljeća.13 Od novijih monografskih djela koja se bave hrvatskom poviješću 16. stoljeća svakako treba izdvojiti uradak Nataše Štefanec Heretik njegova veličanstva: povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu (Zagreb 2001., str. 101., 106., 142.).

Proučavanje vojne uloge članova obitelji Grasswein na hrvatskom prostoru ponajviše je zastupljena u radovima koji se bave sisačkom bitkom 1593. godine. Borba Hrvata sa Turci od pada Sigeta do mira Žitva-Dorožkoga (1566.-1606.) naslov je knjižice Dane Grubera u kojoj je sadržan i osvrt na ulogu Stjepana Grassweina u sisačkoj bici, kao i vremenski neposrednim ratnim događanjima na bojištima Hrvatske granice. Isto djelo sadrži i podatke o vojnom djelovanju Albana Grassweina s konca 16. stoljeća14. U sklopu razmatranja literature o Stjepanu Grassweinu, zasigurno u literaturi najzastupljenijem odvjetku ove njemačke obitelji, izdvaja se i niz

8 Zagreb 1994. (preveo Z. ŠEŠELJ), str. 328.-329. 9 Zbornik Muzeja grada Koprivnice, god. II, Koprivnica 1947., br. 3(6), str. 84.-86. 10 Sv. V, Zagreb 2002., str. 130.-131. (tekst: F. MOAČANIN). 11 Povijest Hrvata, sv. V., Zagreb 1981., str. 463., 469., 492., 507. 12 Povijest Hrvatske, sv. I.: od najstarijeg doba do g. 1657., Zagreb 1824., str. 282., 286. 13 Zagreb 1998., str. 166., 174., 176. 14 Zagreb 1879., str. 44., 60., 80., 86., 105.-108., 116. O istome usporedi: F. HEFELE, Tristogodišnjica u spomen boja sisačkoga god. 1593., Sisak 1893., Sisak 1992. (treće izdanje), str. 32., 47., 50.

pojedinačnih priloga objavljenih u zborniku Sisačka bitka 1593. (Zagreb-Sisak 1994), nastalom nakon održavanja dvodnevnog međunarodnog znanstvenog skupa “Sisačka bitka 1593.-1993.”, koji je 18. i 19. lipnja 1993. godine održan u Zagrebu i Sisku.15

Naposljetku, u nizu uradaka hrvatske historiografije koja se bavila lokalnom poviješću potrebno je spomenuti monografije i pojedinačne radove koji se bave poviješću koprivničkog i ivanićkog kraja. Iako u svim ovim uradcima nema uvijek izravnih podataka o članovima obitelji Grasswein, njihovo uključivanje u ovo istraživanje neophodno je radi boljeg i potpunijeg uvida u opće prilike u ovom dijelu Hrvatske u razdoblju druge polovice 16. i početkom 17. stoljeća.16

Najistaknutiji i - kao što je spomenuto - u vrelima i literaturi najbolje zastupljen pripadnik roda Grasswein jest koprivnički kapetan i upravitelj Slavonske krajine Stjepan. U službi u Vojnoj krajini spominje se od 1586. godine, kada obnaša dužnost đurđevačkog kapetana. Iste je godine, vjerojatno uz potporu svog rođaka, koprivničkog kapetana Ivana Globnitzera, imenovan kapetanom u Ivaniću. Godine 1587. spominje se, zajedno s još jednim krajiškim časnikom, kao opunomoćeni izaslanik zapovjednika Slavonske krajine Vida Halleka u Hrvatski sabor, gdje su časnici trebali iznijeti hrvatskim staležima prijedloge u svezi obrane tog dijela granice.17 Otad se Stjepan Grasswein često spominje u raznim izvješćima vezanim uz Vojnu krajinu, a i sam, kao i ostali zapovjednici kapetanija, redovito u Graz šalje izvješća o prilikama na granici. Godine 1589., nakon smrti dotadašnjeg zapovjednika Ivana Globnitzera (kojem je neko vrijeme bio zamjenik), Stjepan je Grasswein imenovan kapetanom u Koprivnici i upraviteljem zapovjedništva Slavonske krajine.18

Tijekom početnih godina 1590-ih učestala su izvješća zapovjednika Slavonske krajine Stjepana Grassweina odbornicima štajerskih staleža u Grazu. Podrobno pisana, izvješća su izravno svjedočanstvo o vojnim prilikama na granici, potrebama i teškoćama tamošnjih kapetanija, stanju u utvrdama i na selima, ali i tijeku napredovanja turskih postrojbi u dubinu Hrvatskog Kraljevstva. Tako u izvješću pisanom 12. 08. 1591. godine u Ivaniću, Grasswein podrobno opisuje prvi napad istaknutog turskog vojskovođe Hasan-paše Predojevića19 na kupske utvrde i prvu opsadu sisačkog kaštela. Napad se zbio početkom kolovoza, a sama opsada trajala je od 6. do 8. istog mjeseca. Uvidjevši da bez jake potpore topništva neće moći osvojiti čvrste i dobro branjene sisačke bedeme, Hasan-paša se ubrzo povlači te nastavlja

15 M. Kruhek, Rat za opstojnost Hrvatskog Kraljevstva na kupskoj granici, u: Sisačka bitka 1593.-1993., Zagreb-Sisak 1994. (dalje: KRUHEK 1994.), str. 39., 41.-42., 44., 51., 56.; A. Nazor, O broju vojnika kršćanske vojske u sisačkoj bici 22. lipnja 1593., ibid., str. 97.; M. Šercar, Vojna oprema i naoružanje u vrijeme bojeva kod Siska 1591-1593., ibid., str. 267. 16 Usporedi, primjerice: Ivanić-Grad: spomenica izdana uz otkriće spomen-ploče Đuri Stjepanu Deželiću, Zagreb 1931.; Dragutin

Feletar, Podravina: općine Đurđevac, Koprivnica i Ludbreg u prošlosti i sadašnjosti, knjiga I.: povijesno-geografski pregled od paleolita do 1945. godine, Koprivnica 1989.5; H. Petrić, Prilog poznavanju Koprivnice u XVI. i XVII. stoljeću, Kaj. Časopis za književnost, umjetnost i kulturu, god. 33., sv. 6., Zagreb 2000., str. 85.-96. 17 A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; Ivanić-Grad: spomenica..., str. 44.; LOPAŠIĆ 1889., str. 471.-472. 18 A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; LOPAŠIĆ 1887., str. 54. 19 Hasan-paša Predojević (Pridojević, Klobučarić), znameniti je turski vojskovođa XVI. stoljeća. Segedinski je namjesnik i begler-beg Bosne (od 1592.). Godine 1592. zauzeo je Bihać i radi lakših prodora u Hrvatsku podigao Novigrad (današnja

Petrinja). Poginuo je u bici kod Siska 1593. godine.

ratovanje uobičajenim načinom – pljačkom, paležom i uništavanjem uokolo utvrde koju treba osvojiti. Počinje razaranje Turopolja i cijelog područja, sve do Okića, Susedgrada, do Save i Zagreba, a preko Save do Božjakovine i Ivanića. Čini se da je tom prigodom kršćanska vojska uspješno odgovorila te su udružene snage Stjepana Grassweina i hrvatskoga bana Tome II. Erdödyja20, suzbile turske snage i kod utvrde Moslavina im nanijele poraz.21

Iz 1592. godine vrela bilježe niz Grassweinovih izvješća o napredovanju turskih postrojbi i obrambenom stanju vojnokrajiških utvrda. Tako već početkom godine (2. 01. 1592.) podnosi obavijest nadvojvodi Ernestu da je od svojih uhoda sa Kupe primio vijest da se Hasan-paša sa svojim postrojbama uputio prema Karlovcu.22 U ožujku (28. 03.) iste godine upozorava na opasnost da Turci ugroze i sam Zagreb te moli bolju opskrbu topova, praha i drugog prijeko potrebnog naoružanja.23 Idućeg mjeseca (7. 04. 1592.) izvješćuje Dvorsko ratno vijeće u Grazu da je primio njihovo pismo od 2. 04. u svezi mogućeg pohoda bosanskog paše na Bihać. Budući da od vrhovnog zapovjednika u Hrvatskoj, a niti od samoga bana, nije dobio još nikakvih vijesti, navodi da mu nije poznato da li je Bihać pao u turske ruke.24 Iz svibnja (2. 05.) potječe Stjepanovo izvješće napisano u taboru kraj Bresta u kojemu razmatra kretanje Hasan-pašinih postrojbi, njegovo nastojanje na podizanju utvrde Novigrad te izražava bojazan zbog pristizanja većeg broja turskih pomoćnih postrojbi koje se, pretpostavlja koprivnički kapetan, trebaju uključiti u opsadu Siska. Napominje da je jake straže Hasan-paša postavio u Hrastovici i Gorama. Iz istoga mjeseca (8. 05.) potječe i Grassweinovo pismo kojime se Franjo Tahi preporučuje na kapetansku dužnost u Krajini, dočim se Gašpar Drašković preporučuje za ivanićkog zapovjednika.25 Čini se da sredinom 1592. godine izbijaju i nesporazumi i sukobi s banom Tomom Erdödyjem, koji se (u pismu od 24. 06. 1592.) žali odbornicima štajerskih staleža na objede Stjepana Grassweina koji je bana optužio za nedovoljnu brigu na zaštiti granica.26 Koncem lipnja Stjepan Grasswein imenovan je varaždinskim pukovnikom. U pismu s kraja mjeseca predlaže bolje utvrđivanje mjesta Virje te popravljanje oštećenih utvrda Moslavine. Saznavši za pad strateški prevažne utvrde Bihać, iskazuje strepnje glede nastavka turskih napredovanja u dubinu Hrvatskoga Kraljevstva te predlaže da se utvrda Petrinja (novoizgrađeno uporište Hasan-paše za daljnje prodore) osvoji i razori.27

Tijekom toga razdoblja Hasan-paša daje sagraditi most preko Kupe, s očitom namjerom da se Sisku približi s lijeve strane Kupe. Tada je iznenada, upućen izdajom

20 Toma II. Erdödy (1558.-1624.), najistaknutiji je odvjetak ugledne velikaške obitelji Erdödy. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (1584.-1595. i 1608.-1614.) i istaknuti sudionik protuturskih ratova. Vidi podrobnije: Hrvatski biografski leksikon, sv. IV.,

Zagreb 1998., str. 70.-72. (tekst: T. RADAUŠ). 21 LOPAŠIĆ 1887., str. 55.; D. GRUBER, nav. dj., str. 44.; KRUHEK 1995., str. 39.; Sisak u obrani od Turaka, str. 391.-396. 22 LOPAŠIĆ 1887., str. 55.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84. 23 A. E. BRLIĆ, nav.dj., str. 84.; Sisak u obrani od Turaka, str. 417.-418. 24 Sisak u obrani od Turaka, str. 422.-424. 25 LOPAŠIĆ 1887., str. 56.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; KRUHEK 1994., str. 42. 26 Sisak u obrani od Turaka, str. 438.-440. 27 LOPAŠIĆ 1887., str. 57., 59.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.

nekog Vlaha Vojina da kršćanske postrojbe još nisu bile spremne (budući da do Kupe još nisu pristigle krajiške postrojbe Stjepana Grassweina), paša iznenada prešao preko Kupe i kod Bresta s oko 5 000 vojnika napao ratni tabor bana Tome Erdödyja. Banova vojska, udružena sa njemačkim vojnicima, u tom trenutku nije bila snažna niti spremna na napad te je doživjela potpun poraz. Banovim porazom Turcima je praktično bio otvoren put do Siska. Javljajući o tom porazu Stjepan Grasswein navodi da je glavni krivac sam ban, čime zapravo daje naslutiti konstantnu netrpeljivost koja je, uoči presudnih vojnih događaja, trajala između vodećih zapovjednika u Vojnoj krajini.28 Početkom kolovoza Grasswein je intenzivno usmjeren na utvrđivanje postojećeg stanja u sisačkom kaštelu te – poradi sada već nedvojbene Hasan-pašine namjere da zauzme tu utvrdu – učestalim zahtjevima odbornicima štajerskih staleža moli za dodatnu pomoć u živežu i naoružanju.29 Koncem istoga mjeseca datiran je (26. 08.) njegov izvještaj u kojemu se nadvojvoda Ernest obavještava da je ivanićki kapetan spalio od Turaka napušteni toranj u Drenčini.30

Tijek vojnih događanja 1593. godine, kao i djelovanje zapovjednika Slavonske krajine Stjepana Grassweina, poglavito su vezani uz pripremu, odvijanje i posljedice znamenite sisačke bitke, ishod koje je u velikoj mjeri odredio tijek i rasplet ratovanja na hrvatskom vojnokrajiškom bojištu. Potaknut provalama petrinjskog zapovjednika Hrustan-bega, koji je u svibnju s brojnim ljudstvom započeo pljačkaške pohode diljem Turopolja, vrhovni vojni zapovjednik Ruprecht Eggenbeg31 smjesta je pozvao pomoćne postrojbe i naredio generalu Karlovačkog generalata Andriji Auerspergu32 da se sa svojim jedinicama utabori kod Jastrebarskog. Stjepanu Grassweinu naredio je da svoje postrojbe izmjesti u Posavinu, a ivanićkom kapetanu Albanu Grassweinu da zauzme područja oko Siska. Sam se Eggenberg s pomoćnim hrvatskim i njemačkim postrojbama pridružio banu Tomi Erdödyju kraj Save u blizini Zagreba, kako bi od tamo lakše mogao pratiti kretanje neprijateljske vojske. Događaji koji će uslijediti tijekom idućih dana dovesti će do treće opsade grada Siska. Dne 14. 05. utaborila se Hasan-pašina vojska uokolo sisačke utvrde, uz Kupu i na okolnim uzvisinama njezine desne obale prije utoka u Savu. Preko Kupe, na otoku, paša je dao podići nasipe i postaviti topove. Stoga se 14. svibanj, kada je započela artiljerijska vatra, uzima kao datum početka treće opsade Siska. U Hrvatskoj je tada proglašen opći ustanak, a Eggenbergovom je odlukom svim zapovjednicima (poglavito Andriji Auerspergu i Stjepanu Grassweinu) naređeno da što prije sa svojim postrojbama prispiju pod sisačku utvrdu. Pridošle postrojbe utaborile su se (oko 20. 06.) kod Novigrada. Glavni zapovjednik ondje prisutnih kršćanskih postrojbi bio je Ruprecht Eggenberg. Uz brojne druge istaknute vojne zapovjednike (Toma Erdödy, general Andrija Auersperg, kapetan uskočki Petar Erdödy, Melchior von Rödern, Adam Rauber od Weinera, Kristofor Obrutschan, Stjepan Tahi, Martin Pietschnik iz Altenhofa, Georg

28 A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; Sisak u obrani od Turaka, str. 445.-447.; KRUHEK 1994., str. 44. 29 Sisak u obrani od Turaka, str. 457.-459. 30 A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 84.; Sisak u obrani od Turaka, str. 466.-467. 31 Usporedi: L. ČORALIĆ, nav. dj. 32 Andrija (Andreas) Auersperg (1557.-1593.), zapovjednik je Hrvatske krajine (general Karlovačkog generalata) od 1589. do 1593. U sisačkoj bici njegovi su arkebuziri prvi puta u nas primijenili plutonsku vatru i znatno pridonijeli pobjedi nad postrojbama Hasan-paše Predojevića. Usporedi: Hrvatski biografski leksikon, sv. I., Zagreb 1983., str. 268. (tekst: Z. ŠENOA).

Sigismund Paradeiser, Ferdinand Weidner i dr.), boju je pribivao i Stjepan Grasswein sa 400 pješaka i husara.33

Znamenita sisačka bitka odigrala se 22. lipnja 1593. godine i svi izvjestitelji se slažu da je trajala relativno kratko. Udružene snage kršćanskih vojnih zapovjednika odnijele su potpunu pobjedu tijekom koje je smrtno stradao i sam turski vođa Hasan-paša Predojević. Vojni ciljevi kršćanske vojske nisu, dakako, bili okončani velikim uspjehom kod Siska. Kao jedan od strateški važnih ciljeva kršćanskih saveznika, nametalo se i osvajanje susjednih i strateški iznimno važnih turskih utvrda Petrinje i Hrastovice. Kršćanski zapovjednici stoga su željeli već nakon dva dana po okončanju sisačkog boja krenuti u pravcu Petrinje. Međutim, toj se namjeri osobito protivio vrhovni zapovjednik Ruprecht Eggenberg, smatrajući da nedostaje dovoljno hrane za cjelokupnu vojsku te navodeći kako između dviju carstava zapravo i ne postoji formalni rat. Stoga, kako je Eggenberg istaknuo, bez posebnog dopuštenja iz Beča nije moguće otpočeti ozbiljniju ratnu operaciju protiv Turaka i njihovih uporišta diljem granice. Tijekom idućih dana vojske su se počele razilaziti, a kupska je granica ostala gotovo bez obrane. Međutim, kako je tada započela velika priprema turske vojske za pohod u dubinu Hrvatskog i Ugarskog Kraljevstva, austrijski car Rudolf II. odlučio je poduzeti potrebne pripreme za obnovu i obranu postojećih uporišta na granici. Nakon uzaludnog pohoda na Petrinju iza pobjede kod Siska Dvorsko ratno vijeće u Grazu je poslalo za svog opunomoćenika u Hrvatskoj Ivana Fridrika Trautmansdorfa s ciljem da obavi sve potrebne pripreme za otpočinjanje napada na Petrinju. Od 11. 07. Trautmansdorf je u Zagrebu učestalo vijećao s Ruprechtom Eggenbergom, Andrijom Auerspergom, Stjepanom Grassweinom i hrvatskim banom Tomom Erdödyjem. Radeći na konkretnim pripremama za novu vojnu, Trautmansdorf je nastojao ublažiti opreke koje su učestalo izbijale između generala u svezi vrhovnog zapovjedništva nad sjedinjenim vojskama. Dne 14. 07. 1593. godine Trautmansdorf javlja nadvojvodi Ernestu da suparništvo između generala i nije toliko koliko se u Beču govori i da ne predstavlja prepreku u ratovanju. Ističe kako se to poglavito odnosi na moguće sukobe između Eggensberga s jedne te generala Auersperga i Grassweina s druge strane.34

U događanjima koja su se zbivala neposredno nakon obrane Siska i neuspjelog napada na Petrinju sudjelovao je, kako je iz prethodnog razvidno, i general Stjepan Grasswein. Nakon opsade Petrinje njegovo se ime sve rjeđe bilježi u dokumentima. Čini se da se – uslijed bolesti – sve više povlačio iz aktivnog vojnog djelovanja. Umro je 26. 03. 1594. godine35, a na dužnost vrhovnog zapovjednika Slavonske krajine imenovan je Ivan Sigismund Herberstein.36

33 D. GRUBER, nav. dj., str. 80., 86.; F. HEFELE, nav. dj., str. 47., 50.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 85.; KRUHEK 1994., str. 51.; A. NAZOR, nav. dj., str. 97.; M. ŠERCAR, nav. dj., str. 267.; L. ČORALIĆ, nav. dj., str. 25. 34 LOPAŠIĆ 1887., str. 66.; D. GRUBER, nav. dj., str. 105.-108.; KRUHEK 1994., str. 56.; N. ŠTEFANEC, nav. dj., str. 106. 35 R. HORVAT, nav. dj., str. 286.; V. KLAIĆ, nav. dj., str. 507.; I. MAŽURAN, nav. dj., str. 166. 36 Ivan Sigismund (Žigmund) Herberstein (? – 1611.), obnašao je dužnost vrhovnog zapovjednika Slavonske krajine od 1594. do 1603. godine. Podrobnije vidi: Hrvatski biografski leksikon, sv. V., Zagreb 2002., str. 529. (tekst: M. ŠVAB).

Drugi istaknuti odvjetak obitelji Grasswein, također prisutan u vojnokrajiškoj povijesti koncem 16. i početkom 17. stoljeća, Stjepanov je mlađi brat Alban (Bjelan) Grasswein. Vojnu je službu započeo 1586. godine kao poručnik u Koprivnici. Godine 1591. imenovan je ivanićkim kapetanom te na toj dužnosti ostaje do 1597. godine.37 Iako se u odnosu na starijeg i poznatijeg brata Stjepana u vrelima spominje znatno rjeđe, nekoliko izravnih podataka svjedoči i o njegovim nemalim prinosima protuturskim borbama na prijelazu dvaju stoljeća. Tako, primjerice, 1591. godine sudjeluje, nakon neuspjele Hasan-pašine opsade Siska, u postrojbama koje su progonile poražene turske snage.38 Godine 1597. imenovan je koprivničkim kapetanom. Iste godine u pismu generalu Herbersteinu od 14.i 15. 06. prihvaća mogućnost da bi u utvrdu u Čazmi trebalo dobro obnoviti, ali da prije toga treba dovršiti gradnju tvrđave Ivanić. Obnovljenu Čazmu, predlaže Alban Grasswein, trebalo bi braniti jakom vojnom posadom, ali je problem kako pribaviti ljudstvo, naoružati ga, opskrbiti i plaćati. Stoga drži da je zasad bolje napustiti plan obnove Čazme. Ipak, bez obzira na plan obrane ili napuštanja Čazme, Alban tvrdi da Ivanić svakako treba pokušati svim sredstvima utvrditi i obraniti poradi njegova važnog strateškog položaja.39 Godine 1600. provalio je u tursku Slavoniju prema Virovitici i Brezovici, spalio Slatinu i među drugim Turcima zarobio slatinskog dizdara Murat-agu, kojega su na povratku krajišnici ubili. Osim toga, Alban je pri povratku porobio i spalio tamošnja sela Bistricu, Miljavce, Medince, Gornji Miholjac i Vukojevicu, a stanovnike poveo sa sobom i naselio u okolici Koprivnice.40 Kao i njegovi prethodnici, zapovjednici Koprivnice, bio je u sukobu s Hrvatskim saborom41 , jer je odbijao plaćati porez od podložnika koprivničke tvrđave. Prestankom obnašanja službe koprivničkog kapetana, stekao je (poveljom cara Rudolfa II.) naslov baruna (1607. god.).42

Posljednja dva odvjetka obitelji Grasswein koja su predmet obrade ovoga priloga manje su poznati i istaknuti sudionici povijesti Vojne krajine te je o njima i njihovom djelovanju moguće izreći samo nekoliko osnovnih podataka. Prvi od njih je vojnokrajiški časnik Vuk II. Grasswein, koji se 1597. godine spominje kao kapetan Koprivnice. Iz toga vremena sačuvano je izvješće, datirano 5. 10. iste godine, u kojem Vuk II. razmatra mogućnosti gradnje utvrde Rovišće. Čini se da je Vuk II. Grasswein dužnost koprivničkog kapetana obnašao kratko vrijeme. Naime, već 1598. godine (26. 06.) zabilježen je naputak carskom dvorskom rizničaru da nabavi srebreni pozlaćeni pribor za vino u vrijednosti 50 do 54 forinte koji se ima predati kao vjenčani dar ivaničkom kapetanu Vuku.43 Nakon te bilješke, vrela i dosadašnja saznanja historiografije ne govore nam o daljnjoj aktivnosti Vuka II. na hrvatskom prostoru.

37 LOPAŠIĆ 1887., str. 55.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 85.; Ivanić-Grad: spomenica, str. 45. 38 V. KLAIĆ, nav. dj., str. 469. 39 ŠIŠIĆ 1918., str. 602.-604.; KRUHEK 1995., str. 368. 40 LOPAŠIĆ 1887., str. 72.-73.; D. GRUBER, nav. dj., str. 116.; I. MAŽURAN, nav. dj., str. 174. 41 Hrvatski sabor tužio je Albana Grassweina 1604. godine naglasivši da ovaj ne samo da uskraćuje prihode namijenjene Saboru i vladaru, već ih zadržava u vlastitu korist. Saborski izaslanik Vuk Druškovački ponavlja istu tužbu i 13. I. 1605. godine, ali istraga – kako se čini – nikada nije bila provedena (LOPAŠIĆ 1884., str. 324.-326.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 86.). 42 A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 86. 43 LOPAŠIĆ 1889., str. 472.; A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 85.

U odnosu na braću Albana i Stjepana, ali i na Vuka II. Grassweina, podaci o Jakovu (za kojega ne možemo sa sigurnošću utvrditi rodbinsku povezanost s prethodnom trojicom) krajnje su oskudni i svedeni samo na jedan događaj. Godine 1603. Jakov se spominje kao koprivnički kapetan.44. Koncem iste godine upušta se u prodor na područje Požeškog sandžaka, gdje je (između Virovitice i Brezovice) u srazu sa postrojbom Tatara (pomoćni odredi upućeni turskoj vojsci) teško poražen i zarobljen. Tatari su nakon toga krenuli u pljačku i opustošili sva sela od Koprivnice do Vinice, opljačkali i spalili Rasinju i zaprijetili Varaždinu.45 Sudbina poraženog časnika Jakova Grassweina nije nam poznata, barem prema dosadašnjim saznanjima iz vrela i literature.

Udio časnika i vojnika s njemačkog i austrijskog prostora u hrvatskoj vojnoj povijesti istraživačka je tema koja bi, poradi svojega značaja i opsežnosti, iziskivala zaseban znanstveni projekt i pregnuća više proučavatelja. U ovom prilogu pokušalo se, tragom dosadašnjih saznanja iz objavljenih vrela i literature, predstaviti djelovanje odvjetaka obitelji Grasswein, čiji su članovi koncem 16. i početkom 17. stoljeća imali zapaženo mjesto u povijesti Vojne krajine. Ponajprije se, dosegom u vojnoj hijerarhiji, izdvaja Stjepan Grasswein, đurđevački, ivanićki i koprivnički kapetan i zapovjednik Slavonske krajine, zapaženi sudionik protuturskih bojeva i znamenite sisačke bitke 1593. godine. Zahvaljujući njegovim brojnim i sadržajem podrobnim izvješćima odbornicima štajerskih staleža i nadvojvodi u Grazu, moguće je iščitati ne samo njegovu ulogu u tadašnjim zbivanjima, već i dobiti potpuniju sliku o općim, poglavito vojnim prilikama na hrvatsko-turskoj granici potkraj XVI. stoljeća. Uz Stjepana, zasigurno zapaženo mjesto pripada i njegovu bratu Albanu Grassweinu, ivanićkom i koprivničkom kapetanu te također, u više navrata, sudioniku bojeva sa Turcima na širem području Slavonske krajine, ali i na prostoru turske Slavonije. O njegovim zaslugama svjedoči i činjenice da je, prestankom obnašanja službe koprivničkog kapetana, poveljom cara Rudolfa II., stekao naslov baruna. Naposljetku, u prilogu su spomenuti i Vuk II. i Jakov Grasswein, ali je – poradi oskudnosti vrela i dosadašnjih saznanja historiografije – njihove životopise i udio u hrvatskoj vojnoj povijesti na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, znatno teže iščitati i vrednovati.

Obitelj Grasswein možda se po svojim sveukupnim dosezima i prinosima ne može mjeriti s nekim najistaknutijim njemačkim obiteljima koje su djelovale na hrvatskom prostoru (primjerice s brojnim istaknutim pojedincima iz obitelji Auersperg ili Herberstein). Ipak, odličnost njihovih vojnih dužnosti, kao i važnost razdoblja u kojemu djeluju, daje im istaknuto mjesto u događajima i ljudima prebogatoj hrvatskoj ratničkoj prošlosti ranoga novovjekovlja.

44 Teško je vjerovati da je Jakov obnašao dužnost koprivničkog kapetana. Naime, upravo početkom XVII. stoljeća kao nositelj te vojne dužnosti spominje se Alban Grasswein. 45 A. E. BRLIĆ, nav. dj., str. 86.; I. MAŽURAN, nav. dj., str. 176.

Nac hkom men der Fa mi lie Gra sswe inher vor ge ho be ne Te il neh mer an der Mi litärgren zge schic hte Ende des 16. und Anfang des 17. Jah rhun derts

In den letzten Jahrhunderten trugen Familien und Individuen aus dem deutschen und österreichischen Gebiet jahrhundertlang eine wichtige Rolle in der kroatischen Militärgeschichte. Zahlreiche Individuen, oft Nachkommen bedeutender deutscher und österreichischer adeliger Herkunft, trugen (oft auch ganze Generationen) höchste Militärverpflichtungen auf dem ganzen Gebiet Kroatiens, nahmen an entscheidenden, erschöpferischen Kriegen und Kämpfen teil, und überhaupt, mit ihrer Wirkung und militärischen Kenntnissen trugen sie einen besonderen Beitrag der reichen Geschichte des kroatischen, aber auch benachbartem Gebietes, bei. Die Familie Grasswein, die aus Tirol stammt und vom Mittelalter auch auf dem Gebiet der Steiermark anwesend ist, gab Ende des 16. und Anfang des 17. Jahrhunderts einige bedeutsame Individuen - bedeutende Teilnehmer der Ereignisse auf dem Gebiet der Militärgrenze. In der Arbeit werden die bisherigen Kenntnisse der Historiographie vorgestellt, die Verwendbarkeit einzelner Sammlungen veröffentlichter Quellen beachtet und verweist, auf grundlegende Studien, Diskussionen und Beiträge, anhand deren es möglich ist, die Anwesenheit und Wirkung der Mitglieder der Familie Grasswein auf dem Gebiet Kroatiens in der Jahrhundertwende vorzustellen, verweist. Ein besonderes Forschungsinteresse ist auf den hervorragendesten Rechtsanwalt der Familie gerichtet - Stjepan (gest.1594), der als Kapitän in Đurđevac, Ivanić und Koprivnica und Kommandant in der slawonischen Kraina, diente. Stjepan Grasswein ist ein bedeutender Teilnehmer an den Kämpfen gegen die Türken, als auch am Kampf bei Sisak im Jahre 1593. Dank seiner zahlreichen und inhaltlich präzisen Berichtserstattungen an die Ausschussmitglieder der steiermärkischen Stände und den Erzherzog in Graz, ist es möglich, nicht nur seine Rolle in den damaligen Ereignissen auszulesen, sondern auch ein vollständiges Bild über die allgemeine, besonders die Militärsituation an der kroatisch-türkischen Grenze Ende des 16. Jahrhunderts zu bekommen. Neben Stjepan gehört ein besonderer Platz auch seinem Bruder Alban Grasswein, der als Kapitän in Ivanić und Koprivnica und Teilnehmer in Kämpfen gegen die Türken auf dem weiteren Gebiet der slawonischen Kraina und dem Gebiet des türkischen Slawonies, bekannt ist. Über seine Verdienste zeugen auch Tatsachen, dass er, nachdem er den Dienst des Kapitäns in Koprivnica aufgab, mit der Urkunde des Kaisers Rudolf II. im Jahre 1607 den Baronentitel bekam. In Beilage werden auch Vuk II. und Jakov Grasswein erwähnt, aber wegen Mangelhaftigkeiten und der bisherigen historiographischen Kenntnisse sind ihre Lebensläufe und ihr Anteil in der kroatischen Militärgeschichte im Übergang des 16. in das 17. Jahrhunderts viel schwieriger auszulesen und zu bewerten. Zuletzt kann man zusammenfassen, dass die Familie Grasswein, obwohl man sie nicht in die Reihe der bedeutendsten deutschen und österreichischen Familien, die auf dem Gebiet der Militärgrenze wirkten, mitrechnen kann, sicher ein bedeutendes Thema ist, das zusätzliche Aufmerksamkeit der Forscher fordert.