dr. sc. Marija KARBIĆ Lackovići (Lackfi)iz plemićkog roda Hermán

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

dr. sc. Marija KARBIĆ

Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Rad se bavi poviješću plemićke obitelji Lacković, odvjetka plemićkog roda Hermán, koji je prema svjedočanstvu Šimuna de Kéza u Ugarsku došao iz Nürnberga. Napose se govori o istaknutim pojedincima iz ove obitelji poput Emerika, hrvatskog bana i palatina, i njegovog brata Stjepana, koji je obnašao iste dužnosti.

Ključne riječi:

Lackovići (Lackfi), plemićke obitelji, Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Lackovići, o kojima je u ovom radu riječ, potekli su, kako kaže i sam naslov, iz plemićkog roda Hermán. Šimun de Kéza u svom djelu Gesta Hungarorum, napisanom 80-tih godina 13. stoljeća, ovaj rod spominje kao jedan od ugarskih plemićkih rodova koji svoje podrijetlo vuku iz njemačkih zemalja.1 On ne navodi imena predaka roda Hermán koji su prvi stigli u Ugarsku, ali kaže da su bili plemići podrijetlom iz Nürnberga, te da su u zemlju došli s kraljicom Gizelom.2 Ova Gizela bila je kćerka bavarskog vojvode Henrika, a u Ugarsku je došla kada je oko 995. postala ženom sv. Stjepana, prvog mađarskog kralja.3 Prema Šimunovim vijestima plemićki rod Hermán bio bi, dakle, prisutan u Ugarskoj od kraja 10. stoljeća, ali treba reći da se u sačuvanim vrelima zapravo prvi puta spominje 1226. godine.4 No, ovaj podatak ne možemo uzeti kao dokaz koji bi pobio navedene vijesti s obzirom na malobrojnost izvora koji su nam ostali iz tih vremena, kao i na činjenicu da uz osobe često nije bilo bilježeno kojem su rodu pripadale, te je moguće da su neke osobe bile članovi ovoga roda, a da mi to ne možemo utvrditi.

Pretke roda Hermán koji su došli u Ugarsku spominje i Képes Krónika nastala u 14. stoljeću, koja Šimunove vijesti nadopunjuje govoreći da su pripadnici roda koji su stigli u Ugarsku, bili siromašni.5 Osim toga, ova kronika ne kaže da se radilo o plemićima, već o slobodnim ljudima, što je neodređenija tvrdnja budući da u ovu kategoriju ne ulaze samo plemići, već i građani i slobodni seljaci.6

1 O Šimunu de Kéza i njegovu djelu više vidi npr. u: Sándor Domanovszky, Kézai Simon mester és krónikája (Budimpešta, 1906); József Gerics, “Adalékok a Kézai-krónika problémáinak megoldásához”, Annales

Universitatis Scientiarum Budapestinensis. Sectio Historica 1 (1957), 106-134; Tibor Almási, “Kézai

Simon (Simon de Keza)”, Korai magyar történeti lexikon (9-14. század) (Budimpešta, 1994) [dalje:

KMTL], 348. i ondje navedenoj literaturi. Bibliografija radova o ovoj problematici može se naći i u:

László Veszprémy – Frank Schaer (prir.), Simonis de Kéza Gesta Hungarorum (Budimpešta – New York, 1999), 188-216. O Šimunovim vijestima o plemićkim rodovima njemačkog podrijetla vidi u: Marija

Karbić, “Miles corridatus intrat. Vijesti o dolasku njemačkih vitezova na područje ugarsko-hrvatskoga kraljevstva u djelu Simona de Kéza”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2005, 67-73. 2 Hiemanni siquidem generatio ex Nurimberc oritur, satis sunt nobiles, cum regina Kisla intraverunt (L.

Veszprémy – F. Schaer, Simonis de Kéza, 168). I Požunska kronika navodi da su došli s kraljicom

Gizelom (Hermani etiam generatio cum regina Kysla in Pannoniam introivit). Usp. Sándor Domanovszky (prir.), “Chronicon Posoniense”, u: Imre Szentpétery (ur.), Scriptores rerum Hungaricarum tempore ducum regumque stirpis Arpadianae gestarum, 2 sv. (Budimpešta, 1938), 2: 35. O Požunskoj kronici vidi:

Isto, 9-11. 3 O Gizeli više vidi u: János Géczi (ur.), Gizella királyné (985 k. – 1060) (Veszprém, 2000); László

Veszprémy, „Gizella, magyar királyné“, KMTL, 236-237. 4 Usp. L. Veszprémy – F. Schaer, Simonis de Kéza, 168, bilj. 1. 5 Hermani etiam generatio cum regina Keisla introivit. Liberi homines sunt de Nurumburgh hereditatibus pauperes. Usp. Sándor Domanovszky (prir.), “Chronici Hungarici compositio saeculi XIV.”, u: Imre

Szentpétery (ur.), Scriptores rerum Hungaricarum tempore ducum regumque stirpis Arpadianae gestarum, 2 sv. (Budimpešta, 1938), 1: 300. O ovoj kronici vidi: Isto, 219-237; Gyula Kristó – Tünde Wehli, “Képes

Krónika”, KMTL, 341. 6 Usp. npr. Tomislav Raukar, Seljak i plemić hrvatskoga srednjovjekovlja (Zagreb, 2002), 26.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Kasnije se rod Hermán podijelio na više grana i obitelji. Iz njega su, uz Lackoviće, kojima se ovom prilikom bavimo, potekli i Pestesi, Meszesi, Palinai.7

Začetnik grane Lackovića je Ladislav ili, kako ga izvori još nazivaju Lack (iz ovog drugog oblika njegova imena izvedeno je i prezime koje nose njegovi potomci), sin Dionizija iz roda Hermán.8 Lack se u vrelima javlja od 1323. do 1359. godine. Poznato je da je obnašao dužnost župana Sikula (1328.-43.), a zajedno s njome i onu župana Beszterca (1334.-39.), Medgyesa i Csanáda (1339.).9 Moguće je da je njegovoj karijeri doprinjelo i srodstvo s Lambertom Hermánom, koji je bio sudac kraljevskog dvora (iudex curiae regis) od 1314. do 1324. godine.10 Lack je imao, koliko znamo, osam sinova. Od njih se važnošću službi koje su obavljali i ulogom koju su igrali u životu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva ističu trojica: Stjepan, Andrija i Dionizije.11 Braća su svoj uspon u društvu ostvarili vjernom službom kraljevima iz anžuvinske dinastije, prvo Karlu Robertu, a potom njegovom sinu Ludoviku.

Stjepan, vjerojatno najstariji od braće, karijeru je započeo vršeći različite službe na dvoru. Bio je magistar konjušnika (1326.-43.), pa magistar tavernika (1342., 1343.-

7 O plemićkom rodu Hermán pisao je János Karácsonyi, A magyar nemzetségek a XIV. század közepéig (Budimpešta, 1900), 617-634. Usp. i: Pál Engel, Középkori magyar genealógia/Magyarország világi archontológiája 1301-1457, PC CD-ROM (Budimpešta, 2001) [dalje: P. Engel, KMG/MVA], KMG, s. v. Hermán nem. Zanimljivo je da samim Lackovićima, usprkos značenja koje je ova obitelji imala u prošlosti Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, dosada u historiografiji nije posvećena veća studija, iako treba spomenuti kratak, ali vrijedan prilog Pála Engela, “Lackfi”, KMTL, 391. 8 P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 1. tábla: Pestesi ág. Lack je deminutiv od Ladislav. Usp. Pál Engel, The

Realm of St. Stephen. A History of Medieval Hungary 895-1526 (London – New York, 2001), 182. 9 P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi; MVA, s. v. Székely ispán (comes Siculorum). Područje na kojem je vršio vlast župana danas se nalazi u Rumunjskoj. Naselja po kojima navedene županije nose ime danas se nazivaju Bistriţa, Mediaş i Cenad. Usp. György Lelkes, Magyar helységnév-azonosító szótár (Baja, 1998), 118, 149, 393. Sikuli (Sekelji) su narod nastanjen u razdoblju o kojem govorimo u Erdelju i susjednim područjima. Ugarskim kraljevima služili su često kao pomoćne vojne trupe. Župan Sikula bio je njihov vojni zapovjednik, te je nad njima imao sudsku i upravnu vlast. Nastupao je u kraljevo ime i nikad nije dolazio iz reda Sikula. Usp. Hausgerd Göckenjan, Hilfsvölker und Grenzwachter im mittelalterlichen Ungarn (Wiesbaden, 1972), 114-139; Zoltán Kordé, “Székelyek”, KMTL, 623-625;

Isti, “Székelyispán”, KMTL, 625. 10 Usp. P. Engel, MVA, s. v. Országbíró (iudex curiae regis); Isti, The Realm, 182. 11 Osim navedene trojice Lackovi su sinovi bili Emerik (spominje se kao mrtav 1336.), Mihael (u vrelima se javlja 1336.- 51.), Lack (koji se u vrelima javlja od 1336. do 1339. kada se o njemu govori kao o pokojnom), Nikola (javlja se od 1336. do 1377.) i Pavao (spominje se 1336.-78.). Usp. P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

44.).12 U vrijeme dok je bio magistar konjušnika obnašao je i dužnost župana županije Njitra (1333.-40.), a spominje se i kao kaštelan kraljevskih utvrda Branč (1336.), Beckov (1336.) i Holič (1336.-38.).13 Od 1340. do 1344. istovremeno je bio župan županija Sopron, Zagorje te Vas.14 Godine 1344. postao je erdeljskim vojvodom, a usto i županom Szolnoka.15 Kao što se vidi iz ovdje navedenog, njegovo djelovanje nije više bilo, kao što je to bio slučaj s njegovim ocem Lackom, vezano uz jedan dio Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, već je, osim na dvoru, važne funkcije obnašao u različitim njegovim dijelovima, od područja koja se danas nalaze u Slovačkoj do onih koja sada pripadaju Rumunjskoj.

Stjepan je sudjelovao, nekada s više, a nekada s manje uspjeha, i u brojnim kraljevim vojnim pohodima. Godine 1346., u vrijeme kada je nosio titulu erdeljskog vojvode, sudjelovao je u neuspješnom pohodu kralja Ludovika protiv Mlečana u Dalmaciji. Zadrani su ga štoviše optuživali da je kriv što nije uspjela deblokada Zadra. Prema njihovim optužbama njega i bosanskog bana Stjepana Kotromanića podmitili su Mlečani.16

Stjepan je kralja pratio i za njegova pohoda u Napuljsko Kraljevstvo, koji je Ludovik poduzeo kako bi kaznio krivce za smrt svoga brata Andrije, napuljskog kralja. Kralj Ludovik ga je, štoviše, kada se poradi kuge koja je ondje zavladala, odlučio vratiti

12 P. Engel, MVA, s. v. Lovászmester (magister agazonum regalium); Tárnokmester (magister tavarnicorum regalium). Magistar kraljevih konjušnika (magister agazonum regalium) nalazio se na čelu vitezova koji su služili na kraljevskom dvoru. Magistar kraljevih tavernika (magister tavarnicorum regalium) ulazio je u red istaknutih svjetovnih velikodostojanstvenika. Dužnosti su mu bile slične onima palatina i kraljevskog suca, a i mijenjale su se tijekom vremena. U početku je rukovodio tavernicima, čiji je zadatak bio da brinu o kraljevim posjedima. Kasnije je nadzoru nad kraljevim gospodarstvom, pridodana uloga suca te je njegov sud bio prizivna sudska instanca za jednu skupinu gradskih naselja u

Ugarsko-hrvatskom kraljevstu, koja se po tome i nazivaju tavernikalnim gradovima. O ovim službama više vidi: István Tringli, “lovászmester”, KMTL, 416; István Petrovics, “tárnokmester”, KMTL, 662.

Opširnije o tavernikalnom pravu i tavernikalnim gradovima vidi u: Štefánia Mertanová, Ius tavernicale: stúdie o procese formovania práva taverníckych miest v etapách vývoja taverniíckeho súdu v Uhorsku (15.17. stor.) (Bratislava, 1985); Teodora Shek Brnardić, “Tavernik, tavernikalni sud i tavernikalno pravo”,

Arhivski vjesnik 40 (1997), 179-198. 13 Sva tri grada danas se nalaze u Slovačkoj. Branč (mađ. Berencs) i Holič (mađ. Holics/Újvár) pripadali su županiji Njitra, a Beckov (mađ. Bolondóc) županiji Trenčín (mađ. Trencsén). Usp. Gy. Lelkes,

Magyar helységnév, 114, 128, 261. 14 P. Engel, MVA, s. v. Ispánok; Várnagyok és várbirtokosok. 15 Obje je časti držao do 1350. godine. Usp. P. Engel, MVA, s. v. Erdélyi vajda (vayuoda Transsilvanus);

Ispánok. 16 Vjekoslav Klaić, Povijest Hrvata, 5 sv. (Zagreb, 1982), 2: 107. O izdaji baruna, među kojima ističe

Lackovića, govori spis nepoznatog autora Obsidio Iadrensis, koji opisuje opsadu Zadra 1345.-46. godine. Usp. Branimir Glavičić - Vladimir Vratović - Damir Karbić - Miroslav Kurelac - Zoran Ladić (prir.), Obsidio Iadrensis. Opsada Zadra, Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalum, 54 (Zagreb, 2007), 236-245. O samom spisu više vidi u uvodnoj studiji M. Kurelca i D. Karbića “Ljetopis

‘Obsidionis Iadrensis libri duo’, njegovo historiografsko i povijesno značenje” u navedenom izdanju (Isto, 3-20).

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

u Ugarsku, postavio za vrhovnog kapetana u Napuljskom Kraljevstvu.17 Stjepan je na ovoj dužnosti bio suočen s nizom problema (vojska mu je bila oslabljena kugom, stanovništvo nezadovoljno zbog velikih nameta i nasilja plaćenićke vojske), te su Ludovikovi protivnici, kraljica Ivana, Andrijina udovica, koju je Ludovik smatrao glavnim krivcem za bratovu smrt, i njezin drugi muž Ludovik Tarentski, uspjeli ponovno ući u Napulj. Iako je Stjepan izveo uspješan protunapad i ispred Napulja pobijedio znatno brojniju vojsku Ludovika Tarentskog, njegov je položaj i dalje bio težak i ova pobjeda nije donijela neke bitne rezultate, jer su se protiv Ludovika bunili i drugi gradovi. Lacković je stoga u Manfredoniju i ostale gradove koji su mu ostali vjerni, smjestio svoje posade, te otišao u Ugarsku obavijestiti kralja o svemu što se dogodilo. Nakon što se iz Ugarske vratio s novom vojskom, ponovo je potukao Ludovika Tarentskog ispred Napulja, ali se je potom, budući da su ga plaćenici, nezadovoljni njegovim nastojanjima da ih obuzda, namjeravali izdati i predati Ivani, morao povući i pozvati kralja u pomoć.18 U novom kraljevom pohodu na Napuljsko Kraljevstvo u proljeće 1350. među mnogim plemićima koji su sudjelovali, bila su i Stjepanova braća Andrija, Nikola, Pavao i Mihael.19

Za zasluge koje je stekao u tim događajima, kralj je njemu i njegovim sinovima ispravom od 30. listopada 1350. darovao gradove Štrigovu i Čakovec.20 U darovnici se ističe da je Stjepan od dječačke dobi vjerno služio kralju, da je bio zapovjednik vojske u brojnim pohodima i samog Ludovika i njegova oca Karla Roberta, te se detaljno opisuju njegove zasluge tijekom pohoda na Napuljsko Kraljevstvo. Kraljevu darovnicu potvrdili su posebnim ispravama 27. ožujka 1351. i kraljica majka Elizabeta i kraljev brat herceg Stjepan.21 Čakovec je tada postao i jedan od glavnih posjeda Stjepanove grane obitelji, što se vidi i po tome što njegov sin Stjepan, o kojem će se više govoriti kasnije, nosi pridjevak Čakovečki.22 Važnost Čakovca za Lackoviće

17 ...Stephanum filium Laczk wayuodam Transsiluanum capitaneum regni ...in persona sue maiestatis prefecit, et ad Hungariam remeavit (Johannes de Thurocz, Chronica Hungarorum, prir. Elisabeth Galántai –

Julius Kristó, 3 sv. (Budimpešta, 1985-1988), 1: 169). János Thuróczy bio je protonotar kralja Matijaša

Korvina. Njegova kronika prati povijest Mađara od vremena zajednice Mađara i Huna do njegova vremena. O Thuróczyju i njegovu djelu vidi: Isto, 1: 9; János Thuróczy, Chronicle of the Hungarians, prir.

Pál Engel (Bloomington, 1991), 1-19. 18 O događajima koji su prethodili Ludovikovoj intervenciji u Napuljskom kraljevstvu, kao i o svim ovim zbivanjima više vidi u: V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 110-115, 123-124; P. Engel, The Realm, 159-161.

O Stjepanovoj hrabrosti i uspjesima u borbama u Italiji priča i J. de Thurocz, Chronica Hungarorum, 1:169-170. 19 J. de Thurocz, Cronica Hungarorum, 1: 171-172. 20 Tadija Smičiklas i dr. (prir.), Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske,Dalmacije i Slavonije, 18 sv. (Zagreb, 1904.-1990.) [dalje: CD], 11: 619624. 21 CD, 12: 11-14. 22 Usp. P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

vidi se i iz činjenice da su 1376. u njegovoj blizini na svom posjedu Varhel osnovali pavlinski samostan posvećen Blaženoj Djevici Mariji.23

Osim Čakovca i Štrigove najznačajniji posjedi koje je Stjepan dobio od kralja, bili su Simontornya u županiji Fejér i Döbrököz u županiji Tolna.24 Po Simontornyi pridjevak je nosio Stjepanov sin Dionizije i njegovi potomci, a po Döbröközu grana Stjepanova sina Nikole.25

Nakon povratka iz Italije Stjepan postaje banom čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije, a kao takav prvi se puta spominje 9. siječnja 1351. godine.26 Na kraljevu odluku da Stjepana postavi na tu dužnost vjerojatno je utjecala činjenica da su odnosi s Mlečanima bili loši i primirje nesigurno, te je Ludovik želio da tu važnu službu vrši čovjek kome može vjerovati, a koji je ujedno i vješt ratnik.27

Više nam isprava svjedoči o Stjepanovom djelovanju dok je obnašao dužnost bana. Dana 25. lipnja 1351. potvrdio je križevačke privilegije,28 a sredinom srpnja po Stjepanovu nalogu podban i kninski župan Ivan Ćuz uvodi u neki posjed Franju Stjepanova iz Zadra.29 U kolovozu iste godine nalazimo ga u Lučkoj županiji gdje je sazvao sabor hrvatskog plemstva. Ovaj je sabor raspravljao i o tome da li se Virevići ubrajaju u plemstvo dvanaest plemena ili ne.30 U listopadu drži u Zagrebu banski sud. Ondje pred njega dolaze i plemići de Koranicha koji traže potvrdu plemićkog statusa koji su im osporavali službenici i kaštelani Steničnjaka. Nakon što su prisutni plemićki suci potvrdili da su oni plemići i da nikada nisu bili podređeni nekim službenicima ni kaštelanima, Stjepan im je potvrdio njihov plemićki status.31

Dužnost bana nastavio je vršiti i 1352. godine. Iz isprave od 14. lipnja 1352. saznajemo da je svoga čovjeka Jakova, sina Ivanova, iz Blinje poslao da zajedno s predstavnikom zagrebačkog kaptola svjedoči zamjeni posjeda između Kostajničkih i nekih plemića iz dubičkog distrikta.32 U listopada je potvrdio neke posjede u

23 CD, 15: 227-229. Varhel je današnji Šenkovec. Usp. P. Engel, Magyarország középkor végén, PC CD-

ROM (Budimpešta, 2002) [dalje: MKV], s. v. Senkovec. 24 Usp. P. Engel, “Lackfi”, 391. 25 Usp. P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi. 26 Usp. P. Engel, MVA, s. v. Szlavón bán (regni Sclavoniae banus); Dalmát-horvát bán (regnorum Dalmatiae et Croatiae banus). O Stjepanovu banovanju vidi i: Vjekoslav Klaić, “Hrvatski hercezi i bani za Karla

Roberta i Ljudevita I. (1301-1382)”, Rad JAZU 142 (Zagreb, 1900), 188-191. 27 Usp. V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 127. 28 CD, 12: 28. 29 CD, 12: 29. 30 V. Klaić, Povijest Hrvata, 2:128. O plemstvu dvanaest plemena vidi: T. Raukar, Plemić i seljak, 25-50. 31 CD, 12:45-46. 32 CD, 12: 97-100.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Međimurju Benediktu iz Sv. Ivana kod Koprivnice,33 a Zagrebački ga kaptol izvješćuje da je po kraljevu nalogu izvršio istragu i utvrdio da je Grgur, Stjepanov sin, ukrao više svinja koje su pripadale turopoljskim plemićima.34

Krajem listopada i početkom studenog 1352. drži sabor svega plemstva između Save i Drave u Svetom Ivanu Žabno,35 a sredinom studenog sabor plemstva kraljevine Slavonije u Zagrebu na kojem plemenitim jobagionima Velikog Kalnika potvrđuje njihov plemićki status.36 Tih dana na molbu Dujma Radoslavovog Blagajskog prepisuje i listinu kralja Bele za posjed Vodice,37 dok početkom prosinca građanima Gradeca potvrđuje privilegij bana Mikca, kojim ih je ovaj oslobodio od plaćanja komorske dobiti.38

Stjepan je dužnost bana vršio vjerojatno do svoje smrti. Zadnja isprava u kojoj se navodi kao ban izdana je 13. siječnja 1353. godine.39 Točan datum njegove smrti ne znamo, no izvjesno je da je ona nastupila prije 18. rujna 1353. kada se prvi puta spominje kao mrtav.40

Stjepanov brat, Dionizije, gradio je crkvenu karijeru. Godine 1348. postao je kninskim biskupom.41 U drugoj polovini 1349. premješten je po nalogu pape Klementa u Zagrebačku biskupiju,42 da bi već početkom 1350. postao kaločkim nadbiskupom.43 Tu je službu vršio do smrti 1355. godine. Točan datum Dionizijeve smrti nije nam poznat, no, ona je nastupila negdje između 2. veljače (kada se zadnji puta javlja kao živ) i 8. lipnja (kada se prvi puta spominje kao mrtav).44 Treba spomenuti da je Dionizije bio i tutor budućeg kralja Ludovika,45 a ova je činjenica također mogla utjecati na povezanost Ludovika s Lackovićima. Dionizije je bio redovnik, što nam

33 CD, 12: 126-128. Sv. Ivan je današnji Koprivnički Ivanec. Usp. Pál Engel, MKV. 34 CD, 12: 131. 35 Usp. V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 127. 36 CD, 12: 138-139. 37 CD, 12: 137. 38 CD, 12: 138-139. 39 CD, 12: 145. 40 Usp. P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi. 41 Conrad Eubel i dr., Hierarchia catholica medii aevi (medii et recentionis aevi), 4 sv. (Münster, 1913), 1: 486. 42 C. Eubel i dr., Hierarchia catholica, 1: 537; Lelja Dobronić, “Dionizij 1349/50 (?)”, u: Zagrebački biskupi i nadbiskupi (Zagreb, 1995), 121. 43 C. Eubel i dr., Hierarchia catholica, 1: 197. Treba reći da se u dignitarijima kraljevskih isprava sve do 1355. navodi da je bio izabrani kaločki nadbiskup, a tek tada se navodi kao kaločki nadbiskup, što znači da je tek tada bio posvećen. Usp. CD, 12: 268. 44 Usp. P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi. 45 P. Engel, The Realm, 182.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

svjedoče isprave koje uz njegovo ime redovito navode frater (brat).46 Neki autori smatraju da je pripadao franjevačkom redu, dok drugi govore da nije sigurno da li je bio franjevac ili dominikanac.47 U prilog tome da je bio dominikanac, mogao bi govoriti sljedeći podatak. Naime, izgleda da je Dionizije u Zagrebu u litanije svih svetih u benedikcionalu iz 11. st. (MR 89) dodao zazive sv. Dioniziju, sv. Jeronimu, sv. Dominiku i sv. Tomi Akvinskom.48 Ako je to uistinu on učinio, Dionizija je mogao uvrstiti kao svoga zaštitnika, štovanje sv. Jeronima mogao je prihvatiti u Kninu, dok bi uvrštavanje Dominika i Tome, koji su bili dominikanci, moglo upućivati na to da su bili njegova subraća, to jest da je i sam bio dominikanac.

Treći Lackov sin, Andrija, naslijedio je svoga oca 1343. na dužnosti sikulskog župana, te je tu službu vršio do 1350. godine. U to je vrijeme bio i župan Medgyesa (1343.-50.), Beszterca i Brašova (1344.-49.) te kraće vrijeme i Szatmára i Máramarosa (1348.-49.). Od 1346. spominje se i kao župan županije Ugocsa, a tu dužnost vrši i nakon što je prestao biti sikulskim županom, to jest do 1353. godine.49 Kao župan Sikula Andrija je 1345. poveo vojsku preko Karpata, porazio Tatare i uspostavio ugarsku vlast nad dijelom njihove zemlje.50

Andrija je, kako smo ranije vidjeli, sudjelovao i u drugom Ludovikom pohodu na Napuljsko Kraljevstvo (1350.). Nakon što se je Ludovik vratio u Ugarsku, Andrija je ostao u Italiji tri godine kao njegov namjesnik (glavni kapetan kraljevstva). Andrija je uspješno ratovao protiv Ludovikovih neprijatelja, potisnuvši ih u tek nekoliko utvrđenih točaka. Iz Italije je otišao kada se je na papinu intervenciju Ludovik odlučio povući iz Napuljskog Kraljevstva, nad čijim je teritorijem upravu prepustio papi.51

Nakon povratka iz Italije Andrija je bio mačvanskim banom (1353.-54.), te istovremeno i županom županija Baranja, Bodrog i Srijem (u ovoj posljednjoj do

46 Tako, na primjer, u dignitariju isprave od 9. prosinca 1351. kojom kralj Pavlu Mihaelovu daruje posjed u Križevačkoj županiji, stoji fratre Dyonisio Colocensi. Usp. CD, 12: 52. 47 P. Engel, The Realm, 182. navodi da je bio pripadnik franjevačkog reda. Nažalost, nije mi poznato na čemu temelji svoju tvrdnju. Za razliku od P. Engela, L. Dobronić, “Dionizij”, 121. se, pozivajući se na

Farlatija i Zdenčaja, u tom pitanju ne opredjeljuje. 48 Josip Buturac, “Zagrebački biskupi i nadbiskupi 1094.-1944.”, u: Kulturno poviestni zbornik Zagrebačke nadbiskupije, 1 ( Zagreb, 1944), 34. 49 P. Engel, MVA, s. v. Ispánok. Teritorij svih ovih županija danas se nalazi u Rumunjskoj. Usp. P. Engel,

MKV; Gy. Lelkes, Magyar helységnév, 135, 385, 546. Brašov je rum. Braşov, mađ. Brassó, mađ. Szatmár je rum. Satu Mare. 50 J. de Thurocz, Chronica Hungarorum, 1: 166; P. Engel, The Realm, 166. 51 Usp. J. de Thurocz, Chronica Hungarorum, 1: 173, 175.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

1355.).52 Kasnije je bio magistrom kraljičinih tavernika (1355.-56.) i erdeljskim vojvodom (1356.-59.), županom Vasa i Soprona (1355.-56.), pa Arada (1356.-59.).53

Iako ne toliko značajne kao Stjepan, Dionizije i Andrija, i drugi su Lackovi sinovi obnašali različite dužnosti u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Nikola i Pavao zajedno su vršili službu župana Zemplina (1343.-69.) i Unga (1362.-79.), a Pavao je uz to bio i župan Berega (1361.-79.).54 Godine 1359. Nikolu je kralj Ludovik poslao u Italiju da pomogne papi u njegovu nastojanju da obnovi papinsku vlast na njenu tlu, te je ovaj ondje “mnoge gradove i utvrde učinio pokornima Svetoj Rimskoj Crkvi”.55

Važnu ulogu u životu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva igrala je i sljedeća generacija Lackovića. Andrijin sin Juraj bio je mačvanskim banom (1392.-93.), dok su se Stjepanovi sinovi Emerik i Stjepan Čakovečki uspeli i do časti palatina, najviše časti u kraljevstvu iza kralja. Obojica su, što je za nas posebno zanimljivo, bili i hrvatskodalmatinski banovi.56 No, o njima će još biti riječi kasnije.

Moć Lackovića bila je takva da su neke od najviših dužnosti u zemlji, iako ne formalno, u praksi postale nasljednim u obitelji. Tako je npr. na jednoj od važnijih dužnosti na dvoru, onoj magistra kraljevih konjušnika, Lackova sina Stjepana, koji je, kako je već rečeno, tu dužnost vršio od 1326. do 1343. godine, naslijedio prvo njegov sin Dionizije (1343.-59.), a potom je tu dužnost preuzeo Dionizijev brat Emerik, (1359.67.). Nakon Emerika tu su dužnost vršili naizmjence njegovi nećaci, Dionizijevi sinovi Stjepan od Simontornye (1367.-82.; 1382.-84.; 1385.-87.) i Dionizije (1382.), pa potom Emerikov brat Stjepan Čakovečki (1387.-95.).57 Sve u svemu, ovu su dužnost pripadnici obitelji bez prekida vršili 70 godina.

Slično je bilo i s položajem erdeljskog vojvode, iako kroz kraći vremenski period. Tu su dužnost članovi obitelji bez prekida vršili od 1356. do 1376. (znači 20 godina), a uz kraće prekide čak od 1344. do 1386., tj. preko 40 godina. Kao što smo već vidjeli, ovu je čast kao prvi član obitelji na toj dužnosti Stjepan Lackov obnašao od 1344. do 1350. godine, a potom su slijedili njegov brat Andrija (1356.-59.) te sinovi Dionizije (1359.-67.), Nikola (1367.-68), Emerik (1369.-72) i Stjepan Čakovečki (1372.-76.; 1385.-86.).58

52 P. Engel, MVA, s. v. Macsói bán (banus Machoviensis); Ispánok. 53 P. Engel, MVA, s. v. Királynéi tárnokmester (magister tavarnicorum reginalium); Erdélyi vajda (vayuoda

Transsilvanus); Ispánok. 54 P. Engel, MVA, s. v. Ispánok. Područje na kojem se nalazila županija Bereg danas je u Ukrajini, a ono

Zemplina i Unga u Slovačkoj. Usp. P. Engel, MKV, s. v. Zemplén, Bereg, Ung. 55 J. de Thurocz, Chronica Hungarorum, 1: 178. O tim događajima vidi: V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 191. 56 P. Engel, MVA, s. v. Macsói bán (banus Machoviensis); Nádor (regni Hungariae palatinus); Dalmáthorvát bán (regnorum Dalmatiae et Croatiae banus). 57 P. Engel, MVA, s. v. Lovászmester (magister agazonum regalium). 58 P. Engel, MVA, s. v. Erdélyi vajda (vayuoda Transsilvanus).

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Tijekom godina vladavine Anžuvinaca na ugarsko-hrvatskom prijestolju Lackovići su stekli znatne posjede, te su u vrijeme smrti kralja Ludovika bili prema mišljenju mađarskog povjesničara Pála Engela i najbogatijom obitelji kraljevstva.59 Njihovi su se posjedi nalazili u petnaest županija, razasuti po čitavom kraljevstvu od Transilvanije do granice sa Štajerskom.60 Ova činjenica, s jedne strane, govori o veličini imetka kojim su raspolagali, ali, s druge strane, ukazuje i na ograničenja koja su stajala na putu još većoj njihovoj moći. Rascjepkanost posjeda onemogućavala je da, ako bi to uopće jednog dana i poželjeli, postanu ozbiljna opozicija kraljevskoj vlasti.

Bitni element njihova uspona činila je okolnost da su oni, izuzev biskupa Dionizija, svi bili ratnici, te se kralj vodeći ofenzivnu vanjsku politiku oslanjao na njih. Uz već spomenute vojne akcije u kojima su sudjelovali ili im zapovijedali Lackovi sinovi Stjepan, Andrija i Nikola, ovdje možemo spomenuti i druge slučajeve u kojima su članovi ove obitelji igrali važnu ulogu. Stjepanov i Andrijin brat Pavao zapovijedao je trupama koje su 1355. poslane u Švicarsku u pomoć Habsburzima, Stjepanov sin Dionizije istakao se u opsadi Vidina 1365. godine, a njegov je brat Nikola kao erdeljski vojvoda zapovijedao napadom na Vlašku tri godine kasnije (1368.), dok je Stjepanov unuk i Dionizijev sin Stjepan od Simontornye 1373. zapovijedao jedinicama poslanim u Italiju sa zadatkom da zauzmu Padovu.61

Kao što se iz već navedenoga vidi, za temeljitu obradu povijesti ove obitelji bila bi potrebna i cijela knjiga. Stoga ću ovom prilikom uz već navedeno nešto više reći samo o onim članovima obitelji koji su vršili službe hrvatsko-dalmatinskih banova i palatina, to jest o Lackovim unucima i Stjepanovim sinovima braći Emeriku i Stjepanu Čakovečkom, dok ću još neke pripadnike ove obitelji usput spomenuti.

Emerik je, kao što je već rečeno, bio magistar kraljevih konjušnika (1359.-67.). Dok je obnašao ovu dužnost, jedno je vrijeme bio i bugarski ban (1365.-66.).62 Nakon toga, postao je 1368. hrvatsko-dalmatinskim banom. Kao hrvatsko-dalmatinski ban prvi se puta spominje 30. siječnja 1368. godine, a usporedno s ovom funkcijom obavljao je i dužnost zadarskog kneza.63 Potom je preuzeo službu erdeljskog vojvode (1369.-72.) te istovremeno s njome vrši i onu župana županija Arad i Szolnok.64 Na kraju je postao i palatinom, te je tu čast obnašao od 1372. do 1375. godine. U to je vrijeme bio i župan županija Sopron (1372.-73.) i Njitra (1372.-75.).65

59 P. Engel, The Realm, 182. 60 Usp. P. Engel, The Realm, 188. 61 P. Engel, The Realm, 183. 62 P. Engel, MVA, s. v. Lovászmester (magister agazonum regalium); Bolgár bán (banus Bulgariae). 63 V. Klaić, Hrvatski hercezi, 203. 64 P. Engel, MVA, s. v. Erdélyi vajda (vayuoda Transsilvanus); Ispánok. 65 P. Engel, MVA, s. v. Nádor (regni Hungariae palatinus); Ispánok.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Dok je Emerikova karijera vezana uz razdoblje vladavine kralja Ludovika, djelovanje njegova brata Stjepana najvećim je dijelom vezano uz nemirno razdoblje nakon smrti kralja Ludovika, koji je umro ne ostavivši muškog nasljednika već samo kćeri, što je dovelo do borbi za ugarsko-hrvatsko prijestolje.

Na događaje koji su uslijedili po Ludovikovoj smrti, bitno je utjecala činjenica da se tijekom njegove vladavine stvorio sloj visokog plemstva, koje je, osim što je steklo znatne posjede te ih neprestano nastojalo još više uvećati, što je, uostalom, potpuno ljudski, stalnim sudjelovanjem u kraljevskom vijeću i držanjem najvažnijih dužnosti u kraljevstvu u svojim rukama, razvilo znatnu samosvijest.

Treba reći da je kralj Ludovik bio svjestan problema do kojih je moglo doći uslijed prevelikog jačanja magnatskih obitelji, što se vidi i iz određenih promjena do kojih dolazi u posljednjim godinama njegove vlasti, kao i u potiskivanju njihovih članova s vodećih položaja i pojavi novih ljudi, uglavnom osoba s određenim profesionalnim znanjima (odvjetnika, financijskih stručnjaka), koji su preuzimali važne dužnosti u zemlji.66 Sve to bilo se, kako ćemo vidjeti, odrazilo i na Lackoviće.

Još za Ludovikova života Stjepan je obnašao važne dužnosti u kraljevstvu. Bio je župan Sikula (1367.-71.) te županije Szatmár (1369.-72.).67 Godine 1371. postaje hrvatsko-dalmatinskim banom.68 Iz toga razdoblja njegova života sačuvana nam je isprava od 24. travnja iste godine kojom mu kralj Ludovik nalaže da uzme u zaštitu samostan sv. Franje u Bribiru.69

Stjepan je tada dužnost bana vršio kratko, jer već 1372. postaje erdeljskim vojvodom.70 Godine 1373. ratovao je s promjenjivom srećom protiv Mlečana u Italiji. Nakon pobjede kod Trevisa pretrpio je poraz kod Lupe na padovanskom teritoriju, gdje je bio i zarobljen.71

No, tijekom zadnjih godina Ludovikove vladavine i Stjepan se našao među velikašima koji su izgubili svoje položaje. Pouzdanik kraljice Elizabete i jedan od “novih” ljudi, Nikola Gorjanski, koji je 1375. postao palatinom, iskoristio je Stjepanovo hodočašće u Svetu Zemlju 1376. godine kako bi mu oduzeo utjecaj na dvoru, te tada Lacković ostaje bez položaja erdeljskog vojvode.72 U narednim godinama Stjepan

66 O reformama u posljednjim godinama Ludovikove vladavine vidi: P. Engel, The Realm, 188-192. 67 P. Engel, MVA, s. v. Ispánok. 68 P. Engel, MVA, s. v. Dalmát-horvát bán (regnorum Dalmatiae et Croatiae banus). 69 CD, 14: 324-325. 70 P. Engel, MVA, s. v. Erdélyi vajda (vayuoda Transsilvanus). 71 O tome vidi opširnije: V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 192. 72 P. Engel, The Realm, 189. Nikola je, doduše, za razliku od drugih osoba koje tada počinju igrati vodeću ulogu na dvoru, potekao iz velikaške obitelji Gorjanskih, te je već njegov stric Pavao za anžuvinskih kraljeva vršio vodeće službe. Ipak, pravo uključivanje Gorjanskih u krug onih koji su držali najviše državne funkcije, započinje s Nikolom. Usp. Engel, KMG, s. v. Dorozsma nem.

nije vršio najviše državne dužnosti, ali je ipak bio župan županije Sopron (1379.) i Vas (1379.-80.).73

Nakon smrti kralja Ludovika njegova udovica Elizabeta i kćer Marija, novookrunjena kraljica, a još djevojčica, nalazile su se u teškom položaju. Vladavina žene bila je teško prihvatljiva u zemlji u kojoj su prevladavali patrijarhalni običaji i plemstvo koje je očekivalo da ih kralj osobno vodi u rat.74 U takvoj situaciji kraljica udova Elizabeta oslonila se na Stjepana Lackovića te ga je kao skrbnica svoje kćeri kraljice Marije 1383. ponovno imenovala hrvatskim banom. Na tom je položaju Stjepan zamijenio Emerika Bebeka koga je kraljica udova imenovala ruskim vojvodom i poslala da sredi situaciju s druge strane Karpata.75

O Stjepanovu imenovanju za bana Elizabeta je pismom od 15. lipnja 1383. obavijestila Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Rab, Nin i Dubrovnik te im naložila da ga u svemu slušaju.76 Stjepan se ubrzo i otputio u Dalmaciju, te je 1. kolovoza stigao u Zadar.77

Elizabeta se ponovno odlučila obratiti Stjepanu budući da je, znajući koliko su Lackovići svoj položaj zahvaljivali vezama s Ludovikom, računala da se na njega može osloniti, što se u početku i pokazalo točnim. Naime, Stjepan je kao hrvatski ban do jeseni 1383. uspio suzbiti otpor protiv kraljica koji je buknuo pod vodstvom vranskog priora Ivana Paližne, a čiji je cilj bio dovesti na ugarsko-hrvatsko prijestolje Karla Dračkog, Ludovikova nećaka.78 Nakon dolaska kraljica u Zadar krajem listopada predala se i Vrana.79

73 P. Engel, MVA, s. v. Ispánok. 74 U novije vrijeme sažet, ali dobar prikaz događaja nakon Ludovikove smrti i Marijina krunjena, pa do učvršćenja Žigmundove vlasti dao je P. Engel, The Realm, 195-208. Kraći prikaz ovih zbivanja vidi i u:

László Kontler, Povijest Mađarske (Zagreb, 2007), 109-112. Ovo razdoblje privlačilo je odavno pažnju povjesničara. Opširnu studiju posvećenu ovoj temi izradio je već Franjo Rački. Usp. Isti, “Pokret na slavenskom jugu koncem XIV. i početkom XV. stoljeća”, Rad JAZU, 2 (1868), 68-160; 3 (1868), 65156; 4 (1868), 1-103. Njegov rad usprkos određenim netočnostima i danas predstavlja vrijedan prilog poznavanju ove problematike. O ovim je događajima pisao i V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 217-367. 75 F. Rački, “Pokret”, 2: 107; P. Engel, MVA, s. v. Oroszországi vajda (regni Rusciae vayvoda). Pod Rusijom ovdje se podrazumijeva Halič i Lodomerija. 76 CD, 16: 372-373. 77 Ferdo Šišić (prir.), “Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskoga”, Vjesnik kr. hrvatsko-slavonskodalmatinskog zemaljskog arkiva, 6 (1904), 6. 78 P. Engel, The Realm, 196. Rački (“Pokret”, 2: 108) netočno smatra, a u tome ga slijedi i Klaić (Povijest

Hrvata, 2: 239), da je Stjepan ubrzo bio smijenjen te da je na njegovo mjesto već u listopadu došao

Emerik Lacković. Da li pritom misli na Stjepanova brata Emerika ili njegova istoimena bratića, nije jasno. No, u svakom slučaju vrela ne potvrđuju taj navod. Stjepanov brat Emerik u to je vrijeme najvjerojatnije već mrtav (u vrelima se ne spominje od 1376.), a njegov bratić Emerik nikada nije bio hrvatsko-dalmatinskim banom. Usp. P. Engel, KMG, s. v. Hermán nem. 2. tábla: Lackfi; MVA, s. v.

Dalmát-horvát bán (regnorum Dalmatiae et Croatiae banus). 79 F. Rački, “Pokret”, 2: 108-109.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Iz toga nam vremena potiču i prve isprave u kojima se neki član ove obitelji naziva Lackovićem. Naime, u dokumentima nastalim u dalmatinskim gradovima Stjepan se redovito označuje kao Lazcouich, Laçchouich ili Laçcouich. 80 Tada ga Lackovićem (Lazchovich) naziva i Zadranin Pavao Pavlović (Paulus de Paulo) u svom ljetopisu.81 No, treba spomenuti da se u narativnim vrelima već ranije koristi navedeno prezime za Lackove potomke. Naime, u spisu Obsidio Iadrensis iz sredine 14. stoljeća Stjepan, otac Stjepana Čakovečkog, spominje se, ovisno o rukopisu ili izdanju, kao vojvoda Laçchouich, Lacchouich, Laccohovich odnosno Laczkouich. 82

Stjepan se kao hrvatsko-dalmatinski ban tada posljednji puta spominje 30. ožujka 1384. godine, a njegov nasljednik u toj časti Toma Szentgyörgyi javlja se kao ban po prvi puta 11. svibnja, te je znači negdje između ta dva datuma Lacković bio smijenjen s položaja.83 Prema nekim autorima razlog tome bio je sukob s Elizabetom do kojega je došlo kada se je Stjepan zajedno sa sucem kraljevskog dvora Nikolom Szécsijem i magistrom tavernika Nikolom Zámbóm, usprotivio njezinoj namjeri da Mariju umjesto za Žigmunda Luksemburškog, kako je to trebalo biti po Ludovikoj želji, uda za Luja Orleanskog, brata francuskog kralja Karla VI, neprijatelja Karla Dračkog. Do takvog njihovog postupka moglo je doći iz želja da se ispuni Ludovikova volja, kao i iz nastojanja da se izbjegne bijes Luksemburgovaca, ali to je ujedno bio i pokušaj da se potisnu Gorjanski i njegove pristalice, koji su podupirali ideju o sklapanju braka Marije s Lujem Orleanskim. Protest Stjepana i njegovih drugova nije dao rezultata. Elizabeta nije prihvatila njihove prigovore već ih je umjesto toga smjenila s njihovih položaja.84

Nakon smjenjivanja s banske časti, Stjepan je, uz zagrebačkog biskupa Pavla Horvata i kraljevskog suca Nikolu Szécsija, postao jednim od vođa otpora protiv Elizabetine vlasti, koji se razbuktao u kolovozu 1384. godine. Nezadovoljstvo ženskom vladavinom, kao i ogromnim utjecajem koji je na Elizabetu imao palatin Nikola Gorjanski i potiskivanjem s vodećih dužnosti u kraljevstvu, privuklo je na stranu buntovnika mnoge duhovne i svjetovne velikodostojnike. Među velikašima koji su im se pridružili bili su i Stjepanovi nećaci Andrija od Döbrököza, sin Stjepanova brata Nikole, i Stjepan od Simontornye, sin Stjepanova brata Dionizija.85 Stjepan

80 Usp. npr. CD, 16: 382, 390, 395, 424. 81 F. Šišić (prir.), “Ljetopis”, 6. 82 B. Glavičić i dr. (prir.), Obsidio, 241. 83 P. Engel, MVA, s. v. Dalmát-horvát bán (regnorum Dalmatiae et Croatiae banus). 84 P. Engel, The Realm, 196-197. Szécsi i Zámbó održali su se doduše nešto duže od Stjepana te su smjenjeni nekoliko mjeseci kasnije. Usp. P. Engel, MVA, s. v. Országbíró (iudex curiae regis); Tárnokmester (magister tavarnicorum regalium). 85 V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 242-244. O uzrocima pobune vidi i: F. Rački, “Pokret”, 2: 115-117.

od Simontornye je kratko vrijeme prije toga bio smijenjen s položaja magistra konjušnika.86

Pridruživši se pobunjenicima, i Lackovići su tako ušli u krug onih koji su odlučili zbaciti kraljicu Mariju te proglasiti kraljem napuljskog kralja Karla Dračkog, najbližeg muškog rođaka kralja Ludovika.87

No, u svibnju 1385. došlo je do privremene nagodbe kraljice Elizabete s nezadovoljnim velikašima. Naime, krajem travnja oni su se sastali u Požegi te nakon više od dva tjedna pregovora sklopili nagodbu.88 Među prisutnima je bio i Stjepan Čakovečki i njegov nećak Stjepan od Simontornye, što saznajemo i iz pisma koje su iz Požege velikaši 16. svibnja uputili građanima Požuna pozivajući ih da daju podršku kraljicama Mariji i Elizabeti.89

Ipak, sporazum se nije dugo održao te je ponovno oživjela ideja o dovođenju Karla Dračkog u Ugarsku.90 Među pristalicama Karla Dračkog tada opet nalazimo i Lackoviće. Oni su bili i među velikašima koji su Karla u prosincu 1385. dopratili u Budim te bili uz njega kada je preuzeo vlast i okrunio se za ugarsko-hrvatskog kralja.91 Nakon što je Karlo Drački u Budimu po nalogu palatina Nikole Gorjanskog i kraljice Elizabete teško ranjen (od čega je nešto kasnije i preminuo), Stjepan je bio među onima koji su, kada su uvidjeli da više ništa ne mogu učiniti, napustili Budim kako bi pokazali da ne pristaju uz kraljicu Mariju.92

Ipak, izgleda da se potom pomirio s kraljicama. Naime, nalazimo ga 1. svibnja 1386. u pratnji kraljica u Győru.93

Nakon što su u bitci kod Gorjana 25. srpnja 1386. pristalice Karla Dračkog ubili palatina Gorjanskog i zarobili kraljice, a upravu nad zemljom preuzeli baroni kraljevstva (predstavnici velikaških obitelji i nosioci najviših državnih funkcija) udruženi u savez, poznat pod imenom liga, koji je trebao predstavljati kraljevstvo i

86 Kao magistar konjušnika tada se posljednji puta spominje 22. lipnja 1384. godine. Usp. P. Engel, MVA, s. v. Lovászmester (magister agazonum regalium). 87 V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 244. 88 F. Rački, “Pokret”, 2: 118-119; V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 248. Ovdje treba spomenuti da je i prije sklapanja sporazuma bilo izgleda nekih pokušaja nagodbe između suprotstavljenih strana. Na to bi mogla upućivati i sljedeća činjenica. Stjepan Čakovečki spominje se kao hrvatsko-dalmatinski ban u veljači i ožujku 1385. godine. Usp. P. Engel, MVA, s. v. Dalmát-horvát bán (regnorum Dalmatiae et

Croatiae banus). 89 CD, 16: 521-522. 90 Moguće je da je do toga dovela i opasnost od Žigmundova napada, koji se je nezadovoljan sporazumom kraljice Elizabete i francuskog dvora o braku Marije s Lujem Orleanskim do kojeg je tada došlo, spremao za napad na Ugarsku. Usp. V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 249. 91 F. Rački, “Pokret”, 2: 124; V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 252-254. 92 F. Rački, “Pokret”, 2: 126; V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 255-256. 93 F. Rački, “Pokret”, 2: 129.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

nastupati u njegovo ime, Stjepan je ponovno na vrhuncu moći. Jedan je je vodećih članova lige te su ga njezini članovi postavili za palatina.94 U to je vrijeme obnašao i dužnost župana u županijama Komárom, Szabolcs, Vesprim i Zala.95

U ime zarobljenih kraljica liga je ponudila oprost njihovim protivnicima ako ih puste iz zarobljeništva, no, to nije donijelo rezultata, a Elizabeta je nekoliko mjeseci kasnije, u siječnju 1387.godine, i umorena.96

Liga je prihvatila Žigmunda koji je, uzevši titulu antecessor et capitaneus (predvodnik i kapetan), prvo postao regentom kraljevstva, a potom se 31. ožujka 1387. i okrunio za kralja. Razumljivo, tom je prilikom Žigmund morao prihvatiti određene uvjete lige (da će poštovati stare dobre običaje kraljevstva, da će svoje savjetnike birati iz redova crkvenih velikodostojanstvenika i barona, da neće dužnosti ni posjede podijeljivati strancima), a baroni su zadržali pravo da kralja svim mogućim sredstvima prisile da drži obećanja. Članovi lige očekivali su i da će uvećati svoj imetak, što se i ostvarilo. Do 1396. 80 od 150 kraljevskih utvrda prešlo je u privatne ruke.97 Najveću važnost među članovima lige imao je, uz biskupa Ivana Kaniškog, tada upravo Stjepan što je ubrzo dovelo i do značajne donacije koju su Lackovići dobili od Žigmunda. Naime, 14. travnja 1387. dobili su Komárom.98 Ipak, treba reći da su u usporedbi s Kaniškima Lackovići dobili znatno manje. Kao prvo, oni su za Komárom već prije kraljici Mariji bili platili znatnu sumu. Kao drugo, osim Komároma Lackovići su dobili jedino nevelik posjed Szentgyörgytelek u županiji Komárom.99 Doduše, on im je bio posebno zanimljiv jer su vlasništvom nad njime bolje povezali svoje posjede.100

Iako su Lackovići većinom pristali uz Žigmunda, to nije bio slučaj sa svim članovima obitelji. Emerik, sin Andrije Lackova, i bratić Stjepana Čakovečkog ostao je uz Horvate. Kada je u ljeto 1387. Žigmund krenuo u ofenzivu i suzbio Horvate i njihove saveznike, tijekom borbi u istočnoj Slavoniji Emerik je zarobljen i poslan kralju Žigmundu te najvjerojatnije pogubljen.101 Treba reći da su i kod članova obitelji koji su bili na Žigmundovoj strani, bile prisutne simpatije za njegove protivnike. To možemo vidjeti i iz sljedećeg događaja. Kada je tijekom malo prije spomenute

94 P. Engel, The Realm, 198. 95 Župan županije Komárom bio je 1386.-97., Szabolcsa 1387.-92, Vesprima 1387.-92. Moguće je da je bio i župan županije Somogy 1387.-92. God. 1387. spominje se i kao župan Zale. Kao župan ove županije spominjao se je već ranije u dva navrata 1376. i 1379. godine. Usp. P. Engel, MVA, s. v.

Ispánok. 96 P. Engel, The Realm, 198-199. 97 P. Engel, The Realm, 199-200. 98 Elemér Mályusz i dr.: Zsigmondkori oklevéltár, 9 sv. (Budimpešta, 1951-2007) [dalje ZSO], 1: reg. 24, 144. 99 ZSO, 1: reg. 1048. 100 Elemér Mályusz, Kaiser Sigismund in Ungarn 1387-1437 (Budimpešta, 1990), 30-31. 101 V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 269; F. Rački, “Pokret”, 3: 73.

Žigmundove ofenzive Ivaniš Horvat bio zarobljen u Požegi, Stjepan od Simontornye, koji ga je trebao čuvati, prvo ga je, pod izgovorom da će ga tako bolje paziti na njega, iz Požege odveo u svoj logor, a potom ga je i pustio da pobjegne i ode preko Save u Bosnu.102 Moguće je da je smjenjivanje Stjepana od Simontornye s položaja magistra konjušnika do kojeg je tada došlo, bilo posljedica upravo ovih događaja. Na njegovo je mjesto tada imenovan Stjepan Čakovečki, tako da je ova služba ipak i dalje ostala u rukama Lackovića.103 Takav razvoj situacije posredno nam može potvrditi snagu ove obitelji. Iako je Stjepan od Simontornye morao biti na neki način kažnjen, Žigmund se, ipak, u tom trenutku još nije želio zamjeriti Lackovićima.

Kako je Žigmundov položaj jačao, tako je i nastojao ograničiti moć lige, što je imalo posljedice i za Lackoviće. Stjepan Čakovečki bio je 1392. smijenjen s položaja palatina. No, ipak je položaj magistra konjušnika zadržao do 1395. godine.104

Stjepan je sudjelovao u Žigmundovu pohodu protiv Osmanlija 1396. u kojem su se u kršćanskim jedinicama nalazili i vitezovi iz Francuske, Njemačke, Češke, Italije i Engleske. U bici kod Nikopolja zapovijedao je desnim krilom Žigmundove vojske. Prema nekim svjedočanstvima Stjepan je namjerno uzmaknuo pred Osmanlijama, što je doprinjelo porazu kršćanske vojske. Da li je tome bilo tako ili ne, ne možemo sa sigurnošću reći. U svakom slučaju, osnovna krivnja za poraz ipak je ležala na francuskim vitezovima i njihovoj pogrešnoj taktici.105

No, činjenica je da je po povratku u zemlju, u vrijeme dok se još nije znalo što je sa Žigmundom, da li je živ ili mrtav, Stjepan oštro istupio protiv njega. Postalo je jasno da nije zaboravio svoje neprijateljstvo prema kralju kao ni smrt bratića. Zajedno se s drugim Žigmundovim protivnicima nastojao povezati s Ladislavom Napuljskim, sinom Karla Dračkog, i dovesti ga na prijestolje. No, na žalost Ladislavovih pristalica, ovaj je tada bio zauzet u Napuljskom Kraljevstvu gdje se sukobljavao s francuskim kraljevićem Lujom. Stoga je samo imenovao Stjepana Čakovečkog i njegova istoimenog nećaka Stjepana od Simontornye, sina njegova brata Dionizija, svojim namjesnicima u Ugarskoj i Hrvatskoj. Ovdje treba reći da im se je od članova lige pridružio jedino unuk bana Mikca Stjepan Prodavić, dok su ostali i dalje bili vjerni Žigmundu.106

102 F. Rački, “Pokret”, 2: 157-158. 103 P. Engel, MVA, s. v. Lovászmester (magister agazonum regalium). 104 P. Engel, The Realm, 200; Isti, MVA, s. v. Nádor (regni Hungariae palatinus); Lovászmester (magister agazonum regalium). 105 Detaljan opis pohoda i same bitke, kao i događaja koji su im prethodili dao je Ferdo Šišić u radu „Bitka kod Nikopolja (25. sempembra 1396.)“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini 8 (1896), 4995. Za ove događaje usp. i P. Engel, The Realm, 203-204. 106 P. Engel, The Realm, 204.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 13-30 dr. sc. Marija KARBIĆ: Lackovići (Lackfi) iz plemićkog roda Hermán

Lackovići su pokušali Ladislavu osigurati ugarsko-hrvatsku krunu i sklapanjem sporazuma sa sultanom Bajazidom,107 no, tada se kralj Žigmund uspio vratiti u zemlju. Nemajući pomoći od Ladislava koji je, kako sam rekla, bio zauzet zbivanjima u Napuljskom Kraljevstvu, Stjepan se nastojao pomiriti s kraljem. Početkom 1397., nakon što mu je Žigmund obećao sigurnost, došao je na sabor koji je ban Detrik Bebek sazvao u Križevcima. No, ondje je došlo do sukoba, Stjepan je bio optužen za veleizdaju te je zajedno s drugim Žigmundovim protivnicima 27. veljače ubijen od njegovih pristaša.108 Zajedno sa Stjepanom ubijen je i njegov nećak Stjepan, Dionizijev sin. Imanja obaju Stjepana kralj je nakon toga darovao svojim pristalicama Kaniškima.109 Na taj je način slomljena moć plemićke obitelji Lacković, a ubrzo potom došlo je i do izumiranja ove obitelji u muškoj liniji.

Na taj je način s povijesne pozornice otišla obitelj koja je kroz više desetljeća pripadala među vodeće obitelji Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva i čiji su članovi obnašali najviše državne dužnosti. Zbog njena značenja povijest ove obitelji nesumljivo zaslužuje dalje istraživanje. Nadam se da ovo studija predstavlja prvi korak u tom smjeru.

Die Lackovićs (Lackfis) aus dem Adelgeschlecht Hermán

Zusammenfassung

Die Arbeit spricht von der adeligen Familie Lacković, einem Zweig des Adelgeschlechtes Hermán, der laut Zeugnis des ungarischen Chronikers Simon de Kéz aus dem 13. Jahrhundert, eines der ältesten deutschstämmigen ungarischen Adelsgeschlechte war. Nach Simons Berichten kamen die Angehörigen dieses Geschlechtes aus Nürnberg nach Ungarn, zusammen mit Gisela, der Frau des heiligen Stefans. Begründer der Familie ist Ladislaus (Lack), Sohn von Dionysius. Ihre Mitglieder bekleideten zahlreiche wichtige Ämter im Ungarisch-Kroatischen Königreich (meistens weltliche, doch, einer von ihnen, Lacks Sohn Dionysius, war auch Bischof von Knin und Zagreb, sowie Erzbischof von Kalocsa), hoben sich durch Militärdienst hervor und gehörten zu den reichsten Familien im Lande (ihre Besitze befanden sich in 15 Gespanschaften, von Transsilvanien bis zur Grenze mit der Steiermark). Die Lackovićs hatten auch eine bedeutende Rolle in dem Streit um die ungarisch-kroatische Krone in der Zeit nach dem Tode von Ludwig von Anjou. Der Beitrag befasst sich besonders mit den bedeutendsten Angehörigen des Geschlechtes, wie der kroatische Banus und der ungarische Palatin, Stjepan von Čakovec und sein Bruder Emmerich.

107 Usp. F. Rački, “Pokret”, 4: 16-17. 108 Opširnije vidi: F. Rački, “Pokret”, 4: 20-21; V. Klaić, Povijest Hrvata, 2: 327-328. 109 CD, 18: 195-205.

30