KNJIŽEVNOST, UMJETNOST, ZNANOST Literatur, Kunst, Wissenschaft

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

Ludwig BAUER, književnik

Zagreb

dr. sc. Lidija DUJIĆ

Profil International, Zagreb

Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom protiv hrvatskoga njemačkog kazališta

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

Jedan od utemeljitelja suvremenoga hrvatskog kazališta bio je dotepeni Švaba Josip Freudenreich (1827. - 1881.). Unatoč svome njemačkom podrijetlu, glumac, redatelj i dramatičar smatrao se boljim Hrvatom nego li mnogi -ić ili -vić. U skladu s time nastojao je njemački zagrebački teatar nadomjestiti ili barem upotpuniti hrvatskim. Oslanjajući se na tradiciju bečkoga pučkog teatra napisao je, režirao i kao glumac sudjelovao u prvome hrvatskom pučkom igrokazu Graničari (1857.), što je označeno jednim od ključnih mjesta u povijesti hrvatske drame.

No, do sada nije dovoljno pozornosti bilo posvećeno i tome koliko se Freudenreich svojim djelovanjem pridružuje svima koji su izgradili temelje nove hrvatske građanske i u većoj mjeri demokratizirane kulture – bez obzira na bečke uzore. Također, ostao je nedovoljno rasvijetljen odnos Freudenreicha prema njemačkome kazalištu, njemačkome jeziku i njemačkoj kulturi, iz koje je ponikao, ali i funkcionalnost i konstruktivnost toga odnosa u stvaranju hrvatskoga kazališta, a preko toga i temelja hrvatske suvremene kulture, kojima je bar posredno bio jedan od značajnih kontributora. Riječ je o konkretnim aspektima bikulturalnosti, bitno određenoj vremenom i prostorom, koja se prečesto promatra samo kao vanjski, društveni sukob ili ponekad kao individualni, unutrašnji konflikt, a plodonosna polarizacija koja upravo svojim nabojem stvara nešto novo, baš kao što napon između dviju različito nabijenih, različito polariziranih elektroda stvara električnu struju ostaje zanemarena.

***

I.

Na inicijativu prvoga intendanta Stjepana Miletića izrađen je svečani zastor Hrvatski preporod 1 – predstavljen na otvorenju nove zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1895. godine. Rad Vlahe Bukovca trebao je likovno objediniti Atene hrvatskoga sjevera i juga – Zagreb i Dubrovnik – istodobno naglašavajući njihovo zajedništvo kao i kulturno naslijeđe. Ideja svehrvatskoga jedinstva realizirana je u obliku povorke znamenitih osoba koje dolaze u poklonstvo Dubrovčaninu Ivanu Gunduliću, središnjoj figuri hrvatskoga baroka i kultnome kanonskom piscu koji je bio inspiracija ilircima.2 U povorci koja stupa predvorjem antičkoga hrama nalaze se, redom: Ljudevit Gaj, Antun Mihanović, Janko Drašković, Dimitrija Demeter, Ivan Mažuranić, Stanko Vraz, Mirko Bogović, Sidonija Erdödy-Rubido, Ivan Kukuljević Sakcinski, Pavao Štoos, Petar Preradović, Antun Nemčić, Vatroslav Lisinski, Ferdo Wiesner Livadić, Dragutin Rakovac, Ljudevit Farkaš Vukotinović, Adam Mandrović, Marija Ružička-Strozzi i – Josip Freudenreich. Ne samo posljednji, nego i okvirom zastora najviše skriven lik – iz zasebne skupine slavnih koja predstavlja trolist velikana

1 Zastor je danas poznat pod imenom „Hrvatski preporod“, premda mu je radni naslov bio „Slavlje narodne lirike i dramatike“, a stvarni „Preporod hrvatske književnosti i umjetnosti“. (Nikola Batušić: Sto godina zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, HNK u Zagrebu, 1995., str. 32.) 2 Potvrđuje to i primjer Ivana Mažuranića koji je dopisao 14. i 15. pjevanje Gundulićeva Osmana.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

hrvatske pozornice3 – upravo je onizak čovjek, okrugla lica, sitnih modrih očiju i tankih usana 4 – koga recentna kritika nije držala velikim glumcem, ponajviše zbog navedenih tjelesnih nedostataka. Unatoč tomu, gotovo svi kazališni kritičari i povjesničari suglasni su u jednome: Josip Freudenreich bijaše prvi mnogostrani kazališni praktičar u povijesti novijega hrvatskog glumišta, prvi potpuni kazališni čovjek novijeg doba.5

Tko je zapravo Josip Freudenreich, i koliko je na njegov status moglo utjecati njegovo podrijetlo, za koje u svome životopisu-nekrologu napisanome za Vijenac po Šenoinoj narudžbi sam kaže: konstatujem, da nisam zato, što se ‘Freudenreich’ zovem, dotepeni Švaba, već možebiti bolji Hrvat, nego li mnogi -ić ili -vić.6

Povijest obitelji – koju je za spomenuti Vijenac rekonstruirao Josip Freudenreich – otkriva da je u Hrvatsku iz Moravske došao 80-ih godina 18. stoljeća Josipov djed Karlo, i to kao mehanikus koji je obavljao sitne popravke. Iz njegove je biografije, međutim, puno zanimljiviji podatak da se odmah po dolasku u Zagreb pridružio njemačkoj družini koju je vodila izvjesna Madame Krapf, a u kojoj je glumio i pjevao. Čini se da je s njime nastupao i sin, Josipov otac. Kasnije je stupio u službu grofa Antuna Amadéa de Várkonyja koji je bio postao vlasnik palače s kazališnom dvoranom u Blatnoj ulici (današnji Prirodoslovni muzej u Demetrovoj ulici), gdje je djelovao kao aranžer plesnih večeri, učitelj plesa i administrator. Josip se rodio 1827. godine u Novoj Gradišci jer mu je otac tamo bio namješten za vojnoga kapelnika. Pored djeda-glumca u obitelji je bilo još nekoliko umjetnika: njegova je majka Klara (rođena Kistler) bila pjevačica, dok se glumom bavio i brat Franjo (poznatiji pod nadimkom Grga) te Josipova supruga Karolina Norweg Zappe. Kao četrnaestogodišnjak vidio je u Karlovcu prvu predstavu na hrvatskome jeziku – bilo je to gostovanje Domorodnog teatralnog društva iz Zagreba 1841. godine, da bi već kao osamnaestogodišnjak nastupio u Zagrebu u diletantskoj predstavi koju je ovako opisao: Godine 1845. stupih prvi put dobrovoljno u komadu ‘Pogibeljno susjedstvo’ od Kocebua kao mlađahni ljubovnik na daske hrvatske pozornice. Sudjelujući bijahu brijač Lugarić, njegova žena, gđa Vagi, koja je već prije kušala hrvatski predstavljati, i koja kao njemačka glumica u Zagrebu bila veoma omiljela obćinstvu, ja – i brat Grga (…), koji se je mnogo brinuo, da skucka to maleno osoblje. Predstave bijahu u istinu reći mlitave, nu živo rodoljublje one dobe pregorilo je i tu mlitavost.7

3 Nikola Batušić: Sto godina zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, HNK u Zagrebu, 1995., str. 35. 4 Boris Senker: Josip Freudenreich, tvorac pučkog kazališta, u knjizi Sjene i odjeci, Znanje, Zagreb, 1984., str. 14. 5 Ibid., str. 13. 6 Ibid., str. 7. 7 Ibid., str. 8.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

Iako je pokušavao pronaći i neko stalnije zanimanje, ostatak njegove biografije čini dvostruki niz (poslova i gradova) koje je mijenjao sve do iznenadne smrti 1881. godine – samo dva dana prije nego što je njegov životopis objavljen u Vijencu, zajedno sa Šenoinim nekrologom. Baš kao u nekoj jeftinoj drami, točku na Freudenreichov život stavio je August Šenoa – svestrani književni djelatnik njemačkih korijena, koji je bio i najveći Freudenreichov protivnik. Naime, njemačke su kazališne družine u Zagrebu često posezala za komadima bečkoga pučkog dramatičara Johanna Nestroya koga su izvodili na samo na njemačkome, nego i na hrvatskome jeziku. I nakon odlaska njemačkih glumaca, Nestroyeva djela dominiraju zagrebačkim kazalištem – kako je smatrao Šenoa – upravo posredovanjem Josipa Freudenreicha. Činjenica je da su se Nestroyeve bečke lakrdije u lokaliziranim prijevodima Josipa Freudenreicha i njegovih suradnika zadržale na hrvatskim pozornicama sve do Drugoga svjetskog rata.

Bez ikakve književne naobrazbe, kao izraziti kazališni praktičar, Freudenreich potpisuje sljedeće naslove:

Graničari ili sbor na Ilijevu (1857.)

Crna kraljica (1858.)

Magjari u Hervatskoj (1861.)

Udmanić ili Zlo rodi zlo (1877.)

Riječ je o pučkim igrokazima kojima je Freudenreich htio zadovoljiti glad zagrebačke publike za popularnim i prepoznatljivim bečkim ugođajem (karnevalski prizori, pantomime, šaljive crtice i sl.). No, kako uspjeh Graničara nisu ponovili ostali komadi, jasno je da su mu prvenci više plod scenskoga instinkta no pravih književnodramskih namisli.8 Budući da su teatrolozi u Graničarima prepoznali utjecaj Johanna Nepomuka Nestroya, a u Crnoj kraljici Ferdinanda Raimunda, očito je da Freudenreich nije čuvao bečko kazalište samo u lokaliziranim prijevodima, nego i u vlastitim izvornim tekstovima – naslanjajući se vidljivo na najizrazitije predstavnike bečke pučke komediografije.

I njegovome su glumačkom profilu najbliži bili nestroyevski likovi. Na scenu je stupio kao mlađahni ljubovnik, okušao se stjecajem okolnosti gotovo u svim žanrovima, dok se najuvjerljivijim pokazao u karakternim komičnim ulogama:

Njegova oniska pojava, izobličena grotesknom maskom ili grimasom, odjevena u klaunovski kostim i pretrpana rekvizitima, svojim je kreštavim glasom i nesklapnim kretnjama, grubim šalama, politički provokativnim dosjetkama i, prije svega, razumljivim pučkim govorom izazivala salve smijeha u gledalištu i jetke primjedbe kritike.9

8 Nikola Batušić: Pučki igrokazi, u knjizi Pučki igrokazi XIX. stoljeća, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 36, ur. Nikola Batušić, Zagreb, 1973., str. 37. 9 Boris Senker: Josip Freudenreich, tvorac pučkog kazališta, u knjizi Sjene i odjeci, Znanje, Zagreb, 1984., str. 15.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

II.

Kada se govori o mnogobrojnim Freudenreichovim kazališnim angažmanima, u pravilu se nabrajaju i drugi nekazališni poslovi kojima je pokušavao osigurati doslovno preživljavanje – radio je tako kao trgovački pomoćnik, poplunar, knjigoveža, ali i bubnjar u kaptolskoj i gornjogradskoj gardi. Zaboravlja se, međutim, napomenuti kako to u 19. stoljeću nije bila nikako iznimna pojava u hrvatskome glumištu. Prilično otužnu socijalnu skicu hrvatskoga dramskog ansambla toga vremena napravio je Slavko Batušić:

Gotovo svi naši glumci došli su u kazalište iz različitih građanskih i obrtničkih zvanja, a pojedinci bili su i radnici. Stariji naši kazališni biografi često prikrivaju i prešućuju činjenice, ako se netko bavio manuelnim radom, a pogotovo šute o tome, kad se radi o ženskim članicama, jer im takva zvanja zacijelo nisu izgledala dovoljno ‘otmjena’.

Iznosimo ovdje nekoliko podataka o pred-kazališnim zvanjima i profesijama nekolicine najpoznatijih naših glumaca iz prošlog vijeka (…).

Franjo (Freudenreich, op. B. S.) bio je tipograf i rezao u drvu klišeje za oglasne slike; i on je djelovao kao bubnjar.

Adam Mandrović bio je sin mlinara i izučeni zidarski kalfa.

Ivana Bajza, prva naša Teuta i Djevica Orleanska, prehranjivala se kao krojačica.

Vilim Lesić bio je vrtlar.

Maca Perisova, naša prva Fedra, Medeja i Adrienne Lecouvreur, započela je kao artistica na Rijeci kod putujućeg cirkusa. (…)

Josip Plemenčić, prvi naš komičar, bio je postolarski pomoćnik.

Tošo Jovanović, prvi Otelo i Hlestakov zagrebačke i beogradske pozornice, bio je brijački pomoćnik.

Marija Prikril, koloraturna sopranistica, bila je kći kazališnog garderobijera (‘haljinara’).

Marija Ružička-Strozzi bila je kći člana kazališnog orkestra i najprije učila pjevanje u Glazbenom zavodu.

Tošo Lesić bio je izučeni pojasar.10

Uopće, teatar je obilježavala duboka društvena hipokrizija – s jedne se strane o kazalištu govorilo kao o hramu nacionalne umjetnosti, ogledalu narodne kulture, školi narodne samosvijesti i ćudoređa; s druge se strane na kazalištu škrtarilo, špekuliralo se njime, dramski glumci i pisci bijahu prezrene osobe, ljudi iz polusvijeta.11 Ilustrativan

10 Ibid., str. 12. 11 Ibid., str. 12.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

je primjer Josipa Freudenreicha koji se ubrzo nakon prve uloge ponovno okušao u glumačkim vodama – nažalost, u mukotrpnoj histrionskoj desetogodišnjoj odiseji što ga je vodila od jednoga do drugoga poduzetnika, od Zagreba preko Karlovca, Varaždina, Maribora, Bjelovara, Gline, Petrinje, Ptuja, ponovno do Zagreba. Nakon što su Demetrovom zaslugom obnovljene kazališne predstave na hrvatskome jeziku, nastupio je Freudenreich 1855. godine u Kotzebueovoj komediji Tko zna čemu je to dobro. Iako je u Zagrebu bio angažiran kao glumac i kao redatelj (zajedno sa suprugom Karolinom i bratom Franjom), a i kritika mu je bila naklonjena, ipak je već sljedeću sezonu proveo opet izvan Zagreba – u Temišvaru. U njegovoj je biografiji – ali i u povijesti hrvatskoga glumišta – ključna godina 1857. Tada su u Zagrebu 7. veljače praizvedeni Graničari, izvorni narodni igrokaz s pjevanjem i plesom u 3 razdiela, kojima je Freudenreich postao pisac prvoga pravoga pučkoga igrokaza u Hrvata. 12 O popularnosti Graničara dovoljno govori podatak da su iste godine kada su izvedeni, tiskani u još dva izdanja, dok su kupleti Grge i Karoline toliko aktualizirani da su se u verzijama nastalim do Drugoga svjetskog rata gotovo potpuno odmaknuli od izvornika. Sasvim očekivano, autor najpopularnijega i najizvođenijega kazališnog komada 19. stoljeća od te popularnosti nije materijalno profitirao – čini se da je zaradio ukupno 17 forinti. U tom je kontekstu dodatno znakovit Demetrov komentar: Više takovih predstavah i obezbieđeno je postojanje našeg kazališta.13

III.

Kao prvi i najbolji hrvatski pučki igrokaz, Graničari su izvedeni iz tradicije podunavske, točnije bečke pučke komedije. Ona je pak dospijevala na hrvatske pozornice toliko razvodnjena da se recentna kritika odnosila prema njoj kao prema nečem trivijalnom i drugorazrednom. Međutim, osnovna obilježja bečke pučke komediografije teatrolog Nikola Batušić povezuje s komedijom dell’ arte14, i opisuje na sljedeći način: Improvizacija, zanemarivanje književne podloge, odnosno njeno iskorišćivanje u izrazito scenski-virtuozne trenutke vlastitoga glumačkoga obličja, aktualnost teksta prema trenutačnim događajima u gradu najraznijih boja i oblika, mogućnost mijenjanja nekih dijelova drame prema potrebama političkoga trenutka, kontaminacija pjesme, plesa i glume, zahtjevi za snažno izraženom tjelesnom (plesnom) nazočnošću glumca na pozornici,

12 Nikola Batušić: Pučki igrokazi, u knjizi Pučki igrokazi XIX. stoljeća, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 36, ur. Nikola Batušić, Zagreb, 1973., str. 35. 13 Ibid., str. 35. 14 Zato se čini logičnim tumačenje po kojemu riječ “commedia” ne označava komediju u uobičajenom smislu, nego jednostavno “kazalište”, a riječ “arte” – profesiju. Prema tome bi se termin “commedia dell’arte” mogao prevesti sa “profesionalno kazalište” (...). Zbog svoje osnovne karakteristike, zbog tretiranja teksta kao predteksta sinonimi za “commediju dell’arte” sadrže u sebi oznaku “improvizacije”. (Borislav Mrkšić: Riječ i maska,

Školska knjiga, Zagreb, 1971., str. 152.)

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

konačno i najbitnije – tipizacija pojedinih likova u jednoga pisca kroz niz djela do gotovo njegova pretvaranja u model-masku (…).15

Doduše, na vezu Freudenreichovih Graničara i bečke pučke komedije upućivao je već i Gavella smještajući taj komad u srednjoeuropski kazališni kontekst. Ocjena je tim važnija jer Gavella inače nije smatrao Freudenreicha velikim glumcem – u jednoj kritici piše da Freudenreich uopće posjeduje premalo glumačkih izražajnih sredstava da bi izrazio obilje misli i nadmoć duha16 – dok ga je kao redatelja doživljavao kroz prizmu predmiletićevskih redatelja koji su u kazalištu obnašali više administrativnu nego li umjetničku funkciju.

U Graničarima se Freudenreich predstavlja u trostrukoj ulozi – kao autor teksta, redatelj i glavni lik. Njegov se izvorni narodni igrokaz s pjevanjem i plesom sastoji od tri čina (Mišolovka, Muž zakona i Moć sudbine), dovoljna da u autentičnoj slici narodnoga života izdvoje/izgrade jednu tipičnu priču o nevino osuđenome Andriji Miljeviću i njegovom jednako čudesnom oslobađanju. Kada se Freudenreichu priznaje da je prvi put nakon Držića i Brezovačkoga doveo na scenu glumce koji govore istim jezikom kao i publika, zaboravlja se ipak naglasiti da je riječ o bogatom, ali socijalno raslojenom stilskom registru. Njega sugeriraju dramski likovi, kao i ambijent u kojem se pojavljuju – pri čemu likovi koji su zalutali u tuđi prostor dolaze u dodatne konflikte kojima postižu posebno komične efekte. Takav je primjer sobarica Karolina Leibherz koja dospijeva u krčmu kod Grge, a budući da straga izgleda kao prosta graničarka, a sprijeda kao kakova frajla17, njezino ime i ponašanje izazivaju čitav niz komičnih zabuna – od toga da je Grga oslovljava Kolarina, Kalorina ili čak Kvarolina, Kvartorina, Kantarila pa do toga da Grga primjerice ne razlikuje lutku-igračku koja kriči od pravoga djeteta. Iako socijalno i nisu previše udaljeni, sukob među njima realizira se kao tipičan nesporazum protagonista iz gradske i seoske sredine. Zanimljivo je napomenuti da je uloga Karoline povjerena Freudenreichovoj supruzi Karolini Norveg koja je i sama bila glumica iz bečkoga kruga koja nikada nije sasvim dobro ovladala hrvatskim jezikom, dok je Grgu igrao Freudenreichov brat. U ovoj je postavi Graničara na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu prvi put u ulozi Priske nastupila petogodišnjakinja Lea Deutsch, kasnije nazvana hrvatskom Shirley Temple.

Nepoznavanje književnoga zanata Freudenreich je pokušao kompenzirati poznavanjem kazališne prakse. Nemotivirane postupke (osobito oslobađanje nevino optuženoga doslovno iz krvnikovih ruku), nadomjestio je scenski efektnijim glazbenim brojevima i proštenjem. Kritika nije blagonaklono gledala na Graničare,

15 Nikola Batušić: Pučki igrokazi, u knjizi Pučki igrokazi XIX. stoljeća, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 36, ur. Nikola Batušić, Zagreb, 1973., str. 40. – 41. 16 Navedeno prema tekstu Nikole Batušića Kazališni kritičar, u knjizi Gavella, Grafički zavod Hrvatske,

Zagreb, 1983., str. 59. 17 Josip Freudenreich: Graničari, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 36, ur. Nikola Batušić, Zagreb, 1973., str. 69.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

ali ih je publika oduševljeno prihvatila. Uzmemo li u obzir i tekst posvete, možemo zaključiti da je Freudenreich imao razloga biti zadovoljan prijemom svoga igrokaza. Posvetio ga je, naime, preuzvišenom gospodinu grofu Josipu Jelačiću Bužimskomu kao visokom ljubitelju narodnog jezika. 18

Frazeologija te posvete nije nimalo beznačajna, a još je manje slučajna. Kulturna previranja koja je inaugurirao ilirizam velikim dijelom izrastaju na činjenici da hrvatski puk, dakle – seljaštvo i najsiromašniji pa time i najmanje obrazovani slojevi hrvatskih građana, govori ovim ili onim oblikom hrvatskoga jezika, dok viši slojevi, od pismenijega građanstva do bolje obrazovane aristokracije, nerijetko taj jezik čak i ne razumiju. U vrijeme kada počinje borba za definiranje, formiranje i afirmaciju ilirskoga jezika – komunikacijski jezik, i još više pisani, književni jezik obrazovanih ljudi u Hrvatskoj uglavnom je njemački; to je, primjerice, i jezik zagrebačkih novina i zagrebačkoga kazališta. O značenju njemačkoga jezika za ilirizam i ilirce detaljnije smo pisali i u eseju Tagebuch der Caroline Jarnević19, posebno upozoravajući na činjenicu da je i uputa grofa Janka Draškovića hrvatskim ženama da veću pozornost poklanjaju svome jeziku bila napisana na njemačkome jeziku – Ein Wort an Iliriens hocherzige Töchter über die ältere Geschichte und neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes (1838.). Posveta visokom ljubitelju narodnog jezika znači podizanje važnosti toga jezika na kvalitativno novu razinu.

U tom kontekstu borba za hrvatski jezik neizbježno je borba protiv uporabe njemačkoga jezika na svim razinama, na kojima je taj jezik prethodno dominirao; radi se podjednako i o društvenim, i o političkim ili o lingvističkim razinama. Sudionici hrvatske kulture u užem smislu u to su vrijeme bilingvalni (neki su i poligloti od djetinjstva, poput Ivana Mažuranića), ponekad je njihov njemački bolji, istančaniji i kultiviraniji od njihovoga ilirskog jezika, ali dvojezičnost u praksi funkcionira samo načelno i simbolično. Čak i u višejezičnoj Švicarskoj u praksi se koristi jedan jezik na kojemu pojedini Švicarac čita, piše i komunicira. Dvojezičnost nekih suvremenih publikacija – kao što je na primjer “Deutsches Wort” koji Njemačka zajednica izdaje u Osijeku – jasno pokazuje da su razlozi te dvojezičnosti u slabijem poznavanju jednoga od dvaju jezika od strane čitateljske publike.

Dvojezičnost pak koju susrećemo kod Freudenreicha, a posebno u njegovim Graničarima vrlo je karakteristična za razdoblje, ali i bolje, slojevitije razumijevanje jezične tranzicije toga vremena. Pisani hrvatski, Graničari se nedvojbeno obraćaju publici koja preferira taj jezik, ali potpuno razumijevanje predstave, a posebno njezina komična razina, bilo bi nedostupno osobi koja uopće ne razumije njemački: Graničari se dakle obraćaju više ili manje (još uvijek) dvojezičnoj publici. Već spomenuta sobarica Karolina smiješna je načinom na koji govori, smiješna je prije svega time što miješa

18 Ibid., str. 112. 19 Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch (2007.), Osijek, str. 107. - 117.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

njemačke i hrvatske riječi. Posebno je komičan i vrlo karakterističan njezin uvodni kuplet:

So ein Reisen to je strašno,

Welches Mädel to zdrži!

Prek i prek bin ich jetzt mokra,

Potrt je moj paraplî!

Itd.

Freudenreich se ovdje majstorski služi višeslojnom i višeznačnom parodijom. Na jednoj se razini parodira stranac koji slabo govori naš jezik; takvi su uvijek smiješni u svojoj nespretnosti. Ali kada je u pitanju govornik jezika koji je još jučer bio dominantan, te je bio smatran u svakom pogledu značajnijim i uglednijim, onda je njegova nespretnost u baratanju hrvatskim jezikom nešto što itekako godi stvaranju hrvatske samosvijesti. Bečka sobarica ipak nije samo parodija stranca koji smiješno govori hrvatski – ona je i parodija u obrnutom smislu, ismijavanje onih koji ne znaju dobro njemački, a imaju pretenzije govoriti na tom jeziku. Nadalje je Freudenreichov postupak suptilno ismijavanje dvojezičnosti kao stanja. O tome da Freudenreich sasvim točno zna što želi postići govori činjenica da je Karolina na gradsku obučena; na glavi nosi šešir, a preko njega rubac; ogrnuta vojničkom kabanicom.20 Diskrepancija gradske odjeće i vojničke, graničarske kabanice izražava bit društvene poruke, odnosno kulturni i politički program: ostvarivanje vlastitoga dostojanstva temelji se na mogućnosti i sposobnosti korištenja vlastitoga jezika, dok je onaj tko se ogrće tuđinskom kabanicom – smiješan.

IV.

Ukupni, svestrani doprinos Jospa Freudenreicha hrvatskom kazalištu i novoj hrvatskoj kulturi jasno pokazuje da se na suparništvo hrvatskoga i njemačkoga jezika u referentnom razdoblju, a vjerojatno i uopće, ne bi trebalo gledati prvenstveno ili isključivo kao na izraz neprijateljstva; svakako to nije uputno tumačiti kao, što bi se huntigtonovskom terminologijom reklo, sukob civilizacija. Suparnički odnos kulture hrvatskoga i njemačkoga jezika u velikoj je mjeri pragmatične prirode; vrlo je ilustrativna u tom smislu činjenica da se primjerice August Šenoa protivio njemčarenju prije svega zato što je htio da se čitaju njegove knjige, umjesto (najčešće drugorazrednih) knjiga na njemačkom jeziku.

Nije nimalo slučajno što je utemeljitelj hrvatskoga kazališta Josip Freudenreich rođenjem, obrazovanjem i umjetničkim iskustvom pripadnik kulture njemačkoga jezika. Naprotiv, riječ je o prirodnom procesu i sasvim logičnim zakonitostima.

20 Josip Freudenreich: Graničari, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 36, ur. Nikola Batušić, Zagreb, 1973., str. 68.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 173-182 Ludwig BAUER i dr. sc. Lidija DUJIĆ: Josip Freudenreich - bečkim pučkim teatrom ...

Hrvatska građanska kultura u velikoj se mjeri formirala u okrilju druge, razvijenije europske kulture, kulture njemačkoga jezika. Tome su pridonijele i povijesne okolnosti stvarane stoljećima. Sudjelovanje Austrijanaca i Nijemaca u stvaranju te kulture, dakle, dio je spontanoga društvenog razvitka – razvijenija kultura potiče i razvitak one kojoj su povijesne okolnosti bile manje naklonjene – a dijelom je posljedica politike koju najbolje opisuju jozefinske reforme, a koja je sasvim sigurno dala poticaj razvitku nacionalne svijesti i nacionalne kulture naroda unutar habsburške monarhije, primjerice, Čeha i Hrvata.21

Josef Freudenreich – mit dem Wiener Volkstheater gegen das deutsche Theater in Kroatien

Zusammenfassung

Einer der Gründer des modernen kroatischen Theaters war der zugelaufene Schwabe Josef Freudenreich (1827 - 1881). Trotz seiner deutschen Herkunft, hielt sich der Schauspieler, Regisseur und Dramatiker für einen besseren Kroaten als mancher –ić oder –vić. Demgemäß bemühte er sich, das deutsche Theater in Zagreb mit kroatischem zu ersetzen oder wenigstens vervollständigen. Sich auf die Tradition des Wiener Volkstheaters beziehend schrieb er, leitete er und nahm als Schauspieler an dem ersten kroatischen Volksschauspiel Graničari (1857) teil, was als eine der Schlüsselstellen in der Geschichte des kroatischen Dramas gekennzeichnet wurde.

Doch bis jetzt wurde nicht genügend beachtet wie sehr sich Freudenreich mit seinem Wirken allen jenen anschließt, welche die neuen Grundlagen der neuen kroatischen bürgerlichen und in größerem Maße demokratisierten Kultur ausbauten – ungeachtet der Vorbilder aus Wien. Das Verhältnis Freudenreichs zum deutschen Theater, zur deutschen Sprache und der deutschen Kultur, aus denen er stammte, aber auch die Funktionalität und Konstruktivität dieses Verhältnisses in der Erschaffung des kroatischen Theaters und dadurch auch der Grundlagen der kroatischen modernen Kultur, zu dessen bedeutenderen Teilnehmern er wenigstens indirekt, gehörte, wurde ebenfalls nicht genügend geklärt. Es handelt sich um konkrete Gesichtspunkte der Bikulturalität, bedeutend bestimmt durch Zeit und Raum, die viel zu oft nur als äußerlicher, gesellschaftlicher oder vielleicht auch individueller, innerer Konflikt betrachtet wird und die fruchtbare Polarisation, die eben durch ihre Spannung etwas Neues schafft, ebenso wie die Spannung zwischen zweier verschiedenen Ladungen, unterschiedlich geladenen, unterschiedlich polarisierten Elektroden einen elektrischen Strom schafft, bleibt vernachlässigt.

21 Vidi tekst Ivana Pederina Češka kao domovina dvaju naroda i njezini odrazi u ilirizmu, Godišnjak

Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch (2005.), Osijek, str. 127. - 180.