Branko OSTAJMER Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima Josipu Jurju Strossmayeru (1877.-1881

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Branko OSTAJMER

Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod

Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima Josipu Jurju Strossmayeru (1877.-1881.)

Autor u prvom dijelu rada donosi zanimljiv životopis svećenika Aleksandera Mandta, porijeklom Nijemca iz Vukovara. U drugom dijelu rada analizira se sadržaj njegovih pisama đakovačkom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, pisanih tijekom Mandtova službovanja u Osijeku. Posebna pozornost posvećena je osječkim temama prisutnim u ovim pismima.

Ključne riječi: Aleksander Mandt, Osijek, Josip Juraj Strossmayer, osječka gimnazija, socijaldemokrati, Središnja slavonska štedionica

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Uvod

Među obimnom ostavštinom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, najvećim dijelom sačuvanom u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, nalaze se i tisuće pisama koje su Strossmayeru uputili mnogobrojni korespondenti. Strossmayer je vodio prepisku s većinom biskupijskih župnika i kateheta, a jedan od njih je i Aleksander Mandt koji je tijekom svoga svećeničkog života služio i kao kapelan i kateheta u Osijeku. U Akademijinu Arhivu čuvaju se 33 Mandtova pisma biskupu, sva potječu iz njegovih “osječkih godina” i važan su prilog poznavanju društvenih, političkih i kulturnih prilika u Osijeku krajem 1870-ih i početkom 1880-ih.

Aleksander Mandt

Aleksander Mandt rodio se u Vukovaru 11. ožujka 1844. godine.1 Prvih sedam razreda gimnazije, do 1861. godine, pohađao je najvjerojatnije u Osijeku.2 Potom je, u prvoj polovici 1860-ih godina, pohađao bogosloviju u Đakovu, a tih je godina bio aktivan i u tamošnjem Sboru duhovne mladeži, pa je jedno vrijeme bio i predsjednikom ovoga bogoslovskog udruženja.3 Za svećenika ga je u Đakovu 28. rujna 1866. zaredio biskup Josip Juraj Strossmayer.4

Od 1870. do 1881. Mandt je službovao u Osijeku i na tamošnjoj gimnaziji predavao vjeronauk.5 U tim je godinama Mandt često pobolijevao, u pismima Strossmayeru iz 1877. i 1878. žalio se da je “slabih prsiju” te da bi uslijed takvoga zdravlja želio napustiti naporan posao katehete i postati župnikom đakovačke, zemunske ili koje druge župe.6 Te njegove molbe biskup nije uslišao, a početkom osamdesetih godina Mandt je obolio i na očima pa je veći dio 1881. godine proveo kod liječnika u Beču, odnosno u austrijskim kupalištima Bad Hall i St. Radegund.7

1 Antun JARM, Dijecezanski svećenici koji su djelovali na sadašnjem području Biskupije Đakovačke i Srijemske od 1701. do 2003. godine, Đakovo 2003., 128. 2 U jednom pismu navodi da mu je dr. Josip Frank sedam godina bio gimnazijski kolega. Aleksander

Mandt – Josipu Jurju Strossmayeru, Osijek 6. XII. 1877., Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Ostavština Josipa Jurja Strossmayera (dalje: AHAZU, OJJS), XI A/Man. A. 1. Dr. Josip

Frank maturirao je na osječkoj gimnaziji 1862. godine, a među maturantima te školske godine nema

Mandta. Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1729.-2000., (gl. ur. Julijo Martinčić),

Zagreb – Osijek 2001., 113. 3 Matija PAVIĆ, Biskupijsko sjemenište u Đakovu, Đakovo 1911., 344. 4 [Matija PAVIĆ - Milko CEPELIĆ], Josip Juraj Strossmayer, biskup bosansko-djakovački i sriemski. God. 1850.-1900., Zagreb 1900.-1904., 63.; usp. A. JARM, Dijecezanski svećenici, 128. 5 Gimnazije u Osijeku, 72. 6 A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 16. XII. 1877., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 2.; A. Mandt – J. J.

Strossmayeru, Osijek 7. II. 1878., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 3. 7 Posljednjih devet Mandtovih pisama Strossmayeru, sačuvanih u Akademijinu Arhivu, pisanih od srpnja 1880. do rujna 1881. godina, poslano je iz navedena tri mjesta.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Strossmayer se vjerojatno sažalio nad daljnjim pogoršanjem Mandtova zdravlja i 1. ožujka 1882. godine pozvao ga je k sebi u Đakovo i imenovao ga ravnateljem biskupijskog vlastelinstva. Na toj je dužnosti Mandt ostao do 1. srpnja 1886. godine. Kao ravnatelj primao je razmjerno solidna primanja od 800 godišnjih forinti, te imao smještaj i prehranu u biskupskom dvoru.8

Strossmayer je dugi niz godina imao visoko mišljenje o Mandtu i u više navrata je izražavao suosjećanje prema njemu i njegovu teškom zdravstvenom stanju. Većina biskupovih suradnika i znanaca, uključujući i Franju Račkog, s druge strane, nije imala lijepih riječi za Mandta, i znali su ga, dakako ne pred biskupom, nazivati i spletkarom, zmijom i lopovom. Sasvim je razumljivo da je Mandt još negativnije bio prikazivan u režimskim i pravaškim novinama, osobito u vrijeme dok je kao vlastelinski ravnatelj bio član najužeg kruga Strossmayerovih suradnika. Nepoznati je đakovački dopisnik pravaške Slobode, primjerice, po svršetku saborskih izbora 1884. godine o Mandtu, istaknutom agitatoru oporbenog – dakle Strossmayerova – kandidata Koste Vojnovića, pisao sljedeće:

“Od profesorah vjerouke postade direktorom na sramotu biskupiji, na ruglo biskupu, a za svoju probit i svojih rodjakah. Čovjek bez znanja, bez vještine, neumoljiv, silnik, spletkar – utvara si, da je zvan popraviti financije djakovačkoga spahiluka. Pa kako je tegnuo, da sebe pomogne, biskupu odmogne, kršio je biskupom zadanu rieč, gdje je god mogao. Djakovčani običavali su kupiti suvarke po biskupskih šumah; Mandt je to dokinuo, premda je radio proti volji biskupovoj. U ljeto podjoše djakovkinje po šumah brati jagode; g. Mandt skidao im je sa glave marame. Cielo svećenstvo ocrnio je i posvadio sve s biskupom. Narod se odkinuo od biskupa; svećenstvo bježalo od Djakova, kao od okužene Smirne. To sve učinio je jedan čovjek, jedan Mandt. Kad je došlo do izbora na sabor, Djakovčani su uzprkos biskupu i njegovom ljubimcu glasovali za Sudarevića.”9

Za svog ravnateljstva Mandt je provodio opsežne reforme u vlastelinstvu koje su, po svemu sudeći, naišle na val nezadovoljstva u Đakovštini. Na koncu je bio prisiljen odstupiti, a Strossmayerovi su biografi kasnije ocjenjivali da doista nije bio dovoljno stručan niti da je imao pravi pregled stanja vlastelinstva.10

Mandt je bio prisiljen odstupiti nakon što se je na vlastelinstvu pojavila sakagija i nakon što je ova pošast zaprijetila uništenjem cjelokupnoj ergeli đakovačke biskupije, kao i proširenjem izvan biskupije. Odgovornost za pojavu i širenje ove konjske bolesti pala je na Mandta kao čelnu osobu vlastelinstva, a takvim ga je označio i ban

8 [M. PAVIĆ – M. CEPELIĆ], Josip Juraj Strossmayer, 914.-916. 9 “Izbori po Hrvatskoj”, Sloboda (Zagreb), br. 219, 26. IX. 1884., 3. 10 [M. PAVIĆ – M. CEPELIĆ], Josip Juraj Strossmayer, 875.; Franjo Rački – Josipu Jurju Strossmayeru,

Zagreb 16. III. 1884., Korespondencija Rački – Strossmayer (dalje: KRS), knjiga treća, Zagreb 1930., 113.; usp. Branko OSTAJMER, “Saborski izbori u Đakovu i Đakovštini 1884. godine”, Zbornik

Muzeja Đakovštine, sv. 6, Đakovo 2003., 95.-96.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Dragutin Khuen-Héderváry u svom dopisu što ga je, izražavajući zabrinutost zbog tih prilika, uputio na biskupa Strossmayera.11 Zbog širenja sakagije vlastelinstvo je bilo i kažnjeno novčanom kaznom.12 Pozivom na taj dopis, biskup je 1. srpnja 1886. otpustio Mandta, izdavši mu pritom vrlo pohvalnu svjedodžbu. I to daje naslutiti da su odnosi između biskupa i sada već bivšega vlastelinskog ravnatelja u tom trenutku bili još razmjerno korektni. Ubrzo je, međutim, Mandt iznenada započeo od biskupa tražiti razne službe koje mu je ovaj, navodno, obećao i koje je Mandt, prema vlastitom shvaćanju, zaslužio. Pozivao se, naime, na biskupovo pismo od 1. ožujka 1882. godine kojim ga imenuje ravnateljem i navodno obećava da će ga prvom prigodom predložiti za kanonika đakovačke biskupije.

Ako je vjerovati Mandtu, Strossmayer ga je primio u Đakovu 19. siječnja 1889. godine i tom mu prigodom “u ime primjerene odštete” ponudio najprije brodsku župu, zatim semeljačku, potom dvjesto, i na koncu tristo forinti godišnje rente dok god on, Strossmayer, živi. Mandt je sve četiri mogućnosti odbio i od biskupa zatražio godišnju rentu od petsto forinti i to – dakako, očekujući da će živjeti duže od gotovo trideset godina starijeg biskupa – dok je on, Mandt, na životu. Strossmayer na to nije pristao, a Mandt se potom odlučio na vrlo radikalan potez: dana 10. svibnja 1889. tužio je Strossmayera svjetovnom sudu, onomu kotarskom u Đakovu, zamislivši tim putem od biskupa izvući ono što je držao zasluženom naknadom za višegodišnju službu.13

Mandt je na taj način zaobišao nadležne crkvene ustanove, a da sve bude još i gore, Mandt je za odvjetnika izabrao dr. Vasu Đurđevića, osječkog odvjetnika, Srbina i člana režimske Narodne, vulgo mađaronske stranke. I taj mu se čin također zamjerilo, odnosno mnogi su se zgražali da katolički svećenik može angažirati nekatolika kako bi ga zastupao u tužbi protiv vlastita biskupa.

Svatko tko imalo poznaje ćud biskupa Strossmayera može lako zamisliti kako je biskup reagirao na ovaj Mandtov čin. Njegov je stav bio da Mandt, barem dok je on, Strossmayer, živ, ne može dobiti ništa, a Mandt je zbog svoje tužbe vrlo skoro kažnjen najstrožom crkvenom kaznom: odlukom duhovnoga stola Đakovačke biskupije od 12. veljače 1890. godine Mandt je izopćen iz rimokatoličke crkve.

Strossmayer je ipak, ne više izravno, već preko duhovnoga stola, nudio priliku Mandtu da se vrati kao svećenik u biskupiju, a uvjeti su bili da Strossmayera, svoga “vrhovnog pastira, Otca i dobročinitelja”, iskreno zamoli za oproštenje, da mu bezuvjetno iskaže pokornost, te da bude zadovoljan s posljednjim mjestom u biskupiji, što je “jedini uviet da se ekskomunikacije u koju ste upali riešite”.14

11 Nadbiskupijski arhiv Đakovo, Ostavština Josipa Jurja Strossmayera (dalje: NAĐ, OJJS), A. Mandt –

Duhovnom stolu, Osijek 10. IX. 1889. 12 Hrvatski državni arhiv Zagreb (dalje: HDA), fond Predsjedništvo zemaljske vlade, kut. 262. 13 A. Mandt – Biskupskom ordinarijatu, Osijek 24. XII. 1890., NAĐ, OJJS. 14 J. J. Strossmayer – Duhovnom stolu, [Đakovo, bez datuma], NAĐ, OJJS.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Mandt, međutim, nije želio ni najmanje popustiti, i tvrdokorno je ostajao na svojim stavovima i zahtjevima, oštro polemizirajući s biskupom i biskupijskim duhovnim stolom i pišući razne dopise koji su obasizali i po više desetaka stranica. Nije priznavao odluke duhovnog stola i odbacivao je sve optužbe na svoj račun, a jedan grijeh koji je ipak priznao bilo je ljubovanje s kćerkom jednoga đakovačkog gostioničara. Zanimljivo je da se Mandt čudio zašto se to sad odjednom, gotovo četiri godine kasnije, toliko naglašava i zašto se proglašava velikim škandalom. On je, naime, tvrdio da je ta djevojka zavela njega, da on nije popustio njezinom prvom, već tek trećem pokušaju zavođenja, da je on sam te odnose prekinuo nakon šest mjeseci, i da je materijalno platio taj svoj grijeh, budući da je dotičnoj djevojci našao muža i potrošio 1000 forinti na njihovo vjenčanje. Ako bi to bila istina, radilo se o njegovim petnaestomjesečnim prihodima. Također, Mandt je tvrdio da to nije bio javni skandal, ali i da se:

“[…] publika u Djakovu, recimo: da je to njekim i poznato bilo, radi sličnih pogriešaka škandalizirati neobićaje, jer to u Djakovu nije ništa neobićnoga, i jer su Djakovčani na to već priviknuti.”15

Sva nastojanja Aleksandera Mandta da od biskupa Strossmayera “naplati” svoje zasluge za vlastelinstvo ostala su naposljetku neuspješna. Ubrzo je, nepomiren s biskupom i Crkvom, u Osijeku i preminuo, 5. veljače 1892. godine, a pokopan je sutradan na groblju sv. Ane. Kao prebivalište mu je u matičnoj knjizi umrlih navedena Duga, danas Strossmayerova ulica, kućni broj 1.16

Biskup Strossmayer je Mandtovu smrt u pismu Franji Račkom popratio sljedećom kratkom opaskom: “Žalosni i razvratni svećenik Mandt, kako čujem, umr’o.”17

Mandtova pisma Strossmayeru

Kako je ranije već rečenu, među Strossmayerovom ostavštinom u Zagrebu sačuvana su 33 Mandtova pisma. Pored ovih pisama sačuvano je također i 7 brzojava. Iz kasnijega razdoblja – ne računajući dokumente sadržane u spisu o “slučaju Mandt” – do sada sam pronašao samo jedno Mandtovo pismo Strossmayeru. Pisano je u Đakovu 6. kolovoza 1885. godine i slano biskupu koji je tada boravio u Rogaškoj Slatini.18

Pisma Aleksandera Mandta dosad nisu bila predmet istraživanja, i tek je Vladimir Košćak jednom prigodom, pišući pred pola stoljeća o Strossmayerovoj rukopisnoj ostavštini, istaknuo da Mandt u svojim pismima donosi zanimljive podatke o počecima

15 A. Mandt – Duhovnom stolu, Osijek 10. IX. 1889., NAĐ, OJJS. 16 Matična knjiga umrlih Osijek Gornji grad 1885.-1902., HDA, Zbirka mikrofilmova, M-3072. 17 Josip Juraj Strossmayer – Franji Račkom, Đakovo 5. II. 1892., Korespondencija Rački – Strossmayer (dalje: KRS), knjiga četvrta, priredio Ferdo Šišić, Zagreb 1931., 301. 18 Pismo se čuva u ostavštini biskupa Strossmayera u Nadbiskupijskom arhivu u Đakovu.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

socijaldemokracije u Osijeku.19 Zanimljivo je da pisma ipak nisu bila uvrštena u zbirku gradiva o radničkom pokretu Osijeka i Slavonije izdanu 1967. godine.20

Ova pisma otkrivaju Aleksandera Mandta kao čovjeka od iznimnog povjerenja biskupa Strossmayera i mogli bismo reći kao glavnoga Strossmayerova osječkog informatora. Strossmayer od njega traži obavijesti o političkim prilikama u Osijeku, o kupnji određenih vrijednih starina, o osječkim socijaldemokratima, o parnicama koje su se ticale đakovačkog vlastelinstva a vodile pred osječkim sudbenim stolom, o sudskom postupku protiv svećenika Franje Mihelčića, bivšega biskupova tajnika, i drugim pitanjima.

U to vrijeme u Đakovu još ne postoji tiskara – Strossmayer će ju utemeljiti istom krajem 1880. godine21 – te su se biskupijski Glasnik i druge tiskovine tiskali u osječkim tiskarama. U Osijeku su se tiskale i Strossmayerove biskupske poslanice, i većinu poslove s tim u vezi, uključujući i redigiranje, obavljao je Mandt. Mandt je također za biskupa obavljao i određene financijske poslove, primjerice kupnju dionica osječke štedionice.22

Pažnje je vrijedan i podatak da je Mandt 1877. godine među đake osječke gimnazije dijelio u Zagrebu tiskanu brošuru Hrvatski djaci Strossmayeru23, koje mu je 200 primjeraka proslijedio Josip Wallinger, tajnik biskupov.24 Dijelenje ove brošure među osječke gimnazijalce potvrđuje da je osječka gimnazija već u to vrijeme bila jedno od izvorišta širenja hrvatske misli u “glavnomu gradu” Slavonije.

Iz pisama je također lako uočiti kako je Mandt nastojao istaknuti svoje financijske, organizacijske i druge sposobnosti, kao i dati oduška stavovima koji su bili ili je pretpostavljao da bi mogli biti bliski biskupu Strossmayeru. U tom bi se smislu, primjerice, moglo promatrati sljedeći dio jednoga Mandtova pisma u kojemu on prepričava navodni osječki susret s dr. Josipom Frankom25, vlasnikom zagrebačkoga lista Agramer Presse i potonjim pravaškim prvakom:

19 Vladimir KOŠĆAK, “Strossmayerova ostavština u JAZU”, Historijski zbornik XI-XII/1958-1959, 371. 20 Ive MAŽURAN (prir.), Građa o radničkom pokretu Osijeka i Slavonije 1867-1894, Osijek 1967. 21 O osnutku i radu ove tiskare vidi opširnije u: Krešimir PAVIĆ, Povijest đakovačkih tiskara, Đakovo 1987., 25.-43. 22 Godine 1877. je od bečkog trgovca drvima Pfeiffera, odnosno njegova blagajnika u Osijeku kupio 20 dionica osječke štedionice. A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 6. XII. 1877., AHAZU, OJJS, XI A/

Man. A. 1. 23 Hrvatski djaci Strossmayeru, Zagreb 1877. 24 A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 16. XII. 1877., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 2. 25 Josip Frank (Osijek, 16. IV. 1844. – Zagreb, 17. XII. 1911.), odvjetnik i političar. Gimnaziju dovršio 1862. u Osijeku, a studij prava s doktoratom 1868. godine u Beču. Više o Franku v. Stjepan MATKOVIĆ,

Čista stranka prava 1895.-1903., Zagreb 2001.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

“[…] Ja mu na to odgovorim, da ću o tom njegovom predlogu razmišljavati, te upotrebim ovu sgodu, da mu, odobravajuć opozicionalni pravac njegova lista, antikatoličku stranu istoga, kako treba, žigošem, i svu mu trulež religioznu ‘Agramer Presse’ predočim, koja na ništa manje nesmjera, nego na obrat onoga vjerskoga temelja, na kojem je cielo europejsko družtvo ustrojeno. – On mi dade na to svoju ruku i obeča mi sveto, da odsele o religiji ma kojoj i o religioznih stvari više pisati neće, tim više, što je radi toga već dosta neugodnosti imao. […]”26

U pismima Strossmayeru Mandt u više navrata piše o različitim vlastitim polemikama i sukobima, a osobito su zanimljivi oni slučajevi u koje su upleteni drugi svećenici, pa se stječe dojam da Mandt nastoji privoliti biskupa na svoju stranu. Kao primjer može se navesti polemika sa skladateljem i župnikom u Gradištu Hinkom Hladačekom, koji je javno prozvao Mandta u zagrebačkome Katoličkom listu kao katehetu na osječkoj gimnaziji koji svoje učenike tjera da uče crkveno pjevanje pa pjesmarici Marijana Jaića Napjevi bogoljub. crkvenih pjesama (Budim, 1850.), iako je ista ne samo neprikladna, već i zabranjena naredbom nadležne duhovne oblasti.27 Mandt je u istom listu odgovorio Hladačeku,28 a potom je nastojao Hladačeka i Strossmayeru prikazati u negativnom svjetlu.29

O izgradnji nove zgrade osječke gimnazije

Jedna od svakako najzanimljivijih tema u ovim Mandtovim pismima bila je osječka gimnazija, odnosno natječaj za izgradnju nove gimnazijske zgrade. Naime, krajem sedamdesetih godina osječki su se gradski čelnici odlučili na izgradnju nove zgrade za potrebe osječke gimnazije, a u svemu je iznimno važnu ulogu imao i biskup Strossmayer, također bivši učenik iste gimnazije. Biskup je gradu Osijeku darovnicom od 1. travnja 1879. poklonio biskupijsko zemljište za novu zgradu, a svoju je darovnicu popratio s tri uvjeta, od kojih je treći bio da se “gimnazijska sgrada liepa i ukusna sazidje, što je ures gradu, a ujedno i povoljno djeluje na estetično i moralno čuvstvo mladeži”.30 Na taj se način Strossmayer na najizravniji način uključio u odlučivanje o izgledu nove zgrade, a to je potom – nimalo neočekivano – postalo povodom oštrih, politički obojenih rasprava, budući da je dio uglednih Osječana, pretežno biskupovih političkih neistomišljenika, s nenaklonošću gledao na ovaj Strossmayerov angažman.

26 A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 6. XII. 1877., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 1. 27 H. [Hinko HLADAČEK], “Njekoliko rieči o crkvenoj glasbi u nas i o ‘Sv. Ceciliji’”, Katolički list (Zagreb), god. XXVIII., br. 47, 22. XI. 1877., 404.-407. i br. 48, 29. XI. 1877., 413.-415. 28 Skender MANDT, “Osiek, 6. prosinca.”, Katolički list (Zagreb), god. XXVIII., br. 51, 20. XII. 1877., 440.-441. 29 A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 6. XII. 1877., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 1. 30 Strossmayerovom darovnicom Osijek je dobio gradilište povšine 226 četvornih hvati na sjeveroistočnom uglu glavnoga tvrđavskog trga. Vilim MATIĆ, “Zgrada Kraljevske gimnazije u Osijeku”, u: Gimnazije u Osijeku. Ravnatelji, profesori i maturanti 1729.-2000., ur. Julijo Martinčić, Zagreb – Osijek 2001., 53.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

Na raspisani natječaj pristiglo je ukupno 20 projekata, a na prvo otvaranje i pregledavanje ovih projekata u Osijek osobno je došao i biskup Strossmayer.31 Tom je prigodom, kao i svakom narednom, biskup zagovarao projekt pod šifrom “Bramante”, čiji je autor bio Herman Bollé32, najugledniji arhitekt toga doba u Banskoj Hrvatskoj. Strossmayer je i inače bio Bolléov poklonik, o čemu dovoljno svjedoči činjenica da je Bollé upravo tih godina vodio dovršetak izgradnje katedrale u Đakovu, kao i podatak da mu je bila povjerena izgradnje palače Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

No, nisu svi dijelili biskupovo mišljenje: pojedini članovi posebno ustanovljenoga gradskog Odbora33 koji je imao odlučiti o pobjedniku natječaja usprotivili su se Bolléovoj osnovi jer su se – kako su tvrdili – pribojavali da će njegov projekt uvelike nadmašiti sredstva koja je Osijek namijenio za izgradnju nove zgrade. Grad Osijek, naime, namijenio je 80.000 forinti za ovu svrhu, i dio članova Odbora izražavao je sumnju da Bolléov projekt može biti izveden u okviru te svote, premda je arhitekt računao da će ovaj iznos biti dostatan. U Odboru se, po svemu sudeći, prilikom odlučivanja o projektu razvila oštrija rasprava, pa je više protivnika projekta tvrdilo da će za Bolléov projekt biti potrebno izdvojiti od 100 do čak 140.000 forinti.34 Čvrsto ustrajavši na svojoj ocjeni Bolléova projekta kao najboljega, Strossmayer je navodno čak pred nekoliko zastupnika predložio da se sve ili one najbolje projekte pošalje uglednim bečkim arhitektima (Schmidtu ili Förstelu), želeći na taj način dati do znanja da je pripravan “svoje mnenje […] podvrći njihovomu”.35

Pored spomenutih gradskih zastupnika, nimalo razumijevanja za Strossmayerovu odlučujuću ulogu nije pokazivao ni prorežimski osječki list na njemačkom jeziku Die Drau, koji je i inače često kritički pisao o đakovačkom biskupu.

Ovaj je list u više navrata negativno pisao o Strossmayerovoj ulozi u postupku izbora projekta zgrade, i optuživao je biskupa da je svojim neopravdanim zahtjevima, odnosno uvjetima, bitno doprinio da se oteža pitanje o izgradnji nove zgrade i da se gradnja na duže vrijeme odgodi. Drava je također javno postavljala pitanje otkuda

31 [Aleksander MANDT], “U Osieku, 10. ožujka”, Obzor (Zagreb), god. X., br. 59, 12. III. 1880., 2. 32 Herman Bollé (Köln, 18. X. 1845. – Zagreb, 17. IV. 1926.), arhitekt. Godine 1876. prvi put došao u

Hrvatsku, u Đakovo gdje je Friedrich Scmidt nakon smrti Karla Rösnera preuzeo gradnju katedrale.

Schmidt mu je ubrzo povjerio izgradnju palače Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i obnovu zagrebačke katedrale. Od 1880. stalno se nastanjuje u Hrvatskoj. Željka ČORAK, “Bollé, Herman”,

Hrvatski biografski leksikon, sv. 2, Zagreb 1989., 115.-117. 33 Članovi Odbora bili su državni mjernik Adolf Sertić, mjernik i predstojnik željezničkoga tehničkog odjela u Osijeku Julije Farago, privatni mjernik Milan Milašinović te učitelji na osječkoj realci Jovan

Jovanić i Dimitar Marković. Gradivo za povijest Osijeka i Slavonije. Knjiga XX. Zapisnici grada Osijeka 1876.-1886., prir. Stjepan Sršan, Osijek 2006., 180., 183. 34 [Aleksander MANDT], “U Osieku, 10. ožujka”, Obzor (Zagreb), god. X., br. 59, 12. III. 1880., 2. 35 Isto.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

biskupu pravo da sudi o umjetničkoj vrijednosti arhitektonskih projekata, i zbog svega se razvila polemika između ovoga lista i zagrebačkoga Obzora.

Spomenuti zastupnici i Drava protivili su se Bolléovu projektu dijelom i stoga što su, po svemu sudeći, zagovarali drugi projekt – onaj domaćega, osječkog mjernika Maxa (Makse) Zuckera.36

Mandtova pisma pokazuju da je Strossmayer odlučno inzistirao da se nova zgrada radi prema Bolléovim nacrtima te da je važnu ulogu pritom kao posrednik odigrao i Mandt. Pisma ujedno potvrđuju da je upravo on bio autor triju nepotpisanih dopisa iz Osijeka koji su bili objavljeni u Obzoru i koji su polemizirali s napisima Die Drau. Ti su dopisi objavljeni u brojevima od 12. i 27. ožujka te 15. travnja i u njima je Mandt branio Strossmayera, odnosno izrazito pohvalno pisao o njegovu držanju u ovom pitanju.

U prvomu od ovih članaka, odbacujući Dravine kritike, Mandt je pisao:

“Nekoji opet pitaju, zašto baš da biskup ima pravo, odkale biskupu strukovne vještine u prosudjivanju gradjevnih osnova, on za nas nemože biti nikakov auktoritet u tom pogledu?! Tim prigovorom iztiče se i Drava, nu načinom, koji samo semitičkim piscem pristaje. Biskup Strossmajer pokazao je u više zgodah, što u tom pogledu vriedi i što zna. On se bavi od mladih godina i veoma rado zanimao se za sve što je liepo i umjetno […] Nije daklem, kako Drava prostačkim načinom primjećuje, biskup Strossmajer sa sv. uljem dobio strukovno poznanje graditeljstva uliveno, nego si je to stekao ozbiljnim radom i učenjem.”37

Dva tjedna kasnije Mandt je ponovno pisao Obzoru, i u ovom je dopisu ne krijući zadovoljstvo javljao da je gradski Odbor jednoglasno prihvatio Bolléov projekt, a ujedno je i nastavljao svoju polemiku s Die Drau:

“Mi smo ovo sve radi toga potanko iztakli, ne biskupa Strossmayera obranimo, - jer je ovaj u svojih namjerih tako plemenit, u svojoj učenosti tako dubok, u svojem značaju kao biskup i prvi sin domovine tako čist, da ga ni sama ‘Drau’ svojim žurnalističkim muljem okaljati nemože; - nego da mjerodavne u Osieku krugove na to upozorimo, da je sve dosadanje piskaranje ‘Drau’ u tom predmetu jedino iz stanovite tendencije proizašlo, pa da će grad Osiek najbolje proći, ako se biskupa i njegovih plemenitih namjera držao bude.”38

Spomenuti se Odbor, naposljetku, na svojoj sjednici održanoj 23. ožujka jednoglasno izjasnio za Bolléov projekt i kao takvoga ga preporučio gradskomu zastupstvu. Odbor je, ipak, procijenio da predviđenih 80.000 forinti neće biti dostatno za izgradnju, pa je svoju odluku uvjetovao izmjenom projekta u smislu da

36 A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 25. III. 1880., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 22. Zuckerovu je projektu naposljetku dodijeljena druga nagrada i iznos od 200 forinti. Gradivo za povijest Osijeka, 181. 37 [Aleksander MANDT], “U Osieku, 10. ožujka”, Obzor (Zagreb), god. X., br. 59, 12. III. 1880., 2. 38 [Aleksander MANDT], “Osiek, 24. ožujka”, Obzor (Zagreb), god. X., br. 71, 27. III. 1880., 2.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

se pročelje zgrade ne izvodi u kamenu (“Rohbau”), već da se na ožbukano pročelje nanesu ukrasi nalik kamenu. Od Bolléa je, također, kao dodatni uvjet zatraženo da sastavi i podnese točan troškovnik gradnje, utemeljen na prethodno dostavljenom cjeniku pojedinih građevnih radnji u gradu Osijeku. Odbor je ujedno odlučio zamoliti biskupa Strossmayera da odobri ovu izmjenu, uz napomenu da je i sâm arhitekt u svom projektu dopustio mogućnost da pročelje zgrade, u slučaju nedostatka sredstava, ne mora nužno biti izvedeno u kamenu. Biskup je svojim dopisom od 30. ožujka pozitivno odgovorio na ovu molbu i pozdravio izbor Bolléova projekta.39 Na taj su način smanjeni troškovi, odnosno gradnja se mogla izvesti u okvirima predviđenoga građevnog troška.

Isti projekt je desetak dana kasnije, 10. travnja, jednoglasno prihvatilo i osječko gradsko zastupstvo. Ovakav je završetak natječaja pozdravio i Aleksander Mandt u svom dopisu zagrebačkom Obzoru, a tom je prigodom ponovno istaknuo Strossmayerove zasluge:

“Tako je hvala bogu težki u istinu početak sretno učinjen, i pošto će ostalo, kao odobrenje izabrane gradjevne osnove, po vis.[okoj] zem.[aljskoj] vladi, zatim na tanko izradjeni proračun po priznanom i u našoj domovini graditelju Bollé-u sastavitelju ‘Bramanta’ a napokon i sama gradnja jedno za drugim u brzo sliediti, to se temeljito nadamo, da će grad Osiek najdulje za godinu i po, nastojanjem i postojanošću biskupa Strossmajera takovu gimnazijalnu sgradu imati, koja će i svojim nutarnjim uredjenjem današnjim školskim zahtjevom posvema odgovarati, i svojom gradjevno umjetničkom vriednošću svomu zemljištnomu darovatelju a i glavnomu gradu Slavonije na veliku diku biti.”40

Zanimljivo je da je Mandt u istom dopisu priznanje odao i osječkom gradonačelniku Nikoli Živanoviću41, a držanje istoga hvalio je i u svojim pismima đakovačkom biskupu. U pismima biskupu Mandt je Živanovićevo držanje u pitanju natječaja za novu gimnazijsku zgradu opisivao kao “u istinu bilo mudro i obzirno”,42 a u spomenutomu dopisu pisao je da je rezultat natječaja “zasluga […] cjelokupnoga sviestnoga gradskoga zastupstva, a napose priznate vještine i mudrog takta g. gradonačelnika […].”43

39 Gradivo za povijest Osijeka, 180.-183.; usp. V. MATIĆ, “Zgrada Kraljevske gimnazije”, 54.; 40 [Aleksander MANDT], “Osiek, 10. travnja”, Obzor (Zagreb), god. X., br. 86, 15. IV. 1880., 3. 41 Nikola Živanović (Osijek, 1828. – Osijek, 1906.), odvjetnik. Sin donjogradskog posjednika, osnovnu školu i gimnaziju završio u Osijeku, a pravo u Budimpešti. Nakon činovničke službe umirovljen 1869. i iste godine izabran za osječkoga gradonačelnika koju dužnost je obnašao do 1883. godine.

Bio i dugogodišnji predsjednik srpske bogoštovne općine. “Todesfall”, Agramer Zeitung (Zagreb), god.

LXXXI., br. 99, 21. IV. 1906., 4. 42 A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 25. III. 1880., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 22. 43 [Aleksander MANDT], “Osiek, 10. travnja”, Obzor (Zagreb), god. X., br. 86, 15. IV. 1880., 3.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

O osječkim socijaldemokratima

Sedamdesetih godina 19. stoljeća i u Osijeku jača radnički pokret i sve snažnije prodiru ideje socijaldemokracije, a sve su to odbljesci iz već značajno industrijalizirane Budimpešte. Vijesti o ovim pokretima u Osijeku zabrinjavali su, između ostalih, i biskupa Strossmayera, i on je od Mandta zatražio da ga podrobno izvijesti o osječkim socijaldemokratima. Mandt je doista sastavio jedno opsežno izvješće i priložio ga uz pismo od 15. lipnja 1878. godine, a utemeljio ga je na vlastitim saznanjima, kao i na informacijama dobivenih od svojih znanaca među kojima su bili i ravnatelj gimnazije Mato Gršković, umirovljeni gimnazijski ravnatelj Vaniček i urednik Esseker Zeitunga Haman.

Ovo je izvješće doista vrijedno svjedočanstvo o početcima socijaldemokracije u Osijeku, iako ga, dakako, valja čitati s kritičkom zadrškom budući da ga je sastavio katolički svećenik na zahtjev katoličkog biskupa.

Prema Mandtu, začetak socijalne demokracije u Osijeku pada u 1875. godinu, kada je budimpeštanska Arbeiter-Krancken-Invaliden Kassa u Osijeku utemeljila svoju podružnicu za njemačke radnike i obrtnike. Mandt, nadalje, izvješćuje o djelatnosti ove podružnice, napominje da je njezin član, krojač Englich, “nedavno” sudjelovao na socijaldemokratskoj konferenciji u Budimpešti, te da je ova podružnica ubrzo bila raspuštena. Prema Mandtu, nakon novih neuspjelih pokušaja osnutka slične podružnice, osječki su se socijaldemokrati pokušali pridružiti raznim osječkim, pretežno staleškim i humanitarnim društvima, no ni ti pokušaji, zbog bojazni društvenih uprava od politizacije, nisi bili osobito uspješni. Najviše su uspjeha ipak imali kod Osječkoga obrtničkog i radničkog društva, kojemu je i na čelu bio “poznati socijal-demokrata šoštar Schmac”. O ovomu društvu Mandt izvješćuje sljedeće:

“Ovo družtvo, prije tri godine utemeljeno, ima istina liepu zadaću: medju osječkimi obrtnici i radnici prosvietu i naobraženje širiti, i sveta bi zadaća ovdašnje policije biti imala o tom nastojati, da se to družtvo od ovog liepog cilja neodalji. Ali žalibože dosta već ima znakova, da su ovdašnji socijalni demokrate i ovo družtvo za polje svojih političkih radnja i nastojanje odabrali. Kratak razgovor sa članovi toga družtva dovoljno pokazuje, kakvim pogibeljnim za obstojeći red i družtvo čovječje duhom ti ljudi dišu, i kakvimi se razvratnimi socijalističko-demokratičkimi nauci članovi toga družtva hrane. Al ne samo privatno, već i javno nastoji to družtvo pogubna svoja socijalistička načela širiti, i što više si privrženika prikupljati. 10. lipnja t. g. na drugi dan Duhova, slavilo je ono u gornjo-osječkom hotelu ‘Europi’ treću godinu svoga utemeljenja, kojom je prigodom član toga družtva, njeki krojač Jusinger, gadni jednosatni socijalističko-demokratički govor držao, u kom je današnje podloge družtva čovječjega kao zločeste i nepravedne slušaocem predstavljao, sve političko-vjerozakonske svetkovine, kao što ih je tobož crkva i država ustanovila, zabacio, […] pozornost nadalje svraćao na veliku bjedu siromaka i obilnost bogataša, i legalna tobož sredstva preporućivao,

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

da se te oprieke izjednače, kao što je širenje prave prosviete, bez podloge vjerozakonske, i medju radnici; oduzimanje crkvenih dobara iz mrtve ruke naglašivao i. t. d.”

U pismu kojim je popratio ovo izvješće Mandt nije propustio iznijeti i vlastito shvaćanje socijaldemokracije i socijaldemokrata, a na njih je, naravno, gledao izrazito negativno. Mandt, primjerice, piše:

“Veoma bi željeti bilo i u interesu sv. naše vjere i užje domovine naše, kada bi Vašoj Preuzvišenosti za rukom pošlo, našu zemaljsku dremežnu vladu na to pogubnu sektu dostojno upozoriti, te ju sklonuti, da proti njoj svom strogošću zakona postupa. Danas se doduše još čini, da našoj domovini od te sekte još nikakova pogibelj neprieti, al ako se u obzir uzme, da socijalna demokracija u obće sve religiozne i moralne nazore zabacuje i sve temelje, na kojih se crkva i država temelji, podkapa; ako se u obzir uzme, da socijalno-demokratički nauci i tendencije, po vještih agitatorih razplodjivani, naglo i uspješno i u takove krugove prodiru, koji do nedavna o njih ništa neznadoše; ako se napokon u obzir uzme, da socijalni demokrate osječki te svoje pogubne nauke i tendencije na očigled nadležnih ovdašnjih oblasti, koje, kako se čini, domašaja takovih podbadanja ni sdaleka neshvaćaju, posve slobodno u uspješno šire – tada neima dvojbe, da našoj zemlji od ovakovih zlikovaca prieti do skora najveća pogibelj, pogibelj bezvjerja i državnog prevrata.”

Zanimljivo je da u svom izvješću spominje i dr. Ivana Branislava Zocha44, tadašnjeg profesora na osječkoj Realnoj gimnaziji i začetnika hrvatske encikopedistike, te ga dovodi u usku vezu s osječkim socijaldemokratima:

“Ovomu družtvu drži ovdašnji profesor realke, doktor filozofije, Ivan Zoch, luteran, slovak, svoja, kako veli, znanstvena predavanja, i to u njemačkom jeziku.45 Isti je gospodin prvotno na čisto slovačkoj gimnaziji u Reuci, turočkom komitatu, službovao, i pošto je ta gimnazija ugarskim ministarstvom tendenciozno razpuštena bila, bavio se je maljanjem slika za luteranske crkve. Osposobljen je za profesora gimnaz.[ije] po luteranskom konzistoriju u Ugarskoj, a naša je zemaljska vlada taj izpit žalibože priznala uz uvjet,46

44 Zajedno s Karlovčaninom Josipom Mencinom izdao je u Osijeku, tiskom Dragutina Laubnera, dva sveska Hrvatske enciklopedije. Prvi svezak (1887., slovni raspon A-Bžedusi) uredili su zajedno, a drugi (1890., slovni raspon C-Gzel) je kao urednik samostalno potpisao Zoch. Na izradi Enciklopedije okupili su četrdesetak suradnika najrazličitijih profesija. Kamilo FIRINGER, “Prosvjetna djelatnost dra Ivana Branislav Zocha u Osijeku i Hrvatskoj”, Zbornik za historiju školstva i prosvjete, 7/19721973, 173.-179.; Igor GOSTL, “Zoch-Mencinova Hrvatska enciklopedija, prvijenac hrvatske opće enciklopedistike”, predgovor u: Ivan ZOCH – Josip MENCIN, Prva hrvatska enciklopedija, pretisak, ur.

Draško Koričančić, Osijek 1996., III.-IV. 45 Vesna Burić navodi da je Zoch u Osijeku držao javna predavanja - “1878. iz fizičkog zemljopisa, o sunčanom sistemu po Koperniku, o sastavu Sunca, o radu i stroju”. Vesna BURIĆ, “‘Sveobće znanje’ osječke Hrvatske enciklopedije 1886.-1890.”, predgovor u: Ivan ZOCH – Josip MENCIN, Prva hrvatska enciklopedija, pretisak, ur. Draško Koričančić, Osijek 1996., VI. 46 Prema Vesni Burić, Zemaljska je vlada nakon posredovanja biskupa Strossmayera ovlastila osječko gradsko poglavarstvo da imenuje Zocha privremenim učiteljem na osječkoj Realci, i bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti što je biskup odgovorio Mandtu u vezi Zochove osobe. V. BURIĆ, “‘Sveobće znanje’ osječke Hrvatske enciklopedije”, VI.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

da za godinu dana izpit iz hrvaštine položi. U službovanju je pomenuti gospodin točan, i kateketa me realke uvjerava, da nije nikad opazio bio, da bi proti vjeri našoj udarao.-

Predavanja dra Zocha, obično iz fizike, kemije, optike i. t. d. uzeta, u koliko se javno znade, nezasjecaju doduše u socijalističko-demokratičku struku, ali ipak je isti gospodin u sumnji, da sa socijalnom demokracijom u Osieku drži, i rado se šnjom mieša. Mnogi su ga njegovih kolega prijateljski opominjali, da se on tih predavanja u takovom družtvu mahne, al on toga nikako neće da učini, pače je i po javnih listovih bio sbog toga šiban, ali sve zahman. Svojim predavanjem podupire on to družtvo i u svojoj nutarnjosti i u svojoj vanjštini; prirastkom ovakovih članova iz boljih razreda dobiva to družtvo kod svjetine više važnosti, osim toga, što isti gospodin njemačkim svojim predavanjem njemštinu u našoj zemlji podupire i širi.”

O osječkoj Slavonskoj središnjoj štedionici

Budući da je biskup Strossmayer bio njezin dioničar, u više Mandtovih pisama nailazimo na zanimljive obavijesti o Slavonskoj središnjoj štedionici. Riječ je o štedionici osnovanoj 1872. godine, i u trenutku osnivanja bila je druga štedionica u Donjem gradu, s dioničkim kapitalom od 120.000 forinti.47 Štedionica je prvih godina bila u sjeni uglednije Osječke štedionice (Esseger Sparkasse), ali ju je postupno sustigla, zahvaljujući ponajprije svomu ravnatelju, Jos. C. Pruckneru. Njega Julije Pfeiffer slikovito opisuje sljedećim riječima:

“Stari g. Pruckner, veoma ugledan i naobražen čovjek, bijaše upraviteljem Osječke centralne štedionice. U podijeljivanju kredita bio je veoma oprezan i strog. Kad njega nije bilo nikakve protekcije niti obzirnosti. On bijaše neke vrste Cerberusa štedioničke blagajne, i izvanredno tvrd naprama svojim dužnicima i klijentima. Između svih osječkih Spiessbürgera zauzimao je on radi svojeg protumadžarskog držanja posebni stav.”48

Prucknerov protumađarski stav zacijelo je bio od velikog utjecaja na odluku biskupa Strossmayera da dio svoje ušteđevine povjeri ovoj štedionici. Godine 1884. ta je ušteđevina iznosila 65.000 forinti, i biskup ju je podignuo te godine, i to upravo za potrebe Mandtove reforme poljoprivrede na vlastelinstvu.49

47 Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, S tradicionalnih na nove puteve. Trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. do 1918., Osijek 1999., 116.; Ive MAŽURAN, 20 godina Komunalne banke i štedionice u Osijeku, Osijek 1974., 24.; Igor KARAMAN, “Privredni položaj Slavonije u Habzburškoj monarhiji pod nagodbenim sistemom (1868-1918)”, Zbornik 4/1966, 309. 48 Julius PFEIFFER, “Iz nedavne prošlosti. Osječke banke, štedionice i drvotršci”, Hrvatski list (Osijek), god. XV., br. 99 (4643), 11. IV. 1934., 8. 49 Za taj su se novac podigle nove drvene zgrade u Pivarnici, Arduševcu i Josipovcu te nabavili plugovi, kola, volovi i strojevi, zahvaljujući čemu je već ujesen iste, 1884., godine vlastelinstvo vlastitom snagom zasijalo 582, a u proljeće 1885. godine 728 jutara. Kasnije je biskup žalio što se je tu svotu, koju je on, kako je jednom prigodom javno kazao, kao “najnuždniju zalihu za nepredvidjene slučajeve čuvao”, tako namah, a ne postupno, potrošilo. [M. PAVIĆ – M. CEPELIĆ], Josip Juraj Strossmayer, 874.-875.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

I Mandt u svojim pismima piše samo pohvalno o štedionici i njezinu ravnateljstvu, pa tako nakon redovne godišnje skupštine održane 16. veljače 1879. piše biskupu:

“[…] a ovdje mi je još samo to napomenuti, da se je prigodom glavne skupštine centralne ove štedionice, koja je 16. o. m. obdržavana bila, doslovice potvrdilo sve ono što sam ja o solidnosti toga instituta Vašoj Preuzvišenosti u svom zadnjem listu pisao bio, jer ne samo da je i ravnateljskomu i nadzornomu vieću, radi solidna i koristna poslovanja, zahvalnost glavne skupštine u zapisnik jednoglasno votirana bila, nego je i jednodušno zaključeno, da se od dividenda preostalih 200 forinti, radi istog pomenutog razloga, medju službujuće činovnike toga zavoda porazdieli.”50

Ipak, ni Pruckner nije mogao udovoljiti svakoj želji biskupa Strossmayera, pa je tako negativno odgovorio i na biskupovu molbu da štedionica većim prilogom potpomogne izgradnju katedrale u Đakovu. Strossmayerovu molbu Pruckneru je saopćio Mandt, a ravnatelj mu je odgovorio da će o tomu biti raspravljeno na sjednici ravnateljstva. Već nakon ovoga razgovora Mandt je slutio – ispravno, pokazalo se ubrzo – da će ravnateljstvo negativno odgovoriti, pa je to najavio i Strossmayeru:

“G. Prukneru saobćio sam odmah posliednju rieč Vaše Preuzvišenosti u poznatom predmetu, te mu živo predočio plemenitost a snjeke strane i pravednost stavljena po Preuz.[višenosti] Vašoj zahtieva uz molbu, da nastoji u tom smislu i na ostale sudrugove svoje u ravnateljskom vieću djelovati. On si je njekoliko dana za razmišljanje izmolio, na što sam ja u ime Vaše Preuz.[višenosti] tim radje prestao, što se i meni tiem sigurnija pruža prilika, da sa dotičnom gospodom ravnateljskoga vieća o tom predmetu dulje i zrielije razpravljam. Poslie njekoliko dana dakle imati ću čast Vašoj Preuzvišenosti konačni rezultat ovoga viećanja, ravnanja radi, saobćiti. Držim pako, da ću težko moći Vašoj Preuzvišenosti štogod koristnog u tom pogledu javiti, jer su članovi ravnateljskoga vieća većinom takovi ljudi, koji nikakova shvaćanja ni osjećanja za stvari više i plemenite neimaju, i kojim je korist instituta alfa i omega svega njihovog nastojanja.”51

Pruckner je o odluci ravnateljstva štedionice pismeno obavijestio Mandta, a on je potom pismo proslijedio Strossmayeru. Iz pisma se razaznaje da Pruckner nije najbolje vladao hrvatskim jezikom, a k tomu su jasno uočljive i sve ravnateljeve osobine koje spominje Pfeiffer u gore citiranu opisu:

“[…] Na dobrohotno priobčenje Vaše radi želje preuzvišenoga gospodina Biskupa, tekar sam danas u stanju Vam odgovoriti, pošto sam morao na redovitu skupštinu upravljajućeg odbora našega čekati. – Odbor uvaživ svestrano razloge pro i contra došao je do zaključka da nesmije želje preuzvišenoga gospodina Biskupa izpuniti. Zavod ovakav je spodoban nježnoj djevojki, najmanja stvar može jim obam glas i stime budućnost poremetiti. Odbor

50 A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 24. II. 1880., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 12. 51 A. Mandt – J. J. Strossmayeru, Osijek 31. III. 1880., AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 14.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...

je iz vlastitog svoga nagona i onako svake godine njeku svotu za gradjenje gornjovaroške crkve darovao, pa da interessenti štedionice iz samih katholika sastoje to bi se pravo u tu svrhu većja svota dala, ali ko što Vam je poznato imadu i drugi vjeroizpoviednici znatne uloge kod našeg zavoda, tu treba daklem da veoma delikatno postupamo, ako nečemo kakav razdor riskirati. Na primer Daljski spahiluk imade veoma znatnu svotu kod nas uložaka, tako i privatne osobe, koje bi nam mogle veliku pobunu učiniti. Odbor rado opetovano priznaje sa zahvalnošću da je upliv preuzvišenoga gosp. Biskupa na taj zavod veoma blago djelovao, pa bi upravo teško osečao ako bi mu u buduće taj upliv majnkao [!], ali pri svem tomu misli da upravo preuzvišenomu gospodinu služi ako nepristaje uz te želje. Za kathedralu može se prije i pred akatholicima odgovoriti, jer je to kao monumentalna sgrada koja na uzor cieloj zemlji služi sasvim nješto drugo. – Još mi je odbor naložio da Vas Prečastni gospodine zamolim da bi Vi dobrotu imali preuzvišenomu gospodinu stvar razjasniti, naime, da to nije zaključak koji je odbor posebice iztaknuo za preuzvišenoga gospodine, nego je sledstveno sveobčima novčanima odnošajima se zahvaliti da tako svi zavodi i proti svima postupati moraju, na dalje da su svi uložitelji naši bez svakog prigovora toj nuždi se podvrgli pa valjda nas neće jedini preuzvišeni gospodin Biskup ostaviti kojega interes i u ovom pitanju branimo kao najznatnijeg akcionara. […]”52

Ovi odlomci predstavljaju značajnu nadopunu dosadašnjim saznanjima o novčarstvu u Osijeku, a na osnovi svega iznesenog u ovom radu – premda je riječ tek o naglascima s težištem na osječkim temama – može se slobodno zaključiti da je riječ o razmjerno sadržajnim pismima koja zaslužuju pozornost istraživača dotičnoga razdoblja, a koja im do sada nije bila pridavana. Svakako je, također, za žaliti što nije sačuvano – ili barem nije poznato da jest – ništa od Mandtove ostavštine, pa tako ni Strossmayerova pisma koja bi omogućila cjelovitiji uvid u teme razmatrane u ovom članku.

52 Jos. C. Pruckner – Aleksanderu Mandtu, Osijek 10. IV. 1879., priloženo Mandtovu pismu J. J.

Strossmayeru iz travnja 1879. [bez datuma], AHAZU, OJJS, XI A/Man. A. 16.

Alexander Mandt und Osijeker Themen in seinen Briefen an Josip Juraj Strossmayer (1877 - 1881)

Zusammenfassung

Unter der umfangreichen Hinterlassenschaft von Bischof Josip Juraj Strossmayer, größtenteils im Archiv der Kroatischen Akademie der Wissenschaft und Kunst in Zagreb, befinden sich Tausende von Briefen, die zahlreiche Korrespondenten an Strossmayer schrieben. Strossmayer führte eine Korrespondenz mit den meisten bischöflichen Pfarrern und Katecheten, einer von ihnen ist auch Alexander Mandt, der im Laufe seines Pfarramtes, unter anderem, auch in Osijek als Kapelan und Katechet diente. Im Archiv der Akademie werden 33 Briefe von Mandt an den Bischof aufbewahrt, alle stammen aus seinen „Osijeker Jahren“ und sind ein wichtiger Beitrag zu den Kenntnissen über die gesellschaftliche, politische und kulturelle Umstände in Osijek Ende der 1870-ger und Anfang der 1880-ger Jahren. Die Briefe waren bis jetzt kein Forschungsgegenstand und erst Vladimir Košćak betonte bei einer Gelegenheit, vor einem halben Jahrhundert, Mandt bringe in ihnen interessante Angaben über die Anfänge der Sozialdemokratie in Osijek.

Aleksander Mandt wurde am 11. März 1844 in Vukovar geboren, am 28. September 1866 wurde er vom Bischof Josip Juraj Strossmayer zum Pfarrer geweiht. Er absolvierte das Priesterseminar in Đakovo, und von 1870 bis 1881 war er Professor der Religion am Osijeker Gymnasium. Von 1882 bis 1886 war er Verwalter des Bischofsgutes von Đakovo. In diesen Jahren war ihm Strossmayer sehr zugetan, obwohl viele aus dem Umfeld des Bischofs eine sehr ungünstige Meinung von ihm hatten. Als Verwalter bemühte er sich, das Gut zu reformieren und seine Maßnahmen ernteten eine bestimmte Unzufriedenheit in der Gegend um Đakovo. Vom Posten des Gutsverwalters war er 1886 gezwungen abzutreten, als er mit dem Bischof Strossmayer scharf aneinander geriet. Eine Folge dieses Konfliktes ist auch Mandts Exkommunikation.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 261-276 Branko OSTAJMER: Aleksander Mandt i osječke teme u njegovim pismima ...