Stjepan NAJMAN Albumi sa putovanjaRudolfa Normannau Muzeju Valpovštine

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

Stjepan NAJMAN

Matica hrvatska,Valpovo

Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

U fundusu Muzeja Valpovštine nalazi se, javnosti malo poznata, zbirka albuma fotografija sa brojnih putovanja plemićke obitelji Normann na prijelazu 19. u 20. stoljeće. U dosada rijetko izlaganoj zbirci posebno se izdvaja 14 crvenih i jedan zeleni album s fotografijama iz vremena od 1887. do 1889., jedan iz 1902. godine te jedan bez oznake godine.

Na naslovnici albuma je otisnut zlatnim slovima naslov i eventualno podnaslov. Godina je, obično, otisnuta uz naslov, no u 4 slučaja je upisana na unutrašnjim stranicama, te u tri albuma na oba načina. Na jednoj od početnih unutrašnjih stranica albuma nalazi se potpis Rudolfa I. Normanna (1857. – 1942.).

U albumima je ukupno 690 slika, većinom crno-bijelih. Obuhvaćeno je 36 gradova iz Sirije, Palestine, Italije, Turske, Grčke, Švicarske, Španjolske i Njemačke.

Fotografije u albumima većinom prikazuju reprezentativne dijelove gradova od trgova i ulica, palača, muzeja, crkava do pristaništa riječnih i morskih, ali i ljude svih kategorija. Pored vanjskih snimaka zgrada, one najreprezentativnije predstavljene su detaljima unutrašnjosti. Osobito je zanimljivo vidjeti uređenost palača, crkava (npr. Sikstinska kapela) i ostalih građevina u kojima se nalaze brojna umjetnička djela vrhunskih majstora kao npr. Raffael, Tizian i Michelangelo. Ništa manje nisu zanimljivi snimci gradova u cjelini ili njihovi dijelovi kojih više nema. Neki su gradovi danas gotovo neprepoznatljivi iz jednostavnog razloga što mnogi dijelovi više ne postoje, bilo da su tomu razlog posljedice ratnih razaranja ili nešto drugo. Zbog golemih promjena vrlo su zanimljive slike npr. Dresdena i Berlina. Neprepoznatljiv je

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

trg kod Brandenburških vrata na kojemu se vide zgrade sa svih strana i jedan manji vodoskok. Ovako gledajući bila je to tada ulica a ne trg.

NAZIV ALBUMA Godina DimenzijeBroj slika

1ERINNERUNG von SYRIA 1887. 44,5 x 30 38

2ERINNERUNG von PALÄSTINE 1887. 44 X 30 39

3RICORDI DI FIRENCE 1887. 38 X 28 60

4DETAILIE BILDER AUS ITALIEN 1887. 43 X 31 29

5 ERINNERUNG VON COSTANTINOPLE UND ATHENE 1887. 44 X 30 66

6

7 OBER-ITALIEN (Miland, Como, Lugano, Maggiore, Certosa, Monza)

OBER-ITALIEN (VERONA, Genua) 1888. – 1889. 42 x 32 52

1888. - 1889 42 x 32 37

8SCHWEIZ. Genf, Zürich 1888. – 1889. 42 x 32 53

9SPANIEN. Sevilla 1888. – 1889. 42 x 32 68

10 SPANIEN. (Madrid, Jaen, Escurial, Toledo, Cordova) 1888. – 1889. 48 x33 54

11 SPANIEN. (Barcelona, Valencia, Granada, Cadix) 1888. – 1889. 42 x 32 65

12 DRESDEN, UMGEBUNG und SÄCHS. BÖHM. SCHWEIZ, 1899. 33 X 24 30

13 REISE-ERINNERUNGEN BERLIN 1899. (zeleni) 37 X 30 47

14 REISE-ERINNERUNGEN AN WIESBADEN 1902. 32 X 24 33

15MÜNCHEN ? 32 X 24 19

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

U albumu pod nazivom ‘’ERINNERUNG von SYRIA’’ nalaze se fotografije Bejruta, Damaska i Ba’albeka. Pored snimaka gradova i njihovih znamenitosti tu su i fotografije skupine beduina i stabala libanonskog cedra. Na kraju albuma nalaze se dvije fotografije pod zajedničkim podnaslovom Mala Azija, a prikazuju Smirnu.

Album ‘’ERINNERUNG von PALÄSTINE’’ sadrži fotografije crkava, džamija i ostalih svetih mjesta u Jeruzalemu i Betlehemu. Tu je i Mrtvo more. Na više fotografija vide se pripadnici vjerskih zajednica: arapskih redovnika, Židova i katolika te prizori iz njihova svakodnevnog života.

U ‘’RICORDI DI FIRENCE’’ prikazane su znamenite građevine te portreti kao i spomenici velikana i njihova djela kao npr. Dante Alighieri te Michelangelov David, Cellinijev Perzej. Prikazani su unutrašnjosti palača i brojni izlošci u galerijama.

‘’DETAILIE BILDER AUS ITALIEN’’ prikazani su Rim, Napulj i Venecija u svega 29 fotografija. Najveći broj ih je iz Rima. Iz bliže okolice prikazan je Vestin hram u Tivoliju. Sikstinska je kapela predstavljena brojnim detaljima, a uvrštena su djela Michelangela, Paola Veronesea, Tiziana, Raffaela i drugih. Napulj je predstavljen kapelom San Severo, a Venecija panoramom iz zraka, lagunom i željezničkim mostom te hotelom ‘Bauer und Grünwald’.

‘’ERINNERUNG VON COSTANTINOPLE UND ATHENE’’ Od ukupno 66 slika na 26 je prikazan Istanbul, a na 40 Atena. Nakon uvodnih slika panorame Istanbula nalaze se snimci Aje Sofije. Tu su još slike Constantinove palače, Arsenala, turbe sultana Mahmuda, džamije sultana Ahmeda i Bajazita II., vojarne, turskog

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

groblja, muzeja i ostaloga. Atena je zastupljena nezaobilaznom Akropolom i karijatidama te hramovima posvećenih Jupiteru, Tezeju, Minervi i drugima, zatim je tu Dionizijevo kazalište, vodovod i ostali spomenici.

‘’OBER-ITALIEN (Miland, Como,

Lugano, Maggiore, Certosa, Monza)’’ I u ovom albumu se nalaze slike, pored najvažnijih građevina, znamenitih umjetničkih djela, npr. ‘Posljednja večera’ Leonarda da Vincija

‘’OBER-ITALIEN (VERONA, Genua)’’

Slike u ovom albumu prikazuju panoramu Verone, spomenik Viktoru Emanuelu, i Danteu, nadgrobni spomenik Scaligeru, arenu i njenu unutrašnjost, trgove Piazza delle Erbe i Piazza dei Signori. Genova je predstavljena slikama trga Colombo i njegovim spomenikom te pogledom na luku. Zatim još jedan trg i ulica Via Roma, vladareva palača i palača Doria, katedrala San Lorenzo te zgrada galerije. Na kraju su slike jezera i vrta te panorama grada.

‘’SCHWEIZ. Genf, Zürich’’ Album otvaraju slike ženevskih mostova i hoteli Bergues, Hotel de la Paix i National, pogled na grad s Mont Blanom u pozadini, ženevsko kazalište, novi trg, katedrala ‘De saint Pierre’, Brunswickov spomenik, ruska

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

crkva i dvorac Rothschild. Drugi dio albuma donosi slike Züricha: glavnog željezničkog kolodvora, vijećnice, panorame grada, muzeja, hotela, škola, zatim nekoliko portreta žena, pastira i djece te nekoliko bista.

‘’SPANIEN. Sevilla’’ I ovaj album počinje panoramom grada te trgom San Fernando. Nastavlja se zgradom muzeja, mostom i spomenikom poginulim vojnicima, a zatim tvornica duhana i jedrenjaci na rijeci. Nastavlja se palačom, galerijom, alejom i katedralom koja je predstavljena sa nekoliko slika portala, oltara, raspela i svetaca. Sa više slika prikazan je alkazar. Tu je i rimski amfiteatar i još jedna palača. Završni dio je posvećen toreadorima i borbama s bikovima te prizori iz gostionice, svirači i plesačice flamenca.

‘’SPANIEN. (Madrid, Jaen, Escurial, Toledo, Cordova)’’ Album otvara panorama Madrida, zatim palače Oriente, Armeria de Madrid, nacionalni muzej; nezaobilazna arena i prizori koride te nekoliko reprodukcija umjetničkih slika. Prikazana je i plaža San Sebastiana. Nastavak je u El Escorialu i prikazu portala i unutrašnjosti crkve. Isto je i sa slikama Toleda i Cordobe.

‘’DRESDEN, UMGEBUNG und SÄCHS. BÖHM. SCHWEIZ’’ U prve dvije trećine prikazan je Dresden sa svim svojim tadašnjim znamenitostima: crkvama, rezidencijama, muzejima, kazalištem, ulicama i trgovima. Zadnja trećina su slike ‘’Sächsische Schweiz’’.

‘’REISE-ERINNERUNGEN BERLIN’’ Većina slika u ovom albumu je pravo bogatstvo imajući u vidu činjenicu ratnih razaranja te da mnogo toga više ne postoji.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

Prve uvrštene slike prikazuju kraljevski dvorac, park oko dvorca i njegovu unutrašnjost. U nastavku su slike dvorca Charlottenburg-a, zgrade Reichstag-a, trga s Arsenalom, muzej i park sa spomenikom Friedrichu Wilhelmu, nacionalna galerija, univerzitet, zgrada burze, operni trg i drugo. Druga polovica albuma posvećena je Potsdamu i njegovim znamenitostima. Od svih fotografija osobito je zanimljiva i na prvi pogled neprepoznatljiva ona s Brandenburškim vratima. ’’REISE-ERINNERUNGEN AN WIESBADEN’’ Od 33 fotografije nešto više od polovice je u bojama što treba pripisati godini 1902. ali i želji za pokazivanjem tog lječilišnog središta u punoj ljepoti. ’’MÜNCHEN’’ Album s najmanje slika (svega 19) i bez oznake godine prikazuje zamak, novu i staru vijećnicu, kazalište, nacionalni muzej, galeriju slika, pivovaru, trijumfalna vrata te nekoliko panorama grada.

Pored navedenih albuma u Muzeju Valpovštine nalazi se još niz fotografija bilo u obiteljskim albumima ili pojedinačno. Među njima su pronađene i fotografije Rudolfa Normanna odjevenog u karakteristične nošnjama Španjolske, Egipta i Grčke (dvije slike) snimljene za uspomenu na boravak u navedenim zemljama.

Ovi albumi i fotografije vrijedan su dokument o turizmu u njegovim začecima. Trenuci zabilježeni na ovim fotografijama možda su rijetki ili čak jedini sačuvani dokumenti ljudi, događaja i konkretnog prostora.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 211-218 Stjepan NAJMAN: Albumi sa putovanja Rudolfa Normanna u Muzeju Valpovštine

Reisealben von Rudolf Normann im Museum der Valpovština

Zusammenfassung

Im Fundus des Museums der Valpovština befindet sich, der Öffentlichkeit wenig bekannt, eine Sammlung von Fotoalben von den zahlreichen Reisen der Adelsfamilie Normann an der Wende des 19. und 20. Jahrhundert. In der bis jetzt selten ausgestellten Sammlung fallen besonders 14 rote und ein grünes Album mit Fotografien aus den Jahren von 1887 bis 1889, eines 1902, sowie eines ohne kennzeichnete Jahr auf.

In den Alben befinden sich insgesamt 690 Bilder, meistens schwarz -weiße. Umfasst werden 36 Städte aus Syrien, Palästina, Italien, der Türkei, Griechenland, der Schweiz, Spanien und Deutschland.

Außer den genannten Alben befindet sich im Museum der Valpovština noch eine Reihe von Fotografien so aus Familienalben wie auch einzelne. Unter ihnen wurden auch Fotografien von Rudolf Normann gefunden, auf denen er in die Trachten aus Spanien, Ägypten und Griechenland gekleidet ist und die zum Andenken an den Aufenthalt in diesen Ländern gemacht wurden.

Diese Alben und Fotografien sind ein wertvolles Dokument über den Tourismus an seinen Anfängen. Auf diesen Fotografien festgehaltene Augenblicke sind vielleicht seltene aber auch die einzige bewahrte Dokumente über Menschen, Ereignisse und konkrete Gebiete.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 219-376 POLITIKA, DEMOGRAFIJA, JEZIK, DRUŠTVO

POLITIKA, DEMOGRAFIJA, JEZIK, DRUŠTVO Politik, Demographie, Sprache, Gesellschaft

220

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ

Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla od polovice 19. do polovice 20. stoljeća

(Johan Kamauff, ing. Vjekoslav Heinzel, Ivan Werner)

U Zagrebu su do 1848. do 1945. djelovala tri gradonačelnika njemačkog porijekla: pravnik Johan Kamauff, kao prvi gradonačelnik ujedinjenog Zagreba, ing. Vjekoslav (Alois) Heinzel, gradonačelnik koji potiče industrijalizaciju Zagreba u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća i ugledni mesarski obrtnik Ivan Werner koji je pokušavao organizirati i reorganizirati gradsku upravu u kaotično vrijeme Nezavisne države Hrvatske kada se urušavao privredni život grada. Iako su djelovali u različitim vremenima svima njima je materinji jezik bio njemački i obilato su se služili njemačkim uzorima, iako su isticali Zagreb kao hrvatski grad.

Ključne riječi: Zagreb, Nijemci, gradonačelnici, Johan (Janko) Kamauff, ing. Vjekoslav Heinzel, Ivan Werner.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

1.

Cijelo uspješno gospodarstvo Zagreb i Hrvatske zasnovano je na osnovama iskustva koje su izgradili Nijemci i prenijeli na razne načine u našu zemlju. To se može reći i za uprave pojedinih gradova pa i Zagreba. Zagrebačkih gradonačelnika njemačkog porijekla u spomenutih stotinu godina nema baš mnogo, jer je Zagreb bio centar ilirizma odnosno preporodnog pokreta, pa su se političari najvećom žestinom okomili na one koji su se deklarirali kao Nijemci ili Mađari i koji su zadržali u punom obliku svoja imena i prezimena. Zbog njemačkog prosvjetiteljstva,

Gradonačelnik Kamauf. Ulje Bele Čikoš-Sesije. Bachovog neoapsolutizma, a onda (Galerija gradskih načelnika). i Prvoga i Drugoga svjetskog rata negativno se gledalo na sve što je njemačko te su mnogi staroaustrijanci i Nijemci, osobito oni u javnim službama pokušali sakriti svoje porijeklo uzimajući slavenska imena i zanemarujući pravi način pisanja svog prezimena. Devetnaesto stoljeće kao stoljeće nacionalnih država i stvaranja zakašnjelih nacionaliteta ponukala je Hrvate da se u tom pokušaju suprotstave žestoko svim jačim i brojnijim narodima, uključujući tu Mađare, Nijemce i Talijane, zanemarujući u tom vremenu opasnost pred agresivnijim slavenskim narodima na tzv. balkanskom poluotoku. Kada se malo zagrebe ispod površine u Hrvatskoj se vidi da je to područje s vrlo miješanim i raznolikim stanovništvom. U gradu Zagrebu 1890. godine iskazalo je hrvatski kao svoj materinji 25.981 Hrvata, njemački 3.429 a mađarski 1.180 osoba. Iako su i mnogi Židovi iskazivali njemački kao svoj materinji jezik, nema sumnje da je u gradu u kojem je živjelo 40.268 stanovnika njemački jezik bio vrlo prisutan, pa su i privredni adresari pisani dvojezično.1 Obrt, trgovina nazivlje, sve je bilo pod snažnim njemačkim utjecajem, a zanimljivo je da su se spomenuta tri zagrebačka gradonačelnika njemačkog porijekla ponašala adekvatno trendovima koji su vladali u srednjoj Europi, pa su i nastojali učiniti Zagreb što sličnijima njemačkim

1 Gjuro JUSTIĆ, Ljudevit Strohmayer, Adresar obrtnog i poslovnog svieta u Hrvatskoj godine 1890., Zagreb 1891., str. IX. Ova činjenica da je njemački jezik ravnopravan hrvatskom je utoliko više zanimljiva što je od 1868. Hrvatska potpadala pod Ugarsku krunu koja je na zajedničkom parlamentu donosila privredne zakone, a ipak takvih zajedničkih edicija kakva je ova iz 1891. nema..

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Rimski utezi iz Salone (Solina) koji se čuvaju u Arheološkom muzeju u Splitu gradovima: Ivan Kamauff je u vrijeme zakašnjelog buđenja hrvatske nacije pomogao stvaranju Zagreba kao središtu hrvatskog naroda, ing. Vjekoslav Heinzel je pomogao industrijalizaciji Zagreba u doba kada je to bio opći europski trend, a Ivan Werner se “ukopčao” na nacionalsocijalističku njemačku ideju misleći da čini dobro svom rodnom gradu. Od 1850. do 1945. nalazimo u Zagrebu na položaju gradonačelnika tri osobe njemačkog porijekla: Johana Kamauffa, prvog gradonačelnika ujedinjenog Zagreba 1851; Vjekoslava Heinzela, (1920.-1928.) i Ivana Wernera (1941. do 1943.)2 Svi su oni rođeni u Zagrebu, ali su svi porijeklom bili Nijemci, svi su znali odlično njemački jer im je to bio materinji jezik, te se to na ovaj ili onaj način odrazilo u njihovom radu, sklonostima i životu. No svaki je od njih živio u drugom vremenu koje je utjecalo na njegov rad i ponašanje pa bismo to htjeli iskazati.

Kamauff je načelnikovao u Jelačićevo doba, Heinzel u prvih deset godina nakon stvaranja jugoslavenske države, a Ivan Werner od 1941. do 1944. dakle u doba Nezavisne države Hrvatske. Kamauff je bio ključna osoba za pretvaranje Zagreba u metropolu Hrvatske, ing. Vjekoslav Heinzel bio je ključan za privredno oblikovanje Zagreba i njegovo uključivanje u industrijski razvoj, a obrtnik Ivan Werner pokušava da Zagrebu dade neke karakteristike njemačkog grada. I time je krug zatvoren.

2.

Ivan Nepomuk Kamauff - Johan Kamauff- Janko Kamauf (Zagreb, 10. XII. 1801. - Zagreb, 11. VIII. 1874)

Ivan Nepomuk Kamauff bio je gradski sudac Gradeca 3 Rođen je u Zagrebu 10. prosinca 1801. kao sin medikusa Ernesta Kamauffa koji je došao u Zagreb iz Ugarske

2 Možda bi trebalo među gradske načelnika njemačko porijekla uvrstiti i Josipa (Dvoranića) Hoffmanna koji je bio gradonačelnik Zagreba od 1881.-1885. i koji se zalagao za modernizaciju Zagreba. Međutim on je pod utjecajem preporoda podomaćio svoje prezime, pa iako se kasnije vratio svojem prezimenu čitav njegov život ne pokazuje veće simpatije prema njemačkoj kulturi te se protivi korištenju njemačkog jezika na području financija 1850. ,protivi se i pjevanju njemačkih pjesama i izradi odora naših društava po uzoru na njemačke. Tijekom čitavog svog djelovanja kao gradonačelnik on vodi antibečku politiku kritizirajući a već 1849. osuđuje centralističku politiku austrijske vlade prema

Trojednoj kraljevini i zastupajući kasnije kao urednik Jugoslavenskih novina na suradnju sa srpskim političarima. Tek u zadnjem dijelu svog života on ponešto ublažava ovu tendenciju (Vlasta ŠVOGER,

Prilog životopisu dr. Josipa (Dvoranića) Hoffmanna, Ćasopis za suvremenu povijest, 39(2007), br. 2, str. 445-478.) Dvoranić je rođen u Karlovcu 1827., a umro je u Zagrebu 19. III. 1892. Završio je pravo u

Beču gdje je i doktorirao prije 1851. godine. Radio je dugo godina kao javni bilježnik u Zagrebu. 3 Ivan ULČNIK, “Ivan Nep. pl. Kamauf od Podgore, posljednji gradski sudac Zagreba na Griču i prvi načelnik ujedinjenog grada Zagreba, Revija Zagreb, 1942., b. 8-2, str. 223-227. Ponekad se poslije 1848. potpisivao Janko Kamauf a ne Ivan Nepomuk pl. Kamauff što je svakako učinio iz prijateljstva prema preporoditeljima.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

1785 godine.4 i supruge Alojzije rođ. Zapollaty. Sudeći po kumstvima Ernestove djece obitelj se družila s elitom plemićkog Zagreba. a kum mu je bio grof Ivan Nepomuk Oršić Slavetički, ali je ovaj umro već 1817. godine. Po njemu je Kamauff . Treba uočiti da je modificirao ime i prezime, jer već u doba preporoda njemačko ime i prezime nije bilo popularno, a 1848. je eliminirala iz gradskih službi gdje su vladali narodnjaci sve osobe koje su tvrdoglavo zadržale njemačko ime i prezime. Nekoliko godina po dolasku u Zagreb Ernest Kamauff je oko 1794. kupio vinograd sa šumom u Ilici jer je od 1785. do 1804. radio kao zemaljski liječnik. Stanovali su u Kamenitoj ulici. Obolio je 1804. u vrijeme kada je u Zagrebu smješten veliki broj ranjenika iz ratova s Francuzima pa se gradila i bolnica. Izložen prevelikim naporima Ernest Kamauff obolio je i umro 2. veljače 1806 u pedesetoj godini.

Ivan (Janko) Kamauff ostao je kao petogodišnje dijete bez oca, a majka Alojzija preudala se 1810. za pukovnijskog pobočnika 52. pješačke pukovnije Franju Troppera. Završio je pučku školu na Gradecu, a od 1810. do 1817. polazi gimnaziju. G. 1917. upisao se na pravoslovnu akademiju u Zagrebu i 1822. je položio odvjetnički ispit u Pešti, što znači da je znao dobro mađarski. Od 1823. bio je odvjetnik zagrebačke biskupije, a bio je i odvjetnik nekoliko plemićkih obitelji. Prilikom restauracije gradečkog magistrata bio je izabran 21. travnja 1831. za gradskog zastupnika, a već 24. travnja 1834. izabran je za gradskog senatora i ostao je službom vezan uz Zagreb sve do 1857. godine. Ivan Kamauff je bio među osnivačima Prve hrvatske štedionice 1846. što znači ne samo da je bio sklon suradnji pripadnika raznih vjera već i da je surađivao s privrednom elitom Zagreba.5 Kamauff je kuću u Poštanskoj ulici (danas Opatička 17) prodao odvjetniku Vjekoslavu Friganu a kupio je kuću gradskog podbilježnika Sigmunda Prešerna u Kamenitoj ulici 84 za 5.800 forinti.6 Prilikom izbora novih gradskih zastupnika 22. srpnja 1847. među kojima je bilo i nekoliko osoba s njemačkim prezimenom (trgovac Martin Binder, vitez Leuzendorf, N. Pichler, gostioničar, N. Reicher, krznar, dr. Aleksander Praunsperger, praliječnik, N. Fuchs, mesar, Josip Merher, trgovac. Za konzula su kandidirani konzul Zagreba Ignjat Andrievich, Kamauff i Leopold Kavić, ali je za gradskog načelnika izabran

4 Medikus Ernest Kamauff (umro u Zagrebu, 2. II. 1806) pripadao je austrijskom plemstvu, ali je bio protestant i to je vjerojatno razlog što se doselio u Hrvatsku tek oko 1785 godine, dakle onda kada se car Josip II. utjecao na odnos katoličkih vlasti u Zagrebu prema protestantima. .Disertaciju je obranio 1784- u Pešti. tiskani primjerak nalazi se u Nacionalnoj i Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Oženio se u Zagrebu 11. prosinca 1789. s Alojzijom Zapollaty (Zagreb, 22. I. 1768. - Zagreb, 1855) u crkvi sv. Marka. Bila je kćerka uglednog zagrebačkog liječnika Mihalja Zapolattyja i majke Klare rođene

Hohnemer. Kamauff je liječio sirotinju besplatno i od 1785. do 1804. Ernest i Alojzija imali su četvero djece: Ivana (Janka), sina Antona (rođ. 1790), Alojziju Anu (rođ. 1797), Maksimilijana Julijana (rođ. 1804). Mihajlo Zapollaty dobio je indigenat 1762. godine. Kao plemić bio je liječnik kaptolske općine 1751. godine a 1765. postao je građanin Gradeca te je iste godine izabran i za gradskog prisjednika a pokopan je u kapucinskoj crkvi 1769 godine. (I. ULČNIK, N.dj, 229). 5 A. SZABO, Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860-1873., I, Zagreb, 1987., 217. 6 Kuća ima kasnije broj 49, pa danas 7 i nalazi se kraj gornjogradske apoteke.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Josip Steidacher (Štajdohar).7 Već drugi dan po izboru pod predsjedanjem kraljevskog povjerenika izglasano da se gradski zapisnici pišu umjesto latinskim hrvatskim jezikom. Naime po jednoj odredbi Ugarskog namjesničkog vijeća u Pešti iz 1840. bilo je moguće zapisnike pisati latinski ili hrvatski, ali nikako njemački, pa je tako hrvatski jezik uveden u gradsku upravu pozivom na tu odredbi.8

Grad se uređuje. Već 3. kolovoza 1847. izabran je posebni Odbor za poljepšanje grada kojemu je predsjednik Kamauff te je svaki graditelj kuće u gradu morao zatražiti i dobiti dozvolu za gradnju. Započinje dakle razdoblje kontrolirane i strogo određene gradnje uz obavezu da se uz kuće održavaju uredno i pločnici. Kamauffov rad bio je izvanredno kvalitetan i Kamauff je na sjednici Gradskog zastupstva 1. prosinca 1847. izabran i za privremenog gradskog suca na mjesto Štajdohara. Na sjednici 3. veljače 1848. Kamauff je izabran i za predsjednika Odbora za osnutak gradske ubožnice no najznačajnije je da je na toj istoj sjednici Gradsko zastupstvo zaključilo da će se pridružiti odluci Varaždina i Karlovca i da se “...narodni jezik” koristi kod saborskih i drugih poslova umjesto latinskog kao “diplomatički jezik.”.9 Na istoj sjednici 3. veljače 1848. Kamauff je izabran i za delegata u Županijsko spravište (skupštinu) u Zagrebu, koja je počela zasjedati 20. veljače 1848.10 Udovoljavajući željama iliraca Kamauff je sazvao 17. veljače 1848. sjednicu Gradskog zastupstva na koje je došao Ivan Kukuljević Sakcinski, u to vrijeme kotarski sudac Varaždinski županije. Kukuljević je pozvao zagrebačke građane da formuliraju narodne želje, što je i učinjeno 25. ožujka 1848. u Narodnom domu u Opatičkoj ulici 10. pod predsjedanjem grofa Janka Draškovića. Kamauff je izabran 17. veljače 1848. i za predsjednika gradskog Odbora za sigurnost, zapravo za predsjednika Građanske straže što je potvrdila redovita skupština Zagrebačke županije 20. ožujka 1848. godine. Bila je to Narodna garda koja je trebala čuvati imetak građana jer su vijesti o nemirima u Beču tijekom ožujka stigli i do Zagreba i građani su bili uznemireni za svoj imetak. Već tri dana nakon potvrde županijske skupštine o osnivanju garde ona je imala tisuću ljudi jer su joj pristupili i građani Kaptola, Vlaške ulice i Nove Vesi na čelu sa svojim sucem Blažem Šoštarićem.11 U gardu se je moglo upisivati građanstvo bez obzira na vjeru i stranačku pripadnost i članovi su 13. kolovoza položili svečanu zakletvu na prostoru ciglane u današnjoj Klaićevoj ulici i to hrvatskim ili njemačkim jezikom po slobodnoj volji gardiste.

Pukovnik Josip Jelačić je imenovan od cara hrvatskim banom u ožujku 1848., ali je to pročitano na sjednici zastupstva Gradeca tek 1. svibnja 1848. dopisom Ugarskog

7 Narodne novine, 24. VII. 1847. 8 Narodne novine, 28. VII. 1847. -”Smešana sednica” 9 I. ULČNIK, Kamauf, 239. 10 Isto. 11 I. ULČNIK, Kamauf, 244 i 245.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

namjesništva, odnosno Ugarske dvorske kancelarije koja je od 1790. upravljala i važnim hrvatskim poslovima.12 Kamauff je tijekom održavanja Hrvatskog sabora od 5. lipnja 1848. do sredine srpnja pazio na red i mir u gradu i nije bilo nikakvih ekscesa. Spoznavši važnost garde Jelačić je 1. rujna 1848. prije svog ratnog pohoda na Mađarsku objavio Privremenu odluku o narodnoj straži grada Zagreba i u njem se nalazećih općinah, što znači da je Jelačić već prije ujedinjenja Gradeca s Kaptolom i ostalim općinama djelovao kao da je grad već ujedinjen te da je imao puno povjerenje u Sigismunda Vojkffy-a Klokočkog koji je bio na čelu te straže koja je bila organizirana i naoružana po vojnički.13

Kamauff je bio istinski odan banu Josipu Jelačiću i nije poslušao nalog mađarskog ministarstva iz svibnja 1848. da uhiti Jelačića i 20 zagrebačkih rodoljuba i da ih otpremi u Peštu, te je Gradska općina odbacila sve dopise koji su stizali od Ugarskog namjesništva i palatina i vraćala ih neotvorene u Peštu.14 Ovakvim postupkom Kamauff je dao Jelačiću vremena da organizira Hrvatski sabor i od svibnja 1848. do svibnja 1849. građanska straža je čuvala mir u gradu sprječavajući svako djelovanje mađarona.

Kamauff se je 4. studenog 1849. vjenčao s Rozalijom Daubach, kćerkom zemaljskog liječnika dra Ivana pl. Daubacha de Dolje15, a kum mu je bio Mirko pl. Lentulaj,16 koji je od rujna 1848. do ljeta 1849. zamjenjivao bana Josipa Jelačića na čelu Banske vlade, i čija se kćerka Julijana posredstvom Rozalije vjenčala za pjesnika i velikog župana Mirka Bogovića. Ženidbom Kamauff postaje vlasnik kuće u Visokoj

12 Isto, 246. Dopis Ugarskog namjesništva br. 14458 od 31. III. 1848. 13 “Privremena odluka o narodnoj straži grada Zagreba u i u njem se nalazećih obćinah”, Narodne novine, 5. rujna 1848. I August Šenoa je napisao pripovijetku “Dusi narodne straže” koja se vrlo rado čitala.

Članovi garde imali su sive hlače s crvenim rubovima. U to se vrijeme počela upotrebljavati i zastava trobojnica. 14 Bogoslav ŠULEK, Hrvatski ustav ili Konstitucija, str. 63. ; V. KLAIĆ, O hrvatskoj pragmatičkoj sankciji, Ljetopis JAZU, 1913.-1914., 78-79.; Isti, Crtice iz hrvatske prošlosti, Zagreb, 1928. 15 I. ULČNIK, Kamauf, 250-251.; Agneza SZABO, Ivan Daubachy, Hrv. biografski leksikon, 3, Zagreb 1993., str. 226.Ivan pl. Daubachi postao je građanin Zagreba 12. ožujka 1811. i više godina je bio gradski fizik, te je od 1832. bio glavni ravnatelj bolnice Milosrdne braće, a 4. srpnja 1835. Ugarska dvorska kancelarija imenovala ga je zemaljskim protomedikusom za Hrvatsku i Slavoniju a te je godine dobio i plemstvo s pridjevkom “de Dolje” a bio je i član medicinskog društva u Beču. Umro je 9. svibnja 1843. (Agramer Zeitung, 25. VII. 1835). Ivan Daubachi bio je vlasnik velikog tuškanačkog posjeda od 20 jutara od kojeg je 1865. gradska općina kupila pet jutara, uredivši tu šetalište Tuškanac, a 1870. ljetnikovac s ljetnikovcem prodan je Andriji Jakčinu, predsjedniku trgovačko-obrtničke komore i u njegovoj ženi Mariji za 14.500 forinti. Liječnikov unuk Ivan bio je savjetnik Mažuranićeve dvorske kancelarije a njegova žena Ivana bila je sestra narodnog zastupnika Franje pl. Türka. 16 Emerik (Mirko) Lentulaj bio je još 1832. podžupan Zagrebačke županije. Zvjezdana SIKIRIĆ

ASSOULINE, U obranu hrvatskih municipalnih prava i latinskoga jezika, Zagreb, 2006., str. 113.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

ulici br. 8. gdje je danas zbirka Gvozdanović.17 Obitelj Daubachi pripadala je eliti Zagreba.18

Revolucija 1848. prisilila je mladog cara Franju Josipa da reformira zemlju i da ustavom prizna politička prava građanima. Trebalo je izmijeniti i gradove i po nalogu bana Josipa Jelaćića u Beč su poslani gradski sudac Gradeca Ivan Nepomuk Kamauff i od kaptolske općine bilježnik August Dutković, te Tomo Cuculić, savjetnik Gradeca i pekarski obrtnik Josip Fuks. Nakon dvomjesečnog rada car je 7. rujna 1850. izdao Privremeni obćinski red za glavni grad Zagreb, kojim je stvorena jedinstvena zagrebačka općina od dotadašnjeg slobodnoga i kraljevskog grada Zagreba i četiri obližnje općine: Kaptola, Nove Vesi, Vlaške ulice i Horvata.19 Ovim carskim patentom stvoreni su temelji Zagreba kao metropole Hrvatske i ojačana njegova politička i gospodarska osnova.20 Općina se ogradila od stranaca odlukom da samo onaj tko je austrijski državljanin može biti i građanin općine. Općina Zagreb se dijelila na dva izborna kotara. Prvi su grad Zagreb i općina Horvati i biraju 24 vijećnika. Drugi su Kaptol, Nova Ves i Laška ulica i biraju 6 vijećnika. Naime svaki se izborni kotar dijeli u tri izborništva prema censusu s time da u prvom izbornom kotaru svako izborništvo bira po 8 vijećnika, dakle 24, a u drugom po dva, dakle ukupno 6. Dakle gradsko vijeće ima 32 zastupnika koji biraju gradskog načelnika.

Pripreme i sama gradska preobrazba trajala je gotovo godinu dana i dakako da je Ivan Nepomuk Kamauf predstavljao vezu staroga i novoga, i da je kao takav bio najbolji kandidat za prvog gradonačelnika ujedinjenog građanskog Zagreba. Tako je smatrao i ban Josip Jelačić nakon što je Kamauff spriječio prodaju podrugljive knjižice “Jellacsihiade Heldengedicht in Fünf Gesängen” koja se prodavala u knjižari braće Suppan, rugajući se ljubavnim pjesmama Jelačića koje je napisao u mladosti.21 Ban Josip Jelačić je pozvao građane da 12. svibnja 1851. izađu na izbor i da izaberu za zastupnike poznate domorodce “..neoskvrnjenog muževnog značaja”, ali i praktične

17 Kuću je naslijedio sin Stjepan, ali ju je prodao Mirku Bogoviću a Bogovićeva žena ju je ostavila slijepačkom zavodu Sv. Vida. Kasnije dolazi u posjed Gvozdanovića i Anka pl. Gvozdanović-

Grabovarska je prigradila krilo prema Demetrovoj ulici. Kuća je pod zaštitom. 18 Liječnik Ivan imao je četiri kćeri i jednog sina. Kći Rozalija udala se za Kamaufa, kći Josipa se udala za

Kazimira pl. Jelačića velikog suca Varaždinske županije. Najmlađa Minka nije se udavala. Treća kćer

Franjica bila je slikarica. Ona je oko 1850. naslikala pogled na Zagreb u ulju za poznatog brodskog ilirca Andriju Torkvata Brlića. Dr. Vatroslav Brlić koji se oženio Ivanom Brlić Mažuranić, poznatom spisateljicom. (I. ULČNIK, Kamauf,, 255 i 258.) 19 Agneza SZABO, Carski patent Franje Josipa I. iz 1850. - kraj feudalne uprave grada Zagreba,

Zagrebački Gradec, 1842-1850., Zagreb, 1994., 393-407. 20 Saša HABERLE, Gospodarska osnovica i društvene aktivnosti zagrebačkog građanstva sredine 19. stoljeća, Diplomski rad na Odjeku za povijest Filozofskog fakulteta, Zagreb 2000. 21 Knjižica ima 72 stranice a tiskana je u Leipzigu. U knjižici se izruguje Jelačiću kao pjesniku, državniku i vojniku . Knjižica je zaplijenjena, ali Kamauf nije pokrenuo sudski postupak smatrajući da je bolje da se s tom brošuricom ne pravi nikakva galama. (I. ULČNIK, Kamauf, 262-264.)

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

ljude “kojima diela za riečju nezaostaju”. Proglas završava “Promislite dakle dobro, rasudite zrelo i izbirajte bez obzira po duši jerbo kako sada sijete, tako ćete u buduće žeti i uživati.”22 Provedbu gradskih izbora organizirao je gradski senator odvjetnik Josip Vrbanić23 i Kamauff je izabran za gradonačelnika 12. lipnja 1851. s plaćom od 2.000 forinti srebra godišnje. Zagreb je u to vrijeme imao nešto iznad 15.000 stanovnika. Pobliže podatke imamo samo za Gradec u kojemu je u 931 kuća živjelo 5336 muških i 4987 ženskih. Stranaca je bilo 604, a od tih su 435 bili Nijemci, 116 Mađari i 53 Talijani.24 To su dakako bili oni stranci koji još nisu uzeli zagrebačku zavičajnost. Nešto detaljniji popis obavljen je 1851. i tada je u 1419 kuća cijelog grada živjelo 15.235 stanovnika a od stranih narodnosti najviše je bilo Nijemaca. Njihov je broj iznosio 457. dok je Srba bilo 208, Mađara 183, Čeha 121, Talijana 63 i Poljaka29, što znači da je u grad od upravo preko Kaptola i Nove vesti ušlo dosta drugih narodnosti a ukupno se povećao broj Nijemaca od 435 na 587. ali je osim toga bilo i 457 Židova što znači da je oko 1000 građana Zagreba za materinji jezik iskazivalo njemački.25 Ustvari, iako je Zagreb bio hrvatski grad svi činovnici i namještenici, trgovci i obrtnici znali su njemački. No, opstojala je od ilirskih vremena jaka struja koja se odnosila neprijateljski prema Nijemcima bojeći se germanske asimilacije. Vječni sukob zasnovan na nacionalnoj i vjerskoj bazi učinio je da su mnogi tajili njemačko porijeklo, pa se među takvim našao i Ivan Nepomuk Kamauff koji je uzeo ime Janko i izbacio poslije 1848. iz svog prezimena drugo f.

Kamauff je bio prvi gradonačelnik ujedinjenog Zagreba dakle grada koji je stekao sve preduvjete da se razvije u hrvatski glavni grad. Imao je kritičnu masu i materijalnu snagu, a kroz pola stoljeća i probuđenu svijest da Hrvati ne moraju biti sluge Mađarima već njihovi partneri i ravnopravni suradnici s Bečom. Od 1. rujna 1850. Kamauff je bio prisjednik u ožujku osnovanog Banskog stola kao vrhovnog sudišta za Hrvatsku kojemu je na čelu postavljen kanonik Janko pl. Kuković.26 Kamauff je prvi zagrebački gradonačelnik koji je ugostio cara Franju Josipa od 2. do 4. listopada 1852. “otvorenim srcem” zahtijevajući od vrhovnog župana zagrebačke županije Josipa pl. Bunjevca potpuno slobodno narodno veselje i “što manju grubost od žandara”.27 Zagreb je tada bio pun slavoluka, i priredili su se špaliri cehovskih majstora, vojske, turopoljskih plemića i drugih. Pučka svečanost je trebala biti održana 3. listopada u Jurja Vesi, ali je zbog nevremena odgođena pa je organiziran ples u dvorani Narodnog

22 I. ULČNIK, Kamauf, 261. 23 Josip Vrbanić je bio vrlo ugledni zagrebački fiškal i kolega Kamauffu još 1832 godine. 24 Narodne novine, 1851, br. 65. str. 1. 25 I. PERIĆ, 27. - Narodne novine, br. 16 od 1952. Prilog, str. 1. 26 U gradskoj vijećnici započela je 1848. sjednica Poglavarstva koja je prerasla u narodni zbor kojima su započeli važni događaji 1848. godine. (DASZ, Poglavarstvo sl. i kr. g. Zagreba, Protokoli 1848., kut. 61, fol. 29r-30 r. br. 1098. ) 27 I. ULČNIK, Kamauf, 266.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

doma. Govorilo se isključivo njemački, a na Jelačićevom trgu uređen je tada zdenac Manduševac. Čini se da je car bio osupnut slobodnim ponašanjem naroda koji je plesao kolo kraj Manduševca i da mu kao vrlo “uštogljenom vladaru” narodna svečanost baš i nije bila draga, ali je ipak Kamauf dobio viteški krst reda Franje Josipa što mu je omogućilo traženje plemstva. Plemstvo je dobio tek 1872. s pridjevkom “Podgorski” prema imanju Podgorje kraj Stare Bistre. Kamauf je uvijek bio u pratnji bana Josipa Jelačića kada je ovaj išao k caru jer je bio dobar govornik i ugodan sugovornik, a njemački jezik je govorio besprijekorno.28

Možda je upravo “zagrebačko” kolo i slavenski jezik i književnost koji su lijepo napredovali ponukali cara na restrikciju Ustava i nastavak forsiranja njemačkog jezika kao zajedničkog jezika za sve u Monarhiji. Već 1853. Banska vlada je pretvorena u Namjesništvo, a ban je zadržao svoju titulu kao specijalnu privilegiju zbog zasluga, županije su postale jednostavni izvršioci vlasti između dvora i kotareva, da bi onda i prestale s djelovanjem, a zagrebački magistrat izgubio je one mnogobrojne zadaće koje su se počele realizirati u tri godine načelnikovanja Janka Kamaufa nad cijelim gradom Zagrebom. Kamauf je naime želio da se izgradi nova škola smatrajući da su škola u kuli i škola na Dolcu nedovoljne. Tražio je uređenje potoka Medveščaka. Tražio je otvorenje kolodvora “Sava”, jer je izgradnja željezničke pruge najavljivala velike promjene. Tražio je bogatije uređenje gradske rasvjete ali i izgradnju vatrogasnog tornjića na južnoj promenadi koja je i povjerena tesaru Andriji Matici. Trebalo je graditi i kasarnu kako bi se građani riješili skupog i neprijatnog ukonačivanja stranih vojnika. Za rješenje svih ovih problema Kamauf je predlagao na sjednici Gradskog zastupstva 13. ožujka 1857. zajam od 400.000 - 500.000 forinti srebra s amortizacijom kroz 30-40 godina. Međutim zastupnici su se prepali velikog duga i odlučili na sjednici 9. lipnja 1857. da se kredit ne podigne.29 To je silno ogorčilo Kamaufa jer bez novca nije mogao dalje raditi na razvitku Zagreba koji je stajao na pragu novog doba. Kamauf se obratio na bana Josipa Jelačića tvrdeći da je vrijednost gradske imovine dovoljno velika za davanje garancije, a da će grad od toga imati velike koristi jer će se otvoriti mnoga privredna poduzeća. Pod tim pritiskom zastupnici su 15. prosinca 1857. odlučili da se podigne manji zajam od 160.000 forinti, ali je odgovor bečke bankarske kuće baruna Simona od Sina bio negativan.30 Čiji su se prsti umiješali u ovo odbijanje na današnjem stanju historiografije mi ne možemo utvrditi.

28 I. ULČNIK, Kamauf, 267. Tako je predvodio i gradsko izaslanstvo 1854. na vjenčanje caru i izvijestio prvi na sjednici gradskog zastupstva 1. svibnja 1854. o uvođenju Josipa Jelačića u grofovsku čast podržavajući prijedlog Neustädtera da mu se podigne spomenik te je općina votirala prvu svotu od 3.000 forinti. Spomenik je i podignut 1866. 29 I. ULČNIK, Kamauf, 269. 30 I. ULČNIK, Kamauf, 269. Gradska imovina je krajem 1866. vrijedila 478.666 forinti, ali su prihodi iznosili 125.557 forinti. Gradska i regalna prava vrijedila su 2,070.158 forinti. Gradske zaklade imale su vrijednost od 89.608 forinti.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Čini se da je upravo ovaj Kamaufov promašeni pokušaj da putem zajma modernizira Zagreb oslabio njegovu popularnost. Zbog nepovoljnih političkih odnosa i loše politike Monarhije na međunarodnom planu ugled Beča slabi i uvodi se krajnja štednja u svim područjima. Car 2. studenog 1857. reorganizira i Gradsku upravu Zagreba s kojom se očito Kamauf nije složio, i iako je do kraja listopada 1859. dobivao gradonačelničku plaću ne djeluje više kao gradonačelnik i gradom upravlja županijski povjerenik barun Josip Härdtl, koji zaustavlja sve Kamaufove započete.31 Kamauf se povlači.

Kamauf je još 1850. kupio od urara Adolfa Königa imanje na Cmroku (br. 100) koje je od 1826. do 1856. bio vlasništvo Karla Mayer vitez Klinggräffa koji je tu i pokopan kao protestant jer Zagreb nije imao protestantskog groblja.32 Prodavši kuću u Kamenitoj ulici 7. Kamauf se preselio na Cmrok. Bio je imenovan u rujnu 1859. za izvjestitelja Višeg urbarijalnog suda u Zagrebu što je tada bio najodgovorniji posao koji je zahtijevao veliko znanje.33 Grad je ujedno time prebacio pitanje Kamaufove mirovine na Urbarijalni sud, odnosno Banski stol u Zagrebu, osnovan 1861. Ivan Kamauf umirovljen je 26. lipnja 1874. a umro je od kapi 11. kolovoza 1874. u Visokoj ulici br. 8. u 74 godini. Pokopan je na groblju sv. Jurja koje je tada još bilo u upotrebi.34 Uskoro je zaboravljen jer pola stoljeća nagodbenjačkog razdoblja nije bilo sklono ličnostima kakav je bio Kamauf, očito vjeran Jelačiću i caru, skloniji Beču nego Budimpešti što je potvrdio na mnogo načina. Stoga je tek 2. kolovoza 1909. Gradsko zastupstvo imenovalo ulicu koja spaja Vlašku s Petrovom njegovim imenom. Sačuvan nam je i njegov portret koji je izradio 1906. Bela Čikoš Sesija prema fotografiji.35

Osim kuće u Visokoj ulici br. 8, procijenjene na 13.379 forinti nije imao u vrijeme smrti nikakvog imetka. Sin Stjepan (1854.-1909) bio je pravaš, a sin ovog Stjepan radio je kao učitelj u Siraču te je sačuvao obiteljsku ostavštinu.36

31 I. ULČNIK, Kamauf, 271. Trebalo je čekati Đuru Deželića i Augusta Šenou da se ponovno započne s modernizacijom grada. Vidi Mira KOLAR, Gospodarski vidik djelovanja gradskog vijećnika Đure

Deželića u Gradskom poglavarstvu Zagreba, Zbornik Družbe Hrvatskog zmaja povodom stogodišnjice

Deželićeve smrti. 32 I. ULČNIK, Kamauf, 276-279. Karl Klinggräf (1778. - Zagreb, 1856) bio je prvi tajnik Hrvatskoslavonskog gospodarskog društva. Od 1827. bio je zagrebački građanin i dobro na Cmroku uredio je kao uzorno dobro i na njemu bio i pokopan. Pokrenuo je mačevalačku školu, a 1851. htio je otvoriti zanatsku školu. (M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Carl Heinrich Meyer von Klinggräff, prvi gospodarski stručnjak Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu (1842. do 1855.), Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 1999, 47-63 33 I ULČNIK, Kamauf, 279. 34 Isti, 284-285. Vidi Agramer Zeitung, 13. VIII. 1874.) 35 I. ULČNIK, Kamauf, 285. 36 Ulčnik je u zadnji čas proučio arhivu Ivana Kamaufa kod unuka Stjepana, jer je rat uništio sve te materijale i ništa nije sačuvano do našćih vremena. Sudbina Stjepana Kamaufa nepoznata.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Poslije toga, za čitavo vrijeme Austro-ugarske monarhije grad je u rukama opozicije i nema gradonačelnika Nijemca, iako su brojni gradski činovnici znali njemački i mnogo toga u njihovom radu i ponašanju vuklo je korijenje od njihovog školovanja u Austriji, Njemačkoj i Pragu. Iz takvih redova je niknuo poslije Prvog svjetskog rata novi zagrebački gradonačelnik.

3.

Vjekoslav Heinzel (Zagreb, 27. VIII. 1871. - Zagreb, 1. III. 1934.), gradonačelnik Zagreba od 1920. do 1928. godine.

Ing. Vjekoslav Heinzel je jedan od najzaslužnijih gradonačelnika Zagreba.37 Heinzel je pripadao eliti Zagreba i jedan je od najzaslužnijih ljudi i za stvaranje modernog Zagreba u prvoj četvrtini dvadesetog stoljeća.38Bez njega Zagreb bi urbanistički izgledao posve drugačije. On je otvorio grad prema jugoistoku, usmjerivši u to područje industriju, pa je Sajmišna ulica nakon njegove smrti 1934. preimenovana u Heinzelovu ulicu kako se ta prevažna gradska magistrala naziva i danas.39 Rođen je u obitelji koja se bavila Ing. Vjekoslav Heinzel s gradonačelničkim lancem. piljenjem drva i imala pilanu u Berislavićevoj ulici. Završio je Visoku tehničku školu u Grazu te arhitekturu u Stuttgartu 1893. Do otvaranja vlastitog arhitektonskog ureda 1896. sudjelovao je kod gradnje željezničke radionice u Zagrebu, prve takove na Balkanu, a od 1896. do 1912. gradi različite zgrade među kojima i Hrvatsko-slavonski industrijski paviljon na milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. koja još i danas stoji u

37 Tomislasv PREMRL, Filip HAMERŠAK, Vjekoslav Heinzel, Hrvatski biografski leksikon, V,

Zagreb,2002., str.501-502.; M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, O zagrebačkom gospodarstveniku

Vjekoslavu Heinzelu (1871.-1934.), Časopis za suvremenu povijest, 1994, br. 2, str. 257-276. 38 Čitavo ovo poglavlje napisano je na mojim spoznajama koje sam stekla pišući knjigu “Radni slojevi

Zagreb. 1918-1931.” (Zagreb, 1973.) koje se vremenski poklapa s radom Heinzela kao gradonačelnika.

Ova je knjiga dobila 1974. Nagradu Grada Zagreba kao najbolja knjiga na tu temu. Iako se je struktura društva promijenila ova knjiga omogućava uvid u Zagreb Heinzelovog vremena. Osim toga treba pogledati i Tomislav PREMRL, Filip HAMERŠAK, Vjekoslav Heinzel, Hrvatski biografski leksikon,

V, Zagreb,2002., str.501-502.; M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, O zagrebačkom gospodarstveniku

Vjekoslavu Heinzelu (1871.-1934.), Časopis za suvremenu povijest, 1994, br. 2, str. 257-276. M.

KOLAR-DIMITRIJEVIĆ je ponudila za tiskanje jedan rad o Heinzelu 1992. i časopisu KAJ ali ga ovaj nije tiskano, ne opravdavši ovaj postupak. Fragmente o životu i radu Vjekoslava Heinzela nalazimo na mnogi mjestima. 39 Mladen ŠVAB, Vjekoslav Heinzel, U: Zagrebačke ulice, Zagreb, 1994., 82-83.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

ponešto izmijenjenom obliku na Zrinjevcu. Heinzel je gradio češće u klasicističkom nego u secesijskom stilu, ali nije mu bio posve nesklon.

Obitelj Heinzel je stara obrtnička obitelj u Zagreb. Vjekoslav (Alois) Heinzel, tesar i Tvorničar bio je još 1890. među 18 obrtničkih pouzdanika grada Zagreba zajedno s pekarom Benjaminom Zeiningerom i Ivanom Budickijem koji je prvi doveo auto u Zagrebu, te čoharom Mirkom Žigrovićem.40Brat Vjekoslava Heinzela Rudolf umro je 1. travnja 1931.41

Od 1912. do 1920. Heinzel je predsjednik zagrebačke Trgovačko-obrtničke komore a od 1895. do 1905. je i izvanredni učitelj za zgradarstvo u graditeljskom odjelu Obrtne škole. Mnogo je putovao, i 1914. je inicirao gradnju nove zgrade Trgovačko-obrtničke komore na Trgu Khuena Hedérváryja budući da stara zgrada nije više zadovoljavala potrebe sve brojnijih privrednika.

Heinzel je bio izvanredan gradonačelnik.42 Usko je povezan s graditeljstvom Zagreba pa je kao gradski zastupnik bio u ravnateljstvu Gradske štedionice od samog osnutka i kao predsjednik od 1920. do 1928. On je prenio upravljanje nad Zagrebačkim električnim tramvajem na Gradsku štedionicu, zadržavši ipak za direktno upravljanje ostala gradska poduzeća (plinaru, gradsku električnu centralu, uspinjaču, klaonicu, tržnicu, vrtlariju itd.) Zahvaljujući Heinzelu, imovina Gradske općine Zagreba postala je impozantna i onemogućile je da se umanji uloga Zagreba kao hrvatske metropole pomaganjem raznih izložbi, zabava i prezentacija. Brinuo se mnogo i za gradsko činovništvo te je uspješno rješavao njihovo stambeno pitanje gradnjom gradskih kuća a i preko Gradske štedionice koja je davala jeftine kredite za gradnju činovničkih kuća na Trešnjevci.

Biran je tri puta za gradonačelnika Zagreba (1920., 1923, i 1925), i u tom razdoblju grad se je toliko učvrstio na privrednom, kulturnom, izložbenom, turističkom te urbanističkom području da mu nitko više nije mogao odreći status središta Hrvatske bez obzira što je Beograd Zagrebu oduzeo status hrvatske metropole, ostavivši mu samo položaj središta Zagrebačke oblasti i kasnije Savske banovine.

Izvanredno uspješno načelnikovanje Vjekoslava Heinzela bilo je zasnovano na interdisciplinarnosti njegovog rada. Kao arhitekt, kao višegodišnji predsjednik Trgovačko-obrtničke komore, kao bankarski stručnjak i privrednik, a i kao rođeni Zagrepčanin Heinzel je gajio jake simpatije za baštinu koju je Zagreb naslijedio od Beča. Heinzel se bavio raznim sportovima pa je od 1910. potpredsjednik Hrvatskog

40 Izvješće Gradskog poglavarstva o sveobćoj upravi slob. i kr. glavnoga grada Zagreba 1890l., Zagreb 1891., str. 137. 41 Žena Rudolfa bila je Zora Grubić, kći Kristine Tomšić. (DAZ, ostavština Deželić, Rudolf Heinzel). 42 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Vjekoslav Heinzel, ČSP, 26/1994., br. 2.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

športskog saveza. Bavio se biciklizmom, a promicao je i zrakoplovstvo, pa je nabavio i prvi putnički avion “Zagreb” 1928. koji je poletio s Borongaja.

Politički je bio vrlo oprezan i pažljiv, čak i velikodušan, te je pomagao svaku akciju koja je dolazila od nacionalnih manjina, ali je čvrsto stajao na gledištu da se Zagreb treba razvijati kao moderan srednjeeuropski grad. Preferirao je hrvatske ustanove i zabave, zanemarujući ponešto dužnosti gradonačelnika jugoslavenske države pa je 1921. bio maknut s gradonačelničkog mjesta jer nije otišao na pogreb kralja Petra I. Karađorđevića. Stranački nije bio točno definiran što mu je omogućilo održanje na načelničkoj stolici i u vremenu izvanredno živog i burnog političkog parlamentarnog života, a promicao je razvoj socijalnih ustanova. Njegovo sukobljavanje s HSS-om u zaštiti gradske privrede i industrijalizacije grada Zagreba donijelo mu je naklonost građana, ali kada je zasmetao radikalima njegov je položaj bio uzdrman.

Zalagao se za to da Zagreb mora iskoristiti svoj prometni položaj i veliku ponudu radne snage da ostane privredno središte nove jugoslavenske države. Promicao je razvoj grada u svim njegovim aspektima, osobito socijalnih stanova. Izgradio je osam škola i više zdravstvenih stanica, četiri dječja vrtića, a besplatno je dao gradsko zemljište Hrvatskom Radiši za izgradnju prvog Radišinog internata na Radišinoj cesti. (danas Mislavova ulica). Obogaćivao je gradsku infrastrukturu, otvorivši grad prema jugoistoku tj. prema Ivanji Rijeci, udaljivši kanalizaciju od grada što mu je omogućilo formiranje industrijskog dijela grada gdje se počela graditi teška industrija. bio je to veliko otvaranja grade privrednoj djelatnosti, a Heinzelova ulica zvana u to vrijeme Sajmišna postala je centralna ulica za industriju. Ta velika i široka je i danas velika i široka ulica zadržala je svoj privredni značaj do danas i oko nje se grupiraju najveći privredne tvrtke. Zbog velikog porasta stanovništva grada koji je prešao broju od 150.000 stanovnika Zagreb je dobio mogućnost da se razvija kao industrijski grad ali i veliki potrošački ali i najznačajnije trgovačko središte na jugoistoku Europe, pa je njegovo forsiranje Zagrebačkog zbora na kojemu su ravnopravno zastupali domaći i inozemni izlagači, uz izgradnju velikog modernog hotela Esplanade učinilo Zagreb prepoznatljiv europskim ulagačima kapitala. Time je grad dobio veliki značaj za čitavu Europu. Nažalost, nije uspio prijeći Savu, kao što je s teškom mukom rješavao i urbanističke probleme Trnja koje je bilo prepuno malih radničkih kućeraka građenih bez građevinske dozvole. Samouprava grada Zagreba bila je u tom vremenu dosta sužena i grad izjednačen s ostalim središtima oblasti, i za sve je morao tražiti dozvolu nadležnih ministarstava u Beogradu, te moramo reći da je izvanredno dobrom diplomatskom politikom Heinzel gotovo uvijek postizao ono što je želio, barem do 1928. godine.

Bio je dobar govornik i ono što je radio znao je obrazložiti građanima što se vidi iz brojnih članaka u novinama koji su sadržajno vrlo bogati i obećavajući. Imao je dobar kontakt s uglednim građanima Zagreba i bio je sklon elitizmu i hedonizmu.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Sve u svemu, Vjekoslav Heinzel je veliko ime grada Zagreba. Njegova supruga Berta, rođ. Pick, predvodila je dobrotvorne i humanitarne akcije i osobito sajam cvijeća svake godine koji se s prekidima održao do danas i za kojega se grad pretvorio u veliki cvjetnjak.43 Na sličan način izložbe Zagrebačkog Zbora od 1922. do 1928. bile su velike izložbe na koje su dolazili brojni izlagači iz zemlje i svijeta što je jačalo poziciju Zagreba kao privrednog centra šire regije.44

Mislim da je potrebno nešto više reći o politici u doba Heinzelovog načelnikovanja. Heinzel je došao na načelničku stolicu 1920. jer je bio stranački nezavisan, pa je mogao zadovoljiti i zajedničare i Milinove pravaše i Lorković-Dežmanove naprednjake i ostatke Obzoraša, pogotovo jer je ukinućem komunističkih mandata trebalo preuzeti i ulogu katalizatora između građana koji su se nastojali obogatiti i radništva koje je zahtijevalo zadovoljavajuća sredstva za život.45

Međutim prebrodivši najveće teškoće, Heinzel je zbog neodlaska na pokop kralja Petra prvog ostao bez gradonačelničke stolice te je kralj imenovao za grad Zagreb komesara.46 No ubrzo je opet izabran glasovima tzv. Hrvatskog bloka koji su sačinjavali Zajedničari, Frankovci i Radićevci. Iako je time postao time blokaški gradonačelnik on je zadržao veliku osjetljivost za rješavanje radničkih i socijalnih pitanja, te se za njega gradi prvi i drugi dom Hrvatskog Radiše, a intenzivno se grade i ambulante.

Grad je međutim do tada već iskoristio Radićevu jakost i popustljivost kralja Aleksandra Karađorđevića koji se zadovoljio velikim novčanim sredstvima s kojima je izgrađeno nekoliko prekrasnih bankarskih i ministarskih palača u Beogradu, pa su i brojni građevinski radnici odselili iz Zagreba u Beograd koji se brzo izgrađivao u metropolu. Zagreb je opet dobio dozvolu da organizira svečanu proslavu 1000. Godišnjice hrv. kraljevstva, priredi veliku izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt. Sva ta događanja djelovala su da se u inozemstvu činilo da je u Zagrebu sve u redu da se radi i gradi i da Zagreb - barem po vanjskom izgledu - ne zaostaje za Beogradom. Moderni hotel Esplanade zajedno sa zgradom centralnog socijalnog osiguranja za čitavu državu podignut je u blizini Glavnog kolodvora tako da je odmah plijenio oči svakom strancu, nastavljajući se s Botaničkim vrtom koji je njegovan kao najveće blago Zagreba.

Međutim 1925. vođa HSS-a Stjepan Radić se je sukobio s Heinzelom tražeći da bogati zagrebački građani pomognu stanovništvu okolice koje je živjelo u bijedi. Zajedničari su ušli u Hrvatsku federalističku seljačku stranku, a Heinzel istupa iz

43 Berta Pick (Prag, 1881. - Zagreb, 12. V 1969) dala je sagraditi sirotište Leskovac slijedeći primjer

Amruša koji je zavještao za djecu svoj posjed Amruševo u blizini Leskovca. 44 Na monografskoj obradi ove teme radi Goran Arčabić iz Povijesnog muzeja grada Zagreba koji je na

II. kontresu povjesničara Hrvatske u Puli izložio referat na tu temu.. 45 Ivan PERŠIĆ, Kroničarski spisi, Zagreb 2002., 247. 46 M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Radni slojevi ZAGREBA 1918.-1931., Zagreb 1973., str. 102.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

te stranke. To mu je omogućilo da se ne izjašnjava kod vlade o svojim političkim stavovima i zato je beogradska vlada bila zadovoljna s Heinzelom sve do 1928. godine kada je opća situacija u Zagrebu nakon smrti Stjepana Radića bila toliko uzburkana da je vlada odlučila krenuti prema diktaturi.

Sve radikalniji Radićevi zahtjevi da grad Zagreb mora biti najveće mjesto u Zagrebačkoj oblasti ali i najizdašniji s ciljem uravnoteženja standarda svih stanovnika te oblasti zaoštrava odnose u gradu. Na oblasnim izborima u rujnu 1927. u oblasnu skupštinu ulaze zajedničari dr. Hanžek, dr. Belobrk i Josip Krčelić, od frankovaca dr. Ante Pavelić kojega nakon emigriranja u siječnju 1929. zamjenjuje Stjepan Javor. Heinzel i oblasni odbor na čelu sa Stjepanom Radićem kroz čitavu drugu polovicu 1927. i polovicu 1928. vode rat. Radić je čak tvorno napao Hanžeka, a istovremeno je napadao zagrebačku gradsku upravu da je korumpirana, da uzima u zavičajnost samo bogate Židove, te da su stvorene grupe kojima se okorištava Heinzel.47 Stanje u gradu postaje neizdrživo. Zajedničari žele da Zagreb ima izdvojeni položaj u oblasti poput Beograda, a Heinzel se tome žestoko protivio. No on misli da novčane ustanove trebaju pomagati građane, a ne seljake kao što je tražio Radić za Seljačku banku i seljačke zadruge ističući da je to protivno elementarnim pravilima zdrave financijske politike te stojeći na čelu Gradske štedionice ni u čemu ne pomaže financijski ustanove Radića (Selo-banku, Seljačku zadrugu, Zrno, Dom itd.) U vrlo oštrom sukobu na insistiranje Ivana Peršića Heinzel je žestoko odgovorio Radiću.48 Zajedničari su naručili kod Mironovića karikature debeloga, a zapravo od dijabetesa bolesnog St. Radića, te su stavili tu sliku na naslovnu stranicu svoje antiradićevske brošure.49 Tu je tiskan i govor Stjepana Uroića 50protiv Radića? Radić je od beogradskih vlasti tražio istragu protiv Heinzela i raspust čitavog gradskog zastupstva. Beograd to nije učinio i nije intervenirao da ublaži te tenzije koje su nanosile štete i Radiću i Heinzelu.

Heinzel je 4. runa 1927. bio po treći puta izabran za gradskog načelnika. Međutim na sjednici odbora za gradnju klaonice 4. rujna 1928. izbila je kriza. Iz osobnih razloga Milivoj Dežman je optužio Heinzela zbog nepotizma, odnosno izdavanja znatnog

47 Isto, 248. 48 I. PERŠIĆ, N.dj., 249. Došlo je čak do naguravanja između Heinzela i Augusta Košćutića i Rudolfa

Horvata. 49 Isto. 50 Stjepan Uroić (Brlihovo Selo kraj Zlatara, 15. VI. 1855. - Čazma, III. 1944.) Bio je član Hrvatske stranke prava. Ranjen na srpskoj fronti. Predložio na skupštini HPSS rezoluciju za stvaranje samostalne hrvatske države. Biran na Radićevoj listi 1923., i 1925 za zastupnika a u ožujku 1927. istupa iz stranke proglasivši izjavu Pavla Radića o priznanju Vidovdanskog ustava kao izdaju domovine. Zbog propagiranja ustaških ideja bio je 1933. uhićen. U svibnju 1941. imenovan je velikim županom Velike župe Zagorje te bio i u Hrvatsko državnom saboru. Već u travnju 1942. premješten za velikog župana

Velike župe Livac-Zapolje na čijem se području nalazio logor Jasenovac. Ne mogavši odobravati ono što se dešavalo u Jasenovcu dao je ostavku i sklonio se u Repušnicu kod Čazme, gdje su ga partizani zarobili i u ožujku 1944. osudili na smrt. (Tko je tko u NDH, Zagreb 1997.,str- 409)..

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

dijela gradnje klaonice svojemu šogoru Dubskom. Iako je na odboru odlučeno da se ponovno raspiše natječaj i da Heinzel ostane na mjestu gradonačelnika dr. Ante Pavelić je insistirao da Heinzel mora otići iz političkih razloga.51 Nakon što je Srkulj izjavio da će primiti načelničko mjesto Heinzel je dao ostavku, očito teško srca jer se iz samog teksta vidi da je bio tužan jer je umjesto pohvale što je pridonio napredovanju Zagreba u gotovo nemogućim uvjetima političke represije u 20. stoljeću doživio pokudu, a gradnja klaonice koja je trebala raditi i za izvoz i izgradnja gradske tržnice njegova su najveća ostvarenja. Heinzel baš i nije morao dati ostavku na gradonačelničku stolicu, ali je to očito smatrao poštenom odlukom zbog kritike njegovog rada. Vjerojatno su se u pritisak na Heinzela umiješale i antigermanske snage, jer klaonicu Heinzel gradi isključivo radi izvoza u Njemačku budući da je s njemačkim kancelarom Rathenauom došlo do jačanja trgovačkih odnosa između Njemačke i Kraljevstva SHS a to se Beogradu nije sviđalo jer sam želi preuzeti vodeći gospodarsku ulogu u državi kao što ju je imao na političkom planu. Iako je Heinzel gotovo u svemu podilazio zahtjevima beogradske vlade, pa se zalagao i za prvi poslijeratni zajam Beogradu od Saveza novčarskih institucija Hrvatske i Slavonije 1919.52

G. 1928. znači prekretnicu u Heinzelovu životu i prestanak njegove gradonačelničke djelatnosti. Iskoristio i čistoću Save te je 1928. podignuo savsko kupalište koje je pola stoljeća bilo glavno odmorište siromašnih i srednje situiranih slojeva Zagreba, a koje je izgorjelo devedesetih godina, te je tako Zagreb ostao bez ovog važnog rekreacionog centra za građane. Za Heinzela je započeta i gradnja moderne tržnice na Dolcu koja je otvorena tek za Stjepana Srkulja koji je odnio svu slavu za tu gradnju.

Nakanom da izgradi najveću klaonicu na Balkanu preko koje bi se izvozilo meso u Srednju Europu poremetio je beogradskih radikala koji su sebe smatrali glavnim izvoznikom i mesa i žita. Heinzelovu neprijatelji iskoristili su njegovu sklonost da daje izvođačke radove promoviranim i provjerenim tvrtkama s kojima je imao iskustva u prijašnjim gradnjama. Bio je maknut zbog toga što je gradnju Gradske klaonice na Heinzelovoj cesti povjerio rodbinskoj firmi. Pod pritiskom gradskih zastupnika koji su ga optužili za korupciju morao je napisati ostavku. Ova je ostavka napisana “teškim srcem” tri mjeseca prije proglašenja šestosiječanjske diktature.

Po prvi put objavljujem ovu ostavku - napisanu 23. listopada 1928., gotovo u cijelosti jer se iz nje može mnogo toga iščitati i bez uvida u bogat Heinzelov rad kao gradskog gradonačelnika.53:

“Gospodinu Milutinu Mayeru, podnačelniku slob. i kr. glavnog grada Zagreba. Javljam Vam ovime, da polažem čast gradskog načelnika pa Vas uljudno molim, da ovu

51 I. PERŠIĆ, n.dj., 250-251. 52 Isto, 229. 53 Državni arhiv u Zagrebu, Gradsko poglavarstvo Zagreb, osobnici, kut. 225. - Dane Šarić. - Ostavka

Heinzela.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Ostavka Heinzela 1928.

moju odluku izvolite saopćiti slavnom gradskom zastupstvu. Uvidio sam već u mjesecu svibnju, da svoga programa ne ću moći provesti radi zapreka sa sviju strana, pa sam već tada odlučio poslije ferija dati ostavku. Opazio sam nadalje, da sam si za moga skoro 8 godišnjeg načelnikovanja, stvorio dosta protivnika, jer čuvajući općinske interese, nisam mogao zadovoljiti mnogim njihovim osobnim zahtjevima.

Iz ovih uzroka nastala je i zadnja hajka kod izdavanja radnja za klaonicu. Dijeljenjem velikih radnja na više poduzetnika u interesu je bržega i solidnijega njihovoga izvedenja uslijed medjusobnog takmičenja. Dužćnost je pak grada, davati zaslužbu koliko moguće vežem broju svojih porezovnika, a ne mobilizirati ih na jednoga - makar bio i najjeftiniji. Poznato je svima, da sam ja ovakovu praksu izdavanja radnja našao, došavši na mjesto načelnika i da su ju svakom zgodom interesenti i stručnjaci još kao najboljom priznavali. Radi toga je klaonički odbor u smislu svoje ovlasti posve ispravno postupao u interesu gradske općine, a i u privredničkom interesu zagrebačkog obrtništva i radništva. Sve je to potvrdila i nadzorniča vlast. (...) Klaoničko dakle pitanje nije bilo tako zamašno, da se radi toga diže galama, već se cijela hajka diže dijelom iz političke pozadine, a dijelom ga je napuhala stanovita štampa, koja je u rukama do jučer mojih “prijatelja”, a s kojima sam se lično razišao.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Radi mira ja se uklanjam s načelničkog mjesta.

Velike su općinske radnje u toku i pripremi, tako izgradnja klaonice, tržnice na dolcu, veliki odvodni kanal od Ivanja rijeke do Trešnjevke, uredjenje cesta na periferiji itd., pa proračun sa većim investicijama za god. 1929., koje radi ove hajke ne smiju doći u zastoj. Želim mome nasljedniku, da imade više uspjeha i zadovoljstva i priznanja, nego li sam ja imao.

Molim Vas, Gospodine Podnačelniče, da izrazite svim zastupničkim drugovima kao i sveukupnom gradskom činovništvu i radništvu, koji su me u mojem skoro 8 godišnjem radu podupirali i sa mnom suradjivali moju najsrdačniju zahvalu.

S odličnim štovanjem arh. Vjek. Heinzel”.

Povlačenjem s gradonačelničke stolice Heinzel je ostao bez časti i vlasti i to mu je slomilo srce te umire već 1934. godine. Heinzel je i nakon povlačenja s gradonačelničke stolice zadržao mjesto u Gradskoj štedionici, ali je u aferi s klaonicom izgubio povjerenje građana i ostao usamljen sve do svoje smrti.

Heinzel je svakako bio najveći zagovornik selekcionirane industrijalizacije grada smatrajući to osiguranjem njegove budućnosti, pa su zemljišta industrijalcima davana uz beneficirane cijene. No isto je tako postupao i prema raznim društvima i institucijama za koje je smatrao da su važne za kulturu i prosvjetu Zagreba. Otvorio je jugoistok grada za izgradnju tvornica. I danas je Heinzelova ulica žila kucavica postojeće industrije Zagreba, a u Heinzelova doba bila je izvanredna ideja da se male radionice u dvorištima Ilica premjeste na jugoistok grada gdje je postojao slobodan prostor za razvoj i širenje tvrtke kao i odvodnju kanalizacije grada prema Ivanji Rijeci. Brinuo se i za izgradnju činovničkih kuća i nikada do 1945. nije sagrađeno toliko činovničkih stanova kao u Heinzelovo doba kreditima Gradske štedionice, čime je Europa bila prisiljena da poštuje Zagreb kao privredno središte jugoslavenske države, ono u kojem stanuje trgovina i industrija, brojni trgovački agenti, dobri poznavaoci i promotori europske kulture, i Zagreb se je razvijao kao multifunkcionalni i bogati europski grad.

Sve u svemu Vjekoslav Heinzel je veliko ime grada Zagreba, Usprkos svih previranja i promjena, Heinzelova ulica je preživjela krizna vremena i upravo u njoj i njenoj blizini danas je smješten privredni i trgovački centar Zagreba koji daje nadu da će uloga koju je Heinzel namijenio Zagrebu zbog njegovog položaja i marljivih ljudi biti nastavljena i u budućnosti.

I poslije toga opet nemamo Nijemca na čelu grada do 1941. godine. 4.

Ivan Werner (Zagreb, 16. VI. 1887. - Zagreb, 26. VI. 1944.) gradonačelnik od 1941. do 1944. godine.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Ivan Werner pripadao je onom njemačkom obrtničkom sloju koji je svoju karijeru vezao uz grad Zagreb. Obitelj Werner nalazi se u Zagrebu od 1802. godine te je Ivan Werner odvjetak obitelji koja je živjela u Zagrebu od Napoleonovog doba, ali su govorili u kući njemački jer je to još od Bachovog apsolutizma bio jezik kojim su se pisali gradski zapisnici, a trgovina se vodila na njemačkom jeziku, a ojačao ga je i dolazak Židova iz njemačkih područja. U Zagrebu su izlazile novine za trgovce i obrtnike na njemačkom jeziku i svi pokušaji da se njemački jezik izbriše iz Zagreba poslije Prvoga svjetskog rata nisu bili uspješni.54 Usprkos više pokušaja da zabrani njemački jezik u trgovini i obrtu, njime se ipak u Zagrebu mnogo govorilo ne samo u obiteljima, već i u trgovini i u obrtu, a i nazivi alata većinom su bili njemački.

Najstariji Werner u Zagrebu je Valentin Werner. Bavio se trgovinom i već 3. veljače 1803. podijeljeno mu je građanstvo uz plaćanje pristojbe od 6 forinti.55 Brzo se snašao i 2. svibnja 1804. vjenčao u župnoj crkvi sv. Marka na Gradezu s Konstanciom Schirnbrandt čija majka Katarina potječe od ugledne zagrebačke obitelji Pirling ili Birling i s kojom je ušao u zagrebačku privrednu elitu blizu katoličkoj crkvi.56 Kumovi su bili zagrebački uglednici Ivan Ebner i trgovac Nikola Huterer. Ovom ženidbom Valentin Werner je došao u posjed kuće u Ilici br. 569 (danas br. 23) i u njoj je uredio trgovinu u kojoj je prodavao raznu robu, obično onu kupljenu na dražbi. Tijekom

54 Ivan ULČNIK, Iz prošlosti obitelji Valentina Wernera, Revija Zagreb, 1942., str. 53-68. Wernerovi su bili sudetski Nijemci i u Heidi kod Falkenaua u Češkoj rođen je 1690. Kristian Werner koji je imao sina Ivana Antuna koji je imao sina Valentina rođenog 20. siječnja 1772. u Falkenau. Taj se gradić nalazi na rijeci Eger i kod njega utječe rječica Zwodan. 55 I. ULČNIK, Werner, 53. dokument u Arhivi Gradskog poglavarstva br. 141-1803. 56 Otac Katarine Schirnbrandt bio je Antun Pirling (Zagreb, 30. V. 1775. - Zagreb, 29. XII. 1781. ) sin medičara Ivana Gjure koji je dobio građansko pravo 1762., i bio je trgovac i vlasnik kuće u Gospodskoj (Danas Ćirilo-Metodskoj ulici 8). Druga Antunova kći udala se za uglednog zagrebačkog trgovca

Franju Kanna, čija je trgovina bila na uglu Ćirilo-Metodske ulice i Markovog trga. Antun je imao brata blizanca Ivana (Zagreb, 30. V. 1775. - Zagreb, 24. III. 1852.) koji je polazio Archi gimnaziju u

Zagrebu 1786.-1787. na njemačkom jeziku po odredbi cara Josipa II. i koji je zaređen 24. ožujka 1798. te je služio 1798. u Brdovcu kao kapelan za vrijeme župnika Juraja Kobbea. Od prvog svibnja 1799l. bio je vjeroučitelj u župi sv. Marka u Zagrebu te je poučavao i djecu. G. 1800. za prebendara župne crkve sv. Marka dolazi Tito Brezovački i on vjerojatno potiče Ivana na književni rad te je napisao više manjih djela (Ljudevit IVANČAN, Historija Canonicorum Zagrabiensum, Katolički list, 1852., str. 101) a pr4ema Vjekoslavu Noršiću, brdovačkom župniku napisao je knjigu Nova zskup szlozena zagrebachka szokačka knjiga, vu shestih razhdelenijijih zadersavajucha 555 naredbe vszakojachke jeztvine pripravlyati na čijoj je naslovnici Pirling napisao da ju je preveo s njemačkog. Pirling je ostavio u rukpisu i više priručnika kojima se služio kod obavljanja crkvenih obreda. Ova je kuharica tiskana u

Zagrebu 1812 godine i bila je prva hrvatska kuharica. G. 1826. Ivan je postao čazmanski kanonik, a 18. kolovoza 1827. zagrebački. G. 1846. postaje skopljanskim naslovnim biskupom. Bio je i sudbeni prisjednik Zagrebačke i križevačke županije. Kao prebendar kupio je 7. prosinca 1819. zemljište od dr. Ivana Daubachya u Tuškancu . Pirling je ostavio u rujipisu i više priručnika koji su služili kod obavljanja crkvenih službi. Nakon smrti profesor teologije Franji Milašinović napisao je u spomen

Birlingu posebnu elegiju koja je objavljena u Katoličkom listu, 1852. a i Narodne novine nazvale su ga 26. ožujka 1852. “otcem ubogih”. Umro je od upale pluća i sahranjen je u katedrali.kod oltzara Blažene djevice Marije i obredom je rukovodio Haulik. (I. ULČNIK, Werner, 64-68).

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

prve polovice devetnaestog stoljeća Valentin je stekao glas uglednog trgovca, ali je obiteljski vinograd i šumu u Tuškancu prodao 1849. godine Ani Koller, a sam je živio u Ilici u susjedstvu istaknutog muzičara Vatroslava Fuchsa Lisinskog te se pobrinuo za pokop ovog kada je umro 14. travnja 1837. godine.57 Valentinova žena je umrla već 21. travnja 1843., a Valentin 3. prosinca 1855. u 86. godini i pokopan je na grobu sv. Jurja. Bio je već 1810. kapetan građanske garde Gradeca.

Valentin je imao desetoro djece: Franju (Zagreb, 2. II. 1805. - ), Antoniju (Zagreb, 17. VIII. 1807. - ) koja se udala za suca Vjekoslava Lipovčića koji je bio sudac u Varaždinu i Karlovcu te Osijeku. Sin Valentin (Zagreb, 9. X. 1816. - Beč, 2. IV. 1860.) bio je pravni zastupnik grada Beča. Kći Alojzija (Zagreb, 28. VIII. 1834. - Zagreb, 15. II. 1882.) bila je udana za odvjetnika Ivana Nepomuka Dolovčaka. Najstariji sin Franjo Ksaver Werner produžio je obiteljsku lozu. On je izučio trgovinu u Beču te se vratio u Zagreb tek 1841. kada je već imao 36 godina, te je dozvolom gradskog poglavarstva bio upisan u ceh zagrebačkih trgovaca. Kupivši trgovinu platna i sukna na Markovom trgu Werner ju je nastavio voditi pod imenom prijašnjeg vlasnika Franje Kanna do 1843. godine kad mu je umrla supruga Eleonora Pfeifer u 29. godini i kada mu je trgovina propala. Čini se po svemu da je propao iz političkih razloga podržavajući Mađarone, te ga 1845. nalazimo među potpisnicima onih koji su kupili zgradu grofa Aleksandra Draškovića za Kasino u Demetrovoj ulici.58 Poslije tri godine udovištva Werner se oženio 1846. s Leopoldinm Storch. Iako je bio podmeštar u Streljačkom društvu Zagreba čini se da mu narodnjački Zagreb nije odgovarao i preseljava 1848. u Popovec gdje je od oca naslijedio kuću i imanje te uzima u zakup državnu poštu. I možda se više ne bi čulo za Franju Wernera da mu nije 20. siječnja 1863. izgorjela kuća sa svim gospodarskim zgradama u Popovcu i zagrebačko građanstvo je skupljalo pomoć za svog bivšeg građanina što je odobrilo i Namjesničko vijeće. Franjo je živio u Popovcu do smrti 23. travnja 1873. i imao je s osim sina Konrada i sina Valentina Martina Franju Emanuela koji je poginuo u ratu Austrije s Pruskom (Popovec, 1849. - Kraljičin Gradec, 1866.) Drugi sin Dragutin Martin Josip Lavoslav (Popovec, 1853. - ) bio je načelnik općine u Popovcu i upravitelj pošte.

Iza njega je ostalo više djece, neke iz prvog, a neke iz drugog braka. S prvom ženom je imao sina Franju (Beč, 30. V. 1836. - Haag, 13. IX. 1881.) koji se iselio u Tursku i uzeo ime Murad Efendi. Franjo se nije mogao smiriti na jednom mjestu. Učio je u Zagrebu za apotekara u Mihićevoj ljekarni Sv. Marije u Opatovini br. 7, a zatim je jedno vrijeme bio u husarima odakle je i prebjegao u Tursku. Budući da je govorio osam jezika bio je u Turskoj vrlo dobro primljen te je sudjelovao kod uređenja državne granice u Tesaliji. Pribavivši si ugled, a kao tajnik velikog vezira Mehmed Paše bio je u diplomatskim misijama 1859. u Bukureštu, 1862. u Palermu, a 1864. u

57 I. ULČNIK, Werner, 55-56. 58 I. ULČNIK, Werner, 59.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Temišvaru. Zatim je 1873. generalni konzul u Veneciji, a 1874. nalazimo ga u istoj funkciji u Dresdenu. Godine 1877. bio je ataše za javnost u Haagu gdje ga je zatekla smrt. Njegova je smrt izazvala pažnju pa je njegov buran, ali i bogat život opisao zagrebački Vienac.59 Imao je dva sina : Gastona koji je bio ministarski savjetnik kod austrijskog domobranstva i Gejzu, kasnije kotarskog predstojnika u Opatiji.

Osim ovog turskog prebjega Franjo Werner imao je i kćerku Josipu iz prvog braka koja je bila udana za pl. Wizkeletya i umrla 1904. S drugom ženom Leopoldinom imao je sina Konrada (Zagreb, 23. XI. 1846. - Zagreb. 8. I. 1900.) koji je bio računarski nadčinovnik kod Zemaljske vlade i s Antom rođ. Maćefat iz Velike Gorice (rođene 1856.) imao petero djece:60 Antoniju, udanu za profesora Dinka Šulentića, ravnatelja državne Akademije. Bila je prijateljica dramske umjetnice Ljerke pl. Šram. I Antonija je nastupala od 1890. u kazalištu , a poučavao ju je glumi prvak hrvatske drame Adam Mandrović. Poslije udaje ostavila je pozornicu.61 Antonijin brat Franjo bio je revident Financijskog ureda i umro je već 1918.godine. Sestra Ljuba udala se za Vjekoslava Vukelića, poštanskog činovnika i umrla 1928. Brat Milan (Miloš) bio je mesarski obrtnik kao i drugi brat Ivan (Zagreb, 16. ili 18. VI 1887.- Zagreb, 26. VI. 1944.) postao gradonačelnik 1941. godine.

Budući da je njemačko porijeklo u Zagrebu bilo često nezgodno isticati uvijek su Wernerovi navodili da su turopoljskog porijekla. Na taj način je ova njemačka obitelj pokušavala preživjeti, prilagoditi se ovdašnjim prilikama, ali je uvijek zadržala svoje prezime koje je odavalo njihovo porijeklo i kao takav Ivan Werner bio je pogodan Nijemcima za gradonačelnika Zagreba.

Njegov rad kao gradonačelnika ocrnjuje se jer se preklapa s teškim razdobljem kada su gotovo svi Židovi i Srbi bili uklonjeni iz privrednog života, a tragedija Židova ostavila je težak dojam kod zagrebačkog stanovništva koje je naučilo da im

59 I. ULČNIK, Werner, 60-61. (Vienac, 1881., br. 40., str. 644.); WURZBACH, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, SV.55, Wien 1887.; Meyers Konversations-Lexikon, 12, sv., 1897.); Ivan

PEDERIN, Murad Efendi - Frnaz Werner, Südost-Forschungen, 32(1973), str. 106-122. Stekao je brojna odlikovanja pa je od austrijskog cara Franje Josipa dobio red željezne krune za zasluge, Bio je odlikovan i od švedkog kralja Oskara, turskog cara i perzijskog šaha, Nizozemski kralj Vilim III nagradio ga je za rad na znanstvenom i um,jetničkom polju, jer je za vrijeme službovanja u Temišvaru počeo pisati pjesme i drame, a u Leipzigu je objavio drame “Marino Falieri” (1871), “Selim III” (1872),

“Ines de Castro (1872) i “Mirabeau” (1875. Napisao je i komedije “Bogadil” (1874), “Uz struju” (1874),

“Profesor Bratfahrt” (1875), Svakako je zanimljivo i zbirka pjesama “Zvuci sa istoka” (1865), a 1875. je objavio u Liepzigu “Türkische Skizuzen” te svoje sjećanja na prilike na Orientu pod naslovom “Istok i zapad.”. 60 Kćer Antonija (rođ. 1874) udala se za prof. Đuru Šulentića (knj. zav. 2835). Možda im je nećak

Žarka Šulentića (rođ. u glini, 12. X 1891), insp. Min. soc. politika, čiji je otac dr. Franjo Šulentić a

Mati Ljubica rođ. Vrkljan. Knj. zavičajnika 2836. Werner Franjo (Zagreb, 1875. - Zagreb 1918.)Knj. zavičajnika 2837. Werner Ljuba (Zagreb, 1877-1929); Knj. zavičajnika 2838. Werner Miloš (Zagreb, 15. VII 1883. - ) 61 I. ULČNIK, Werner, str. 62-63.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

preko Židova dolazi roba iz čitave Europe koja je Zagrebu davala značaj modernog europskog grada. Sada odjednom više nema robe iz Pariza, nema mode, a čitav život Zagreba se reorganizira po uzoru na njemačke gradove i nacional-socijalističke programe. Liberalno stanovništvo Zagreba je to teško podnosilo, pa je i Wernerov intervju 1941. prihvaćen s ogorčenjem.62

Ivan Werner je počeo polaziti gimnaziju no napustio ju je te izučio mesarski obrt, kako bi mogao preuzeti očevu mesnicu. Budući da su Zagrepčani shvatili da se mogu oduprijeti trgovačkoj konkurenciji Židova samo dobrim radom, pošao je na usavršavanje u Graz, a u Beču je bio poslovođa u jednoj tvornici za preradu mesa. Usavršavao se i u Njemačkoj i 1911. se vratio u Zagreb. Otvara mesnicu prvo na Kaptolu, zatim na Starom Dolcu, pa u Bakačevoj ulici i konačno je 1930. svoj obrt uselio u novu gradsku tržnicu gdje vrlo uspješno posluje do kraja 1941. godine kada ju je napustio zbog grada kao gradonačelnik.

Mesar i kasniji gradonačelnik Ivan Werner oženio se 27. rujna 1915. s Anom rođ. Zebić63, a mati joj je bila Bara Dekan. Već 1920. rodio im se sin Ivan, koji je bio inženjer kod Gradskog poglavarstva.64 Ivan Werner je bio gradski zastupnik od 1923. godine. U jesen 1928. Wernerova mesnica u Bakačevoj ulici bila je opljačkana.65 Bilo je to vrijeme kada je Hrvatska nakon smrti Stjepana Radića bila u gotovo predrevolucionarnom stanju, čemu je pridonio i raspust Oblasne skupštine Zagrebačke oblasti, ali i ostavka ing. Vjekoslava Heinzela. Werner ostaje zastupnikom i za vrijeme diktature, a vrlo je zaslužan za organiziranje proslave kongresa mesarskih i kobasičarskih obrtnika 1935. kojim se je obilježavalo postojanje 100 godišnjice mesarskog ceha u Zagrebu, što je bilo moguće jer je od 1934. uvećan izvoz mesa u Njemačku budući da je velika moderna zagrebačka klaonica koju je započeo graditi Vjekoslav Heinzel radila punim kapacitetom.66

Iako se to zaboravilo i nitko ne spominje, treba reći da je Ivan Werner bio jedan od utemeljitelja Društva Zagrepčana i njegov potpredsjednik od 1934. do kraja života te da prema tome nije baš bio samo “mesar”, već da je bio i kulturan i načitan, što odaju njegovi govori. Werner je u svojem govoru 1941. priznao da je proglašenjem Diktature 1929. došlo do podjele Frankovaca. Jedni na čelu s Wernerom ostali su u zastupstvu po zaključku svoje stranke odnosno po nalogu dr. Ante Pavelića koji je smatrao da je dobro imati svoje ljude u vodstvu grada, te su Werner, Hrustić, dr.

62 Državni arhiv u Zagrebu, zbirka Peršić, kut. 3/54, Wernerov intervju iz novina. 63 Ana Werner (Zagreb, 21. V 1892. - Zagreb, 1977 godine). 64 Ing. Ivan Werner (Zagreb, 1920. - Zagreb, 1995). Bio je oženjen s Verom Kostelac (1918-2000). a ta je Vera imala brata ing. Karla Kostelca (1909-1970). Svi pokopani u grobu od crnog granita. Da li toj obitelji i ona moja profesorica informatike s Ruđera Boškovića koja imala problema s hodanjem. 65 Narodni val, 250, 28. X. 1928., 7. 66 Spomenica izdana prigodom kongresa mesarskih i kobasičarskih obrtnika u znak proslave 100-godine postojanja Hrvatskog mesarskog ceha u Zagrebu, održanog 2. i 3. rujna 1935., Zagreb 1935.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Karlović i dr. Prebeg 21. veljače 1929. položili prisegu. Drugi, kao dr. Mile Budak, Milutin Majer i Petar Bočkaj otklonili su imenovanje za gradskog zastupnika i udaljili se od rada u Gradskom zastupstvu. Tek u jesen 1929. kada je buknula afera sa Stipe Javorom došlo je do zatvaranja Franje Hrustića, dr. Vladimira Prebega i dr. Davida Karlovića. Iako su pušteni kada se dokazalo da je Javor bio oblasni, a ne gradski zastupnik intervencijom dr. Stjepana Srkulja, ipak su im 22. siječnja 1930. poništeni mandati, a dr. Svetozar Rittig, župnik crkve Sv. Marka se 3. kolovoza 1932. potpuno povukao uporno otklanjajući svaku suradnju s režimom.67

Ivan Werner nije se povukao niti mu je ukinut mandat pa je iskoristio svoj položaj za jačanje svog privrednog položaja i kada je otvorena moderna nova gradska tržnica Werner je kao povlašteni gradski zastupnik dobio jednu od najboljih lokacija za svoju mesarsku radnju.68

Werner je prvi ratni gradonačelnik. Njega je imenovao 7. svibnja 1941. ministar doglavnik dr. Mile Budak poslije dr. Joze Dumandžića. Werner je u datom momentu bio najpogodnija ličnost jer je bio predsjednik zagrebačkog “Hrvatskog junaka”, ogranka križarske organizacije koja je stavljala težište na gimnastici i koja je odobrenjem Vladka Mačeka trebala zamijeniti društvo “Hrvatski sokol”.69 Tom je prilikom održana konferencija s gradskim činovništvom, ali je i tisuće Zagrepčana pozdravilo novog gradskog načelnika. U ime grada pozdravio ga je predsjednik Društva Zagrepčana dr. Tomo Cuculić, te odbornici prof. dr. Dencler, gradski senatori Šeringer i Stiegler, Smičiklas i Brezina. Cuculić je izrazio radost Društva Zagrepčana što je njihov bivši predsjednik zauzeo tako visoku funkciju i zamolili ga da omogući društvu da i dalje sudjeluje u davanju prijedloga kod rješavanja komunalnih problema kako se to do tada činilo. Werner je to obećao. On je objasnio načela po kojima će raditi podnačelniku Hrvoje Ančiću, te tajniku i blagajniku dr. Ante Miškulinu. Obećao je surađivati sa činovnicima i Društvom Zagrepčana.70 Werner se zajedno s njemačkim poslanikom Kascheom priključio hodočasničkoj procesiji na Mariju Bistricu u srpnju 1941., izjavivši “Mi smo sretna generacija, jer smo doživjeli NDH, za koju smo i ovdje pred svetim likom Majke Božje Bistričke uvijek usrdno molili.”71 Isto je ponovio i

67 Ivan Peršić, Kroničarski spisi, Zagreb 2002., 237, 246. i 253 ; M. Žanić, O sudjelovanju pravaša u novom zastupstvu, Graničar, 1929., br. 22. Državni arhiv u Zagrebu, fond I. Peršić, kut. 3. br. 54, Wernerov intervju. 68 I. PERŠIĆ, N.DJ., 264. 69 Viktor NOVAK, Magnum crimen, 1948.-1986., Beograd 1986., str. 848-849. 70 n. “Gradskom poglavarstvu će se rad priznati i nagradjivati. Potreban dodir izmedju gradonačelnika i gradskog činovništva.,” Novi list, (Zagreb), 10, 8. V. 1941., str. 9. 71 Novi list, 14. VII. ¸1941. (citirano prema Viktor NOVAK, Magnum crimen, (1948.-1986), Beograd, 1986. str. 994-995. .

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

1942. priredivši 13. srpnja 1942. veliki banket na kojem je bio i nadbiskup Alojzije Stepinac.72

Nažalost, Werner je bio veliki antisemit i ono što je učinio Židovima svrstalo ga je u povijesne negativce. Židovi su “...samoinicijativno povlačili svoje članstvo iz Društva Zagrepčana, a one koji to nisu učinili isključila je uprava društva.73 Brisano je i Makabi, židovsko gombalačko i sportsko društvo, a krajem svibnja Židovi su isključeni čak iz Društva savskih čuvara koji su trebali spašavati ljude na Gradskom kupalištu koje je podigao Heinzel 1928. godine.74 Već 27. svibnja 1941. Werner je objavio odluku da se iz gradske službe imaju otpustiti svi Židovi.75 Nekoliko dana kasnije brisani su svi nogometni suci Židovi.76 27. svibnja 1941. isključeni su svi Židovi iz Obrtničkog društva.77Treba naglasiti da je isključenje Židova iz društvenih organizacija izvršeno prije donošenja Zakonske odredbe o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda koja je objavljena tek 4. lipnja 1941 godine. Zakonski je tek tom uredbom zabranjeno Židovima sudjelovanja u javnom životu.78 Presija, teror, zatvaranje i odvođenje Židova u logore vršeno je preko Ustaškog redarstva. Židovski odsjek je popisao židovsku imovinu. Werner je kao gradonačelnik donosio protužidovske naredbe u dogovoru s gradonačelnicima drugih gradova. Židovima je već u lipnju 1941. bilo zabranjeno kupovati živežne namirnice na tržnici prije 10 sati. Mogli su kupovati samo u židovskim radnjama, a zabranjeno im je i napuštati gradski teritorij bez odobrenja.79 Međutim, purgeri očito nisu podržavali ovakve zabrane jer su im Židovi bili najbolji kupci, pa su prije deset sati držali robu vrlo skupo. Upozoreni da krše pravila rada tržnice rekli su “Če ne ćete kupiti po ceni kak mi velimo, a vi ostavite, jer buju posle deset vur došli Židovi, koji budu dali onoliko kolko mi tražimo.”

Kao žestoki antisemit mnogo je pomogao holokaustu Židova u Zagrebu. Svečanom otvorenju izložbe “Židovi”, 3. svibnja 1941. prisustvovali su brojni politički uglednici.80 Otvorenju izložbe prisustvovali su i članovi državne vlade, a gradsku

72 Nova Hrvatska, 14. VII. 1942. (cit. prema V. NOVAKU, str. 997). 73 Novi list (Zagreb), 10, k8. V. 1941., str. 8. 74 Novi list, 10, k8. V. 1941., str. 20. i br. 27, 25. V. 1941., str. 13. 75 Novi list, br, 29, 27. V. 1941., str. 13. 76 Novi list, br. 30, 28. V. 1941., str. 15. 77 Novi list, brt. 31, 29. V. 1941., str. 13. 78 Ivo GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, str. 150. 79 Novi list, br. 39, 7. VI. 1941., str. 8. Objavljen je i članak “Ogavna špekulacija na zagrebačkim tržnicama”, koji da krše naredbu gradonačelnik ne prodajući ništa prije deset sati. (Novi list, br. 44. 12. VI. 1941., str. 15. 80 Njemačkog poslanika zastupao je Requardt, talijanskog Soro, a prisustvovao je i slovački poslanik

Cieker, te njemački izvjestitelj za uljudbene veze Hans Zoller, te iz njemačkog poslanstva dr. Malberg i dr. Katschinka

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

općinu predstavljao je gradonačelnik Werner. Glavni je govor održao pročelnik Državnog izvještajnog i promidžbenog ureda dr. Vilko Rieger i dobar dio tog govora bio je protiv Židova otkrivajući tako dosta otvoreno što im se sprema. Rieger se koristio klasičnom antižidovskom propagandom koja je u Trećem Reichu usavršena do savršenstva, a onda je i cijela izložba išla u tom smjeru, kao što to pokazuje i katalog izložbe.81 .

Werner je u dogovoru s Državnim ravnateljstvom za gospodarsku ponovu stavio pod upravu grada i sve zgrade i imanja Židova i Srba.82 Židovske stambene zgrade i imanja postali su sada predmet trgovine, a gradska općina je mogla direktno ubirati stanarinu u židovskim kućama i davati rješenja o useljenju novim stanarima.83

No holokaust proveden na Židovima pokazao je kako su oni bili važni u privrednom životu grada. Privredni život grada sve više zamire. Poslije 1942. u grad doseljavaju brojne izbjeglice za koje je trebalo osigurati hranu i stan, ali je porast stanovništva na 250.000 osoba, nestašica ogrjeva, sirovina i stručne radne snage činio život u gradu sve težim, a zbog učestalog bombardiranja saveznika i brojnih atentata i sve rizičnijim.

Werner je bio vrlo ambiciozan čovjek, ali i sposoban i čini se da je jako volio građanski Zagreb. Činio je sve da Zagreb zbrine strane poslanike. Tako je 19. siječnja 1942. došao u posjet gradonačelniku slovački opunomoćeni ministar i poslanik dr. Josef Cieker te se zanimao za napredak Zagreba. Dogovorena je korisna suradnja između Slovačke i NDH.84

On je znatno pridonio održavanju Zagrebačkog zbora 1942. godine i to je bila kulminacija njegovog djelovanja. Zbor 1941. nije održan jer se vremenski nije uspio organizirati. Stoga Zagrebački zbor ostaje najbolja evidencija što je zagrebačka i hrvatska privreda bila tijekom NDH. Ivan Werner je premjestio Slovenca Andriju Ljubomira Lisca, mladog činovnika u poreznom odsjeku Gradskog poglavarstva u društvovni odsjek čime je Lisac dobio mogućnost da se bavi povijesnim temama i da izradi znatne priloge o gospodarstvu Zagreba.85 Očito je imao afinitet za povijest i

8180.Nova Hrvatska (Zagreb), 203, 3.B. 1942 Katalog “Antisemitizam” može se naći u

Jevrejskom istorijskom muzeju, fond Antisemitizam, reg. br. 5795, kut. 1. O antižidovskoj propagandi vidjeti opširnije Boško ITKOVIĆ-ZUCKERMAN, Protužidovska propaganda u Srbiji pod njemačkim okupacijskim protektoratom i u Nezavisnoj državi

Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine, Zagreb, 2008., doktorska disertacija.

82 Novi list, br. 125, 1. IX. 1941. str. 7. 83 I. GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, str. 177. 84 “Slovački poslanik posjetio zagrebačkog načelnika”, Nova Hrvatska,17, 20. I. 1942, str. 5. 85 Državni arhiv u Zagrebu, Personalni dosije Andrije Ljubomira Lisca- Odluka predsjedištva gradskog poglavarstva, 3758-Prs-OS-12. IV. 1944.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

društvene teme. Bio je veseljak i na njegov račun pričali su se brojni vicevi, a i sam ih je volio pričati (tzv. Wernerovi vicevi). Pavelić ga je odlikovao viteškom titulom.86

Etiketiran je u suvremenoj historiografiji kao najpoznatiji gradonačelnik za vrijeme NDH pa je zajedno s negativnim ocjenom ove satelitske države i njegovo načelnikovanje dobilo takvu etiketu. No Wernerovo načelnikovanje poklapa se s najtežim ratnim danima Zagreba, pa ne treba na to načelnikovanje gledati tako negativno. Problemi su bili takvi da ih ne bi mogao riješiti niti jedan gradonačelnik. Sam se nije obogatio kao neki drugi ratni špekulanti. Jedino što je pod kraj života stanovao na Gvozdu.

Umro je nakon duge i teške bolesti.

To je doba kada Zagreb svakodnevno trpi zračne napade, pa je 30. svibnja 1944. palo na grad 150 bombi od kojih je oštećeno deset obiteljskih kuća. No četiri dana nakon Wernerove smrti bačeno je na Zagreb još 400 bombi pa je poginulo 18 ljudi, a ranjeno 75 od kojih je umrlo naknadno 5.87 Razaranja, muke i bijeda naroda potisnula je sjećanje na sve dobre strane Wernera. Werner kao zagrebački gradski načelnik i nije bio tako loš i njegova usporedba s njemačkim gradonačelnikom u Sisku Josipom Stürmerom, pletioničarem ide svakako u korist Wernera. Bio je, istina, “politički načelnik”, ali bilo je takvo vrijeme. Propadanje grada pred njegovim očima i savezničko bombardiranje očito mu je slomilo srce. Njegova žena, koja je uostalom i vodila mesnicu u vrijeme kada se Werner bavio politikom bila je vrlo vrijedna. Ona se i brinula za Ivana Lovrenčevića, tasta Ante Pavelića koji očito o njemu nije vodio nikakvu brigu, a osobito ne kada je ženu i kćeri poslao u Švicarsku.88

Zaključak.

Tri gradska načelnika njemačkog porijekla bili su snažne ličnosti čije se djelovanje odrazilo na životu grada i njegovom održanju kao središta Hrvatske. Modernizacija druge polovice 19. stoljeća, industrijalizacija i urbanizacija Zagreba u prvoj polovici 20. stoljeća i ratno vrijeme 1941. do 1945. je vrijeme raspada i rasapa grada kao posljedica uništenja cijelog ranijeg sustava.

Sva tri razdoblja bila su teška. Pritisak Mađara u prvom, Beograda u drugom i Hitlera u trećem razdoblju učinili su djelovanje ovih gradonačelnika izvanredno teškim poslom. Trebalo je zadovoljiti sve strane i prikriti ljubav ova tri gradonačelnik za svoj rodni grad. Istovremeno, sva trojica su bili i inicijatori novog, ali su pokušali i spasiti i ranije vrijednosti. U svemu tome mnogo im je pomogao njemački jezik kao materinji.

86 Tko je tko u NDH, Zagreb 1997., 426-427. 87 KOŠUTIĆ, Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, II. dio, Zagreb 1994., 244. 88 Ivan Lovrenčević bio je novinar i dugogodišnji urednik pravaškog lista Hrvatske. (IZ periševih memoara.) Stanovao je u Kuhačevoj ulici br. 6. gdje i Werner.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 221-248 Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ: Zagrebački gradonačelnici njemačkog porijekla ...

Deutschstämmige Bürgermeister von Zagreb von der Mitte des 19. bis zur Mitte des 20. Jahrhunderts

Zusammenfassung

Von 1850 bis 1945 finden wir in Zagreb in der Würde des Bürgermeisters drei Personen deutschen Stammes: Kamauff, des ersten Bürgermeisters der vereinten Stadt Zagreb in 1851; Vjekoslav Heinzel, (1920-1928) und Ivan Werner (1941 bis 1943). Sie wurden alle in Zagreb geboren, waren aber deutschstämmig, sprachen alle vorzügliches Deutsch, weil es ihre Muttersprache war, so beeinflusste das auf diese oder jene Weise ihr Werk, ihre Neigungen und ihr Leben. Doch jeder von ihnen lebte in einer anderen Zeit, welche auf sein Werk und ihr Benehmen wirkte, so wollen wir das darstellen.

Kamauff wirkte als Bürgermeister zu den Zeiten von Jelačić, Heinzel in den ersten zehn Jahren nach dem Entstehen des jugoslawischen Staates und Ivan Werner von 1941 bis 1944, also zur Zeit des Unabhängigen Staates Kroatien. Kamauff war die Schlüsselperson zur Umwandlung Zagrebs in die Metropole von Kroatien, der Verdienst von Ing. Vjekoslav Heinzel war das wirtschaftliche Formen und die Industrialisierung von Zagreb und der Handwerker Ivan Werner versucht Zagreb nach dem Vorbild einiger deutscher Städte zur Zeit der nationalsozialistischen Regierung umzubilden, wobei er heftig die Juden verfolgte, die in Zagreb die Wirtschaft beherrschten. Und dadurch wird der Kreis geschlossen.

Ich denke, die Personen sollten im Zeitkontext dargestellt werden, wobei in Zagreb die Politik immer an erster Stelle war.

248