17 minute read
dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj Baranji krajem 18. stoljeća
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...
dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ
Advertisement
Filozofski fakultet u Osijeku
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...
Dva povijesna izvora, nastala u razmaku od svega nekoliko godina, jedan crkveni, a drugi svjetovni, sadrže podatke koji omogućavaju uvid u neke sastavnice vjerskog života stanovništva južne Baranje krajem 18. stoljeća. Riječ je o zapisima kanonskih vizitacija pečuškoga biskupa Pavla Ladislava Eszterhazyja de Galantha iz 1782. godine te o tzv. Széchényjevom popisu, odnosno o popisu kotara Branjin Vrh iz 1785. godine.1 Zapisi kanonskih vizitacija nesumnjivo su prvorazredna izvorna građa za poznavanje crkvene i vjerske (ali i društvene, kulturne, gospodarske i druge) povijesti nekoga kraja. Provođene u svrhu istraživanja i izvještavanja o stanju vjere nekog crkvenog područja, kanonske su vizitacije imale manje-više standardan oblik usmjeren nizom pitanja i doticale se gotovo svih vidova vjerskoga života. Iz njih se može doznati o položaju, izgledu i stanju samoga mjesta, o sakralnim građevinama, svećenstvu i redovništvu, materijalnom stanju i crkvenoj imovini, sjemeništima i školama, stanovnicima i njihovom vjerskom i ćudorednom životu, običajima i svetkovinama, vjerskim prekršajima, pastoralnom djelovanju, društvenoj skrbi, pripadnicima drugih vjeroispovijesti i drugome. Popis kotara Branjin Vrh 1785. godine bio je proveden na osnovu upitnika koji je imao preko četiri stotine tematski grupiranih pitanja. Poseban dio kojim su se ispitivale crkvene prilike kroz dvadeset i sedam pitanja ispitivao je, primjerice, ima li određeno mjesto položaj župe ili filijale, ima li župa prihoda, koliki je broj vjernika u matici i filijalama, kakvo je njihovo ponašanje te poštuju li vjerske odredbe, koje su narodnosti i vjeroispovijesti, postoje li u župi bratovštine, hospiciji, samostani, kada pojedino mjesto slavi svoj god, koji vjerski službenici ondje djeluju i drugo.2
Prema podacima koje donosi György Timár, ukupno je u južnoj Baranji 1713. godine (dakle, nešto više od desetljeća nakon oslobođenja od osmanske vlasti) živjelo 370 obitelji, od toga 167 mađarskih (oko 45%), devedeset i osam katoličkih južnoslavenskih (hrvatskih) ( oko 26,5%), devedeset i šest pravoslavnih srpskih (oko 26%) te svega devet njemačkih obitelji (oko 2,5%)za koje nije navedena vjeroispovijest, ali je vjerojatno da su u većini bili katolici. Naime, zabilježeno je samo da su Dardu, uz većinsko pravoslavno stanovništvo, nastanjivali i Nijemci. Od dvadesetih godina 18. stoljeća, na poticaj Darđanskoga i Beljskoga vlastelinstava u čijem se sastavu nalazilo cjelokupno promatrano područje, započelo je intenzivnije naseljavanje Nijemaca te su nastala, useljavanjem ili unutrašnjim migracijama, i neka nova naselja njemačkog katoličkog stanovništva (Podravlje, Čeminac, Petlovac, Tvrđavica).3
1 Oba su spomenuta izvora objavljena. Kanonske su vizitacije objavljene u latinskom izvorniku i hrvatskom prijevodu, dok je popis kotara Branjin Vrh objavljen samo u hrvatskom prijevodu. Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), Knj. I., (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 2003.; Baranja 1785. godine, (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 1999. 2 Pitanja iz upitnika za popis kotara Branjin Vrh vidi u: Baranja 1785. godine, (ur. i prev. Stjepan SRŠAN),
Osijek, 1999., 12-22. 3 György TIMÁR, “Demografska povijest Baranje do 1910. godine”, Zbornik Radova Tri stoljeća “Belja”,
Osijek, 1986., 46-48.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...
Na osnovu podataka koje donose kanonske vizitacije iz 1782. godine i popis kotara Branjin Vrh iz 1785. godine, Nijemci su u posljednjim desetljećima 18. stoljeća bili nastanjeni u nešto manje od polovice od trideset i jednoga popisanoga naselja. Naime, prilikom kanonskoga pohoda bilo je utvrđeno da njemačko stanovništvo nastanjuje dvanaest naselja: Popovac, Beli Manastir, Čeminac, Podravlje, Petlovac, Dardu, Bilje, Kozarac, Karanac, Branjinu, Zmajevac i Batinu. Popis kotara Branjin Vrh zabilježio je Nijemce kao stanovnike četrnaest južnobaranjskih naselja među kojima su se, osim prethodno spomenutih, našli Tvrđavica i Jagodnjak.
S obzirom na vjeroispovijest, gotovo je cjelokupno njemačko stanovništvo bilo katoličko, s tek ponekim zabilježenim slučajem pripadnosti nekoj od protestantskih vjerskih zajednica. Primjerice, u Karancu je bilo nekoliko Nijemaca kalvina, a u Bilju su upravitelj šuma i njemu podređeni lugar bili luterani. Isključivo njemačka katolička naselja bila su Podravlje, Tvrđavica, Čeminac, Kozarac i Petlovac dok su u ostalim naseljima Nijemci katolici živjeli zajedno s pripadnicima drugih narodnosnih i vjerskih zajednica, odnosno s Hrvatima katolicima, koje izvori nazivaju i pripadnicima iliričke narodnosti, Rašanima ili pripadnicima iliričke narodnosti pravoslavne vjeroispovijesti, Mađarima koji su u većini bili kalvini (premda je bilo i katolika) te Židovima. Tako su uz Nijemce, u Popovcu i Belom Manastiru živjeli pripadnicima iliričke narodnosti pravoslavne vjeroispovijesti, u Karancu Mađari kalvini i katolici, u Batini i Zmajevcu pripadnici iliričke narodnosti i Mađari katolici, u Dardi pripadnici iliričke narodnosti katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, Mađari katolici i Židovi, u Bilju Mađari kalvini i pripadnici iliričke narodnosti pravoslavne vjeroispovijesti, a u Branjini i Jagodnjaku pravoslavni i katolički pripadnici iliričke narodnosti.
S obzirom na način popisivanja stanovnika, odnosno vjernika, koje spomenuti izvori donose, potpuno precizan broj Nijemaca koji su nastanjivali južnu Baranju 80tih godina 18. stoljeća nije moguće utvrditi. Naime, izvori za pojedina naselja bilježe samo broj pripadnika određen vjeroispovijesti ne navodeći kojoj narodnosnoj skupini pripadaju, dok za pojedina naselja podaci uopće nisu zabilježeni. Ipak, ukupan se broj Nijemaca može procijeniti na oko 5.000 do 5.500, a ako se uzme u obzir da je, prema podacima kanonskih vizitacija 1782. god., u južnoj Baranji bilo ukupno oko 14.000 katolika, može se vidjeti da su Nijemci činili oko trećine cjelokupnog katoličkog stanovništva.4
4 Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), Knj. I., (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 2003., 105, 119, 129, 147, 149, 151, 161, 167, 177, 203; Baranja 1785. godine, (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 1999., 34, 41, 77, 84, 97, 124, 130, 168, 179, 183, 188, 193-194.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...
Tablica 1. Broj Nijemaca u naseljima u južnoj Baranji na osnovu podataka kanonskih vizitacija iz 1782. godine i popisa kotara Branjin Vrh iz 1785. godine5
NASELJE NIJEMCI 1782. godine1785. godine Popovac 791 721 Batina 662* 670*
Beli Manastir 585 655 Čeminac 550 97
Zmajevac 538* 634* Podravlje 512 207 Petlovac 466 535
Darda 350 499*
Bilje 347 418 Kozarac 323 -
Karanac 184 288
Branjina 100 Tvrđavica - 105
Jagodnjak - 34*
O materijalnim uvjetima u kojima je djelovala Katolička crkva, o oblicima, intenzitetu i vitalnosti vjerskoga života stanovništva, te uopće o vjerskim prilikama određeni se zaključci mogu izvesti na osnovu analize stanja crkava i drugih sakralnih objekata, prihoda crkava i crkvenih službenika, vjerskih obreda i svetkovina te ponašanja i morala vjernika.
Crkva, kao mjesto kulta i okupljanja vjernika, u svakoj vjerskoj zajednici ima središnju ulogu. Ujedno, njezin izgled, kvaliteta gradnje, bogatstvo opreme i održavanje ukazuju, na određeni način, na stupanj sudjelovanja stanovnika u vjerskom životu zajednice, ali i na njihove materijalne prilike. Potkraj 18. stoljeća nešto više od polovice baranjskih naselja u kojima je živjelo njemačko stanovništvo imalo je lijepe crkve, izgrađene od čvrstog, dobrog materijala, s prostranom i svijetlom sakristijom,
5 Oznakom * u Tablici 1. obilježena su naselja za koja izvor podatke ne navodi odvojeno prema narodnosnoj pripadnosti, nego su dani za ukupno stanovništvo pojedinog naselja.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...
koje su bile u dobrom stanju. Takve su bile crkve u Zmajevcu, Batini, Popovcu, Belom Manastiru, Petlovcu, Dardi, i Bilju. Ujedno, te su crkve imale i bogatije uređenu unutrašnjost, s više oltara i svetačkih slika, kvalitetnijim crkvenim namještajem i bogatijom opremom. Župne crkve u Dardi, Batini i Zmajevcu imale su i orgulje (u Zmajevcu su, doduše, bile pokidane), a koje su inače bile tipične i vrlo popularne u baroknim crkvama i liturgiji koju je, uopće, obilježavalo sve više pjevanja. Orgulje, koje su ne samo zvukom, nego i svojim složenim mehanizmom, zacijelo izazivale divljenje vjernika, uveličavale su bogoslužje i djelovale na vjerske osjećaje i zanos, a njihovo je posjedovanje u provincijskim sredinama bilo i stvar ponosa i prestiža.
Većina je spomenutih crkava bila sagrađena u drugoj polovici 18. stoljeća, pretežno 60-tih i 70-tih godina, osim one u Čemincu koja je bila sagrađena 40-tih godina te one u Dardi, podignute 1715. godine. Gradnju su crkava financirali ili vlastelinstva, ili Ugarska dvorska komora ili sama seoska općina. Ugarska dvorska komora osigurala je sredstva za izgradnju crkava u Belom Manastiru, Popovcu i Bilju, Beljsko vlastelinstvo pod bečkom upravom financiralo je gradnju crkava u Batini i Zmajevcu, darđansku je crkvu dao izgraditi onodobni vlastelinski gospodar Vinko Veterany, dok su crkve u Petlovcu i Čemincu bile podignute sredstvima samih vjernika, odnosno mjesne općine. Slabija materijalna moć stanovništva u odnosu na vlastelinske ili državne institucije odrazila se i na kvalitetu gradnje crkava pa su tako upravo crkve u Čemincu i Petlovcu u zapisima vizitatora bile opisane kao one koje su u nešto lošijem stanju. Crkva u Čemincu bila je izgrađena od drva i omazana blatom, te je potkraj 18. stoljeća već bila u dosta lošem stanju. Iako su temelji crkve u Petlovcu bili izgrađeni od čvrstoga materijala, njezina je lađa bila od prijesne opeke, dok je stanje crkve vizitator ocijenio tek kao prikladno. Čak šest naselja nastanjenih Nijemcima potkraj 18. stoljeća nisu imala svojih crkava. To su bili Branjina, Karanac, Jagodnjak, ali i Kozarac, Tvrđavica i Podravlje, dakle naselja koja su nastanjivali isključivo Nijemci, s tim da su Karanac i Podravlje za potrebe bogoslužja imali kapelice. Ona u Karancu bila je sagrađena od dobrog materijala sredstvima vlastelinskoga gospodara grofa Kazimira Esterhazyja de Galantha, dok je ona u Podravlju bila sagrađena od dasaka.
U skladu sa svojim materijalnim mogućnostima, vjernici su uz putove i na njihovim prijelazima, na grobljima ili ispred crkava podizali križeve, kamene kipove ili zavjetne stupove sa slikom sveca čijoj su se pomoći i zaštiti nadali, a za njihovo održavanje bili su zaduženi sami mještani. U svim spomenutim naseljima zabilježeni su ovi uobičajeni izrazi narodne pobožnosti, a kao zanimljivost može se izdvojiti “brdo kalvarije” u Zmajevcu, s osamnaest križeva na kojima su se nalazile limene ploče s prikazima postaja križnoga puta. O brizi za pokojnike u skladu s crkvenim propisima svjedoči činjenica da su sva naselja, osim Branjine, imala svoja groblja, propisano ograđena i blagoslovljena, smještena ili u nastavku crkve ili na rubu naselja, a samo u
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...
Popovcu ono je bilo smješteno među nizom kuća te je bilo vrlo malo što je ukazivalo na potrebu uređenja novoga, prikladnijeg groblja.6
Tablica 2. Titulari crkava južnobaranjskih naselja nastanjenih njemačkim stanovništvom potkraj 18. stoljeća
NASELJE CRKVENI TITULAR Batina župna crkva sv. Valentina Beli Manastir filijalna crkva sv. Martina Bilje župna crkva Bezgr. Začeća Bl. Dj. M. Čeminac filijalna crkva sv. Ivana Nepomuka Darda župna crkva sv. Ivana Krstitelja Petlovac filijalna crkva sv. Križa Popovac filijalna crkva sv. Josipa Zmajevac župna crkva sv. Križa Branjina nema crkve Jagodnjak nema crkve Karanac kapelica sv. Donata Kozarac nema crkve
Podravlje kapelica sv. Ivana Nepomuka Tvrđavica nema crkve
Budući da je južna Baranja bila u sastavu vlastelinstava Belje i Darda, Katolička crkva i njezini župnici u njoj nisu imali svojih posjeda, s iznimkom poneke manje livade, oranice, vinograda ili voćnjaka. Stoga je briga o crkvenim građevinama i uzdržavanju župnika i drugih vjerskih službenika bila u rukama vlastelinstava kao patrona te samih vjernika. Već je spomenuto da su izgradnju i održavanje vjerskih objekata financirala vlastelinstva i same seoske općine, vjernici su imali i obvezu besplatnih radova kod gradnje i popravaka, a u njihove je obveze pripadalo i plaćanje crkvenih daća.
Crkve su svoje troškove gotovo u cijelosti namirivale milostinjom i prilozima vjernika, a prikupljena sredstva uglavnom su bila dostatna tek za pokrivanje sitnijih
6 Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), Knj. I., (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 2003., 105, 111, 113, 123, 140, 149, 155, 157, 161, 163, 165, 167, 169, 177, 199, 201, 203, 205; Baranja 1785. godine, (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 1999., 41, 124, 179, 194, 188.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...
troškova, poput nabavke svijeća, svetoga ulja, novih zastava ili druge jeftinije crkvene opreme. Nešto veće prihode imale su crkve u Belom Manastiru, Zmajevcu, Batini i Bilju, od oko 120 do oko 290 forinti. Ova su sredstva bila uložena kod Visoke ugarske komore uz četiri posto kamata godišnje, a prihod od kamata najčešće je bio trošen na tekuće potrebe u opremanju crkve.
Župnici su u priskrbljivanju sredstava za vlastito uzdržavanje gotovo isključivo bili upućeni na ubiranje prihoda od vjernika. To se, međutim, nije uvijek pokazivalo najpouzdanijim sredstvom za osiguravanje uvjeta života kakvi su bili smatrani primjerenima položaju, ugledu i dostojanstvu crkvenoga službenika. Naime, među češće navođenim primjerima zanemarivanja vjerskih dužnosti spominjani su upravo nemar, izbjegavanje i odgađanje propisanih davanja, što je, primjerice, bio slučaj s vjernicima u Petlovcu, Dardi, Karancu, Batini i Bilju. Župnici su glavne razloge takvom ponašanju pronalazili u nedostatnoj pobožnosti, ali i velikom siromaštvu naroda, osobito u manjim selima ili onima u kojima su katolici činili manjinu, kao što je bio slučaj u Branjini i Karancu. Crkvena desetina koja se ubirala u naravi pripadala je pečuškom kaptolu, a župnici su iz nje izdvajali šesnaestinu. Od ovih davanja bili su oslobođeni samo vjernici u Podravlju i Tvrđavici. Župniku su, također, kao redovan prihod, uz štolu, pripadala davanja ubirana od svakog oženjenog para u naravi i novcu, te sijeno i drva za ogrjev.7
Osim crkvenih daća, vjernici su imali i drugih obveza vezanih uz sudjelovanje u vjerskom životu svoje zajednice. Tako se od njih očekivalo redovito pohađanje nedjeljnih i blagdanskih misa te litanija, obavljanje uskršnje ispovijedi, sudjelovanje u procesijama, upućivanje u osnove vjere kroz katehetsku poduku, poštivanje nedjelje i svetkovina uzdržavanjem od rada i neprimjerenog slavlja, pridržavanje crkvenih zapovijedi te uopće ponašanje u skladu s kršćanskim moralom, što je podrazumijevalo izbjegavanje prekršaja, izgreda, praznovjerica, pokvarenosti u vladanju, sklonosti piću, psovanja, otpadanja od vjere ili sklapanja mješovitih brakova.
Obveza prisustva nedjeljnim misama u baranjskim naseljima s njemačkim stanovništvom bila je uglavnom poštivana. Jedan od vidova nepoštivanja nedjelje i blagdana bilo je i bavljenje “profanim stvarima”, odnosno obavljanje fizičkih poslova, na što su bili upozoreni vjernici u Batini. Propuštanje uskršnje ispovijedi smatralo se jednim od većih vjerskih prekršaja, a oni koji su se oglušili o ovu obvezu bili su javno isticani, uz naglasak na potrebi da ih se neizostavno privede na udovoljavanje ove kršćanske dužnosti te primjereno i razborito kazni. Velika većina vjernika udovoljavala je ovim zahtjevima. Vizitacija 1782. godine zabilježila je u cijeloj južnoj Baranji svega šest osoba koje ju nisu obavile, a među njima nije bilo nijednoga Nijemca. Ovu se
7 Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), Knj. I., (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 2003., 104, 115, 117, 119, 125, 127, 143, 147, 149, 151, 157, 159, 163, 165, 167, 169, 177, 201, 205; Baranja 1785. godine, (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 1999., 34, 41, 77, 84, 124, 130-131, 167-169, 188.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...
činjenicu, međutim, ne bi smjelo uzeti kao stvaran odraz stanja vjere u narodu, budući da se, ako se uzmu u obzir drugi podaci o narodnoj pobožnosti i moralu, osobito redovitost odlaska na nedjeljnu misu i prisutnost “praznovjerica”, može zaključiti da je gotovo potpuno poštivanje uskršnje ispovijesti bilo odraz visokog stupnja vjerskog konformizma, potaknutog društvenim pritiskom i sankcijama. Pouzdaniji dokaz vitalnosti narodne vjere bile bi redovite, češće ispovijedi tijekom cijele godine, a one su bile zabilježene u Belom Manastiru, Popovcu, Dardi, Čemincu, Batini i među njemačkim stanovništvom Zmajevca. Zanimljivo je da je u slučaju Popovca bila zamijećena razlika između ženske i muške pobožnosti, budući da su upravo popovačke žene bile istaknute kao pozitivan primjer zbog češćeg ispovijedanja tijekom godine.
Uz najveće kršćanske blagdane, narod je redovito slavio i druge svetkovine, ponajviše blagdane svetaca zaštitnika mjesta, čije je ime nosila mjesna crkva. Čini se da je samim stanovnicima proslava mjesnih blagdana bila osobito draga, kako zbog osjećaja ponosa i lokal-patriotizma, tako i zbog prilike za opuštanje, gošćenje, susret i druženje s rođacima i prijateljima, a neka su naselja tu priliku koristila i za održavanje sajma, kao što je bio slučaj u Zmajevcu. Batina je svoj god slavila na blagdan sv. Ivana Nepomuka, Bilje na blagdan Bezgrješnog Začeća, Popovac na blagdan sv. Josipa, Beli Manastir na blagdan sv. Martina, Petlovac i Popovac na blagdan Našašća sv. Križa, a Zmajevac još i na blagdan sv. Josipa, Darda na blagdan sv. Ivana Krstitelja, Čeminac na blagdan sv. Ivana Nepomuka te Karanac na blagdan sv. Donata.
Crkva, ali ni svjetovne vlasti, nisu naočito blagonaklono gledale na način na koji je narod odavao počast svojim mjesnim zaštitnicima, osobito zamjerajući neprikladno veselje, popraćeno neumjerenošću u piću, što je uopće bio jedan od najčešćih poroka. Tako je, u sklopu svojih reformi, car Josip II. zabranio i ograničio mnoge vjerske svetkovine, a također su bile zabranjene prekomjerne gozbe prilikom pokopa, vjenčanja i krštenja. Vjernici su uglavnom poštivali zabranu slavljenja ukinutih blagdana, ali je većina naselja imala svoje vlastite svetkovine kojih se mještani nisu željeli odreći, a u tome se upravo njemačko stanovništvo pokazalo osobito upornim. Tako su Nijemci u Belom Manastiru imali tri nedopuštena blagdanska dana, za sv. Roka, sv. Vendelina i u Čistu srijedu, oni u Petlovcu su slavili na dan sv. Sebastijana, sv. Roka i sv. Gertrude, u Čemincu sv. Ivana Nepomuka, a u Zmajevcu su, za razliku od Mađara, Nijemci slavili čak četiri nedopuštena blagdana i to sv. Ladislava, sv. Antuna, sv. Iliju i jedan dan Prošnji. Nasuprot tome, po pitanju neumjerenih gozbi, Nijemci su upravo bili isticani kao pozitivan primjer, kao oni koji se takvoj vrsti poroka nisu odavali, dok je neumjerenostima te vrste bilo sklonije hrvatsko te posebice pravoslavno stanovništvo.
Općenito, župnici su pobožnost njemačkog stanovništva ocjenjivali vrlo visoko, a u nekoliko su slučajeva upravo Nijemci bili istaknuti kao primjer uzornoga kršćanskoga života. Primjerice, u Branjini je njihovo redovito izvršavanje vjerskih dužnosti istaknuto u odnosu na nemarnost hrvatskog stanovništva koje se u mogo
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...
čemu prilagodilo običajima pravoslavnih sumještana, dok je u Zmajevcu pobožnost njemačkog stanovništva uspoređena s mađarskim vjernicima kojima je bilo prigovoreno da su im od nedjeljnoga bogoslužja draži lov i ribolov u obližnjim tršćacima. Osim u slučaju Petlovca i Batine, gdje je zamijećena određena nemarnost i nezainteresiranost za sudjelovanje u vjerskom životu, njemačko je stanovništvo u svim slučajevima bilo isticano i hvaljeno zbog svoje revnosti u izvršavanju vjerskih obveza, a nikakvi veći izgredi, zlouporabe ili “praznovjerice” među njima nisu bile zabilježene.8
8 Kanonske vizitacije - Baranja (1729.-1810.), Knj. I., (ur. i prev. Stjepan SRŠAN), Osijek, 2003., 105, 119, 121, 129, 149, 151, 161, 165, 167, 169, 177, 203, 207; Baranja 1785. godine, (ur. i prev. Stjepan
SRŠAN), Osijek, 1999., 36, 43, 49, 79, 87, 97, 126, 134, 171,1 76, 180, 184, 190, 196,.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 321-330 dr. sc. Dubravka BOŽIĆ BOGOVIĆ: Vjerski život Njemačkog stanovništva u južnoj ...
Zusammenfassung
In dem Beitrag werden, aufgrund der Grundangaben aus den Aufzeichnungen der kanonischen Visitationen des Bistums von Fünfkirchen (Pécs) aus dem Jahre 1782 sowie des sog. Széchényi-Verzeichnisses, beziehungsweise des Verzeichnisses des Bezirkes Branjin Vrh aus 1785, einige der Elementen des Glaubenslebens der deutschen Bevölkerung in Südbaranja zu Ende des 18. Jahrhunderts analysiert. Ein kurzer Überblick der grundlegenden demographischen Indizien wies auf die Tatsache hin, dass die Deutschen etwas weniger als die Hälfte der Südbaranjaer Siedlungen bevölkerten und um ein Drittel der Gesamtbevölkerung bildeten, wobei fünf Siedlungen ausschließlich von Deutschen bevölkert wurden (Podravlje, Tvrđavica, Čeminac, Kozarac und Petlovac). Da die deutsche Bevölkerung sich fast ausschließlich zu dem katholischen Glauben bekannte, war sie auf verschiedene Weisen in das Glaubensleben der Katholischen Kirche eingeschlossen, so werden im Beitrag kurz die materiellen Umständen in denen die Kirche wirkte, dargestellt, der Zustand der sakralen Objekte sowie die Verpflichtungen der Gläubigen zum Zwecke des Unterhaltes der Kirchen und Kirchenbeamten festgestellt. Desweiteren wird, zur Feststellung des Glaubenszustandes unter der deutschen katholischen Bevölkerung, wird den Verpflichtungen bezüglich der Teilnahme am Glaubensleben der Gemeinschaft, wie regelmäßiger Besuch der sonntäglichen und festtäglichen Messen, die Osternbeichte, das Ehren des Sonntages und der Festtage durch Enthaltsamkeit von Arbeit und unangemessenem Feiern, Einhaltung der kirchlichen Geboten und allgemeines Benehmen gemäß christlicher Moral Aufmerksamkeit geschenkt. Es zeigte sich, dass die Gläubigkeit der deutschen Bevölkerung seitens der Pfarrer meistens ziemlich hoch bewertet wurde und auch von den weltlichen Behörden wurden sie als positives Beispiel im Sinne der Enthaltsamkeit von maßlosem und unpassendem Schmausen hervorgehoben, obwohl sich gerade die deutsche Bevölkerung als besonders ausdauernd zeigte beim feiern ihrer örtlichen, von den weltlichen Behörden verbotenen, Kirchenfeste.
