1608.-1918

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN

Vrbanja

Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi carske kuće Habsburg (1608.-1918.)

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Tijekom nekoliko stoljeća (1526.-1918.) življenja pod vlašću Austrijske carske kuće Habsburg, iz mnogih Hrvatskih zemalja potekli su desetci i stotine vrsnih vojskovođa s nižim ili višim činovima, ali svi uvijek s bojnom poklikom “Za kralja i Dom!”.

Takovi odvažni i sposobni pojedinci, koji su časno i hrabro branili svoju domovinu s tim ujedno carsku kuću i njene krunske zemlje, pronosili su slavu hrvatskog oružja kroz mnoge ratove i bitke koje je Habsburška carska kuća vodila s manje ili više uspjeha.

Prvih stoljeće i pol (do početka vođenja vojnih operacija za oslobođenje carskih zemalja od Osmanlija) većina tih vrsnih i opjevanih vojskovođa, zapovjednika i “momčadi” koji su širili strah i sijali smrt po zapadno- i srednjeeuropskim bojišnicama, poticala je s prostora sjeverne Hrvatske, te i od izbjeglih velikaša i pučanstva iz hrvatskih zemalja (Slavonije) pod turskom vlašću. U mnogim ratovima tijekom spomenutog vremena (ponajprije tridesetogodišnji rat, te stalno ratovanje na granici protiv Turaka) hrvatski puk i njegovi plemenitaši stjecali su bojnu slavu i prekaljivali svoja ratnička umijeća za odlučujuće bitke pod kraj 17. stoljeća, koje su vođene protiv stoljetnog Osmanskog neprijatelja.

Za vrijeme tridesetogodišnjeg ratovanja za oslobođenje Slavonije i Srijema (1683.- 1718.) zatim i kasnijih vojni s Turcima, potom u tzv. “Sedmogodišnjem ratu” svojim junaštvom i vještinom zapovijedanja ističu se sve više i domaći sinovi iz Slavonije i Srijema.

O junaštvima Slavonaca i Srijemaca iz tih vremena saznajemo iz rijetkih (barem u našoj domovini objavljivanih radova) opisa pojedinih ratova i bitaka, zatim pučkih pjesama gdje je sam puk imenovao i slavio svoje junake ponikle između njih.

Množina još neistražene dokumentacije i svjedočanstava o junačkim djelima naših pređa leži po arhivima Beča (Državni i Ratni arhiv), zatim u Grazu (Arhiv Koruške) tzv. zbirka Lutz, te u Karlsruheu (Državni arhiv Baden-Württemberg). Ponešto o tim vremenima pisali su proučavatelji vojne povijesti do Drugog svjetskog rata, Slavko Pavičić, Rudolf Horvat, Ivan pl. Tomičić i Ivan Martinović (ovaj posljednji zajedno s proučavanjem školstva u Brodskoj Granici).

U novije vrijeme, u slobodnoj i nezavisnoj domovini Hrvatskoj nešto se više govori i piše o tim vojničkim temama i osobama iz prošlosti (npr. Vladimir Brnardić (Hrvatski vojnik)) ali ipak nedovoljno. Jedina izlika je, općenito govoreći, je Tomislav Aralica o vojništvu, zatim banovima Jelačiću i Šokčeviću. Nedvojbeno je da su pozitivne i pune emocija televizijske dokumentarne emisije pokojnog gosp. Mladena Trnskoga doprinijele poznavanju naše slavne ratničke povijesti, koja je bila desetljećima uništavana, zatirana i omalovažavana te je ustupala mjesto dinastiji Karađorđevića, pukovniku Apisu, tj. Crnoj ruci i Mladoj Bosni, zatim veličala njihove “vojvode” i

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

izdajničke im kumove, kao i poslije njih krvoločne komesare Kominternovske i zaluđene zapovjednike i komunističke koljače.

Učvršćenjem vojne vlasti u Vojnoj Granici i konačnim uređenjem iste sredinom 18. stoljeća, u Slavoniji i Srijemu, malo po malo, uz plemiće visoke i niže časnike (koji su se školovali od 1752. u Beču i Bečkom Novom Mestu, itd. od kada se raznim uredbama o granici teži ka profesionalizaciji časnika, posebno onih viših) u graničarskim postrojbama stasaju i domaći sinovi, šokci –graničari, koji su svojom hrabrošću stekli vojne zasluge (poneki i vojno plemstvo) te i činove do pukovnika, dok je još rijetko koji graničar bio pukovnik ili Obrst tj. Kolonelo. Tek od 1760.-ih godina, uspostavom školstva u granici, za vrijeme carice Marije Terezije, a poglavito od 1780.ih za vrijeme cara Josipa II. (koji je veoma držao do vojništva), kada prosvjećenost i školstvo uzima maha (visoke i više škole u Petrovaradinu i Vinkovcima tj. gimnazije, i Matematička škola u Vinkovcima, gdje se usvajalo znanje o vojnim vještinama) sve više darovitih mladića slavonskih i srijemskih poslije osnovne i posebne školske naobrazbe u granici školuje se i na vojnim učilištima u Carstvu. Isti su zbog urođene im hrabrosti i oštroumnosti te naslijeđene vojne discipline uz stečenu vojnu izobrazbu otvarali sebi i svom rodu do tada nezamislive putove i prostor do visokih zapovjednih mjesta i časničkih činova, pukovnika na više, preko generalskih činova (GeneralMajor GM, Feldmarschall-lieutenant FML, General die Cavalerie/Infanterie DdC/ gDl, Feldzeugmeister) sve do titula maršala (Feldmarschall FM,).

Bilo bi povijesno nepravedno i neetično nespomenuti makar samo jedan mali dio onih koji su najprije svojim junaštvom, a potom i školskom spremom stečenom u školama po Vojnoj granici (uglavnom Vinkovačkoj matematičkoj školi) utirali putove u vojnom zvanju svojim sinovima i unucima (Šokčevići, Čolići, Babići, Lovretići, pl. Tomašići, itd.) te hrabro vodili svoje “baone” u “batalije” po europskim ratištima u mnogo nižim činovima od svojih potomaka, ali uvijek “srcem hrabrim, desnicom junačkom”.

Na desetke graničarskih sinova s prostora Međbosuća, od Zastavnika (Faenrichafanriha), Lajtnanta (lieutenant-poručnika, laćmana) Ober –lajtnanta (OberlieutnantNadporučnika), Hauptmana (Hauptman-kapetana), Majora tj. Bojnika i Obrsta ili Pukovnika (a da ne govorimo o mnogim Gefrajterima, Kaplarima, Feldbeblima ili Feldbaba, Stražmeštrima, Tamburima koji su bili u prvim redovima odmah iza svojih pretpostavljenih u svakoj “bataliji” na Italiji tj. “Itaalijii”, zatim u “Franceskoj” i uvijek spremni “cak un pak” s “telećakom” na leđima i isukanim bojnim nožem “šturmmeserom” s povikom nadređenih im Laćmana “Na šturmu !”, dok su za jutarnju “menažu, fasovali” uz “cibok” i “halbu” ruma, jer “nema šturma, bez ruma” te pivali “ni bećara, brez kaplara” uz nebrojene baone koji izmaširaše izgranice) svojom hrabrošću i umješnošću su utirali putove bojne slave i stjecali carevo povjerenje za sve one kasnije dolazeće visoke časnike u vremenu od početka 19. stoljeća sve do 1918. godine.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Od mnogih koji su po zaslugama, zapovjednoj dužnosti i svojim porijeklom iz Cvelferije tj. 12. Drenovačke kompanije, nabrojiti ću samo neke, kao: podkapetan Ilija Agić iz Rajeva sela, kao takav poznat još 1730.-ih godina, kapetan Filipović iz Soljana, umro 1775. godine, nadporučnik Marko Šokčević iz Gunje, dobio 1777. godine austrijsko plemstvo, kapetan Andrija Agić iz Račinovaca, rođ.1761., nadporučnik Đuro Bogutovac, po zadružnoj predaji kapetan, ? , Purić – Biskupov iz Vrbanje, poručnik Ivan Janković-Jankov i brat mu ?, iz Vrbanje, već 1840.-ih nisu u selu, kapetan Ivić iz Rajeva sela, kapetan Golić iz Đurića (Jurića), major Galić, živio u Drenovcima, kapetan Georg (Đuro) von Agić, kapetan Antun Babić iz Račinovaca, major Grga Ćosić-Tomin, rođ.1857.u Vrbanji , umro 1917. u Sarajevu.

Zatim evo i imena samo nekolicine časnika iz 11. Bošnjačke tj. Županjske kompanije, kao: podporučnik Ivan Kavedžić iz Županje, upisan 1754. god., kapetan Ferdo Varnica iz Gradišta, nadporučnik Mata Jemrić, poručnik Domaćinović iz Bošnjaka, zastavnik Karl tj. Dragutin Benaković iz Županje, godine 1814. u vojnama s Napoleonom u Italiji, Antun pl. Tomašić, nadporučnik, zatim nekoliko časnika iz obitelji Taš iz Županje (Ruda, pukovnik, isti su doselili iz Bačke).

Samo letimičan pogled u nekoliko književnih uradaka o Vinkovcima, donosi nam na svjetlo dana nezavidan broj nižih časnika, što službujućih ili umirovljenih i umrlih u tom “štopskom” mjestu, samo tijekom 19. stoljeća. Neki od tih, su: pukovnik Haas, kapetan Taš, poručnik Lombarović, kapetan Križak, kapetan Radivojević, major Ivanišić, major Paurić, major Kolarević, baroni Tkalčević, potpukovnici Domac (dvojica), pl., Naglić, nadporučnik Kalić, poručnik Lovretić i kapetan Lovretić, kapetan Živić, poručnik Takšić, kapetan Peičević, kapetani Balošić, Rogulja i Suratlić, (neki od ovdje spomenutih porijeklom su iz drugih pukovnija Vojne granice, ali su bili na službi u Brodskoj Pukovniji.)

Ovo je zaista samo jedan mali broj onih koji su osim u vojništvu svojim djelovanjem davali doprinos u kulturi, gospodarstvu i politici onog vremena u svojim mjestima življenja. Iz niza takovih primjera možemo izdvojiti primjer osnivanja čitaonice u Županji, 1861. godine. Tako su od dvanaest osnivača čak njih četvorica bili graničarski časnici: nadporučnici Novaković i pl. Tomšić, kapetan Karić i major Minicki, zatim jedan lugar stranac kao i Minicki (lugar je zasigurno i sam bio časnik u vremenu prije šumarske službe).

Kada govorimo o školstvu i školovanju nadarenih sinova šokaca – graničara budućih “šarži” i o tome da im je škola odredila buduća životna opredjeljenja (koja su mogla biti u granici samo zvanje časnika, svećenika, učitelje ili lugara i šumara, rijetko obrtnika) zanimljiv je slučaj kapetana-lajtnanta Dimitrija Sklizovića iz Gunje. Sklizović je kao 11 godišnji dječak sin oca šumara, upisan da je pohađao godine 1803. (rođen 1792.) školu u Drenovcima (štapskom mjestu 12. kompanije). Kao časnik učestvovao je godine 1848. u pohodu na Mađarsku, s dijelom Brodske pukovnije, gdje

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

je i zarobljen (kao Haas, Agić, Jeremić i drugi iz Rotovog korpusa). Kao umirovljenik živio je u Vinkovcima, gdje je i umro, u dubokoj starosti od skoro sto godina, kako to navodi Ivan Vučevac u svom radu o Vinkovcima iz vremena 19. stoljeća.

Zasigurno da su na taj način i mnogi drugi graničarski sinovi postali časnici, a po umirovljenju ugledni građani u svojim sredinama koji su pridonosili razvoju svoje sredine kao školovani te osobe s iskustvom i viđenjem stranog svijeta (od takovih, zasigurno treba spomenuti Lovretiće podrijetlom iz sela Nijemaca, čija se daljnja ili bliža “familija” tj. “razdionici” mogu naći na popisima učitelja iz prvih godina školstva u Brodskoj Pukovniji).

Pokušavajući biti što konkretniji i detaljniji u iznošenju zadane si teme, ostao sam ugodno iznenađen kada sam iz uvida u ne baš obimnu dostupnu literaturu (dijelom i stranu) i nešto originalne građe uspio prikupiti saznanja o 20 visokih časnika s područja Međbosuća, i to u vremenu od početka 19. stoljeća do početka 20. stoljeća tj. u jednom stoljeću ili za vrijeme od sto godina, te o nekim časnicima i iz ranijeg vremena.

Ne mogu ne reći da je jedan broj istih bio poznat, te ponegdje zabilježen ili predstavljen javnosti u većem radu ili književnom uratku nekoga od povjesničara ili grupe istraživača s tematskim radovima objavljenim u zbornicima, posvećenim posebno zaslužnim vojnim osobama.

Ulazeći sve dublje u istraživanje ove teme bio sam ne malo zatečen kada sam otkrio nekolicinu visokih časnika iz spomenutog vremena koji su bili pravo iznenađenje zbog potpunog zaborava na njih i njihova djela, te kao takovi i prešućivani u novijoj povijesti.

Kako i na koji način predstaviti te zaslužnike i časne ratnike šokce-graničare (koji su pali nezasluženo u prisilni zaborav, zajedno s omalovažavanjem njihovih djela i doprinosa na bojnim poljima u očuvanju mitelleuropske uljudbe domovine, granice, Slavonije i Srijema te svoje Šokadije, kada i danas kod nas postoje određeni krugovi inteligencije i inih novoeuropljana, podložnika iskvarenih vrijednosti trulog angloeuropskog neoliberalizma i kapitalizma koji slijedi teoriju kontroliranog kaosa) kada su isti zajedno s Habsburškom carskom kućom bili pretorijanci katoličke Europe, o čemu je danas neumjesno i govoriti.

Predstavljati te visoke časnike šokce –graničare u službi carske kuće Habsburg, početi ću ovako; od sela Račinovaca i Gunje tj. iz Cvelferije u smjeru kazaljke na satu i završiti u selu Moroviću, (zajedno s tokom vode rijeke Bosut). Što znači, početi od dvojice s najvišim častima i dužnostima u domovini a tako reći završiti također s časnikom na najvišim dužnostima u onodobnoj K. und K. monarhiji iz sela Morovića.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

1. Šokčević, Josip (Vinkovci, 1811.- Beč, 1896.) barun, general topništva (FZM/ Feldzeugmaister), hrvatski ban i zapovijedajući general. Isti je podrijetlom iz starosjedilačke graničarske zadruge iz sela Gunje, koja je vojsci Austrijske monarhije dala veći broj časnika i dočasnika. Prvi poznatiji časnik iz ove zadruge je već spomenuti Marko Šokčević, natporučnik Brodske pukovnije koji je 1777. dobio austrijsko plemstvo. Otac budućeg bana također Josip rođen je 1770. godine te je službovao u Vinkovcima kao graničarski časnik u činu natporučnika te je poginuo 1813., godine u Saskoj. Majka banova Elizabeta potjecala je privlačke vojničke obitelji Čolić te se udala za banovog oca 1807. godine.

Iz tog braka potekla su dva sina: Hugo, rođen 1808.(poginuo 1848. u Mađarskoj, čijih je petero djece preminulo u najranijoj mladosti) i Josip, budući hrvatski ban, koji se nije nikada ženio te je umro bez potomaka.

Josip Šokčević po svršetku pučke škole i završena dva razreda realke (gimnazije) 1823. bude primljen na vojnu akademiju u Bečkom novom mjestu. Vojnu izobrazbu završio je s odličnim uspjehom nakon sedam godina pohađanja tj. 1830. godine.

Vojnu službu započeo je 1830. godine kao zastavnik, da bi u kasnijem vremenu slijedila relativno brza promaknuća u više činove, zatim su slijedili česti službeni premještaji u razne dijelove Monarhije te ujedno s tim i sudjelovanja u bitkama i izravna zapovijedanja u ratnim operacijama, te je za iskazane zasluge dobio brojna odličja “kolajne”. Revolucionarnih godina 1848.-1849. u činu zapovijedajućeg pukovnika s 37. pješačkom pukovnijom iz Lavova sudjelovao je u austrijsko-talijanskom ratu te se istaknuo u slamanju talijanske pobune, a pritom u opsadi i zauzimanju Venecije. Zahvaljujući tim zaslugama biva visoko odlikovan i u jesen 1849. promaknut u čin general bojnika. Napredujući u dužnostima i službama u raznim zapovjednim mjestima po granici godine 1857. promaknut je u čin podmaršala s funkcijom šefa ureda pri Vrhovnom vojnom zapovjedništvu. Godine 1858. car Franjo Josip imenuje podmaršala Šokčevića zamjenikom bolesnog bana Josipa Jelačića i tajnim savjetnikom te ga šalje u Zagreb kao vrhovnog kapetana, guvernera i zapovijedajućega generala u Hrvatskoj i Slavoniji. Nakon smrti bana Jelačića 1859.godine novim banom kratkotrajno postaje general Johann Coronini koji je zbog provođenja apsolutizma u pojačanoj mjeri smijenjen za manje od godinu dana banovanja. Za to vrijeme Šokčević je postavljen na dužnost guvernera i zapovijedajućega generala u Banatu sa sjedištem u Temišvaru. Od prosinca 1859. do kraja lipnja 1860. godine slijedi vrtoglav uspon i vrhunac karijere Josipa Šokčevića. Najprije slijedi carska dodjela odličja “Red željezne krune prvog razreda” što mu na početku 1860. donosi austrijsko plemstvo s titulom baruna. Zatim je carskim ukazom od iste godine u istom mjesecu siječnju (kada je dobio i barunat) imenovan vlasnikom 78. osječke linijske pukovnije, što je ostao punih 36 godina, da bi samo nekoliko dana kasnije bio imenovan doživotnim članom Carevinskog vijeća. Na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera poslije smjenjivanja generala Coroninija novim banom (da smiri i uredi prilike u zemlji) bude imenovan od strane cara dana

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

19. lipnja 1860. godine, Josip barun Šokčević, feldciegmajster, koji je ujedno postao i zapovijedajući general cjelokupne vojske (graničarske i redovne) zatim guverner grada Rijeke i vrhovni predsjednik Banskog stola.

Nakon austrijskog poraza od Pruske 1866. godine dolazi do novih transformacija u Monarhiji pa tako i do dualističkog ustrojstva tj. Austro-ugarske nagodbe po kojoj je 1867. i izvršeno novo ustrojstvo Monarhije. Tim činom su Hrvati isključeni iz svih političkih pregovora o ustrojstvu Monarhije, što se izravno odrazilo na program Samostalne narodne stranke i bana Šokčevića. Slijedom tih događanja ban Šokčević podnosi ostavku 27. lipnja iste godine (nakon sedam punih godina banovanja) te je i razriješen s te dužnosti, dok je već sljedeće 1868. godine i umirovljen. Po umirovljenju potpuno se povlači iz javnog i političkog života te umire 16. studenog 1896. godine u Beču - u 86. godini života .

Zaslugom ponajprije Hrvatskog sokola iz Vinkovaca te i ostalih gradskih, županijskih i državnih institucija, 31.svibnja 2002. godine banove su kosti uz sve državne počasti prenijete iz Beča u Vinkovce te pokopane svečano u kapeli Marije Magdalene na katoličkom groblju.

O zaslugama bana Šokčevića za kulturu, gospodarstvo, šumarstvo itd. u tadašnjoj Trojednoj kraljevini, te o njegovim političkim stremljenjima oslonjenim na Austriju, u ovome bi radu bilo i previše za govoriti, s toga treba za detaljnije spoznaje pročitati zbornik radova naslovom “Hrvatski ban Josip Šokčević” tiskan 2000. godine, nakon znanstvenog skupa održanoga o istome u Zagrebu i Vinkovcima 16. i 17. prosinca 1996. godine.

Ujedno je Josip Šokčević jedan od najpozicioniranijih Šokaca-Graničara u vrijeme vladavine Habsburške carske kuće, moguće tome pridodati i bana Josipa Jelačića, ali to je za raspravu. 2. Marijan Varešanin von Vareš (Gunja, 1847. - Beč, 1917.) general pješaštva, barun i zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine od 7. ožujka 1909. - 10. svibnja 1911. godine.

Kao i njegov prethodnik i Varešanin je “sin časnika 7. slavonske regimente pograničnog pješaštva”, kako piše Željko Ivanković u svom radu “Bilješke o zavičaju” (koje se odnose na Vareš). Josip Tokmačić autor višetomne monografije o Varešu navodi da je isti Varešanin “nezakoniti sin višeg austrijskog časnika i neke Oćevke, koja je u Beču radila kao kućna pomoćnica”. Poslije uspješnog diplomiranja na časničkom institutu u Rijeci i vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu 1866. godine Varešanin je dodijeljen 78. pješačkoj regimenti (tada u vlasništvu bana Šokčevića, tako da su se zasigurno i sretali tijekom vremena) s kojom je ratovao “na sjevernom bojištu”. Od godine 1869. do 1871. Varešanin pohađa Ratnu školu u Beču s “vrlo dobrim uspjehom”, te je sljedeće godine 1872. dodijeljen glavnom stožeru korpusa i premješten u Beč, u sjedište 2. pješačke divizije, gdje je iste godine promaknut u natporučnika.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Godine 1873. je u svojoj regimenti promaknut u satnika odakle je tijekom idućih godina bio na raznim zapovjednim položajima po vojarnama u carstvu, te je godine 1875. bio i u pratnji carevoj kada je isti putovao po Dalmaciji, gdje je dobio kao član pratnje crnogorskog kneza i odličje od istoga. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine Varešanin dobiva odličje za “besprijekorno obavljanje dužnosti” prilikom okupacije, te nedugo potom i odličje kneževine Srbije zbog učešća u pratnji srbijanskih časnika koji su prisustvovali manevrima kod “Bruck an der Leita”. Varešanin je 1881. unaprijeđen u čin bojnika te je bio pod zapovjedništvom prijestolonasljednika, nadvojvode Rudolfa, kojega je osobno poučavao u povijesti i zemljopisu. Tijekom izvršavanja ove dužnosti Varešanin je odlikovan visokim Pruskim odličjem nakon kojega je 1885., godine promaknut u potpukovnika te prekomandiran na novu dužnost u Prag. “Barunat” s naslovom von Vareš dobio je Varešaninov otac Raimun nekoliko godina ranije tj. 1880. kao umirovljeni satnik prve klase koji je tijekom godina službe prešao i na 1888. godine promoviranog pukovnika.

Godine 1894. Varešanin kao zapovjednik pješačke brigade u Przemyslu biva promaknut u general-bojnika, potom biva godine 1897. kada dolazi u Mostar unaprijeđen u podmaršala. Od tada sve do 1905. godine u činu podmaršala biva Varešanin u Hermannstadtu, Sarajevu (kao zamjenik glavnozapovijedajućeg generala) i Zadru (Zara) kao vojni zapovjednik, gdje mu je 11. kolovoza 1905. dana titula “Geheimer Rat” (tajni savjetnik) te je promaknut u topničkog generala (Feldzeugmaister). Sa svakim od nabrojenih činova uslijedila su određena odličja sve veća i značajnija sve do velikog križa Reda željezne krune 1908. godine kada je postao pješački general (General der Infanterie).

Godine 1908. Austro – Ugarska je 7. listopada proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine, koju je 1878. temeljem odluke Berlinskog kongresa okupirala. Vlada u Beču, a posebno vojska željeli su da na mjesto zemaljskog poglavara u BiH dođe general Varešanin kao “energičan i efikasan”, dok su određene skupine Srba i nekih muslimana držale da je “fanatični klerikalac i hrvatski šovinista”. Tako je barun Marijan Varešanin von Vareš postavljen za zemaljskog poglavicu 7. ožujka 1909. i zapovjednika 15. korpusa a već 29. srpnja iste godine Carevim ukazom su mu proširene ovlasti (generalni inspektor 15. i 16. korpusa sa sjedištem u Sarajevu, te armijski inspektor) na sva zapovjedništva u BiH i Dalmaciji.

Nezadovoljnici iz redova srpske oporbe u BiH , dana 2. lipnja 1910. godine izvršavaju atentat na Varešanina (koji nije uspio) kao premijera zemaljske vlade, nakon čega je Varešanin izravno od cara Franje Josipa dobio titulu baruna. Nedugo potom, zbog neusklađenosti svojih poteza i odluka s vojnim krugovima u Beču (tvrdili su da je “postao podložan utjecajima funkcionara civilne administracije”), Car je 10. svibnja 1911. oslobodio Varešanina dužnosti, na koju je došao Oskar Potijorek. Nakon dva mjeseca Varešanin odlazi u mirovinu nakon 45 godina “besprijekorne službe” i

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

dobiva veliki križ Leopoldova reda. Iduće, 1912. godine posjetio je Vareš te boravio tamo nekoliko dana te u drugom dolasku sa sobom donio kosti svoje majke iz Beča i sahranio ih u Oćeviji.

Pješadijski general Marijan barun Varešanin von Vareš umro je u Beču 22. travnja 1917. nepuna tri mjeseca nakon što je napunio 70 godina.

Na internetu i u knjigama o Varešu može se naći podataka o generalu Varešaninu, te i u onodobnim listovima koji izvještavaju o njegovom imenovanju a potom i opširno o atentatu na njega od strane srpskih nezadovoljnika koji su konačno i ostvarili svoj naum atentatom na Franju Ferdinanda te tim potezom izazvali Prvi svjetski rat (sve u skladu s “Načretanjima” Ilije Garašanina, a koja nisu niti originalno srpska već viđenje određenih političkih krugova u Parizu o politici na Balkanu) koji bi, kažu povjesničari, i onako došao samo za dvije do tri godine kasnije.

Bogutovac, Kuzman (Bošnjaci, 1816. - Sl. Brod, 1880.) general-major. Još jedan časnički sin porijeklom iz Gunje. Kuzman Bogutovac se rodio u Bošnjacima gdje mu je otac Đuro kao natporučnik vjerojatno bio u službi (ili se igrom slučaja tamo rodio) kao što je jedno vrijeme bio u Komletincima, a kasnije i u Novoj Gradiški. Bogutovac je pohađao vojnu školu u Grazu, koju je završio 1833. godine te je kao zastavnik službovao kod 18. pješačke pukovnije, “a kao satnik premješten bijaše k Ličanima”. Sam ban Josip Jelačić u pismu svome bratu Đuri (pukovniku na talijanskom ratištu) o Bogutovcu za vrijeme rata s Mađarima 1848./49., piše ovako: “…….i deveta Lička pukovnija pod kapetanom Bogutovcom te osvoji natrag redutu Kargač, a malo zatim pade i Vezirovac u naše ruke. Mađari ostaviše preko 500 mrtvih i ne vratiše se više natrag”. Također je Bogutovac opravdao dobiveni naziv “Junak” i kod Hagyesa, gdje je izgubio trećinu bataljuna. Za te je zasluge dobio Leopoldov red i vojnički križ. Generalom je Bogutovac postao 1874. godine prilikom boravka u Lavovu. Nedugo potom je 1. studenoga 1876. godine umirovljen, te je umro od vodene bolesti u Slavonskom Brodu bez potomaka. 4. Babić, Otmar (Haselbach, Kranjska,1861.-Vinkovci1942.) general-major, iz časničke obitelji porijeklom iz sela Račinovaca. Otac, kapetan Antun Babić živio je u Vinkovcima (već spomenut) i djed mu bio časnik vojno-graničarski. U svom kratkom životopisu priloženom 1942. godine uz zamolbu “...za primitak u mirovinski stalež Hrvatskog Domobranstva i reguliranje mirovinskih beriva” piše između ostalog da je “…….Zavičajan u obćini Vinkovci od godine 1867 do danas, prije u Leskovac (Haselbach) Kranjskoj i Račinovcima u Slavoniji ……… Umirovljen sam kano austro-ugarski Generalmajor 1.XI. 1918….. s berivima tj. mirovina 11150 Kr………………Izjavljujem da nisam u mirovini bio član jugoslavenskog sokola, odnosno četničkog ili drugog kojeg protuhrvatskog društva, .. Moje je boravište Vinkovci Frankopanska 38.”

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Iz naknadnog spisa upućenog također na adresu Povjerenstva za primanje časnika, Ministarstva Hrvatskog Domobranstva NDH, iz iste godine, da se razaznati da je Babić 1884. godine završio vojnu akademiju u Wiennerneustadtu te da je služio kod 89. i 95. pukovnije kroz 16 godina (u Mađarskoj, Rumunjskoj i Poljskoj) te da su njegovi prijatelji u tim zemljama uznapredovali u službi. Babić je ukupno služio u vojsci 34 godine (dok su mu sa svim benificijama, ratom i ostalim, priznate 44 godine).

Godine 1922. Ministarstvo vojske i Mornarice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, šalje Babiću odpis na jednu od njegovih zamolbi “Na molbu general majora pređašnje A. U. vojske Otmaru A. Babiću izdaje se ovo: UVERENJE: …………………čin poručnika dobio 18 augusta 1884. god. od kada mu se računa služenje u vojsci. Da je u postupnim oficirskim činovima služio do 1 novembra 1918. god. kada je dobio čin general majora. Ratne godine za ovo vreme bile su 14, 15, 16, 17 i 18 godina. Da posle prevrata od 3 novembra 1918. godine nije bio na dužnosti u našoj vojsci ………………………… .”

Osobni vjesnik naredaba br. 8, Zagreb, dne. 23.prosinca 1918., Vlada Narodnog Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, u svojoj stavci pod brojem 7. “Umirovljenje časnika” pod broj 3536/Prs. 1918. donosi i umirovljenje Otmara Babića, ali u činu pukovnika sa stanom u Osijeku (gdje je kao pukovnik bio zapovjednik posade Osijek) što ukazuje da imenovanje u čin general-majora nije bilo službeno obznanjeno.

Kako piše prof. Tomo Šalić u svom Vinkovačkom leksikonu, Babić je umro 1943. u Vinkovcima i sahranjen je zapadno od Reljkovićevog spomenika. Istražujući život ovog generala rođenog u Kranjskoj (za svoj diplomski rad) studentica iz Njemačke Leni Weisert ustanovila je da je general Babić pisao pjesme, i to na gotici koje su ostale u dva rukopisa što su pohranjena u Vinkovačkom arhivu. 5. Petković, Vjekoslav pl. – Batarski (Gradište, 1860. - Zagreb, 1943.) general- major ili kako stoji u knjizi “Die k. k. bzw. K. u. k. Generalitat 1816.-1918.” Antonia Schmidt Brentana, objavljenoj po Österreichisches Staatsarchiv 2007. Petković von Batar Alojz . Izuzev naznake čina tj. GM, i datuma dobivanja istog 1.6.1916. godine, nema više nikakvih podataka. Vidljivo je da spomenuto djelo navodi ime Alojz, dok Franja Babić u drugom dijelu knjige “Župa Gradište” navodi ime Vjekoslav.

Isti služeći se rukopisom Mate Dretvića piše da je Petković pohađao pučku školu u Gradištu, građansku u Vinkovcima a od vojnih “pripravnu i kadetsku”. Iz daljnjeg teksta bi se dalo zaključiti da je isti od godine 1879. pa do 1901. bio na službi u raznim mjestima po Monarhiji, te je u tom vremenu od 1889. do 1897. službovao u BiH, u oružništvu. Od godine 1901. Petković službuje u Hrvatskom domobranstvu, gdje do Prvog svjetskog rata napreduje sve do pukovnika. Prvi svjetski rat ga zatiče kao zapovjednika 27. sisačke domobranske pukovnije, te je odmah na početku rata 1914. ranjen. Tada je, najvjerojatnije, zaslužio Viteški krst Leopoldovog

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

reda s ratnim znamenjem (koje je odličje donosilo dodjeljivanje plemićke titule) te je kasnije odlikovan i drugim odličjima za ratne i vojničke zasluge. Čin generalmajora dobio je 1. svibnja 1916. da bi tijekom 1916. i početka 1917. bio na ruskom ratištu. Godine 1917. i sve do rujna 1918. “bio je u službi kod Vojnog guvernera Crne Gore”. Petković je umirovljen 1. siječnja 1919. godine. Izbijanjem Drugog svjetskog rata već je 10. svibnja 1941. godine aktiviran i na služenju u kopnenoj vojsci NDH i to u zapovjedništvu. Samo nekoliko dana kasnije ili 13. svibnja 1941. godine, dobiva čin general-poručnika domobranstva, te je kao takav umirovljen 1942. godine. Umro je 13. veljače 1943. godine i sahranjen u Zagrebu. 6. Čivić, Ignjat barun pl. Rohr (Vinkovci, 1752. - Vinkovci, 1823.) vitez Reda Marije Terezije, general- major, potječe iz časničke graničarske obitelji. Od godine 1770. kao kadet pristupa Brodskoj pukovniji. Sudjelovao je u turskom ratu 1788.- 1791. gdje je 1788. zapalio varoš Novu Gradišku i uništio cijelu tursku posadu. Godine 1796. odlikovao se u borbi kod Niederstozingena kada je zarobio 97 Francuza te nešto konja i mnogo “komore” (provianta). U napoleonskim ratovima odlikovao se u borbi kod Sacile, gdje je na čelu svoje pukovnije izvojevao briljantnu pobjedu. Tijekom noći zarobio je tri topa i 100 Francuza. Isto tako je na čelu svoje pukovnije ratovao kod Villanuova i kod San Deniele. Odlikovan je viteškim križem Marije Terezije 1809. godine dok je barunsku titulu dobio 1812. god., a naredne 1813. godine je promaknut u general-majora. Ponovno ratuje protiv Napoleona kod Postojne potom “sa svojim hrabrim Slunjanima kod Palmanuova gdje je neprijatelja suzbio”. Od godine 1815. privremeno je bio zapovjednik u Banskoj krajini, Banatu i Erdelju. Umirovljen je 1822. nakon 52 godine služenja u vojsci.

Umro je u Vinkovcima 1823. ostavivši iza sebe baroknu katnicu s trijemovima, danas zaštićenu kao spomenik arhitekture.

Csivic, Edler von Rohr Ignac (Zagreb, 1804. - Graz, 1865.) general-major i pisac. Završio je studij prava u Zagrebu 1823. godine, potom estetiku i pravnopolitičke znanosti u Grazu, 1826. Službovao je u Vojnoj granici gdje se istaknuo u bitkama s Turcima, potom je ratovao protiv Mađara zajedno s Jelačićem 1848./49. god. Kao vrstan poznavalac prilika na granici biva 1850. premješten u Odjel za Vojnu granicu Ministarstva obrane u Beču. Od godine 1852. ponovno je na granici kao zapovjednik graničarskih pukovnija Varaždinske, a potom i Karlovačke. Godine 1859. unaprijeđen je u čin general-majora, da bi nedugo potom 1862. bio umirovljen. “Radio je na izgradnji škola, isušivanju močvara i gradnji cesta. Za boravka u Slunju preveo i objavio basne Ezopa, La Fontainea, Lesinga i D. Obradovića (1844).” 8. Relković, Antun von Davor ( ? , 1835. - Budimpešta ?, 1929.) general-major, pripadnik jedne grane obitelji Relković. Godine 1890. u činu pukovnika zapovijedao je 4. bojnom 38. ugarske pukovnije. Godine 1892. je umirovljen kada je preselio u Budimpeštu, gdje je 10. lipnja 1897. dobio hrvatsko-ugarsko plemstvo “s pridjevkom

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

od Davora”. Jedan je od rijetkih visokih časnika koji je imao brojnu obitelj tj. tri kćeri i dva sina, koji su naslijedili plemstvo. Kao umirovljeni pukovnik Relković je posjetio svoju staru domovinu te održavao veze s Vinkovcima . Tako su u srpnju 1904. boravili u Vinkovcima, gdje su posjetili grob M. A. Relkovića, a i predsjednika pjevačkog društva “Relković”. (O tom posjetu su izvijestile Narodne novine, br. 162. od 19. srpnja 1909.,zatim i vinkovačka “Svjetlost”.) Godine 1917. Relković dobiva tj. promaknut je u čin general-majora, u kojemu je proživio još 12 godina sve do smrti koja je nastupila u 94. godini života. (Po mišljenju nekih mađarskih povjesničara poput Kempelena i prema djelu tj. .....almanach az 1867-1900 – ben ….Budapest, 1910. ovaj Anton Relković bio je direktni potomak A. M. Relkovića.)

Vinkovačka “Svijetlost” o tom posjetu obitelji Relković piše:

“Da se nisu samo Šokci – graničari s prostora međbosuća odlikovali u školovanjima na vojnim akademijama, zapovijedanju, srčanost i hrabrosti te vjernom služenju carskoj kući, potvrđuju nam to i dvije pošokčene vojničke obitelji njemačkog porijekla iz Vinkovaca, kao što su Haas i Taš, s mnogim članovima u vojsci, obrtu itd. 9. Haasz, von Grunenwaldt Vincenz (Vinkovci ?, 1832.- Vinkovci,1914. ? ) general-major Prof. Tomo Šalić u svom Vinkovačkom leksikonu daje samo jednu malu zabilješku o vojničkoj strani te obitelji, gdje stoji: “………..vinkovačka obitelj njemačkog podrijetla ……………Koncem XIX.,st. u Njemačkoj ulici živjeli pukovnik Mihajlo i general Venzel / Vinca Haas.” O istoj obitelji stoji i zabilješka u knjizi (rukopisu) Ivana Vučevca o Vinkovcima, da su obadvojica gore spomenutih bili popularni građani u Vinkovcima, te su o generalu Vinci pjevali i pjesme. U “Die k. k. bzw. K. u. k. Generalitat 1816-1918” Antonia- Schmidt Brentana stoji da je Haasz umirovljen 1885. godine, a čin general majora da je dobio 1910. godine., titularno kao i Relković. Vidljivo je da je isti umro u dubokoj starosti oko Prvog svjetskog rata.

Podmaršal Rade Gerba u svojoj knjizi “Za kralja i dom” tiskanoj u Bjelovaru 1908. uz životopise 230 hrvatskih generala donosi samo šturu zabilješku o još jednom Hassu. Tako uz sliku (brkatog i krupnog časnika) stoji rečenica “FML. Stjepan vitez Haas, rođeni Brodski graničar, tamo je najviše služio. Odlikovan po njemačkom caru.”Već spomenuti popis “…… Antonia -Schmidt Brentana ………….”bilježi da je Stjepan Haas rođen 1819. te umro 1898. (u tome opširnome djelu nigdje ne stoji više ništa izuzev osnovnih informacija vezanih za vojsku) čin general-majora dobio je 1882., godine a podmaršal FML (Feldmaršal lajtnant) postao je 1886. godine, umirovljen je s dodjelom čina. O vojničkoj obitelji Haas ili Haasz govori i Josip Matasović u svojoj knjizi “Do Ozore 1848”.

Taš, Karl (Dragutin) (Vinkovci,1815.- Beč,1911.) general-major. Potiče iz vojničke obitelji koja je u nekoliko generacija dala veći broj viših časnika rođenih u Vinkovcima, Županji i Beču(?). Krunoslav Tkalac u svom radu “ Porijeklo, doseljenje

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

i kretanje roda Taš” objavljenom u Županjskom zborniku br. 3., 1971. god., u Županji piše da je Karl (R. Gerba piše Dragutin pl, tj. plemeniti, dok u “…….. Generalitat 1816-1918…..” stoji; Tasch, Karl Edler von , u daljnjem tekstu se navodi da je otišao u mirovinu 1877. god., kada je dobio i čin general- majora) služio u Veroni, Mlecima zatim kod Brodske graničarske pukovnije i brigade u Vinkovcima, dok je s Gradišćanskom graničarskom pukovnijom, u činu potpukovnika učestvovao u bitci kod Custozze 24.6. 1866. gdje je odlikovan za hrabrost. “Dobio je i vojničko plemstvo te kasnije bio zapovjednik Boke Kotorske.” Milan Grlović ga uvrštava u “Album zaslužnih Hrvata u 19. stoljeću”. Iz Županjske grane obitelji četvorica sinova Franje Taša bili su austro-ugarski časnici -zrakoplovci za vrijeme Prvog svjetskog rata. 11. Čolić, Marko barun (Privlaka, 1766.- Petrovaradin, 1844.) vitez Reda Marije Terezije, general topništva (FZM),pripadnik vojničkog roda Čolića iz sela Privlake. Iz porodice je poznat Kuzma (1742.-1788.) kao kapetan Petrovaradinske pukovnije i njegov otac Tomo također časnik kod Slavonskih husara (poginuo 1758.) Marko, jedan od petorice Kuzminih sinova (Marko, Pavo, Albert, Nikola i Ferdinand) vojničku karijeru je počeo kao kadet kod Slavonske husarske pukovnije zatim slijedi premještaj u 68. pješačku pukovniju gdje je 1787. promaknut u zastavnika da bi već 1790. bio natporučnik kod 40. pješačke pukovnije. Od godine 1793. pa sve do 1809. učestvuje u nizu bitaka u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, kroz koje je vrijeme napredovao sve do čina pukovnika 1809. kada je postavljen za zapovjednika 6. armijskog korpusa.(Kao pukovnik nije mogao biti zapovjednik Korpusa?) Iste je godine odlikovan i Viteškim križem Marije Terezije, dok sljedeće godine 1810. dobiva titulu baruna. Idućih godina ističe se u bitkama “napose kod Leipziga”, kao zapovjednik brigade, za čega dobiva još nekoliko visokih odličja (Komanderski križ Leopoldova reda i pruski Red crvenog orla). S titulom podmaršala kao divizionar služi u Lavovu, Ugarskoj u Linzu te od 1834. do smrti je zapovjednik na Slavonsko- srijemskoj granici. (Ovako otprilike o barunu Čoliću piše prof. Šalić, dok R. Gerba u svojoj knjizi “Za kralja i Dom” donosi nekoliko drugačijih i novih saznanja.) Isti tako navodi da je otac Kuzme kapetana (poginuo kod Belja) i zvao se Ivan i da je poginuo kod Hockircha, zatim da je budući FZM u početku slabo napredovao te je bio pet godina kadet. “Junački je sudjelovao u bitkama kod Triera, 1792. Luksenburga, Wircburga i Ziricha, te je osobno omilio nadvojvodi Karlu.” Godine 1807. da je postavljen za šefa generalnog stožera kod 6. vojnog zbora. Iskazao se u bitkama kod Asperna i Wagrama “i zato bi mu podijeljen naslov viteza. Umro je u Petrovaradinu 1844. nakon 63-godišnje zaslužne vojne službe. Kao i u popisu carskih generala u vremenu od 1816.-1918. godine tako i u onom ranijem popisu naslovom “Kaiserliche und k.k. Generale 1618.–1915.” Antonia Schmidt- Brentana, možemo naći nekoliko najosnovnijih i bitnih podataka o Marku Čoliću. “Csollic, Markus Frhr.v “ te je vidljivo da je 12. 5. 1813. postao G.-M. (General major),zatim 4.8.1826. FML, (Feldmaršal lajtnant ili podmaršal) da bi 11.6.1841. bio FZM (Feldcig majster ili general topništva).

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

12. Čolić, Pavao (Otočac, 1768.- Pančevo, 1838.) podmaršal (FML), sin Kuzme i brat Markov. Vojnu akademiju je završio u Bečkom Novom Mjestu. Kao vrstan matematičar služio najprije u topništvu, zatim u glavnom stožeru, a 1819. kao pukovnik 9. petrovaradinske graničarske regimente. Tu je utemeljio prvu matematičku školu na Vojnoj granici, koja je postala uzorom drugim takvim školama. Godine 1830. bio je general-major i brigadir u Pančevu, zatim 1836. podmaršal i zapovjednik u Velikom Varadinu u Rumunjskoj. Imao je nadimak “Napoleon”.Također kao i o prethodnom mu bratu nekoliko podataka se razlikuje kod R. Gerbe ili se nadopunjava na tekst od prof. Šalića. Tako Gerba za Pavla Čolića između ostalog navodi: “..također je hrabro ratovao proti Napoleonu. ………….. prozvaše ga “Napoleonom” poradi sličnosti… .” (Zanimljivo je da Gerba ne dovodi istoga u vezu s osnivanjem matematičke škole u Petrovaradinu već trećeg brata Alberta.)

Spomenuti popis “Generalitat 1816-1918” donosi ove podatke; prije svega predmetak “von”, što znači da je imao plemićku titulu, najvjerojatnije barunat. Zatim da je isti Čolić 1830. stekao čin general-majora, a godine 1836., postao podmaršal (Feldmaršal lajtnant) te je iste godine i umirovljen. 13. Čolić, Albert barun (? , 1780.-Hainburg,1853.) pod maršal (FML) treći brat s visokim vojnim činom iz porodice Čolić. S 25 godina postaje kapetan (satnik), te sve do 1818. ratuje u Francuskoj protiv Napoleona. Nakon toga je brigadir u Milanu i Divizionar u Galiciji. Od godine 1830. je zapovjednik 9. petrovaradinske pukovnije. Za njega R. Gerba navodi “osnovatelj matematičkih škola u vojnoj granici”. Godine 1835. unaprijeđen je u čin general majora, zatim godine 1844. dobiva čin podmaršala (FML), te je nakon dvije godine tj. 1846. umirovljen. Umro je kao neženja (što je čest slučaj kod onodobnih časnika).

Ostala dva sina “Kuzme kapitana “, Nikola i Ferdinand bili su pukovnici. Nikola je autor nekoliko djela iz vojnih znanosti na Vojnoj granici i pukovnik u Otočcu. Ferdinand je već s 15 godina učestvovao u bojevima u Tirolu Zbog iskazane hrabrosti u borbama u kojima je ranjavan, nekoliko je puta odlikovan, zbog čega je rano otišao u mirovinu. 14. Čolić, Niceta (Nikola) barun ( ? , 1811.- Budimpešta,1894.) general- major, sin generala topništva Marka Čolića. Već sa dvadeset godina postao je kapetan (satnik). Godine 1848./49., kao stožerni časnik iskazao se u ratovanju “na Italiji”. Kao pukovnik konjaničke pukovnije Windisch-gratz istu je 1851. predvodio u Njemačkoj, gdje je od hanoverskog kralja bio odlikovan i počašćen izjavom o ljepoti njegove postrojbe. Nedugo potom postao je brigadir u Sedmogradskoj (Erdelj). Imao je nadimak “general željezne ruke”, zbog svoje odvažnosti i srčanosti. Čin general-majora stekao je 1853. godine te je zatim nekoliko godina kasnije tj. 1858. umirovljen kao “Frajher von”. Imao je dva sina (Beno i Gejza) također obadvojica časnici u Osijeku i Budimpešti.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

15. Rajković, Leopold Edler von (Otok, 1781.- Graz, 1866.) pod maršal (FML) “Slavonac rođen u Otoku”. R. Gerba o njemu piše: “Junački se poneo u Napoleonskim ratovima . Kada je stupio u mir, odlikovan Leopoldovim redom, nastanio se u Gracu, gdje je 1866. za ratova u Italiji umro. Oduševljenost i srčanost njegova tjerala ga je iz bolesničke postelje u boj…… “.

Rajković je godine 1838. unaprijeđen u čin general-majora, da bi godine 1849. bio umirovljen te dobio čin Feldmaršal lajtnanta (podmaršala) te je tada uz Leopoldov red dobio i plemićku titulu. Ostatak života do smrti 1866., proživio je u Grazu.

Radičević, Martin von (Komletinci, 1855. - Beč ?, 1931.) pod maršal (FML). Vojnu akademiju završio je u Bečkom Novom Mjestu, te je po završetku iste služio kao poručnik godine 1877. u 53. pješačkoj pukovniji. Prilikom zaposjednuća BiH, zbog iskazane hrabrosti biva odlikovan, da bi poslije toga od godine 1882., kada je unaprijeđen u natporučnika do godine 1905. napredovao do čina pukovnika. Tijekom tog vremena bio je u dva navrata učiteljem u pojedinim vojnim obrazovnim ustanovama. Do umirovljenja je 1913. god bio je zapovjednik 27. i 69. pješačke pukovnije. Tijekom Prvog svjetskog rata imenovan je zapovjednikom 4. rezervne brigade IV. zbora, gdje je kao takav učestvovao u bitkama, a kasnije je prebačen u vojno zapovjedništvo u Beču i već 1916. umirovljen. Popis “Generalitat 18161918…..” kaže o podmaršalu Radičeviću da je rođen kako je i gore navedeno (dok kod prof. Šalića stoji godina 1858.) zatim da je čin general-majora dobio 1911. godine, u mirovinu otišao spomenute 1913., da bi tijekom Prvog svjetskog rata bio reaktiviran (1915.) kada je imenovan i podmaršalom. Pregled vojnih snaga Austro- Ugarske i njihovih zapovjednika na Galiciji početkom rata 1914. evidentira G.-M. Radičevića kao zapovjednika 4. Ma Brig (Budapest) (Marš brigada) s pripadajućim jedinicama u sastavu “11. HKD. (Debrecin)” pod “Dem Armeekmdo unterstellt” u sklopu XIV. Korpusa, s zapovjednikom Rudolfom Riterom von Brudermannom i 3. Armije, pod zapovjedništvom Nadvojvode Josipa Ferdinanda. Osobni vjesnik naredaba br. 8, Zagreb, dne. 23.prosinca 1918., Vlada Narodnog Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, u svojoj stavci pod brojem 7. “Umirovljenje časnika” pod broj 3536/Prs. 1918. donosi i umirovljenje “Nasl. Podmaršal: Martin Radićević, Zagreb”

Lovretić, Martin (Nijemci ?,1836.-? ,1903.) general-major ili kako stoji generalbojnik. Po njegovom prezimenu može se naslutiti da je porijeklom iz sela Nijemaca, dok o ostalom vojničkom životu nema za sada nikakvih konkretnijih spoznaja. Čin general-majora dobio je 1896. god. te je nekoliko godina kasnije i umirovljen tj. 1899. godine. R. Gerba u svojoj knjizi donosi samo njegovu fotografiju a već spominjani popis generala od 1816.- 1918.god. samo najosnovnije rečene podatke o njemu.

Unukić, od Aradgrada barun Đuro (Lipovac, 1814.- Osijek, 1867.) vitez reda Marije Terezije, potpukovnik, podrijetlom iz časničke obiteljske zadruge. S 15 godina je služio kao kadet kod 61. pješačke pukovnije, gdje je napredovao do čina satnika

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

(kapetana). Prilikom vojne na Mađare godine 1848. tijekom mjeseca listopada prilikom opsade grada Arada “od 37 provala u tvrđu izveo je Unukić od 80 časnika sam 35 čim je znatno neprijatelja oštetio, a tvrđavu dovoljno s hranom i nabojima opskrbio, i tako omogućio daljnje uzdržavanje. Kod tih expedicija obično je Unukić bio na čelu svoje čete.” Iste godine je samo s 60 “momaka” i 40 radnika 22. prosinca nakon krvave bitke zauzelo topničke položaje na rijeci Maroš, da bi početkom iduće 1849. također s malom četom kod Arada rastjerao neprijateljsko topništvo. Zbog tih junačkih zasluga godine 1850. dobio je viteški red Marije Terezije a 1853. i barunat. U ratu u Italiji s Pijemontezima 1859. učestvovao je kao major, ali je obolio i vratio se kući. Godine 1860. je umirovljen u činu potpukovnika, te je umro godine 1867. u Osijeku. Potpukovnik Barun Đuro Unukić, iako nije u rangu časnika s visokim činovima i imenovanjima ipak je zaslužio uvrštenje u ovaj pregled – popis jer se nalazi u malom broju od nekoliko desetaka hrvatskih časnika koji su svojom hrabrošću zaslužili orden viteškog reda Marije Terezije. (Isti je jedan od trojice od spomenutih časnika ovdje navedenih s prostora međbosuća koji je zaslužio to visoko priznanje). U popisu odlikovanih s tim visokim odličjem stoji “Unukich Georg, RK, Hauptman, 157. Promotion vom 26.3.1850.”

Adrowski-Unukić, Heinrich von ( ? , 1839. - ? , ? ) podmaršal FML (Feldmaršal lajtnant). General- major, od 1.5.1888. godine, da bi bio imenovan podmaršalom FML 1.11. 1892. godine, te umirovljen 1909. godine. Ovi šturi i u najkraćim crtama izneseni podaci mogu se naći u popisu “…….. Generalitat 1816-1918…..”.

Nešto više spoznaja o vojničkom životu ovog podmaršala doznajemo iz vojnog šematizma Austrijske vojske. Tako stoji da je rođen 1838. a umro poslije 1913. godine. Godine 1878. ima čin potpukovnika, da bi godine 1882. bio glavar stožera 7. pješačke divizije i vojnog zapovjedništva u Trstu. Godine 1882. ima čin pukovnika, te je 1887. zabilježen kao zapovjednik 62. ugarske pješačke pukovnije. Nedugo potom 1888. je general-bojnik GM., te je 1890. god.,zapovjednik 47. pješačke brigade u Przemyslu (Poljska).Godine 1892.podmaršal te iduće 1893. zapovjednik je 34. pješačke divizije u Temišvaru. Godine 1894. stavljen je na raspolaganje i nalazi se na dopustu u Osijeku, a od 1895. na dalje na raspolaganju i dopustu u Zagrebu , gdje je zabilježen da se nalazio još 1913. godine.

Zanimljiva je činjenica da se isti nalazio na “raspolaganju” od 1894. pa sve do svog umirovljenja 1909. godine, što je zaista neobično, stoji doslovno “Wartegebuhr beurlaub in Agram” ili “ Dopustu do nekog rješenja u Zagrebu”. Još jedna od zanimljivost je ta da se isti do 1905. godine piše samo Adrowski, a od te godine dodaje se Unukić.

Jedno od prihvatljivih objašnjena ove dvije navedene i neuobičajene stvari vezane za istoga je: da je Adrowski bio vanbračni sin Pukovnika baruna Đure Unukića, te je kao takav od godine 1894. kada se saznalo za taj slučaj stavljen na “raspolaganje” tj.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

časno otpušten iz vojske, dok je sam od godine 1905. kada je kompletirao potrebnu dokumentaciju o svom porijeklu pisao se ili pisan s dvostrukim prezimenom.

Okrugić, Marko (Morović ?, 1848.-1919. Zagreb) viši intendant i šef intendance 2. vojnog zbora u Beču. Samo toliko stoji ispod slike M. Okrugića u knjizi R. Gerbe “Za kralja i Dom”. Šematizam Austro-Ugarske vojske iz 1911. godine navodi gornje šture podatke, dok ga onaj iz 1912. godine više ne spominje u svome pregledu (te bi se moglo zaključiti da je isti umirovljen ili umro tih godina).

Rodoslovlje obitelji Okrugić (koje je načinio gosp. Vladimir Okrugić iz Zagreba u posjedu jedne grane obitelji Okrugića) navodi da je Marko sin Antuna rođ. 1848. (vjerojatno u Moroviću) bio general u Beču, oženjen s Irenom rođ. 1854., a umrlom 1937. god. (istoj nepoznato mjesto rođenja i smrti) te umro 1919. god. u Zagrebu (navodno od tuge zbog raspada monarhije) gdje je sahranjen u Mirogojskim arkadama. Isti je imao brata Stjepana (Stipu) pukovnika u Beču. Po dostupnim šturim podatcima isti nije imao čin generala.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Literatura i izvori:

1.Die k. k. bzw. K. u. k. Generalitat 1816-1918, von Antonio- Schmidt Brentano,

Osterreichisches Staatsarchiv 2007. 2. Kaiserliche und k.k. Generale 1618. – 1915.” von Dr. Antonio Schmidt- Brentano (Munchen) Osterreichisches Staatsarchiv, 2006. 3. Hrvatski Ban Josip Šokčević, Zbornik Radova. Zagreb-Vinkovci, 2000. 4. Tomo Šalić, Vinkovački Leksikon. Vinkovci, 2007. 5. Anđelko Mijatović, Ban Jelačić. Zagreb,1990. 6. Rade Gerba, Ivan Tomičić, Za Kralja i Dom. Bjelovar,1908. 7. Šematizmi austro-ugarske vojske. 8. Hrvatski Državni Arhiv, fond 487., MINORS, NDH, Mirovinski ured, Matični list generala Otmara Babića. 9. Hrvatska, Glavno glasilo Hrvatske stranke prava. Zagreb, 9. travnja 1909. 10. Željko Ivanković, Bilješke o zavičaju 113. General Marijan Varešanin (I). 11. Željko Ivanković, Bilješke o zavičaju 114. General Marijan Varešanin (II). 12. Vinko Juzbašić, General iz Bošnjaka. Ovdje smo, br.2.,Bošnjaci, 2003. 13. Ivan Vučevac Vinkovčanin, Stari Vinkovci. Vinkovci, 2004. 14. Željko Batarilović, Župa Gradište.Gradište, 2002. 15. Krunoslav Tkalac, Podrijetlo, doseljavanje i kretanje roda Taš. Županjski Zbornik, br.3., Županja, 1971. 16. Ružica Kolarević-Kovačić, Plemstvo i grb obitelji Relković. Zbornik, Dani Josipa i Ivana Kozarca, Vinkovci, 2004. 17. Josip Matasović, Do Ozore. Zagreb, 1919. 18. Osobni vjesnik naredaba br.8, Zagreb, dne. 23.prosinca 1918., Vlada Narodnog

Vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba 19. Austro-Hungarian Armiy- Militariy Marija Theresia Order. 20. Rodoslovlje obitelji Okrugić je u posjedu Vesne Okrugić-Pšenjičnjak iz

Zagreba.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

Hohe Offiziere aus dem Gebiete zwischen dem Fluss Bosut im Dienste des kaiserlichen Hauses Habsburg (1608 - 1918)

Zusammenfassung

Im Laufe einiger Jahrhunderte (1526 - 1918) des Lebens unter der Macht des österreichischen kaiserlichen Hauses Habsburg kamen aus vielen kroatischen Ländern einige zehn und hundert vorzüglicher Feldherren mit niedrigem und hohem Rang, aber alle mit dem Kampfruf “Für den König und die Heimat!”. Solche mutige und tüchtige Personen, die ehrenhaft und tapfer ihre Heimat und dadurch gleichzeitig auch das kaiserliche Haus und seine Kronenländer schützten, verbreiteten den Ruhm der kroatischen Waffen durch viele Kriege und Schlachten, welche das Habsburger Kaiserhaus, mit mehr oder weniger Erfolg, führte.

Das erste anderthalbe Jahrhundert (bis Anfang der militärischen Operationen zur Befreiung der kaiserlichen Länder von den Osmanen) stammten die meisten dieser vorzüglichen und besungenen Feldherren, Befehlshabern und „Mannschaften“ aus dem Gebiete Nordkroatiens, sowie von den geflohenen Edelleuten und dem Volk aus kroatischen Ländern (Slawonien) unter türkischen Besatzung. In vielen Kriegen im Laufe der genannten Zeit (zuerst der Dreißigjährige Krieg, dann die ständigen Kriege an der Grenze gegen die Türken) erwarb das kroatische Volk und seine Edelmänner Kriegesruhm und sie festigten ihre kriegerischen Fähigkeiten zur entschlosseneren Schlachten gegen Ende des 17. Jahrhunderts, die gegen den hundertjährigen Osmanischen Feind geführt wurden. Zur Zeit der dreißigjährigen Kriegsführung zur Befreiung von Slawonien und Syrmium (1683 - 1718) danach auch der späteren Kriegen mit den Türken, dann in dem sog. “Siebenjährigen Krieg” rühmten sich mit ihrer Tapferkeit und Befehlsgeschick immer mehr auch die einheimischen Söhne Slawoniens und Syrmiums.

Durch die Festigung der militärischen Verwaltung an der Militärgrenze und die endgültige Einrichtung derselben Mitte des 18. Jahrhundertes wuchsen in Slawonien und Syrmium nach und nach, neben den Edelmännern höheren und niedrigeren Ranges (die von 1752 in Wien und Wiener Neustadt usw. geschult wurden, seitdem durch verschiedene Verordnungen über die Grenze die Professionalisierung der Offiziere angestrebt wird, besonders deren in höheren Rangen) in den Grenztruppen auch einheimische Söhne, „Schokazen“ – Grenzer auf, die durch ihre Tapferkeit militärische Dienste (einige sogar militärischen Adel), sowie Range bis zum Obersten verdienten. Erst ab der 1760-er Jahren, durch Herstellung des Schulwesens an der Grenze, zur Zeit der Kaiserin Maria Teresia, und besonders ab der 1780- er Jahren, zur Zeit des Kaisers Josef II., als die Aufklärung und das Schulwesen in Schwung kamen (hohe und höhere Schulen in Peterwardein und in Vinkovci dh. Gymnasien und die Mathematische Schule in Vinkovci, wo die Kenntnisse über militärische Fertigkeiten erworben wurden) werden immer mehr begabte Jungen aus Slawonien

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 331-350 Ivan ĆOSIĆ-BUKVIN: Visoki vojni časnici s prostora Međbosuća u službi ...

und Syrmiun nach der Grundschule und besonderer Schulung an der Grenze auch an Militärschulen im Kaiserreich geschult, wo sie, wegen angeborener Tapferkeit und Klugheit, sowie geerbten militärischen Disziplin, neben der erworbenen militärischen Ausbildung, sich selbst und ihrem Stamm bisher undenkbare Wege und Räume bis zu hohen Befehlsposten und Offiziersrängen eines Obersten und aufwärts, über Generalrängen (General-Major GM, Feldmarschall-Lieutnant FML, General der Cavallerie/Infanterie DdC/gDl, Feldzeugmeister) und bis zum Titel des Marschalls (Feldmarschall, FM) öffneten.

Es wäre geschichtlich ungerecht und unethisch, nicht wenigstens einen kleinen Teil jener zu erwähnen, die zuerst durch ihren Mut und dann auch durch ihre Bildung in den Schulen an der Militärgrenze (meistens in der Mathematischen Schule in Vinkovci) ihren Söhnen und Enkeln den Weg in dem militärischen Beruf ebneten (die Familien Šokčević, Čolić, Babić, Lovretić, die Edelleuten Tomašić, usw.).