prof. dr. sc. Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije prema putopisu Mathiasa Pillera i Ludviga Mitterpachera “Putovanje po Požeškoj županiji u Slavoniji 1782.g

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

prof. dr. sc. Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ

Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb

Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije prema putopisu Mathiasa Pillera i Ludviga Mitterpachera “Putovanje po Požeškoj županiji u Slavoniji 1782.g.”

«I neka znadu svi koji budu čitali izvanredne pothvate u predragoj županiji koju smo proputovali, da zapravo čitaju o… slavnim djelima koja će biti bliža istini bude li naše pripovijedanje jednostavnije i običnije..»1 .

M. Piller i L. Mitterpacher

1 Piller, Mitterpacher 1995: 9.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

Članak analizira i vrednuje sadržaj putopisa Mathiasa Pillera i Ludviga Mitterpachera «Putovanje po Požeškoj Županiji u Slavoniji 1782.g.» s posebnim osvrtom na dio koji obiluje etnografskim podacima. Njih, tj. etnografske podatke u spomenutom putopisu, autorica smatra vrijednom i za znanstveno proučavanje relevantnom građom. Kako bi opravdala metodološki postupak osvrće se na pitanje metodologije u etnološkoj znanosti s naglaskom na primjenu analize i interpretacije literarne etnologije. Na temelju etnografskih podataka podastrtih u putopisu i uz primjenu navedenoga metodološkog postupka, ocrtava kulturološku sliku života toga dijela Hrvatske na kraju 18. stoljeća.

Aksiologija etnografskog teksta i metodološki pristup

Upoznati, razumjeti i interpretirati dio vremenski udaljenoga realiteta, otkriti njegovu životnost i sadržajnost, iščitati kulturne obrasce i otkriti putove komunikacije u prošlosti, nameće nužnost primjene više različitih metoda i pristupa. Suvremena hrvatska etnologija je sukladno kulturnoj antropologiji zapadnoeuropske i američke provenijencije, prilagođujući stare i postupno uvodeći nove metode i pristupe u istraživanju, između ostaloga, redefinirala pojam etnografske građe. Naime, u hrvatskoj etnološkoj znanosti, još od vremena njezina utemeljenja kao samostalne znanosti (kraj 19. i poč. 20. st.) dugi niz desetljeća među glavnim izvorima podataka, tj. građe, bila su kazivanja živih ljudi o njima samima, njihovom načinu života, kulturi i identitetu, tj. etnografski i folkloristički podaci skupljani terenskim istraživanjem. Međutim, premda prisutno već u starijoj etnološkoj praksi, u etnološkom radu, osim ovih uobičajenih izvora za istraživanje i znanstvene analize, unazad nekoliko desetljeća promjenom istraživačke, teorijsko-metodološke paradigme, pojačalo se zanimanje za dokumentarnim porukama primarno ne-etnoloških izvora, odnosno ne-etnoloških tekstova2. Riječ je o dnevnicima, autobiografijama, matičnim knjigama, spomenicama, školskim ljetopisima i sl. kao autentičnim izvorima za proučavanje realiteta određenoga vremena i određene kulture nedostupne neposrednom promatranju i sudjelovanju3 . Dakako, radi se o istraživanju društava i kultura koje više nisu živi organizmi iz čega proizlazi nemogućnost korištenja ustaljenom etnološkom praksom4 .

Među ovakvom građom posebno mjesto zauzimaju putopisi za koje slovenski etnolog Zmago Šmitek kaže da ih za etnologiju ne veže samo znanstveni interes,

2 Usp. Grbić 2002. 3 Usp. Prošić-Dvornić 1987. 4 Usp. Gulin 1997. Ne samo to. Isti se izvori koriste i u istraživanju suvremenih kultura. Ova: «… razmjerno nova metoda u društvenim znanostima (a suvremena etnologija osim što je po definiciji povijesna znanost, zadire i u područje društvenih) bila bi u ovakvim, dakle suvremenim istraživanjima suvremenih kultura dostupnih neposrednom promatranju i sudjelovanju, posebno zahvalna» (Belaj, 1995: 293). Metodu/metode korištenja ovakvih izvora za istraživanja i znanstvene analize nazivaju se različito, već prema tome koliko se one doista među sobom razlikuju, npr. metoda bilježenja životnih priča, metoda osobnih dokumenata i dr.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

nego upravo dublja genetička ovisnost (Šmitek 1988:135). Ističe, da za razliku od povjesničara književnosti, etnolozi kao i svi oni koji proučavaju povijest civilizacije, uključuju različitu pomoćnu literaturu i dokumentarne izvore povezane s putovanjem (putne vodiče, priručnike, dnevnike, pisma, putne dokumente, karte, fotografije, ilustracije, itd.)5. U skladu s ovakvim promišljanjem, Šmitek tu literaturu naziva «literarnom etnologijom» (Šmitek 1988:137)6. Unutar ovakvoga terminološkoteorijsko-metodološkog diskursa uvriježio se i naziv «literarna antropologija», što zapravo označuje metodički postupak korištenja književnoga djela ili opusa kao mogućega (ali dakle netradicionalnoga) povijesnog i antropološkoga izvora (ovakav koncepcijski i metodološki okvir razradio je Poyatos 1998a: XII-XIV i b:3-39).

Vrijednost putopisâ za etnološko istraživanje leži i u činjenici što pružaju dvosmjernu informaciju na temelju kojih se grade zaključci o samoidentifikaciji i identifikaciji. Jer premda autori putopisa nastoje biti objektivni promatrači ipak logički povezuju sve što vide u okviru vlastitih koncepcija i svjetonazora svoga vremena. Putopisac otkriva druge ali i sebe, upravo kroz komparacije i izdvajanjem distinktivnosti (Gulin 1997:80)7 .

Osim toga, vrijednost putopisa za etnološko istraživanje leži i u činjenici otkrivanja onih vrijednosnih dimenzija što ih možemo svesti pod termin «slika života».

Slijedom toga u staru etnološku građu koja služi u istraživanju «slike života» minulih vremena i za dalja komparativna proučavanja ubrajamo dakle (pretežno) putopise i početne etnografske radove prošlih stoljeća, nastale na poticaj uglednih institucija i pojedinaca.

Jedan od takvih putopisa, značajan izvor za proučavanje kulture življenja u Slavoniji u drugoj polovici 18. st. je putopis Mathiasa Pillera i Ludviga Mitterpachera: “Putovanje po Požeškoj Županiji u Slavoniji 1782.g.”.

U analizi povijesni kontekst čini područje Slavonije, tzv. Stare Požeške županije, a pristup i metoda je literarna etnologija.

“Putovanje po Požeškoj Županiji u Slavoniji 1782.g.”

5 «We are interested in travel-record literature as a social and cultural phenomenon which can be dealt with in two ways: as a ‘system’ and in its historical context. Both aspects synchronical and diachronical, are correlative» (Šmitek 1988: 136). 6 U citiranom članku Šmitek se osvrće na činjenicu da putopisi mogu biti neposredni ali i posredni rezultati/produkti putovanja; analizira odnos između autora teksta i čitatelja kao i implikacije toga odnosa u procesu međukulturne razmjene budući da je putopis obično opis kulture drugih/drukčijih ljudi; napokon, razmatra putopise kao važan izvor za etnološko proučavanje etničkih stereotipa. 7 K tome: «It is here that other cultures and other societies are set up in contrast to the traveller’s own… one can find the boundaries and distinctions between ‘here’ and ‘there’, between ‘us’ and ‘them’, which make travel accounts such an exllent source for the study of conceptions of space and cultural as well as social identity and diversity» (Harbsmeier 1995: 26-27).

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

Mathias Piller (1733-1788) i Ludvig Mitterpacher (1734-1814) bili su svećenici, isusovci i sveučilišni profesori. U trenutku nastajanja ovoga putopisa bili su sveučilišni profesori na Kraljevskom sveučilištu u Budimu, Piller prirodopisa tj. historiae naturalis, a Mitterpacher poljoprivrede tj. oeconomiae rusticae. Bili su izvanredno obrazovani, a osim sveučilišne nastave bavili su se muzejskom djelatnošću (npr. Piller je bio kolekcionar i voditelj zbirke prirodnina u Prirodoslovnom muzeju na Budimskom sveučilištu), autori znanstvenih radova, knjiga, udžbenika, članaka.

Piller je rođen u Grazu, dakle u Austriji, a Mitterpacher u Bilju, u Baranji, premda se smatra da njegova obitelj potječe iz Istre, iz Pazina8. U Bilju je obitelj Mitterpacher imala imanje koje je Ludvigov otac, kao vitez kraljevske vojske (vjerojatno) dobio od Eugena Savojskoga, austrijskoga vojskovođe9, za zasluge u borbi protiv Turaka.

Piller i Mitterpacher krenuli su na put 17. lipnja 1782.g. a putovanje je trajalo do 12. kolovoza iste godine, dakle ukupno dva mjeseca. Kako su sami napisali pošli su na: «…izvanredni pothvat u predragoj županiji…» (Piller; Mitterpacher 1995: 9), krenuvši iz Budima, preko Balatona, do Pečuha, dalje do Osijeka, Čepina,Tenje, Našica, Požege, Cernika, Velike, Pakraca, Kutine, Daruvara do Lipika. S manjim odstupanjima krenuli su istim putem nazad, preko Osijeka, Pečuha …do Budima.

Primarni razlog njihovoga putovanja bio je sljedeći: u razdoblju od 1779.g. do 1782.g. u Eminovcima, selu u Požeškoj županiji10 izbijali su neobični požari, iznenadni, naoko ničim i nikim izazvani. Seljaci nisu znali uzrok vatri a budući da su bili: «… priprosti ljudi…po prirodi sumnjičavi, to se u njihove duše usadilo vjerovanje da vatra sama izvire iz zemlje ili se nenadano stvara slobodno u zraku. Toliko ih je zahvatio strah da su seljaci, ne pouzdavajući se ni u kakvu svoju kuću iznijeli sve pokućstvo pod vedro nebo i napustivši i ispraznivši svoje domove raspršili po obližnjim voćnjacima. Svoja su nova obitavališta smjestili na druga mjesta gdje neće živjeti u stalnom strahu od vatre» (Piller, Mitterpacher str. 9). Da se otkrije uzrok ovoj neobičnoj prirodnoj pojavi po nalogu Cara, Kraljevsko sveučilište uputilo je na lice mjesta dvojicu uglednih profesora i znanstvenika, tj. Pillera i Mitterpachera11 .

8 «Ludvigov otac Ignjat Mitterpacher bio je vitez kraljevske vojske. Dobio je plemićku titulu te je svom prezimenu dodavao predikat de Mitternburg, što su kasnije činili i njegovi sinovi. Mitternburg je u ono doba bio Pazin u Istri, koja je bila pod vlašću Nijemaca. Iz Pazina je Ignjat Mitterpacher došao u

Bilje u Baranju» (Paušek-Baždar 2001:71) gdje je vjerojatno dobio posjed. Inače, neki autori dvoje oko

Mitterpacherove nacionalne pripadnosti, tj. je li njemačke ili hrvatske nacionalnosti.. Naime, u nekim je dokumentima zapisan kao ugarski Hrvat što i nije čudno jer je kao devetgodišnje dijete iz Bilja s obitelji preselio u Pečuh. 9 Eugen Savojski (1663-1736). 10 Eminovci: «…prvo selo kraj Požege na cesti, koja od Požege preko planine Krndije vodi u Našice i

Osijek…» (Matić 1951:5). 11 Usprkos različitim analizama na terenu (istraživanja tla) i laboratorijskim pretragama, pa čak i utjecaja elektriciteta iz zraka uspjeli su tek opisati pojave, ali ne i otkriti prave uzroke vatre (usp. Balabanić 1977, Paušek-Baždar 1995).

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

No, kao istinski profesionalci i strastveni znanstvenici, iskoristili su ovu prigodu da svoje znanje, sposobnost i iskustvo upotrijebe za još nekoliko ciljeva, da naime istraže (i izvijeste nadređene) o ekonomskom stanju i razvojnim potencijalima u regiji, te shodno zapažanjima dati stručnu ekspertizu i sugestije za unapređivanje istoga, npr. prijedloge za melioraciju močvarnih područja, prijedloge koje bi kulture i vrstu stoke trebalo uzgajati da bi se povećala eksploatacija zemlje i produktivnost u drugim oblicima gospodarenja ili kako su slikovito napisali, da istraže: «…kako se dobija nova zemlja za kraljevstvo…» ibidem str. 29), kako poboljšati plovnost rijeka, komercijalizirati izvore ljekovitih voda (u Lipiku i Daruvaru) i sl.

Iako osnovni/primarni cilj nisu u potpunosti postigli, sekundarni je rezultat njihovoga puta ovaj putopis, cjelovit stručan prikaz ruralne ekonomije, geologije, ekologije, zoologije, mineralogije i botanike velikoga dijela Slavonije, opis nekih gradova (Požege, Pakraca, Daruvara) te etnografska studija o kulturi i načinu života toga područja na samome kraju 18. stoljeća.

Opisali su biljni i životinjski svijet (i priložili crteže), skupili entomološku zbirku (koju su već s terena proslijedili u prirodoslovni muzej u Budimu), opisali agrotehnička pomagala (navodeći koja su tradicijska, a koja su pristigla u ovaj kraj kao inovacijska), te geološke karakteristike područja.

Uz to, zanimljiva su njihova opažanja o odnosu ljudi prema zemlji kao resursu, odnosno o postojanju među ljudima onoga što bismo danas nazvali ekološkom sviješću, a to je kako je prisutna u ljudi misao: «Čuvati darove koje je brižna priroda dala svakom kraju, kako ne bi zbog nepoznavanja najdragocjenijeg, koje možda pod nerazboritim tragovima nogu samo raste, propao plod…» (ibidem str. 59).

Digresija: vatra u narodnim vjerovanjima

Prikladno je napomenuti, da su jedan od velikih tematsko-istraživačkih segmenata etnoloških istraživanja ‘narodna vjerovanja’12, odnosno ‘predodžbe o svijetu i životu’13. Unutar toga segmenta vjerovanje u vatru, prema najopćenitijoj etnološkoj znanstvenoj klasifikaciji pripada solarnom kultu. Osim predodžbi prema kojoj se uz vatru vežu pozitivne asocijacije: o vatri kao izvoru života, o toplini, svjetlosti, zaštiti i lustraciji, vatra nosi i negativne konotacije: o pošasti i kazni.

Pojava vatre/požara nepoznatoga podrijetla i neobjašnjivoga uzroka bila je početna stimulacija za organizaciju putovanja na koji su se uputili Piller i Mitterpacher. Naime, među stanovnicima su zavladali panika i strah, te je sasvim sigurno da su pribjegli među ostalim, iracionalnim tumačenjima. O tome u putopisu nema podataka, iako ima indicija da ih je bilo. No, autori su odlučili ne iznositi ih (ibidem str. 67), osim već

12 Starija etnološka literatura imenovala ih je «praznovjerjem», dok novija etnološka praksa govori o

«narodnom vjerovanjima» ili «predodžbama o svijetu i životu», usp. Grbić 1988. 13 Usp. Grbić 1998.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

spomenutoga navođenja uvjerenja seljaka da vatra sama izvire iz zemlje ili zraka i «da se zbilo nešto slično čudu» i da su «izbezumljeni i prestrašeni» napustili svoje domove i raselili se po okolnim, po njihovom mišljenju, sigurnijim lokacijama.

U svakom slučaju zanimljiva je činjenica da je cijeli poduhvat Pillera i Mitterpachera potaknut neobičnom i neobjašnjivom pojavom te strahom i tjeskobom ljudi gotovo mitskoga razmjera.

Etnografski podaci: slika života

Krajolik «predrage» županije koja je putnicima i istraživačima Pilleru i Mitterpacheru djelovala «pusto i zaodjevena tugom» (ibidem str. 27) ipak je krajem 18. st. dobrim dijelom odražavao sliku napora/projekata Carice Marije Terezije koji su poduzeti u cilju ekonomskoga unapređenja i razvoja: ušoravanje sela, isušivanje močvara, uređivanje korita rijekâ, preusmjeravanje voda stajaćica i izgradnja sustava odvodnje, slijedom toga promjena flore, faune i klime, održavanje ribnjaka, i dr., uvjetovala je nužnost prilagodbe u svakodnevnom životu stanovnika toga područja. U tome smislu putopisci izvješćuju o promjenama i prilagodbama na nove okolnosti, kao i nastojanja da se sačuvaju neki stari oblici privređivanja. Tako se recimo spominje da su seljaci posebnim zamolbama ishodovali da se ne diraju malobrojne jame (voda stajaćica) kako bi i dalje mogli namakati konoplju i lan, osnovnu sirovinu za domaću tekstilnu proizvodnju.

Analizirajući putopis u cjelini i vrednujući njegov sadržaj s etnološkoga aspekta može se reći da prema klasičnoj etnološkoj podjeli tradicijske kulture, nalazimo: podatke o izgledu naselja, kuća i okućnica; o ustroju obitelji, s posebnim naglaskom na zadružnu obitelj; o položaju žene u obitelji; o igrama i zabavama; o glazbi i glazbalima; o tradicijskom gospodarenju; o tradicijskoj prehrani; nošnji; o narodnoj medicini; o porijeklu stanovništva te njihovom identitetu i mentalitetu.

Naselja su krajem 18. stoljeća poprimila kako je rečeno, po naredbi vlasti, sasvim novi i od tradicije drugačiji izgled. Sela nekada rasutih okućnica, podignutih po mogućnosti što skrivenijih od glavnih prometnica, Pillera i Mitterpachera dočekala je sljedeća slika: «…kuće grade po našem običaju, kuću uz kuću…» (ibidem str.139). Svako je selo iz sigurnosnih razloga imalo u središtu stražarnicu, u kojoj se smjena straže vršila po dogovoru s veleposjednikom što upućuje na postojanje neke vrste lokalne samouprave pod jurisdikcijom «gospodara posjeda». Kuće su bile drvene, pokrivene šindrom, rjeđe slamom, s piktoresknim dimnjacima u obliku tornja. Unutrašnjost kuća bila je skromna, zemljanih podova, zidova obijeljenih vapnom domaće izrade14 .

Putopisci su opisali situiranost kuća i okućnica s obzirom na položaj šora, tj. glavne ulice, zatim unutrašnji raspored i namjenu prostorija. Premda napominju da je interijer skroman, ipak ističu: «Jedini ures unutrašnjosti je čistoća, o kojoj svi jako

14 Priložen je proces pečenja vapna, Piller, Mitterpacher 1995:141

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

skrbe» (ibidem str. 141). Spominju i postojanje zemunica na području između rijeka Sarviz i Dunava, gdje žive uglavnom pastiri: «Od tih kolibica najčešće iz zemlje viri samo krov, ispod kojeg puze ljudi kao u podzemne špilje» (ibidem str. 169).

Zanimljivo poglavlje odnosi se na običajno pravo, prije svega na sustav nasljeđivanja i ustroj zadružne obitelji, u kojoj može živjeti i dvadesetak bračnih parova. Opisuje se izbor starješine, po čemu se dade zaključiti da su zadružne obitelji bile zasnovane na prilično demokratskim načelima. Prvo, u izboru starješine sudjelovali su svi odrasli (muški) članovi obitelji, a dotični se mogao i smijeniti, ukoliko zadrugari nisu s njime bili zadovoljni15. Navode se starješinina prava (predstavljanje obitelji «na van», tj. pred selom i vlastima, raspored i naređivanje oko obavljanja poslova, raspoređivanje financija, sankcioniranje ukućana i sl.), ali i obveze (koje su čak možda bile i veće od prava jer je starješina bio odgovoran za zajedničku imovinu, gospodarenje, financijsku situaciju uključujući npr. namirivanje dugova i sl.), pri čemu se vidi da je nerijetko tražio za savjet ukućana16 .

S time u vezi su i dijelovi putopisa koji govore o položaju žena. Pandan starješini bila je gazdarica, koja je također uz prava imala i obveze. raspoređivala je poslove, skrbila oko djece, starih i nemoćnih članova obitelji, pastira.

Obiteljske zadruge bile su u pravom smislu autarkične. Ne samo gospodarske nego i građevinske i majstorske poslove (npr. stolarske) obavljali su članovi zadruge, a također se strogo poštivala reciklaža17. Osim toga, navode Piller i Mitterpacher, dokolica za stanovnike toga doba i toga kraja bila je posve nepoznata. U vrijeme smanjenoga poslovnog angažmana npr. zimi, nije bilo tradicionalne podjele poslova na «muške» i «ženske».Svatko je radio što je god mogao. Tako recimo muškarci: «… ne stide se, kada nemaju drugog posla plesti čarape i rukavice…» (ibidem str. 145), o čemu su se i sami putopisci osvjedočili vidjevši mladiće koji su i ljeti pleli čarape i pojaseve za vrijeme dok su čuvali stoku. Bili su vješti su i u lomljenju kamena, gradnji mlinova i rada u njima, podizanju stupa za valjanje sukna i dr. (ibidem str. 95). Tome se nadovezuje tvrdnja da: «…nigdje nisu žene marljivije nego u Slavoniji»: rade u kući, pomažu u poljskim poslovima, skrbe za vunenu i lanenu odjeću, predu, boje vunu (i pripremaju boju od prirodnih sirovina), bijele lan, tkaju, vezu, nose vodu, skrbe oko odgoja djece. «Kad djeca imaju četiri mjeseca, već ih nose sa sobom u polje, pa ako ne ponesu kolijevku, tad objese djecu u ponjavi na drvo. Kad god dijete zaplače, pritrči majka i uzme malo šljivovice iz jedne vrste tikvice…koja se uzima za spremanje tekućina umjesto vrčeva te ulije djetetu u usta i time utiša plač» (ibidem str.153).

15 Ipak, u takvim su slučajevima konzultirali vlastelina , Piller, Mitterpacher 1995:143. 16 Je li starješina bio tek primus inter pares ostaje da se vidi iz svakoga pojedinog slučaja, uz uvažavanje

Levy- Strauusove teze o zamišljenom i stvarnom redu i poretku…što je svakom antropologu dobro znano. 17 Reciklaža je jedan od temelja tradicijske ekonomije i tek je žalosna činjenica da se u današnje doba

«otkiva» kao neka inovacija modernoga doba.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

Intimni obiteljski život gotovo je poetično opisan u ovome putopisu. Iz njega doista izviru dani prošlosti: «Svi jedu za zajedničkim stolom, no jedni poslije drugih. Prvi za stol sjedaju muškarci. Kad se oni najedu, dolaze žene, a posljednje se jelo donosi djeci. Ako se pozove gost ili primi u kuću netko koga put nanese njemu se priredi gozba u gostinjskoj sobi» (ibidem str.143).

Što se tiče ishrane, putopisci potkrepljuju navode suvremenih etnologa koji upozoravaju da se uz Slavoniju prečesto vežu pogrešne asocijacije o bogatoj trpezi, obilju mesa, posebno suhomesnatih proizvoda, slastica…naime Slavonija je u prošlosti trpjela i gladne godine i siromaštvo, vezano uz opću situaciju u gospodarenju, te ekonomsku stagnaciju u turskom razdoblju i neposredno iza njega. Na jelovniku u doba Pillera i Miterpachera češće je bila riba nego pečenje i kulen, a hrana se većinom zasnivala na žitaricama i povrću (kupus, bundeva), a za začin su češće nego mast i vrhnje koristili orahe. Tako su i naši putopisci u seljačkim kućama bili posluženi skromnijim izborom hrane, što ih nije spriječilo da s oduševljenjem opišu cicvaru: «…hranu koja je obilježje ovog naroda» (ibidem str.91) kao i da primijete da su njive uglavnom zasijane prosom: «…jer se seljačka sirotinja hrani prosom, od kojega si bolje napuni želudac nego pšenicom. Po ukusu je bljutavo i skoro suho te se ne može lako progutati, osim ako ga sirotinja začini» (ibidem str.107).

Kraćim osvrtom Piller i Mitterpacher se osvrću na način odijevanja. Opisuju radnu i svečanu mušku i žensku nošnju, a kao svojevrsni kuriozitet učinilo im se nošenje ukrasa na parti, oko vrata i ušiju od životinjskih zuba i metalnih pločica raznih oblika i boja kod djevojaka (ibidem str.139).

Kako svjedoče putopisci nije bilo puno igara u Slavoniji u to doba. Igra tjeranja obruča sa štapom i bacanje kamena, što je bila ne samo igra nego i odmjeravanje fizičke snage jedine su igre koje spominju, što ne znači da ih nije bilo i više. Od glazbala spominju mijeh i tamburu, uz koje se veže plesanje kola i pjevanje: «…više tugaljivo nego veselo» i s motivima slavne prošlosti (ibidem str. 153).

Zanimljiva su antropološko-fizička zapažanja o ljudima te o njihovom zdravlju. Zdravi su i lijepe tjelesne konstitucije (ibidem str.139). Nema mnogo bolesti, više pate od sezonskih nevolja: ljeti su češće groznica i dizenterija, zimi upala porebrice. Liječe se na tradicijom ustaljen način, koji su Piller i Mitterpacher opširno opisali. Razlučili su «pravo» narodno liječenje (npr. alkoholom, biljem /travama, hranom, pri čemu se koriste npr. vino, vinski ocat, kičica, trputac, divizma, borovnica, debeljača, kadulja, kumica, luk, jaja i dr.) od «bajanja». Tu navode primjer pravljenja lijeka protiv raka pri čemu se npr. taj lijek pravi od leševa ježa i krtice živih izgorenih, stucanih u prah, goveđom žuči uz posipanje pepelom od tih životinja…itd. (ibidem str. 155-157).

Među narodnom slavonskom medicinskom recepturom navode slučaj iz/liječenja žutice uz pomoć korijena biljke odoljen: smrvljen korijen namače se u vodi, potom se čuva na toplom mjestu ili na suncu dvanaest sati dok ne poprimi boju ilovače. Taj

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

napitak bolesnik pije s time da je dan prije strogo posti: «…lijek je isprobao i profesor patolog gospodin plemeniti Trnka, davši ga bolesnoj osobi u Budimu, kojoj je žutica sretno nestala poslije drugog uzetog napitka» (ibidem str.81).

S obzirom na profesiju putopisaca, i sekundarni razlog putovanja, razumljivo je da je gospodarenje bilo poseban predmet njihovoga zanimanja. Uz karakteristike tla (npr. rahla crnica pomiješana s glinom) navode kulture koje se uzgajaju (npr. za tekstilno rukotvorstvo konoplja i lan, a za prehranu uglavnom proso i kukuruz, manje pšenica i raž) ali i zapažanja o nedostacima u obradi zemlje koja bi mogla dati i više ploda. Jedan je glavnih nedostataka nedostatno gnojenje zemlje gnojem životinjskoga podrijetla. Nedostatke tumače seljačkom nemarnošću ali i neupućenošću. Situacija u stočarstvu po njihovom je mišljenju loša, jer uzgoj krava, konja, ovaca, svinja i koza nije rentabilan. Pčelarstvo smatraju izrazito primitivnim i čude se da seljaci ne koriste rojeve divljih pčela po šumama koje bi davale veliku dobit.

O uzgoju svilene bube koji je inovacija u ovome kraju pohvalno su se očitovali dok primjećuju da je uzgoj duhana, premda zbog kakvoće duhana perspektivna, ipak nedovoljno razvijena grana gospodarstva.

Vinova loza se uzgaja, ali ipak radije šljiva od koje seljaci: «vatrom izvlače plemeniti napitak» (ibidem str. 157-165), odnosno «tekućinu poput alkohola, koju nazivaju šljivovica» (ibidem str. 79). Od voća uzgajaju jabuke koje za potrebe zimnice suše18 .

Uz to putopisci su zapisali u formi bilježaka naoko male podatke, ali itekako vrijedne u specijalističkim etnološkim disciplinama. Takav je npr. podatak koristan u proučavanju suživota čovjeka i životinja, odnosno kulturne animalistike: među velikim vodama, jezerima i ribnjacima koji su okruživali ostatke tvrđave Korođvar19 nalazio se mali otok pristupačan samo ribarima. Na njemu je, vjerovali su seljaci, raslo čudesno bilje i voće opojnoga mirisa. Pričalo se da taj otok posjećuju crne zmije debele kao ljudska ruka, ali pitome i bezopasne, tako da i ribari i zmije bez bojazni leže i odmaraju jedni uz druge. Bio bi zločin ubiti neku od zmija, jer bi ubojstvo jedne zmije promijenilo njihovu mirnu ćud (ibidem str. 33). Modernim rječnikom rečeno, radi se o iskazu koji govori u prilog svijesti ljudi o poštivanju prirode i nužnosti očuvanja ravnoteže ekoprostora.

Pitanje identiteta stanovnika Požeške županije Piller i Mitterpacher donose u skladu s onodobnim uvriježenim mišljenjem o ilirskom podrijetlu Slavena, dakle i Hrvata. Navode: «Stanovnici Županije su ‘Ilirski Sklavonci’ ili kako ih danas zovu Slavonci, a neki misle da to ime imaju od ‘ilirske’ riječi slava, jer je slava o oružju

18 Opisali su cjelokupan proces sušenja jabuka i priložili crtež: «zgrade prilagođene sušenju jabuka napravljene u obliku ormara» (Piller, Mitterpacher 1995: 93 i 182). 19 Korog, Krug posjed obitelji Kružić južno od Osijeka, Sršan 1995: 189.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

uvijek bila posebna osobina ovog naroda», no bili su dovoljno i mudri i objektivni spram svoga ne/poznavanja etnogeneze stanovništva proučavanoga područja da su zaključili: «No, mi nismo pozvani da raspravljamo niti o porijeklu niti o imenima naroda» (ibidem str. 137). Dodajući da u gornjem dijelu Županije žive Vlasi, o čijem podrijetlu postoje različita mišljenja, zaključuju: »No, to i slična pitanja neka istražuju povjesničari» (ibidem str.139).

Napokon, sveukupni dojam o stanovnicima ovoga kraja, uključujući i mentalitet, Piller i Mitterpacher opisuju riječima: priprosti ali radišni, gostoljubivi, strpljivi.

Zaključak

Sretna je okolnost da je u maniri intelektualaca minulih stoljeća bila, uz njihovu vrhunsku naobrazbu i svestranost. Tako su Piller i Mitterpacher, dvojica vrhunskih intelektualaca i sveučilišnih profesora, inače eksperti iz područja prirodnih znanosti, krenuvši na terenski rad sa sasvim određenim osnovnim ciljem (kojega nisu uspjeli sasvim postići), opisali krâj kroz koji su proputovali i ljude koji su u njemu obitavali: tko su, kako fizički izgledaju, što i kako rade, kako se odijevaju, u kakvim stambenim uvjetima žive, što jedu, kako se zabavljaju, kako podižu djecu, od čega obolijevaju, kakvoga su mentaliteta.

Učinili su to sa simpatijama ali kompetentno i posve objektivno uz ponekad kritičke opaske. Tako smo dobili ovaj putopis, autentičan dokument o životu u Slavoniji s kraja 18. st., odnosno jednoga njezinog dijela. Po svojem je sadržaju vrijedan i kao književno djelo osobitoga putopisnog žanra te kao povijesni dokument. S obzirom na etnografske podatke dobili smo i etnološko-literarno djelo. Ono je tim važnije jer se u nadolazećim godinama ovaj kraj i njegovi stanovnici stubokom promijenio. Naime, uslijedile su velike imigracije stanovništva iz dijelom zapadne te srednje Europe. U vremenu od 1782.do 1787. godine odvijala se treća, tzv. jozefinska migracija Nijemaca, a useljavali su i drugi narodi, npr. Česi, Slovaci, Talijani i dr. čime se promijenila ekonomska slika ovoga kraja. Poznato je da se upravo Nijemcima pripisuje posebna uloga u očuvanju srednjoeuropskoga identiteta i racionalna obrada slavonske, baranjske i srijemske zemlje, npr. na obiteljskim i plemićkim dobrima, na kojima su radili njemački upravitelji ali i brojni radnici, vrtlari i dr.20. Uz to, opće je prihvaćena teza da su Nijemci u ovim krajevima odigrali važnu ulogu u uspostavljanju i širenju novoga radnog duha i odnosa prema radu prikladnoga ranokapitalističkoj društvenoj i ekonomskoj strukturi21. Međutim, nije se samo promijenila ekonomska nego i etnička, demografska, društvena i kulturna slika ovoga područja, tako da su ova dvojica «uglednih muževa» zabilježila (opisala i dokumentirala) jedan svijet koji nije nestao ali se uz tradicionalne obrasce života postupno transformirao i s nekim novim zakonitostima koračao prema devetnaestom stoljeću..

20 Usp. Rittig Beljak, 2008, rkp. 21 Usp. Geiger, 1991.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

Literatura

Balabanić, Josip, 1977., «Prirodoslovna, gospodarska i etnografska zapažanja o Slavoniji i Požeškoj županiji u jednom putopisu s kraja XVIII stoljeća», u: Zbornik radova

Simpozija «Prirodoslovna baština Slavonske požege», Slavonska Požega, str. 2332. Belaj. Vitomir, 1995., «Etnološka istraživanja Slovenaca u Hrvatskoj» u: Slovenci v Hrvaški, ur. V. Kržišnik-Bukić, Ljubljana: Inštitut za narodnosna vprašanja, str.287-295. Geiger, Vladimir 1991., «Nijemci u Hrvatskoj», Migracijske teme, 3-4, str. 319-334. Grbić, Jadranka, 1998, Etnografija. Svagdan i blagdan hrvatskoga puka, grupa autora,

Zagreb: Matica hrvatska, str. 296-336. Grbić Jakopović, Jadranka, 2002., «Etnoantropološki podaci u Kukuljevićevim putopisim», u: Kukuljevićevi dani u Varaždinskim Toplicama, ur. B. Filipan,

Varaždinske Toplice: Matica hrvatska Varaždinske Toplice str. 199-212. Gulin Valentina, 1997., «Morlacchism Between Enlightenment and Romanticism.

Identification and Selfidentification of the European Other», Narodna umjetnost 34/1 str. 77-100. Harbsmeier, Michael, 1995., «Spontaneous ethnographies: Towards a social history of travellers’ tales», u: MESS, ur. B. Brumen, Z. Šmitek, Ljubljana, Slovensko etnološko društvo, str. 23-39. Matić Tomo, 1951., «Narodni život i običaji u Požeškoj županiji krajem osamnaestoga vijeka», Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knjiga 35, str. 5-27. Paušek Baždar, Snježana, 1995, «Putopis Mathiasa Pillera i Ljudevita Mitterpachera po Slavoniji i Požeškoj županiji 1783.g.», u: Dani Hvarskog kazališta Hrvatska književnost 18. stoljeća, tematski i žanrovski aspekti, Split: Književni krug, str. 174180. Paušek Baždar, Snježana, 2001., «Braća Ljudevit i Josip Mitterpacher u hrvatskoj i austro-ugarskoj znanosti i kulturi», Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VDG Jahrbuch, Osijek: Njemačka narodnosna zajednica, Zemaljska udruga

Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, str. 71-79. Piller, Matija, Ljudevit Mitterpacher, 1995., Putovanje po Požeškoj županiji u Slavoniji 1782.god., Osijek, Matica hrvatska Požega, Povijesni arhiv u Osijeku. Prošić Dvornić, Mirjana, 1987., «Istraživanje prošlosti i pitanje izvora u etnologiji – memorijalna i putopisna građa», Etnološke sveske, VIII, str. 41-49.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 249-260 Jadranka GRBIĆ JAKOPOVIĆ: Aksiologija etnografskog teksta: Slika Slavonije ...

Poyatos, Fernando, 1988, a. «Introduction. The genesis of literary anthropology», u:

Literary Anthropology, Amsterdam/Philadelphia: John Benjamons Publishing

Company XI-XXIII. Poyatos, Fernando, 1988,b, «Literary Anthropology: toward a new interdisciolinary area», u: Literary Anthropology, Amsterdam/Philadelphia: John Benjamons

Publishing Company, str. 3-49. Rittig Beljak, Nives, 2008., «Nijemci i Austrijanci», rkp. Šmitek, Zmago, 1988., «Travel Records as a Subject of Ethnological Resesearch»,

Ethnological Contacts, Ljubljana, str. 135-141.

Axiologie des ethnografischen textes: Das bild von Slawonien gemäss reisebericht von Mathias Piller und Ludwig Mitterpacher “Die reise durch die gespanschaft von Požega in Slawonien 1782”

Zusammenfassung

Der Artikel analysiert und bewertet den Inhalt des Reiseberichtes von Mathias Piller und Ludwig Mitterpacher «Die Reise durch die Gespanschaft von Požega in Slawonien 1782» mit besonderem Rückblick auf den Teil der reich an ethnografischen Angaben ist. Diese, dh. die ethnografische Angaben aus dem genanten Reisebericht, hält die Autorin für wertvollen und auch zur wissenschaftlichen Behandlung relevanten Stoff. Um das methodologische Verfahren zu rechtfertigen, macht sie einen Rückblick auf die Frage der Methodologie in der ethnologischen Wissenschaft, mit Betonung auf die Anwendung der Analyse und Interpretation der literarischen Ethnologie. Aufgrund von ethnologischen Angaben aus dem Reisebericht und mit Anwendung des genannten methodologischen Verfahrens stellt sie das kulturelle Bild des Lebens in jenem Teil Kroatiens am Ende des 18. Jahrhunderts dar. Sie kam zum Schluss, dieser Reisebericht sei ein authentisches Dokument über das Leben in Slawonien am Ende des 18. Jahrhunderts, bzw. einem Teil davon; seinem Inhalt nach auch als literarisches Werk, in einem besonderem Reiseberichtgenre, und als ein geschichtliches Dokument wertvoll. Letztlich, ist er, wegen seinen ethnografischen Angaben, auch ein wertvolles ethnologisch-literarisches Werk, zu ethnologischen Analysen geeignet.