prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR Medicinska alkemija Ivana Leopolda Payera u Varaždinu u osvit prosvjetiteljstva

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR

HAZU – Zavod za povijest i filozofiju znanosti1 Zagreb

Medicinska alkemija Ivana Leopolda Payera u Varaždinu u osvit prosvjetiteljstva2

1 Upraviteljica Odsjeka za povijest prirodnih i matematičkih znanosti 2 Ovaj rad izrađen je u okviru projekta „Odnos prirodne filozofije i alkemije u renesansi u Hrvata“, kojeg financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

Medicinska alkemija je hrvatska sintagma za ijatrokemiju ili kemijatriju, koja je dobila ime prema grčkoj riječi iatros, liječnik. Taj znanstveni pravac je u 16. stoljeću utemeljio čuveni filozof, alkemičar i liječnik Paracelsus (1493.-1591.). Naime, učinak nekih lijekova mineralnog porijekla pobudio je nadu u liječenje kemijskim pripravcima. Tako je europska alkemija poslužila medicinskim nastojanjima, a liječnici su istodobno bili i alkemičari. Doba ijatrokemije trajalo je sve do početka 18. stoljeća.

U djelu De consideratione quintae essentiae (O razmatranju kvintesencije) Paracelsus je alkemiji odredio zadaću priprave lijekova i eliksira za očuvanje zdravlja i produljenje života. Liječnik ne može bez alkemije, jer su za pripravu ljekovitih kemikalija potrebni alkemijski postupci, kao što su : sublimacija, destilacija, otapanje, precipitacija, kalcinacija, dekokcija i drugi.

U djelu Paragranum (Nadzrno) Paracelsus je naveo da priroda i čovjek u zdravlju i u bolesti trebaju biti zajedno i u suglasju. Priroda je magična, stvaralačka sila u kojoj je čovjek središnje stvorenje mikrokozmos u makrokozmosu. Priroda nam daje, pored ostalog, i mineralne vode u kojima se nalaze otopljene kemijske tvari. Stoga su te vode ljekovite. Paracelsus je bio i autor prvog spisa De naturalibus balneis o blagotvornom djelovanju i značenju mineralnih voda u liječenju.

Paracelsusovo shvaćanje nastanka bolesti, kao i njihovo liječenje kemikalijama bilo je novo, pa ga smatraju reformatorom medicine. Njegova gledišta su uglavnom prihvaćena, ali i osporavana kroz dva stoljeća u gotovo svim europskim središtima. Istraživanja tekstova Ivana Leopolda Payera su pokazala da je on bio Paracelsusov sljedbenik u Hrvatskoj.

Godine rođenja i smrti Ivana Laopolda Payera nisu poznate. No, prema datumima njegova školovanja može se pretpostaviti da je rođen oko 1660. godine. Payerovo ime je prvi put spomenuo Lujo Thaller, u popisu doktoranada Medicinskog fakulteta Bečkog sveučilišta iz 1700. godine, gdje je navedena njegova disertacija, pod naslovom: Ex universa medicina aphorismi duodeni. Annexis sex tabulis de natura humana ejusdemque substantia et accidentiis (Dvanaest medicinskih aforizama i šest tabela sa skolastičkim shemama o atributima ljudske naravi). Nakon Thallera, Payera je spomenuo Mirko Dražen Grmek u Hrvatskoj medicinskoj bibliografiji, gdje je o njemu naveo samo to da je najvjerojatnije rođen u Šopronu u Mađarskoj. No, u Payerovom djelu ijatrokemijskog sadržaja, pod naslovom: Medicina aphoristica, ejusdemquae comentarius; seu Nova theoria medica, kojeg je napisao 1710. i objavio na 124 stranice u Grazu, nalazi se posveta štajerskim redovima i staležima. Iz toga se može zaključiti da je Payer rodom ili podrijetlom Štajerac. Ta posveta glasi: Nihil beatius quam scire, nihil Divinius quam docere (Ništa nije blaženije nego znati, ništa božanstvenije nego poučavati).

Payer je naslijedio Gotefrida pl. Karlega na mjestu varaždinskog gradskog fizika, odnosno zemaljskog liječnika (Inclytorum Regni Croatiae Statuum et Ordinum). Naime,

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

po Karlegovoj smrti (1706.) na njegovo mjesto su se natjecala četiri kandidata: Prvi kandidat je bio Ruperto Slizovius, koji je od polovice 1704. boravio u Zagrebu i koji je zamolio za preporuku biskupa Martina Brajkovića. No, kako nije dobio mjesto varaždinskog zemaljskog liječnika, nastanio se, a potom je djelovao kao liječnik u Celju. Drugi kandidat je bio Ivan Gašpar de Carusi. Preporučio ga je biskupu njegov brat, gradski fizik u Ljubljani Franjo Carusi. Treći molitelj je bio neki liječnik iz Osijeka, kojega je preporučio bosanski biskup Juraj Patačić, a četvrti dotadašnji liječnik grada Kisega, naš Ivan Leopold Payer. On je kićenim pismom od 29. svibnja 1706. zamolio biskupa za mjesto varaždinskog fizika, navodeći da se prije petnaest godina, dakle 1691. obratio na katolicizam. Vjerojatno je prije toga bio protestant. Payer je sasvim sigurno djelovao u Varaždinu više od deset godina, jer se ondje spominje još 1715., kada je trebao biti premješten u Zagreb, ali je zamolio da ostane u Varaždinu, jer nije htio da kojem mlađem liječniku bude podređen u Zagrebu. Tako je ostao još neko vrijeme u Varaždinu. Od 1720. spominje se kao kraljevski i carski liječnik u Petrovaradinu.

Payer je napisao četiri djela medicinsko-kemijskog sadržaja, koji se čuvaju u Metropolitenskoj knjižnici u Zagrebu, od kojih je prvo njegova već navedena doktorska disertacija o medicinskim aforizmima. Za povijest znanosti i vrednovanje Payerovih gledišta najvažnija su: Modicum medicum, sive Regni Sclavoniae thermarum, in inclyto Varadinensi comitatu; ... descriptio (Umjereno je zdravo, ili kratak i jasan opis toplica u slavnoj Varaždinskoj županiji), tiskano u Grazu 1709., a potom ponovno u Zagrebu 1784. i Fundamentum naturae medicatricis adaequantum; seu novum et verum principium theoriae ac praxeos medicae...(Prilagođena osnova prirode lječiteljice ili novi i pravi temelj medicinske teorije i prakse, izložen i objašnjen sažeto i jasno, po unutarnjem i progresivnom prirodnom kretanju, iznalazak koristan i ugodan svim filozofima-liječnicima i onima koji vole zanimljivosti), tiskano 1710., također u Grazu.

Prvo djelo je djelomično prikazano u Jahrbuchu za 2004. godinu, pod naslovom Kemijske analize hrvatskih ljekovitih voda Ivana Leopolda Payera i Mihajla Hinterholzera. Radi se o najstarijoj hrvatskoj balneološkoj knjizi, odnosno o prvoj kemijskoj analizi jedne ljekovite vode, odnosno toplica na tlu Hrvatske.

Istraživanje drugog navedenog djela je pokazalo, kako je već spomenuto, da Payera možemo ubrojiti u sljedbenike znamenitog filozofa i liječnika Paracelsusa, autora brojnih djela, od kojih je većina tiskana gotovo pola stoljeća nakon njegove smrti. Ta djela su privukla sljedbenike, koji su tijekom 16. i 17. stoljeća ostvarili njegovu medicinsku alkemiju, odnosno ijatrokemiju. Tako je kemija postala potrebna medicini i bila je, kao i danas predmet izobrazbe liječnika na sveučilištima. Doba ijatrokemije trajalo je sve do početka 18. stoljeća, kada je kemija postigla svoje znanstvene temelje.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

Tridesetak godina nakon Paracelsusove smrti, snažni paracelsusovski pokret okupio je prirodnjake i liječnike po cijeloj Europi, poput Andreasa Libaviusa, Daniela Sennerta, Michaela Sendivogiusa, Johannesa (Joana) Baptista van Helmonta, Franciscusa Silviusa, Otta Tacheniusa, Johanna Glaubera i drugih. Oni nisu bili isključivi poput Paracelsusa. Štoviše, često su ga osporavali, ali su zadržali njegova osnovna gledišta o ulozi kemije u medicini.

Premda Payer u svom djelu: Prilagođena osnova prirode lječiteljice ili novi i pravi temelj medicinske teorije i prakse...nije naveo tko mu je bio autoritet i od koga je prihvatio novi temelj medicinske alkemije, istraživanja gledišta Paracelsusovih sljedbenika pokazuju da se Payer uglavnom ugledao na Flamanca Johannesa (Joana) Baptistu van Helmonta (1579.- 1644.). Četiri godine nakon njegove smrti van Helmonta, sin mu je objavio 1648. u Amsterdamu sabrana djela, pod naslovom: Ortus medicinae (Osvit medicine). To djelo je bilo nekoliko puta tiskano i prevedeno na engleski, francuski i njemački. Njemačkim prijevodom se vjerojatno služio i naš Payer. Prema Thorndiku, van Helmont je nastavio Paracelsusovu reformu medicine i postao drugim, boljim Paracelsusom 17. stoljeća. U kemiji je dao priloge od povijesne vrijednosti. Kritizirao je i ispravljao Paracelsusa u namjeri da ga popravi, a ne da ga odbaci. To se prvenstveno odnosi na reformu peripatetičkih gledišta o četiri počela: zemlji, vodi, zraku i vatri te o četiri svojstva: hladnoći, vlažnoći, toplini i suhoći. Slično van Helmontu i naš Payer izlaže kritiku Paracelsusovih gledišta o četiri počela i četiri svojstva, pa kaže: „Sa sobom se ne slaže (Paracelsus) zato što priznaje da postoje četiri počela koja su dostatna za nastanak svih stvari, i od kojih nastaju stvari koje su svakom od njih podređene. S druge strane on govori i o načinu na koji se četiri počela izvlače iz pojedinih stvari: tvrdi da voda, zrak i vatra destilacijom izlaze uvis, a zemlja ostaje na dnu - time priznaje da niti jedna druga supstancija nije smiješana u predmete.“ I dalje, Payer zaključuje: „Tako se s druge strane pokazuje da se ona (počela) ne mogu naći u svakoj složenoj stvari te da se mogu dalje dijeliti i svesti na jednostavnije, udaljenije i svima zajedničke elemente.“

Pored navedena četiri počela zemlje, vode zraka i vatre, od kojih su građene sve stvari svijeta, Paracelsus je uveo i tzv. tria prima (tri prva), koja čine svojstva, lice ili put određene stvari. Ta tri prva ujedno osiguravaju povezanost i istovjetnost makrokozmosa (velikog svijeta) i mikrokozmosa (čovjeka). To su sumpor, koji odgovara duhu, živa, koja odgovara duši i sol koja odgovara tijelu. Poput van Helmonta i Payer osporava Paracelsusove poglede o trima principima, pa kaže: „Kemičari iznose druge principe i daju im poznata imena žive, sumpora i soli – vjeruje se da su oni preuzeti od Hermesa Trismegistosa, pa od Bazilija Valentina, Izaka Holanda, Villanove, Lulla, kao i od Paracelsusa, koji je pak proširio značenje tako da obuhvati i biljke i životinje, i učio da sve vuče podrijetlo iz miješanja tih principa, čime je sve zatvorio u sklop tih osnovnih tijela kao u škrinju. Tvrdio je dakle da se sve sastoji od tri prvotna tvarna principa – žive, sumpora i soli, koji se ne pojavljuju samo smiješani, već i u elementarnom obliku,

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

i na nebu (u: Labyrinthus medicorum errantium, glava 3.). A kakva su ta tri jednostavna tijela koja posvuda naziva različitim imenima (De tribus primis essentiis), kaže ovo: O trima znajte ovo, koja je forma kojega: jedno je voda, i to je živa; drugo je božanstvo, i to je sumpor, treće je alkalij, i to je od soli. Najvažniji je razlog za ovo mišljenje što se pirotehnijom, odnosno snagom vatre to troje može izlučiti iz pojedinih predmeta. Međutim, ovo je mišljenje toliko nestabilno, da se Paracelsus ne slaže niti sam sa sobom, niti je u skladu, kako se čini, s razumom.“

Poput van Helmonta, Payer je odbacio nauk o četiri počela i tri principa, kao i nauk o prvoj materiji (prima materiae) , kojeg je zastupao Paracelsus. Počela su za Payera bila samo zrak i voda. Vatra i zemlja nisu bila počela, jer vatra nije tvarna, a zemlja nastaje od vode. Od počela zraka ništa ne nastaje. On je samo sredina, medij u kojem se pojave događaju. No, s vodom dolazi sjemenje ili ferment, koji joj daje svojstvo počela, svojstvo da se može oblikovati u druge tvari. Tako Payer kaže: „Prema tome, utvrdili smo da su samo dva prvotna elementa – voda i zrak, premda stvaranje ni jednog od njih nije izričito opisano u Svetom pismu, i to zato što je oboje sadržano u sklopu neba. Ti pak prvostvoreni elementi nikad se ne mogu mijenjati jedan u drugi; stoga zemlju ne ubrajamo u prvotne elemente, jer zemlja može prijeći u vodu ako je lišena njezine esencije. Zatim, čvrsto vjerujemo da je voda čistije i jednostavnije tijelo, jer voda nikad ne prelazi u zemlju, osim kad voda djelovanjem sveopćeg duha pokreće i plodi svo sjemenje i tada preuzima ulogu složene tvari, prije negoli postane zemlja ili pijesak. Prema tome, voda je causa materialis i princip svih stvari i tijela u prirodi; iz nje sve nastaje i u nju se sve na koncu razlaže“. Treba navesti da je Payer, poput van Helmonta, vodu kao počelo uzeo prema Postanju u Starom zavjetu, a ne prema grčkom filozofu Talesu, kojeg je smatrao poganinom. Tako Payer kaže: „Drugo: da je tmina prekrivala lice bezdana i da je bezdan tako okruživao vode, da su već tada nebeske vode povezane s našima stvarale nad zemljom bezdan nepregledne dubine; nad tim bezdanom voda lebdio je duh Gospodnji (vjerojatno stvoren da bude duša svijeta, kod ljudi nazivan zrakom, kako će se pokazati niže), kako bi putem svojega blagoslova ispunio novo stvorenje bezbrojnim sjemenjem svih stvari i vrsta“. Treba istaknuti da je Payer, premda je preuzeo većinu van Helmontovih gledišta, otišao i korak dalje. Naime u svojim prirodnofilozofijskim promišljanjima, Payer je, za razliku od van Helmonta, izložio kritici i najnoviju atomističku teoriju o građi tvari iz njegovog doba. Tako je osporavao Demokritova, Anaksagorina, Gassendijeva i Descartesova gledišta o atomima kao najsitnijim česticama tvari.

Na temelju navedenog Ivana Leopolda Payera možemo ubrojiti u sljedbenike Paracelsusa u zapadnoeuropskoj znanosti druge polovice 17. stoljeća. Njegovi pogledi o vodi kao počelu, koje u sebi nosi sjemenje svih stvari svijeta, vjerojatno su ga potaknuli da načini i prvu kemijsku analizu termalne vode Varaždinskih toplica, koju je objavio pod naslovom Modicum medicum, sive Regni Sclavoniae thermarum... (Umjereno je

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

zdravo ili kratak i jasan opis toplica u slavnoj Varaždinskoj županiji) u Grazu, 1709. godine.

Ta analiza je najstarija analiza jedne mineralne, odnosno termalne vode na tlu Hrvatske. Nastala je točno prije 300. godina, pa je tako Payer autor najstarije hrvatske balneološke knjige. Naime, u hrvatskoj povijesnoj prirodoznanstvenoj literaturi navodi se da su prvu analizu ljekovite vode Varaždinskih toplica načinili Cranz i Lalangue. Po nalogu kraljice i carice Marije Terezije, vladin savjetnik i bečki profesor Heinrich Johann von Cranz je na temelju poslanih uzoraka načinio analizu 190 ljekovitih voda i vrela u Austrijskoj carevini. Sažeti prikaz njegove knjige na latinskom, objavljen je i na njemačkom jeziku pod naslovom Die Gesundbrunnen der Oesterreichischen Monarchie u Beču 1777. godine. Uzorak za analizu Varaždinskih toplica mu je poslao Ivan Krstitelj Lalangue (1743.-1799.), koji je naslijedio Payera i djelovao kao županijski liječnik u Varaždinu, a istaknuo se i kao banski liječnik i organizator zdravstva. Smatra se da je Lalangue začetnik medicinske književnosti na hrvatskom jeziku. On se također, sedamdeset godina nakon Payera, bavio analizom hrvatskih ljekovitih voda te je objavio knjižicu Ispisivanje vrachtvenih vod horvatskoga i slavonskoga orsaga (Zagreb, 1779.). Von Cranz i Lalangue nisu spomenuli i nisu znali za Payerovu analizu vode Varaždinski toplica, načinjenu čak sedamdeset godina ranije.

Payerovo djelo o kemijskim svojstvima vode Varždinskih toplica iz 1709. godine je pretiskano i objelodanjeno, u nepromijenjenom izdanju, u Zagrebu sedamdeset i pet godina kasnije (1784.). Čuva se u Metropolitanskoj knjižnici, pod oznakom Rimpressum Litteris Kotscheianis. Napisano je u 26 poglavlja, a na kraju se nalazi Dodatak u 12 poglavlja o uporabi mineralnih voda kiselica, pod naslovom Cautaleo pro Acidulis utiliter bibendis.

Prvo, uvodno poglavlje Payerove analize nosi naslov Pohvala vodi. Payer ga započinje riječima: „Da je voda među svime što je graditeljska Ruka Svemogućega stvorila doista izvanredno djelo, to nitko zdrave pameti ne može zanijekati.“ U 26 poglavlja Payer je izložio opis toplica te fizikalna i kemijska svojstva ljekovite vode. Tako on navodi da ljekovita voda, koja je na izvoru kristalno bistra, poprima crnu boju stajanjem u hrastovoj bačvi. Tu crnu boju Payer smatra dokazom prisustva velike količine sumporne kiseline (spiritus sulphuris) i tzv. željezne zemlje (terrae martialis). Ta zemlja nije kristalizirana, nego je pomiješana s gustom i masnom zemljom i s alkaličnom soli. Stoga je nehomogena. Uparavanjem jedne menzure ljekovite vode, Payer je dobio 28 grana ove zemlje, koja se stajanjem navlažila. U 13. poglavlju Payer navodi da je pokuse s uzorcima termalne vode izvodio insolacijom, evaporacijom, kuhanjem u srednjoj vatri i destilacijom u posudi širokog otvora, a potom je odredio kemijski sastav suhog ostatka. U slijedećem 14. poglavlju naveo je rezultate analize, te je zaključio da voda Varaždinskih toplica sadrži: obilje sumpora, bitumen, naftu, željezni sulfat i nešto alauna. Tek tada ju je počeo propisivati za liječenje. I danas se u

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

kupkama Varaždinskih toplica liječe bolesnici koji boluju od reumatizma, neuralgije, artritisa, poslijeoperativne rekuperacije i drugog.

Svoje djelo, u kojem je izložio prvu kemijsku analizu vode Varaždinskih toplica, Payer je završio riječima: „Na kraju, da ukratko obuhvatim sve: cijeloj je prirodi narav vode tako potrebna, da bez njene pomoći ništa ne bi moglo nastati, ništa rasti, ništa zadobiti završni oblik niti se održati u svojem postojanju ili s vlastitim svojstvima; teško bi se snažno i veliko tijelo moglo opskrbiti nužnom hranom, a iscrpljeno i slabo potrebnim lijekovima.“

Literatura:

I.L. Payer, Modicum medicum sive Regni Sclavoniae thermarum, in inclyto Varasdinensi comitatu; ad venerabile ac antiquissimum Capitulum almae Ecclesiae Zagrabiensis jure dominii spectantium succinta et dilucida descriptio. Annexis Cautelis in acidularum usu observandis, drugo izdanje, Typis haeredum Widmanstadii, Zagreb 1784., prvo izdanje Graz 1709. I.L. Payer, Fundamentum naturae medicatricis adaequantum; seu novum et verum principium teoriae ac praxeos medicae succinte atque dilucide in motu intestino et progressivo naturali demonstratum et explicatum. Inventum omnibus philosophomedicis, et curiositatis amantibus utile, ac delectabile, Typis haeredum Widmanstadii,

Graz 1710. J. Barle, O zdravstvu starog Zagreba (pretisak iz Liječničkog viestnika), Zagreb 1902. D. Grdenić, Povijest kemije, Školska Knjiga i Novi Liber, Zagreb 2001. L. Glesinger, Povijest medicine, Školska knjiga, Zagreb S. Paušek-Baždar, Paracelsus, Filozofija renesanse, Hrestomatija filozofije (ur. E. Banić-

Pajnić), sv. 3, Školska knjiga, Zagreb 1996. W. Pagel, Helmont, Johannes (Joan) Baptista van, Dictionary of Scientific Biography,

Charles Scriber’s, New York 1981., vol. III. Naslovnica drugog izdanja Payerova djela s opisom i prvom kemijskom analizom jedne hrvatske ljekovite vode (Zagreb, 1784., prvo izdanje: Graz, 1709.)

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 183-190 prof. dr. sc. Snježana PAUŠEK-BAŽDAR: Medicinska alkemija Ivana Leopolda ...

Medizinische Alchimie des Ivan Leopold Payer in Varaždin zu den anfängen der aufklärung

Zusammenfassung

In der genannten Arbeit wird die medizinische Alchimie, Iatrochemie oder Chemiatrie als Behandlungen mit, mittels alchimistischen Methoden hergestellten Chemikalien, bestimmt. In die europäische Wissenschaft wurde sie vom berühmten Paracelsus im 16. Jahrhundert eingeführt und sie entwickelt sich durch zwei Jahrhunderte in europäischen Zentren. Die Rezeption der Standpunkte von Paracelsus in Kroatien finden wir in den Werken des Arztes aus Varaždin, Ivan Leopold Payer, der sie am Anfang des 18. Jahrhunderts (1709 und 1710) schrieb. Dargestellt wird, dass Payer hauptsächlich die naturphilosophischen Standpunkte des Anhängers von Paracelsus, des Flamanen Jean Baptist van Helmont über die Rolle und Bedeutung des Wassers in der Natur und im Menschenleben, übernahm. Das bezieht sich besonders auf die Rolle der Mineral- und Thermalwasser, in denen die chemischen Stoffe aufgelöst sind und die deswegen wichtig für die Erhaltung der Gesundheit und die Krankheitsbehandlung sind. Gerade diese Standpunkte bewegten Payer dazu, die erste chemische Analyse eines kroatischen Heilwassers, die Analyse des Wassers aus den Bädern von Varaždin, zu fertigen und veröffentlichen (1709). Diese Analyse wurde 68 Jahre vor der von Heinrich von Cranz (1777) veröffentlichten Analyse und 70 Jahre vor der Analyse von Jean Baptiste Lalangue (1779) gemacht. Von Cranz und Lalangue hatten weder Kenntnis von Payers Analyse, noch erwähnten sie diese.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ

Split

UDK 904(497.5 Solin)”652”

Austrijanci istraživači antičke Salone

Tijekom I. stoljeća st. ere Rimljani su zauzeli istočnu obalu Jadranskog mora. Pokorili su starosjedilačka ilirska plemena i organizirali prostranu provinciju Dalmaciju. Na sredini obale u današnjem Solinu nalazilo se naselje koje se zbog svojih prirodnih pogodnosti ubrzo razvilo i postalo glavnim gradom čitave provincije. Grad Salona postao je u kasnoj antici ishodište prometa i trgovine prema unutrašnjosti Balkanskog poluotoka. U njemu su se susretali brojni ljudi različitih kultura i vjera iz raznih krajeva Rimskog carstva. To je bio i značajan grad širenja kršćanskog kulta. Iz tih vremena sačuvani su brojni ostaci građevina, nekropola i epigrafski spomenici koji su odavna privukli pozornost znatiželjnika. Sustavna istraživanja započela su u doba austrijske uprave početkom XIX. stoljeća. Radove na terenu uglavnom je vodio Arheološki muzej u Splitu, a posebna pozornost je posvećena ranokršćanskim spomenicima. U članku se prikazuje i analizira doprinos znanstvenih ustanova u Beču: Središnjeg povjerenstva za istraživanje i očuvanje spomenika, Austrijskog arheološkog instituta i Sveučilišta na tumačenju, nalaza ostataka Salone, i njihovoj publikaciji. Veliki doprinos u tome su dali H. Kähler, A. Conze, A. Helfert, R. Schneider, E. Reisch, R. Egger. i W. Kubitschek. Osim znanstvenog doprinosa, njihovo djelovanje je bilo izuzetno u smislu upoznavanja europskih kulturnih krugova s povijesnim zbivanjima, gospodarskim, graditeljskim i umjetničkim dostignućima jednog od najznačajnijeg centra stare civilizacije na Balkanskom poluotoku.

Ključne riječi: Provincija Dalmacija, rimska kolonija Salona, antičko graditeljstvo, ranokršćanski spomenici

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

U ekspanzionističkoj politici Rimljani su tijekom I. stoljeća st. ere zauzeli istočnu obalu Jadranskog mora. Pokorili su ilirske starosjedioce. Kasnije su nastavili prodor u unutrašnjost Balkanskog poluotoka i formirali provinciju Dalmaciju. Njen teritorij širio se od mora na sjever prema Panonskoj nizini skoro do rijeke Save. Na zapadu joj je pripadao dio Istarskog poluotoka i protezao se na istok pa je zauzimao dio današnje Srbije, Crnu Goru i Albaniju.

Sred obale blizu sadašnjeg Splita nalazila se Salona, na mjestu današnjeg grada Solina u početku naselje Ilira i grčkih kolonista. Kako je imala vrlo dobar geografski položaj, luku u zaštićenom morskom zaljevu, obilje vode iz rijeke Jadro, plodno polje i prirodni put ka unutrašnjosti, brzo se razvila. Postala je glavnim gradom provincije. Računa se da je imala oko 60 tisuća stanovnika. Iz nje su vodili gotovo svi putovi duž obale i u unutrašnjost. Prvobitni rimski grad je okružen bedemima, imao forum, teatar, amfiteatar na zapadu, javno kupatilo i okolo nekropole. S vremenom se proširio u pravcu istoka i zapada pa su i ti dijelovi također zaštićeni zidinama. Tako je nastao živ grad, značajno upravno, kulturno i gospodarsko središte. U njega su se stjecali stanovnici iz mnogih krajeva carstva raznih religija i kultura, posebno trgovci.

U kasnoj antici pojavom kršćanstva postao je važno mjesto širenja nove vjere. Najprije su u III. stoljeću uređeni oratoriji u kojima su se pripadnici novog naučavanja tajno sastajali. Zatim, kada je nakon Milanskog edikta 313. godine kršćanstvo postalo priznata religija, u Saloni su postupno sagrađene velike vjerske građevine. Na sjevernom dijelu istočnog proširenja grada nastalo je kroz IV.-VI. stoljeće prostrano crkveno središte. Sastojao se iz dviju bazilika, trobrodne episkopalne i križne Honorijeve. Sjeverno uz njih su bili krizmaonica, baptisterij i biskupska palača.1

Sjeverno od grada izvan zidina nalazili su se cemeterijalni kompleksi u predjelima Manastirine, Marusinac i Kapljuč. Tu su bili sahranjeni prvi kršćanski mučenici oko kojih su se kasnije pokapali drugi vjernici i gradile se monumentalne bazilike. Postala su čuvena kultna mjesta. Salona je, nakon više od šest stoljeća prosperiteta, kriza i napada, pala pod udarima Avara i Slavena za njihovog prodora početkom VII. stoljeća. Razorena je i nikada nije više nije obnovljena na toj lokaciji. Pridošlice su naselili područje istočno od nje.

Salona je najvažniji antički lokalitet u Dalmaciji. Ostaci zidina i zgrada odavna su privlačili znatiželjnike. Tako ih opisuje talijanski putopisac Alberto Fortis u svom djelu o putovanju po Dalmaciji u drugoj polovici XVIII. stoljeća.2

Tijekom XIX. stoljeća država i struka posvetili su veliku pozornost njenom proučavanju. Već za prve uprave Dalmacijom 1805. godine Austrijska vlast je pokazala interes za njene antičke spomenike. Godine 1805. imenovalo je predsjedništvo

1 Željko Rapanić: Solin do VII. stoljeća. Prošlost i spomenici Solina, Solin 1971. 29-31. 2 Alberto Fortis: Viaggio in Dalmazia. Venecija 1774. 42-45.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Položaj antičkog grada Salone u dubokoj morskoj uvali Kaštelanskog zaljeva i Dioklecijanove palače na mjestu današnjeg Splita (Spalatum)

Plan Salone glavnog grada rimske provincije Dalmacije. U sredini je najstariji dio, a sa strana prema zapadu i istoku kasnija proširenja. S istočne i južne strane su rukavci i ušće rijeke Jadro te luka. Na sjeveru izvan zidina su tri ranokršćanska cemeterijalna kompleksa

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

pokrajinske vlade trogirskog plemića Ivana Luku Garagnina konzervatorom. Car je osobno htio zaštititi spomenike od uništenja i želio da se otkriju oni još uvijek zatrpani pod zemljom. Najvrjedniji predmeti trebali su se predati Kabinetu za Dalmaciju, kojeg je car namjeravao osnovati pri muzeju u Beču. U radu je Garagnin bio podređen civilnom i vojnom guverneru generalu Thomasu Bradyju. Uz ostalo on je izvršio i dva iskapanja u Solinu. Nisu dali neke značajnije rezultate pa su ubrzo su obustavljena.3

Sustavnije istraživanje ruševina Salone počelo je nakon odlaska Francuza iz pokrajine nastupom druge austrijske uprave. U proljeće 1818. godine car Franjo I. je posjetio Dalmaciju. Pokazao je živo zanimanje za njene spomenike i odlučio staviti ih pod osobnu zaštitu. O tome je ostavio detaljan opis. Posjetio je i razgledao Split, a odatle 14. svibnja otišao u Solin. Jahao je na konju, jer je put do starina vodio stazama kojima nisu mogle proći kočije. Tom prilikom nađen je u Solinu u njegovoj prisutnosti sarkofag od domaćeg vapnenca sačuvan u jednoj udubini u hridi. Na njegovoj prednjoj strani je reljef. Na njemu su prikazana tri pothvata Herkulova junaka iz grčke mitologije. Prvi je kako Heraklo izvlači psa Kerbera iz Podzemlja, zatim kako izvodi Alkestu iz Podzemlja te Heraklo kako donosi zlatne jabuke iz vrta Hesperida.4 Nešto kasnije ta udubina je uređena u crkvu sv. Kaje pape i ispovjednika rodom Solinjanina koji je bio u rodu s Dioklecijanom. Car je naveo: Mi smo se onda odvezli u Solin cestom prema Trogiru, kao da ćemo u Trogir. Lijevo i desno od puta ležali su pojedini pravi sarkofazi ili njihovi poklopci. Na putu desno nalazi se komad zida od četverouglasta kamenja, duž puta. Poslije oko pola sata vožnje, desno od puta, ide se nekoliko stotina koraka nekim maslinikom i dođe do jedne male pećine, izdubene u litici. Tu se nalazi jedan veliki sarkofag koji zauzimlje čitavu pećinu po širini. Na prednjoj strani sarkofaga je lijep i velik basrelijef, koji je već ponešto oštećen. Poklopca više nema. Pored pećinom vidi se četverougao od kamenja, što, čini se, predstavlja temelje nekog malog hrama koji se izdizao pred spiljom. Na tom području nalazi se i i mala oslikana spilja. No slike su jedva vidljive.

Franjo I. je ustvari pisao o zapadnoj salonitanskoj nekropoli Hortus Metrodori koja se nalazi uz cestu prema Trogiru. Opisao je nadalje hridinu pred kojom je kasnije sagrađena crkva sv. Kaje.

Na tom putu cara je pratio direktor carskog muzeja u Beču Anton Steinbüchel von Rheinwall koji je 1817. godine postao profesorom arheologije i numizmatike u Beču. Sakupio je natpise u Solinu te ih objavio u Wiener Jahrbücher. Tada je u Splitu osnovan Arheološki muzej s osnovnim ciljem istraživanja i zaštite Salone. Prva zgrada je podignuta 1821. godine. To je bila prizemnica klasicističkih oblika

3 Danica Božić Bužančić: Počeci zaštite spomenika i sabiranja umjetnina u Dalmaciji. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Split 1970. sv. 18, 155-158. 4 Ivan Pederin: Franjo I. i počeci antičke arheologije u Hrvatskoj. VAHD 78/1985. 140-141. – Frane Bulić:

San Cajo Papa e confessore. BASD XXXIX/1916. 91.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

prislonjena s vanjske strane na istočni zid Dioklecijanove palače. Kasnije je sagrađena nova sjeverno od grada po nacrtima austrijskih arhitekata Friedricha Ohmanna i Augusta Kirsteina.5

Početna istraživanja u Saloni vodili su domaći stručnjaci ravnatelji Arheološkog muzeja posebno Carlo Lanza, Frane Carrara i Frane Lanza. Kasnije ih je s velikim uspjehom nastavio Frane Bulić. Tada su se uključili i znanstvenici iz Beča, i nešto manje iz Njemačke. Oni su se uglavnom bavili teoretskim interpretacijama i prostornom rekonstrukcijama iskopanih temelja građevina. Pomagali su pri čitanju i tumačenju pronađenih natpisa u kamenu. Samo u izuzetnim slučajevima su nešto i iskapali kako bi dopunili činjenice. Drugi njihov doprinos je bio u tome što su pišući o spomenicima istočnog Jadrana, opisivali i salonitanske starine.

Još 1846. godine otkopao je Carrara Porta Caesarea - monumentalna vrata sred istočnog zida najstarijeg dijela grada. Sastoje se iz središnjeg kolnog prolaza i dvaju užih za pješake. S vanjske strane bočno su poligonalne kule. Dosta kasnije je Heinz Kähler, mladi njemački arheolog i povjesničar umjetnosti školovan u Freiburgu (Tetenbüll 1905.- Keln 1974.) detaljno istražio građevinu tijekom dužeg boravka u Splitu. Poduzeo je i manja iskapanja južno od gradskih vrata koja su rezultirala bitnim nalazima za datiranje vremena njihove gradnje. Pronašao je i jedan zdenac. Napravio je njihov tehnički snimak i rekonstruirao izvorni izgled. Rezultate je objavio

Heinz Kähler, rekonstrukcija istočnih gradskih vrata najstarijeg dijela grada Porta caeserea. U sredini su kolski i pješački prolazi, a sa strana visoke poligonalne obrambene kule

5 Neda Anzulović: O historijatu gradnje arheološkog muzeja u Splitu. VAHD LXXV/1981. 163-193.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Ranokršćanski centar na sjevernoj strani istočnog novijeg grada iz IV.-VI. stoljeća.

Pogled sa zapada, od lijevo prema desno: baptisterij, krizmaonica, trobrodna bazilika, križna Honorijeva bazilika, a ispred spojni narteks. Rekonstrukcija Williama Gerbera 1940. godine.6 Edmund Weigand nije se složio s tim, a posebno s datacijom. Kähler se bavio također zidom na kojemu su bila vrata te okolnim ostacima vodovoda. To je bilo upravo iza vremena kada je stipendijom Njemačkog arheološkog instituta 1930.1931. boravio u Francuskoj, Španjolskoj, Grčkoj, Italiji Maloj Aziji. Nakon povratka u domovinu od 1936. godine radio je Pergamonskom muzeju u Berlinu.

Daljnji napredak bavljenjem nasljeđem u čitavoj državi pa i Saloni bio je od sredine XIX. stoljeća kada je u Beču osnovano Središnje povjerenstvo za istraživanje i očuvanje umjetničkih i povijesnih spomenika. Ono je imalo glavno tijelo, a u pojedinim dijelovima zemlje dopisnike i konzervatore čija je služba bila počasna. Povjerenstvo je 1856. godine pokrenulo izdavanje stručnog godišnjaka Mittheilungen der keiserl. königl. Central- Commissionn zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale. U njemu su objavljivane vijesti o istraživanjima u Dalmaciji. Veći broj ih je o Saloni s napisima o istraživanju ranokršćanskih bazilika, raznim nalazima, natpisima i sarkofazima.7 Među njima zanimljiva je obavijest koju je objavio konzervator Splitskog okružja profesor Mihovil Glavinić. Izvijestio je 1873. godine da je na jednoj njivi uz cestu Solin-Trogir nađen veliki broj od 48 posuda različitog oblika. Pretpostavio je da se tu nalazio podrum iz rimskog doba za čuvanje vina ili radionica glinenih posuda.8

Godine 1870. Alexander Conze je utemeljio katedru za klasičnu arheologiju na Sveučilištu u Beču. Tek što je počeo tu djelatnost, usmjerio je pozornost na antičke

6 Kähler: Die Porta caesarea in Salona. VAHD LI/1930.-34. (tiskano 1940.) 1-47 7 Register zum Jahrbuch 1856-1861 und zu den Mitteilungen 1856-1902 der k. k. Zentral-kommission für

Kunst-und- historische Denkmale. Beč 1909. 91. 8 Gefäss-Fund in Dalmatien. Mittheilungen der k. k. Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale, Beč XVIII/1873. 336.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Velike terme, javno kupatilo u istočnom dijelu Salone. Zgrada je kasnije prenamjenjena za potrebe kršćanskog kulta. Rekonstrukcija W. Gerbera spomenike u pokrajinama Monarhije koje su nekada bile dio Rimskog carstva, posebno u Dalmaciji. Među njegovim učenicima bio je i arheolog Frane Bulić. Za vrijeme svog osmogodišnjeg profesorovanja bio je dva puta u Splitu i Solinu i tamo ostao po više dana. To je bilo u proljeće 1871. u društvu s profesorom W. Budeom. Privukao ga je sretan nalaz dvaju sarkofaga s reljefnim prikazima Hipolita i Fedre te Dobrog pastira. Ta dva dragulja antičke skulpture nabavio je poslije Arheološki muzej u Splitu za što je imao glavnu zaslugu upravo Conze. Tim dvjema umjetninama dao je prednost pred onim koje su nađene u drugim krajevima u svom prvom radu Drei sarkophage aus Salone. To djelo predstavljen je 15. svibnja 1872. na Akademiji znanosti.9

Početkom 1873. godine tri profesora iz Beča dr. Alexander Conze, arhitekt Alois Hauser i arhitekt George Niemann bili su na znanstvenoj ekspediciji na grčkom otoku Samotraki. Njima se kasnije na drugom putovanju pridružio dr. Otto Benndorf. O tome su u dvije knjige napisali opsežno djelo.10 Po odredbi Ministarstva za bogoštovlje i nastavu na povratku početkom srpnja na više su se dana zaustavili u Splitu. Tu su doputovali ratnim parobrodom korvetom Zriny koja im je bila na raspolaganju za vrijeme čitavog putovanja na Orjent. Zajedno s Mjesnim odborom utvrdili su stanje Dioklecijanove palače i ruševina Salone. Na ovom zadatku bio je u njihovoj pratnji Bulić tada već apsolvent filologije i arheologije u Beču. Nakon toga su u listopadu podnijeli vlastima izvještaj i predložili što bi trebalo učiniti. To je bila

9 Conze je 1878. otišao u Berlin gdje je imenovan generalnim tajnikom Njemačkog arheološkog instituta. Preminuo je u dubokoj starosti 19. srpnja 1914. godine u Grunewaldu kod Berlina. Frane

Bulić: Alessandro Conze. BASD XXXVII/1914. 132-141. – Rad o sarkofazima je objavljen u serijskoj publikaciji Römische Bildwerke einheimischen Fundorts in Österreich, Beč 1872. I. svezak, 1-20. 10 Alexander Conze, Alois Hauser, George Niemann: Acrhaeologische Untersuchungen auf Samothrake.

Beč 1875. – Alexander Conze, Alois Hauser, Otto Bendorff: Neue archaeologische Untersuchungen auf

Samothrake. Beč 1880.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

velika prekretnica u odnosu na zaštitu spomenika. Tada je nastalo i dugogodišnje prijateljstvo između članova ekspedicije i Bulića. 11

Zaslugom dugogodišnjeg predsjednika Središnjeg povjerenstva za stare spomenike u Beču dr. Josepha Alexandera von Helferta radilo se na iskapanju i istraživanju mnogih lokaliteta među njima Dioklecijanove palače u Splitu i Salone.12 Koncem XIX. stoljeća osnovane su u Beču znanstvene ustanove koje su omogućile sustavno istraživanje. Pored katedre za klasičnu arheologiju, 1876. godine otvorena je katedra epigrafije pod profesorom Hirchofeldom, a iduće godine Arheološko-epigrafski seminar je počeo izdavati svoje glasilo Archaeologisch- Epigraphische Mittheilungen aus Oesterreich, kojem je naslovu kasnije na kraju dodano -ungarn . Zatim je 1898. godine, osnivan Austrijski arheološki institut pod upravom Ottona Bendorfa s ciljem nadzora arheoloških istraživanja koja je potpomagala država. Do tog vremena ih je u Dalmaciji vodio konzervator kao organ Središnjeg povjerenstva, osobito u Solinu. Tada su prešla u djelokrug Instituta i ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu, dok je održavanje i popravljanje spomenika ostao i dalje zadatak konzervatora. Godišnjak Arheološkog instituta Jahresheshefte des Oesterreichiscen arhäologischen Institutes bavio se i Dalmatinskim spomenicima. U njemu su Bulić, Schneider i Egger pisali o Saloni.

Ravnatelj Dvorskog muzeja i kasnije drugi direktor Austrijskog arheološkog instituta u Beču prof. dr. Robert von Schneider boravio je prvi put u rujnu i listopadu 1884. godine u Dalmaciji zajedno s Ottonom Hirschfeldom profesorom grčke i latinske epigrafije na Sveučilištu u Beču i Carlom Maisnerom bibliotekarom na Sveučilištu.13 Putovali su od sjevera ka jugu. Više dana su se zadržali u Splitu i razgledali stare spomenike uz pratnju Frane Bulića. Odatle su odlazili izlete duž obale i po otocima. Hirschfeld je u dogovoru s Akademijom znanosti u Berlinu prikupljao građu za sastavljanje knjige Corpus inscriptionum Latinarum. Glavni posao je bio ponovno pregledati i sistematizirati natpise koje je Bulić otkrio na ranokršćanskim bazilikama u Solinu.14 Sve to je potaklo Schneidera da 1893. godine objavi članak o povijesti i umjetnosti triju gradova nekadašnjih rimskih kolonija na Jadranu Aquileje,

11 Sull isolamento e restauro del Duomo di Spalato. BASD I/1878. 9. 12 Frane Bulić: Giuseppe Alessandro Barone de Helfert. BASD XXXIII/1910. 184-185. 13 Schneider je učenik profesora A. Conzea. Bio je profesor Sveučilišta u Beču, član Arheološkoepigrafičkog seminara i Povjerenstva Dioklecijanove palače u Splitu. Preminuo je 24. listopada 1909.

Frane Bulić: Roberto Schneider. BASD XXXII/1909. 180-183. 14 Frane Bulić: Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji kroz zadnji milenij. Zbornik Matice hrvatske, Zagreb 1925. 126. – Ospiti illustri. BASD VII/1884. 135.- Otto Hirschfeld: Inschriften.

Archaeologisch-epigraphische Mittheilungen aus Oesterreich-ungarn, Beč 1885. 1.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Pule i Solina. Zatim je zajedno s Bulićem 1900. napisao članak o dvjema skulpturama iz Solina koje se nalaze u Arheološkom muzeju u Splitu.15

Otto Hirschfeld je za boravka u Dalmaciji skupljao i prepisivao antičke natpise koje je objavio u Archaeologisch-epigraphische Mittheilungen aus Oesterreich-ungarn.16

Na 20.-22. kolovoza 1894. godine na poticaj Frane Bulića održan je u Splitu i Solinu Prvi međunarodni kongres starokršćanske arheologije što je bio izuzetan događaj. Prisustvovali su eminentni znanstvenici iz mnogih europskih zemalja. Sudjelovali su i Austrijanci. Otto Benndorf je zastupao Ministarstvo za bogoštovlje i nastavu. On je bio prvi ravnatelj Arheološkog instituta i dugogodišnji profesor arheologije na Sveučilištu u Beču. Među njegovim učenicima bio je i Bulić neki drugi mladići iz Dalmacije. Pored Benndorfa u radu kongresa su bili i brojni profesori iz Beča među njima dr. Henrich Swoboda, arh. Alois Hauser, prof. dr. G. A. Neumann, Wilhelm Neumann i dr. Josef Mantuani. Među Nijemcima je sudjelovao prof dr. Nicolo Müller iz Berlina.17

Od istraživača koji su se bavili Dalmacijom, posebno Salonom, bio je i Eugen Bormann profesor stare povijesti i epigrafije te predstojnik Epigrafičkog seminara na bečkom sveučilištu. U tome je slijedio i Max Dvořák profesor na bečkom sveučilištu predstavnik nove škole povijesti umjetnosti. Djelovao je kao generalni konzervator Središnjeg povjerenstva za istraživanje i očuvanje umjetničkih i povijesnih spomenika pa je u tom smislu mnogo doprinio zaštiti starina u Dalmaciji. U zborniku posvećenom njegovom učitelju Franzu Wickhoffu 1903. godine iznio je zanimljiva razmatranja o solinskim sarkogazima na starokršćanskom groblju na Manastirinama. 18

Na otkrivanju sklopa gradskih bazilika radio je Bulić uglavnom u prvom desetljeću XX. stoljeća.19 Godine 1908. ponudio se mladi inženjer dr. William Gerber, učenik Corneliusa Gurlitta, profesor na Visokoj tehničkoj školi u Dresdenu da će napraviti crteže otkrivenih građevina. O toj namjeri Arheološki institut u Beču je tražio izvještaj od Bulića. Nakon odobrenja Gerber je bio u Solinu i tu boravio od 22.

15 Robert von Schneider: Drei römische Städte, Aquileja, Pola, Salona. Kunstgeschichtliche Charakterbilder aus Österreichischen-Ungarn izdao A. Ilg. Beč 1893. 21-50. – Robert Schneider, Frane Bulić: Zwei

Sculpturen aus Salona. Jahreshefte des Österreichischen archäologischen Instites, Beč III/ 1900, prilog, 203-207. 16 Otto Hirschfeld, Robert Schneider: Bericht über eine Reise in Dalmatien. Arhaeologisch-epigraphische

Mittheilungen aus Oesterreich-ungern, Beč IX/1885. 58- 61. U zajedničkom djelu Hirschfeld je prikazao natpise, a Schneider opisao predmete kao reljefe, skulpture i geme u raznim mjestima. 17 Oton Bendorff. Dan Split 3. I. 1907. 3. – Relazione dal I. Congresso degli archeologi icristiani. BASD 1894. 143-227. 18 Eugen Bormann. VAHD XLV/1922. 183. – Beiträge zur Kunstgeschichte Franz Wickoff. Beč 1903. 1214. – Maks Dvoržak. VAHD XLV/1922. 181. 19 Frane Bulić: Scavi nella Basilica episcopalis urbana a Salona durante gli a. 1905 e 1906. BASD XXIX/1906. 113-192. - Frane Bulić: Scavi nelle Basiliche urbane di Salona durante gli anni 1907, 1908, 1909. BASD

XXXV/1912. 3-32.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

travnja do 22. lipnja 1909. Mjerio je, crtao i fotografirao sve što mu je bilo potrebno za izradu tehničke dokumentacije i publiciranje.20 U tome mu je pomagao muzejski asistent Ivan Znidarčić. Iz zahvalnosti za pomoć Arheološkog muzeja, stavio je na raspolaganje sve brojne nacrte svoga djela. Na Tehničkoj visokoj školi u Dresdenu obranio je doktorsku disertaciju Untersuchungen und Rekonstruktionen an altchristlichen Kulbauten in Salona. U povjerenstvu su bili dvorski savjetnik profesor dr. filozofije i inženjer Cornelius Gurlitt i profesor dr. Robert Bruck. Djelo je objavio u Beču Austrijski arheološki institut 1911. godine. To je bio prvi pokušaj sustavne obrade grupe ranokršćanskih kultnih građevina. Sadrži opis ruševina i njihovo istraživanje, zatim je opisao križnu baziliku, episkopalnu baziliku i okolne kultne građevine.21

Iduće godine objavljena je njegova studija Die altchristlichen Kultbauten im nordösterlichen virtel der Stadt Salona. Tiskao ga je također Austrijski arheološki institut kao prvi svezak serije prikaza rezultata istraživanja Salone Forschungen in Salona. U nešto proširenom i ispravljenom obliku i predgovor koji je napisao Emil Reisch, a uz suradnju Mihovila Abramića i Rudolfa Eggera, izdano je ponovno 1917. godine. Uz kršćanske vjerske objekte kao što su crkva križnog tlocrta i episkopalna bazilika, prikazane su i okolne rimske svjetovne građevine. Na kraju je opisan gradski sustav vodovoda i kanalizacije. Među njima su i Velike terme javno kupatilo te stara gradska vrata Porta caesarea.22

Djelo je izazvalo veliku pozornost, ali i poneku kritiku. O njegovoj pojavi pisao je i Z. Zailler znanstvenik iz Pariza.23 O knjizi je obavijestio arheolog Jacques Zeiller na sjednici društva Société nationale des Antiqaires de France u Parizu 15. lipnja 1921. godine pa je njegovo izlaganje i objavljeno u društvenog glasilu i u splitskom VAHDu.24 Na pojedinosti se osvrnuo i ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu dr. Mihovil Abramić 1935. godine.25 Prigovorio je da je autor pristupio obradi teme više s arhitektonskog stajališta, zanemarivši donekle povijesne i arheološke aspekte pa mu rekonstrukcije izvornog izgleda bazilika nisu potpuno utemeljene. Gerber je proširio je istraživanja i na druge krajeve. U knjizi, koja je nastala kao rezultat njegovog studijskog putovanja duž jadranske obale od Trsta do Solina, opisao je ruševine Salone i pojedine njene građevine.26

20 Spisi Arheološkog muzeja u Splitu br. 154/1908. i 31/1912. 21 William Gerber: Untersuchungen und Rekonstruktionen an altchristlichen Kultbauten in Salona. Beč 1911. - William Gerber: Die altchristlichen Kultbauten im nordöstlichen Viertel der Stadt Salona. Beč 1912. 22 William Gerber: Die Bauten in nordwestlichen Teile der Neustadt Salona. Forschungen in Salona. Beč 1/1917. 23 Z. Zeiller: Forschungen in Salona. VAHD XL-XLII/ 1922. 126-129. 24 Bulletin de la Société nationale Antiquaires de France, Pariz 2. tromjesečje 1921. 226-231. 25 Mihovil Abramić. Forschungen in Salona. Jugoslavenski istoriski časopis, Ljubljana, Zagreb, Beograd

I/1935. 88-92. 26 William Gerber: Altchristliche Kultbauten istriens und dalmatiens. Dresden 1912. 118-122.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Manastirine najznačajniji ranokršćanski cemeterijalni kompleks koji se nalazi sjeverno od grada.

Nad starijim memorijama podignuta je u VI. stoljeću velika trobrodna bazilika s polukružnom apsidom. Na tom mjestu je pokopan mučenik biskup sv. Dujam. Okolo je prostrana nekropola

Povjesničar umjetnosti Hans Folnesics (Beč 1886.-1922.) proučavao je spomenike Dalmacije. Zajedno s Leom Planiscigom ravnateljem kiparskog odjela Kunsthistorisches Museuma u Beču priredio je i 1916. godine objavio reprezentativno djelo s velikim slikovnim tablama o spomenicima na primorju počevši od Aquileje do Krka. U njemu donosi i kapitel iz Salone kao komparativni primjer.27

Čvrste veze koje je uspostavio Bulić sa znanstvenim ustanovama u Beču, održavale su se i kasnije nakon raspada Austro-Ugarske kada je Dalmacija ušla u sastav Jugoslavije.

U taj mlađi naraštaj znanstvenika spada Rudolf Egger (Bruck na Muri 1882. – Beč 1969.). Bio je profesor stare povijesti i epigrafike na Sveučilištu u Beču. Istraživao

27 Hans Folnesics i Leo Planiscig: Bau-und Kunst- Denkmale des Küstelandes. Beč 1916. 18-19.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

je antičko i kasnoantičko razdoblje naročito na području Alpa i Balkana. Bavio se dosta Salonom. Godine 1919. objavio članak o natpisu iz Solina u kojemu se spominje do tada nepoznati namjesnik u rimskoj provinciji Dalmaciji.28 Izučavao je ranokršćanske spomenike na Manastirinama i na Kapljuču. Na baziliku u Manastirinama osvrnuo se 1924. godine u Bulićevom zborniku.29 Ruševine na Manastirinama odavno su privukle stručnjake,

Bazilika pet mučenika na Kapljuču. Rekonstrukcija danskog arhitekta Ejnara Dyggvea ali tek je Bulić prišao njenim temeljitim istraživanjima 1880. godine.30 Tu se nalaze građevine iz raznih vremena. U početku vila rustika. Nakon što je na tom mjestu sahranjen sv. Dujam, prvi salonitanski biskup, oko njegovog groba izraslo je postupno kršćansko svetište. Vjernici su nastojali pokopati se što bliže mučeniku. Tako je nastala prostrana nekropola, a nad ranijim malim memorijama sagrađena je u V. stoljeću monumentalna trobrodna bazilika. Početkom VII. stoljeća bila je ruševna pa je za daljnji kult sagrađena nova crkva nad jednim njenim dijelom.

Upravo Manastirinama posvećen je drugi svezak djela Forschungen in Salona tiskan 1926. godine. Sadrži Eggerov rad o najvećem ranokršćanskom groblju u Solinu. Za to je iskoristio rezultate istraživanja Frane Bulića koja su se naročito intenzivno odvijala kroz 1912. godinu.31 Predgovor knjizi je napisao profesor dr. Emil Reisch. Egger je opširno prikazao ostatke građevina na toj lokaciji i njihove promjene, tadašnje stanje, opisao je grobove u sarkofazima i komorama s pregledom tipologije te iznio detaljno natpise.32 Osvrt je napisao Jacques Zeiller u Parizu koji je pretiskan u splitskom Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku. 33 Publikacija je

28 Rudolf Egger: Ein neuer Statthalter der Provinz Dalmatia. Jahreshefte des Österreichischen arhäologischen Instituts in Wien. Beč XIX-XX/1919. 294-322 29 Rudolf Egger: Die Basilica von Manastirine und ihre Gründer. Bulićev zbornik, Zagreb-Spit 1924. 379-386. 30 O tome vidjeti npr. u Frane Bulić: Ritrovamenti risguardanti il cemetero antico cristiano di Manastirine (coemetorium legis sanctae christianae) durante l´ a. 1902. BASD XXV/1902. 110- 112. 31 Frane Bulić: Iscrizioni trovate nel cemetero dei Martiri di Manastirine. BASD XXXV/ 1912. 32-40. 32 Rudolf Egger: Der altchristliche Friedhof Manastirine. Forschungen in Salona, Beč 2/1926. 33 Jacques Zeiller: Forschungen in Salona. Revue archéologique, Pariz lipanj-prosinac 1926, 102-103.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

služila naraštajima kao osnovica za upoznavanje salonitanske kršćanske epigrafije i bila glavna literatura o tom arhitektonskom sklopu. Plan koji je napravio Egger nije bio dovoljno detaljan pa je u novije vrijeme odlučeno da ga se revidira i dopuni. Taj rad počeo je 1984. godine.34

Među cemeterijalnim kompleksima najstariji je onaj na Kapljuču. Utvrđeno je da je na tom mjestu bilo manje pogansko groblje na kojemu se početkom IV. stoljeća počinju ukapati kršćani. Tu su sahranjena i tijela petorice mučenika i to svećenika Asterija i četvorice vojnika Dioklecijanove tjelesne straže. Arhitektonsku cjelinu čini bazilika, više memorija i prostrana nekropola s grobovima različitog oblika. Već u antici na njoj su nastale znatne promjene, ali od svega je sačuvano malo. Istraživao je Bulić, međutim kako nije raspolagao dovoljnim sredstvima, radove je prepustio danskoj misiji koja je tu iskapala tijekom 1922. i 1923. godine. Nove natpise nađene na lokaciji Kapljuč objavio je Egger 1929. godine. Ukupno ih je obradio tridesetak koji su se nalazili na stelama, pločama i kamenim sarkofazima.35

Godine 1939. Austrijski arheološki institut objavio je treći svezak djela Forschungen in Salona kojeg su pripremili bečki profesor Rudolf Egger i danski arhitekt Ejnar Dyggve. Posvećen je ranokršćanskom groblju Marusinac. Djelo je bogato opremljeno ilustracijama i grafičkim rekonstrukcijama kompleksa, a sadržavalo mnoga nova otkrića i razmatranja.36

Naime nešto više od jednog kilometra sjeverozapadno od grada u polju nalazio se ranokršćanski cemeterijalni sklop. Uočio ga je još sredinom XIX. stoljeća ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu Frane Carrara. Otkrio je bogate podne mozaike i pogrebne građevine. Devedesetih godina XIX. stoljeća nastavio je kopati povjesničar don Luka Jelić, a zatim u više navrata don Frane Bulić. Na vidjelo su postupno dolazili novi ostaci zgrada, crkve i prostranog groblja. Da bi slika nalazišta postala što potpunija tridesetih godina XX. stoljeća ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu dr. Mihovil Abramić osigurao je sredstva za daljnje radove. Tako su privedeni kraju pod vodstvom E. Dyggvea. U skučenim domaćim prilikama Austrijski arheološki institut omogućio je prezentaciju iskopina u sjajnoj publikaciji.

Na Marusincu je početkom IV. stoljeća pokopan Anastazije, siromašni tangar, bojadisar tkanina iz Akvileje. Kao sljedbenik Kristov mučen i pogubljen u doba Dioklecijanovih progona. Na lokalitetu je bio mauzolej s kriptom i atrijem te groblje. Od bogate arhitektonske cjeline ostali su sačuvani samo oskudni zidovi, dijelovi

34 Emilio Marin: Revizija starokršćanskog arhitektonskog kompleksa Manastirine, Salona. Linhid, Ohrid 1989. 141-146. - Emilio Marin, Jagoda Mardešić: Revizijsko istraživanje arhitektonskog sklopa

Manastirine. Salona III, Rim- Split 2000. 35 Rudolf Egger: Die neuen Incchriften aus dem Coemeterium am Kapljuč. VAHD L/1828.-29. 13-21. 36 Ejnar Dyggve, Rudolf Egger: Der altchristliche Friedhof Marusinac. Beč 1939. – Ljubo Karaman:

Starokršćansko groblje Sv. Staša u Marusincu u Solinu. Novo doba, Split 25. XII. 1939. 5-6.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Ejnar Dyggve, grafička rekonstrukcija grobnog kompleksa na Marusincu sjeverno od Salone.

Lijevo je mauzolej kršćanskog mučenika sv. Anastazija, a desno trobrodna i otvorena bazilika iz druge faze izgradnje. stupova i poharani sarkofazi.37 Autori novog opsežnog djela razdijelili su sadržaj studije između sebe. Pored uvodne riječi Egger dao detaljan i pregledan prikaz ostataka na Marusincu. Utvrdio je vremenski slijed gradnje i obrazložio da su groblje i mauzolej iz IV. stoljeća, a početkom V. stoljeća ukopište je obnovljeno i sagrađene dvije velike bazilike. Objasnio je njihovu tipologiju, podvrgao je reviziji podatke o životu sv. Anastazija i dodao prikaz svih do tada poznatih a također i neobjavljenih natpisa. Iz četiri rukopisa, od kojih se dva čuvaju u Bruxellesu, a dva u vatikanskoj knjižnici u Rimu, uspostavio stari tekst muke sv. Anastazija.

Ostala poglavlja napisao je Dyggve koji je opisao sačuvane arhitektonske dijelove i grafički je rekonstruirao kameni namještaj. Prikazao je izvorni izgled zgrada. Nadalje je raspravljao o utjecaju mauzoleja sv. Anastazija na domaću ranosrednjovjekovnu arhitekturu.

37 Željko Rapanić: Solin do VII. stoljeća. Prošlost i spomenici Solina, Solin 1971. 37-39.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Mauzolej je četvrtastog oblika na dvije etaže. U podzemnoj dvorani je sarkofag mučenika smješten u polukružnoj apsidi. Prednji dio je bio odijeljen zidom gdje su bili sarkofazi vlasnika imanja Asklepije i njenog muža. Nad njom je cela za obrede. Okolo se rano razvilo kršćansko groblje. Ono je uništeno u vrijeme rušilačkog naleta seobe naroda koncem IV. stoljeća kada su u rimsku Dalmaciju prodrla razna germanska plemena. Kasnije je groblje obnovljeno, a mauzolej koji je bio oštećen, služio je i dalje kao bogomolja. Na sjeveru trobrodne bazilike s mozaicima sagrađena je početkom V. stoljeća posebna vrst crkvene građevine. S tri strane je imala trijemove na stupovima dok joj je srednji dio otvoren, bez krova. Tu su se pokapali imućniji građani.

To značajno djelo izazvalo je komentare domaćih stručnjaka. Tako je dr. Ljubo Karaman pobijao tvrdnju da su vertikalni pilastri izbočeni izvana duž zidova mauzoleja utjecali na slično rješenje kod naših ranosrednjovjekovnih crkvica. Izrazio je suzdržanost u pogledu Dyggveove teze o djelovanju mauzoleja na skupinu ranokršćanskih crkvica i razmatrao pojavu grobnih egzedra na grobljima u Marusincu i Kapljuču u Solinu.38

U Bulićevom zborniku tiskanom 1924. godine, a posvećenom 75. godišnjici njegovog života, Weigand Edmund objavio je članak o mjestu Dalmacije u rimskoj carskoj umjetnosti. Usporedio je dekorativne ulomke s onima iz Italije i Grčke. Uz tekst je priložio i slike kapitela s teatra i Porta caesarea te reljefa Dobrog pastira na jednom kršćanskom sarkofagu iz Salone. 39

Pored austrijskih stručnjaka Salonom su se bavili u manjoj mjeri i Nijemci. Među njima je bio upravitelj povijesnog muzeja u Wiesbadenu, ranije upravitelj Njemačkog arheološkog instituta u Frankfurtu, Emil Ritterling. On je 1925. godine pisao u VAHD o jednom malom ulomku votivne are, koji je objavio Bulić 1906. u istom časopisu.40 Zanimali su se i za druge starine u pokrajini. Tako je povjesničar umjetnosti arhitekt Cornelius Gurlitt (Nischwitz 1850. - Dresden 1938.) profesor na visokoj školi u Dresdenu objavio 1910. godine u Berlinu reprezentativno djelo u dvije knjige o umjetničkim spomenicima Dalmacije. Posvetio ga je Frani Buliću. Prva knjiga obrađuje Solin, Split i Knin. U njoj opisuje i Salonu, posebno ranokršćanske ostatke. Među brojnim velikim tablama s fotografijama nalaze se i četiri koje prikazuju spomenike Solina i to amfiteatar, krstionicu, baziliku na Manastirinama, podne mozaike, kapitele, skulpturu i kamenicu. Publikacija je bila vrlo zapažena pa su

38 Ljubo Karaman: Glose djelu: E. Dyggve und R. Egger, Der altchristliche Friedhof Marusinac. VAHD

LI/1940. 237-255 39 Edmund Weigand: Die Stellung dalmatiens in der römischer Reichkunst. Bulićev zbornik, Zagreb-Split 1924. 87-88 40 Frane Bulić: Iscrizioni Inedite. BASD 1906. 208. - Emil Ritterling: Zur Salonitaner Inschrift. VAHD

XLVII-XLVIII/1924-25. 20-21. – A. M.: Emil Ritterling. VAHD L/1932. 441-442. – Ritterling je bio vrstan stručnjak za vojnu povijest i provincijske uprave Rimskog carstva. Preminuo je 7. veljače 1928. u 68. godini života.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

osvrti o njoj objavljeni.41 Publikacija je izazvala veliku pozornost pa je o njoj napisano nekoliko prikaza u Austriji, Njemačkoj i Jugoslaviji.42

Osim arhitekturom i prostornim uređenjem, stručnjaci iz Austrije su zaslužni i za izučavanje rimske epigrafije i numizmatike u Dalmaciji. U tome se posebno istakao povjesničar i arheolog Wilhelm Kubitschek (Pressburg 1858. - Beč 1936.). Kao generalni konzervator Središnjeg povjerenstva u Beču dosta se bavio tom pokrajinom. Surađivao je s Franom Bulićom u čitanju i tumačenju rimskih natpisa na kamenu nađenih u Saloni. Posebno je zanimljivo njegovo tumačenje jednog ulomka grčkog natpisa 1904. godine. Njegovi ostali dijelovi nađeni su u narednim godinama pa mu se sadržaj mogao točno objasniti. Potekao je iz sredine I. stoljeća st. ere pa je to bio najstariji pisani spomenik do tada pronađen u Solinu.

Isto tako Kubitschek je dopunio i dodatno pojasnio neke natpise pronađene 1906. oko bazilike Urbane. Zatim je 1914. objavio veliki broj natpisa nađenih prethodnih godina prilikom iskapanja amfiteatra, kod Porta caesarea, na položaju zvanom Pet mostova i kod istraživanja nekropole Hortus Metrodori. Pokušao je razriješiti nejasnoće koje su se pojavile u tumačenju sadržaja tekstova, posebno stoga što su pronađeni tek njihovi dijelovi. Njegove rasprave su bile veliki doprinos povijesti antičke Dalmacije.

x x x

U početnim istraživanjima sudjelovali su domaći ljudi. Iako intelektualci, oni nisu bili stručnjaci za povijest, umjetnost, arhitekturu ili arheologiju. Među prvima koji je dobio potrebnu visoku naobrazbu je bio Frane Bulić. On je na Sveučilištu u Beču studirao klasičnu filologiju i arheologiju. Epigrafiju je učio kod prof Hirschfelda.43 U unapređenju društvenih znanosti, posebno na prijelazu XIX. u XX. stoljeće, velika zasluga Frane Bulića je bila što je uspostavio čvrste veze hrvatske arheologije s Europskom. Tako su, uz ostalo, u suradnji domaćih i austrijskih znanstvenika otkriveni i razjašnjeni glavni arhitektonski i epigrafski ostaci značajnog antičkog grada Salone jednog od većih kulturnih i gospodarskih središta u to vrijeme.

BILJEŠKE

Kratice BASD Bullettino di archeologia e storia dalmata, Split VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split

41 Cornelius Gurlitt: Denkmaeler der Kunst in Dalmatien. Berlin 1910. 42 Vidjeti npr. Ein neues Werk uber Dalmatien. Neue freie Presse, Beč 30. X. 1910. 43 Maja Bonačić Mandinić: Nacrt za kronologiju života i rada don Frane Bulića. Don frane Bulić, Split 1984.73

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

Österreicher – Forscher der antiken Salona

Zusammenfassung

Die Römer besetzten im Laufe des I. Jahrhundertes v. u. Z das Ostufer des Adriatischen Meeres. Inmitten des Ufers befand sich Salona in der Nähe der heutigen Stadt Split. Sie hatte gute natürliche Bedingungen und so entwickelte sie sich schnell. Sie wurde zur Hauptstadt der Provinz Dalmatien.

Durch die Erscheinung des Christentums wurde Salona ein wichtiger Ort der Glaubensverbreitung. Es wurden Objekte eingerichtet, in denen sich die ersten Anhänger heimlich trafen. Nach dem Mailänder Edikt im Jahre 313, als der neue Glauben anerkannt wurde, wurden große religiöse Gebäude gebaut. Im östlichen Teil der Stadt entstand durch das IV.-VI. Jahrhundert ein geräumiger kirchlicher Mittelpunkt. Er bestand aus zweier Basiliken, dem Konfirmatorium, dem Baptisterium und dem Bischofspalast. Nördlich von der Stadt befanden sich die Grabstättengebiete in Manastirine, Marusinac und Kapljuč. Hier wurden die ersten christlichen Märtyrer, gefallen zur Zeit des Diokletian, beerdigt und um sie wurden später Gläubige beerdigt und monumentale Basiliken gebaut.

Salona ist der wichtigste antike Fundort in Kroatien. Eine methodischere Forschung ihrer Ruinen begann zur Zeit der österreichischen Verwaltung. Im Jahre 1818 besuchte Kaiser Franz I. Dalmatien und war in Solin. Damals wurde in Split das Archäologische Museum mit dem Grundziel, Salona zu erforschen, gegründet. Die ersten Arbeiten führten einheimische Fachleute, Museumsdirektoren, aus. Später wurden sie von Frane Bulić fortgesetzt. Dann schlossen sich auch Wissenschaftler aus Wien an, die sich mehr mit theoretischen Erörterungen beschäftigten.

Heinz Kähler erforschte genauestens die Porta caesarea – das Tor inmitten der Ostwand des ältesten Stadtteiles. Im Jahre 1873 waren die Professoren aus Wien Dr. A. Conze, die Architekten A. Hauser und G. Niemann auf einer wissenschaftlichen Expedition auf der Insel Samotrake. Sie hielten in Split an, um den Zustand des Diokletian-Palastes und der Ruinen von Salona festzustellen und machten Vorschläge dazu was gemacht werden sollte. Der Direktor des Hofmuseums Dr. R. Schneider verweilte in 1884 zusammen mit O. Hirschfeld, dem Professoren der griechischen und lateinischen Epigraphie an der Wiener Universität, in Dalmatien. Sie besuchten auch Salona. Das veranlasste Schneider dazu, im Jahre 1893 einen Artikel über die römischen Kolonien an der Adria, Aquilea, Pula und Solini zu veröffentlichen. Zusammen mit Bulić schrieb er 1900 einen Artikel über zwei Statuen aus Solin.

Unter den Forschern, die sich mit Solin beschäftigten, war auch E. Bormann, Professor der alten Geschichte und Epigraphie an der Universität von Wien. Darin folgte auch M. Dvořák, Generalkonservator der Zentralen Kommission für Denkmäler. Im Sammelwerk, das er 1903 seinem Lehrer Franz Wickhoff widmete,

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

stellte er die Erörterungen über die Steinsärge von dem Friedhof von Manastirina dar.

An den Forschungen des Gefüges der städtischen Basiliken arbeitete Bulić meistens im ersten Jahrzehnt des XX. Jahrhundertes. Im Jahre 1909. fertigte der Ingenieur Dr. W. Gerber, Professor an der Technischen Hochschule in Dresden, die Zeichnungen der entdeckten Gebäude. An der Technischen Hochschule in Dresden verteidigte er die Doktorarbeit Untersuchungen und Rekonstruktionen an altchristlichen Kultbauten in Salona. Das Werk veröffentlichte das Österreichische Archäologische Institut im Jahre 1911. Das war der erste Versuch einer systematischen Bearbeitung der Gruppe altchristlichen Kultbauten. Im kommenden Jahr wurde seine Studie Die altchristlichen Kultbauten im nordöstlichen Viertel der Stadt Salona veröffentlicht. Das Archäologische Institut druckte auch als erstes Heft der Reihe, in welcher die Ergebnisse der Erforschung Salonas dargestellt wurden, den Titel Forschungen in Salona. In einer etwas abgeänderten Form wurde es 1917 wieder herausgegeben. Außer den christlichen Kultobjekten, wie die Kirche mit kreuzförmigem Grundriss und die episkopale Basilika, wurden auch die anliegenden römischen weltlichen Bauten dargestellt. Unter ihnen sind auch die Großen Thermen sowie das alte Stadttor Porta caesarea.

Die von Bulić mit den wissenschaftlichen Anstalten in Wien geschaffenen Verbindungen wurden auch nach dem Zerfall der Österreichisch-Ungarischen Monarchie aufrecht gehalten. Zu der jüngeren Generation der Wissenschaftler gehört Rudolf Egger, Professor der antiken Geschichte und Epigraphik an der Universität von Wien. Im Jahre 1919 veröffentlichte er den Artikel über die Aufschrift aus Solin, in welcher der bis jetzt unbekannte Statthalter der römischen Provinz Dalmatien erwähnt wird. Er schrieb über die frühchristlichen Denkmäler in Manastirina und auf dem Kapljuč. Über die Basilika in Manastirina schrieb er im Jahre 1924.

Die Ruinen in Manastirina zogen die Fachleute an, aber erst Bulić fing 1880 mit ihren ernsthaften Forschungen an. Nachdem an diesem Ort der hl. Dujam, der erste Bischof von Salona, beerdigt wurde, erwuchs um sein Grab mit der Zeit eine christliche Kultstätte. So entstand eine umfangreiche Nekropole und über den früheren Memoiren wurde im V. Jahrhundert eine monumentale dreischiffige Basilika gebaut. Eben den Manastirina wurde das zweite Heft der Forschungen in Salona mit Eggers Text, gedruckt im Jahre 1926 gewidmet.

Unter den Beerdigungskomplexen ist das älteste auf dem Kapljuč. Auf dem heidnischen Friedhof wurden Anfang des IV. Jahrhunderts Christen beerdigt. Hier wurden auch die Körper der fünf Märtyrer beerdigt. Die Gesamtheit bilden Basilika, mehrere Memorien und eine geräumige Nekropole. Bulić forschte und die späteren Arbeiten überließ er der dänischen Mission, welche hier im Laufe den Jahren 1922 und 1923 Ausgrabungen machte. Neue Überschriften veröffentlichte Egger im Jahre

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 191-210 Dr. sc. Stanko PIPLOVIĆ: Austrijanci istraživači antičke Salone

1929. 1939 druckte das Österreichische Archäologische Institut das dritte Heft der Forschungen in Salona, das von Professor Egger und dem dänischen Architekten Ejnar Dyggve vorbereitet wurde. Es wurde dem altchristlichen Friedhofsgefüge Marusinac gewidmet, das sich nordwestlich von der Stadt befindet. Hier forschten schon früher Frane Carrara und Frane Bulić. Der Direktor des Archäologischen Museums, Dr. Mihovil Abramić, organisierte die weiteren Arbeiten. So wurden sie unter der Leitung von Dyggve zu Ende geführt. In den bescheidenen heimischen Umständen ermöglichte das Archäologische Museum eine Vorstellung der Ausgrabungen in einer glänzenden Publikation.

Auf dem Marusinac wurde Anfang des IV. Jahrhundertes Anastasius, ein armer Gewebefärber aus Aquilea, zur Zeit der Verfolgungen von Diokletian gequält und getötet, beerdigt. Die Autoren des umfangreichen Werkes verteilten den Inhalt untereinander. Egger stellte die erhaltenen Überreste vor. Er stellte fest, dass in dem V. Jahrhundert die Grabstelle erneuert und östlich vom Mausoleum zwei Basiliken gebaut wurden. Er revidierte die Angaben über das Leben des hl. Anastasius und fügte die Darstellung aller Aufschriften hinzu. Dyggve stellte die erhaltenen archäologischen Teile, das ursprüngliche Aussehen der Stadt, dar. Er sprach über den Einfluss des Mausoleums auf die frühmittelalterliche Architektur. In Bulićevom zborniku (Bulićs Sammelwerk), seinem 75. Geburtstag gewidmet, veröffentlichte Weigand Edmund einen Artikel über den Platz Dalmatiens in der römischen kaiserlichen Kunst. Er legte auch Bilder aus Salona bei.

Außer den österreichischen Fachleuten befassten sich, in kleinerem Umfang, auch die Deutschen mit der Stadt Salona. Unter ihnen war der Leiter des Geschichtsmuseums in Wiesbaden, Emil Ritterling. Er schrieb 1925 über eine votive Ära. Der Kunsthistoriker und Architekt Cornelius Gurlitt, Professor an der Hohen Schule in Dresden, veröffentlichte im Jahre 1910 in Berlin das repräsentative Werk über die Kunstdenkmäler Dalmatiens. Er beschreibt auch Salona, besonders die altchristlichen Überreste.

Außer den Gebäuden, erforschten die Fachleute aus Österreich auch die römische Epigraphik und Numismatik in Dalmatien. Dabei tat sich besonders der Historiker Wilhelm Kubitschek, der Generalkonservator der Zentralen Kommission in Wien, hervor. Er arbeitete mit Bulić am Lesen der in Salona entdeckten römischen Aufschriften zusammen.

An den anfänglichen Erforschungen von Salona nahmen auch Einheimische teil, aber sie waren keine Fachleute. Unter den ersten, die eine nötige Bildung erhielten war Bulić beim Studium in Wien. Sein großer Verdienst ist, dass er feste Verbindungen der kroatischen Archäologie mit der europäischen schuf. So wurden, neben sonstigem, in Zusammenarbeit der einheimischen und österreichischen Wissenschaftler die Hauptreste der antiken Stadt entdeckt und aufgeklärt.

210