54 minute read
dr. sc. Ivan PEDERIN Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
dr. sc. Ivan PEDERIN
Advertisement
Zadar
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
Bachov apsolutizam važi kao razdoblje policijskih pritisaka i germanizacije. Ovdje valja odmah reći da je Alexander Bach bio 1848. na strani revolucije.1Sam apsolutizam bio je svakako naprednjački pokret modernizacije Carevine,2 ali liberalan nije bio. S Bachovim apsolutizmom počinje jača modernizacija i industrijalizacija Carevine.3Spominje se i germanizacija upravo lajtmotivski,4ali se o tome ništa pobliže ne kaže. Smatralo se da nam je njemačko kazalište bilo nametnuto, ali Nikola Batušić nije otkrio ni jedan dokaz da bi to bilo tako.5 Njemačko kazalište u književnost na hrvatskom tlu bili su pobuda razvitku moderne hrvatske književnosti.
Germanizacija?
Janez Trdina piše da su Slovenci bili naklonjeni «germanizaciji» u Hrvatskoj, da su obrazovane Hrvatice oduševljeno čitale njemačke knjige, časopise, pa engleske i francuske romane u njemačkom prijevodu, uopće svi su čitali njemačke časopise. Jezik oružništva bio je njemački, a tako i c.k. vojske. Njemački je bio i nastavni jezik vojnog učilišta Theresianuma.. Njemački časnici nazivali su hrvatski jezik svinjskim i psećim (Sausprache, Hundegebell), pojavili su se prijevodi hrvatskih naziva mjesta koji su djelovali nakaradno, ali su očigledno vrlo stari. Njemački se smatrao svjetskim jezikom, korisnim u trgovini, a hrvatski nesposobnim za suvremenu uporabu zbog nedostajanja tehničkih izraza. Židovi su rado prihvatili njemački,6 također i ponijemčeni Slovenci kao školski nadzornik Anton Jarc, pa «okorjeli germanizator» Schwab, zapravo Korošec, koji je svako rodoljublje smatrao otpadništvom od države, pa je priznavao samo njemačko rodoljublje, u javnim službama su domaći ljudi
1 Alessandro Dudan, La Monarchia degli Asburgo, Origini, grandezza e decadenza con documenti inediti, Volume primo (800-1849), Storia politica, costituzionale e amministrativa con speciale riguardo alle provincie italiane, i Volume secondo (1849-1915), Roma, [1915.], str. 7. i Janez Trdina,
Bachovi huzarji in Iliri, u: Zbrano delo, Ljubljana, 1951. str. 252. 2 Stijepo Obad, Pokušaj unapređenja Dalmacije za neoapsolutizma (1852 - 1860), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio društvenih znanosti 1983/84, Zadar, 1984. 3 To se osobito lijepo vidi na primjeru Bukovine Ivan Pederin, Bukovina – uzor habsburškog državnog poduzetništva, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice,VDG Jahrbuch, 2006. str. 193-212. vudu još isti, Češka kao domovina dvaju naroda i njezini odrazi u ilirizmu, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, 2005. str. 127-181. 4 Mirjana Gross, «O društvenoj pozadini mladoga Vatroslava Jagića», Jagićev zbornik, uredili Ivo Frangeš,
Aleksandar Flaker, Riccardo Picchio Nullo Minissi, Zagreb, 1986.str. 18, 28. Autorica koja je u ovom radu vrlo često spominjala germanizaciju i germanizatore nije navela odluke, rješenja ili zakone kojima bi se nama nametnuo njemački jezik. 5 Uloga njemačkog kazališta u hrvatskom kulturnom životu od 1840 - 1860., Rad JAZU, knj.353(1968) str.395-585. 6 Židovi Carevine govorili su jiddisch, za razliku od svih ostalih jezičnih zajednica u Carevini Židovi nisu njegovali taj jezik, već su prihvatili njemački i germanizirali se.Bili su vrlo privrženi njemačkoj kulturi.
Ivan Pederin, Židovsko pitanje u srednjoj Europi i Hrvatskoj u XIX. stoljeću, Croatica Christiana
Periodica, xxviii(2004) br. 53. str. 125-147.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
zapostavljani, a Nijemci favorizirani. Toliko Trdina.7Trdina je pisao memoarski, ali nije spomenuo ni jedan zakon ili uredbu da se njemački mora učiti.8 Njemački je kraće doba, tako M. Gross bio jezik školske nastave, možda hrvatski još nije imao dovoljno razvijen jezični standard jer je imao dugu tradiciju u književnosti, pa i kao kancelarijski jezik, iako je tu zaostajao za latinskim, ali ne kao jezik znanosti, što npr. pokazuje jezik kojim je pisao Ivan Kukuljević.9Neki ljudi nalazili su da njemački govore snobovi kao ona služavka što počešljana poput gospoje, penta njemački10 Baš to je bio razlog zbog kojeg je iz riječke realke otpušten i Fran Kurelac. U škrtoj bilješki od 15. svibnja 1859. čita se da je panslavist i neprijatelj sviju koji govore njemački, ali vrstan jezikoslovac. Opasan na selu, ali ne u gradu.11
Češki i mađarski preporod stariji su od hrvatskog, ilirizam je bio oblik otpora mađarskim presizanjima, bio je vrhunac polemike koja je počela pod kraj XVIII. st. kad se rekonstruirala kruna sv. Stjepana pa se postavilo pitanje što je Hrvatska u toj kruni, pars adnexa kako su tvrdili Mađari ili regnum socium, kako smo tvrdili mi. Veze čeških preporoditelja s hrvatskim bile su živahne, Jan Kolár je posjetio Zagreb, zagrebački nadbiskup bio je Slovak Juraj Haulik Varaljski, kardinal, u hrvatskom preporodu djelovao je Slovak Bogoslav Šulek. Ivan Kukuljević12 pisao je pisma Pavlu Josefu Šafářiku, Franjo Rački Františeku Palackom, Juraj Dobrila i Rački Josefu Jirečeku, Baldo Bogišić Karelu Kadlecu. Jelačić je slomio polet njemačkog i mađarskog nacionalizma 1848/49. koji je bio liberalan, ali Kossuth Lajos nije nalazio Hrvatsku
7 Trdina, Op. cit. str. 253, 255. 264.265, 267, 275, 276, 315-316, 8 O uporabi jezika može nam reći primjer Dalmacije. Zakona o jeziku nije bilo, uporaba jezika dekretirala se u ministarstvu unutarnjih poslova, a ti dekreti ravnali su se prema mjesnim običajima. Jezik lučke kapetanije, carine I pomorstva bio je talijanski, željeznica u Cislajtaniji njemačka, a tako i dopisivanje sa središnjicom, uprava i sudstvo bilo je na hrvatskom i talijanskom, ako je stranka bila talijanskog jezika..
Ivan Pederin, Austrija i jugoistok o mijeni XIX/XX. St., Zadar, 2009. Bečki dogovor o hrvatskom jeziku u Dalmaciji 1909. te uloga njemačkog i talijanskog jezika, Mostarski dani hrvatskog jezika,
Mostar, 1999. str. 185-207. 9 Ivan Pederin, Pisma Ivana Kukuljevića Sakcinskog Pavlu Josefu Šafaříku o glagoljici, Croatica et slavica iadertina, III (2007) str. 231-258. 10 To je pisao August Šenoa Vienac, Zagrebulje, 8/1877. str.536-537.Vienac, Zagrebulje, 8/1877. str.536537). Međutim sam Šenoa počeo je u Bečlu sastavima na njemačkom jeziku, Ivan Pederin, Naši pisci na njemačkom jeziku u razdoblju realizma, Forum, Zagreb, sv.18(1979) br 4-5, str. 838-860. Šenoa je bio protivnik Prusa, kao i sva Austrija poslije 1866., a ne germanofob, bio jeipak protivnik „njemčara“, kako je on nazivao ljude što su čitali njemačke knjige, jer je želio stvoriti hrvatsko čitateljstvo, Ivan
Pederin, Časopis “Vienac” i književna Europa, Njemačka, austrijska i ostale književnosti u hrvatskom časopisu “Vienac”, 1869.1903.MH. Zagreb, 2006, Poglavlje: Šenoina borba protiv njemčara, str. 108110. 11 Hrvatski državni arhiv, Redarstveno ravnateljstvo Zagreb, 1851-1859. Rezervatakten, 1857. 91/pr. 12 Ivan Pederin, Pisma Ivana Kukuljevića Sakcinskog Pavlu Josefu Šafaříku o glagoljici, Croatica et slavica iadertina, III (2007) str. 231-258. Pisma Račkoga, Dobrile i drugih u Prag spremna su za tisak.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
na zemljovidu.13Oba ova nacionalizma nikad se nisu oporavila od tog poraza. Njemački dio Carevine ostao je razmrvljen u niz grofovija, markgrofovija s niskim stupnjem suverenosti i još manjim utjecajem na zbivanja u Carevini. Mađari su od svog programa 1848. ostvarili jedino aneksiju Sedmograđa, nisu stekli Dalmaciju pa nisu ostvarili svoj tengere Magyar , odnosno ostvarili su ga samo tako što su za utjehu stekli Rijeku koja je imala gospodarsko, ali ne i vojno značenje. Hrvatska je postala Kraljevina Hrvatska-Slavonija i mađarski se ekspanzionizam stalno saplitao o Hrvatsku.14
Domaršal Jelačić i feldmaršal Alfred knez Windisch-Graetz ugušili su listopadsku revoluciju u Beču.15Oni su postupali u smislu starih habsburških tradicija. Kad je student protestantske teologije K. L. Sand u atentatu ubio komediografa Augusta Kotzebuea 1818. predsjednik Dvorskog dikasterija policije i ureda za reviziju knjiga češki grof Josef Sedlnitzky i kućni, dvorski i državni kancelar knez Wenzel Vetter Nepomuk Lothar Metternich donijeli su Karlsbadske zaključke koji su bili pored ostaloga usmjereni protiv književnosti njemačke romantike. Cenzura je postala sredstvom borbe protiv liberalnih nacionalizama i njemačkog romantičkog nacionalizma koji nije bio liberalan. Ona nije dopuštala uvoz takvih knjiga na područje C. K. Država.16Romantičari su odgovorili tako da su reorganizirali Njemački savez (Deutscher Bund) koji je postao tajna teroristička organizacija za borbu protiv apsolutizma.17On je u C.K. Državama smatran državnim neprijateljem i C. K. Viša policija budno je pazila da on ne bi osnovao svoje podružnice u Carevini. Taj savez liberalizirao se krajem 1820ih godina, čini se da ga je onda vodio Heinrich Heine, čija su djela u Carevini bila strogo zabranjena.18Sve ovo nije nimalo sukladno uvjerenju nekih hrvatskih povjesničara da je Bachov apsolutizam bio razdoblje germanizacije. Ovdje valja napokon reći da Habsburgovci nisu bili Nijemci nego Švicarci, a Franz von Lothringen, muž Marije Terezije bio je Francuz. Bečki dvor bio je mnogojezičan, na tom dvoru govorilo se španjolski, talijanski, francuske, da i njemački. Karlo V. govorio
13 Jaroslav Šidak,Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848-49., Zagreb, 1979. Austroslavizam i
Slavenski kongres u Pragu 1848. Listopadska revolucija u Beču i politika austroslavizma, str. 95-114 i249-289. 14 Ivan Pederin, Njemački dio habsburške Carevine (u zbirci Die österreichisch-ungarische Monarchie in
Wort und Bild), Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch 2004. str. 131-188. 15 Zbog čega je Karl Marx proglasio Jelačića zloduhom kontrarevolucije Ivan Pederin, K.Marx i F.Engels o pitanju panslavizma, Historijski zbornik, Zagreb, 35(1982) str. 279-291. 16 Ivan Pederin,Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom, Zadar, 2008. Odnos austrijske cenzure prema evropskim književnostima, filozofiji, novinstvu i političkoj ideologiji, 17 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, I. Zadar, 2005. str. 38-40. 18 Ivan Pederin, Die Germanistik als umstürzlerische Nationalwissenschaft, Das Geheimbündlertum an den deutschen Universitäten in den Berichten der k.k. Höheren Polizei (1819-1830), Radovi
Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, (21) 1991/1992. Zadar, 1993, str.217-234;
Isti, Heine als Lyriker und politischer Lehrmeister des Deutschen Bundes, Riječ, XIII (2007) sv. 1. str. 131-156.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
je pet jezika.19Leopold I. pisao je svom rezidentu u Dubrovniku pukovniku Domenicu Corradinu za doba Morejskog rata na njemačkom, a on mu je odgovarao na talijanskom, Marija Terezija i Josip II. pisali su na njemačkom u pitanju Jadrana.20Habsburgovci su ipak bili rimski carevi, a njihov Dvor bio je kozmopolitski. U XVIII. i XIX. st. Dvor i aristokrati u Carevini i inače u Europi govore francuski. Dvor je uvijek bio sumnjičav prema njemačkom (i mađarskom nacionalizmu), a osobito poslije 1848. Zbog toga se Franjo Josip oslanjao sve više na Čehe i Hrvate. Osobito na Jelačića, a kasnije na Hrvatske generale.
Njemački romantički filozof Johann G. Fichte smatrao je da ljudi ne čine jezik, već jezik ljude. Prema tome pokoreni narod prihvatit će jezik pobjednika, a njemački jezik Fichte je smatrao boljim od ostalih jezika, Nijemce boljim od ostalih naroda jer su ostali u svojoj domovini, a nisu se odselili kao Franci i Langobardi. Tu se nalazi ideal nacionalizma XIX. st. koji je priznavao samo jednojezične nacije, nije priznavao manjine, a ni društvene slojeve koji su govorili nekim drugim jezikom. Jezični nacionalizam znači identificiranje s cjelinom nacije i stvaranje skupne nacionalne svijesti.21Fichte je tražio ujedinjenje njemačkih zemalja od rijeke Maas, danas u Belgiji pa do rijeke Memel – Kaipeda u Litvi. Liberalni Hoffman von Fallersleben je u svojoj pjesmi Lied der Deutschen tražio to isto. Pjesma počinje s burnim Deutschland, Deutschland über alles, a nastavlja se sa Von der Maas bis zu der Memel, / Von der Etsch bis zu dem Belt“. Bio je to liberalni nacionalizam koji je naslijedio romantički nacionalizam, a bio je vrlo opasan za vrlo velik broj istočnoeuropskih, ali i neke zapadnoeuropske narode, pa i za nas Hrvate.22U srednjoj Europi etničke granice gotovo nikad se nisu poklapale s političkim, a Fichte, a i kasniji liberali tražili su reviziju tih granica što bi bilo dovelo do opće pometnje. Tome je bio protivan legitimizam i apsolutizam. U našim prilikama to je značilo da su Mađari smatrali da je Hrvatska pars adnexa koju su oni stekli de iure gladii, da smo pokoreni narod i da prema tome moramo prihvatiti mađarski jezik koji su nam oni tijekom svekolikog XIX. st. bez uspjeha pokušavali nametnuti.23Ovaj
19 Relazione di Borgogna con aggiunte di alcuni particolari intorno i Regni d’Inghilterra e di Castiglia letta in Pregadi da Vincenzo Quirini l’anno 1506. u zbirci Relazioni degli ambasciatori veneti al
Senato, I. Raccolte annotate edite da Eugenio Albèri, Fiorenze, 1859. 2020 Haus, Hof- und Hausarchiv u Beču, Kabinettsakten, Geheimakten; i Alte Kabinettsakten. Ivan
Pederin, Dubrovnik kao središte europske. diplomacije u Morejskom ratu, Dubrovnik, XVI (2005) br. 2-3. str. 205-233 Isti, Habsburgovci, Jadran i rasprava oko ustroja Primorske gubernije prema spisima bečkog Haus-, Hof- und Staatsarchiva, Acta Histriae, Koper, 14 (2006), br. 2. str. 469-486 21 Hans Kohn, The Idea of Nationalism, a Study in its Origins and Background, New York, 1946. str.12. 22 Ova pjesma doživljavala se u inozemstvu kao šovinistička. 1848. ona je značila da Njemačka mora svakom Nijemcu biti iznad svega. Hoffmann von Fallersleben otpušten je zbog te pjesme. Čak Thomas
Mann zamjeravao je Metternichu i Gentzu da su kao reakcionari bili protivni ujedinjenju Njemačke
Die Entstehung des Doktor Faustus, Roman eines Romans, Bermann Fischer Verlag, 1949. str. 110. 23 Reden an die deutsche Nation, Vierte Rede, Goldmann, München, s. a. Ivan Pederin, Pojam totalitarizma i nacionalizma u njemačkom romantizmu i realizmu (Lik Slavena i Jevreja), Gledišta,
Beograd, 29(1988) br. 1-2, str. 212-228.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
nacionalizam ugušili su u Beču Jelačić i Windisch-Graetz. Ujedinjenje Njemačke 1871. zastrašilo je Franju Račkoga koji je preko francuskog slaviste Louis Legera tražio savez Hrvata s Francuskom, pa sa Rusijom kamo je putovao 1883.24 Ali u Carevini je osjećao domovinu.25 Fichte je vidio naciju kao jezik i smatrao je da jednakost nije jednakost pred zakonom, kao u Francuskoj revoluciji, već jednakost u jeziku. Elita koja govori nekim stranim jezikom bila je za nj neprihvatljiva. Tako su nastali europski jednojezični narodi kao zatvorene kapsule kod kojih je slika susjednih naroda bila manje ili više sustav predrasuda. Takve države nacije vodile su dva krvava rata u tamnom XX. st. Josip Jelačić je uveo hrvatski kao uredovni jezik. Hrvatski je postao jezik državne uprave i suda jer je Jelačić slijedio demokratsko načelo da se svaki čovjek ima prava braniti na sudu na svom materinjem jeziku. Međutim, on je smatrao da je dobro da u svakoj naciji postoji jedna elita koja govori stranim jezikom, jer je ta elita most do kulture susjednog naroda.26U sjevernohrvatskom slučaju to je bila baš njemačka kultura, a Jelačić je bio i pjesnik na njemačkom jeziku.27 Jelačić je tu mnogo suvremeniji od Fichtea. Baš za apsolutizma razvilo se hrvatsko društvo kao mnogojezično. U tom društvu uredovni jezik bio je hrvatski, hrvatski je bio jezik suda i uprave, ali je dopisivanje sa središnjicom bilo na njemačkom. Novine i časopisi su izlazili na hrvatskom i njemačkom jeziku, škola je kraće vrijeme bila na njemačkom, inače na hrvatskom, obrazovano građanstvo, trgovci i industrijalci govorili su među sobom njemački, ali humanistički obrazovani intelektualci, kao Fran Kurelac govorili su hrvatski i promicali njegu materinjeg jezika. Njemački se širio preko djevojaka koje su se obrazovale kod gračanskih ursulinki, a potom su ga širile guvernante. Njemački više nije bio jezik masonske lože jer je masonerija zabranjena poslije bečkog kongresa, ali je bio jezik Casina i salona, on je u salon prodirao preko Schubertove pjesme, a Schubert je uglazbio mnogo Goetheovih pjesama i pjesama njemačkih romantičara. Aristokrati su u svoj Europi govorili francuski, a tako i Dvor, Jelačić je obraćao kralju na njemačkom, ali je Ministar carske kuće i vanjskih poslova grof Buol Schauenstein pisao caru na francuskom.28Nemamo potvrde da su hrvatski aristokrati među sobom govorili francuski, ali je to vjerojatno. Na Rijeci, u Istri i Dalmaciji obrazovani su govorili talijanski, sve ako i nisu uvijek bili Talijani. Njemački je poslije Josipa II., a
24 Ivan Pederin, Hrvatski putopis, Rijeka, 2007. Poglavlje Realizam. Te je godine objavio u “Viencu”
Putne uspomene iz Rusije 25 Pisma se čuvaju u Literární arhiv Narodního musea u Pragu i spremna su za tisak. I Šenou je zastrašilo ujedinjenje Njemačke. Ivan Pederin, August Šenoa u odnosu s austrijskom i njemačkom književnošću i političkom ideologijom, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice - VDG
Jahrbuch 1996. str.19-43. 26 Ivan Pederin, Strani i uredovni jezik u Hrvatskoj, Jezik, Zagreb, god. 29(1982) br. 3. str.65-73; 27 Ivan Pederin, Josip Jelačić kao pjesnik na njemačkom jeziku, Marulić, Zagreb, 16(1983) br. 6. str.659-669.
28 Waltraut Heindl, Graf Buol-Schauenstein in St. Petersburg und London (1848-1852), Zur Genesis des Antagonismus zwischen Oesterreich und Russland, Wien-Köln-Graz, 1970.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
osobito od 1850ih godina postao jezikom sporazumijevanja inteligentnog sloja cijele Carevine kojim su govorili Poljak, Rumunj, Mađar i Hrvat, ako bi se našli skupa.
Njemački kojim se govorilo u Carevini i Hrvatskoj nije doživljavan nacionalno jer je bio jezik jedne katoličke Carevine i nije imao oslonca u Lutherovoj Bibliji ni u nacionalističkoj njemačkoj romantici, pobliže u folklornom jeziku braće Grimm i hajdelberške romantike, nego u suvremenim kancelarijama i u činovništvu.29U njemačkom jeziku u Hrvatskoj nema Herderove svijesti da čovjek postaje svjestan svoje ličnosti u (njemačkom) jeziku.30 U razvitku austrijskog njemačkog sudjelovali su i činovnici koji nisu bili Nijemci jer je bio proširen običaj da dopisivanje sa središnjicom ide na njemačkom. Zato se taj jezik doživljava otprilike kao načelo modernosti, danas se tako doživljava engleski.
Hrvatska je, a tako i cijela Carevina bila mnogojezična zajednica,31 a kod Hrvata se zamjećivala sklonost i zanimanje za kulturu susjeda. U tom pogledu Hrvatska je bila vrlo moderna nacija.
Politička i upravna pitanja
Liberali su se 1850-ih godina organizirali u Londonu u jedan odbor sastavljen od Giuseppe Garibaldija, Giuseppe Mazzinija, Alberta Daracza, Arnolda Ruge, Alexandre Ledru Rollina i Kossutha Lajosa i neprestano pokušavali ubaciti agente i oružje u Mađarsku.32 Kossuth, Mazzini i Garibaldi bili su slobodni zidari, a možda i ostali. Položaj Austrijskih ili carskih država, kako se Carevina nazivala 1850-ih godina pa do 1867. bio je težak. Jelačić je otpočeo ekspanziju na jugoistok tako što je poslao svog pobočnika generala baruna Lazara Mamulu u Crnu Goru gdje je on oduševljeno dočekan.33Kad je Turska 1853. odlučila upokoriti Crnu Goru Omer paša Latas krenuo je s vojskom, ali je Jelačić u suglasju s kraljem otišao s vojskom na obalu Une, a Mamula u Budvu. Internutius je prosvjedovao kod Porte i tražio da se Latas povuče što je on i učinio.
U Zagrebačkim prilikama to je značilo da je C. K. Viša policija uhodila ubačene agente, razbijene mađarske liberale i nacionaliste, ali rjeđe Hrvate, slično je bilo i u Dalmaciji. Policija je progonila i inače liberale pa je podban Benko Lentulaj 23.srpnja
29 Ivan Pederin, Luther, Josef II. und die Fragen der deutschen Standardsprache, Riječ, XI(2005) sv. 1.str. 48-55. 30 Elie Kedourie, Nationalism, London, 2 1966. str. 62. 31 U dalmatinskoj Hrvatskoj se primjerice govorilo ili je bilo u uporabi čak deset jezika. Ivan Pederin
Die Kanzleisprachen in Südkroatien bis zu den Napoleonischen Kriegen, u: Kanzleiwesen und
Kanzleispachen im östlichen Europa, Herausgegeben von Christian Hannick, Weimar-Köln-Wien, 1999. 32 Ivan Pederin, Dalmacija I Hrvati… str. 343ff. Austro-ugarska nagodba (1867) kao nagodba austrijske policije sa zapadnom masonerijom. 33 Ivan Pederin, Dalmacija I Hrvati… str.338ff..
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
1851. naložio kr. gradskom satniku Edvardu Šadeku da plijeni publikaciju pod naslovom «Duh narodnih novina» Karela Havličeka, tisknu u Kutnoj hori, ako ona stigne u Zagreb.34 Dana 21. kolovoza 1851. stigla je u Zagreb potjernica za češkim radikalom Ferdinandom Mirkowitzem koji je bio sudionik ustanka 1848.u Pragu.35 Ferdinanda Fabkovića policija je sumnjičila zbog veza s Poljacima i južnim Slavenima 15. rujna 1851.36C. K. Konzul u Beogradu javljao je Lentulaju o razdražljivom proglasu «Pozdrav Srbii od roda», Zagreb, 9. prosinca 1851.37 Šadek je još 11. prosinca 1849. zabranio slijedeće publikacije:
Kratka uspomena godine 1848. i 1849.Niemština i Slavjanstvo,
Dogovor izmedju dviuh vila Slavjanske i Niemkinje
Slavjanka od K. Sa historičkim primjetbama.
U Zagrebu, 1848.Tiskom Franje Župana
Slavjanska vila. Spievao Ljubomir Nenadović godine 1847. na Nekaru u Niemačkoj, U Zagrebu, 184938 .
Tada je zabranjena i «Südslavische Zeitung» koju je izdavao Josef Praus zbog veza s Havličekom.39Jelačić je 17. veljače 1853., pisao riječkom županu da se Narodna čitaonica na Rijeci bavi narodnim pitanjima, a to je politika pa valja imenovati vladinog povjerenika koji će posredovati u odnosima među narodnostima na Rijeci. 40Jelačić je dobio od Vrhovne redarstvene vlasti (Oberste Polizeibehörde) u Beču vijest o ravnatelju zadarske pošte Friedrichu Böhmu koji je otpušten jer je bio protivnik Dvora i prijatelj talijanskih revolucionara. On se odselio na Rijeku. Jelačić je pisao riječkom županu da ga nadzire.41Jelačić je predložio Vrhovnoj redarstvenoj vlasti da imenuje direktora policije na Rijeci Achtschina da kao vladin povjerenik nadzire čitaonicu.42
34 Hrvatski državni arhiv , Redarstveno ravnateljstvo (ubuduće HDA, RR) Zagreb, 1851-1859. Kut. 1. sv.1.617/R. 35 HDA,RR,128/R. 36 HDA, RR- 155/R. 37 HDA, RR. 1487/R. 38 HDA, RR. 1509/R. 39 HDA, Reservat Acten (ubuduće kratko RA) 852. 40 HDA, RA,Kut. 3. 264/p. 41 HDA, RA, Kut 3. 1007/p. 42 HDA, RA Kut 3.1341/p.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
Dana 18. veljače 1853. stigao je mladi kralj u Zagreb, najvjerojatnije da se savjetuje s Jelačićem o zaštiti Crne Gore na koju je upravo bio krenuo Omer paša Latas.43 Na kralja je pokušan atentat i on je ranjen hladnim oružjem u potiljak. Njegova pratnja na mjestu je sasjekla atentatora, uhićeni su Daniel Josipović i Franjo Pogledić koji su imali veze s atentatorom.44Jelačić se obratio narodu dramatičnim proglasom.
Tih je godina postojao naglašeni pritisak redarstva jer se Carevina tek bila spasila od raspada, policijske mjere pogađale su međutim prije svega inozemne agente, pa liberale, ali najmanje Hrvate jer je Jelačić ipak spasio Dvor 1848/49. Zbog toga je i među nezadovoljnicima bilo najmanje Hrvata, a političko nezadovoljstvo Hrvata isticalo je da je Dvor bio nezahvalan prema Jelačiću, da ga je izigrao tako što nije dopustio sjedinjenje Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom. Ovdje vidimo da je Jelačić bio sve prije nego li izigran,45 da je Dvor spriječio Hrvatsku da pripoji Dalmaciju. Dalmacija nije pripojena sjevernoj Hrvatskoj, a da se to dogodilo ona bi došla pod krunu sv. Stjepana, a Mađari bi bili postali pomorska sila i ostvarili bi svoj tengere magyar što nije bilo u interesu Hrvatske, a ni Dvora.46Dalmacija je ipak bila kraljevina, a velika većina guvernera i namjesnika bili su baš hrvatski generali koji su preko Dalmacije, osobito Dubrovnika i Kotora prodirali na jugoistok. Međutim, Dalmacija je zbog ovih okolnosti ostala bez spoja na željezničku mrežu Carevine pa je gospodarski nazadovala.
Dana 3. prosinca 1858. sklopio je Franz Seraph Stauduar ugovor da uređuje «Agramer Zeitung» na 3 godine u smislu odluke visokog c. k. Ministarstva unutarnjih poslova od 16. siječnja iste godine. Ugovor je potpisao domaršal ban Šokčević. Dana 14.veljače 1859. postao je «Agramer Zeitung» koja je od 1826-1858. izlazila s književnim podlistkom «Luna» i nije bila sredstvo germanizacije pa je podvlačila važnost narodnog jezika.47Sada se «Agramer Zeitung» sastojala iz Glavnog lista, Službenog lista i Lista za inteligenciju (Hauptblatt, Amtsblatt i Intelligenzblatt). Stauduar je smio izdavati i feljton s člancima o književnosti, umjetnosti, trgovini i industriji, uopće članke o predmetima općeg društvenog interesa. sve je moralo biti u
43 Oscar Jászi,The Dissolution of the Habsburg Monarchy, Oberlin-College, Chicago, 1929. str.92
Opisuje Franju Josipa kao uskogrudnog, uvjerenog da se Carevina ne može demokratizirati, protivnika njemačkog nacionalizma, vezanog s generalima velikašima kakvi su bili feldmaršal Alfred knez
Windisch-Graetz, domaršal Josip Jelačić grof Bužimski i feldmaršal Radetzky. Mi bismo tu mogli dodati još Josefa Jirečeka koji jesnažno djelovao u ministarstvu vjera i nastave. 44 HDA, RA, Kut. 4. 115, 853, 420 /p. 45 VidiI. Pederin, Dalmacija I Hrvati…. Poglavlje Političko nezadovoljstvo Hrvata, Srba I Talijana u
Dalmaciji, str.298-325. 46 Kossuth Lajos je baš to namjeravao pa je poslao u Dalmaciju agenta Antu Augustina Grubišića da privoli Dalmatince za pristup Mađarskoj. I. Pederin, Dalmacija i Hrvati…, Poglavlje Karadžić I prvi velikosrpski i Kossuthovi emisari u Dalmaciji str.231-247. 47 Ljerka Sekulić, Njemačka Luna u kulturnom životu Hrvatske, u: Hrvatska književnost prema stranim književnostima, sv. II. Filozofski fakultet u Zagrebu, Zagreb, 1968. str. 61.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
skladu s ćudorednošću i zabavljati čitatelja u smislu zahtjeva cenzure48 sve ako je ona i ukinuta 1848. Politički članci nisu bili dopušteni. List je trebao djelovati u interesu vlade, ministarstvo unutarnjih poslova davalo je uredniku upute, a i predsjedništvo u Zagrebu. Ako bi izdavač odlučio promijeniti urednika, on je to mogao, ali uz dopuštenje ministarstva. Po jedan primjerak išao je ministarstvu unutarnjih poslova i Vrhovnoj redarstvenoj vlasti u Beč, pa nadležnim vlastima u Zagrebu i u Vojnoj Krajini. Urednik nije plaćao kauciju, kauciju je plaćao izdavač, a od te kaucije bi se mogla naplatiti globa. Stauduar je imao 62 godine, bio je oženjen, politički besprijekoran, umirovljeni vojni kancelist. Upute je primao izravno od Ministarstva unutarnjih poslova (Ministerium des Innern) zbog čega ga je politički emigrant Imbro Tkalac nazvao u svojim «Jugenderinnerungen aus Kroatien» poznatim austrijskim redarstvenim doušnikom (der stadtbekannte österreichische Polizeispion)49. Međutim uz Stauduara nalaze se i karakteristike Ljudevita Gaja, Kukuljevića, Bogoslava Šuleka. Za Gaja stoji da je knjižar, za Kukuljevića da je zemaljski arhivar, za Šuleka da je augsburške konfesije, urednik Gospodarskog lista i član Hrvatskog poljoprivrednog društva. Ni o kome ništa loše, bilo je jasno da je vlast u njih imala povjerenja50 Vlast je bila protiv liberalizma i politike, ali ne i protiv nacionalne znanosti pa je Kukuljević 1850. osnovao Društvo za povjestnicu jugoslavjansku, a 1851. pokrenuo je časopis «Arkiv za povjestnicu jugoslavjansku» što je početak suvremene povjesnice u Hrvata koja je izgradila Hrvatsku u suvremenu naciju više nego li druge nacionalne znanosti. God. 1858-1860. izdao je četiri sveska «Slovnika umjetnikah jugoslavjanskih», dopisivao se s Pavelom Josefom Šafářikom o glagoljici koju je smatrao pravim starim hrvatskim i samo hrvatskim pismom,51dopisivao se sa Šimom Ljubićem kojeg je nacionalno osvjestio.52 I Franjo Rački je krajem 1850 godina istraživao u Rimu i dopisivao se s Františekom Palackim.53
Valja reći da je uprava u Zagrebu i Hrvatskoj za apsolutizma bila loša i to pokazuje pismohrana. Presidijalni spisi u zadarskoj pismohrani dijele se u XII. Kategorija prema isto toliko odsjeka u guberniju, kasnije namjesništvu. Svaka kategorija ima svoje podsekcije prema upravnom načelu. U ovdje analiziranim spisima ne vidi se takva
48 Propis censure Leitung des Censurwesens und für das Benehmen der Censoren, in Folge a..h.
Entschließung vom 14.September 1810. erlassen u Ivan Pederin, Časopis “Vienac” i književna Europa,
Njemačka, austrijska i ostale književnosti u hrvatskom časopisu “Vienac”, 1869.1903.MH. Zagreb, 2006. str. 293-299. 49 Lj. Sekulić, Op- cit. str. 67. 50 HDA, RA, Kut. 7. 179/pr. , 285/pr. 859. Ovdje je umjesno istaknuti da su u kutiji 6. istog fonda nalaze opširni popisi političkih sumnjivaca. 51 Ivan Pederin, Pisma Ivana Kukuljevića Sakcinskog Pavlu Josefu Šafaříku o glagoljici, Croatica et slavica iadertina, III (2007) str. 231-258. 52 Ivan Pederin, Izbor iz pisama upućenih Šimi Ljubiću, Croatica Christiana Periodica, 10(1986) br. 18, str.117-165. 53 Ta pisma spremna su za tisak.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
podjela. Bilo je očigledno da je sjeverna Hrvatska bila u vanjskoj politici malo važna, bila je uopće nevažna dok nije počela organizacija znanstvenog rada, u početku sa novcem trgovaca kakvi su bili Mijo Krešić i Pavao Hatz, pa biskupa Strossmayera što je financirao istraživanja koja je vodio Rački, vjerojatno i velikaša koji su živo sudjelovali u ilirizmu kao grof Janko Drašković, grof Ivan Karlo Sermage, barun Metel Ožegović, barun Franjo Kulmer.54 U Zadru je naglasak bio na politici i to prije svega na vanjskoj politici. Politiku u Carevinu nije vodio narod, jer Carevina nije bila narodna, nego apsolutistička i dinastijska, parlamentarizam se javio kasnije za ustavnog doba i uvijek je ostao nerazvijen. Politiku su vodile c. k. Vojska i tajne službe i ona je bila tajna. A ta politika vodila se prije svega u Dalmaciji koja je izravno komunicirala s Italijom i preko nje s Francuskom, Engleskom i dalje do južne Amerike, pa s Bosnom, Crnom Gorom i dalje do Carigrada.
Modernizacija i organizacija uprave u Zagrebu potekla je iz Beča, a vodilo ju je ministarstvo unutarnjih poslova, kojem je na čelu bio Alexander Bach. God. 1852. uveden je u Hrvatsku austrijski Opći građanski zakonik, taj temelj suvremene uljudbe i osnova pravne države. organizacija uprave ipak nije počela na početku, nego na kraju 1850ih godina kad su ministarstva unutarnjih i vanjskih poslova, trgovina, Vrhovna redarstvena vlast i vojno visoko zapovjedništvo 9. i 15. veljače 1857. izdali propise o putovnicama. Prema tim odredbama putovnice i osobne isprave za pokućarce izdavale su mjesne vlasti. Oni su trebali putovnice ako su iz jedne zemlje (Land) jer Carevina nije imala pokrajina, prelazili u drugi, a oni su policiji bili važni zbog obavještenja koja su mogli dati i davali. Privremene putovnice, ali na dulji rok mogli su dobiti učenjaci i misionari, ali kod izdavanja putovnica valjalo je voditi računa o vojnoj obvezi. Sporazumijevanje organa vlasti sad je moglo teći preko brzojava koji je 1850ih godina uveden u razne zemlje Carevine.55Vize izdaju brodovi i željeznice, ali ne na osobne isprave. Osobne isprave pregledavaju žandari.56 Bila je to organizacija i osuvremenjenje odozgo i to su vodila upravna tijela, ne gospodarstvo. Tu se opet jasno pokazala habsburška državna tradicija koja etatistička i apsolutistička, Jelačić je svakako potjecao iz te tradicije jer mu se otac Franjo, general borio protiv Napoleona, Jelačić je bio grof i vojnik, pa je tu tradiciju prisvojio57. Hrvatski generali bili su od
54 Jankov predak grof Ivan Drašković osnovao je prvu slobodnozidarsku ložu u Hrvatskoj. Vidjeti Ivan
Pederin, Franjevačka i slobodnozidarska tradicija u ilirizmu, Kačić, 17(1985) str.435-447. Slobodno zidarstvo bilo je zabranjeno u Carevini poslije bečkog kongresa. Janko Drašković je kao mlad časnik bio prijatelj kasnijeg cara Franje II. odnosno I. jer je služio s njim u istoj pukovniji pod zapovjedništvom generalissismusa grofa Ernsta Gideona Laudona.. 55 Stijepo Obad, Pokušaj unapređenja Dalmacije za neoapsolutizma (1852 - 1860), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio društvenih znanosti 1983/84, Zadar, 1984. 56 HDA.Redarstveno Ravnateljstvo, R. god. 1851-1859. RA 857. 57 Takvo vojno plemstvo nazivalo se Schwertadel.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
Napoleonskih ratova tvrdo jezgro C. K vojske,58 u drugoj polovici stoljeća bili su to Jelačić, Gavrilo Rodić, Dragutin Blažeković, Lazar Mamula, Franjo i Josip Filipović, Josip je a Stjepanom Jovanovićem oslobodio Bosnu. Jovanović je kasnije bio namjesnik u Zadru, Marijan Varešanin, vojni zapovjednik u Sarajevu i drugi o kojima na drugom mjestu.59 Jezik vojske i policije bio je njemački i to je bio jedan od kanala širenja njemačkog jezika i srednjoeuropske kulture u Hrvatskoj. Valja dopuniti ovaj zaključak da je Carevina bila svakako apsolutistička, ali naprednjačka je bar za vladanja Franje Josipa svakako bila, pa se industrijalizirala i modernizirala. Do1870-ih godina ona je dostigla industrijske sile Europe i s njima se mogla nositi u svjetskom ratu 1914. Ta modernizacija jače se osjetila u zaostalim i feudalnim zemljama istočnog dijela. Carevina je ostala i feudalna, a feudalni veleposjed lakše se industrijalizirao negoli seljački maloposjed. Velikaši su igrali ulogu u gospodarstvu i društvu. Ako je u nekom gradu živio poneki grof on je održavao salon i to bi se osjetilo u gradu. Taj grad bio je onda elegantni grad i društveno središte. Uloga velikaša vidi se npr. kod Gjalskoga u «Gjurgjici Agićevoj», ali i u romanu «Die Verlassenen» Leipzig, 1889) grofa Rikarda Sermagea u kojem se čita o trvenjima grofovskog veleposjeda sa siromašnim seljacima. Dvor je običavao delegirati ponekog nadvojvodu u glavne gradove pojedinih zemalja, da tamo živi i održava salon.
Policija je modernizirana, centralizirana i podvrgnuta je Vrhovnoj redarstvenoj vlasti u Beču. U Hrvatskoj je policija bila podvrgnuta banu i političkoj upravi.60
Bila je to jasna centralizacija, koja je ipak bila privremena jer je Nagodbom Hrvatska postala Kraljevina Hrvatska-Slavonija, dobila je veće nadležnosti i ograničeni državni suverenitet, a dobila je i svoj svoja ministarstva i novac kojim će financirati znanost, kulturu i školstvo na materinjem jeziku.
I na kraju riječ dvije o općoj jezičnoj situaciji u «Austriji». Ta se Carevina nikad nije tako nazivala u službenim spisima, ona je do 1806. bila Rimsko carstvo, onda c.k. Države, pa Austrijske ili Carske države, a od 1867. Austro-Ugarska. Najbliži bismo bili stvarnosti ako bi je nazvali Austroslavenskom carevinom jer je njezino gospodarsko i znanstveno težište bila Češka, a vanjskopolitičko Dalmacija odakle je tekao njezin prodor na jugoistok prema savjetima Jelačića i hrvatskih generala. Do danas nije poznat ni jedan zakon ili dekret kojim bi ikad u cijelu Carevinu bio uveden neki jezik kao uredovni, a u Carevini se govorilo dvanaestak živih i još osam bogoslužnih
58 Ivan Pederin, Habsburgovci, Jadran i rasprava oko ustroja Primorske gubernije prema spisima bečkog
Haus-, Hof- und Staatsarchiva, Acta Histriae, Koper, 14 (2006), br. 2. str. 469-486. Varešanin je usmjerio habsburšku politiku na Jadranu i suprotstavio se talijanskom iredentizmu. Ivan Pederin, Paula von Preradović i tradicija hrvatskih generala u austrijskoj vojsci, Nova Istra VI(2001/2002) br. 4(19) str. 178-181. 59 Ivan Pederin, Pitanja Crne Gore i Albanije poslije okupacije Bosne i Hercegovine, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, XLII-XLVIII.(2006) str. 193-212 60 HDA, RA.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
jezika. Međutim, u Carevini je postojao pojam Cultursprache. Nije poznat dekret koji bi specificirao te Cultursprachen, ali to su otprilike bili francuski, engleski, talijanski, njemački, a svakako i grčki i latinski, sve ako grčki jedva da je itko pisao, španjolskom je teško tko mogao poreći stupaj Cultursprache, jer je španjolski imao svoje mjesto i u Beču dok su Habsburgovci bili španjolski kraljevi, a španjolska književnost itekako je nazočna u Grillparzerovom djelu, kao uostalom i grčka. Hrvatski, češki ili poljski nisu bili smatrani Cultursprache. Mađari su, osobito poslije 1867/68. inzistirali na mađarizaciji nemađarskih naroda pod Krunom sv. Stjepana, a tih je bilo možda i više od polovice, Vincenzo Dandolo uveo je dekretom talijanski kao uredovni u Dalmaciji 1807., a Jelačić hrvatski u bansku Hrvatsku, koja je 1868. postala Kraljevina HrvatskaSlavonija.61 Mađarizacija je imala oskudan uspjeh, ali su pokušaji mađarizacije pokvarili odnose Mađara Hrvatima, Slovacima i Rumunjima.62 Mađarski nitko nije htio učiti, a o odnosima hrvatske i mađarske književnosti u doba realizma jedva da se išta može reći. Njemački je svatko rado učio, a o odnosima hrvatske i njemačke književnosti mnogo je napisano.63 Zašto je to tako teško je odgovoriti, jezik se opire racionalnim razmišljanjima.
61 Ivan Pederin, Bečki dogovor o hrvatskom jeziku u Dalmaciji 1909. te uloga njemačkog i talijanskog jezika, Mostarski dani hrvatskog jezika, Mostar, 1999. str. 185-207., Isti, Strani i uredovni jezik u
Hrvatskoj, Jezik, Zagreb, god.29(1982) br. 3. str.65-73.( 62 Mađara je u Transleitaniji bilo samo 44,4%, uspjeli su pomađariti samo gradski proletarijat, ali su nemađarski narodi, osim Hrvata bili na mnogo nižem stupnju razvitka nego li Mađari, pa manjine u Mađarskoj ne nastoje, osim Hrvata, stvoriti svoje nacionalne države. O. Jászi, Op. cit. str.275-276.
Autor je inače bio ministar za manjine u Austro-Ugarskoj. 63 Ivan Pederin, Časopis “Vienac” i književna Europa, Njemačka, austrijska i ostale književnosti u hrvatskom časopisu “Vienac”, 1869.1903. MH. Zagreb, 2006. Tu je navedena i literature o hrvatskonjemačkim književnim odnosima.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
Fragen der Sprache und der Verwaltung in den 1850er Jahren in Zagreb
Zusammenfassung
In diesem Aufsatz wird die Frage der „Germanisierung“ in Kroatien zu den Zeiten des Neoabsolutismus besprochen. Die deutsche Sprache dringt verstärkt nach Kroatien ein, sie wird als Prinzip der Modernisierung empfunden, ungefähr so, wie das Englische heute. Die Stränge dieses Vormarsches der deutschen Sprache waren Mädchen, die sich bei den Grazer Ursulinerinnen bildeten, die Gouvernanten in den wohlhabenden bürgerlichen Familien, aber auch die Offiziere, die im Theresianum ausgebildet wurden und überhaupt die Beziehungen zum Hof und den Wiener Ministerien. Die Amtsprache war aber das Kroatische, weil der Ban Josip Graf Jelačić von Bužim meinte, daß einem jeden Menschen das Recht zustehe, vor Gericht in seiner Muttersprache vorzusprechen. Jelačić befürwortete aber eine fremdsprachige Oberschicht, die zugleich Brücken zur Kultur des Nachbarlandes schlug und diese Oberschicht sprach in Kroatien deutsch. Das war im krassen Gegensatz zur romantischen Nationalismus Fichtes, der eine Gleichheit in der Sprache, nicht vor dem Gesetz sah und eine fremdsprachige Oberschicht als undemokratisch empfand.
Die Verwaltung des Königreiches Kroatien lag damals sehr im argen und es begann bald eine Modernisierung von oben, was zu den habsburgischen Traditionen gehörte. Die Modernisierung führte das Ministerium des Innern und das c. k. Heer. Diese sprachen und schrieben aber deutsch.
Dieses Königreich konnte doch dem kleinen Fürstentum Montenegro mit bewaffneter Hand beistehen, als Omer Pascha Latas Montenegro durch Waffengewalt niederringen wollte. Der König kam damals nach Zagreb, um diese Frage mit Jelačić zu besprechen.
Die Sprachenfrage und die Verwaltung zur Zerit des Neoabsolutimus in Zagreb
Der Freiherr Josip Jelačić von Bužim, hat als Ban von Kroatien das Kroatische zur Nationalsprache erhoben. Das Kroatische wurde somit zur Sprache der Verwaltung und der Gerichtsverhandlung. Der Ban meinte, ein jeder habe das Recht, in seiner Muttersprache vor Gericht und im Verwaltungsamt zu sprechen. Es war ein Grundsatz der Demokratie. Allein, Jelačić war eine fremde Sprache sprechende Oberschicht willkommen, denn er meinte, diese Oberschicht sei eine Brücke zur Kultur des Nachbarvolkes. Deutsch war die Sprache der intelligenten Oberschicht in Kroatien, die Aristokraten sprachen wohl französisch. Kroatien wurde auf solche Weise eine mehrsprachige Gesellschaft. Obgleich in Kroatien die Ansicht vorherrscht, das Deutsche sei uns aufgezwungen worden, fehlen Dokumente, die diese Annahme stützen könnten. Diese Lage ist ganz anders als jene von Fichte empfohlene
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 351-366 dr. sc. Ivan PEDERIN: Pitanja jezika i uprava za Bachova apsolutizma u Zagrebu
Sprachenpolitik, die einer fremden Sprache keine Rolle in Deutschland zuwies und statt der Gleichheit vor dem Gesetz, die Gleichheit in der Sprache forderte.
Die Verwaltung war in im argen, die Umorganisierung der Verwaltung ging vom K. K. Heer und dem Ministerium des Innern in Wien aus und beide sprachen deutsch, dazu noch verbreiteten die deutsche Sprache Gouvernanten in den wohlhabenden Häusern und die Mädchen, die von den Ursulinerinnen in Graz erzogen wurden. Das Deutsche wurde in der Monarchie zur Verständigungssprache der verschiedene Sprachen sprechenden Nationen und auch die Sprache der Kommunikation mit Wien.
366
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom
Augustin LUKAČEVIĆ, dr. iur.
Hrvatsko-njemačko društvo, Zagreb
Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom
Kojim jezikom danas ljudi govore ovisi o zemljopisnom slučaju. Sastav ljudskih gena nema s tim nikakve veze. Mala djeca uče jezike govoriti i pisati koje čuju u školi i kod kuće. Ako su rođena u dvojezičnoj zemlji, kao što je npr. Belgija, Letonija ili Južna Afrika, djeca uče dva ili više jezika. Ništa ne upućuje na to da su djeca iz tih zemalja drugačija i da su njihovi kromosomi drugačiji od ostale djece. Iskustvo pokazuje također, da odrasli, došavši u novu zemlju savladaju jezik koji su zatekli u njoj.
No kako su nastali jezici već je teže ustanoviti i što se više ide unatrag u povijest, putovi su sve razgranatiji i kompliciraniji.
Najjednostavnije je biblijsko tumačenje da je Bog stvorio Adama i Evu, da su se ljudi množili i širili po svijetu i stalno govorili jednim jezikom, a onda je iznenada došao prst Božji, koji je prilikom gradnje Babilonske kule ljudima pomutio jezike, nakon čega su počeli govoriti svaki svojim jezikom i tako jedan drugom postali nerazumljivi. Naravno, zbog toga nisu ni mogli sagraditi Kulu babilonsku.
Ne upuštajući se u teorije i pretpostavke o nastanku pojedinih jezika, možemo konstatirati ono što nas zanima i što nam je poznato. tj. da postoje veće jezične skupine i zajednice, te izolirane jezične zajednice, kao i da su neki jezici srodniji i bliži, a drugi jezici potpuno nesrodni i nepoznati. Tako su neke jezične skupine kao japanske, koreanske i mongolske formirane kao zasebno izolirane jedinice i ne pripadaju nijednoj većoj familiji, dok na drugoj strani postoje brojne velike skupine. Jedna od takvih je indo-europska (indogermanska) jezična skupina. Napomenimo da se zove indoeuropska, jer se slično govorilo u Indiji i Europi, a indogermanska skupina je dobila naziv po geografskom obilježju, jer su to krajnje skupine – tj. indijska na istoku, a germanska na zapadu. U indoeuropske skupine treba u prvom redu svrstati one germanske i romanske jezike, one njima granične kao što su keltski, te slavenske skupine u koje spadaju uz velike ruske, poljske i druge i hrvatski jezik, te na istoku perzijske i mnoge indijske jezike. Izolirani članovi te obitelji su litvanski i letonski, grčki, albanski i armenski. Spomenimo samo usput, da se uz ove glavne europske jezike nalaze i ugro-finske i turske, koji nisu srodni ni jednoj naprijed navedenoj skupini, kao i baskijski koji nema srodnosti s ostalim svjetskim jezicima.
Prije modernih jezičnih istraživanja ustanovili su židovski znanstvenici sličnost arapskog, hebrejskog i aramejskog jezika. Osim ovih u semitsku grupu spadaju jezici Asiraca- Babilonaca. Jezici Kine, Tibeta, Burme i Sijama tvore daljnju veliku jezičnu obitelj.
Iako se Biblija ne uzima kao temelj za izučavanje jezika, preostali su neki nazivi po sinovima praoca Noe, tj. po Semu, Hamu i Jafetu, pa bi na pr. arapski, hebrejski i drugi pripadali semitskoj jezičnoj skupini, prema Noinom sinu Semu.
U sjevernoj Africi nalazimo potomke Hama, dakle hamitske jezične obitelji, Indoeuropsku jezici nastali bi od Noinog sina Jafeta bi bili Jafetovci. Naravno, to su sve neznanstvene teorije, koje se dalje ne mogu obrađivati.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom
U kratkom osvrtu na povijest valja spomenuti da su na području Male Azije Hetiti stvorili hetitsko carstvo, koje je trajalo od 2000 – 1200 godine prije Krista, odakle su se prema izvorima i povijesnim spomenicima indoeuropski narodni širili na istok i zapad, a tim narodima pripadaju indoeuropski jezici, pa i slavenski. To znači da su i njemački i hrvatski imali zajedničko područje gdje su se razvijali, a ta je srodnost vidljiva i danas u mnogim skoro identičnim riječima koje nisu posljedica nekakve germanizacije i života u zajedničkim carevinama i kraljevinama. Učeniji ljudi su još u XVI. stoljeću primijetili (1597.g. Bonavetura Vulcanius) da su njemački i perzijski jezik u nekim riječima slični, te je spomenuti pronašao 22 riječi, koje su identične. 20 godina kasnije, jedan učeni svećenik je zapazio da litvanski i latinski jezik imaju sličnosti, te je zaključio da su se jezici nekako «pomiješali», a litvanski da potječe od latinskog.
Tek 1817. je mladi danski znanstvenik (Rask) našao sličnosti između staronordijskih riječi, latinskih, grčkih, a ta sličnost je sezala u sanskrit i perzijske jezike. Znanstvenici su uspoređivali prezent staronjemačkog glagola beran, u novom jeziku zamijenjeno s tragen, a zadržano je samo još u riječi gebähren te uspoređujući u engleskoj riječi to bear, vidjeli su da recimo prezent u sanskritu glasi bharani, u grčkom bhera, u latinskom fera, u staroslavenskom bera i staronjemačkom biru. Pronašli su i druge riječi, koje su zajedničke indoeuropskim jezicima, pa se često spominjao jaram, koji se staro-indijski kaže yugam, grčki zygon, latinski jugum, gotski iuk, slavenski igo. Tako je počelo, i jezici su se sve intenzivnije izučavali i uspoređivali, zbog čega danas postoje brojne knjige i nepregledna literatura.
S obzirom da su Slaveni i Germani, a prema tome i Nijemci i Hrvati živjeli i skupa u hetitskom carstvu, a svakako blizu jedan drugoga i u zajedničkim državama, to se u svim jezicima mogu opaziti međusobni utjecaji, ne samo u pojedinačnim izrazima, već i u pojmovima. U mnogima, koji su u Njemačkoj zbog pogrešnih pretpostavki i pojmovi izvedeni pogrešno, u Hrvatskoj možemo naći te pogrešne izvedenice u hrvatskom prijevodu, što ćemo u daljnjem izlaganju posebno obraditi.
Nekad se za njemački jezik govorilo da je esperanto srednje-europskih slavenskih jezika, pa čak i ruskog. Danas tu ulogu preuzima engleski jezik, naročito u pojedinim suvremenim tehničkim izrazima. Engleski je jezik veoma prikladan da bude zajednički jezik mnogim narodima, jer ima jezičnu osnovu od prajezika germanskih naroda, latinskog podrijetla i grčkih korijena. U jednoj štihprobi jednog engleskog rječnika od tisuću prvih riječi utvrđeno je da 53,6% potječe iz latinskog i drugih romanskih jezika, 31,1% iz germanskih jezika, a 10,8% iz grčkog jezika. Zbog toga izučavanje tog jezika predstavlja prednost i kao takav je općenito prihvaćen.
No pojedini pojmovi u leksičkoj građi pa i u narodnom jeziku, koji su preuzeti iz njemačkog ostali su i ostat će unatoč proširenju upotrebe engleskog jezika netaknuti.
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom
Ovdje će za hrvatsku i njemačku zajednicu u Hrvatskoj biti obrađeni neki zanimljivi pojmovi, koji se i danas koriste.
Počnimo s izrazom – «nekome nešto prišiti». U srednjem vijeku su razni krivokletnici i kokošari stavljani na stup srama, koji se u njemačkom jeziku zvao i danas zove «Pranger», a smještao se obično u središtu nekakvog trga i tamo gdje ljudi prolaze. U zagrebačkom govoru se i danas često spominje pranger, kao mjesto u gradu, a u stvari se ne misli da se radi o stupu srama. Da bi prolaznici znali što je počinitelj skrivio, na odijelo mu je pričvršćena ceduljica, gdje su nabrojena njegova zlodjela. Znalo se dogoditi da i drugi iskoriste priliku da mu nešto prišiju, a i da mu se krivo prišije, zbog čega je nastao izraz u njemačkom jeziku «Jemand etwas anhängen».
I danas se čuje da je netko «zažmirio na jedno oko», što znači da je 50% vidne sposobnosti isključeno, odnosno da se nešto može i previdjeti.
U staronjemačkim pravnim aktima igralo je gledanje na jedno oko značajnu ulogu. Tražilo se npr. od nekog suca da pošalje jednookog jahača s jednookoim konjem optuženom čime mu se dalo na znanje da će sudac zažmiriti na jedno oko (tj. « Ein Auge zudrücken»).
Mnogi pišu «vatrena pisma» - Einen Brandbrief schreiben - ne razmišljajući kako je ovaj izraz nastao. Obično se ljubavni parovi međusobno daruju vatrenim ljubavnim pismima, a i studenti ili đaci, kad traže od roditelja da im se pošalje hitno određeni iznos. Međutim uzroci su mnogo ozbiljniji i dublji. S izrazom «Brandbrief» označavalo se pismo koje je bilo uručeno pogorjelcima, koji su s tim pismom išli od kuće do kuće, pokazivali «vatreno pismo» te tražili pomoć u obnovi kuće, a slična vatrena pisma nosili su i prosjaci, koji su koristili ovaj institut. Kasnije su opet bande pisale pojedincima i mjestima «Brandbriefe» i tražili novac kako ne bi spalili imanje ili mjesto. S ovim prosjacima povezani su i «Bittgange», koji su odlazili u bitgange s pismima ili bez pisama, te tražili određene pomoći. Zbog brojni bitgengera njihova pojava postala je omražena, pa su u našim krajevima takvi ljudi dobili naziv bitange (prema Bittgange) , koji se izraz se i danas upotrebljava, iako ga nema u hrvatskim niti u njemačkim rječnicima.
«Biti drek na šibici» ili «Dreck am Stecken haben» zna se upotrijebiti kada se za nekoga omalovažavajući govori . Ovdje je iza «šibice» skrivena šiba ili dugi štap ili štaka, povezano i s engleskim stick, što znači Stock. Govorilo se za čovjeka koji pazi na svoju vanjštinu, očisti cipele, a ne očisti štap kojim je prolazio kroz blato i ostalu nečistoću. Takvi su imali dakle «blato na štapu», a onda su i sami postali «drek na šibici».
Često se u novinama spominje novinska patka – njemački Ente, koji je izraz u hrvatskom direktno preveden iz njemačkog jezika. S obzirom da su se izdavači novina i novinari natjecali u izmišljanju kojekakvih čuda radi bolje tiraže, to su od javnosti bili pozvani na odgovornost. Da bi se zaštitili od prigovora izdavači su na
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom
kraju takvog članka stavljali slova N.T. Na primjer prije oko 180 godina je u jednim pariškim novinama objavljen članak, zbog kojega je porasla naklada, koji je objavio da je uhvaćena morska zmija duga preko 20 metara, koju su mornari odmah pojeli. Listovi su se natjecali u raznim izmišljotinama i stavljali na kraju članka N.T. , što se čita « en-te», značilo je zapravo «non testatur», tj. nije provjereno. Kako se samo slova N T čitaju «en-te» ispala je «Ente», tj. patka i prevedeno je na hrvatski kao novinska patka. Postoji još jedna varijanta od «dvadeset pataka»
Mnogi, pa tako i naši političari, naročito nakon II. Svjetskog rata tražili su crvenu nit tj. «den roten Faden». Jedan je političar napisao knjigu «Kako sam tražio crvenu nit», što su socijalistički sljedbenici preuzeli od Engelsa i ruskih političara. Sve je počelo od Goethea, koji se vratio s puta u Englesku. Tamo je vidio uređaj kod engleske mornarice, kojim se svi šlepovi povezuju i kroz svu užad provlači crveno uže – crvena nit i dok se to crveno uže ne razriješi, ne mogu se odvojiti šlepovi. Nakon Goetheove upotrebe ovog termina, ovaj izraz je preuzet u njemačkoj literaturi, a naročito kod socijalista, jer je crvena nit asocirala na crven u revoluciju i druge crvene ukrase.
I danas se zna reći da netko živi na «velikoj nozi»- «auf grossem Fusse leben». To ne znači da ta osoba ima veliku nogu. Prije više od 600 godina su plemenitaši i uvaženi ljudi kao znak svoje časti nosili cipele s kljunom, koje su naravno bile dugačke. Tko je nosio takve cipele bio je bogat i živio je na velikoj nozi, pa se taj izraz i kod nas nekad upotrebljava.
I kod nas, a i u skoro čitavom svijetu upotrebljava se izraz «hokus-pokus» kao čarobna formula, kojom smo i mi kao djeca rješavali neke čarobnjačke probleme. U srednjem vijeku je čarobnjački- sljeparski posao bio veoma unosan, te su primitivni ljudi vjerovali u svakakva čuda i sve što je njima bilo nerazumljivo izgledalo je kao svjetska tajna. «Čarobnjaci» su pri tome upotrebljavali tobožnji latinski koji je glasio «hax-pax-max-deus adimax» kao formulu, nakon koje su izvodili čuda. Kako su Nijemci hax-pax izgovarali više muklo i u dijalektu, na kraju se čulo samo taj hoxpox, od čega je nastao hokus-pokus, koji su izraz najprije uveli Englezi kao pomoćno sredstvo čarobnjaka. U Engleskoj je u XVII stoljeću izdan priručnik za čarobnjake početnike, koji se zvao «Hocus Pocus Junior», kao da je taj priručnik napisao čovjek, koji se zvao Hocus-Pocus Junior, pa se ta čarobna formula kao «Hokus-pokus» proširila po čitavom svijetu, pa i kod nas.
Veoma zanimljiv je nastanak izraza «kurje oko», neposredni prijevod iz njemačkog jezika, koji je zasnovan na pogrešnom tumačenju značenja, a to pogrešno tumačenje prevedeno je ispravno na hrvatski, ali se odnosi na pogrešan pojam. U njemačkom jeziku su preci današnjih Nijemaca za «kurje oko» upotrebljavali izraz «hörnig onge», što bi značilo rožnato oko-. U tadašnje vrijeme je sigurno bilo mnogo kurjih očiju, jer su ljudi imali lošu obuću i više se hodalo pješice, pa su svi slojevi pučanstva imali kurje oči. Kako hörnig onge ne znači ništa, jer bi ispravno trebalo glasiti Hörnernes
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom
Auge, to se prijašnji pojam u narodu pretvorio iz hörnig onge u Hühnerauge. Zbog nerazumijevanja je, dakle, rog postao kokoš. Treba napomenuti da su se i kod nas kokoši zvale u prijašnje doba «kurice, kure» kao što je to danas i nekim slavenskim jezicima. Na primjer u ruskom. Još u Belostenčevom rječniku se upotrebljava za kokoš izraz «kura» odnosno u množini «kuri». Hrvati su dakle njemački pogrešni izraz Hühnerauge preveli u kurje oko, što je isto značilo kokošje oko. S obzirom da se za kokoši više ne govori da su kurice, ovaj pogrešni izraz je postao nerazumljiv, te ga se uglavnom povezuje s kurjakom (vukom), pa to ljudima nikako nije jasno. Za kurje oko se inače govorilo «Das grosse Weh am kleinem Zeh». Mali prst, ali velika bol.
Često se i kod nas upotrebljava izraz «kupiti mačka u vreći» (Die Katze im Sack kaufen), kad se kupuje napamet i kad se plaća za nešto, što prethodno nije utvrđeno. Iako se ova fraza smatra narodnom mudrošću, neposredno je povezana sa staronjemačkom sagom. Radi se u stvari o đavlu i novčiću (Hecktaler), koji se kupuje od njega, a garantira da će vlasnik toga novčića uvijek imati novaca, jer se u novčaniku oplođuje. Prema priči treba đavla prevariti i to tako da se u vreću stavi mačak i zaveže s 99 čvorova. U novogodišnjoj noći tri puta treba obići crkvu i tada pokucati na vrata. Nakon trećeg obilaska izići će čovjek obučen u crno, tj. sam vrag. Njemu treba predati vreću i reći da se u njoj nalazi zec i da je cijena za njega stoji 1 talir. Kad dobije talir brzo treba pojuriti kući prije nego vrag odveže svih 99 čvorova. Ako ih odveže oduzet će talir koji se kod vlasnika neće oplođivati (hecken) i propast će čitavi posao. Ovaj Hecktaler se zvao i Glücksmünze ili Glückspfennig.
Često se upotrebljava izraz «dobiti košaricu» (u njemačkom einen Korb bekommen), a značenje ove fraze je nerazjašnjeno. Sve to međutim potječe iz Njemačke, gdje su djevojke, koje su živjele u utvrđenim gradovima, spuštale košaru i uz pomoć služavki podizale dragane u dvorac, jer su navečer vrata bila zatvorena.
Međutim bilo je dosadnih obožavatelja, koji su pjevali ili svirali oko zidina dvorca i nisu se nikako dali urazumiti. Zbog toga su djeve takvom ljubavniku spustile košaricu s tankim dnom, te je prilikom dizanja takav kandidat probio dno i pao na zemlju. Zbog toga su nastale i ozbiljne ozljede i ova praksa se nije više primjenjivala. Kako bi se spriječilo maltretiranje putem neželjenog kandidata unaprijed mu je bila poslana košarica bez dna, kako bi znao što ga čeka u slučaju da nastavi opsjedati tvrđavu. Takva košara bi se ostavila na njegovom kućnom ulazu i tako je nastao izraz «dobiti košaricu (sich einen Korb holen). U današnje vrijeme se ne dobiva košarica na taj konkretni način, ali je ostao izraz «durchfallen» - propasti i upotrebljava se kad se propadne na ispitu ili propadne na natječaju za radno mjesto ili slično.
Nejasno je, a također njemačkog podrijetla, gašenje svjećica na torti. Sve počinje sa staroislandskom sagom od Noraguestu, junaku i sviraču na harfi. Ova priča proširena je među svim germanskim narodima i povezana je s germanskim vjerovanjima, da se prilikom rođenja djeteta upali svijeća, koja gori, a kad se ona ugasi umire i onaj kome
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom
je namijenjena. Prema toj priči, od rođenja čovjeka dolaze suđenice, koje upale svijeću i proriču sudbinu. Tako se kod rođenja Noraugesta pojavile tri suđenice. Prve dvije su mu prorekle junaštvo, snagu i pjevačke sposobnosti. Treća se osjećala zapostavljenom te mu je prorekla, da će živjeti toliko dok ne izgori svijeća. Prve dvije su odmah ugasile svijeću da ne izgori potpuno, te je dali majci i preporučile majci da je upali kad njezin sin bude sam želio umrijeti. On je nosio svijeću u svojoj harfi 300 godina, i kad mu je život dojadio, došao je na obalu mora, upalio svijeću i čekao da dogori. Pri tome je pjevao svoju posljednju pjesmu i umro čim je svijeća dogorjela. Zbog toga se gase rođendanske svijeće, kako ne bi dogorjele prije nego što to sam čovjek ne zaželi. U našim krajevima ovaj običaj gašenja svijeća je iz novijeg vremena.
Kad nekome dogori do nokata, kažemo da je posljednji trenutak da se nešto učini (es brennt mir auf den Naegeln). Ovaj izričaj potječe iz njemačkih samostana, kad su redovnici i redovnice u ranim jutarnjim satima, uz jutarnju misu morali pjevati obredne pjesme. Kako nije bilo struje na palčeve su si prilijepili voštanu svijeću, koja je gorjela i osvjetljivala molitvenike. Kada su svjećice izgorjele i postale sasvim male, nastao je izraz «dogorjelo mi je do nokata», što znači da je došao posljednji trenutak.
Za ovaj izraz baš nema sigurnih dokaza da je u naše krajeve došao iz Njemačke, jer postoji mogućnost da su i domaći redovnici i redovnice imali istu praksu.
«Imati pik na nekoga» (eine Pike auf jemanden haben) često upotrebljavaju zaljubljeni momci u odnosu na neku djevojku i obratno. No više se ovaj izraz upotrebljava da se objasni kad netko nekoga mrzi i kad ga progoni, pa se kaže da «direktor ima pik na nekog radnika«. Izraz potječe zapravo iz Francuske, ali je k nama došao preko Njemačke i još se uvijek upotrebljava.
Kad se želi reći da je netko, npr. športaš, prema nekome premoćan, tada se običaje reći da ga «može staviti u vreću». To odgovara njemačkom pojmu «in den Sack stecken». To pretpostavlja duševnu nadmoć, ali i tjelesnu snagu. Ovaj izraz potječe iz srednjeg vijeka, a temelji se na običaju da pobjednik pobijeđenoga iz šale stavi u vreću. Tako bilježi jedan kroničar još iz godine 1573., kada je za vrijeme hrvanja jedan vitez, Andreas Rauber iz Talberga, koji je inače imao dvostruku bradu do zemlje, u prisustvu cara Maximiliana II za vrijeme borbe digao nekog Španjolca i stavio ga u vreću.
Kada se nešto odvija bez problema i danas kažemo da ide kao po špagi, a taj izraz je isto preuzet iz njemačkog jezika. Iako i Nijemci upotrebljavaju špagu (Spagat) iz ove činjenice podrijetlo izraza nije baš jasno. No jasnije će biti ako se prisjetimo kajkavskog izraza koji glasi »da sve ide kak po žnori», a to znači sve po redoslijedu i bez problema. U Njemačkoj se kaže «es geht wir am Schnuerchen», a to je u početku obilježavalo način, kako redovnici i redovnice obavljaju molitvu prebirući krunicu, a sve teče jednostavno i prema ustaljenom običaju, kao u molitvi Očenaša.
Kad netko nekoga javno i potajno pomaže onda se zna reći da obično osoba na višem položaju nekog protežira, tj. da mu «drži štangu». Kaže se, iako rjeđe, da mu
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom
drži letvu. U Njemačkoj je ovaj izraz poznat kao «jemandem die Stange halten», a potječe također iz srednjevjekovnih običaja i turnira. Sudac na turniru je u slučaju pada viteza s konja, držao iznad njega štangu dok se ovaj ne osovi.
Isto tako, postojao je pomoćnik borca, tzv. Stanger ili Staengler koji je imao štangu u ruci. I ako je borac pao s konja mogao je tražiti od Staenglera da mu pruži štangu, kako bi se osovio na noge. To je ujedno značilo da priznaje poraz.
Još iz djetinjska se sjećam da su naše majke i bake rastjerivale prebučno dječje društvo i govorile: «Nije ovdje dingl-dangl». Kasnije sam i u Zagrebu i u drugim krajevima vidio da se neki lokali zovu «Tingel-tangel». U narodu je taj pojam označavao nekakvo boemsko stjecište, gdje se pjevaju šansone, čitaju pjesme i pomalo pije.
Izraz je naravno također njemačkog podrijetla i odnosi se na određenu osobu, tj. narodnog pjevača, koji je po sajmovima skupa sa suprugom i trima kćerima zabavljao društvo. Zvao se Tangel. Na improviziranom podiju se deklamiralo i pjevalo, kako bi se društvo uveseljavalo. Nakon svake treće točke išla bi jedna od kćeri sa dva poslužavnika među publiku, da skupi nagradu za recitacije i pjesme. Svaki novčić, ubačen u poslužavnik proizvodio je zvuk, to jest «Klingel», koji se s vremenom uobičavalo govoriti «tingeln». Jednom prilikom je gospodin Tangel nastojao iskoristiti konjunkturu zbog postignutog uspjeha i često je slao kćeri da obilaze publiku. Jedan ozlojeđeni student viknuo je prema podiju: »Tangel prestanite već jednom s tim tingelnima». Uslijed toga je nastao izraz «Tingel-tangel», aludirajući na zvuk novčića i na ime zabavljača. Publika je s oduševljenjem prihvatila taj izraz «Tingl-tangl» pa su se prema ovom izrazu zvali mnogu lokali, gdje su se održavale predstave i gdje je postojao veliki interes za umjetnost i znanost.
U posljednje vrijeme se u manjoj mjeri govori «da se netko napio tinte i da govori gluposti». No pročitao sam nedavno članak od jednog starijeg novinara, koji prigovara sportskim radnicima, da su se valjda napili tinte, kad govore takve bedastoće. U njemačkom jeziku postoji izraz « du hast wohl Tinte getrunken». Ispalo bi, da tko se napio tinte govori gluposti. Međutim, i u ovom slučaju se radi o pogrešnom tumačenju neke riječi, pa je u hrvatskom jednostavno prevedeno iz njemačkog odakle dolazi i tinta. Kako se u slavenskim jezicima boja (turcizam) označava kao mast, to bi bio za tintu bolji izraz mastilo ili crnilo. Sam izraz tinte preuzet je iz latinskog «tincta», što bi bilo obojena voda. A osoba koja govori ili radi gluposti nije se stvarno napila tinte nego nečega drugoga. Naime u španjolskom jeziku se crno, teško vino naziva «vino tinto», pa čovjek koji se napije teškog crnog vina, govori gluposti. Od «vino tinto» nastala je Tinte – «du hast wohl dieTinte getrunken», što se širilo i u drugim područjima i jezicima.
Za nesposobne osobe zna reći da «neće nikada doći na zelenu granu» ili da je netko uspješan «došao na zelenu granu». U njemačkom to odgovara izrazu «auf keinen gruenen Zweig kommen». Ovaj pojam odnosi se na pravnu staronjemačku praksu,
VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 367-376 Augustin LUKAČEVIĆ: Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom
koja se primjenjivala kod stupanja ili predaje u posjed. Prodavatelj bi naime predao kupcu grumen zemlje u koju bi utaknuo zelenu grančicu. Grančica je označavala kruh i blagostanje za čim su čeznuli svi narodi, a čeznu i danas.
Iako su i stari narodi, npr. Rimljani pravili cigle, Slaveni i Germani su taj običaj usvojili kasnije, jer su živjeli u području gdje je bilo mnogo drveta, zbog čega su se pravile drvene kuće, a pokrivale su se svežnjevima slame, koje su se zvale «Schopf», inače indoeuropska riječ, koja se u ruskom i hrvatskom jeziku može naći u obliku «čupe». Zbog toga nije bilo posebnog naziva za crijep i ciglu. Izraz je zbog toga preuzet iz latinskog jezika, tj. od tegule , koja je označavala crijep ili po njemačkom «Dachziegel», što potječe od latinskog izraza «tegere – pokrivati». Hrvati su od Nijemaca preuzeli pojam cigla, no ne i crijep, što su od ranije imali pečenu glinu koja se zvala crijepnja, pa je crijep dobio domaći naziv. Međutim vrste crijepa su obilježene njemačkim izrazima. Kako se u njemačkom govornom području proizvodio crijep u dva oblika , tj. «Falzziegel», Hrvati su ga obilježavali kao «folcovani crijep», a «Biberdachziegel» zvali su jednostavno «biber crijep». Svima je bilo jasno o čemu se radii, kada se spominje «folcovani crijep», jer su Hrvati upotrebljavali tehnički izraz «Falz»- «folc», no nitko nije baš znao zbog čega se biber crijep tako zove. Majstori zidari su bili mišljenja da se tako zove što je sitan u odnosu na folcovani, što me baš nikad nije zadovoljilo, no nisam se baš time opterećivao.
Slučajno, prilikom registriranja jednom izuma njemačkog izumitelja ustanovio sam, da se «Biberdachziegel» ili biber crijep zove tako zbog toga, što je plosnat u obliku dabrova repa, dakle ima «Biberschwanzform». Tako smo putem njemačkog jezika i zajedničkog života stekli još jedan pojam , koji se upotrebljava u građevinarstvu bez ikakvih rezervi.
Osim ovih pojmova, koji su nabrojeni kao zgodni, zanimljivi i u čestoj uporabi, ima još mnogo pojmova, koji zajedničko jezično blago Nijemaca i Hrvata, no nemoguće ih je sve obraditi. Takvi su npr. izrazi: žrtveni jarac – Suendenbock, crna ovca _ schwarzes Schaf, nisam s tobom čuvao svinje – Schweine mit jemanden gehuetet haben, napraviti štihprobu – eine Stichprobe machen, staviti na tapet – aufs Tapet bringen, vraga maljati na zid – den Teufel an die Wand malen, igrati kako drugi svira – nach jemandes Pfeife tanzen, zvoniti na velika zvona – etwas an die grosse Glocke haengen itd, itd.
I ovi navedeni izrazi svjedoče o vjekovnoj suradnji i suživotu Nijemaca i Hrvata, što traje i danas, a na našim društvima i pojedincima je dužnost da takvu povijesnu i kulturnu tradiciju i dalje njeguju.
Zwanzig sprachliche begriffe unter dem vergröserungsglas
Zusammenfassung
Sich nicht auf Theorien und Vermutungen über das Entstehen einzelner Sprachen einlassend können wir feststellen, dass es größere sprachliche Gruppen und Gemeinschaften, sowie isolierte Sprachgemeinschaften gibt und dass einige Sprachen mehr wandte und näher, während andere überhaupt nicht verwandt und unbekannt sind. So wurden einige sprachliche Gruppen wie die japanische, koreanische und mongolische als getrennt isolierte Einheiten geformt und gehören zu keiner größeren Familie, während auf der anderen Seite zahlreiche große Gruppen vorhanden sind. Eine von solchen ist auch die indo-europäische (indogermanische) Sprachgruppe. Wir betonen, dass sie indo-europäisch heißt, weil in Indien und Europa gleich gesprochen wurde, und die indogermanische Gruppe bekam ihren Namen nach geografischem Kennzeichen, weil das Randgruppen sind – dh. die indische im Osten und die germanische im Westen. Zu der indo-europäischen Gruppe gehören, in erster Reihe, die germanischen und romanischen Sprachen, die ihnen angrenzende, wie Keltisch, sowie die slawischen Gruppen zu welchen, neben den großen - Russisch, Polnisch und andere, auch die kroatische Sprache gehört, sowie im Osten die persische und viele indische Sprachen. Die isolierten Mitglieder dieser Familien sind Litauisch, Lettisch, Griechisch, Albanisch und Armenisch. Nur nebenbei erwähnen wir, dass neben diesen haupteuropäischen Sprachen auch die ugro-finnische und türkische befinden, die mit keiner der oben genannten Gruppe verwandt sind, wie auch Baskisch, das keine Verwandtschaft mit den anderen Weltsprachen besizt.
Berücksichtigend, dass die Slaven und Germanen, und demgemäß auch die Deutschen und Kroaten auch in dem hethitischen Reich zusammenlebten und allenfalls nahe aneinander und in gemeinsamen Staaten, so können in allen Sprachen gegenseitige Einflüsse bemerkt werden, nicht nur in einzelnen Ausdrücken sondern auch in Begriffen. In vielen, in Deutschland wegen falschen Vermutungen auch falsch abgeleiteten Begriffen, können in Kroatien diese falsche abgeleiteten Worte in kroatischer Übersetzung gefunden werden.
Dieser Beitrag bringt einen Überblick von 20 sprachlichen Begriffen aus der deutschen Sprache, die in verschiedenen Varianten heute auch in der kroatischen Sprache übernommen wurden.
