Krešimir BELOŠEVIĆ, ing. preh. teh. Dr. Ivo Hengster- predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu i razvoj vegetarijanstva u Hrvatskoj

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Krešimir BELOŠEVIĆ, ing. preh. teh.

Ulica Sveti Duh 130, Zagreb

Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu i razvoj vegetarijanstva u Hrvatskoj

Dr. Ivo Hengster rođeni je Austrijanac, veći dio života proveo je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini djelujući kao odvjetnik. U ovom radu obrađeno je njegovo djelovanje kao vegetarijanca i trećeg predsjednika Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu.

Ključne riječi:

dr. Ivo Hengster, Hrvatsko vegetarsko društvo, vegetarijanstvo

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Dr. Ivo Hengster rođen je 2. studenoga 1882. u Sajachu u Austriji. Široj javnosti do sada nepoznata povijesna osoba javlja se u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini kao odvjetnik, pjesnik, urednik raznih časopisa, organizator i dobrotvor Hrvatskoga Vegetarskog društva i vegetarijanac. Osim po ovim glavnim odlikama poznat je i kao pisac književnih tekstova i članaka o vegetarijanstvu, koji su objavljivani u različitim novinama. Objavljivao je i pod pseudonimom Ivo Kokin. Svestranost dr. Ive Hengstera koji se javljao na raznim područjima kulturne zbilje onoga doba možda je i rezultirala njegovim uhićenjem i osudom 1945. godine. Podaci o njegovoj djelatnosti kao pravnika nisu mi dosad bili dostupni, ali se nadam da će ova tema zainteresirati dio istraživača koji se bave pravnom poviješću Hrvatske i Bosne i Hercegovine te da će oni osvijetliti Hengsterov rad na tom polju. dr Ivo Hengster: Pjesnički opus dr. Hengstera nalazi se objavljen fotografija i potpis na dan kada je osnovano Vegetarsko društvo (potpisani prvi dokumenti vezani uz osnivanje Vegetarskog društva) većim dijelom u zbirci pjesama Duet koju je pod pseudonimom Ivo Kokin izdao 1922. godine.1 Ova zbirka na 64 stranice, podijeljena u tri cjeline, donosi pedeset Hengsterovih pjesama, a u jednoj od njih pod naslovom “Trnje” Hengster se deklarira kao “Švapče prekosavče”, dakle kao pripadnik austrijsko-njemačkog nacionalnog korpusa u Bosni i Hercegovini.2

Pjesma glasi:

TRNJE

Već zarana s mladih dana obzor mi je mutan bio, jer ko “Švapče” prekosavče nisam dom Ti ljubit smio. Kad ni zreo nisam sreo na svom putu čista oka, svud mi biće klelo žiće, da ne želi duga roka.

1 Kokin Ivo, Duet, Zagreb,1922. 2 Kokin Ivo, Duet, str. 12.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

No kad jednom srce bijednom tače drhat sa klavira, otad jednu stazu bira i trn gazi da Te spazi, al ne mari za krv s Tebe, jer u bolu nađe sebe.

Osim ovih pjesama bio je i autor teksta vegetarijanske himne pod nazivom “Pjesan života” koja je objavljena u knjižici Vegetarizam - Manifest Vegetarskog društva. 3

Tekst pjesme:

PJESAN ŽIVOTA

Nećemo više tuge ni plača, nećemo laži, mržnje i rata; hoćemo da se ljubavi vraća što je sa željom usrećit brata. Dosta je zlobe, opakih djela, dosta već krvi, nevolje gole; iskra božanska zasjat je htjela nauk i geslo životne škole: Poznati sebe mudrost je prava kojom se biće čovjeka vodi. nemoj ubijat, gazit ni mrava, svakome stvoru živjeti godi!

Ova vegetarijanska himna pjevala se u Hrvatskom vegetarskom društvu, a tekst pjesme poslan je u Beč gdje je tamošnje vegetarijansko društvo radilo na njenom prijevodu na njemački jezik.4

Dr. Ivo Hengster postao je vegetarijanac 1920. godine zbog zdravstvenih razloga. Podatke o tome nam donosi članak Radža Beharia al Mathura “Naši vegetarci” objavljen u Jutarnjem listu. Hengster je, prema navodima članka, mislio “da je akademska menza zagrebačkih sveučilištaraca podrovala njegovo zdravlje, jer je kod pok.(ojnog) Kutnjaka morao dvaput na dan jesti mnogo mesa, i to kao stipendist Hrv. sveučilišta 1905. i 1906. Radi probavnih smetnja se onda morao podvrgnuti dugotrajnom i vrlo teškom liječenju po metodi seljaka Johana Schrotha.” Autor članka navodi da mu je Hengster rekao da je “čitajući tada reformsku literaturu našao put do istine”.5 U podnaslovu citiranog članka koji glasi “21 godinu vegetarskog života i rada

3 Ivo Hengster (ur.), Vegetarizam - Manifest Vegetarskog društva, Zagreb, 1935., str. 30-31. 4 Vegetarizam, 1/1937., br. 3, str. 22. 5 Radž Behari al Mathur, “Naši vegetarci”, Jutarnji list, 30/1941, 1.III.1941., str. 14.

Stranica iz Manifesta „Vegetarizam“sa pjesmom“Pjesan života“- Vegetarske himne. Iz primjerka koji se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu potvrđuje se da je autor dr.Ivo Hengster.

Naslovne stranice knjige pjesama Duet koju je pod umjetničkim imenom KOKIN IVO izdao u Zagrebu 1922. godine dr. Ivo Hengster

Naslovna stranica Vegetarske kuharice koju je napisala Štefanija Bernas(Belošević), a izdalo ju je Vegetarsko društvo u Zagrebu 1936.godine

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Stranice iz Vegetarizma - časopisa Hrvatskog vegetarskog društva broj 10-11, zadnji broj, naslovna i zadnja stranica. Časopis je od prvog do posljednjeg broja uređivao dr.Ivo Hengster.

skromno je proslavio dr. Ivo Hengster”, nalazimo podatak da je dr. Hengster živio duže vremena vegetarijanskim načinom života.

Zbog svih ovih razloga, a u sklopu istraživanja na temu vegetarijanstva na području Hrvatske treba istaknuti njegovu veliku ulogu kao vegetarijanca. Podataka za ovo istraživanje u početku nije bilo previše, ali se tokom godina došlo do nekih izvora koji su upućivali na druge tako da se građa na ovu temu svakim danom povećavala.

Stoljećima su se ljudi hranili na vegetarijanski način zbog raznih razloga (zdravstvenih, etičkih, vjerskih, ekonomskih), a sredinom 19. stoljeća organiziraju se vegetarijanska društva diljem svijeta. Prvo vegetarijansko društvo osnovano je u Ramsgateu 1847. u Velikoj Britaniji.6

6 O ovom društvu piše Josip Derenčin u svom tekstu pod imenom “Vegetarianci” koji je izlazio u nastavcima u Viencu 1874.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Pisani izvori s naših područja pokazuju da se tema vegetarijanstva počela obrađivati 1870. godine kada je dr. Ivan Dežman napisao “zdravoslovnu” crticu “Vegetalci”.7 U godinama koje su slijedile vegetarijanstvo kao tema javlja se više puta u raznim periodičkim izdanjima i knjigama, u kojima su mu posvećeni pojedini dijelovi.8 Godine 1886. prof. dr. Antun Lobmayer javlja se sa “higijenskom crticom” pod naslovom Vegetarijanci, koja je tiskana u Zagrebu.9

Arhivska građa koja nam govorio o vegetarijanstvu u Hrvatskoj relativno je oskudna. Dio se čuva u fondovima Državnog arhiva u Zagrebu: Hrvatsko vegetarsko društvo10; Jugoslavensko Teozofsko društvo11; Konfiskacije, nacionalizacije; a dio u Zbirci pravila društva u Hrvatskom državnom arhivu.

Organizirani oblik vegetarijanskog pokreta javlja se u Hrvatskoj 1928. godine, iako se već ranije pokušavalo oformiti takvo društvo. Godine 1921. u izlogu zagrebačkog pekara Zeiningera osvanuo je oglas kojim je kulturni radnik Ivan Dobržinski obavještavao “gospodu i gospođe da se radi na osnutku društva za reformu življenja i to: apstinencijom mesa i alkohola.”12

7 Članak je prvi puta objavljen u Viencu, 2/1870., br. 21, str. 332-333. Bibliografski katalog Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” ne navodi ovaj podatak, već donosi samo podatke o njegovom drugom objavljivanju u Napretku, 11/1870., br 7, str. 55-56; br. 10, str. 78-79; br. 17, str. 129, koje je uslijedilo nekoliko tjedana kasnije. 8 Usp. Pajo Svj (e) žić, “Evo i mene s vami”, Napredak, 12/1871., br. 6, str. 43-46; Pajo Svježijć, “Vegetalac”,

Napredak, 12/1871., br. 18, str. 137; S(veta) S(avković), “O razumnom životu”, Glas naroda, 3/1873., br. 22, str. 169-170; br. 24, str. 185-186; br. 25, str. 193; Srećko Felix Gundrum Oriovčanin, O produljenju života, Zagreb, 1907.; Bruno Herzl, O produženju života, Beograd, 1939.; Isti, O zdravoj ishrani, Beograd, 1939.; Milica Bogdanović, Lav Tolstoj, Zagreb, 1928.; Marko Werner, Svjetski proglas vegetaraca, Zagreb, 1931. Većina od ovih knjiga dostupna je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u

Zagrebu. Tema vegetarijanstva pojavljuje se prema dosadašnjem istraživanju preko 200 puta (brojka nije konačna) u člancima ili knjigama, bilo da se na nju odnosi dio ili cijela knjiga. 9 Knjižica Vegetarijanci dr. A.(ntuna) Lobmayera, Zagreb, 1886. tiskana je na 21 stranici u Komisionoj nakladi Akad.(emske) knjižare Lav.(oslava) Hartmana - Kugli i Deutsch, a u tiskari “Narodnih novina”. 10 Društvo funkcionira od 1928.- 1948. godine kada prestaje s radom u novoj državi, a dijelovi pisane građe završavaju u Arhivu. Tako se na više godina nad arhivsku građu nadvila tama spremišta.

Izvorna arhivska građa o djelovanju Hrvatskog vegetarskog društva (dalje: HVD) i članova društva momentalno se nalazi u više arhivskih kutija u fondovima HVD i Jugoslavensko Teozofsko društvo (dalje: JTD), koji se nadopunjuju. Obzirom da su članovi JTD i HVD usko surađivali otvorio sam arhivski fond JTD i pregledavanjem otkrio puno zanimljivih dokumenata koji daju podatke o radu

Hrvatskog vegetarskog Društva i njihovih članova. Velik broj dokumenata koji je sačuvan u fondu

Jugoslavensko Teozofsko društvo može se zahvaliti prof. Jelisavi Vavri koja je brižljivo spremala i tako za daljnja istraživanja sačuvala vrijednu građu. 11 Osamdesetih godina u jednom se članku pojavljuje teza o velikom utjecaju teozofa na rad HVD, što ima i neke logike s obzirom da su mnogi članovi JTD bili i članovi HVD. Usp. Radenko R. Radojčić,

“Vegetarijanski svinjski kotlet”, Polet, 11/1986., 348 (25.IV.1986.), str. 22. Članovi oba društva bili su: prof. Jelisava Vavra, Milena pl. Šišić, Valerija Mayerhoffer, Kazimir i Vikica Takač, Mihaela Šram i drugi. 12 Ivo Hengster, “Vegetarsko društvo I 1928-1933”, Vegetarizam, 2/1938., br. 5, str. 34-35.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Dana 3. listopada 1928. godine sastala se grupa “apostola”, kako su se sami nazivali, te je rad službeno počeo. Osim Hengstera prilikom osnivanja društva bili su prisutni: dr. Milica Bogdanović13 , Mary Franković, Cecilija Horn, prof. Valerija Mayerhofer, Milena pl. Šišić, prof. Jelisava Vavra14 , Ljudevit Franković, Martin Friščić, Edo Horn, dr. Ivo Pilar i Marko Werner15. Prvi je predsjednik društva bio dr. Ivo Pilar ugledni

Reklama za Pekarnu „Zeininger“iz Duge ulice br.14 zagrebački odvjetnik, pisac, u čijem je izlogu osvanuo 1921.godine oglas o osnivanju vegetarijanskog društva vegetarijanac.16 Zbog njegove prevelike zauzetosti službenim i privatnim obavezama dr. Pilara na redovnoj skupštini 1929. godine zamjenjuje na čelu hrvatskih vegetarijanaca Milena pl. Šišić (supruga istaknutog povjesničara prof. Ferde pl. Šišića) koja vodi Društvo kao predsjednica do skupštine 1933. godine. Skupština te godine bira za novog predsjednika dr. Ivu Hengstera.17

Hengster u dotadašnjem radu Društva zbog raznih obaveza nije previše sudjelovao, štoviše njegovim je članom, iako je sudjelovao na osnivačkoj skupštini, postao tek 1930. godine.18 No, nakon izbora za predsjednika 1933. s velikim se elanom prihvatio vodstva Društva. Tijekom slijedećih nekoliko mjeseci dopale su mu razne dužnosti koje je uspješno obavljao. Dana 4. rujna 1933. uz druge vegetarijance sudjelovao je na sprovodu prvog predsjednika HVD dr. Ive Pilara. U tom tužnom trenutku izrekao je govor nad otvorenim grobom koji je sačuvan u Zapisniku VII. redovne glavne skupštine Vegetarskog društva.19 Isti je govor na zamolbu predsjednika Hrvatskog

13 Dr. Milica Bogdanović prva je žena koja je doktorirala na Zagrebačkom sveučilištu 1906. godine. 14 Prof. Jelisava Vavra predsjednica je Jugoslavenskog teozofskog društva 15 Marko Werner vegetarijanski pisac, autor knjige “Svjetski proglas Vegetaraca za svakoga i svima narodima ”. Knjigu je izdao u vlastitoj nakladi u Zagrebu 1931.godine, a 1933. izdanje knjige objavljeno je na njemačkom jeziku. 16 Krešimir Belošević, “Dr. Ivo Pilar - Prvi predsjednik Vegetarskog društva (Počeci organiziranoga vegetarijanskog pokreta u Hrvatskoj)”, Pilar, 1/2006., 1, str. 109-116. 17 “Koliko ima vegetarijanaca u Zagrebu?”, Jutarnji list, 22/1933., 25.IV.1933., str. 10. Članak donosi izvješće sa 6. glavne skupštine HVD na kojoj je dr. Ivo Hengster izabran za predsjednika društva. 18 Državni arhiv u Zagrebu (dalje: DAZ), fond HVD, sign. 5 – PRISTUPNICE - pristupnica br. 41.od 15.11.1930. 19 DAZ, fond HVD, sign. 2, Zapisnik VII. redovne glavne skupštine Vegetarskog društva, str. 3-4.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

planinarskog društva dr. Ante Cividinija objavljen u Hrvatskom planinaru. 20 Poznato je da je dr. Ivo Hengster bio još na nekim sprovodima toga doba, na primjer onome dr. Marka Horna.21 No život ne nosi samo tužne već i radosne trenutke. Društvo s Hengsterom na čelu raslo je iz dana u dan kako nam pokazuju izvještaji o broju članova u zapisnicima glavnih skupština22, a razvijalo je i bogatu djelatnost. Na početku rada 1928.godine Vegetarsko društvo ima 32 člana, 1931. godine 44, a 1932. godine registrirana su 82 člana. Broj članova društva varira u toku 20 godina rada prof. Jelisave Vavre, Vegetarskog društva. predsjednice Jugoslavenskog Vegetarci su organizirali izlete u okolicu Zagreba, pa

Teozofskog Društva (iz i šire, a putovali su i u Sloveniju u tadašnji Rajhenburg knjige“ O zdravoj ishrani“- (današnja Brestanica) u posjet samostanu cistercita Osječanina Brune Herzla , učvršćujući na taj način zajedništvo među članovima

Popularno izdanje, Beograd 1939, str 36 - fotografija iz 1936 Društva.23 Za članove, ali i kako bi vegetarijansku ideju približili drugim sugrađanima, organizirana su predavanja koja su raznim temama i predavačima trebala poslužiti kao putokaz prema razumijevanju vegetarijanstva kao sastavnog dijela života. Popis predavača prema zapisnicima sjednica Hrvatskog vegetarskog društva bili su: dr. Ivo Pilar, dr. Milica Bogdanović, Bruno Herzl, Jelisava Vavra, Edo Horn, dr. Ivo Hengster i dr.24 Hengster je 25. siječnja 1938. održao predavanje pod naslovom “Vegetarizam i žena”. Poslije predavanja zajedno sa slušačima sudjelovao je u degustaciji Ka-Aba- hranjivog tropskog pića.25

Članovi su bili nezadovoljni činjenicom da rad Društva nije bio dovoljno prepoznat u javnosti, te su smatrali da je razlog tome činjenica da najveći dio Zagrepčana pripada - kako bi vegetarijanci rekli – “redovima mesoždera”.26 Kako bi dodatno popularizirali svoje ideje vegetarci su nastojali o svojim aktivnostima sugrađane obavještavati u različitim novinama. Tako su u Jutarnjem listu od 4. ožujka 1938. objavili obavijest

20Hrvatski planinar, 29/1933., br. 10, str. 343-344. Podatak o Cividinijevoj zamolbi donosi Hengster u svome članku “Vegetarsko društvo, II. 1933-1938”, Vegetarizam, 2/1939., br. 6-7, str. 42. 21 Dr. Marko Horn (predsjednik Židovske općine), brat redovitog i počasnog člana HVD Ede Horna, umro je 1941. (DAZ, fond HVD, sign. 3, XIII red.(ovna) odborska sjednica HVD od 14. III 1941., str. 124.) 22 DAZ, fond HVD, sign. 1, 2, 3. 23 Usp. I. Hengster, “Vegetarsko društvo II.”, str. 43. 24 DAZ, fond HVD, sign. 1, 2, 3. 25 Vegetarizam, 1/1937., br. 3, str. 21. 26 Usp. “Koliko ima vegetarijanaca u Zagrebu?”, Jutarnji list , 22/1933. 25.IV.1933., str. 10.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

o prikazivanju turističkih filmova iz austrijskih krajeva u prostorijama Društva.27 Prigodom desete obljetnice “rođenja” Društva dr. Hengster je na Radio Zagrebu 30. lipnja 1938. održao predavanje pod naslovom “Desetgodišnjica Vegetarskog društva u Zagrebu”.28

Vegetarijanska ideja pokušala se približiti i objavljivanjem recepata u novinama. No, autori ovih recepata često nisu bili vegetarijanci, pa im se ponekad omaknuo recept koji dr Ivo Hengster i Marija Hengster rođena Telišman nije u skladu s vegetarijanskom prehranom. Tako Jutarnji list u rubrici “Iz vegetarske kuhinje” donosi recept “Roščići od ČVARAKA” (na što su članovi Društva burno reagirali).29 U svim ovim trenucima mnogo svog vlastitog doprinosa dao je dr. Ivo Hengster kojemu su pomoć pružali svi članovi prema svojim mogućnostima. Velik teret financiranja rješavao je tako da je mnogo puta posegnuo u vlastiti džep. Povodom svog vjenčanja za Mariju r. Telišman darovao je društvu iznos od 2 000 dinara

Kopija dopisnice iz Gospića kojom direktor u miru Krpan 18.1.1938.naručuje primjerke časopisa „Vegetarizam „ što je popratio prigodnim pismom od 3. srpnja 1934. godine. Iz pisma citiram: “Na iskrenim željama koje su povodom našeg vjenčanja izražene lijepim riječima bratske ljubavi koja harmonijom veže sve članove društvene uprave molim u ime svoje supruge Marije kao i u svoje ime da moje drago Vegetarsko

27 Jutarnji list, 28/1938., 4.III.1938., str. 7. 28 Jutarnji list, 28/1938., 30.VI.1938., str. 11. 29 “Iz Vegetarske kuhinje”, Jutarnji list, 23/1934., 29.X.1934., str. 12. U rubrici se donosi ovaj “vegetarski” recept: Roščići od čvaraka - dobra upotreba čvaraka koji ostaju u kućanstvu nakon cvrenja sala ili slanine: Uzme se 10 dkg lijepih čvaraka, pa se sasvim fino skošu, te s 18 dkg brašna, malo soli, 2 dkg pjenice (koju smo razmutili u nešto mlačnog mlijeka i pustili da se digne), s jednim žumanjkom, jednom dobrom žlicom šećera i malo cimeta zamijesi u glatko tijesto. Tijesto mora počivati pola sata, tanko se izvalja i nadjene bilo kojim nadjevom: Pekmezom, orasima, makom ili sirom pa se načine roščići i peku kod dobre vatre. Još vruće posipati finim šećerom.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Kola sa Sljemena (iz knjige„O zdravoj ishrani“ Brune Herzla, str 11. - na slici se nalaze dr. Ivo Hengster, dr. Đuro Ackerman, prof. Miljenko Vučkić i prijatelji iz vegetarijanskog društva Društvo primi ovim usrdnu hvalu…, te “…dajemo potpisani supruzi Hengster na znanje da svaki od nas darujemo Vegetarskom Društvu u Zagrebu u gotovom po Din 1.000.- (hiljadu), zajedno dakle Din 2.000.- (dvije hiljade) ... želeći da se ... taj akt naše ljubavi ne objavi u štampi”.30 U to vrijeme bila je to značajna svota novca.31 Tako je osim redovnog članstva Hengster zajedno sa suprugom postao i član dobrotvor.32

Hengster se, uz suradnju Kazimira Takača, prihvatio i uredništva knjižice Vegetarizam – Manifest vegetarskog društva koju je društvo izdalo 1935. godine. Slijedeće godine u izdanju društva izlazi i Vegetarska kuharica. 33 Ova kuharica autorice Štefanije Bernas34 prva je kuharica koja je tematski vezana uz vegetarijanstvo u Hrvatskoj. Hengster je bio i autor predgovora u knjizi Brune Hercla O produženju života, a dio

30 DAZ, fond HVD, sign. 2, Zapisnik sjednica upravnog odbora i glavnih skupština 1934-1937, str. 28. 31 Cijena za1kg: krumpira bila je od 0,5-1; graška od 1-2; rajčice 1-1,5; jabuka 1-2,5; šljiva 0,5-1,5; a krušaka 1-2 din (usp. “Izvoz povrća i voća”, Jutarnji list, 23/1934., 1.VII.1934., str. 14). Primjerak JL stajao je tada 2 din. 32 DAZ, fond HVD, sign. 2, Zapisnik sjednica upravnog odbora i glavnih skupština 1934-1937, str. 28. O ovim događajima Hengster piše i u: “Vegetarsko društvo II.”, str. 45. Uz bračni par Hengster dobrotvor društva bio je i dr. Gjuro Akerman, doktor filozofije i farmaceut (što se također može iščitati iz zapisnika sjednica). 33 Vegetarska kuharica predstavljena je u časopisu Farmaceutski vjesnik, 27/1937., br. 20., str. 878-879. U potpisu je “ (mb.)”. 34 Štefanija Bernas-Belošević autorica je i književnih radova.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Maškare u Vegetarskom društvu u Bakačevoj ulici br 3/2 kat njegovog predavanja “Vegetarizam i reforma života” objavljen je na početku knjige O zdravoj ishrani istoga autora.35

Izdavačka djelatnost Društva iznjedrila je i časopis pod nazivom Vegetarizam.36 Izašlo je 11 brojeva ovoga časopisa, i to od 1937. do 1939. godine. Hengster je bio urednik časopisa, u kojem je surađivao i kao autor većeg broja tekstova. Osim njega autori tekstova objavljenih u Vegetarizmu bili su Čedomil Veljačić37, Katarina Stanković, predsjednica Zagrebačkog društva za zaštitu životinja, Teodor K. Popov iz Bugarske, dr. Alfred Lustig, dr. Maximilian Bircher-Benner38 te Štefanija Bernas. Svi ovi pothvati na polju tiskane riječi nastajali su uz ogroman trud svih članova društva i uz velik angažman dr. Hengstera u pripremi tekstova, uređivanju i rješavanju ostalih poteškoća, financijske i druge prirode. Treba napomenuti da je Hengster sa

35 Bruno Herzl, O zdravoj ishrani, Beograd 1939.; Isti, O produženju života, Beograd 1939. Postoji latinično i ćirilično izdanje knjige O zdravoj ishrani. Hengsterov predgovor u latiničnom se izdanju nalazi na str. 7-11, a u ćiriličnom na str. 5-9. Latinično izdanje bogato je ilustrirano fotografijama vegetarijanaca u raznim životnim događanjima. 36 Časopis Vegetarizam referiran je u europskim vegetarijanskim časopisima. Časopisi Vegetarische bode iz Nizozemske (1937., br. 7, str. 220) i Vegetarische Presse iz Njemačke (1937., br. 6) donose vijest o izlasku prvog broja časopisa Vegetarizam. 37 Član društva, kasnije profesor i autor raznih filozofskih tekstova koji je svoj životni put poslije drugog svjetskog rata nastavio kao budistički svećenik pod imenom Bhikkhu Nanajivako. 38 Švicarac Maximilian Oskar Bircher-Benner, utemeljitelj modernog nutricionizma, poznat i kao

‘izumitelj’ müslija.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

svojim člancima povremeno surađivao i u časopisu Vegetarische Presse koji je izlazio u Njemačkoj.39

O radu Hrvatskog vegetarskog društva općenito i Hengsterovog napose saznajemo ne samo iz izdanja društva nego i iz drugog tiska. Hengsterovo ime pojavljuje se i u novinskim izvješćima sa skupština društva i njegovih raznih proslava,40 ali i u razgovoru koji je s dr. Ivom Hengsterom vodio al Mahtur, a koji je objavljen u Jutarnjem listu. 41

Društvo kojem je Hengster bio na čelu nastavilo je živjeti i kad se nad Europu nadvio oblak rata, ali su ratna zbivanja i nove političke okolnosti ipak utjecale na njegov rad. U travnju 1941. iz društva izlaze mnogi članovi koji su bili židovske i srpske narodnosti, a dr. Ivo Hengster se tom prigodom zahvaljuje cijeloj grupi odavajući im priznanje na njihovom doprinosu razvoju vegetarijanske ideje u Hrvatskoj.42

Nažalost, podaci o radu društva tijekom rata nisu sačuvani.43 Poznato je samo da je dr. Hengster 7. siječnja 1942. bio na sprovodu Katarine Stanković, predsjednice Društva za zaštitu životinja, te nam je sačuvano nadgrobno slovo koje je kao predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva tom prilikom izrekao.44

Tijekom drugog svjetskog rata Hengster je uređivao časopis Voćnjak, vrt i vinograd. Urednikom ovoga časopisa postao je 1942. godine45 a uređivao ga je do posljednjeg trobroja koji je izašao u ožujku 1945. godine. Iako je Hengster bio vatreni vegetarijanac, u časopisu Voćnjak, vrt i vinograd ne nalazi se nijedan tekst vezan uz vegetarijanstvo, jedino se u prikazu knjige osnivača pedijatrije u Hrvatskoj Ernesta Mayerhofera Leksikon prehrane navodi da je jedna od obrađenih tema i “vegetarizam”.46

Prema svjedočanstvu članova obitelji47, dr. Hengstera su u svibnju 1945. odveli partizani iz njegovog stana u Boškovićevoj ulici br. 15. Osuđen je 28. lipnja 1946. “na smrt streljanjem, trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava osim roditeljskih te konfiskaciju imovine”, kao razlog takve presude navedena su “djela

39 Usp. npr. Vegetarizam, 1/1937., br. 3, str. 22. 40 Primjerice: O radu skupštine i o izboru novog vodstva društva kojemu je na čelu dr. Ivo Hengster izvještava u članku “Koliko ima vegetarijanaca u Zagrebu ?”Jutarnji list, 22/1933., 25.4.1933., str. 10;

Agramer Morgen Blatt, 1933., 25.4.1933., str. 2. 41 R. B. al Mathur, “Naši vegetarci”, str. 14. 42 DAZ, fond HVD, sign. 3, XV. red. sjednica Upravnog odbora od 30.5.1941., str. 129-130. 43 Stranice zapisnika sjednica koje su se održavale tijekom rata istrgnute su iz knjige i možda nikad nećemo doznati što su radili vegetarijanci u vrijeme II. svjetskog rata. Vidi: DAZ, fond HVD, sign. 3. 44 Strojopis je kupljen od dr. Franje Bučara 11. 9. 1944. i čuva se u Zbirci Rukopisa i starih knjiga u NSK

ZGB, sign. R 6181. 45 Glavni urednik dr. Hengster postao je u broju 5-6 iz 1942.godine 46 “Leksikon prehrane”, Vrt, voćnjak i vinograd, 4/1944., br. 5-6, str. 48. Pojam “vegetarizam” obrađen je u:

Ernest Mayerhofer, Leksikon prehrane, Zagreb 1944., str. 474-477. 47 Ovo mi je ispričala Karmen Hengster Movrić, kćer Maksa Hengstera, nećaka dr. Ive Hengstera.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

narodnog neprijatelja“.48 U prijepisu presude navodi se da je po nacionalnosti Austrijanac. Dosada nisam pronašao podatak da je presuda izvršena.49 Prema pismu poručnika Jugoslavenske Armije Stjepana Što(r)bija, koji je stanovao u stanu kojim se ranije koristilo Hrvatsko vegetarsko društvo, Narodnom odboru grada Zagreba za narodnu imovinu, Hengster je još bio živ krajem 1946.50 U poslijeratnom djelovanju društva ime dr. Ive Hengstera nije se previše spominjalo. Društvo je u siječnju 1946. primilo obavijest da može djelovati na području Federalne Hrvatske51, te je djelovalo do 1948. kada je ukinuto.52 Tijekom 12 sastanaka koji su opisani u knjizi zapisnika, ime dr. Hengstera spominje se samo dva puta i to vezano Naslovna stranica časopisa: uz njegovu imovinu koja se nalazila u Voćnjak,vrt i vinograd za godinu 1942 kada je u broju 5-6 glavni urednik postao prostorijama društva u Bakačevoj ulici 3/II. dr.Ivo Hengster Iz svih podataka koji su ovdje izneseni, vidimo da je dr. Ivo Hengster, rođeni Austrijanac, veći dio života i rada proveo u Hrvatskoj te da je značajno doprinio razvoju vegetarijanskog pokreta na ovim prostorima. Više godina vodio je Hrvatsko vegetarsko društvo kao njegov predsjednik. Bio je njegov redoviti, počasni i član dobrotvor. Iako je mnogo toga o njegovu radu ostalo nepoznato, napose za razdoblje II. svjetskog rata, smatram da je za vegetarijansku ideju koja je realizirana u radu Hrvatskog Vegetarskog Društva dao puno te da mu se za njegov rad na polju vegetarijanstva treba dati spomen.

48 DAZ, fond NOGZ za narodnu imovinu, ST-1629/kut. 425, ST-5585/kut. 564, Rješenje Kotarskog narodnog suda za grad Zagreb od 28.VI.1946. 49 Prema istraživanju dr. sc. Vladimira Geigera koji je izvršio uvid u popis izvršenih presuda, ime dr. Ive

Hengstera nije pronađeno. 50 Pismo je datirano datumom 10.12.1946. Korespondencija koja je sačuvana u DAZ, fond Konfiskacije, sadrži i popis dijelova imovine dr. Ive Hengstera. Iz nje saznajemo da su se Hengsterove stvari, osim u u Boškovićevoj 15, gdje je stanovao, nalazile i u Bakačevoj 3/II u prostorijama koje je HVD dijelilo s Hortikulturnim društvom i s Ivanom Hengsterom ml. - nećakom dr. Hengstera, koji je studirao agronomiju i bio član društva. 51 DAZ, fond HVD, sign. 3, Zapisnik I. Sastanka članova i odbora Hrv. Veg. društva nakon oslobođenja,

Odobrenje Ministarstva Unutrašnjih poslova, Odjel narodne sigurnosti broj 7826 od 25.11.1945. 52 DAZ, fond NOGZ, Izvršni odbor, kut. 24, Zapisnici sjednica iz 1948., 43. sj. od 13.11.1948.; 46. sj. od 4.12.1948.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 89-102 Krešimir BELOŠEVIĆ: Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog ...

Dr. Ivo Hengster – Präsident der Kroatischen Vegetariergesellschaft in Zagreb und die Entwicklung des Vegetarismus in Kroatien

Zusammenfassung

Die Arbeit spricht von Dr. Ivo Hengster, Rechtsanwalt, gebürtigem Österreicher, der den größten Teil seines Lebens in Kroatien verbrachte. Der Beitrag befasst sich besonders mit seiner Tätigkeit an der Förderung des Vegetarismus, das er aus gesundheitlichen Gründen aneignete, in diesen Gebieten. Hengster gehörte 1928 zu den Gründern der Kroatischen Vegetariergesellschaft und mehrere Jahre bekleidete er auch den Posten ihres Präsidenten (von 1933 bis 1946) und setzte sich für die Entwicklung der Idee des Vegetarismus in Kroatien ein. Er war auch bedeutender Autor vom Texten zum Thema des Vegetarismus und Redakteur der Zeitschriften Vegetarizam, Glasnik vegetarskog društva u Zagrebu (Vegetarismus, Blatt der Vegetariergesellschaft in Zagreb) und Voćnjak, vrt i vinograd (Obstgarten, Garten und Weingarten). Er war auch Dichter und ist der Autor der Gedichtsammlung Duett (1922 in Zagreb veröffentlicht) und der vegetarischen Hymne “Pjesan života” („Lied des Lebens“). Im Jahre 1945 wurde er von den Partisanen verhaftet und zu Tode verurteilt.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

Vlatko ČAKŠIRAN Gradski muzej Sisak

Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak 1918. – 1924.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

Uvod

Tema ovoga članka je položaj Nijemaca, Mađara i Židova u gradu Sisku nakon promijenjene geopolitičke situacije izazvane završetkom Prvog svjetskog rata i formiranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine. Položaj nacionalnih manjina u novoj državi bio je vrlo nepovoljan, a pogotovo kod tri navedena naroda. Njihovu djelatnost i život otežavalo je to što su oni pripadali nekad politički dominantnim skupinama stanovništva, te su predstavljali simbole propalog političkog sustava. Sisačka javnost u prvim poslijeratnim godinama pokazivala je izrazite tendencije prema otklonu od bivše države, stoga je bio prisutan negativan odnos prema simbolima prošle vlasti. Taj otklon može se promatrati na svim razinama djelatnosti. U ovom članku će biti izdvojene dvije razine na kojima su bili vidljivi negativni stavovi pojedinaca i grupa prema tim simbolima. Prva razina je svakako ekonomska budući da su pripadnici spomenutih naroda bili najjači trgovci i industrijalci, te je veliki broj stranih činovnika radio u njihovim firmama. Druga razina je pitanje govornog jezika. U javnom životu strano stanovništvo, ali i dio domaćeg govorio je njemačkim ili mađarskim jezikom. Takva situacija dovodila je do stalnih trzavica između stanovnika koji su smatrali da je to neprihvatljivo u novoj državi i onih koji su te jezike koristili u javnom životu. Posebno se to odnosilo na ulicu, trgovine i ugostiteljske objekte. Nove političke okolnosti uvjetovale su i pojavu novih društvenih normi i pravila ponašanja u svakodnevnom životu. Ujedno je i stranačka borba koja je u prvim godinama nakon osnivanja nove države bila izuzetno jaka, utjecala na položaj stranog stanovništva. Unatoč tome oni su ipak nastojali voditi donekle normalan svakodnevni život, sudjelovati u radu brojnih građanskih društava, te održavati kontakte sa svojim susjedima. Iako to nije bilo jednostavno, strano stanovništvo se postupno prilagođavalo novom državnom uređenju.

Počeci nove vlasti – uništavanje simbola bivše države i uvođenje novih društvenih normi

Raspad Austro – Ugarske Monarhije ujedno je označio i obračun sa simbolima te države. Prvi na redu su bili spomenici. Krajem Prvog svjetskog rata kada je situacija bila neizvjesna i neodređena, kada je napetost bila na vrhuncu, grad Sisak je proživljavao još jedan od presudnih trenutaka u svojoj povijesti. Zbog toga što su se u okolici grada Siska nalazili pripadnici Zelenog kadra i zbog vojnika koji su se povlačili s balkanskog bojišta i prolazili vlakom kroz gradski željeznički kolodvor postojala je opravdana opasnost od oružanih sukoba. Gradsko Narodno vijeće pokušavalo je smanjiti napetosti pojačavanjem osiguranja unutar grada. Formirane su brojne skupine koje su bile zadužene za sigurnost. Tu su bili pripadnici gradskog redarstva, vojske, naoružane su postrojbe gradskog vatrogastva, a u osiguranju su se pridružile i skupine srpskih ratnih zarobljenika. Građanstvo je preko tiska bilo upoznavano s događajima koji su se nizali jedan za drugim, te su pozivani na mir i red.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

Iz tog razdoblja postoji jedna anegdota koja se prepričavala u međuratnom razdoblju, a predstavljala je početak odnosa prema simbolima prošle vlasti:

Jedne noći u gradu koji je bio u mraku jer nije bilo dovoljno energenata za pokretanje gradske električne centrale, patrolirao je naoružani vojnik. U jednom trenutku je ugledao u daljini nejasnu siluetu koja je izgledala kao čovjek s puškom. Vojnik se približio, repetirao pušku i glasno zavikao prema čovjeku da se identificira. Kako osoba nije ništa odgovarala vojnik je bio još odrješitiji i na kraju i zapucao. Osoba je nakon pucnja pala. Buka koja je tada nastala uzbudila je okolne stražare koji su se brzo pojavili na licu mjesta. Kada su se približili ležećem tijelu vidjeli su da se zapravo radi o kipu domobranskog vojnika koji je nedavno bio srušen, a postavljen je 1916. godine u spomen pripadnika 27. sisačke domobranske pukovnije.

Tako je metak koji je pogodio kip na simbolički način doveo do prekida s prošlim režimom i uveo ga u novi koji će obilježiti razdoblje sve do početka Drugog svjetskog rata na prostoru Kraljevine Jugoslavije 1941. godine.

U mjesecu srpnju 1919. godine postavljeno je pitanje uklanjanja još jednog spomenika koji se nalazio u gradu Sisku. Radilo se o spomen ploči koja se nalazila na zgradi Kotarskog suda, a na njoj se spominje car Franjo Josip I. u čije je vrijeme sud bio izgrađen. Natpis na ploči je glasio: „Sagradjeno godine 1909. za slavnog i blagotvornog vladanja

Njegova ces. i kralj. apostolskog Veličanstva

Franje Josipa I., cesara austrijskog, kralja češkog i.t.d.

Za banovanja Njegova preuzvišenog bana Pavla baruna

Raucha od Nyeka i pod predstojničtvom presvjetlog gospodina Slavka Aranickoga, predstojnika pravosudnog odjela kr. Hrvatsko – slavonske i dalmatinske vlade.“1

Nakon gotovo dvomjesečnog dopisivanja između centralne vlasti u Zagrebu i grada Siska oko pitanja nadležnosti za skidanje ploče, ona je uklonjena početkom rujna 1919. godine.2 Tim činom uklonjen je i zadnji spomenik iz razdoblja Austro – Ugarske Monarhije u gradu Sisku. Nakon toga je uslijedilo postavljanje simbola nove vlasti. Prema naredbi Kraljevske hrvatsko – slavonske zemaljske vlade od 1919. godine morale su biti uklonjene sve slike i poprsja članova habsburške dinastije iz svih uredskih prostorija i zamijenjene s likovima Petra I. Karađorđevića i njegova zamjenika, regenta Aleksandra.3

Ujedno se u javni život uvodi ćirilica. Novine “Sisački glas” pokušale su objasniti taj postupak s tim da je i ćirilica slavensko pismo – „Mi smo Hrvati u mnogočemu

1 Državni arhiv u Sisku, Kotarski sud Sisak, Prezidijalni spisi, kutija broj 1, spis br. 172, 15. 7. 1919. 2 DAS, Kotarski sud Sisak, Prs, kt. br. 1, spis br. 209, 1. 9. 1919. 3 DAS, Kotarski sud Sisak, Prs, kt. br. 1, spis broj 117, 16. 4. 1919.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

podlegli utjecaju tudjinštine, pa tako i u pismu. Primili smo tudjinsku latinštinu, a zanemarili slavensku ćirilicu.“4 Novine su tu raspravu podigli i na religijsku razinu upozoravajući da je Ćiril bio i slavenski svetac.5 Čini se da lokalno stanovništvo nije tako brzo prihvatilo ovo pismo i da je rasprava o tom pitanju skretala u političke vode u kojima su se odmjeravale pristalice hrvatskih i jugoslavenskih političkih stranaka.

Kao dio promjena u svakodnevno životu koje su imale zadaću naglašavati pripadnost novoj državi i političkom poretku svakako je bilo i uvođenje novih blagdana i proslava. Tako se prije svega uvodi Svetosavska beseda koja se slavila 27. siječnja. Ona je predstavljala dio pravoslavnog načina života i u grad Sisak ulazi na velika vrata tek nakon 1918. godine. Beseda je uskoro postala jedno od viđenijih gradskih događanja na kojem se okupljala gradska elita. Nakon Svetosavske besede uvedena je i Vidovdanska proslava koja je također postala važan događaj. U početnom razdoblju nove države uveden je Dan kralja Petra kao još jedna proslava kojom se iskazivala lojalnost novom režimu.

Sisačka 26. pješačka pukovnija u to je vrijeme dobila svoju Slavu, što predstavlja još jedan element pravoslavnih običaja. Datum na koji se slavila Slava bio je 22. lipanj u spomen na bitku s Turcima kod Siska 1593. godine.

Ujedno se u to vrijeme sve više inicira izgradnja pravoslavne crkve u gradu Sisku, pa se u novinama “Sisački glas” redovito objavljuju informacije o donacijama.

Prema navedenim podacima može se utvrditi da su u relativno kratkom razdoblju nakon formiranja nove države nametnute određene norme ponašanja i djelovanja koje su bile potpuno drugačije od onih uobičajenih na hrvatskom prostoru. One su predstavljale odraz centralističke i unitarističke politike i bile su jedna od odrednica sukoba koje su se odražavale na političkoj razini.

Svi ti postupci nove vlasti dali su određene smjernice u promatranju odnosa prema simbolima propale Austro – Ugarske Monarhije u novom društvu – bili oni predmeti memorije, pripadnici pojedinih naroda ili pristalice određenih političkih ideja.

Brojnost Nijemaca, Mađara i Židova na području grada Siska

Modernizacijski procesi koji su zahvatili prostor Hrvatske u 19. stoljeću doveli su do dolaska brojnog stranog stanovništva iz svih dijelova Habsburške Monarhije. Prije svega su to bili strani činovnici koji su govorili njemački i mađarski jezik, zatim trgovci, obrtnici i industrijalci koji su nastojali ostvariti što bolje gospodarske uspjehe u uvjetima postupne modernizacije. Grad Sisak se nalazio na povoljnom strateškom položaju, na razmeđu panonskog i primorskog prostora, što je omogućilo da se u 19. stoljeću razvije kao jedan od najvažnijih hrvatskih gradova. Godine 1838. dobio je

4 SG, 6. 4. 1919., br. 14, str. 3, „Ćirilica i latinica“. 5 SG, 31. 8. 1919., br. 35, str. 3, „Kuda ćemo sa sv. Ćirilom?“.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

privilegiju slobodnog trgovišta, a iste godine i povlasticu za osnivanje prvog obrtničkog ceha. Još od 18. stoljeća u gradu se izgrađuju brojna skladišta koja su služila u trgovini žitom i drvom. Godine 1862. kroz grad prolazi željeznička pruga koja je otvorila još veće mogućnosti za razvoj, a iste godine mostom je spojena lijeva i desna obala rijeke Kupe te su konačno čvrstom vezom povezani Civilni i Vojni dio grada. Takav razvojni intenzitet sa sobom je povlačio i povećanje broja stanovnika grada. Do polovice 19. stoljeća grad je imao manje od 1000 stanovnika da bi do 1900. godine dosegao broj od 8674 stanovnika.

Vrlo rano u grad dolazi strano stanovništvo. Već oko 1848. godine u Civilnom dijelu grada je živjelo 48 Židova.6 U Miestopisnom riečniku kraljevinah Dalamcije, Hervatske i Slavonije iz 1866. godine navodi se kako je u gradu živjelo 40 Židova, 16 Mađara i 6 Nijemaca.7

Već godine 1900. prema popisu stanovništva u gradu je živjelo 350 Nijemaca, 350 Mađara i 373 Židova.8 Deset godina nakon toga bilo je 298 Nijemaca, 298 Mađara i 395 Židova. Ako usporedimo ove podatke vidljivo je da su u više od 50 godina među stranim stanovništvom dominirali Židovi, te je broj Mađara i Nijemaca bio podjednak.

Završetkom Prvog svjetskog rata situacija se počinje mijenjati. Nakon prvog popisa stanovništva 1921. godine u gradu je živjelo 209 stanovnika kojima je materinji jezik bio njemački, 101 stanovnik kojemu je materinji jezik bio mađarski i 331 Židov.9

Deset godina nakon toga, nakon drugog popisa stanovništva bilo je 62 stanovnika kojima je materinji jezik bio njemački, 79 stanovnika kojima je materinji jezik bio mađarski i 248 Židova.10 Nakon ovoga popisa vidljiv je znatniji pad broja stanovnika unutar ovih grupa. Njemačko stanovništvo doživjelo je najznačajniji pad, mađarsko stanovništvo je pratilo ovaj broj, dok je najbrojnija zajednica bez obzira na pad još uvijek bila židovska. Takva znatna oscilacija u njihovu broju mogla je biti znak asimilacije ili njihova odlaska iz sisačkog kraja. Podaci koji su nam dostupni ne daju točan odgovor, no pokušat ćemo prikazati situaciju u gradu od 1918. do 1924. godine koja je mogla odrediti njihov položaj te dovesti do smanjivanja njihovoga broja.

Jezik kao odrednica sukoba

Jezično pitanje je od 19. stoljeća počelo dobivati posebnu dimenziju. Upravo je jezik bio taj koji je u fazi buđenja nacionalnih pokreta odigrao kohezivnu ulogu

6 Josip Buturac, Sisčaka gospoštija u prvoj polovici 19. stoljeća, Arhivski vjesnik, Zagreb 1960., str. 297. 7 Miestopisni riečnik kraljevinah Dalmacije, Hervatske i Slavonije, urednik Vinko Sabljar, Zagreb 1866., str 377 8 Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. 1991. po naseljima, sv. 5, Zagreb 1998. 9 Definitivni rezultati popisa stanovništva iz 1921. godine, Sarajevo 193? 10 Definitivni rezultati popisa stanovništva iz 1931. godine, Srajevo 1938.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

među pojedinim europskim narodima. U okviru takvih tendencija pitanje jezika bilo je ujedno i pitanje identiteta i opstanka.

Slavensko stanovništvo koje se nalazilo u okvirima Habsburške i Austro – Ugarske Monarhije nastojalo je svoja prava izboriti upravo kroz to pitanje. Stoga je raspad Monarhije 1918. godine i formiranje vlastitih nacionalnih država automatski označilo i uvođenje vlastitih jezika u svim sferama života. U zajedničkoj prošlosti u okviru Monarhije vrlo česti su bili sukobi koji su izbijali prilikom nametanja govornog jezika, bio to mađarski ili njemački jezik, što je dovodilo do manjih ili većih sukoba, pa čak i narodnih buna. Jezik je nakon 1918. godine stoga imao višestruku funkciju. On je okupljao oko sebe stanovništvo, legitimirao je novonastale države prema vanjskom svijetu, te je pružao otklon prema bivšem društvenom uređenju.

Njemački i mađarski jezik tako su u Kraljevini SHS predstavljali simbole sustava koji ih je nametao, te je obračun s njima poslužio kao obračun s „negativnim elementima“ unutar novostvorenog društva. To se posebno odražavalo na položaj Nijemaca i Mađara, te na Židove, koji su kao sredstvo komunikacije koristili njemački ili mađarski jezik.

Najaktivniji u napadu na navedene nacionalne manjine bile su pristalice Jugoslavenske demokratske stranke koje su kroz svoje stranačko glasilo “Sisački glas” pokazivali svoju političku orijentaciju, te stav novonastale države prema simbolima bivšeg režima. Stranka je tražila sve stanovnike grada da se striktno odrede prema jezičnom pitanju – „Zbilja žalostna je pojava u našem narodnom životu, da svoje sugradjane moramo opominjati da smo Hrvati odnosno Jugoslaveni i da smo dužni govoriti hrvatski.“11 Putem članaka u novinama prijetilo se i fizičkim napadima na one koje na javnim mjestima govore njemački i mađarski jezik, a pristalice Demokratske stranke lijepili su plakate po gradu s natpisom „Govori hrvatski!“.12 „Ispravna“ jezična komponenta nastojala se nametnuti na svim razinama života, pogotovo na onim razinama koje su predstavljale simbol propale Monarhije. Prije svega je to bilo aktualno na željeznici. Kako je službeni jezik na željeznicama bio mađarski, jasna je bila tendencija da se mora promijeniti položaj toga jezika – „Svaki službenik željeznice znade, ako je i tudjinac, makar donekle hrvatski, pa neka govore kako znadu, a ne da neraspoloženje stvaraju u domaćem narodu.“13 Pod pritiskom novonastale situacije većina mađarskih željezničara napustila je grad Sisak 26. 3. 1919. godine.14

11 “Sisački glas”(dalje SG) 5. 1. 1919., br. 1, str. 2-3, „Hrvatski govori“. 12 SG 21. 7. 1923., br. 30, str. 2, „Švabčarenje u Sisku“. 13 SG 2. 2. 1919., br. 5, str. 2, „Madjarski i njemački na željeznici“. 14 SG 30. 3. 1919., br. 13, str. 3, „Odlazak prekodravske željezničarske braće“.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

Uporaba njemačkog i mađarskog jezika i na drugim javnim mjestima također je strogo napadana, te se i pod prijetnjama nastojalo suzbiti takvu komunikaciju. To se posebno odnosilo na gradske ulice i ugostiteljske objekte – „U Sisku se razvaganilo na najbezobzirniji način švabčarenje po šetalištima, ulicama i kavanama, da nas Hrvate mora upravo stid biti, da je ovo zadnja opomena, da nam ne sramote hrvatstvo grada, jer ćemo zbilja poduzeti neki način, da toj oholoj bezobzirnosti stanemo na put, pa se onda ovakovi neka ne žale na hrvatsku finoću.“15

Vlasnik tada najpoznatije sisačke kavane u zgradi Velikog kaptola bio je Mađar Ernest Hubeny. Ta je kavana uvijek bila okupljalište trgovaca, raznih političkih grupacija, intelektualaca … Kavana je nudila širok spektar razonode – igranje biljara, čitanje brojnih novina, sjedenje uz kavu i razne vrste pića, slušanje muzike na javnim nastupima. Ona je bila među prvima koja je imala električnu rasvjetu početkom 20. stoljeća te je tako pratila najmodernije trendove svoga vremena. Nakon prevrata 1918. godine ova kavana kao i ostali ugostiteljski objekti našli su se u nepovoljnoj situaciji. Određene norme ponašanja koje su bile općeprihvaćene sada su se morale prilagoditi novonastaloj situaciji. Kako je kavana oduvijek bila okupljalište gostiju koji su bili različitih nacionalnosti te su govorili na raznim jezicima, pa se njima i repertoar morao prilagođavati, ona je u novom vremenu predstavljala određenu opasnost kao mjesto u kojem bi se mogli okupljati protivnici novih političkih ideja. Kako je vlasnik kavane bio Mađar, kao i dobar dio njegovih radnika, ona je postala meta napada. Stoga su novine ““Sisački glas”” pozvale vlasnika da zabrani njemačke i mađarske pjesme u svojoj kavani jer je to moglo dovesti do mogućih nereda.16 Dvije godine nakon toga, Kraljevsko redarstveno povjereništvo u Sisku zabranilo je sviranje austrijskih koračnica na javnim mjestima: „Opetovano se dešava da razna društva (vatrogasno itd.) prigodom svojih javnih nastupa trube marševe, koji su bili uobičajeni u austro – ugarskoj vojsci (tzv. generalmarsch, Fussmarsch itd., a i danas ih rabi austrijska vojska). I ako nesumnjiv u ogromnoj većini slučajeva svirača time ne misle ništa zla, nego bez promišljanja trube ono, što su nekad naučili ovakovo javno trubljenje poznatih austrijskih vojnih melodija djeluje sablažnjivo i uzrokuje u slušačima nemile uspomene na vrijeme tudjinskog gospodstva, pa može da dovede do reakcije i do izgreda. Zabranjuje se stoga prigodom javnih nastupa sviranje i trubljenje znakova tudje vojske te će se proti onima, koji bi unatoč zabrane svirali postupati redarstveno radi provokacije izgreda.“17

Ulice su uz ugostiteljske objekte bile mjesta najčešćih susreta stanovništva. Upravo zato se i dio napada na njemački i mađarski jezik odnosi na njih – „Sisak je pravi raj za tudjince, što zgražanjem opažamo kad slušamo po ulicama i gostionama

15 SG 31. 8. 1919., br. 35, str. 2, „Sisačka sranota!!!“. 16 SG 9. 5. 1920. br. 19, str. 3, „Vrhunac bezobraznosti“. 17 SG, 14. 7. 1922., br. 29, str. 3, „Zabrana sviranja austrijskih koračnica“.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

ono silno švapčarenje, a pomalo se i madjarski vitezi i vitezice javljaju.“18 Takvih napada bilo je mnogo. Oni su, kako je već rečeno, predstavljali pokušaj da njemački i mađarski jezik izbace iz javne upotrebe i da se tako uklone ostaci propalog režima iz svakodnevnog života grada. No prema svim pokazateljima njemački i mađarski jezik nisu bili iskorijenjeni kroz čitavo razdoblje prve jugoslavenske države. Ti jezici su se upotrebljavali u domovima pojedinaca, te su služili kao sredstvo komuniciranja unutar pojedinih porodica. Pritisak prema njima u gradu Sisku je postupno popustio nakon 1924. godina, kada na vlast u gradu dolazi HSS.

Ekonomska osnovica napada

Čini se da je pozadina svih napada zapravo bila ekonomska. Među najutjecajnijim gospodarstvenicima u gradu Sisku bili su prije svega Židovi, zatim Nijemci i Mađari. U „Adresaru i trgovačkom putokazu za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje“ koji je izdan u Zagrebu 1922. godine nalaze se brojni sisački trgovci, obrtnici i industrijalci najbolje pokazujući kakav je bio njihov utjecaj na gospodarski život grada. Među 170 evidentiranih sisačkih trgovaca njih 54 bili su Nijemci, Židovi i Mađari što je iznosilo 31,7%.19 Među obrtnicima taj je broj bio znatno manji. Od 321 registriranog obrtnika

18 SG 13. 2. 1921., br. 7, str. 3, „Tudjinstvo u Sisku“. 19 Popis trgovaca: Samuel Alexander – trgovac žitom i zemljanim proizvodima na veliko, Jonas

Alekxander – trgovac žitom, Marko Armuth i Šandor Richtman – trgovci odjećom, Adolf Arnold – trgovac strojevima i tehničkim robom, Ignac Ascher – trgovina mješovite robe, Ljudevit Bauer – prodaja dasaka i drvene robe, Vilko Beck i drug – trgovina opeka, Moritz Drach – pilana, Armin

Ehrenfreud – trgovina mješovite robe, Rudolf Fichtler – sitničar, Leo Fischer – trgovina mješovitom robom, Alois Fleissig – trgovina mješovitom robom, Mavro Flesch – trgovina zemljanim proizvodima,

Josip Frisch – prodaja cementa, Josip Frisch – trgovina željeznom robom, Leo Friedländer – trgovina mješovitom robom, Robert Feuer – trgovina gotovih odjela, Makso Hirschler – trgovina žitom,

Sigmund Jünker – knjižar, Bernard Klein – trgovina mješovitom robom, Hermina Kohn – sitničarija,

Katarina Krausz – sitničarka, Natan Kupferman – trgovina zlatarskom robom, Julio Lausch i drug – uvoz i izvoz, Julio Lausch – trgovina šivačih strojeva, Stjepan Liebhard – trgovina manufakturne robe, Bernard Mayer – trgovina manufakturne robe, Cecilija Mayer – sitničarka, Ferdinand Mayer – sitničar, Vladimir Müller – trgovina željezne robe, Filip Neuman – uvoz i izvoz stakla i porculana, Jakov

Neuburg – trgovina gotovom robom, Herman Weis – mlin Posavina, Drago Planer – trgovina žitom,

Mavro Reiss – trgovina zemljanim i industrijskih proizvodima i kolonijalnom robom na veliko, Reich i Katić – podružnica veletrgovina vina i likera, Regina Richter – sitničarka, Aleksander Rosenfeld – bazar, Berta Schiller – sitničarka, Jakob Schwarz, Viktor Schwabenitz – trgovina mješovite robe, Anka

Sieber – trgovina manufakturne robe, Makso i Henricta Striegl – trgovci, Ignatz Spitzer – sitničar,

Ignatz Sturm – sitničar, Viktor Verner – trgovina mješovite robe, Werner i Klauber – veletrgovina žitom, brašnom i zemljanim plodovima, Jlaža Wegner – veletrgovina vina i ostalih pića, Konrad Weiss – trgovina mješovite robe, Fani Weiss – trgovina cipela, Leo Weiss – trgovina plodovima zemlje,

Herman Weiss – maloprodaja brašna i Jospi Zwirn – sitničar.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

grada Siska njih 57 bili Židovi, Nijemci i Mađari što je iznosilo 17,7%.20 Na obje liste nalaze se osobe koje su u isto vrijeme imale i trgovačke i obrtničke poslove.

U rukama trgovaca i industrijalaca bilo je i najviše kapitala što je omogućavalo i najveći utjecaj u gradu. Zbog toga su napadi bili usmjereni i na kapital koji su stranci stjecali na prostoru Siska – „Za čudo ti stranci, ponajviše Nijemci, Madžari, stari i vjekoviti izrabljivači našeg naroda, prolaze kod nas vrlo dobro, lijepo i ugodno živu tekući novac na posve legalan način.“21 Budući da je veliki broj tvornica bio u rukama stranaca tako je i većina stečenog kapitala završavala izvan grada. Oni su bili predstavnici krupnog, inozemnog kapitala, a nerijetko i dioničari tvornica u kojima su zastupali ili svoje interese ili interese neke veće strane firme.22 Stoga je novinska propaganda bila usmjerena najviše prema njima. Napadi su bili usmjereni prema skupni ili prema pojedincima. Tako su novine “Sisački glas” napadali poznatog sisačkog tiskara Sigismunda Jünkera koji je bio Židov i govorio je njemačkim jezikom. Ujedno je tiskao novine konkurentskih stranaka – Hrvatske zajednice i HRSS-a. U jednom članku bio je prokazan kao „poznati ljubitelj Habsburgovaca i Austrije, izdavač raznih ratnih hvali i slavospjeva austrijske i madjarske gamadi.“23 Aluzija na djelovanje u prošlom sustavu bila je vrlo česta. Novine su se često znale okomiti na Stjepana Radića i njegovu politiku prije 1918. godine. Napadi na njega bili su najčešći za vrijeme predizborne kampanje.

Veliki problem grada Siska nakon 1918. godine bila je nezaposlenost. Zbog toga je dobar dio napada na Nijemce, Židove i Mađare i one koji govore njemačkim i mađarskim jezikom na javnim mjestima bio usmjeren prema njihovim radnim mjestima. Autor

20 Popis obrtnika: Jonas Aleksander – pivar i bačvar, Marija Arnold – urar, Ivan Apsay – kavanar i slastičar,

Jospi Brun – zidar, Vilko Beck i Walter Reiss – vozarski posao na vlastitim lađama, David Brusler – mesar, Makso Blass – tapetar, Jospi Bruckner – soboslikar i ličilac, Ivan Draksler – soboslikar i ličilac,

Maria i Artur Drach – industrija drva, Dragutin Deker – urar, Josip Engel – tvornica opeka i crijepa,

Šandor Edenhofer – gostioničar i mesar, Josip Engel pilana i mlin, Karlo Eduard – mesra i kobasičar,

Josip Freiberger – mesar, Josip Fischer – četkar, Marija Frangen – kitničarka, Leo Fuchs – svratištar,

Ilija Goldenberg – krojač, Rok Grubauer – soboslikar i ličilac, Eugen Hahn – krojač, Ernest Hubeny – kavanar, Gjuro Haler – kovač i potkivač, Aleksander Hoffman – mesar, Jakob Henner – krojač, Sigmund

Jünker – tiskara i knjigoveža, Izidor König – svratište i kavana, Arnold Krausz – fotograf, Gjuro Kern – mesar, Dragutin Kohn – tvornica soda vode, Adolf Kraus – kuhanje i guljenje štapova, Josip Mercher – kolar, Martin Mayer – Mlakar – kobasičar, Martin Mayer – mesar, Kta Miklos – praona i glačaona rublja, Stjepan Magyar – strojobravar, Antonin Meizner – krojač, Leo Nagy – postolar, Dragutin

Planer – izrada opeka, David Rosner – postolar, Darinka Rotter – staklar, Vjekoslav Roscher – bravar,

Vilim Reich i Laza Katić – proizvod žestokih pića, Ivan Siber – bačvar, Ignac Sturm – soboslikar i ličilac, Vjekoslav Stengel – postolar, Rozalija Strauss – urar, Franjo Saler – fotograf, Eduard Striegl – mesra i kobasičar, Martin Strossmayer – brijač, Adolf Steiner – stolar, Rudolf Titinger – postolar, Fany

Weiss – krojačica, Herman Weiss – motorni mlin i Rudolf Veigl – remenar. 21 SG 13. 3. 1921. br. 11, str. 3, „Invazija tudjinaca“. 22 Mira Kolar – Dimitrijević, Prilog gospodarskoj povijesti Siska između dva svjetska rata, Sisak 2005., str. 23. 23 SG 27. 11. 1921., br. 48, str. 3, „Specijalni Habsburger“.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

članka u “Sisačkom glasu” na prvo mjesto stavlja konkurenciju koja domaće radnike stavlja u nepovoljan položaj – „Naši se ljudi – Jugoslaveni – u Jugoslaviji tuže, da ne mogu da prolaze, da nemaju zarade i zaposlenja, da nemaju osigurane eksistencije, dok mi svaki dan vidimo kod nas sve više tudjinaca i stranaca. Ti tudjinci nas lagodno smjestiše, a i još se uvijek smještaju, jer im vrlo dobro ide. Za čudo ti stranci, ponajviše Nijemci, Madžari, stari i vjekoviti izrabljivači našeg naroda, prolaze kod nas vrlo dobro, lijepo i ugodno živu tekući novac na posve legalan način.“24

Medijski pritisak je nastavljen upitnikom koji je dostavljen svim tvornicama u Sisku i okolici s podacima o godini osnivanja, proizvodnji i distribuciji proizvoda, te ono najbitnije, broju stranih i domaćih radnika. Na upitnik se odazvalo 16 tvornica, a samo Paromlin i paropilana Josipa Engela u Sisku i Tvornica šešira u Galdovu nisu poslali svoje odgovore.

Odgovori su objavljeni u Sisačkom glasu i prema njima je Tvornica tanina Sisak d. d. imala 210 domaćih i 17 stranih radnika, tvornica finih koža „Siscia“ imala je 41 domaćeg radnika i 15 stranaca od kojih je 9 bilo Rusa i 6 Austrijanaca, Tvornica za izradbu drvenih proizvoda d.d. imala je 40 domaćih radnika, pivovara Jonasa Aleksandera imala je u ljetnim mjesecima 60 radnika, a u zimskim 45 od kojih je 6 bilo stranaca, Paromlin Franjo Fulla zapošljavao je 4 domaća radnika, „Posavina“ umjetni mlin Hermana Weisa zapošljavao je 15 domaćih radnika, Paromlin Gjure Hatića imao je 1 domaćeg radnika, Parna ciglana Josipa Fulle navela je da ima 70 radnika ne navodeći njihovu nacionalnost, Tvornica opeke St. Momčilović navela je kako kod nje rade samo domaći radnici ne navodeći njihov broj, Tvornica opeka i crijepa Vilko Beck i drug imala je 100 domaćih radnika, Sisačka tvornica soda vode i kraherla Rukavina i Zwirn imala je 4 domaća radnika, Prva sisačka udružna tvornica soda vode Nikola Šimić nije navela broj radnika, Industrija drva d. d. Drach imala je 600 zaposlenih radnika ljeti i 1500 zimi, od čega je 98% bilo domaćih, a 2% stranih radnika, Ciglana Josipa Stiića nije navela broj radnika, Pecara i rafinerija državnog dobra Topolovac imala je 15 domaćih radnika, te „Pecara“ d. d. koja je nije navela broj radnika, ali je napisala kako kod nje rade samo domaće žene.25 Brojevi koje je anketa pokazala idu u prilog velikoj zastupljenosti domaće radne snage. No čini se da autori nisu smjerali samo prema točnom broju radnika. Ono što ova anketa nije pokazala, to je koliko se stranaca nalazilo na vodećim pozicijama unutar tvornica.

Kako bi se napravio što veći pritisak prema stranim radnicima u novinama je u isto vrijeme objavljen članak u kojem se dokazuje dominacija stranaca koja je loša za domaće radništvo – „Bit će, da nema grada u Jugoslaviji, gdje se stiču stranci, gdje mogu boraviti bez ikakove prijave i bez nadzora. Ovdje je osnovano više poduzeća,

24 SG 13. 3. 1921., br. 11, str. 3., „Invazija tudjinaca“. 25 SG 5. 12. 1921. br. 49, str. 2, „Tvornice u Sisku i okolici“.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

gdje se namještaju samo stranci, a domaći ljudi mogu zube čačkati. Stranci dobivaju vrlo lahko stanove, dok domaći moraju mjesece tražiti, i onda ništa ne dobe.“26

Najnapadanija organizacija u vrijeme od 1918. do 1924. godine bio je Savez privatnih namještenika za grad Siska. Budući da su sisačke tvornice bile većinom u rukama stranaca koji su imali zaposlenike također stranog porijekla, projugoslavenski elementi su nastojali diskreditirati takve činovnike koji su i dalje ostali na svojim pozicijama.

Godine 1920. za predsjednika Saveza je bio jednoglasno izabran Ante Hübner, trgovački pomoćnik koji je prije toga izbora bio tajnik, a za potpredsjednika Konrad Weiss, privatni činovnik. Blagajnica je tada bila Josefina Rosenthal, daktilografkinja, a među 10 članova odbora bili su Antun Ludwig i Hinko Schwartz.27 Vidljivo je da je dosta članova Saveza bilo njemačke, mađarske i židovske nacionalnosti te su bili idealna meta za napad.

Privatni namještenici su optuživani da govore stranim jezicima, većinom njemačkim, te da predstavljaju stalnu opasnost kao antidržavni elementi – „Pet je upravo prošlo godina, što zbacismo ropske lance sa sebe te postadosmo svoji na svome i u svome. Da tako barem to izgleda i trebalo bi u stvari da i bude, ali nažalost nije. Tudjinci poznavajući dobro našu dobroćudnost sve malo po malo uvlače se opet medju nas, danas kao radnički stručnjaci, a u budućnosti oni koji će i opet stalno zagospodovati nad našom slobodom. Kamo se goder osvrnemo vidimo strana lica, a govore naravno njemački, madjarski itd. Tko su ti ljudi? Što oni ovdje rade? To su privatni namještenici pojedinih poduzeća.“28

Godinu dana nakon ovoga teksta napisan je jedan novi i to kao osvrt na glavnu skupštinu podružnice Saveza privatnih namještenika Jugoslavije u Sisku održanu 17. 8. 1924. godine. Autor članka piše: „U samom odboru sjedi polovica priv. namještenika stranih državljana, koji zaposjedoše dobra i unosna mjesta, a da naši domaći sinovi stoje bez razmišljanja. Šta više ovi stranci ih još šikaniraju na sve moguće načine, tako da mnogi krivnjom ovakovih ostaju i bez mjesta.“29 Autor smatra kako su se namještenici stranog porijekla u ovoj organizaciji nalazili iz vlastitih interesa, te da su se kroz nju nastojali pozitivno identificirati prema vlasti i tadašnjoj politici. Ulaskom u strukovno udruženje koje je u sebi imalo naziv „jugoslavensko“ tražili su sigurnost u novom političkom sustavu. Autor članka je to prepoznao te pozvao sve jugoslavenski raspoložene činovnike da prokažu rad njihovih kolega stranoga porijekla te da smijene vodstvo Saveza u kojem se nalaze većinom stranci – „Privatni namještenici, prenite

26 Isto, str. 3, „Sisak je raj za strance“. 27 SG 1. 2. 1920., br. 5, str. 3, „Skupština privatnih namještenika u Sisku“. 28 SG 21. 7. 1923. br. 30, str. 2, „Sloboda“. – potpisano s „Privatni namještenik“. 29 SG 30. 8. 1924. br. 35, str.?, „Savez privat. namještenika Jugoslavije podružnica u Sisku“ – potpisano s „Privatni namještenik“.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

se iz sna i pokažite Vašu svijest i intelektualnu sposobnost te pojačajte redove Vaše organizacije, pomoću koje ćete polučiti Vaša prava kao čovjeka namještenika, ali ne uz ovakovo vodstvo!“.30

Napadi su išli do te mjere da su u novinama “”Sisački glas”” bili javno imenovani pojedini privatni namještenici i napadani zbog svoje nacionalnosti i jezika kojim su govorili. Tako 1924. godine autor jednog članka navodi da u tvornici kože „Siscia“ čiji vlasnik je bio Židov Moritz Fischer radi knjigovođa Messer „… inače rodjeni Magyarember, koji uopće hrvatski ne zna“, a njegov prethodnik je bio Libermann.31 Dalje navodi kako u tvornici šešira32 rade strani namještenici – Gustav Sedivy, Thaller, Hirn koji prema njemu nemaju dovoljnu stručnu spremu, zatim Basper i Franjo Smolka kao direktori, Roška kao tehnički upravitelj, Erži Jelinek kao kitničarka, Hojer kao „ekspeditorica“, Artur Schmiedt kao strojar, Josef Mann kao električar, te Lederer kao voditelj bojanja. Autor takvo stanje komentira povezanošću stranaca između sebe – „Da li je poduzeće namjestilo pokraj stručnih stranih državljana i naše domaće, da se izobraze, te da zamijene strance kao što to zakon o zaštiti radnika predvidja? Nije i neće, jer stranac stranca protežira na našu očitu štetu i propast!“.33 Autor navodi dalje da u Zemaljskim skladištima d.d. rade dr. Max Lederer kao prokurist, Franjo Kratochwill i Truber kao činovnici, te Adolf Waldner kao skladištar. Najveća je zamjerka autoru teksta što većina njih ne govori hrvatski jezik.34 U Trgovačkom i transportnom poduzeću d. d. rade Andreas Bajotti kao upravitelj i Bela Matheser kao knjigovođa, koji također prema autoru nisu znali hrvatski jezik. U Tvornici tanina radili su Franz Witke kao kemičar, Hans Fritz kao činovnik, dr. Artur Silberstein kao direktor koji su znali hrvatski jezik, dok ga jedino Grüner nije poznavao. U Veletrgovini željeza d. d. vlasnika Josipa Frischa radila je Ana Dörflinger kao prokuristica koja „hrv. jezika ne poznaje, ali prokuru može imati, gdje zakon izričito zahtjeva poznavanje državnog jezika! Al što ćemo kad se švabčarenje nekom svidja!“35 U Anglo – jugoslavenskom petrolejskom d. d.36 prema autoru je radio Josip Zergollern kao činovnik, na imanju dr. Aningera radio je Olm, u Pilani Drach d. d. radili su Emil Hoffman kao šef ureda, te Paul i Karl Hanig, Ernest Szöke, Ludvig Fuchs, Neuwirth, Alois Strukovnik, Weber, Ivan Götz, Arpad Lefkovicz kao činovnici. Nakon ovoga napada samo jedna osoba imala je hrabrosti javno odgovoriti autoru prethodnoga teksta. To je bio Josip

30 Isto. 31 SG 19. 4. 1924., br. 16, str. 2, „Strani privatni činovnici“. 32 Više o Tvornici šešira i tuljaca d. d. u: Mira Kolar – Dimitrijević, Prilog gospodarskoj povijesti Siska između dva svjetska rata, Siska 2005. str. 53 – 107. 33 Isto. 34 Isto. 35 Isto. 36 Više o ovoj tvornici u: Mira Kolar – Dimitrijević/ Zlatko Čepo, INA – Rafinerija nafte Sisak, Sisak 1977.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

pl. Zergollern, koji je naveo da je bio rodom iz Ogulina te da je njegova porodica već 360 godina živjela u Hrvatskoj. Ujedno je njegov sin bio časnik jugoslavenske vojske i odlikovan je zlatnom kolajnom za hrabrost.37 Novine su se u istom broju ispričale zbog napada – „Drage volje donosimo ovaj ispravak g. Zergollerna i neka bude uvjeren, da je pisac onoga članka slučajno krivo izvješten bio baš glede njega – pa neka oprosti.“38 Članak najbolje govori o tome kakva je bila razina ovakvih napada. Autor je napadao gotovo sve sa stranim prezimenima uz nedovoljnu provjeru i slabu obaviještenost. Napadači su zanemarivali to da su pojedini stranci osjećali pripadnost hrvatskom prostoru bez obzira na svoje prezime i jezik komunikacije. Upravo u slučaju Zergollerna možemo uočiti dvije razine odnosa stranaca prema državi prebivanja. Dok je većina stranaca još uvijek osjećala snažnu pripadnost njemačkom ili mađarskom kulturnom krugu te je svakodnevno komunicirala njemačkim ili mađarskim jezikom, dio stranog stanovništva, posebno oni čije su porodice duže vrijeme prebivale na našem području, osjećali su pripadnost ovome prostoru. Ujedno to najbolje pokazuje da je strano stanovništvo činilo i dio hrvatskog nacionalnog identiteta.

Da se nije odustalo od napada na pojedince pokazuje i to da je isti popis osoba i tvornica s nekim dodacima i bez spominjanja Zergollerna autor članka ponovno objavio u novinama, ali sada napisan kao pismo adresirano na dr. Behmena koji je bio ministra za socijalnu politiku u vladi. Članak je bio objavljen u dva dijela i potpisan s „Privatni namještenik“ kao i ostali članci kojima se napadaju pojedinci stranoga porijekla.39

Uspoređujući tekstove istoga autora i ostale koji napadaju strane radnike može se zaključiti da je ovaj zadnji članak najjači po intenzitetu, te predstavlja određenu kulminaciju u napadima. Od toga vremena takvi članci se više neće pojavljivati u novinama, što naravno nije značilo da su napadi u potpunosti prestajali. Od godine 1925. u gradu Sisku došlo je do promijene vlasti koju su preuzeli pristalice Hrvatske seljačke stranke. Zbog toga je demokratski stranački tisak bio okrenut napadima na tu političku opciju, dok je sukob sa stranom radnom snagom došao u drugi plan.

Svakodnevni život

Iako je svakodnevni život bio otežan verbalnim napadima i prijetnjama, stanovništvo njemačkog, mađarskog i židovskog porijekla prilagođavalo se takvim uvjetima i nastojalo je voditi normalan život. U novinama “Sisački glas” koje su tako žestoko napadale strance objavljivane su reklame trgovina i ugostiteljskih objekata koji su bili u rukama stanovništva stranog porijekla, javnost je obavještavana o radu građanskih društava u kojima su članovi bili također stranog porijekla, davane su obavijesti o svadbama i sprovodima stanovnika stranog porijekla.

37 SG 3. 5. 1924., br. 18, str. 3, „Ispravak“. 38 Isto. 39 SG 27. 9. 1924. br. 39, str. 2 i 4. 10. 1924. br. 40, str. 2/3, „Socijalna politika. Gospodinu dru. Behmenu,

Ministru za Socijalnu Politiku u Beogradu.“ – potpisano s „Privatni namještenik“.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

Godine 1919. među članovima Hrvatskog pjevačkog društva „Danica“ nalazili su se i odbornici Antun Fišler i Viktor Werner.40 Antun Fišler je bio i tajnik Odbora za školovanje i podupiranje sveučilištaraca iste godine.41 S vremenom su se „Danici“ priključili i Vilko Beck, Vladimir Müller, Josip Freiberger i Josip Frisch. Kao „utemeljiteljni“ član Obrtničko – radničkog društva „Sloga“ postali su Šandor Edenhofer i I. Apsay, a „Hrvatskog Sokola“ Hinko Steiner i Otto Heinrich. Prvi tajnik Hrvatskog Sokola bio je Velmir Köröskeny, a drugi tajnik dr. Zlatko Egersdorfer. Predsjednik Hrvatskog građanskog športskog kluba „Panonija“ 1919. godine bio je Ernest Hubeny, vlasnik kavane Veliki kaptol, blagajnik je bio Josip Zwirn, tvorničar, revizor Teodor Fuchs, kavanar, odbornici Stjepan i Zlatko Kersting, nadzornik odvjetnik dr. Zlatko Egersdorfer, a kapetan nogometne ekipe je bio Zlatko Kersting.42 Tajnik građanske glazbe bio je Josip Engel, odbornici su bili Židovi Leon Ferić, dr. Silberstein i Heinrich, a članovi zabavnog odbora Hirschler, Apsay, Ascher, Neuman …

U redovima Jugoslavenske demokratske stranke koja je najviše napadala stanovništvo stranog porijekla bili su dr. David Eckstein, dr. Leon Ferić, Eugen Hahn, Vladimir Müller, Janko Rohs, Martin Štromajer i Ljubomir Zotman.43

Među članicama Jugoslavenskog demokratskog udruženja žena bile su Adela Weiss, Sara Apsay, Nevenka Müller, Ilona Fišer, Frida Deutsch, Franciska Fichtler, Otilija Decker, Ilona Schlesinger …44

Takvih primjera ima dosta, pa je teško promatrati društveni život grada Siska bez pojedinaca stranog porijekla. Oni su u njemu sudjelovali kao financijeri raznih programa, kao inicijatori brojnih događanja, kao članovi niza građanskih društava. Ujedno su bili uspješni trgovci i obrtnici koji su shvaćajući važnost marketinga redovito oglašavali svoje trgovine i obrtničke proizvode.

Jedan od pravaca kojim su se kretali Nijemci, Mađari i Židovi je bila i asimilacija. Ona je tekla postupno, razvijala se kroz vrijeme, bila je potaknuta napadima na strano stanovništvo i bila je podržavana od dominantnih političkih struktura.

Asimilacija je bila jedna od mogućnosti u kojoj je stanovništvo stranog porijekla moglo ostvariti normalne mogućnosti za život. Ti procesi nalazili su se na svim razinama društvenog djelovanja. Pojedinci su mijenjali svoja prezimena kao što su to učinili poznati trgovac Ljubomir Zotmann koji je postao Očić ili trgovac Ante Fišler koji je postao Perković. Pojedini Židovi su se pokrštavali, pa se u župnim knjigama od 1918. do 1924. godine nalazi 6 osoba židovskog porijekla koji su prešli

40 SG, 2. 2. 1919., br. 5, str. 2, „Skupština Hrv. pjev. družtva „Danica“. 41 SG, 16. 2. 1919., br. 7, str. 2, „Veliki ples u korist siromašnih sveučilištaraca“. 42 SG, 23. 3. 1919., br. 12, „Šport u Sisku“. 43 SG, 30. 3. 1919, br. 13, str. 1, „Jugoslavenska demokratska stranka“. 44 SG, 4. 5. 1919., br. 18, str. 3, „Popis članica i članova Jugoslav. demokrat udrugi žena“.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

na rimo - katoličku vjeru. Dolazilo je i do miješanih brakova koji su dodatno ubrzavali asimilaciju. Dio stranog stanovništva postepeno je napuštao grad. Od 1919. do 1924. godine grad su napustili obitelji Engelman, Kupferman, Fischbein, Steiner, Bruckner i Fischer. Dodatne poteškoće stanovništvo stranog porijekla imalo je kod primanja u zavičajnu svezu. Iako je dobar dio stranaca primljen bez velikih problema ili s tek manjim protivljenjem, bilo je i onih koji su odbijeni od strane gradskog vijeća. Tako su krajem 1918. godine bili odbijeni David Rozner i Adolf Waldner zbog stranog državljanstva, a početkom 1919. godine Karl Jüttner, Albert Kuschl i ponovno Adolf Waldner. Takvih primjera je bilo još. Dio stanovnika stranog porijekla postali su zavičajnici grada Siska tek nakon što nije ostvario pravo optiranja u svoje matične države i to između 1922. i 1924. godine. Iako su o optiranju u Austriju ili Mađarsku mogli odlučiti do ljeta 1922. godine, bilo je potrebo još nekoliko godina prije nego li je gradsko vijeće Siska odlučilo o njihovom statusu. Takvi postupci dodatno su diskriminirali stanovništvo stranog porijekla. Njihova prava kao nacionalnih manjina u Kraljevini SHS tek su djelomično ili nikako regulirana.

Nijemci, Mađari i Židovi koji su nastojali pokazati pozitivan stav prema državi i time izbjeći napade redovno su se pokazivali na zabavama koje su veličale novu vlast. Prije svega su to bile Svetosavska beseda, te Vidovdanska proslava, ali i proslave koje je organizirala vojska. Ujedno su na takvim zabavama davali znatne novčane donacije time pokazujući svoju lojalnost. Prema svemu navedenom može se zaključiti da je svakodnevni život tih pojedinaca bio omeđen napadima i politikom asimilacije. U procjepu između toga Nijemci, Mađari i Židovi morali su voditi računa o tome da se afirmativno odnose prema novoj vlasti, o svome djelovanju u društvenom životu grada koji nije smjeo prelaziti okvire novopostavljenih normi, te da unatoč svemu tome ipak uspiju očuvati svoj identitet koliko je to bilo moguće.

Zaključak

Formiranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine došlo je do velikih promjena koje su imale svoj odraz u svakodnevnom životu stanovništva. Posebno se to odnosilo na Nijemce, Mađare i Židove koji su smatrani simbolima propalog društvenog i političkog uređenja. U novonastaloj situaciji to stanovništvo bilo je suočeno s brojnim napadima vezanim uz njihovu kulturu i identitet, te uz ekonomsku osnovu. Napadi su bili odraz političkih borbi u državi i legitimaciji političkih stranaka prema njoj. Budući da su simboli propalog sustava bili najbolja meta napada, njihove žrtve su bili i pripadnici navedenih naroda. U takvoj situaciji Nijemci, Mađari i Židovi morali su prihvatiti određene norme ponašanja kako bi izbjegli napade i nastavili normalno voditi svakodnevni život.

Takvo prilagođavanje u najvećoj mjeri je vodilo prema asimilaciji ili jednostavno prema odlasku iz grada. Da je taj proces bio uspješan govore nam statistički podaci iz popisa stanovništva koji pokazuju znatan pad broja stanovnika njemačke i mađarske narodnosti i nešto manji pad broja Židova.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 103-118 Vlatko ČAKŠIRAN: Utjecaj raspada Austro - ugarske monarhije na grad Sisak ...

Einfluss des zerfalles der Österreichisch-Ungarischen Monarchie auf die Stadt Sisak von 1918 – 1924

Zusammenfassung

Das Thema dieses Artikels ist die Lage der Deutschen, Ungaren und Juden in der Stadt Sisak nach Änderung der geopolitischen Lage durch das Ende des Ersten Weltkrieges und die Konstituierung des Königreiches der Serben, Kroaten und Slowenen 1918. Die Lage der nationalen Minderheiten in dem neuen Staat war sehr ungünstig, besonders dieser drei genannten Völker. Ihre Tätigkeit und ihr Leben erschwerte die Tatsache, dass sie zu den einst politisch dominanten Bevölkerungsgruppen gehörten, so stellten sie die Symbole der untergangenen politischen Ordnung dar. Die Öffentlichkeit von Sisak zeigte in den ersten Nachkriegsjahren ausgeprägte Neigungen zur Ablehnung des ehemaligen Staates, deshalb war ein negatives Verhältnis zu den Symbolen des vergangenen Regimes vorhanden. Diese Ablehnung kann in allen Tätigkeitsebenen beobachtet werden. In diesem Artikel werden zwei Ebenen hervorgehoben werden, in denen die negative Haltung einzelner Personen und Gruppen diesen Symbolen gegenüber ersichtlich ist. Die erste Ebene ist gewiss die wirtschaftliche, da die Angehörigen der erwähnten Völker die stärksten Kaufleute und Industrielle waren und so arbeitete eine große Anzahl fremder Beamten in ihren Unternehmen. Die zweite Ebene ist die Frage der Umgangssprache. Im öffentlichen Leben sprach das fremde Volk, aber auch ein Teil der Einheimischen die deutsche oder ungarische Sprache. Eine solche Lage führte zu ständigen Reibereien unter der Bevölkerung, zwischen jenen die der Meinung waren, das sei im neuen Staat unakzeptabel und jenen die diese Sprachen im öffentlichen Leben benutzten. Das bezog sich besonders auf die Straße, Geschäfte und gastwirtschaftliche Objekte. Neue politische Umstände bedingten auch das Entstehen neuer gesellschaftlichen Normen und Verhaltensregeln im alltäglichen Leben. Zugleich beeinflusste auch der Streit zwischen den Parteien, der in den ersten Jahren nach dem Entstehen des neuen Staates besonders stark war, die Lage der fremden Bevölkerung sehr stark. Trotzdem bemühten sie sich, ein einigermaßen normales Leben zu führen, an der Tätigkeit zahlreicher bürgerlichen Gesellschaften teilzunehmen sowie Kontakte mit ihren Nachbarn zu pflegen. Obwohl das nicht einfach war, passte sich die fremde Bevölkerung allmählich der neuen Staatsordnungan.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

Dr. sc. Vlasta ŠVOGER

Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera Tkalčevića

U radu se ukratko prikazuje jezikoslovna i književna djelatnost Adolfa Vebera Tkalčevića, a detaljno se analizira njegova publicističku aktivnost u zagrebačkim novinama i časopisima potkraj četrdesetih godina 19. stoljeća. U svojim člancima o potrebi provođenja reformi u Katoličkoj crkvi izrazio je vlastita umjereno liberalna shvaćanja, zagovarao je parlamentarizam, ustavnu monarhiju, jednakost svih društvenih slojeva pred zakonom, javnost u radu političkih, upravnih, sudskih, ali i vjerskih institucija te ostvarenje građanskih prava i sloboda. Međutim, iz analize njegovih članaka o drugim temama vidljivo je da je u nekim drugim pitanjima, primjerice u pitanju odnosa između crkve i države, zatim u odnosima između spolova, u društvenoj komunikaciji i sl. zastupao konzervativna shvaćanja.

Ključne riječi: Adolfo Veber Tkalčević, 19. stoljeće, publicistička aktivnost, zagrebački listovi

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

I. O životu i radu Adolfa Vebera Tkalčevića

Adolfo Veber (Weber) Tkalčević1 – jezikoslovac, književnik, književni kritičar, pedagog, političar, teolog i propovjednik - zasigurno se ubraja u red najistaknutijih hrvatskih intelektualaca 19. stoljeća. Njegov jezikoslovni i književni rad predmet je zanimanja i istraživanja kroatista te je razmjerno dobro istražen. Nasuprot tomu, njegova publicistička djelatnost u mlađim danima te njegov politički angažman dosad nisu temeljitije istraženi. To me je ponukalo na proučavanje njegove publicističke aktivnosti u zagrebačkim listovima u četrdesetim i pedesetim godinama 19. stoljeća. Adolfo Veber Tkalčević rođen je 11. svibnja 1825.2 u Bakru. Otac Josip (Josef) Weber, njemački doseljenik iz Moravske, u Bakar je došao kao časnik, a kasnije je radio kao nadstojnik na Lujzinskoj cesti. Majka mu je bila Christine, rođ. pl. Marochini, iz Bakra. U rodnome gradu Adolfo je završio pučku školu, a gimnaziju je završio u Rijeci. Tijekom gimnazijskoga školovanja naučio je latinski i talijanski jezik. Otac ga je naučio njemački jezik. Sjemenište je polazio u Zagrebu, a kao darovit mladić poslan je na bogosloviju u Peštu gdje je boravio od 1842. do 1846. godine. Tijekom studija naučio je mađarski, francuski, češki i poljski jezik. Nije uspio ostvariti svoju želju da položi doktorat iz filozofije i postane profesor na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti,3 jer se zbog izričite želje zagrebačkog biskupa Jurja Haulika morao odlučiti za doktorat iz teologije.4

Nakon povratka iz Pešte zaređen je za svećenika i postao je kancelist u pisarnici zagrebačkoga biskupa. Godine 1848. objavio je nekoliko članaka u zagrebačkim

1 Njegovo je prezime rijetko pisano u izvornu obliku s W, a u razdoblju kojim se bavi ovaj rad najčešće je rabio hrvatsku inačicu prezimena Tkalčević. Neki suvremeni jezikoslovci drže da je nepotrebno pisanje obje inačice prezimena, ali većina autora – uključujući jezikoslovce Ć ipak istodobno rabi obje varijante. On sam u svojim je sabranim djelima rabio samo prezime Veber. U ovome radu rabit ću obje inačice prezimena, jer su članci, koje sam analizirala za ovaj rad, potpisani uglavnom prezimenom

Tkalčević. 2 Usp. “Životopis Adolfa Vebera” kojega je sam napisao, a objavljen je u: Djela Adolfa Vebera zagrebačkoga kanonika, sv. I., Zagreb, 1885., 1.-40., ovdje str. 1. i Franjo MARKOVIĆ, “Adolfo Veber-Tkalčević, kanonik prvostolne crkve u Zagrebu” u: Tade SMIČIKLAS i Franjo MARKOVIĆ, Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Spomen-knjiga, Zagreb, 1892., 303.-338., ovdje str. 303. Ivo PRANJKOVIĆ,

Adolfo Veber Tkalčević, Zagreb, 1993., 13., kao datum Veberova rođenja pogrešno navodi 15. svibnja.

Riječ je zacijelo o nehotičnoj pogrešci, jer isti autor u drugome radu navodi točan datum njegova rođenja. Vidjeti Fran KURELAC, Bogoslav ŠULEK, Vinko PACEL, Adolfo VEBER TKALČEVIĆ,

Jezikoslovne rasprave i članci, priredio Ivo Pranjković, Zagreb, 1999., 324. Veberovu biografiju donosi i Constant WURZBACH, “WEBER (VEBER), Adolf (Schulmann und Fachschriftsteller)”,

Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, sv. 53., Wien, 1886., 167.-169. Vidjeti i Milan

GRLOVIĆ, Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća, Zagreb, 1898.-1900., pretisak toga djela: Zaslužni

Hrvati XIX. st., Rijeka, 1992.; Rudolf HORVAT, “VEBER TKALČEVIĆ ADOLFO”, Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925., Zagreb, 1925., 273. 3 O toj instituciji usp. Lelja DOBRONIĆ, Zagrebačka akademija – Academia Zagrabiensis. Visokoškolski studiji u Zagrebu 1633.-1874., Zagreb, 2004. 4 Usp. “Životopis Adolfa Vebera” 1.-9.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

listovima zbog kojih je na sebe navukao neprijateljstvo biskupa Haulika i nekih drugih pripadnika visoke crkvene hijerarhije i u jesen iste godine po kazni je poslan za kapelana u Dubovac.5 Tamo je započeo svoj prevodilački rad.6 Ujesen 1849. postao je suplentom (namjesnim učiteljem) na zagrebačkoj gimnaziji, a 1851. otišao je u Beč, gdje je u samo godinu dana položio ispit za gimnazijskog učitelja iz slavistike, latinske filologije te povijesti Grka i Rimljana. U Beču je uz studij sastavio prvu hrvatsku čitanku za gimnazije, koja je tiskana 1852. pod naslovom Čitanka hrvatska za male gimnazije. Po povratku u Zagreb Veber je 1852. postavljen za pravog učitelja na zagrebačkoj gimnaziji gdje je predavao hrvatski i latinski jezik. Iste je godine hrvatski uveden kao nastavni jezik u gimnazijama, što je urodilo potrebom pisanja školskih udžbenika na hrvatskom jeziku. U razdoblju od 1852. do 1871. zajedno s već spomenutom čitankom objavio je deset školskih udžbenika, od kojih su četiri gramatike. To su Latinska slovnica za male gimnazije (Beč, 1853.), Skladnja ilirskoga jezika za srednja učilišta (Beč, 1859.), Slovnica hèrvatska za 4. razred pučke učione (Beč, 1860.) i Slovnica hèrvatska za srednja učilišta (Zagreb, 1871.).7 Neke od tih gramatika veoma cijene i suvremeni jezikoslovci. Veberova Skladnja ilirskoga jezika prva je cjelovita sintaksa hrvatskoga jezika uopće, to je “najoriginalnija hrvatska sintaksa sve do naših dana”, ali je u njoj prevelik utjecaj ustroja latinskog jezika.8 Slovnica hèrvatska za srednja učilišta Adolfa Vebera “prva je u pravom smislu riječi cjelovita gramatika hrvatskoga jezika”.9 Ostali Veberovi školski udžbenici su sljedeći: Čitanka za porabu dolnje gimnazije (Beč, 1852.), Latinska čitanka za II. razred po Mavri Schinagelu (Beč, 1853.), u suautorstvu s Antunom Mažuranićem i Matijom Mesićem Čitanka za gornje gimnazije I.-II. (Beč, 1860.), Čitanka za prvi i drugi razred dolnje gimnazije (Beč, 1865.), Čitanka za treći razred dolnje gimnazije (Beč, 1871.) i Čitanka za četvrti razred dolnje gimnazije (Beč, 1867.), a s njemačkoga je preveo Zemljopis austrijske carevine za gimnazije (Beč, bez godine izdanja).10

Kao gimnazijski profesor Veber je tumačeći njemački i latinski jezik isticao prednosti hrvatskog jezika i učenike odgajao u domoljubnom duhu. Tada je napisao i dva važna programatska spisa – Korist i način predavanja latinskih klasikah11 te Ustroj ilirskoga jezika. 12 Prvi od njih jezikoslovni je program Vebera i zagrebačke

5 Isto, 10.-13. 6 Preveo je Zschokkeovu Alamontadu s njemačkoga, a s poljskoga je preveo Pan Podstolski Krasickoga.

Vidjeti “Životopis Adolfa Vebera”, 14. 7 Isto, 14.-17.; F. MARKOVIĆ, Adolfo Veber-Tkalčević, 307.- 317., 324. 8 I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 18.-23., citat je sa str. 19. 9 Isto, 23.-26., citat je sa str. 23. 10 Usp. “Životopis Adolfa Vebera”, 17.; I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 108.; F. MARKOVIĆ,

Adolfo Veber-Tkalčević, 309.-324. 11 Objavljen u programu zagrebačke gimnazije 1852. Usp. “Životopis Adolfa Vebera”, 16. 12 Objavljen je u časopisu Neven 1856. Isto, 20.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

filološke škole kojoj je bio na čelu, a u drugome je osobito istaknuo ljepotu i bogatstvo hrvatskoga jezika.13

Sukob s ravnateljem zagrebačke gimnazije zbog otpora njemačkom kao nastavnom jeziku Vebera je gotovo stajao premještaja u gimnaziju u Brixenu u Tirolu, ali spasila ga je promjena na banskoj stolici. Novi ban Josip Šokčević obustavio je postupak Veberova premještanja, premješten je bivši ravnatelj zagrebačke gimnazije, a Adolfo Veber imenovan je namjesnim ravnateljem zagrebačke gimnazije (u kolovozu 1860.) sa zadatkom ponovnog uvođenja reda u zagrebačkoj gimnaziji. Optužili su ga, naime, da je bunio mladež i izazvao nered u gimnaziji. Na tom je mjestu ostao do 1867., ali je tek u jesen 1864. imenovan pravim ravnateljem zagrebačke gimnazije. Kao ravnatelj je bio strog, pravedan i nepristran.14 Smijenila ga je mađaronska vlada na čelu s banom Levinom Rauchom ljeti 1867. i imenovan je privremenim perovođom hrvatske vlade s profesorskom plaćom. Vlastodršci su, naime, mislili, da bi bilo neprimjereno vratiti ga u redove profesora u gimnaziji koju je godinama vodio kao ravnatelj. Ubrzo je Veber marljivim radom stekao povjerenje bana pa je imenovan tajnikom u odjelu za prosvjetu nadležnim za pučke škole.15

Bio je dugogodišnji tajnik Matice ilirske, a od osnivanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1867. bio je njezin pravi član u “razredu filosofičko-juridičkom”. Godine 1870. imenovan je zagrebačkim kanonikom,16 bio je ravnatelj zagrebačkog sjemeništa (1871.-1872.), do 1875. dijecezanski nadzornik pučkih škola te ravnatelj zagrebačkoga plemićkog konvikta (1875.-1876.). Ban Ivan Mažuranić ponudio mu je 1876. da bude imenovan senjskim biskupom, ali je Veber odbio ponudu, ponajprije zbog toga da bi se i dalje mogao baviti književnim radom.17

Druga polovica 19. stoljeća razdoblje je intenzivne standardizacije hrvatskoga književnog jezika. U tom su se procesu preklapala, ali i sukobljavala različita mišljenja. Vebera su njegov živi temperament te široka lepeza interesa i znanja potaknuli na pisanje jezikoslovnih znanstvenih rasprava koje su objavljene u Radu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, zatim brojnih kritičkih ocjena jezičnih priručnika, jezikoslovnih rasprava i prijevodnih tekstova različitih autora te na vođenje polemika s vodećim onodobnim hrvatskim jezikoslovcima.18 Smatraju ga utemeljiteljem hrvatske

13 F. MARKOVIĆ, Adolfo Veber-Tkalčević, 307.-309., 311.-314. 14 Životopis Adolfa Vebera”, 19.-36. 15 Isto, 36.-37. 16 Veberov životopis s naglaskom na crkvenom i teološkom djelovanju donosi Ljudevit IVANČAN. Usp.

Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Lj. IVANČAN, Podatci o zagrebačkim kanonicima od godine 1193. do 1924., tiskopis, 3 sv., 1912.-1924., sv. 3., 1016.-1017., sg. IId243. 17 “Životopis Adolfa Vebera”, 18., 36.-39.; F. MARKOVIĆ, Adolfo Veber-Tkalčević, 325.; I.

PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 16. 18 O Veberovim jezikoslovnim raspravama, prijevodima i polemikama s drugim jezikoslovcima opširnije piše I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 35.-65.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

književne kritike, jer je bio prvi koji je u rasprave o književnosti “unio određene metode i mjerila” (Antun Barac).19

Adolfo Veber strastveno je volio putovati, a doživljaje i utiske s putovanja književno je oblikovao. Bio je jedan od najplodnijih putopisaca u hrvatskoj književnosti i jedan od prvih koji je svoje putopise objavio u posebnim knjigama. Napisao je i u posebnim knjigama objavio tri veća putopisa: Put na Plitvice (1860.), Listovi o Italiji (1861.) te Put u Carigrad (1886.). Napisao je i nekoliko kraćih tekstova putopisne naravi, koji su objelodanjeni u časopisima: Kratak opis duga puta (1847.), Bakar (1875.), Varaždinske toplice (1876.) i Samobor (1884.), a Put u Dalmaciju ostao je nedovršen.20 Napisao je i nekoliko novela s temama iz života građanskih društvenih slojeva Bakra i Zagreba – Zagrebkinje (1855.), Avelina Bakranina ljuvezne sgode i nesgode (1855.), Nadala Bakarka (1870.), Paskva (1874.), Dobrotvor djački (1879.), Božićno zvonce (1886.) i jednu nezavršenu bezimenu novelu, koja je posthumno objavljena pod naslovom Početak bezimene novele.21 Bio je jedan od važnijih hrvatskih novelista 19. stoljeća osobito zbog smisla za realistično pripovijedanje i jedan od preteča realizma u hrvatskoj književnosti.22

Kao vrstan prevoditelj Adolfo Veber prevodio je i stihove. Bio je jedan od utemeljitelja hrvatske versifikacije, a svoje temeljne misli o versifikaciji u hrvatskom jeziku iznio je u predgovoru svojega prepjeva njemačkoga epa Junakinja Mila, u raspravi O hrvatskom heksametru i u drugim polemičkim člancima. Među prvima je upozorio na relevantne probleme u hrvatskoj versifikaciji i postavio joj je temelje na kojima će drugi autori kasnije uspješnije nadograđivati.23

Bio je zastupnik u Hrvatskome saboru u dva mandata – 1861. i 1865.-1867. – kao član Narodne stranke, a kasnije Samostalne narodne stranke. Najviše se angažirao oko pitanja u svezi školstva. Nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe (1867.) i Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) prestao se aktivno baviti politikom.24

19 Isto, 76. 20 O njegovim putopisima usp. I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 66.-79. i Cvjetko MILANJA,

“Tehnika i žanr: Rijeka u putopisnoj prozi A. Vebera Tkalčevića” (dalje: Rijeka u putopisnoj prozi A.

Vebera), Književna Rijeka. Časopis za književnost i prosudbe o književnosti, I., Rijeka, 1996., br. 1., 68.71. 21 Djela Adolfa Vebera zagrebačkoga kanonika, sv. VIII., Zagreb, 1890., 286.-293. 22 I. PRANJKOVIĆ, Adolfo Veber Tkalčević, 67., 80.-89. 23 Isto, 90.-97. 24 “Životopis Adolfa Vebera”, 26., 35.; F. MARKOVIĆ, Adolfo Veber-Tkalčević, 318. O Veberovu radu u Hrvatskom saboru usp. Ivo PERIĆ, Hrvatski državni sabor 1848.-2000. Prvi svezak: 1848.-1867.,

Zagreb, 2000., 236.-379.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

Adolfo Veber specifičan je i po tome što je još za života počeo izdavati svoja sabrana djela o vlastitom trošku. Izdana su u devet svezaka.25 Prva četiri sveska izdao je sam autor, a, nakon što je Veber doživio moždani udar ljeti 1888., njihovo je izdavanje završio Cvjetko Rubetić. Djela Adolfa Vebera tiskana su u samo dvadeset primjeraka i prema autorovoj su želji poklonjena znanstvenim i književnim društvima te školama u Hrvatskoj.26

Adolfo Veber Tkalčević umro je 6. kolovoza 1889. u Zagrebu, gotovo potpuno zaboravljen od svojih suvremenika.27

II. Publicističko djelovanje Adolfa Vebera Tkalčevića četrdesetih godina 19. stoljeća

Publicistički radovi Adolfa Vebera Tkalčevića28 iz četrdesetih godina 19. stoljeća vrlo su raznoliki po tematici, a objavljeni su u Novinama dalmatinsko-hervatskoslavonskim i u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj. Glavne teme koje obrađuje su pitanje uvođenja i funkcioniranja narodnog jezika kao službenog u Hrvatskoj, važnost kazališta i književnosti na narodnom jeziku u razvoju narodnosti, pitanje uvođenja reformi u Katoličkoj crkvi, daje pedagoško-metodičke savjete učiteljima, a u nekoliko članaka opisuje svoje putovanje od Pešte do Bakra. Članci koje ću ovdje analizirati i prikazati Veberovi su prvi objavljeni radovi, a u njima su naznačene teme koje će ostati konstantom njegove javne političke i kulturno-prosvjetne djelatnosti.

Članci o pedagoškim temama

Prvi njegov članak objavljen u novinama bio je namijenjen učiteljima pučkih škola i u njemu je predstavio javnosti tada suvremene pedagoške pristupe u podučavanju djece čitanju.29 Učeni ljudi razmišljali su kako od slovkanja, koje je prvi korak u učenju čitanja, prijeći na čitanje. Postoje dva glavna sustava u učenju čitanja. Analitički sustav,

25 Djela Adolfa Vebera zagrebačkoga kanonika, I.-IX., Zagreb, 1885.-1890. Jedan primjerak čuva se u

Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u Zbirci starih i rijetkih knjiga, sg. R II G-8°-2. Tim sam se primjerkom koristila u svom istraživanju. Veberova sabrana djela obasežu oko 4000 tiskanih stranica, a iz njih su izostavljeni njegovi školski udžbenici i oko 150 originalnih prijevoda. I. PRANJKOVIĆ,

Adolfo Veber Tkalčević, 7.-8. 26 Po jedan primjerak darovan je Matici slovenskoj u Ljubljani te Srbskom učenom društvu u Beogradu.

Usp. F. MARKOVIĆ, Adolfo Veber-Tkalčević, 336. 27 U časopisu Vijenac, u kojem je godinama revno surađivao, povodom njegove smrti objavljena je samo kratka bilješka u kojoj je kao jedna od njegovih najvećih vrlina ističe čitak rukopis. I. PRANJKOVIĆ,

Adolfo Veber Tkalčević, 16. 28 Analizirani članci objavljeni su anonimno ili su potpisani s A. Tkalčević. U doba hrvatskog narodnog preporoda Veber je, kao i neki drugi hrvatski intelektualci stranoga podrijetla (primjerice Ljudevit

Vukotinović, Stanko Vraz, Vatroslav Lisinski, Josip Dvoranić Hoffmann itd.), uglavnom rabio kroatiziranu inačicu svoga prezimena, a nakon sloma revolucionarnog pokreta 1848.-1849. i jačanja reakcionarnih i apsolutističkih tendencija gotovo se isključivo potpisivao prezimenom Veber. 29 A. TKALČEVIĆ, “Něšto za učitelje početnih učionah”, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska (DHSD), br. 21. od 22. 5. 1847., br. 22. od 29. 5. 1847. i br. 23. od 5. 6. 1847.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

kojega je utemeljio Olivier, polazi od rečenice, koju djeca nauče čitati, nju razlaže na riječi od kojih se sastoji, a riječi na slova (glasove). Na taj se način uz pomoć nekoliko rečenica obuhvati cijela abeceda, a djeca mogu naučiti čitati za nekoliko tjedana. Za sintetski, odnosno kako ga Veber naziva “sintetički”, sustav ne zna se tko ga je utemeljio pa se naziva različito prema ljudima koji su ga širili ili usavršavali. Polazi od glasova, pri čemu je važno da su se suglasnici čitali samostalno, bez samoglasnika, a od glasova/slova prelazi se na kratke riječi. Primjerice nepoznato slovo uči se tako da učitelj kaže neku riječ i traži od djece da navedu još nekoliko riječi koje započinju istim slovom. Nakon toga na ploči napiše to slovo i uz njega kao podsjetnik nacrta predmet ili životinju koje ta riječ imenuje. Na taj se način obradi cijela abeceda.30

Kritičan duh Adolfa Vebera Tkalčevića našao je mnoge zamjerke sintetskom sustavu: premda načelno u učenju polazi od poznatoga prema nepoznatome, u stvarnosti ide u suprotnom smjeru i protivan je načelu učenja od jednostavnijih stvari prema složenijim stvarima, jer se prvo uče suglasnici, a ne samoglasnici; osim toga teško je izgovoriti suglasnike bez samoglasnika; djeca su “empirične naravi” i zato će lakše naučiti slovo napisano na ploči, nego ono stvoreno u mislima. Rješenje za te probleme pronašao je slavenski duh, koji bdije nad napretkom čovječanstva, njegov je najveći zadatak spojiti “lakokrilu idealnost s tromom praktičnostju”. Taj idealizirani slavenski duh, utjelovljen u Bronislavu Ferdinandu Trentovskom, povezao je ta dva sustava, empirijski i spekulativni, i na njihovu temelju izgradio je treći sustav - “filosofički”. Trentovski je predložio da djecu prvo treba naučiti izgovarati i pisati samoglasnike, zatim dvoglasnike ae, ai, ao i au. Zatim slijedi učenje suglasnika na način da ih se poveže sa samoglasnicima radi lakšeg izgovora. Nakon toga djeca uče troslovne slogove, kratke pa dulje riječi. Svoj teorijski sustav učenja čitanja njegov je tvorac praktično provjerio učeći dvojicu dječaka i ostvario je izvanredan uspjeh. Veber preporučuje slavenskim učiteljima, a napose ilirskim (tj. hrvatskim i južnoslavenskim) učiteljima, da prihvate taj način poučavanja jer je bolji od drugih i jer je slavenski. Narod će na taj način brže naučiti čitati i znatno će se unaprijediti pučka izobraženost.31

U tom članku i u svim drugim svojim člancima Adolfo Veber Tkalčević iznosi ideju da se narodi međusobno razlikuju i da se duh naroda najbolje odražava u njegovom narodnom jeziku i da se zbog toga najlakše i najbolje može prosvijetliti i obrazovati na svome materinjem jeziku. Tu su ideju zastupali vodeći europski prosvjetiteljski mislioci, a među njima i Johann Gottfried Herder, na kojega se Veber u drugim svojim člancima izrijekom i poziva.32

30 A. TKALČEVIĆ, “Něšto za učitelje početnih učionah”, DHSD, br. 22. od 29. 5. 1847. 31 A. TKALČEVIĆ, “Něšto za učitelje početnih učionah”, DHSD, br. 23. od 5. 6. 1847. 32 O Herderovu utjecaju na hrvatske pisce iz doba preporoda vidjeti Vlasta ŠVOGER, “Recepcija

Herdera u hrvatskome narodnom preporodu na temelju Danice ilirske”, Časopis za suvremenu povijest (ČSP), 30., br. 3., Zagreb, 1998., 455.-478.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

O slavenskoj suradnji i razvoju narodnog jezika

Razvoj narodnosti i narodnog jezika u kontekstu suradnje slavenskih naroda tema je Veberova članka u kojem odgovara na prigovore poznatog slovačkog preporoditelja L’udovíta Štúra.33 Štúr je reagirao na Tkalčevićevo predbacivanje da je svojom knjižicom Narečja slovenskou dirnuo u slogu Južnih Slavena.34 On tvrdi da Tkalčević pojmom sloga podrazumijeva jedinstvo Južnih Slavena u književnosti kojega nema unatoč nastojanjima mnogih da ostvare tu slogu. Za sebe kaže da šire shvaća slogu: “Sloga kod mene stoji u jedinstvu teženja, u jednakih načelih, u istom směru…” i zato slavenskoj slozi, prema njegovu mišljenju, “ne smeta ta maloznatna različnost literaturah slavjanskih…”.35

U svome odgovoru A. Veber Tkalčević razlikuje dva tipa sloge. Općenita, odnosno općeslavenska sloga odlikuje se jedinstvom težnji, načela i smjera djelovanja, a posebna sloga je književna sloga. Tkalčević prihvaća tezu raširenu u onodobnoj slavistici da su se Slaveni tijekom vremena i stjecajem različitih povijesnih okolnosti podijelili u četiri glavne grane naroda (rusku, poljsku, češko-slovačku i južnoslavensku) i četiri narječja koja se više ne mogu stopiti u jedno, a stvorene su i četiri književnosti. Prema njegovu shvaćanju, posebna je sloga jedinstvo jedne slavenske grane u pravopisu i jeziku, njezin je rezultat zajednička književnost, a uz to pripadnici jedne slavenske grane moraju njegovati jedinstvo u težnjama, nastojanjima i smjeru djelovanja. Štúr je, prema njegovu mišljenju, dirnuo u opću slavensku slogu posredno, postavivši načelo da svako slavensko pleme (on ih nabraja jedanaest) vlastito narječje treba podići na razinu književnog jezika i stvoriti vlastitu književnost, a neposredno je narušio i ilirsku književnu slogu hvaleći nastojanja Slovenaca i Bugara oko razvoja vlastitog “narječja” i književnosti, što je Veber nazvao separatizmom.36 Odbacio je Štúrovo opravdanje da nije mogao dirnuti u slogu koje nema i ustvrdio da je to točno ukoliko se misli na savršenu slogu za kojom teže Iliri, tj. Južni Slaveni. Istaknuo je da je u trinaest godina, tj. od pokretanja Novina horvatzkih, učinjeno mnogo u smjeru ostvarenja ilirske sloge, a najviše su napravili Hrvati, koji su uvelike usavršili i standardizirali književni jezik. Srbi su dogovorili da će iz svoje književnosti ukloniti staroslavenske i ruske primjese, a Slovenci su iz svoga jezika izbacili mnogo njemačkih riječi i umjesto njih rabe ilirske riječi. Svjestan je da je ilirska sloga tek pupoljak i upravo stoga je treba njegovati. Ne prihvaća Štúrov savjet da se narodne grane, koje same ne mogu ništa stvoriti, priklope drugim slavenskim granama i opravdano primjećuje da nitko nema pravo takvo što

33 A. TKALČEVIĆ, “Odgovor gospodinu Ljudevitu Šturu”, DHSD, br. 51. od 18. 12. 1847. i br. 52. od 25. 12. 1847. 34 Tkalčević je to učinio u svome članku “Kratak opis duga putovanja” u DHSD, br. 38. od 18. 9. 1847. 35 Ljudevit ŠTUR, “Gospodine učredniče!”, DHSD, br. 47. od 20. 11. 1847. 36 A. TKALČEVIĆ, “Odgovor gospodinu Ljudevitu Šturu”, DHSD, br. 51. od 18. 12. 1847.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

odlučiti za drugi narod. Zaključuje da mnogi mudri slavenski mislioci ne odobravaju Štúrov separatizam.37

U polemiku se uključio još jedan pripadnik hrvatskog preporodnog pokreta, Maksimilijan Prica. U tri je članka analizirao Štúrovo i Tkalčevićevo shvaćanje slobode i usporedio ih. Istaknuo je da Štúr šire shvaća pojam slavenske sloge. Prema Štúrovu mišljenju ona se temelji na slavenskom duhu i jedinstvo je težnji, načela i smjera djelovanja. U slavenskoj razgranatosti on vidi živi organizam, a slavensku slogu shvaća kao uzajamno sljubljivanje čestica u organsku cjelinu. Prica odbacuje Tkalčevićevu dvostruku slogu, opću i posebnu/književnu, i tvrdi da je, prema Tkalčevićevu shvaćanju, književna sloga u pravopisu, gramatici, narječju i pismu, dakle na papiru, a to nije prava sloga, nego “jednoličje”. Južnoslavenska sloga, prema njegovu mišljenju, doista ni ne postoji, a to što Tkalčević naziva zametkom ilirske sloge zapravo je sljubljivanje na temelju slavenske ideje. Drži da postoji samo jedan slavenski jezik, a jezike kojima govore slavenska plemena naziva narječjima. Sukladno tomu, Štúrov poziv slavenskim plemenima da se probude i progovore svojim prirodnim glasom, da razvijaju svoje posebnosti, narječje i narodne kulturne osobine ne narušava slavensku slogu i taj je glas “odjek bratinstva i ljubavi slavenske”.38

Iz današnje perspektive možemo utvrditi da je kasniji razvoj slavenskih jezika i književnosti ipak pokazao da Adolfo Veber Tkalčević i ostali kritičari Štúrova separatizma nisu bili u pravu.

Razmišljanja o ulozi kazališta u životu naroda

U šest članaka Tkalčević razmatra ulogu kazališta u razvoju narodnog duha i narodnog jezika.39 Polazišna mu je premisa da se ljudski duh tijekom povijesti neprestano razvijao, a “Prosvieta je cilj i svàrha naporah čoviečjih.” Međutim, da bi se odgojili svestrani i kompletni ljudi potrebno je prosvjećivati um i srce, stoga je predmet prosvjete “sve što zamieriti možeš okom tiela ili duha”. Budući da je školski sustav od najnižeg do najvišeg stupnja uvijek bio usmjeren na stjecanje stručnih znanja i obrazovanje uma, trebalo je stvoriti druge institucije koje bi služile obrazovanju cijelog naroda, ili barem njegova većeg dijela, uključujući i žensku populaciju. Neki učeni ljudi domislili su se da bi toj svrsi najbolje mogle poslužiti kazališne predstave. Po cijeloj su se Europi otvarala kazališta. I Slaveni imaju kazališta, ali imaju vrlo malo “narodnih predstavljanjah”. Jedino je kod Rusa narodno kazalište razvijeno, jer

37 A. TKALČEVIĆ, “Odgovor gospodinu Ljudevitu Šturu”, DHSD, br. 52. od 25. 12. 1847. 38 Maks. PLEŠEVIČKI [tj. Maksimilijan Prica], “O Ljudevitu Šturu i slozi. Niekoliko riečih sa strane g. A. Tkalčeviću”, DHSD, br. 10. od 4. 3. 1848., br. 11. od 11. 3. 1848. i br. 12. od 18. 3. 1848. 39 A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 11. od 11. 3. 1848., br. 12. od 18. 3. 1848., br. 13. od 25. 3. 1848., br. 14. od 1. 4. 1848., br. 15. od 8. 4. 1848. i br. 16. od 15. 4. 1848.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

se oni slobodno razvijaju. U ostalih slavenskih naroda kazališta ima malo, predstave u narodnom duhu su rijetke i prevladavaju predstave na njemačkom jeziku.40

Tkalčević ukratko prikazuje kazališta u Rijeci i u Zagrebu. Riječko je kazalište smješteno u velikoj i lijepoj zgradi, veličanstveno je uređeno, predstave su kvalitetne, a održavaju se zimi, u proljeće i jesen. Grad financijski pomaže kazalište, ulaznice su jeftine pa i najsiromašniji građani odlaze u kazalište. Tu se ponekad održavaju čak i operne predstave, dakako talijanske, a u grad dolaze najbolje talijanske glumačke družine. Jedina autorova zamjerka tom kazalištu je što odiše talijanskim duhom, a to je posljedica neprobuđenog nacionalnog osjećaja i nemara za narodni jezik u Rijeci. Zagrebačko kazalište nije niti tako veliko, niti tako lijepo uređeno kao riječko, a predstave se igraju cijelu godinu i to uglavnom na njemačkom jeziku. U daljnjem razmatranju teme Tkalčević najavljuje odgovore na tri glavna pitanja: Kakva je korist od kazališta? Kako trebaju biti uređene kazališne predstave, a napose ilirske? te Je li hrvatski narod / “Iliri” već zreo za narodno kazalište?41

Odgovarajući na prvo pitanje postavlja tezu da niti jedna druga ustanova osim Crkve ne pruža toliko koristi za duhovni život. Kazalište pruža znanje, ćudorednost, uglađenost, veselje, istinu i narodni duh. Istine stečene na temelju zornoga predočavanja, osobito vidom i sluhom, a kazališne predstave najjače djeluju upravo na ta osjetila, ljudima su mnogo jasnije i lakše ih pamte od istina stečenih samo razmišljanjem.42 Prema njegovu je mišljenju ljudska narav tako ustrojena da ju najlakše i najviše može ganuti ono što u dušu dopre preko osjetila i zato je kazalište radi zornoga prikazivanja pogodno za razvoj ćudorednosti. Upravo bi razvoj morala trebao biti zadnji cilj ljudskih napora, a to se može postići samo ako se prosvjećuju i um i srce. Sljedeći je korak uglađivanje tijela. I za to je kazalište korisno: “U kazalištu možeš vidieti, kako ti se trieba svako udo shodno kretati, rieč gibati, s raznimi osobami sboriti i ljubko se zabavljati. Ondie ćeš se naučiti kako da krasotu tiela uzvisiš, i duhu liepšu sliku podieliš.”43 U kazalištu se čovjek može dobro zabaviti, jer postoje kazališne predstave sa svrhom da nasmiju i razvesele. Kazalište je mjesto gdje se kore mane ljudi različitih društvenih slojeva, čak i najviših. Kritiziraju se pojedini tipovi ljudi i ne navode se njihova imena. Zato istina izrečena na kazališnim daskama toliko ne vrijeđa kao kad je rečena u drugoj prilici. Sukladno tada prevladavajućem duhu vremena i sveprisutnoj težnji za razvojem narodnosti Tkalčević kazalište vrednuje i u tom smislu. Kazalište je institucija koja može vrlo uspješno pridonijeti razvoju narodnog jezika i ideje

40 A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 11. od 11. 3. 1848. 41 A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 12. od 18. 3. 1848. 42 Isto. 43 A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 13. od 25. 3. 1848.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

narodnosti prikazivanjem vrlina i mana pojedinih naroda koji tako služe kao model i uzor kome treba težiti.44

Tkalčević istražuje zašto Zagrepčani tako malo cijene kazalište. Razlog tomu vidi u činjenici da u obrazovanijim društvenim slojevima oba spola dominira njemački duh i komunikacija na njemačkom jeziku, a ljudi doista gotovo ništa ne znaju o društvenoj koristi kazališta kao kulturne institucije pa zbog toga rijetko odlaze u kazalište. Drugi uzrok slabe posjećenosti kazališta jesu loše predstave.45 Da bi predstave bile dobre, moraju odgovarati duhu naroda. Zato za teme predstava treba uzeti važne stvari, a to su ponajprije one koje se tiču morala i narodnosti. Ako nema odgovarajućih domaćih tekstova, treba prevesti važna djela drugih srodnih naroda, ponajprije Slavena. Na pozornici treba predstaviti junake koji su spremni žrtvovati se za svoju domovinu, ili one koji se odlikuju nekom vrlinom. Na slični način treba predstaviti sve poželjne vrline i raskrinkati mane, koje su karakteristične za veći broj pojedinaca ili za narod u cjelini, jer je jedna od svrha kazališta ostvarenje uglađenosti srca. To se može ostvariti predstavljanjem neke mane na plemeniti i uglađeni način, ali tada postoji opasnost da se manu učini privlačnom. Drugi je način da se predoči vrlina protivna mani koju želimo ukloniti uz pomoć kazališnih komada punih plemenitosti i dostojanstvenih kretnji. Kazalište kao medij pogodno je za razvoj morala i narodnosti te narodnog jezika. Zato Tkalčević preporučuje da se u kazališnim tekstovima, koji nisu namijenjeni za tiskanje, rabe i provincijalizmi tipični za kraj u kojem je kazalište. To će, naime, povećati razumljivost predstava običnim građanima i privući ih da dolaze u kazalište.46

Pohvalio je rad Dimitrija Demetra (premda ga nije imenovao) na utemeljenju narodnog kazališta u Hrvatskoj, ali je sa žaljenjem konstatirao da Demeter nije imao pomoćnika i da mladi ljudi ne žele prevoditi kazališna djela, pogotovo ne žele pisati izvorne dramske tekstove. Taj nedostatak volje i poduzetnosti smatra tipičnim za Hrvate, ali i druge slavenske narode. Pohvalio je Čehe i Poljake koji su nadvladali te nedostatke i napisali mnogo različitih književnih i znanstvenih djela. Poziva Hrvate i druge Slavene da slijede njihov primjer: “Romansku volju i germansko poduzetje sjedinimo sa slavjanskim činom pa eno nas najsrećnijega naroda na svietu.” Zbog svega navedenoga zaključuje da Hrvati još nisu zreli za predstave u narodnom duhu i na narodnom jeziku. Kao glavne uzroke za takvo stanje navodi da je u kazalištu postavljeno samo nekoliko važnijih komada, a ostalo su kratki komadi bez smisla i duha; da nema dovoljno kvalitetinih glumaca koji mogu igrati predstave na narodnom jeziku, da se predstave igraju u neodgovarajuće vrijeme (zimi kad je prehladno i ljeti kad ljudi radije provode vrijeme u šetnjama), a kao najvažniji uzrok navodi nemar

44 A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 14. od 1. 4. 1848. 45 Isto. 46 A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 15. od 8. 4. 1848.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

prema narodnom jeziku, osobito među nižim društvenim slojevima i ženama. Članak završava pozivom hrvatskim domoljubima da se aktivno angažiraju oko narodnog kazališta ili da puste da padne u san i uskrsne kad se probudi i razvije narodni duh.47

Iz ovih se članaka jasno vidi da Adolfo Veber Tkalčević kazalište ne promatra kao kulturno-umjetničku instituciju kojoj je umjetnost glavna svrha. U njegovoj koncepciji kazalište je ponajprije društvena institucija u kojoj su umjetničke sastavnice prije svega u funkciji razvoja nacionalnog duha i nacionalnog jezika te poticanja stvaranja čvrstih moralnih vrijednosti. Ta odgojna i utilitarno-nacionalna funkcija kazališta treba se realizirati na dvije razine, na osobnoj razini pojedinca i na razini cijele nacionalne zajednice. Takvu su funkciju u romantičarskim koncepcijama iz sredine 19. stoljeća imale i druge nacionalne institucije – muzeji, sveučilišta, gospodarska društva, druge grane umjetnosti, primjerice književnost i likovne umjetnosti, ali i neke društvene i humanističke znanosti, ponajprije povijest. Spomenutim shvaćanjima Adolfo Veber Tkalčević uklopio se u tada suvremene trendove u europskoj kulturi.

Putopisni tekstovi Adolfa Vebera Tkalčevića

Sličnu funkcionalnost u Vebera ima i putopis, osobito njegov prvi putopisni tekst “Kratak opis duga putovanja”, objavljen u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj 1847.48 Glavni motiv putovanja je ljubav prema putovanjima i kretanju praćena pedagoško-spoznajnim razlozima: upoznavanje naroda, jezika i običaja vlastitog i drugih naroda da bi se stečena znanja primijenila u vlastitoj domovini i tako pridonijela njezinu kultiviranju. Uzor su mu obrazovani pripadnici drugih europskih naroda, gdje gotovo da i nema obrazovanog čovjeka koji nije proputovao svoju domovinu i još neku drugu državu. Raduje se što je taj trend sve prisutniji i u Hrvatskoj. Veber opisuje svoje putovanje parobrodom od Pešte do Zemuna, nakon toga je proputovao Slavoniju i Hrvatsku te stigao u rodni Bakar. Izvanredan je promatrač, dobro opaža, slikovito opisuje krajeve i ljude, koristi vlastito znanje stranih jezika i stupa u kontakt sa svojim suputnicima iz drugih naroda.49 Usputni razgovor dvoje suputnika potaknuo ga je na refleksije o potrebi njegovanja materinjeg jezika i književnosti na tom jeziku te o izrazito negativnom odnosu hrvatskih djevojaka prema materinjem jeziku i o njemačkom kao jeziku komunikacije srednjih i viših društvenih slojeva u Hrvatskoj, osobito ženske populacije.50 Putujući Slavonijom i Hrvatskom posjećivao je veća mjesta, razgovarao s uglednim intelektualcima o aktualnim društvenim, političkim i kulturnim prilikama, a napose o razvoju i unaprjeđivanju narodnog jezika i književnosti. Mjesta i gradove

47 A. TKALČEVIĆ, “Niešto o kazalištu”, DHSD, br. 16. od 15. 4. 1848. 48 A. TKALČEVIĆ, “Kratak opis duga putovanja”, DHSD, br. 37. od 11. 9. 1847., br. 38. od 18. 9. 1847., br. 39. od 25. 9. 1847. i br. 40. od 2. 10. 1847. 49 A. TKALČEVIĆ, “Kratak opis duga putovanja”, DHSD, br. 37. od 11. 9. 1847. 50 A. TKALČEVIĆ, “Kratak opis duga putovanja”, DHSD, br. 38. od 18. 9. 1847.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

koje je posjetio ocjenjivao je po stupnju prožetosti narodnim duhom.51 Opis krajnjega cilja putovanja, rodnoga Bakra, izrazito je idealiziran, ali u svom mladenačkom zanosu zbog probuđenog narodnog duha u svojih sugrađana ne propušta primijetiti i među građanstvom snažno ukorijenjenu lošu talijanštinu, prisutnu uglavnom zbog trgovine koja se vodila na tom jeziku. Ipak u usporedbi s Rijekom, gdje se u vrijeme nastanka članka gotovo isključivo govorilo talijanskim jezikom, Bakrani su “mnogo bolji domorodci”.52

Kao primjer Veberova putopisnog diskursa, sklonosti za opažanje detalja i slikovitog izričaja navest ću odlomak u kojemu uspoređuje krajolik Hrvatske i Slavonije na jednoj i Primorja na drugoj strani: “Tamo čarobne ugodno-mirisnim cvětjem posule livade i doline, ovdě bez dolinah u strašnom jezu pljuskajuće more. Tamo ugodni, gustom šumicom, ili pojnim gajem ověnčani brěžuljci, ovdě golemi jedan na drugoga se tornjajući brěgovi, koji golu klisuru na těmenu noseći pokazuju dugotèrpnu borbu s nepriaznimi življi. Tamo zlatokasne njive, koje větrićem těrane predstavljaju sliku kolebajućih se zlatnih talasah, ovdě kamenom posuto zemljište, iz koga neniče ništa, nego vinske loze, i několiko smokavskih stabalah. Tamo bujna trava, ovdě bujno kamenje. Tamo luzi razlěžući se od miloglasnoga pěvanja raznih pticah, ovdě grobna tišina i osušena narav. Tamo uměrenost podnebja, ovdě lěti paklena omara, zimi běsneća bura. – Da su u takovoj prirodi i ljudi tvèrdji, stvar je posve naravna. S toga su naši ljudi ponajviše golemi, rujni i zdravi.”53

Tkalčevićeva “Razmatranja domorodna”

U svom najopsežnijem članku “Razmatranja domorodna”, tiskanom u osam nastavaka u Danici horvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj, 54 Adolfo Veber Tkalčević detaljno analizira buđenje narodnog duha u Hrvata i njihova nastojanja oko standardizacije i unaprjeđenja hrvatskog (“ilirskog”) jezika.

Veberovo osnovno misaono polazište je da je čovjek duhovno i tjelesno biće, a urođena osobina ljudskog duha je da neprestano teži za savršenošću. Najplemenitija zasluga ljudskog duha je “tiskarska umietnost” “koja je više dopriniela k izobraženju uma i oplemenjenju čoviečanskoga sàrdca (…) nego sva druga odkritja i iznašastja.” Druga važna zasluga ljudskog duha i devetnaestog stoljeća je buđenje ideje narodnosti. Tkalčević analizira razvoj narodnosti i književnosti na narodnom jeziku u slavenskih naroda i konstatira da su svi slavenski narodi počeli njegovati književnost na svom

51 A. TKALČEVIĆ, “Kratak opis duga putovanja”, DHSD, br. 39. od 25. 9. 1847. 52 A. TKALČEVIĆ, “Kratak opis duga putovanja”, DHSD, br. 40. od 2. 10. 1847. O Veberovim putopisima usp. C. MILANJA, Rijeka u putopisnoj prozi A. Vebera, n. dj., 68.-71. i I. PRANJKOVIĆ,

Adolfo Veber Tkalčević, 66.-79. 53 A. TKALČEVIĆ, “Kratak opis duga putovanja”, DHSD, br. 39. od 25. 9. 1847. 54 DHSD, br. 24. od 10. 6., br. 25. od 17. 6., br. 26. od 24. 6., br. 27. od 1. 7., br. 28. od 8. 7., br. 29. od 15. 7., br. 30. od 22. 7. i br. 31. od 29. 7. 1848. Potpis A. Tkalčević nalazi se na kraju niza u osmom članku.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

materinjem jeziku i uklanjati iz nje ono što odiše stranim duhom. U ilirskoj grani slavenskog naroda narodni duh iscrpljivao se u borbama za slobodu i vjeru i nije mogao uporabiti vlastite snage za ostvarenje duhovnoga i materijalnoga blagostanja.55 Zbog toga se u narod počeo uvlačiti tuđinski duh, ponajprije njemački: “Neimajuć u svojoj književnosti pod vedrim nebom ništa, čim da se okriepi, uteče se niemačkoj, gdie je svega u izobilju bilo. Tako se dogodi, da se je niemački jezik u našu domovinu uvukao, i sa sobom donio niemački značaj, te otrovao onu stranu našega naroda, što se njim kao sriedstvom izobraženja služi.”56

Narod je probudio Ljudevit Gaj, mladić “duhom narodnim sasvim proniknut, znanostmi obogatjen, ljubavju za narod i domovinu plamteći neograničenom”, koji je ustao u “obranu svoga jezika, narodnosti, municipalnosti, te na unapriedjenje prosviete.” Shvatio je da su novine ona čudotvorna iskra kojom će rasplamtjeti narodnost i 1835. počele su izlaziti Novine Horvatzke i ostvarile su svoj glavni cilj. Buđenje narodnog duha pratilo je nastojanje za standardizacijom “sveobćeg jezika”, kojega su razumjela i susjedna slavenska plemena i koji je nazvan “ilirskim obćim imenom”. Zbog različitog odnosa prema narodnom jeziku i načinu ostvarenja materijalnoga i duhovnoga blagostanja domovine došlo je do političkog cijepanja u Hrvatskoj. Narodna stranka nastojala je to ostvariti vlastitim snagama i radila je na usavršavanju narodnog jezika, na njegovu uvođenju u više društvene slojeve, na poboljšanju školstva, osnivanju kulturnih i gospodarskih nacionalnih ustanova te na obrani hrvatskih municipalnih prava i ostvarenju narodne neovisnosti u sklopu personalne unije s Ugarskom. Protunarodna stranka rascijepala se na dva dijela, na “magjaromansku i germanomansku” stranku. Prva od njih krši municipalna prava, želi da se Hrvatska i Slavonija stope s Ugarskim Kraljevstvom i bori se protiv narodnog jezika. Germanomanska stranka radi potajice uglavnom na društvenom polju i nastoji pridobiti žene koje će odgajati djecu u njemačkom duhu, a u tom se cilju služi njemačkim jezikom, njemačkom književnošću i poezijom. Ima dosta uspjeha, jer je njemački jezik općeprihvaćen među ženama pripadnicama plemićkog, ali i građanskog društvenog sloja.57 Hrvatske su djevojke u njemačkom prijevodu upoznale prevratni duh Eugena Suea koji žene nastoji emancipirati “izpod jarma njihovih muževah”. Tkalčević to drži odrazom paklenskoga duha, jer neposredno smjera na uništenje obiteljskoga života, a posredno i na upropaštenje domovine. Ocjenjuje da njemački jezik po ljepoti i “milozvučnosti” ne nadmašuje ilirski jezik, a njemački duh ne može prodrijeti u dubinu slavenskoga srca. Ilirski pokret potaknuo je buđenje nacionalne svijesti i razvoj književnosti na hrvatskom jeziku, izazvao je oduševljenje naroda i u nekim se obiteljima umjesto njemačkoga počeo rabiti hrvatski jezik kao sredstvo

55 A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 24. od 10. 6. 1848. 56 A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 26. od 24. 6. 1848. 57 A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 25. od 17. 6. 1848.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

svakodnevne komunikacije. Da bi se učvrstilo to nastojanje oko razvoja hrvatskoga književnog jezika, autor članka poziva sve koji imaju sklonosti za pisanje da počnu pisati knjige58

Međutim, i oni koji su radili na prosvjećivanju naroda u hrvatskim zemljama nisu bili jedinstveni u pogledu sredstva za ostvarenje narodne prosvjete. Jedni su se založili za očuvanje latinskoga jezika, a drugi su se zalagali za uzdignuće narodnoga jezika na diplomatičku čast.59 Oni koji su se zalagali za očuvanje latinskoga jezika kao argumente navodili su teze da je latinski jezik toliko razvijen da je zapravo savršen i da ima bogatu književnost pa je zbog toga pogodan za obrazovanje. Osim toga, na tom su jeziku i hrvatski intelektualci, Tkalčevićevi suvremenici, i njihovi preci stekli obrazovanje pa bi mu trebali ostati vjerni. Iznesena je i teza da bi latinski jezik trebao ostati svjetski jezik, jer bi jedan jezik kao “poluga izobraženosti” omogućio procvat znanosti i umjetnosti koje bi bile dostignuće cijeloga svijeta.60 Tkalčević je sustavno opovrgavao te teze navodeći protuargumente. Držao je da latinski jezik doista jest izvrstan, ali da nije savršen. U nekim aspektima je savršeniji od drugih europskih jezika, a u drugim ga aspektima nadmašuju neki drugi jezici, uključujući ilirski jezik. Osim toga, samo na živom jeziku, a latinski to nije, mogu se izreći žive misli živih ljudi. Latinski jezik doista ima bogatu književnost i zbog toga ga je potrebno učiti u školama kao nastavni predmet, ali više ne bi trebao biti nastavni jezik. Prema Veberovu mišljenju ne bi bilo dobro kad bi svi ljudi govorili i pisali latinskim jezikom. Naime, u tom slučaju mnogi ljudi i narodi ne bi nastojati sami nešto otkriti ili napisati nešto nova, jer su slično već napisali drugi i predali bi se životnim užicima, a ne znanosti. To bi dugoročno dovelo do nazadovanja znanosti. Polazeći od teze da ljubav i zahvalnost imaju granica, autor najavljuje da će Hrvati njegovati svoj jezik, ali će učiti i latinski jezik kao veliko vrelo raznovrsnih znanja, ali stjecat će samo ona znanja koja se ne protive slavenskom duhu.61

Jednako temeljito Tkalčević je iznio i argumente u korist narodnoga jezika: jezik jednoga naroda odraz je njegova duha, u narodnom jeziku leži slava toga naroda, s njim je povezana njegova prošlost, na njemu narod slavi Boga i naslijedio ga je od svojih predaka. Dužnost je svakog čovjeka da sebe tjelesno i moralno usavrši, uspostavi sklad između vlastita uma i srca, da “narodnost sačuva, razprostre i usavàrši.” Sve to može se ostvariti jedino na materinjem jeziku. Za potvrdu vlastitih argumenata citirao je neke slavenske i neslavenske književne i filozofske autoritete, primjerice Johanna Gottfrieda Herdera i Jána Kollára, i na primjeru situacije u hrvatskoj kulturnoj sredini pokazao da je u Hrvatskoj bilo obrazovanih ljudi dok je latinski bio službeni jezik,

58 A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 26. od 24. 6. 1848. 59 A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 26. od 24. 6. 1848. 60 A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 28. od 8. 7. 1848. 61 A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 28. od 8. 7. 1848. i br. 29. od 15. 7. 1848.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

ali da ta učenost nije prodrla u narod. Naime, puk ne razumije latinski jezik, on je stran slavenskom duhu i načinu mišljenja i zbog toga ne može ostaviti dublji trag u slavenskih naroda. Ilirski je jezik “krasan i blagozvučan” po čemu čak nadmašuje ostale slavenske jezike. Tu svoju tezu Tkalčević potkrepljuje navodeći citate iz djela drugih poznatih slavenskih autora. Pozvao je svoje sunarodnjake da njeguju i usavršavaju svoj materinji jezik, da ga uvedu u škole, urede i svakodnevni život, jer “Odkad smo za svoj jezik prionuli, cvatu nam učione, zavodi, poljodielstvo, tàrgovina, obàrtnost, riečju cvate, ako ne i punim, a ono sriednjim cvietom čitava domovina.”62

U daljnjem tekstu Tkalčević analizira tko podupire razvoj i napredak ilirske narodnosti. Plemstvo u Hrvatskoj samo virtualno, a ne i aktivno kao u drugih naroda, stoji na čelu naroda. Svećenstvo je u Hrvatskoj glavni stup narodnosti, ono kupuje i čita novine i knjige, podupire osnivanje škola i drugih institucija te napredak različitih gospodarskih grana. Međutim, i ono bi se moglo još više angažirati: pisati knjige za puk, podučavati narod vjeri i moralu, ali i novim poljoprivrednim tehnikama, obrtu i sl. Osudio je laike iz građanskog sloja koji svoju djecu odgajaju u njemačkom duhu i na njemačkom jeziku, a posljedice toga osjećaju se cijeli život. Posebnu ulogu u poticanju razvoja narodnosti trebali bi imati učitelji. Veber prihvaća misao Ferdinanda Tretowskog, koji drži da bi svaki učitelj trebao napisati udžbenik ili pučku knjigu iz područja za koje ima osobiti afinitet. Tkalčević odbacuje razloge kojima učitelji i drugi obrazovani ljudi pokušavaju opravdati svoju nedovoljnu aktivnost u podupiranju razvoja i napretka narodnosti (nedostatak novca i spisateljskih sposobnosti, obveza brige za obitelj, nedostatak vremena, zabrana poslodavca, nedovoljno poznavanje ilirskog jezika i sl.). Idealistički shvaća narodnost kao jednu od najviših vrijednosti u ljudskome životu, čijem bi unaprjeđivanju svaki pojedinac, sukladno svojim sposobnostima te materijalnim, vremenskim i obiteljskim mogućnostima, trebao sustavno i revno pridonositi.63

Kao svojevrsni kuriozitet treba istaknuti da je Tkalčević svoj članak završio opširnim citatom iz jednoga članka L’udovíta Štúra u kojemu je svoje sunarodnjake Slovake pozvao na ustrajni rad za dobrobit naroda, na požrtvovnost, na nadvladavanje vlastitih želja i potreba tijekom cijeloga života radi ostvarenja općih interesa i općeg dobra.64

Niz članaka pod naslovom “Razmatranja domorodna” sukus je političkih, socijalnih i kulturoloških shvaćanja Adolfa Vebera Tkalčevića u kojima se liberalni elementi isprepliću s konzervativnima. Prema njegovu mišljenju, glavna svrha ljudskoga postojanja je neprestano razvijanje i usavršavanje samoga sebe i to

62 A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 26. od 24. 6. 1848. i br. 27. od 1. 7. 1848. 63 A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 29. od 15. 7., br. 30. od 22. 7. i br. 31. od 29. 7. 1848. 64 A. TKALČEVIĆ, “Razmatranja domorodna”, DHSD, br. 31. od 29. 7. 1848.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

ponajprije usklađivanjem duhovne i tjelesne sfere svakoga pojedinca. Preneseno na razinu naroda to usavršavanje prvenstveno se odnosi na razvoj vlastite narodnosti uz poštivanje drugih narodnosti, unaprjeđivanje i razvoj materinjeg jezika i književnosti na tom jeziku te prosvjećivanje cijeloga naroda kao preduvjeta napretka ne samo na duhovnom, nego i na političkom, gospodarskom i kulturnom polju. Tim općim ciljevima svaki bi pojedinac trebao pridonositi kontinuirano i revno, sukladno vlastitim sposobnostima. Takvo idealističko shvaćanje nije bilo neuobičajeno u hrvatskih i slavenskih preporoditelja, premda se u praksi nije tako realiziralo.

O pitanju provođenja reformi u Katoličkoj crkvi 1848.-1849.

U proljeće 1848., u atmosferi revolucionarnih previranja i širenja političkih prava i sloboda, u Hrvatskoj i u drugim europskim zemljama aktualno je bilo pitanje provođenja reformi u Katoličkoj crkvi. O tome pitanju u Hrvatskoj su raspravljali svećenici i laici, i svoja su shvaćanja iznosili najčešće u novinama, tada nesumnjivo najvažnijem javnome mediju. Svoje mišljenje o toj temi u Novinama dalmatinskohèrvatsko-slavonskim iznio je i Adolfo Veber Tkalčević.

U članku znakovita naslova “Robstvo duhovnikah”65, objavljenom anonimno, prema riječima uredništva, zbog “terrorizma hierarchičkog”, Veber iznosi misao da nakon izbijanja revolucije 1848. cijeli svijet uživa blagodati jednakosti, slobode i bratstva, samo svećenici u Hrvatskoj i dalje robuju i trpe pritisak svojih poglavara, ali je mali broj onih koji su to ropstvo spremni i dalje trpjeti. Pozvao je svećenstvo da razmisli o promjenama koje je potrebno uvesti u položaj svećenika i da o tome piše, jer i za njih vrijedi sloboda tiska. Razmišljajući o tome zašto se u Hrvatskoj ne održavaju dijecezanske sinode, za koje je Tridentinski sabor propisao da se moraju održavati svake treće godine, iznio je pretpostavku da je to zbog straha biskupa od istine. U vremenu velikih promjena, u kojem je nastao taj članak, upravo je bilo nužno sazivanje dijecezanskih sinoda na kojima će izabrani predstavnici svećenstva slobodno moći raspravljati o svim aktualnim problemima, a ne kao do tada samo kanonici i arhiđakoni. Budući da je u Ugarskoj najavljeno sazivanje sinoda, Tkalčević očekuje da će i zagrebački biskup sazvati sinodu pa poziva svećenike da se organiziraju i da održe sastanke svećenstva pojedinih okružja, na kojima će iznijeti probleme i predložiti zaključke koje će njihovi predstavnici izreći na sinodi. Ako se ne sazove sinoda, najavio je mogućnost da svećenici rješenje svojih problema potraže na hrvatskom saboru.

65 Novine dalmatinsko-hèrvatsko-slavonske (NDHS), br. 64. od 22. 6. 1848.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

Jedan anonimni pripadnik konzervativnog tabora kao odgovor na taj članak objavio je brošuru Dvanaest lažih opovèrgnjenih. 66 Kasnije se u polemici o toj temi s uredništvom Novina67 otkrilo da je njezin autor Franjo Milašinović.

Na tvrdnje iznesene u toj brošuri reagirao je i Adolfo Veber Tkalčević u dva opširna članka68. Prihvatio je polemiku kao sredstvo pomoću kojega se može doći do istine i iznio misao da njegov oponent duhom ne pripada u 19. stoljeće, jer rabi ranije uobičajenu retoriku optuživanja neistomišljenika za krivovjerje pa tako u svojoj brošuri Tkalčevića optužuje za krivovjerje, razuzdanost i nepokornost prema poglavarima. Odbacujući te optužbe, Tkalčević izjavljuje da nikada neće odstupiti od dogmi. Za svoga oponenta tvrdi da je čovjek srednjega vijeka i po obrazovanju i po duhu, skolastik, koji ne poznaje noviju literaturu te da uopće nije shvatio njegov članak. Odbacuje i predbacivanja oponenta za nedosljednost, nelogičnost te neprecizno tumačenje slobode i pojašnjava vlastite zahtjeve za slobodnim položajem nižeg svećenstva. Prema njegovu bi mišljenju biskupi i dalje trebali zadržati neograničenu vlast u općim strogo crkvenim poslovima, ali bi u disciplinskim pitanjima trebalo biti promjena. Precizirao je da je pod pojmom sloboda podrazumijevao ukidanje tutorstva nad slobodnim mišljenjem u svećeničkom staležu te da se svećenicima dopusti slobodno izražavanje vlastitog mišljenja o disciplinskim stvarima u koroni i u tisku. Na temelju primjera odbacuje tvrdnju svojega oponenta da je takva sloboda postojala i prije. Tkalčević je zatražio da se, sukladno zaključcima Tridentinskog koncila, svake tri godine održavaju dijecezanske skupštine na kojima bi svećenstvo preko svojih izabranih predstavnika moglo slobodno izreći svoje mišljenje kao temelj za rješavanje problema.69

U drugom članku Tkalčević je opovrgao protivnikove tvrdnje da je kritizirao zagrebačkog biskupa i ustvrdio je da ga vrlo poštuje, ali biskup se u svojoj dobroti povjerava ljudima koji ne zaslužuju njegovo povjerenje i koji su protiv njega okrenuli javno mnijenje. Odgovarajući na protivnikovo pitanje Tkalčević je dosta općenito ustvrdio da u Crkvu želi uvesti sve one reforme o kojima se već pisalo u tisku i one o kojima se još nije pisalo, a postoje u umovima pojedinih dalekovidnijih svećenika. Detaljnije je spomenuo samo dvije reforme – ukidanje celibata i dopuštenje svećenicima da nose svjetovnu odjeću. U pitanju ukidanja celibata razlikovao je dva aspekta problema. Ustvrdio je da ne postoje dokazi da je svećenicima zabranjena ženidba i pri tom se pozvao na Sv. Ambroza. Tkalčević i njegovi istomišljenici ženidbu drže najvećom društvenom krepošću i ne stide se sklonosti koje je ljudima dao Bog. Drugi

66 U NDHS, br. 84. od 8. 8. 1848. objavljen je oglas o prodaji spomenute brošure. 67 “Ostanci stare dobe”, NDHS, br. 87. od 15. 8. 1848. i opsežni komentari uredništva u bilješkama uz članak Franjo MILAŠINOVIĆ, “Protiopazke na opazke, koje je učrednik u 87. broju novinah hàrv.sl.-dal. Proti dělcu ‘dvanaest lažih opovèrgnjenih’ stavio”, prilog u NDHS, br. 91. od 25. 8. 1848. 68 “Odgovor na dvanaest lažih opovèrgnjenih”, NDHS, br. 90. do 22. 8. 1848. i 91. od 25. 8. 1848. Autor se potpisao kao “Pisac članka ‘robstvo duhovnikah’”. 69 “Odgovor na dvanaest lažih opovèrgnjenih”, NDHS, br. 90. do 22. 8. 1848.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

je aspekt problema bio može li se ukidanje celibata provesti u zagrebačkoj biskupiji. Svjestan je da je celibat disciplinsko pitanje koje se tiče cijele Crkve i da se ne može ukinuti samo u jednoj biskupiji, ali misli da treba pripremiti teren za ostvarenje te reforme kad za nju sazriju uvjeti u katoličkim crkvama europskih zemalja. U pogledu zahtjeva da svećenstvo u Hrvatskoj smije nositi svjetovnu odjeću kad ne obavlja crkvene obrede, Tkalčević svome protivniku predbacuje da ne zna da je to uobičajena praksa u cijeloj Europi, pa i u Slavoniji. Navodi da čak i zagrebački biskup izvan Hrvatske nosi svjetovnu odjeću kad ne obavlja vjerske obrede. Tkalčević je zaokupljenost starijih svećenika materijalnim pitanjima o kojima bi raspravljali i na dijecezanskoj skupštini, ako se sazove, osudio kao materijalizam, ali se založio za bolju dotaciju kapelana koji žive u bijedi. Osudio je više svećenstvo što iz svojih prihoda nije izdvojilo dio novaca da bi poboljšalo krajnje težak materijalni položaj kapelana.70 Odbacio je protivnikovu primjedbu da uopće nije pisao o problemu poboljšanja ćudorednosti svećenstva i ustvrdio da pripadnici nove škole među svećenstvom, tj. uglavnom mlađi svećenici, koji se obrazuju u narodnome duhu i koji su prihvatili nova liberalna načela sukladna duhu vremena, u životu potvrđuju da žive moralnije od pripadnika stare škole, jer su odbacili pijanstvo, ljenčarenje, kartanje i druge mane. Tu je tvrdnju potvrdila praksa, jer su se pritužbe protiv nemoralnog ponašanja uglavnom odnosile na pripadnike stare škole. Adolfo Veber Tkalčević odbija predbacivanje svoga protivnika u polemici da je pogrešno shvatio političku slobodu i ustvrdio je da se politička sloboda sastoji u tome da narod sam sobom upravlja pod vodstvom kralja i da plaća poreze, ali ne kao ranije poreze koje mu je nametnuo kralj, nego o tom pitanju odlučuju izabrani predstavnici naroda u parlamentu. Protivnikovoj optužbi da je nedosljedan u pitanju održavanja sinode Tkalčević se suprotstavio tvrdnjom da želi sinodu, koja će se održati u slobodnom duhu, ali ne želi sinodu koja bi se održala prema starim običajima u “duhu mekinizma i figurantizma”. Založio se i za uvođenje narodnog jezika u crkvene poslove kao u drugih susjednih naroda i ustvrdio je da se onoga koji govori istinu ne može optuživati da nema bratske ljubavi, kao što je njega optužio njegov protivnik. Polemiku je završio tvrdnjom da u njegova oponenta ima više od dvanaest laži i pozvao je na provođenje reformi u Katoličkoj crkvi sukladnih duhu vremena.71

Ti članci Adolfa Vebera Tkalčevića prožeti su liberalnim duhom, kritički su usmjereni prema višim katoličkim krugovima i vrlo jasno pozivaju na provođenje reformi. Stoga ne čudi da se nisu svidjeli zagrebačkom biskupu Jurju Hauliku i

70 “Odgovor na dvanaest lažih opovèrgnjenih”, NDHS, br. 91. od 25. 8. 1848. Težak materijalni položaj kapelana tada je bilo vrlo aktualno pitanje unutarnjih crkvenih reformi o kojem su pisali i drugi autori.

U nizu članaka anonimni autor prikazuje ulogu kapelana u Katoličkoj crkvi i njihov teški materijalni položaj – oni doista žive na rubu egzistencije. O tome vidjeti članke “Župni pomoćnici”, Slavenski Jug, br. 71. od 16. 6. , br. 72. od 19. 6., br. 73. od 21. 6., br. 74. od 23. 6., br. 75. od 26. 6. i br. 76. od 28. 6. 1848. 71 “Odgovor na dvanaest lažih opovèrgnjenih”, NDHS, br. 91. od 25. 8. 1848.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

konzervativnije orijentiranom krugu njegovih najbližih suradnika. Zbog tih je članaka Veber premješten za kapelana u Dubovac, o čemu je već bilo riječi.

Iz ove polemike vidljivo je da su mišljenja o potrebi provođenja crkvenih reformi u Hrvatskoj bila podvojena. Na jednoj je strani stajala liberalno orijentirana struja laičke i duhovne inteligencije uglavnom mlađe dobi, koja se zalagala za provođenje reformi u duhu liberalnog katolicizma/katoličkog liberalizma72 u Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi. Toj je struji pripadao i Adolfo Veber Tkalčević. Njoj se suprotstavljala konzervativna struja koja je okupljala uglavnom starije svećenstvo, ali i dio laika. Ta se skupina protivila provođenju dalekosežnih reformi u Crkvi i ocjenjivala ih je nepotrebnima. Paralelno s intenziviranjem političkih događanja i izbijanjem oružanih sukoba u Habsburškoj Monarhiji opadao je intenzitet rasprave o (ne)provođenju unutarcrkvenih reformi u Hrvatskoj, dijelom zbog smanjenja interesa javnosti za tu temu i jačanja proturevolucionarnih tendencija, a dijelom i zbog odlučnijeg nastupa viših crkvenih krugova kao i zbog odustajanja liberalnoga svećenstva od inzistiranja na reformama radi pritiska crkvene hijerarhije.73

72 Mirko Juraj Mataušić katolički liberalizam definira kao sveobuhvatnu doktrinu koja djeluje na političkom, crkvenom, društvenom, kulturnom, prosvjetnom i nacionalnom polju. Glavni su joj elementi: uvođenje ustavnosti s narodnom suverenosti, jednakošću pred zakonom, općim pravom glasa i slobodom tiska; uvjerenje da su razvoj prosvjete i kulture preduvjeti za opći napredak; zbližavanje s

Pravoslavnom crkvom i drugim konfesijama; priznavanje autonomnog položaja svjetovnog područja i težnja za pomirenjem znanosti i vjere. Usp. Mirko Juraj MATAUŠIĆ, “Odnos Katoličke crkve prema novim idejnim strujanjima u hrvatskim zemljama 1848-1900.”, Bogoslovska smotra, LV., br. 1-2.,

Zagreb, 1985., 196.-215., osobito str. 206. Iskra Iveljić preferira pojam liberalni katolicizam, jer se njime jače naglašava katolička sastavnica. Ta autorica spomenutim elementima dodaje pozitivan odnos prema nacionalnom načelu i građanskim slobodama te javnost u radu crkvenih institucija, a pretjeranim smatra uključivanje zahtjeva za općim pravom glasa. Usp. Iskra IVELJIĆ, “Katolička crkva i civilno društvo u Hrvatskoj 1848. godine”, ČSP, 25., br. 2-3., Zagreb, 1993., 19.-42., ovdje se referiram na str. 21. Usp. također Franjo Emanuel HOŠKO, “Liberalni katolicizam kao sastojnica ideologije ilirizma”,

Croatica christiana periodica (CCP), XV., br. 28., Zagreb, 1991., 43.-54. 73 O položaju i ulozi Katoličke crkve u hrvatskim zemljama za revolucije 1848.-1849. i neposredno nakon nje osim djela navedenih u prethodnoj bilješci usp. Vinko CECIĆ, “Reformistički pokret rimokatoličkog svećenstva u Hrvatskoj 1848.”, Republika, X/1, br. 4., Zagreb, 1954., 355.-361.; ISTI,

“Politika rimokatoličke Crkve u Hrvatskoj za vrijeme kontrarevolucije i apsolutizma (1849-1860)”,

Republika, X/2, br. 7-8., Zagreb, 1954., 619.-637.; Jure KRIŠTO, “Katolička crkve u Hrvatskoj 1848. u kontekstu europskih zbivanja”, Hrvatska 1848. i 1849. Zbornik radova, gl. ur. Mirko Valentić,

Zagreb, 2001., 223.-234.; Tomislav MARKUS, “Tri dokumenta o reformskim zahtjevima i novim vrijednostima građanskog društva u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj 1848. godine”, ČSP, 31., br. 2.,

Zagreb, 1999., 385.-408.; ISTI, Slavenski Jug 1848.-1850. godine i hrvatski politički pokret, Zagreb, 2001.; ISTI, Bogoslav Šulek (1816.-1895.) i njegovo doba, Zagreb, 2008.; Vlasta ŠVOGER, “Vjerska problematika u zagrebačkom liberalnom tisku 1848.-1852.”, CCP, XXIX., br. 56., Zagreb, 2005., 121.145.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 119-140 Dr. sc. Vlasta ŠVOGER: Prilog poznavanju publicističke aktivnosti Adolfa Vebera ...

III. Zaključak

U svojim publicističkim tekstovima, a osobito u člancima o potrebi provođenja reformi u Katoličkoj crkvi Adolfo Veber Tkalčević iskazao je vlastita djelomice umjereno liberalna shvaćanja, zalagao se za parlamentarizam, ostvarenje ustavne monarhije, jednakost svih društvenih slojeva pred zakonom, javnost u radu političkih, upravnih, sudskih, ali i vjerskih institucija te za ostvarenje građanskih prava i sloboda. Međutim, u nekim drugim pitanjima, primjerice u pitanju odnosa između crkve i države, zatim u odnosima između spolova, u društvenoj komunikaciji i sl. zastupao je konzervativna shvaćanja. To je vidljivo iz analize njegovih drugih članaka, osobito onih koji tematiziraju razvoj narodnosti i ulogu kazališta u nacionalnom životu.

Beitrag zur Kenntnis der publizistischen Aktivität von Adolfo Veber Tkalčević

Zusammenfassung

In diesem Aufsatz wird sehr kurz sprachliche und belletristische Tätigkeit von Adolfo Veber Tkalčević dargestellt, während seine publizistische Aktivität in Zagreber Zeitungen und Zeitschriften Ende der vierziger Jahre des 19. Jahrhunderts detailliert analysiert wird. In seinen Artikeln über die notwendigen Reformen in der Katholischen Kirche formulierte er seine gemässigt liberalen Auffassungen, er befürwortete Parlamentarismus, konstitutionelle Monarchie, Gleichheit aller Gesellschaftsschichten vor dem Gesetz, Öffentlichkeit im Wirken von politischen, gerichtlichen und Verwaltungsinstitutionen, aber auch von Religionsinstitutionen sowie Einführung bürgerlicher Rechte und Freiheiten. Auf Grund von Analyse seiner Artikel über andere Themen ist aber ersichtlich, dass er in anderen Fragen, beispielsweise im Verhältnis zwischen Staat und Kirche, dann im Verhältnis der Geschlechter zueinander und in der gesellschaftlichen Kommunikation eher konservativ eingestellt war.

Schlüsselwörter: Adolfo Veber Tkalčević, 19. Jahrhundert, publizistische Aktivität, Zagreber Blätter

140

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

Tomislav WITTENBERG

POŽEGA

Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, zborovođa i kapelnik

Povodom 125 -te godišnjice smrti (1826.- 1883.)

Nezaobilazna osoba druge polovine 19. stoljeća u Požegi svakako je Wilhelm Wilim Justh, županijski mjernik, gradski inženjer, skladatelj, zborovođa i kapelnik. Iako je boravio u Požegi u dva navrata oko dvadesetak godina, ostavio je u više djelatnosti neizbrisiv trag svojim djelima. To je zanimljivije tim više što nije “pustio korijenje” u Beču gdje se školovao, niti u Osijeku gdje je najprije boravio, zatim u Rijeci, koji su bili veći gradovi od Požege, nego u Požegi kao najmanjem gradu. Svakako da Požega nije mogla tada njemu, kao visoko školovanoj osobi puno pružiti i možda tu treba tražiti vodeću nit - što je on mogao svojim znanjem i saznanjem pružiti njoj. Iako je bio okružen osobama od ugleda toga doba u Požegi (grof Julije Janković, Filip Thaller, Johann Thaller, Vatroslav Thaller, Izidor Lobe, Miroslav Kraljević, Vjekoslav Knežević, Petar Maljevac, Michael Reiner, Dragutin Lehrman i dr.), nije sve teklo glatko i bez poteškoća. Izviždan na pozornici da protežira germanizam nije klonuo duhom, nego počeo ispočetka tamo gdje je naprasno prekinuto i mukotrpno radio i gradio dalje. I plodovi rada su se nizali. Sve to prekida prerana smrt.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

1. Uvod

Wilhelm Justh došao je u Požegu 1854. godine kao županijski mjernik i u Požegi radio u dva navrata nešto više od dvadesetak godina. Malo se ljudi može u tako kratkom razdoblju podičiti s toliko zasluga i priznanja kao što je to bio slučaj s njim. Bio je stručan i cijenjen na svom poslu kao županijski mjernik, a poslije kao gradski inženjer. Treba imati u vidu da se suvremeni katastar uvodio na ovim prostorima od 1814. do 1884. godine. Ako se zna s kakvim se sredstvima služilo kako pri mjerenju i zapisivanju površina koje su premjeravane tako i u načinu obilaska terena, onda je sasvim jasno da je to bio seriozan i mukotrpan posao. To je zahtijevalo nesebično zalaganje i pedanteriju. A on je još povrh toga imao vremena i za ostalo izvan svoga faha. Izradio je nacrte za dva parka u Požegi: Tekija i Grad koji još i danas služe svojoj svrsi i omiljena su šetališta Požežana. Izradio je zatim nacrt i prijedlog lokacije za zgradu Gimnazije u Požegi, koja je locirana i sagrađena po njegovom nacrtu 1877. godine i bio nazočan njezinom svečanom otvorenju. Daje inicijativu i nesebično se zalaže za osnivanje društava za poljepšanje grada Požege i društva za podupiranje siromašnih učenika. U stručnom je odboru za izradu pravila DVD Požega. Utemeljuje pjevačko društvo i limenu glazbu DVD Požega, kojoj je - kapelnik. Stoga nije nikakvo čudo što je četiri godine nakon povratka iz Rijeke u Požegu, 1875. godine postao počasnim građaninom Požege.

2. Obitelj

Wilhelm Justh rođen je u Frankfurtu na Odri 19. prosinca 1826. godine u pruskoj protestantskoj obitelji. Njegov otac August dobio je stalni posao kao član intendanture Bečkog dvorskog kazališta kao izvrstan guslač (violinist) i dobar pjevač pa se obitelj Justh seli u Beč dok je Wilhelm bio još dijete. U Beču se i stric Carlo istaknuo kao prvi bariton carske opere. Odrastajući u takovom okruženju svakako da je i Willi mogao završiti odgovarajuće školovanje glazbenog usmjerenja. No on se vjerojatno u dogovoru s roditeljima opredjeljuje za studij na Politehničkom institutu u Beču gdje je 1849. godine i stekao zvanje građevnog inženjera. Unatoč svemu, kao glazbeno nadaren zavolio je glazbu i ostao joj vjeran ljubitelj od djetinjstva do smrti. Posao ga vodi u Osijek 1851. godine, gdje se zapošljava kao pristav - županijski mjernik. U Osijeku susreće dvije sudbonosne osobe. Prva je buduća supruga Ida, a druga mladi đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. Po povratku iz Rijeke u Požegu, kupuje kuću u Požegi u Županijskoj ulici, koja gotovo u izvornom obliku postoji i danas i na njoj je postavljena spomen ploča.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

3. Dvadeset plodnih godina u Požegi 3.1. Dolazak u Požegu

Po potrebi službe Wilhelm je 1854. godine raspoređen za županijskog mjernika u Požegi. Neki bi odmah zakukali, da nakon prijestolnice Beča, pa najvećeg slavonskog grada Osijeka, dolazak u Požegu znači degradaciju. Požega je tada bila mali gradić, ali ipak gradić gdje je smještena i županija, sudovi, druge oblasne i svjetovne oblasti, gimnazija i dr. Brojala je nešto više od dvije tisuće stanovnika. Prometnice su bile loše, a trebalo je stalno raditi na terenu. Zato je dobro samo pogledati njegovu fotografiju, jer ona “sve otkriva” (odjeća, obuća). Teren ili bolje rečeno premjer zemljišta obavljao je putujući - jašući na konju.

Požega ga je željno dočekala jer je prije toga bilo nemilih događaja koji su ostavili duboke tragove.

- Kuga

15. 05. 1739. počela je epidemija kuge u gradu i okolici koja je trajala do 28. studenog. U Požegi je umrlo 798, a u okolnim selima 511 žitelja.

- Požari

12. 11. 1779. izbio je veliki požar u Požegi. Izgorjela je drvena zgrada gradskog magistrata (između franjevačkog i isusovačkog samostana. 20. 04. 1842. izbio je veliki požar u Požegi. Izgorjelo je 166 kuća, dio franjevačkog samostana, gradske kuće, arhiva grada i dr. 13. 05. 1854. Požegu je zahvatio veliki požar u komu su izgorjele brojne obiteljske i poslovne zgrade.

3.2. Župa i franjevački samostan

Župnici njegovog vremena: 1827.- 1856. Franjo Sviranić Požežanin 1856.- 1878. Johann Nep. Thaller, opat 1878.- 1895. Ivan Nep. Bošnjak

3.3. Županija

Županija je obnovljena 1745. godine i za njegovog boravka bili su Veliki župani: 1849.- 1861. Julije Janković Daruvarski 1861.- 1867. Miroslav Špun Strižić 1867.- 1870. Miroslav Kraljević

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

1870.- 1872. Petar Maljevac 1872.- Silvin Medunić 1872.- 1874. Petar Maljevac 1875.- 1882. Ivan Vardian 1882.- 1884. Bude Budisavljević

3.4. Zaklada biskupa Aleksandra Alagivića

Osnovana je 08. 09. 1835. u Požegi kao biskupsko sirotište u zgradi Kolegije (isusovaca). 1872. Mladež nadbiskupskog orfanotrofija u Požegi održala kazališnu predstavu “Graničar”. 25. 09. 1858. Isusovci s biskupovim dopuštenjem preuzimaju upravu nadbiskupskog sirotišta.

3.5. Osnovna škola

01. 11. 1777. u Požegi je osnovana pučka škola - Urbana shola nationalis. 10.04. 1823. na prijedlog Gradskog poglavarstva u Požegi franjevci preuzimaju upravu Dječačke pučke škole. 13. 10. 1854. Ivan Filipović počeo raditi kao učitelj na Dječačkoj Pučkoj školi. Stanovao kod Jakova Lehrmana. On mu je bio i kum kćerki Ivani. Ivanova supruga pjevala je u zboru.

3.6. Ženska građanska škola

31. 10. 1876. osnovana Ženska građanska škola.

3.7. Pošta

Poštansku službu u Požegi osnovao je 1773. godine Pavao Thaller i ona ostaje kao porodična djelatnost do izbijanja I. svjetskog rata. 1801.- 1839. Aloysis Thaller (Pored toga bio tribunus plebs, nadzornik bolnice i gradski blagajnik 1840.- 1888. Filip Thaller 1888.- 1912. Stjepan Thaller

3.8. Gimnazija

Gimnazija je utemeljena 1699. godine, a ravnatelji u to vrijeme su bili: 1852.- 1863. Vatroslav Muha 1863.- 1864. Mihajlo Benišek 1864.- 1865. Lovro Pregl

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

1865.- 1868. Ignjat Bratulić 1868.- 1874. Mato Gršković 1874.- 1905. Antun Mazek - Društvo za potporu siromašnih učenika 02. 11. 1854. Namjesništvo za Hrvatsku i Slavoniju dozvolilo rad Društva za potporu siromašnih učenika Gimnazije. 04. 10. 1870. Gimnazija u Požegi započela s nastavom kao osmorazredna srednja škola. 16. 07. 1874. Prva velika matura u požeškoj

Gimnaziji, položilo svih šest učenika. 21. 06. 1877. Svečano predana na korištenje nova zgrada Gimnazije u

Požegi na Trgu Sv. Terezije, građena prema nacrtu Wilhelma Justha. 24. 06. 1877. Na Gimnaziji osnovano tamburaško društvo “Bisernica”.

3.9. Bolnica

03. 12. 1836. Blagoslovljena i predana na korištenje gradska bolnica u ulici Vučjak. 3.10. Štedionica 17. 09. 1872. Osnovan osnivački odbor dioničara Prve požeške štedionice. 29. 03. 1873. Prva požeška štedionica počela s radom.

3.11. Tiskara

24. o4. 1862. Počela raditi prva požeška tiskara, druga u

Slavoniji, osnivač i vlasnik Miroslav Kraljević.

3.12. DVD

22. 04. 1874. Osnovano DVD Požega.

3.13. Obrtničko društvo

29. 04. 1874. Osnovano Prvo požeško obrtničko-radničko društvo. Predsjednik Johann Nep. Scholl.

3.14. Čitaonica

9. 05. 1845. U Požegi osnovana Narodna čitaonica. 17. 12. 1876. Hrvatska čitaonica u Požegi postala član utemeljitelj Matice Hrvatske.

3.15. Gospojinsko društvo

21. 05. 1883. U Požegi osnovano Gospojinsko dobrotvorno društvo.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

3.16. Dobrovoljno kazališno društvo

02. 07. 1879. Osnovano Dobrovoljno kazališno društvo

3.17. Građansko streljačko društvo

14. 07. 1871. U Požegi osnovano Građansko streljačko društvo.

3.18. Počasni građani

24. 05. 1862. Josip Juraj Strossmayer imenovan počasnim građaninom Požege. 11. 08. 1875. U Gradskom poglavarstvu Požega ustanovljena knjiga pravih i počasnih građana.

3.19. Gradska rasvjeta

15. 08. 1856. u Požegi uvedena “redovita rasvjeta” petrolejskim lampama.

3.20. Izraelistička bogoslovna općina

06. 09. 1872. Osnovana IBO.

4.1. “Požeganer Lidertafel”

Okupljanje i uvježbavanje u pjevanju osoba koji su imali želje za glazbu i pjevanje, kao i građana koji su bili od utjecaja u Požegi i bilo im je stalo da im mjesto ima takvo društvo, Wilim je okupio u “Požeganer Lidertafel”, kojemu su pravila “Satzungen” tiskana u Osijeku (Dragutin Lelman) 1859. godine. U Gradskom muzeju Požega sačuvan je njemački primjerak litografiranog programa koncerta “Lidertafela” (Konzert mit Ball) u nedjelju 20. svibnja 1860. godine, koji je priređen u korist nevoljnih stanovnika Hrvatske i Slavonije.

4.2. “Schwanengesang” (Labuđi pjev) požeškog Lidertafela

Na koncertu “Lidertafela” 1861. godine u čast slavenskih apostola braće Ćirila i Metoda kada se izvodila jedna pjesma za koju se smatralo da se u njoj nazirala njemačka propaganda, došlo je do “spontane !?!” demonstracije. Sam sudionik Franjo Ciraky, tada četrnaestogodišnjak u svojim sjećanjima je zapisao: “Držim za stalno, da su naumljenu đačku demonstraciju povlađivali obitelji vel. župana Špuna i da je za nju znao ravnatelj gimnazije o. Vatoslav Muha. I vience od čička i od korova dobili smo već gotove, a kolao je glas, da su pletene od gospojica kćerki velikog župana. Bilo nas je osmero junaka odabranih da spasimo narodnost: Ja (Franjo Ciraky), Stevo Stjepan Thaller, sin Filipa za onda gradskog kapetana, Antun Mikulić i Dragutin Schmautz, Đuro Nenadović i Joco Stanojević, Platon Solarić sin daruvarskog paroha i Josip Erpačić. Za Đuru Nenadovića, sina seljačkog iz Prekopakre i za Josipa Erpačića platio je nepoznati dobrotvor i ulaznicu za koncert, jer su jako oskudni bili, pa ne bi za takovu zabavu sredstava doticalo. Kad je proskibirana pieca otpočela, bili smo na galeriji dvorane, gdje je pri običnih zabavah glazba smještena, proviđeni obilnom zalihom čička i drača. Na ugovoreni znak počelo je bombardovanje umjetnika i pjevača.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

Takva što još Požega nije doživjela. Stoga je metež i snebivanje bilo silno. Treba uz to pomisliti, tko su bili izvađači koncerta: same poznate ličnosti, diletanti iz najboljih kuća. Među njima dr. Hirschenstein sa svojim bason, Vjekoslav Knežević živinar sa svojin tenorom (suprug Julijane Thaller, Filipove sestre), a na moju žalost i moj dobri otac sa svojin cellom. Gradski kapetan Thaller je bjesnio, ali kako će zatvoriti rođenoga sina!” Tako je Koncert u slavu slavenskih apostola bio “Schwanengesang” požeškog Lidertafela.

4.3. Rijeka

U Rijeci je Justh boravio od 1863. do 1871. godine u službi gradske općine kao građevni inženjer i bavio se u slobodno vrijeme glazbom te prisustvovao glazbenim priredbama i operama u riječkom kazalištu, a njegova kćerka Vilhelmina učila je svirati glasovir. Iz njezinih zapisa vidljivo je, da je otac oko 1865. godine skladao elegičnu pjesmu “Kaluđer” s pratnjom klavira, a inspirirala ga je večernja molitva 80godišnjeg patera Maksimilijana, promatrajući ga na prozoru kapucinskog samostana u susjedstvu, gdje su Justhovi stanovali.

4.4. Hrvatsko pjevačko društvo “Vijenac”

Novi ustroj i oblik za novo doba. Justh osjeća nastale promjene u gradu i šire pa mladi obrtnici i pojedini gradski i županijski činovnici pod vodstvom Wilhelma Justha i Carla Dragutina Lehrmana rade 1881. godine na osnivanju pjevačkog društva, koje će prvenstveno njegovati hrvatske pjesme. U privremenom odboru nalazili su se: Wilhelm Justh predsjednik, Adolf Schiebel potpredsjednik, Carl Lehrman tajnik i Amon Hendl blagajnik.

Osnivačka skupština održana je početkom 1882. godine. Nakon potvrđenih pravila (24. ožujka 1882.) novi predsjednik je Ferdinand Schleimer, potpredsjednik Wilhelm Justh, tajnik Stjepan Kenfelj, blagajnik Amon Hendl, članovi Skender Balog, Ferdo Hren i Mato Vidmar.

Još za trajanja privremenog odbora “Vijenca” 6. svibnja 1882. godine priređen je koncert s plesom u prostorijama Narodne čitaonice. Čisti prihod bio je namijenjen “požarom postradalim Brestovčanim”.

4.5. Popis sačuvanih i nesačuvanih skladbi Wilhelma Justha:

1. “Ruža spava”, muški zbor, tekst Vladimira Nikolića, Izvodio Hrvatski glazbeni zavod u Zagrebu na svom koncertu 23. ožujka 1873. (Vidi knjigu “Kolo”, zbirka hrvatsko-slovenskih muških zborova, Zagreb 1894., str. 216-218.) 2. “Stan pjesnikov”, tekst Vladimir Nikolić, zbor. 3. “Sjećaj se mene”, tekst Vladimir Nikolić, pjesma uz pratnju klavira i čela.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

4. “Njoj kad ode”, tekst Vladimir Nikolić, pjesma uz klavirsku pratnju, posvećeno grofici Janković. 5. “Prosto zrakom” zbor, harmonizacija. 6. “Ljubimo te naša diko”, muški zbor, harmonizacija. 7. “Dušman ljuti k nam dolazi” F. Šimagovića, muški zbor. 8. “Ribarka”, tekst Vladimir Nikolić, dvopjev s orkestrom. Izvodio HGZ u Zagrebu na svojim koncertima 3. svibnja 1867. i 25. lipnja 1971. 9. “Napitnica” Petra Preradovića, zbor sa solom i uz pratnju klavira. 10. “Ruka”, tekst Vladimir Nikolić, pjesma uz klavirsku pratnju, posvećeno Viktoriji Maljevac r. Thaller. 11. “Zvona su zazvonila”, tekst Ladislav Thaller, pjesma uz pratnju klavira. 12. “Aufbruch zur Elbefahrt” Dotzauera, zbor. 13. “Pčela” Jovana Sundečića, zbor. 14. “Gdje je slavska domovina”, tekst I. Kukuljevića, zbor. 15. “Lahku noć”, tekst Petar Preradović, zbor. 16. “Molitva graničara”, tekst Luka Ilić Oriovčanin, zbor s orkestrom. 17. “Proljeće domorodno”, tekst Petar Preradović, zbor s dva klavira i s harmonijem. 18. “Arapska začinka”, tekst M. Polovina, pjesma uz pratnju klavira za tenor ili sopran. 19. “Zrinjska poputnica” I., za vojnički orkestar. 20. “Zrinjska poputnica” II., za vojnički orkestar. 21. “Kaluđer” W. Justh, pjesma za bas s klavirom ili harmonijem. 22. “Hrvatska domovina” tekst Antun Mihanović, muški zbor, harmonizacija. 23. “Ribar”, tekst Petar Preradović, pjesma s klavirom za sopran ili tenor, posveć. Ilmi Žuvić Bribirskoj. 24. “Ljubav”, x.. pjesma s klavirom za sopran ili tenor. 25. “Sirota”, tekst M. Polovina, pjesma uz pratnju klavira. 26. “Tamburica sitnim glasom”, x.. zbor uz pratnju klavira ili tambura. 27. “Kraljević je Marko”, x.. muški zbor uz pratnju klavira, posveć. Hrv. pjev. dr. “Kolo” u Zagrebu. 28. “Spomen”, x.. pjesma uz pratnju klavira za sopran ili tenor. 29. “Jutro”, tekst J. Miškatovića, zbor s dva soprana i altom.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

30. “Ruža”, x.. pjesma uz pratnju klavira, duet za dva soprana. 31. “Hrvatski barjak”, x.. pjesma za muški zbor. Izvodio HGZ na svom koncertu 18. III. 1868. u Zgb. 32. “Slavonsko kolo”, plesni komad uz pratnju klavira, posvetio kćerki Wilhelmini - Mini. 33. “Slavenska pjesma”, tekst M. Polovina, pjesma za muški zbor. 34. “Bože živi, blagoslovi”, tekst Petar Preradović, pjesma za muški zbor I. 35. “Poskočica”, x.. pjesma za muški zbor. 36. “Bože živi, blagoslovi”, tekst Petar Preradović, pjesma za muški zbor II. 37. “Po hrvatskoj gori” tekst Franjo Ciraky, dvopjev za sopran i alt uz pratnju klavira. 38. “Vrebci”, x.. šaljiva pjesma za muški zbor. 39. “U Požegi bieloj ima Požeškinja”, tekst Franjo Ciraky, pjesma za mješoviti zbor. 40. “Među ružicama”, x.. djevojački zbor uz pratnju klavira. 41. “Koračnica slavonskih Hrvata”, x.. muški zbor. 42. “Polka”. 43. “U kolo”.

Iz popisa se vidi čije je pjesme i riječi uglazbio, ne samo o osobama iz Požege, nego diljem domovine Tu su i poznati pjesnici (Petar Preradović, Antun Mihanović, Ivan Kukuljević, Luka Ilić Oriovčanin, Franjo Ciraky i dr.), ali i iz okruženja. Uz groficu Janković na čijem je dvoru u Biškupcima (Stražemanu) bio rado viđen gost, skladbe su posvećene još Viktoriji Maljevac r. Thaller, supruzi velikog župana, blagoslovu zvona župne crkve S. Terezije u Požegi za župnika i opata Johanna Thaller i dr.

U Povijesnom arhivu Požega čuvaju se skladbe navedene pod brojevima: 6, 7, 22, 30, 31, 37, 38, 39, 41, 42 i 43.

4.6. Plinska rasvjeta u Požegi

20. prosinca 1871. godine podnio je Eugen Auerperg gradu ponudu o podignuću plinarnice. Gospodarski odbor grada Požege istog je dana izabrao uži odbor u sastavu: Ante Malešić, starješina, Wilhelm Justh, mjernik, te građani: Ante Kovačević, Dragutin Csilag, Jefto Ilić i Lavoslav Rosenberg. Tom je odboru pridijeljen perovođa Eugen Kvaternik. Taj se odbor sastao 27. prosinca 1871. godine u gradskoj vijećnici te povjerio mjerniku Justhu, da izradi mnijenje o ponudi. Mjernik Wilhelm Justh podnio je 2. siječnja 1872. svoje strukovno mnijenje na dva arka. O tom mnijenju raspravljao je navedeni odbor 11. siječnja 1872. godine. “Odbor je u cijelosti prihvatio mišljenje

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

svoga člana i po njemu prijedlog, da se uvede plinska rasvjeta, jer ne može odbor na drugo van prihvaćajuć tu vještačku izradbu kako u računu, tako i u dokazu slavnom gradskom zastupstvu na uvaženje dotično povoljno rješenje preporučiti i predložiti - premda ne nalažeći se kompetentnim rasuđivati, od kud će se ona mala diferencija pokriti, ipak priznajući potrebu takovog rasvjetlenje cijeni, da neće biti teško uvaženjem razloga u izvedbi navedeni taj manjak pokriti moći s tim više, što drži odbor, da se napredovati a ne nazadovati ima”.

5. Zaključak

Od smrti Wilhelma Justha prošlo je više od stoljeća ili točnije 125 godina, ali on još uvijek kao da živi u Požegi. Na to podsjećaju parkovi u Požegi koje je osmislio, zgrada gimnazije u Požegi koju je projektirao, spomen ploča na njegovoj kući u Županijskoj ulici u Požegi, uređeno grobno mjesto - nadgrobni spomenik na groblju Sv. Ilije u Požegi. Posebno se ističu njegove zasluge prilikom obilježavanja obljetnica Pjevačkog društva “Vijenac” te kada se govori i piše o povijesti glazbe i glazbenog života, ali i svakog drugog u Požegi. Dakako, da se uvijek ističe i to njegovo društveno okruženje, ali je isto tako činjenica, da je on bio inspirator, organizator, stručni voditelj, bez svega toga, ne bi ni bilo o čemu se danas još uvijek govori i piše. Njegova djela priznata su i šire izvan Požege, jer su izvođena u Zagrebu, a dobio je i stručna priznanja. Za razliku od mnogih počasnih građana Požege, “njegova zvijezda” još uvijek sjaji. A koliko bi još toga bilo da je živio bar četiri desetljeća u Požegi?

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

6. Izvori i literatura

Povijesni arhiv Požega Spomenica o 30 god. postojanju DVD Požega, Požega 1905. Julije Kempf: Požega 1910. Tomo Matić: Iz autobiografskih zapisa Franje Cirakya, Građa HAZU-a,

Zagreb 1952. Stjepan Jurčić: Elektrika u Požegi, Historijski arhiv u Požegi, Požega 1962. Ivan Filipović - Učitelj učitelja, PKZ Zagreb 1974. Đuro Kuntarić: Bilješke iz starije prošlosti “Vijenca”, Požeški zbornik, Požega 1974. Požeški leksikon, Požega 1977. Statistički godišnjak općine Požega, Požega 1981. Rudolf Heli: Zapisi iz požeškog kraja, HPD Sokolovac, Požega 1994. Tomislav Wittenberg: Groblja Požeške Doline, Bolta d.o.o. Požega 1996. Mirjana Šperanda: Katalog GMP - Glazbeni život Požege, Požega 1998. Tomislav Wittenberg: Puvarija (ustroj katastra) Bolta d.o.o. Baćur 1998. Ivica Vidmar: Požeški mozaik, MHP, Požega 1999. Mirjana Šperanda: Katalog GMP - HKUD “Vijenac” Požega - 120 godina, Požega 2002. Tomislav Wittenberg: Nijemci i Austrij. u Pož. dol. 1702.-1944. VDG JAHRBUCH,

OSIJEK 2003. Tomislav Wittenberg: Nijem. i Austr. u Pož. dol. u hrvat. kult. krugu, VDG

JAHRBUCH, OSIJEK 2004. Tomislav Wittenberg: Johann Nep. Scholl, VDG JAHRBUCH, OSIJEK 2006. Tomislav Wittenberg: Velika obitelj Lermanovih, VDG JAHRBUCH, OSIJEK 2007. Tomislav Wittenberg: Osam generacija Thallera, Udruga Bolta Požega 2007.

Wilhelm JUSTH - Gespanschaftslandvermesser, Komponist, Chorleiter und Kapellmeister

Zusammenfassung

Seit dem Tode von Wilhelm Justh verging mehr als ein Jahrhundert oder genauer 125 Jahre, doch es scheint als würde er noch immer in Požega leben. An ihn erinnern die Parkanlagen von Požega, die er schuf, das Gymnasiumsgebäude in Požega das er projektierte, die Gedenktafel an seinem Haus in der Županijska Straße von Požega, die gepflegte Grabstelle – Grabmahl auf dem Friedhof des heiligen Elias in Požega. Besonders betont werden seine Verdienste bei den Jahrestagen der Gesanggesellschaft “Vijenac”, sowie wenn über die Geschichte der Musik und das musikalische aber auch sonstiges Leben in Požega gesprochen wird. Natürlich wird auch immer seine gesellschaftliche Umwelt betont, aber ebenso ist Tatsache, dass er Anreger, Organisator, fachlicher Leiter war, ohne all das wäre heute nichts vorhanden worüber noch immer gesprochen und geschrieben wird. Seine Werke sind auch außerhalb von Požega anerkannt, sie wurden auch in Zagreb aufgeführt und er bekam auch fachliche Anerkennung. Im Gegensatz zu vielen Ehrenbürger von Požega, glänzt “sein Stern” noch immer. Und wie viel mehr gäbe es noch davon, hätte er wenigstens vier Jahrzehnte in Požega gelebt?

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 141-152 Tomislav WITTENBERG: Wilhelm JUSTH Županijski mjernik, skladatelj, ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Jelena ČERVENJAK, prof.

Treća srednja škola Vukovar, Domovinskog rata 58, Vukovar

Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni i kulturni razvoj valpovačkog vlastelinstva

(Osvrt na djelovanje Rudolfa I.)

U radu je ukratko prikazano značenje obitelji Normann – Ehrenfels koja je ženidbenim vezama naslijedila valpovačko vlastelinstvo od obitelji Hilleprand von Prandau. Posebice je obrađen najistaknutiji član grofovske obitelji Rudolf I. koji je uspješno uzdržavao vlatelinstvo sve do agrarne reforme provedene 1918. te uvelike doprinio društvenom, gospodarskom i kulturnom razvoju valpovačkog vlastelinstva.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Uvodne napomene

Obitelj Normann-Ehrenfels valpovačko vlastelinstvo dobiva ženidbenom vezom od obitelji Hilleprand von Prandau, obitelji koja potječe iz Tirola, gdje im je 1579. godine dodijeljeno plemstvo. Dobivši 1674. od hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. viteško plemstvo prezime im se proširuje pridjevkom „de Prandau“, što dolazi od njemačkih riječi Brand-Au, a u prijevodu na hrvatski znači „gorući gaj“. Naime, dodatak prezimenu je simboličan jer se njime htio obilježiti veliki šumski požar na njihovom imanju u Tirolu. Goruće stablo na grbu obitelji Hilleprand von Prandau podsjeća na taj događaj. Godine 1704. Hilleprandi dobivaju i barunski naslov, a 31. prosinca 1721. hrvatsko-ugarski kralj Karlo VI. daruje Petru Antunu barunu Hilleprandu von Prandau valpovački posjed kao nagradu za dvadesetogodišnji rad u Dvorskoj komori u Beču i kao zahvalnost za posuđenih 100.000 forinti. Njegovi nasljednici – sin Josip Ignac te njegovi sinovi, tj. Petrovi unuci, Antun Gustav i Karlo Sigismund dijele veliko valpovačko vlastelinstvo 1831. godine. Antunu Gustavu pripalo je vlastelinstvo sa sjedištem u Valpovu, a Karlu vlastelinstvo sa sjedištem u Donjem Miholjcu. Gustav nije imao muškog nasljednika; bio je posljednji muški član obitelji Hilleprand von Prandau. Njegova starija kći Marijana je naslijedila valpovačko vlastelinstvo. Bila je udana za Heinricha Friedricha Constantina grofa Normann-Ehrenfelsa pa se obitelj NormannEhrenfels vezuje za taj slavonski posjed.1 Obitelj Normann-Ehrenfels njemačkog je podrijetla s otoka Rügen, odnosno iz grofovije Sachsenheim-Wurtenberga. Ondje su 1808. dobili grofovstvo, a 1896. odlukom Hrvatskog sabora dodijeljeno im je hrvatsko-ugarsko plemstvo te su upisani u Maticu plemstva Virovitičke županije.2

Marijana Prandau udala se 19. ožujka 1846. za grofa Pavla Alberta Zichyja. Budući da je 13. svibnja 1850. preminuo udaje se dvije godine potom (15. travnja) za grofa Konstantina Normanna-Ehrenfelsa, carskog i kraljevskog konjaničkog kapetana, te u miraz donosi valpovačko vlastelinstvo sa sjedištem u Valpovu. U braku su rođeni sinovi Gustav i Rudolf te kći Ana. Unatoč teškim vremenima (posljedicama revolucionarnih promjena 1848. godine, nastupajućoj gospodarskoj krizi, Bachovom apsolutizmu...) obitelj Normann-Ehrenfels, tj. Konstantin, prihvativši valpovačko vlastelinstvo kao svoju baštinu zalagao se za gospodarski napredak veleposjeda; uz razvijeno ratarstvo i stočarstvo vlastelinstvo usmjerava k industrijalizaciji, tj. krči šume, prodaje drvo, ulaže u meliorizaciju, daje zemljišta u zakup te kupuje parne strojeve. Njegova aktivnost u redovima slavonskih gospodarskih krugova već je očita 1855. kada je izabran za predsjednika podružnice Valpovo Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju sa sjedištem u Osijeku. Istodobno je u Valpovu službeni pokrovitelj (patron)

1 Bojana / Mladen OBAD-ŠĆITAROCI, Dvorci i perivoji u Slavoniji, Zagreb, 309., 310. 2 Isto, 310.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

pučke škole. Godine 1857. utemeljio je poštanski ured, 1860. prvu ljekarnu, a 1865. brzojavni ured.3

Marijana i Konstantin Normann-Ehrenfels živjeli su u Bizovcu, mjestu smještenom na glavnoj cesti koja spaja Osijek i Viroviticu, a ondje se odvajao put za Valpovo i Donji Miholjac. Boravili su u dvorcu, tj. kuriji, koju je izgradio barun Antun Gustav Hilleprand von Prandau oko 1830. za potrebe vlastelinskih činovnika. Dvorac su ubrzo preuredili u oblik slova L i obnovili dobivši površinu od 644 m2. Imali su 17 prostorija u prizemlju, dvije u podrumu, veliku verandu, kupaonicu, toalet, a pročelje je bilo uređeno u „švicarskom stilu“. Posjedovali su uređaj za grijanje prostorija, vodovod i kanalizaciju. Okoliš dvorca činio je prostrani perivoj i staklenici za uzgoj cvijeća.4

Uspostavivši novu upravu veleposjeda 15. kolovoza 1882. umire grof Konstantin na imanju Rothenthurmu kod Graza, gdje je i sahranjen. Marijanin otac, barun Gustav Prandau preminuo je 23. svibnja 1885. i veliko valpovačko vlastelinstvo nasljeđuju njegove kćeri Marijana vlastelinstvo sa sjedištem u Valpovu, a Stefanija veleposjed sa sjedištem u Donjem Miholjcu. Ubrzo se Marijana s djecom seli u Valpovo da bi nastavila upravljati imanjem. Šestogodišnje upravljanje prekinuto je Marijaninom smrću 8. studenoga 1892., kada je bila u posjetu nedaleko od Beča. Tijelo je prevezeno u Valpovo i pokopano u obiteljskoj grobnici. Marijanu nasljeđuju djeca, Rudolf I., Gustav i Ana. 5

Značenje Rudolfa I.

Rudolf I. Normann-Ehrenfels rođen je u Valpovu 13. rujna 1857. godine. Bio je carski i kraljevski komornik, član zajedničkog Ugarsko-hrvatskog sabora, virilni član sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, zastupnik (syndikus) kapucinskog reda, vitez Papinskog velekriža i reda sv. Grgura Velikog, posjednik ratnog križa prvog reda, patron franjevačkog samostana u Osijeku, posjednik vlastelinstava Valpovo, Podgorač, Rotenthurm u Austriji, počasni građanin općine Molzbickel u Austriji i patron više crkava i škola u Valpovštini. Oženio je Julijanu Antoniju von Vest 1890. godine. Naslijedio je dvorac u Valpovu i 2/3 posjeda (1/3 otkupio je od sestre Ane o čemu svjedoče diobeni ugovori između braće Rudolfa i Gustava od 19. i 23. lipnja 1892). Rudolfu I. su tim ugovorom pripala područja: Valpovo, Gorica, Krtinjača i Jedinac te šume na istočnoj strani. Odmah poslije podjele vlastelinstva preustrojio je upravu na imanju. Dekretom je utemeljio Direkciju kao vrhovni upravni sud sa sjedištem u Valpovu, s upravnom kancelarijom za poslove računske revizije. Ostali uredi, sa sjedištem u Valpovu, bili su: dvorski, računarski, šumarski, gospodarski

3 Ive MAŽURAN, Valpovo-sedam stoljeća znakovite prošlosti, Valpovo, 97., 105. 4 Bojana / Mladen, OBAD-ŠĆITAROCI, Dvorci i perivoji...., n. dj., 80.; Vilim ČURŽIK, Valpovština kroz stoljeća, Valpovo, 1994., 35., I. MAŽURAN, Valpovo- sedam..., n. dj., 105. 5 Stjepan NAJMAN, „275 od osnutka vlastelinstva Valpovo“, Valpovački godišnjak, br. 2, Valpovo, 1997., 67.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

i građevinski. Gospodarski distrikti i revirni uredi imali su sjedišta izvan Valpova. Direkciju imanja Valpovo povjerio je osječkom odvjetniku Karlu Neumannu. Rudolf je u suradnji s bratom Gustavom povećao iskorištavanje šumskog bogatstva prodajom šumskog drveća na panju. Kapital su ulagali u nove šumske površine i u vrijednosne papire. Posljednja isplativa prodaja drveta veleposjeda Valpovo bila je 1896., kada je istekao ugovor s tvrtkom Gutmann pa se na natječaj javila francuska tvrtka te ponudila kupnju, koju su grofovi Normann prihvatili kao najbolju opciju. Rudolf je naslijedio i kuću baruna Prandau u Osijeku, na čijim je temeljima dao podići jednokatnu palaču s grbom grofova Normann-Ehrenfels na pročelju, koja je danas sjedište Osječko-baranjske županije. Godine 1902. otkupio je imanje Podgorač uz pravo da posjed zadrži do kraja života, koje je naslijedila njegova tetka barunica Alvina, udovica grofa Pejačevića. Zbog burnih poratnih događaja nakon Prvoga svjetskog rata grofovi Normann s obiteljima odlaze na imanje u Rothenthurm, gdje je Gustav odlučio i ostati, a Rudolf se vratio te 1919. otkupio i bratovo imanje. Tako se Rudolfov veleposjed povećao na površinu koja je valpovačko vlastelinstvo imalo prije 1848. za života njegovog djeda, baruna Gustava Prandau. Istodobno je Rudolf pripremao i obnovu dvorca u Valpovu, ali ga je spriječio Prvi svjetski rat.6

Rudolf I. novčano je potpomogao većinu valpovačkih udruga, kulturnih i/ili gospodarskih, a sve s ciljem razvoja grada Valpova. Hrvatsku čitaonicu7 utemeljio je 6. listopada 1882. i snažno razvio kulturni i ini život Valpova. Čitaonica je imala snažan utjecaj na kulturno, političko i nacionalno sazrijevanje te javno iskazivanje nacionalne pripadnosti. Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je 17. kolovoza 1887. te po osnutku od grofa Rudolfa I. Normanna dobilo na uporabu gospodarsku zgradu valpovačkog vlastelinstva, koja je postala vatrogasni dom. Rudolfova supruga grofica Julijana poklonila je 1893. Društvu barjak, koji im je svečano uručen u valpovačkom dvorcu, uz bakljadu. Dobrovoljno vatrogasno društvo ubrzo je postalo središte kulturnog života jer je i ono sudjelovalo u organiziranju predstava, zabavnih igara i predstava te njegovanju tamburaške i limene glazbe. Naime, na poticaj valpovačkog vatrogasnog zapovjedništva osnovana je 1890. limena glazba unutar vatrogasnog društva, a u tome je veliko značenje grofa Rudolfa I. Te je godine u Valpovu osnovana i Hrvatska gospodarska (seljačka) zadruga. I pri tome je veliko značenje imao Rudolf Normann koji je novčano pomagao djelovanje zadruge. Godine 1892. grof je izabran za patrona (pokrovitelja) valpovačke pučke škole. Premda nije dugo djelovala, valja

6 I. MAŽURAN, Valpovo- sedam..., n. dj., 107, 108, 113, 118.; Bojana / Mladen, OBAD-ŠĆITAROCI,

Dvorci i perivoji...., n. dj., 54., 80.-82., 250., 313.; Stjepan NAJMAN, „275 od osnutka vlastelinstva

Valpovo“, Valpovački godišnjak, br. 2, Valpovo, 1997., 67.; V. ČURŽIK, Valpovština kroz..., n. dj., 39. 7 Čitaonica je pružala razne mogućnosti, primjerice: posudba knjiga, čitanje novina, slušanje radija, igranje šaha, biljara i kartanja. Također, čitaonice su organizirale kazališne predstave i koncerte. Putujuće grupe izvodile su raznovrsne programe, a po uzoru na njih, u Valpovu je osnovan cirkus „Rantaplan“, koji je grof Rudolf I. često potpomagao, ali i gledao njihove predstave. Izvođene su i ozbiljne kazališne predstave, poput „Dubravke“ Ivana Gundulića, najčešće u čast grofovske obitelji.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

istaknuti da je 1893. osnovana i glazbena škola, kojoj je pokrovitelj također bio Rudolf I. Kao strastveni lovac zajedno s bratom Gustavom bio je član, ali i utemeljitelj, Hrvatskog društva za gojenje lova i ribolova. Dakako da su članovi obitelji Normann išli u korak s vremenom, pa su postali i prvim vlasnicima telefona u Valpovu, nakon što je 16.listopada 1900. u taj grad uvedena telefonska linija. Osvit modernog doba ukazuje da su na zabavi povodom imendana pokrovitelja Rudolfa Normanna 16. travnja 1904. godine priređene „žive slike“ kojima je nazočio i grof osobno, s članovima obitelji.8

Rudolf je naslijedio i uređen i zvjerinjak9 koji je osnovao barun Josip Ignac Prandau odmah nakon dolaska u Valpovo 1789. godine.10 Zvjerinjak su vjerojatno preuredili Marijana i Konstantin Normann-Ehrenfels oko 1850. godine. U izvještajima dugogodišnjeg šumarnika ovog vlastelinstva Jaroslava Prokopa zapisano da je taj Zvjerinjak, koji se prostirao na 185 jutara zemlje11 i kojim se vijugala Karašica, bio gotovo netaknut sve do nakon Drugog svjetskog rata. (Po okončanju rata tadašnja je vlast zadužila Prokopa da preuzme nadzor nad Zvjerinjakom, što je i učinio, te ga održavao do svoje smrti 1950. godine. Nakon toga Zvjerinjak propada jer nije bio pripojen vlastelinskom perivoju, s kojim je neposredno graničio, već je posječen kako bi se na tom prostoru izgradila obilaznica oko grada Valpova.)12

Umjesto zaključka

Nastupajuće poslijeratne promjene negativno su utjecale na opstanak vlastelinstava. U takvim okolnostima grofovi Normann-Ehrenfels pokušavaju zadržati vlastelinstva što im nije pošlo za rukom. Tako se Rudolf I. u vrijeme prve agrarne reforme povlači i 17. veljače 1928. darovnim ugovorom dijeli valpovačko vlastelinstvo svojoj djeci. Svaka od tri kćeri (Marija Ana, Marija Vera i Marija Terezija) dobila je 1/6 imanja, a jedini sin, Rudolf II., dobio je polovicu posjeda. Rođen je 24. ožujka 1891. u Bizovcu. Posljednji muški potomak te obitelji oženio se Terezijom barunicom Apfaltrer von Apfaltrern (iz Slovenije), s kojom je imao dvoje djece: sina Rudolfa Rikarda, koji je nastradao kao mali, i kći Maju, koja se udala za Fritza baruna Pereira-Arnsteina.

8 S. NAJMAN, „Kulturni život Valpova 30-ih godina“, Valpovački godišnjak, br. 1, 1996., 39.; I.

MAŽURAN, Valpovo-sedam stoljeća..., n. dj., 109., 111., 112.; S. KOŠKI, „110 godina dobrovoljnog vatrogasnog društva u Valpovu“, „Valpovački godišnjak, br.2, 1997., 71.-73.; Ivan CVENIĆ, „Stoljeće valpovačke limene glazbe“, Valpovački godišnjak, br.1, 1996., 53.- 54.; Ivan ŠIMIĆ, „Lovstvo Valpovštine do 1945.“, Valpovački godišnjak, br.2, 1997., 119.; Goran VARGA, „Pokretne slike na Valpovštini“,

Valpovački godišnjak, br.3., 1998., 61. 9 Ettinger objašnjava pojam „zvjerinak“ kao „veliko ograđeno površje šuma i polja, gdje se divjad goji i množi“, a Cesarić vidi razliku između velikog i malog zvjerinjaka: „oba služe za uzgoj divljači, s tim da veliki služi za uzgoj divljači, a mali za ures vlastelinstva“. 10 I. ŠIMIĆ, „Lovstvo Valpovštine...“, n. dj., 116. 11 Toliki prostor imao je hrastove, jasenove, grabove i brijestove šume te livade i nizine, čija je trava koristila za prehranu 30 jelena i košuta, koji su živjeli u tom zvjerinjaku. 12 Dragan CEPELIĆ, „O nekadašnjim zvjerinjacima vlastelinstva Valpovo“, Valpovački godišnjak, br.3, 1998., 77., 78.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Rudolf II. naslijedio je od oca dvorac i sve zgrade potrebne upravi, 518 jutara zemlje, ciglanu, parni mlin, vinograd u Zagajcima te šume. Godine 1928. preuzeo je upravu posjeda. Rudolf II. borio se s poslijeratnom krizom te je uspio zadržati dio šumskog posjeda i upravno sjedište u valpovačkom dvorcu.13 Međutim, 1934. završava prva agrarna reforma, nakon čega je valpovačkom vlastelinstvu oduzeto 95% poljodjelskih površina pa su za diobu ostale samo šume.14 Seljacima su podijeljene poljodjelske šume nekadašnjeg bizovačkog vlastelinstva, a ostale šume (među njima i Lipovačka) ostale su u posjedu Normann do ukidanja vlastelinstva 1945. godine. Godine 1944. Rudolf II. napušta Valpovo i odlazi u Rothernthurm, u istoimeni dvorac, podignut u Koruškoj na južnoj obali planine Inberg.15

Godine 1938. Rudolf I. seli iz valpovačkog dvorca u svoju kuću u ondašnjoj Miholjačkoj ulici, gdje se danas nalazi Gradsko poglavarstvo. Ondje je ostao do smrti. 22. svibnja 1942., a sahranjen je u grobnici kapelice sv. Rok. Njegova supruga Julijana ostala je u dvorcu sa sinom i kćeri Marijom Anom sa suprugom Lotharom Berksom i njihovom djecom. Budući da im se kći Vucika udala za Valpovčanina, oni nisu otišli u Austriju. Julijanin zet, podgorački vlastelin Lothar pl. Berks, umro je od tifusa u valpovačkom sabirnom logoru za Nijemce, a ubrzo potom umrla je i Marija Ana, koja je u to vrijeme za hranu zarađivala krpanjem vreća.16 Grofica Julijana nije bila otjerana u logor. Ona je ostala sama u dvorcu. Ubrzo je ondje useljen Dječji dom17 „Milan Stanivuković“ pa se preselila kod bivšeg dvorskog upravitelja Josipa Pinterića. Zbog neimaštine je svaki dan odlazila na ručak drugoj obitelji. Od općine je primala minimalnu socijalnu pomoć. Godine 1955. dobila je putovnicu i otišla u Austriju k sinu Rudolfu II., gdje je umrla 11. veljače 1959. Rudolf II. umro je 16. listopada 1965. godine. Kao i majka sahranjen je na groblju u Rothenthurmu.18

13 Igor KARAMAN, Valpovačko vlastelinstvo, Zagreb, 1962., 103.; Bojana / Mladen OBAD-ŠĆITAROCI,

Dvorci i perivoji..., n. dj., 310.; V. ČURŽIK, Valpovačka župa, 55, 399; S. NAJMAN, „275 od osnutka vlastelinstva Valpovo“, Valpovački godišnjak, br. 2., Valpovo, 1997., 70.; I. MAŽURAN, Valpovo-sedam stoljeća..., n. dj., 120.; D. CEPELIĆ, „O nekadašnjim zvjerinjacima...“, n. dj., 79. 14 Naime, Kraljevina SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija, putem agrarne reforme počela je klaštriti, a taj je proces nastavljen i za komunističke vlasti te je dovršen 1945. Upravo je to uzrokovalo ogromni gubitak površina vlastelinstva obitelji Normann-Ehrenfels, koje je 1945. moralo biti likvidirano, nakon 225 godina postojanja. 15 D. CEPELIĆ, „O nekadašnjim zvjerinjacima...“, n. dj., 79. 16 I. MAŽURAN, Valpovo-sedam stoljeća..., n. dj., 120; V. ČURŽIK, „Moje valpovačke godine“, Valpovački godišnjak, br.2, Valpovo, 1997., 159. 17 Taj je Dječji dom vrlo brzo ukinut, a osnovan je odgojno-popravni dom, u kojem je s radom počeo

Vilko Čuržik. On nas u svojim izvješćima o dolasku u Valpovo 1950. obavještava o poznanstvu s

Julijanom Normann te o stanju u valpovačkom dvorcu, u kojem je tada bila prepoznatljiva samo jedna soba, i to lovačka, grofa Rudolfa I. Normanna. 18 D. CEPELIĆ, „O nekadašnjim zvjerinjacima...“, n. dj., 79.; V. ČURŽIK, „Moje valpovačke...“, n. dj., 159. ; Vilko Čuržik, Valpovačka župa, str.55.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Rodoslovno stablo obitelji Normann-Ehrenfels

Rudolf I. NormannEhrenfels

Lothar plemeniti Berks vjenčani 1923. u Valpovu

Marija Ana

Julijana Izabela /Wutzy)

Lothar III. Rudolf vjenčani 1890.

vjenčani između 1923. i 1929. Marija Vera

grof Gustav Csaky

Julija Antonija von Vest

Karlo Ludvig (umro u 7. godini života)

grof Aleks Coronini Marija Terezija

vjenčani oko 1929.

Rudolf II. Konstantin vjenčani 1931.

barunica Terezija Apfaltrer von Apfaltrern

Fritz barun PereirArnstein

Rudolf Rikard (nastradao kao dječak 1934.-1939.) Maja vjenčani 1953.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 153-162 Jelena ČERVENJAK, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Die Bedeutung der Familie Normann für die wirtschaftliche, gesellschaftliche und kulturelle Entwicklung des valpovoer Gutes (Rückblick auf das Werk von Rudolf I.)

Zusammenfassung

Die Familie Normann-Ehrenfels bekommt das valpovoer Gut durch Heirat von der Familie Hilleprand von Prandau. Die ältere Tochter von Gustav Hilleprand von Prandau, Marianne, erbte nämlich das valpovoer Gut, und, da sie mit Heinrich Friedrich Constantin, Graf von Normann-Ehrenfels, verheiratet war, bindet sich die Familie Normann-Ehrenfels an diesen slawonischen Besitz. Die Familie NormannEhrenfels, dh. Konstantin, akzeptierte das valpovoer Gut als ihr Erbe, setzte sich für den wirtschaftlichen Fortschritt des Großgutes ein. Die Verwaltung des Gutes nach seinen Eltern setzte der Erbe, Rudolf I. Normann-Ehrenfels, fort, er unterstützte die meisten valpovoer Vereine, so kulturelle wie auch wirtschaftliche, finanziell, alles zum Zwecke der Entwicklung der Stadt Walpach (Valpovo). Auf diese Weise brachte er der Stadt den Glanz der modernen Zeit und machte das Geschlecht der Familie Normann-Ehrenfels zu einem erkennbaren Souvenir von Valpovo.

162

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Branislav MILIČIĆ, prof.

Doktorant Evanđeosko-teološkog fakulteta, Osijek

Značaj Petera Dautermanna u širenju protestantizma u Hrvatskoj

(Poseban osvrt na Slavoniju i Srijem)

U radu je autor u kratkim crtama obradio razvoj protestantizma u Hrvatskoj, odnosno Slavoniji s posebnim naglaskom na pentekostno učenje kao jedne grane evanđeoskog kršćanstva. U radu je ukratko prikazan život Petera Dautermanna, najznačajnijeg pentekostalac Hrvatske, te posebno naglašen njegov kulturni rad.

Ključne riječi: protestantizam, pentekostno učenje, Nijemac Peter Dautermann, kulturni rad

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

O protestantizmu ukratko

Protestantizam (lat. protestantismus; od prostestari: prosvjedovati, protiviti se) je kršćanska konfesija koja Predaji suprotstavlja svetopisamsku objavu, a sakramentima vjeru i milost.1 Pentekostalci su dobili svoje ime po novozavjetnoj grčkoj riječi pentekostes (pedeseti dan, Dj 1,1). Ta riječ označava pedeset dana od Isusova uskrsnuća tj. rođendan Crkve. Prema raspoloživim izvorima, pentekostno je učenje uhvatilo korijene u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji u prvim desetljećima 20. stoljeća, najprije među njemačkim stanovništvom u Srijemu. Dolazio je iz dva smjera: iz Njemačke i iz SAD-a. Ponajprije se pokret pojavljuje u srijemskom mjestu Beški, a kao propovjednici spominju se Benjamin Schilling iz Berlina, obitelj Schell te Muehlheimer. Počeli su dolaziti i propovjednici iz SAD-a, mahom njemačkog i mađarskog porijekla, kao što su supružnici Krismann, Szalaj, Lerch i Heinisch. Lerch osniva i osječku bogomolju. U Hrvatskoj su se pentekostalci spontano pojavili najprije među njemačkim (štundistima) tj. onim pijetističkim vjernicima Evangeličke (Luteranske) i Reformirane (Kalvinističke) crkve, koji su uz bogosluženja u matičnim crkvama održavali u posebnim, obično privatnim prostorijama, i dodatne sate („Stunden“) proučavanja Biblije, molitve, pjevačkih zborova i tako dalje.2

Glavne značajke protestantizma su vraćanje na Bibliju i bogoslužje na narodnom jeziku. Politička dimenzija protestantizma ogleda se u želji za samostalnošću. Protestanti su, kao jedno od svojih glavnih ciljeva, njegovali i prevođenje knjiga na narodni jezik; za to nam je primjer tiskara u Urachu. Protestantizam je u Hrvatsku stigao u 18. stoljeću iz tri smjera: iz Italije, tj. Mletačke Republike, Ugarske / Mađarske i onodobnih slovenskih pokrajina. Prvo središte širenja protestantizma bio je Trst, grad iz kojeg se protestantizam širio diljem Hrvatske. Prihvatili su ga, uglavnom, širi obrazovni krugovi koji su imali humanističko obrazovanje. Protestantizam, tj. luteranizam, koji se u naše prostore širio iz Ugarske3 najviše su prihvatili imućni slavonski plemići.

Organizirani protestantizam u Hrvatskoj vezan je uz ugarski protestantizam. O ranom razdoblju hrvatskog protestantizma nije sačuvano mnogo podataka. Naime, oni se mogu pronaći samo unutar zapisa o nekim protestantskim plemićkim obiteljima. Edikt o toleranciji austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Josipa II. omogućio je protestantima, glede Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, da na područjima izuzetima od vlasti hrvatskog bana i u Vojnoj krajini grade svoje crkve i

1 Vidi opširnije: Opći religijski leksikon A-Ž, Zagreb, 2002., 769-765. 2 Borislav ARAPOVIĆ, Njihovim tragom, Izvori, Osijek, 2003., 45. 3 U Mađarskoj se, još prije provale Turaka Osmanlija, pojavio kalvinizam koji se brzo širio i ukorijenio. To je vrijeme kada progonjeni protestanti iz Mađarske dolaze u Slavoniju gdje su uživali zaštitu mađarskih ili njemačkih velikaša, i to na područjima koja su bila izuzeta od vlasti hrvatskog bana.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

oblikuju općine. Tako su, među prvima, osnovane evangeličke općine u Novom Selu kraj Vinkovaca, Križevcima i u nekim mjestima Prekmurja. Istodobno su u južnoj Ugarskoj crkve i općine nastale u nekim mjestima u Bačkoj i Banatu. O snažnom širenju pokreta tijekom 19. stoljeća govore podaci o utemeljenju evangeličke crkvene općine diljem Srijema, Slavonije i drugih dijelova Hrvatske.4 Samostalni Hrvatskoslavonski seniorat osnovan je 1901. godine. Bila mu je priključena većina crkvenih općina s područja Kraljevine Hrvatske. Gotovo istodobno se u hrvatskim krajevima pojavljuju i pentekostalci5 .

Nakon Prvog svjetskog rata, raspadom Austro-Ugarske Monarhije i stvaranjem na ovim prostorima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. Kraljevine Jugoslavije, utemeljena je Evangelička crkva Jugoslavije sa sjedištem biskupa u Zagrebu. Obuhvaćala je 8 seniorata, i to: banatski, bački, hrvatsko-slavonski, zagrebački, prekmurski, srpski, njemački i bosanski. Osim te Crkve osnovana je i Slovačka evangelička crkva sa senioratima bačkim, banatskim i srijemskim te Reformirana (kalvinska) crkva s hrvatsko-slavonskim, baranjskim, bačkim i banatskim senioratom.6

Kratak životopis Petera Dautermanna

Peter Dautermann se rodio u srijemskom mjestu Stari Jankovci, selu nedaleko od Vukovara, 24. travnja 1898. u njemačkoj evangelističkoj obitelji. Ime je dobio po ocu. Prvi Dautermannovi su se doselili u Hrvatsku iz Diemeringena, okrug Zabern, 1784. godine. U Stare Jankovce je otac Petera Dautermanna doselio krajem 19. stoljeća iz Crvenke. Peter u Bešku dolazi iz rodnog mjesta i tamo se 19. lipnja 1919. u mjesnoj Luteranskoj crkvi oženio s Magdalenom Gross. Nakon vjenčanja mladenci se vraćaju u Stare Jankovce gdje je Peter imao trgovinu mješovitom robom. U braku je 1920. rođeno prvo dijete koje je ubrzo umrlo. Do kraja te godine rođeno je drugo dijete, kćer Ida, koja umire nakon tri mjeseca od poroda. Dvije godine potom rodila im se kćer Hermina, a 1924. godine sin Emil, 1926. kćerka Mira, 1934. Eleonora, 1936. Lidija i 1941. godine kćerka Emilija. Budući da je Peter razvijao svoju gospodarsku djelatnost 1926. obitelj je preselila u Bosnu i Hercegovinu, tj. mjesto Derventu gdje je Peter imao sodaru. No, tu se nisu dugo zadržali jer je sodaru preselio u Vinkovce gdje 1928. kupio kuću u kojoj su živjeli do 1938. godine. Tu Peter 1933. prelazi u pentekostalce. Njegova supruga Magdalena prisjećala se prvog doticaja s pentekostalnim učenjem: „Božju riječ smo čuli kod njih prvi put za Božić 1932. godine. Bilo je to kod Petrova šurjaka, Mathiasa Griesfeldera, to jest muža Petrove sestre Katherine; u njegovoj

4 Juraj KOLARIĆ, Ekumenska trilogija, Zagreb, 2005., 445. 5 Eshatološki usmjerene kršćanske zajednice koje drže da su doživjele novi dolazak Duha svetoga i ponovo otkrile prave kršćanske karizme. Nakon reformacije javljaju se u Europi i posebno u Sjevernoj

Americi; novi protestantski pokreti kao što su baptisti, adventisti, nazareni, a posljednji među njima pentekostalci. (Vidi opširnije: Opći religijski leksikon…, n. dj., 705.)

6

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

dnevnoj sobi.“ Po svjedočanstvu „Gospod ih 1937. pozva da idu u Njegovo djelo“. Slijedećih šest godina obitelj je živjela u Novom Sadu.7

Naime, od rujna 1938. živjeli su u Novom Sadu gdje su unajmili kuću i živjeli s petero djece. Ostali su tu živjeti do pred kraj 1944. godine. Peter i njegov sin Emil unovačeni su u vojsku, ali je Peter ubrzo otpušten iz vojske zbog posljedica ranjavanja iz Prvog svjetskog rata. Sin Emil nikada se nije vratio; poginuo je. Peter Dautermann odlazi u Prekomorju gdje je do kraja rata evangelizirao. Budući da je obitelj Dautermann bila njemačkog podrijetla doživjeli su tužnu sudbinu toga naroda na ovim prostorima. Početkom prosinca 1944. partizani su odveli obitelji Dautermann u logor Bački Jarak. O tome je svjedočila Magdalena Dautermann: „Uskoro su u Novi Sad došli partizani i odveli nas u logor Bački Jarak. Bilo je to u subotu 2. prosinca 1944. godine, a narednoga dana, u nedjelju, oduzeli su mi Herminu i Miru. Bio mi je to najteži dan u životu. Nisam znala kamo ih odvode. Partizani su samo rekli da ih odvode na rad u Novi Sad, a ja i troje male djece ostadosmo sami.“ Kći Eleonora je umrla 23. listopada 1945. od upale mozga. Iako su Magdalena i Emilija dobile tifus, preživjele su. U logoru su Dautermannovi bili do 1946. kada su preostali članovi obitelji prebačeni u logor Gakovo. Te se godine Dautermann iz Prekomorja vratio u Novi Sad, ali ubrzo odlazi u Valpovo gdje je trebao obaviti krštenje. Vlasti nisu dopustile to krštenje pa je Peter uhićen. Osudili su ga zbog njegova rada na godinu i pol prisilnoga rada. Upućen je u Požarevac i na Božić 1947. pušten je iz logora. Sljedeće godine obitelj Dautermann, tj. Peter, Magdalena, Lidija i Emilija odvedeni su na pustaru Labudnjača kod Stapara. Hermina i Mira, ispostavilo se kasnije, poslane su na prisilni rad u SSSR. Zbog ozljede na Pustari Peter je završio na liječenju u Osijeku, a ostatak obitelji mu se pridružio na Božić te godine. Dautermannovi su živjeli u Osijeku do svog iseljenja u Njemačku 1955. godine. Iz Njemačke 1957. sa obitelji Peter seli u Kanadu, gdje do umirovljenja služi kao propovjednik u jednoj njemačkoj pentekostnoj crkvi. Umire u 82. godini u Torontu 21. ožujka 1980. godine.

Značenje Petera Dautermanna – kulturni rad

Značenje Petera Dautermanna u širenju protestantizma u Hrvatskoj je golemo; najzaslužnija je osoba za izlazak prve pentekostne pjesmarice Pjesme spasenja otisnute u Vinkovcima 1935. godine. Za pjesmaricu je sam preveo većinu pjesama. Knjiga sadrži 68 pjesama. U predgovoru spominje se pomoć Lahm i Wiegel, kao i ostalih marnih suradnika. Sljedeće godine je objavio i prvi pentekostni mjesečnik Put spasenja kojem je bio i urednik. Napisao je i knjigu Okrepljujuća dnevna mana ili pobožnosti za kršćanske domove. Prvi je dio izašao u Osijeku, bez naznake godine, a drugo izdanje u

7 Rene LAURENTIN, Karizmatička obnova u Katoličkoj crkvi: Njezina budućnost i moguće opasnosti,

Kršćanska sadašnjost: Zagreb, 1979.,. 63, 171.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Zagrebu 1965. godine. Istaknut je i kao prevoditelj vjerskih knjiga s njemačkog jezika na hrvatski; poznato je pet prevedenih naslova.8

Istodobno s kulturnim radom Peter Dautermann je evangelizirao baveći se aktivno pastoralnim radom. Uz prevodilački i spisateljski rad uređivao je časopise i mnoga druga izdanja. Iako je njegovo djelovanje i značenje poznato uskim protestantskim vjerskim krugovima nedovoljno je poznat hrvatskoj javnosti te je svojim radom, posebice na razvoju vjerskog pluralizma na ovim prostorima, zaslužio da ga se pomnije obradi i istraži.

Umjesto zaključka

Na temeljima koje je razvio Peter Dautermann danas pri Evanđeoskoj crkvi djeluje Evanđeoski teološki fakultet u Osijeku, Institut za mir i pravdu i Institut za reformacijska istraživanja, dok u Zagrebu djeluje Institut za duhovnu kulturu. Evanđeoska crkva u Hrvatskoj ima razgranato i vrlo utjecajno izdavaštvo. Tako nakladni zavod Izvori objavljuje brojne knjige, priručnike i multimedijske publikacije. Evanđeoska crkva izdaje tri časopisa: časopis Izvori, koji uz male promjene izlazi od 1957., prvo pod nazivom Pentekostna vijest, a 1980. mijenja ime u Izvori. Drugi časopis je Radost, kršćanski časopis za žene koji se bavi pitanjima žene i obitelji. I treći časopis Latica, časopis za djecu predškolske i mlađe školske dobi koji želi Bibliju približiti najmlađima. Evanđeoska crkva emitira tjedno u trajanju dvadeset minuta radijsku emisiju Izvori vjere.9 Evanđeoska crkva osnivač je ili suosnivač mnogih crkvenih i međucrkvenih pokreta. Za kraj, bitno je istaknuti i manifestaciju pod nazivom Tjedan kršćanske knjige koji se obilježava neposredno oko Dana reformacije. Bitan događaj je i dodjela Ekumenske povelje koju Evanđeosko-teološki fakultet dodjeljuje svake godine. Iz ovdje navedenoga vidimo da se Evanđeoska crkva u Hrvatskoj trajno zalaže za razvoj ekumenizma i za razgovor među brojnim religijskim zajednicama, što je jedan od najplemenitijih ciljeva, a u to sve su utkani rad i djelovanje Petera Dautermanna.

8 Isto, 78., 173. 9 J. KOLARIĆ, Ekumenska…, n.dj., 607

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Prilog

Bibliografija Petera Dautermanna

Put spasenja. Kršćanski mjesečni glasnik. Godina I. 1936. Vinkovci. Izdavač i odgovorni urednik Matija Baumgärtner; urednik Petar Dautermann. - 12 brojeva po 4 str. ; 29 cm. - T: Građanska tiskara, Vinkovci. Put spasenja. Kršćanski mjesečni glasnik. Godina II. 1937. Vinkovci. Izdavač i odgovorni urednik Matija Baumgärtner; urednik Petar Dautermann. - 12 brojeva po 4 str. ; 29 cm. - T: Građanska tiskara, Vinkovci. Put spasenja. Kršćanski mjesečni glasnik. Godina III. 1938. Vinkovci. Izdavač i odgovorni urednik Matija Baumgärtner; urednik Petar Dautermann. - 12 brojeva po 4 str.; 29 cm. - T: Građanska tiskara, Vinkovci. Put spasenja. Kršćanski mjesečni glasnik. Godina IV. 1939. Vinkovci. Izdavač i odgovorni urednik Matija Baumgärtner; urednik Petar Dautermann. - 12 brojeva po 4 str. ; 29 cm. - T: Farkaš i Dürbeck, Novi Sad ; Građanska tiskara, Vinkovci. Put spasenja. Kršćanski mjesečni glasnik. Godina V. 1940. Vinkovci. Izdavač i odgovorni urednik Matija Baumgärtner; urednik Petar Dautermann. - 12 brojeva po 4 str. ; 29 cm. - T: Farkaš i Dürbeck, Novi Sad. Put spasenja. Kršćanski mjesečni glasnik. Godina VI. 1941. Vinkovci. Izdavač i odgovorni urednik Matija Baumgärtner; urednik Petar Dautermann. - (?) brojeva po 4 str. ; 29 cm. - T: Frakaš i Dürbeck, Novi Sad. WASSERZUG-TRAEDER, Getrud: Biblijska studija. Prev. Peter Dautermann. (Veščica 1955). - 109 str. ; 20 cm. - R: (Veščica). PETRUS, Levi: Odgoj kršćanske zajednice. Preveo Petar Dautermann. Zagreb (KPC u

FNRJ) 1962. - 53 str ; 20 cm. - R: KPC Novi Sad. WALDVOGEL, R. Hans: Nebeska mana: za svaki dan. Prev. Petar Dautermann.

Zagreb (KPC u FNRJ) 1963. - 48 str. ; 14 cm. - R: KPC Novi Sad. DAUTERMANN, Petar: Okrepljujuća dnevna mana: ili pobožnost za kršćanske domove. (januar - juni). Zagreb (KPC u SFRJ) 1965. - /183/ str. ; 29 cm. - R: KPCO Novi

Sad. DAUTERMANN, Petar: Okrepljujuća dnevna mana: ili pobožnost za kršćanske domove. (juli - decembar). Zagreb (KPC u SFRJ) 1965. - /187/ str. ; 29 cm. - R: KPCO

Novi Sad.10

10 Sva bibliografija preuzeta iz rada: Franc KUZMIČ, Kronološki bibliografski pregled pentekostnog tiska u Jugoslaviji od 1936. do 1991.; u Kairos: Evanđeoski teološki časopis, Vol.1 No.2 October 2007.

Dostupno na http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=38524

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 163-170 Branislav MILIČIĆ, prof.: Značaj obitelji Normann za gospodarski, društveni ...

Die Bedeutung von Peter Dautermann für die Verbreitung des Protestantismus in Kroatien (Besonderer Rückblick auf Slawonien und Syrmium)

Zusammenfassung

Die pentekostale Lehre fasste in den ersten Jahrzehnten des 20. Jahrhunderts im Königsreich Kroatien, Slawonien und Dalmatien Fuß, zuerst unter der deutschen Bevölkerung in Syrmium. Sie kam aus zwei Richtungen: aus Deutschland und aus den USA. Die Pentekostalen tauchten in Kroatien spontan auf, zuerst unter den deutschen Gläubigen der Evangelischen (Lutheranischen) und Reformierten (Kalvinistischen) Kirche, die neben den Gottesdiensten in ihren Mutterkirchen in besonderen, meistens privaten, Räumlichkeiten auch zusätzliche Stunden abhielten, welche sie in Bibelstudien, Gebeten, Chorgesang und sonstigem verbrachten. Das Selbständige Kroatisch-slawonische Seniorat wurde 1901 gegründet. Ihm waren die meisten Kirchengemeinden vom Gebiete des Königsreiches Kroatien angeschlossen. Fast zeitgleich mit den kroatischen Königen erscheinen auch die Pentekostalen.

Peter Dautermann (geboren in Stari Jankovci bei Vukovar, am 24. 4. 1898 – gestorben in Toronto, Kanada am 21. 3. 1980) wurde in einer deutschen evangelischen Familie geboren, die Ende des 19. Jahrhundertes aus Crvenka nach Stari Jankovci siedelte. Die ersten Dautermanns siedelten aus Diemeringen, Bezirk Zabern, im Jahre 1784 nach Kroatien. Die kraftvolle kulturelle, pastorale Arbeit verrichtete Peter Dautermann in der Zwischenkriegszeit, ab 1935, und in der Nachkriegszeit bis 1965. Seine Bedeutung für die Verbreitung des Protestantismus in Kroatien ist groß; er ist die meistverdienstete Person für das Erscheinen des ersten pentekostalen Gesangbuches Pjesme spasenja (Lieder der Erlösung) gedruckt in Vinkovci 1935. Im kommenden Jahr veröffentlichte er auch das erste pentekostale Wochenblatt Put spasenja (Weg der Erlösung) dessen Redakteur er auch war. Er schrieb auch das Buch Okrepljujuća dnevna mana ili pobožnosti za kršćanske domove (Kräftigendes Tagesmanna oder Andachten für christliche Heime). Der erste Teil erschien in Osijek, die zweite Ausgabe in Zagreb 1965. Bedeutend ist er auch als Übersetzer von religiösen Büchern aus der deutschen in die kroatische Sprache; bekannt sind fünf übersetzte Titel.

170

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 171-218 KNIŽEVNOST, UMJETNOST, ZNANOST

KNJIŽEVNOST, UMJETNOST, ZNANOST Literatur, Kunst, Wissenschaft

172