Augustin LUKAČEVIĆ, dr. iur. Dvadeset jezičnih pojmova pod povećalom ........................................................................3

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

bolestan. Cijeli je slučaj prerastao u veliku političku aferu zbog različitih implikacija vezanih uz atentatorovo zdravlje, pa je komesar Cuvaj od dr. Wickerhausera zatražio pojašnjenje stava Zbora liječnika. Naime, vlasti su namjeravale poduzeti oštre mjere protiv neposlušnih liječnika i već su provele istragu, ali na kraju nitko nije kažnjen što je pripisano isključivo Wickerhauserovom utjecaju. Čak štoviše, bolnica Milosrdnih sestara dobila je po zaključenju primirja Prosekturu javnih zdravstvenih zavoda grada Zagreba.65 Bio je to posve neočekivani obrat, pojedinosti kojega su do danas ostale skrivene.

O privatnom životu i karakteru

Privatni život dr. Teodora Wickerhausera slabo je poznat, jer su pretpostavljam i njegovi učenici malo toga osobnoga znali o njemu. Poznato je tek da se 1887. god. oženio rođenom sestričnom Marijom Petras66, kćerkom podpukovnika u prvoj banskoj regimenti, o kojoj se navodi tek da je bila vesele čudi i dobra srca, te da je svome suprugu uredila ugodan, lijep i topao dom. Pružala mu je shvaćanje i razumjevanje kada se «izmučen poslom i zvaničnim brigama» vraćao kući. U braku su rođene dvije djevojčice – Anka i Dora, no nije poznato kada. Nažalost, Anka je kao šestogodišnjakinja umrla od difterije, a jedino što je otac mogao učiniti bilo je izvesti traheotomiju kako bi joj olakšao umrijeti. Moguće je da se to dogodilo u razdoblju o kome je govorio M. Čačković prilikom proslave 25-ogodišnjice osnutka Zbora liječnika. Govoreći o svome učitelju napisao je kako mu je još uvijek nakon dugog niza godina u pamćenje jasno urezana slika mrkog i blijedog Wickerhausera kako smireno i ledeno izvodi operaciju vlastita djeteta da bi mu olakšao disanje. Od smrti djeteta sličnijega mu vanjštinom i karakterom, Teodor se Wickerhauser vjerojatno nikada nije oporavio, iako je od srca volio mlađu kćer.67 Nakon što mu je supruga umrla 1926. god. o Wickerhauserovom se kućanstvu brinula kćerka Dora, koja ga je njegovala do kraja života. Dora se udala u obitelj Holjac i iz te je veze poteklo dvije djece, od kojih je jedno Sena udana Delorko. Posljednjih nekoliko godina života Teodor je Wickerhauser bio dvostruki «vanredno nježni i brižljivi pradjed» Marina i Jasnice Delorko. Zlosretnom igrom sudbine doživio je smrt prvorođenoga unuka, što ga je teško pogodilo, pa je ubrzo zatim i preminuo. Naime, dotični je unuk proveo godinu i pol dana u logoru Jasenovac, gdje su ga zatvorile ustaše, ali je «svirepo» ubijen par dana nakon što su djedu obećali pomilovati ga i pustiti kući. Shrvani Wickerhauser «Kao uvijek, nije dao oduška svojoj

65 Bartul Matijaca, «Iz povijesti psihijatrijske bolnice «Vrapče» (prigodom 120-godišnjice izgradnje bolnice)», Zaprešićki godišnjak. Za grad Zaprešić i općine Brdovec, Bistra, Dubravica, Luka, Marija

Gorica i Pušća 7 (1997.), 259-260; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470; Durst, «Prof. dr. Teodor

Wickerhauser», 38; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 82. 66 Marijinom sestrom oženio se Wickerhauserov učitelj kirurgije dr. Josip Fon. 67 Čačković, Spomenica, 10.

boli mnogim riječima, samo je rekao uhvativši se obim rukama za glavu: “Zašto sam morao to doživjeti, zašto me smrt nije prije snašla.”.».68

Čini mi se da je Miroslav pl. Čačković uistinu dobro ocrtao Wickerhauserov karakter, jer kaže da su ga krasile ljubaznost, uslužnost i prijaznost prema svima, da je bio sklon onima koje pozna, «…ali ima jedna granica, koju je težko preći». Trebalo mu je pružiti «…mnogo dokaza odanosti i prijateljstva, dok dozvoli pogled u njegovu nutrašnjost, dok povjeri ono, što ga pritišće i ono što ga boli.».69

U zreloj dobi T. je Wickerhauser imao samo jedan hobi – lov. Tu naizgled nespojivu ljubav prema ubijanju s jedne strane i spašavanje ljudskih života s druge strane učenici su pravdali ovako: «Nije on strijelac, kojemu je glavni cilj, da ubije što više divljači, već on polazi u lov radi njega samoga, radi naravi.». Posebice je volio tzv. visoki lov, gdje je lovac mogao savladati lovinu tek uz znatnu dozu lukavosti i spretnosti, te poznavanjem navika i osobnosti svake pojedine životinje o čemu je pribavio veliku i bogatu lovački biblioteku. Svake je godine provodio dva tjedna godišnjega odmora u lovu. Išao je u lov na divokoze i veprove, dok je u Gorskom kotaru lovio tetrijebe, a male kokote u Slovenskim Alpama. Učenici svjedoče da je njihov učitelj postajao blagorječiv samo kada je govorio o lovu i tada je «ozbiljan i mučaljiv čovjek» otvarao svoju čistu pjesničku dušu. Kažu da ga je bilo milina slušati kada je pričao o ljepotama prirode i svojim lovačkim dogodovštinama.70

Čačković kaže: «Wikerhauser je do skrajnosti savjestan i strog prema samomu sebi, te svoje dužnosti rado i pripravno izpunja. Posla mu nije nikada previše, te nije bilo da bi pokazao zlovolju ili nestrpljivost, ako se nakupi posla preko reda. … Podčinjenima nikada ne pokazuje glavara, već njegova moćna individualnost čini, da ga svatko rado priznaje glavom i podvrgava se njegovoj odredbi i odluci.».71

Pozitivni primjer šefa odjela slijedili su svi zaposlenici bez obzira jesu li bili liječnici, časne sestre ili bolničari, nastojeći što bolje obavljati službu. Wickerhauser je bolnicu smatrao svojim glavnim poljem rada i za taj posao nije tražio niti slave niti publiciteta. Taj dio njegova karaktera očituje se u prepuštanju primata A. Grossichu za dezinfekciju jodnom tinkturom, s time što se Wickerhauser odlučno opirao ikakvome traženju prioriteta na što su ga učenici vjerojatno nagovarali. Svoje metode nije publicirao, ali je navodno bio vrlo sretan kada je nekome od njih mogao prepustiti publiciranje zanimljivih slučajeva. Čini se da mu materijalna dobit nije bila bitna, jer

68 «Teodor Wickerhauser (osmrtnica)», Vjesnik 6 (1946.), br. 278, 15. 3. 1946., 6; Durst, «Prof. dr. Teodor

Wickerhauser», 38, 39. 69 Čačković, Spomenica, 19. 70 Čačković, Spomenica, 10-11; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38. 71 Čačković, Spomenica, 18. VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

je u privatnu ordinaciju primao i one, koji mu nisu mogli platiti, ali su dobro poznavali «...njegovu dobrotu i njegovu pripravnost svakome pomoći bez ikakve odštete».72 Kažu da je bio «Pošten i čestit, nesebičan do skrajnosti, otmjena karaktera, uslužan i požrtvovan, a nepokolebljiv u svojim nazorima o moralu i onom, što je pravo i pravedno, nije se žacao i na odlučujućim mjestima podignuti svoj glas za pravednu stvar.». Ukoliko se drugi nisu slagali s njegovim mišljenjem, on se povlačio bez nastojanja da druge prikloni sebi, ali nije odstupao od svojih stajališta.73 Opisali su ga sljedećim riječima: «Miran i trijezan čovjek, napredan, vješt i savjestan liječnik, čist i strog značaj, dobra, plemenita i nesebična duša, odan i vjeran drug i prijatelj, mio i brižan suprug i otac… I zato on u svim krugovima uživa neograničeno povjerenje, štovanje i ljubav, zato je njegova riječ o njegovo mnijenje u svakoj prilici nepobitno vrijedi.».74 Wickerhauserov način rada davao je neprijepornu prevagu prilikom medicinskih rasprava, koje su se znale razviti među njegovim učenicima, godinama nakon što to više nisu bili. Unatoč žustrini rasprave, bilo je dostatno doći do zaključka «tako je radio Wickerhauser» i svaka je rasprava prestajala.75 Principijelnost je bila sastavni dio njegova karaktera, a kao primjer navodi se odstupanje iz Komisije za nostrifikaciju liječničkih diploma, koja je postojala u Zagrebu prije osnutka Medicinskoga fakulteta. Iako je rad Komisije bio uglavnom formalnoga karaktera, jer su pristupnici većinom dolazili sa fakulteta u Austriji ili iz Budimpešte, problemi su se javljali ukoliko su dolazili sa fakulteta izvan AustroUgarske Monarhije. Tako je Komisija jednom prilikom jednoglasno odbila priznati diplomu stečenu u Švicarskoj, jer pristupnica nije imala maturu klasične gimnazije, ali joj je ban unatoč tome nostrificirao diplomu. Na idućoj se sjednici nije pojavio dr. Teodor Wickerhauser, a kada su ga upitali zašto samo je kratko rekao: «Ja više neću doći. Kad ban može protiv nas nostrificirati diplomu, onda to može i bez nas.».76

Dr. Teodor Wickerhauser dobio je niz priznanja za svoj dugogodišnji predani rad na unapređenju kirurgije u Hrvatskoj, osnivanju ustanova i obrazovanju mladih kadrova. Javnost mu je pokušala dati mnogo više počasti negoli ih je on želio primiti.77

Tako je 1914. god. izabran za počasnoga člana Zbora liječnika, god. 1915. dobio je kao prvi i jedni liječnik u Hrvatskoj naslov dvorskoga savjetnika. Izabran je za začasnoga člana Jugoslavenskoga društva za operativnu medicinu, dok mu je Jugoslavenska

72 Čačković, Spomenica, 18; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 36. 73 Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38. 74 Čačković, Spomenica, 19. 75 Florschütz, «Wickerhauser kao kirurg», 14. 76 Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38. 77 Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470.

akademija znanosti i umjetnosti iskazala čast na glavnoj skupštini održanoj 5. srpnja 1928. god. izabravši ga za počasnoga člana Matematičko-prirodoslovnoga razreda. Dr. T. Wickerhauser bio je prvi liječnik, kojemu je kao medicinaru bila ukazana ta čast. Prigodom proslave 75-godišnjice života (1933.) postao je začasnim građaninom grada Zagreba, a 1968. god. po njemu je imenovana ulica, koja vodi od središta grada do Medicinskoga fakulteta.78 Iskazane počasti primao je sa zahvalnošću, ali mu je bilo strano «svako slavlje i isticanje njegovih vrlina». Učenici svjedoče kako mu je bilo «muka … izlaziti u javnost i lako mu je s očiju očitati želju pustiti ga u samoći, koju si sam stvara.».79

Nije se volio pojavljivati na skupovima organiziranima njemu u čast, bez obzira na prigodu, pa su mu učenici znali zatajiti prvi razlog okupljanja. Tako je postupio Miroslav pl. Čačković prilikom obilježavanja tisućite laparotomije izvršene na kirurškom odjelu u bolnici Milosrdnih sestara. Večer uoči zahvata pozvao je u Grandhotel sve bivše i trenutne suradnike dr. T. Wickerhausera, a samo je njemu zatajio pravi razlog okupljanja. Kada su se svi okupili, održao je poduži govor u kome je istaknuo važnost događaja čestitavši Wickerhauseru na takvom uspjehu u razmjerno kratkom vremenu, što su okupljeni popratili oduševljenim pljeskom. Naime, bilo je to vjerojatno 1903. god.80, dok su svega dvije godine ranije obilježili izvođenje 500te laparotomije.81 Tijekom govora Wickerhauserovo je lice postajalo sve ozbiljnije, a zatim se ustao i «…u vrlo kratkom govoru sa par riječi (podcrtala V.H.K.) se zahvalio završivši: “Ako je kod toga na meni kakova zasluga, onda mislim, da je ona u tom, što ih nije bilo još i više.”.»82 Nisam posve sigurna u značenje njegovih riječi, ali jako dobro ocrtavanju karakter T. Wickerhausera. Međutim, koliko god on skroman bio, upravo je zahvaljujući njemu taj zahtjevni zahvat postao rutinska stvar u Hrvatskoj.83

Bez obzira koliko mu je teško padalo pojavljivati se na svečanostima, ipak je došao na svečanu proslavu 25-ogodišnjice rada u bolnici Milosrdnih sestara, koju su mu učenici priredili 2. travnja 1910. god. u dotičnoj ustanovi. Međutim, bilo mu je

78 Dragutin Gorjanović, «Dr. Teodor Wickerhauser», Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 41 (1928.), 85-86; Hrvoje Požar i Rudolf Filipović (gl. ur.), 125 godina Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1866-1991 (Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 1991.), 101; Milan Moguš (gl. ur.), 140 godina Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 1861.-2001. (Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2001.), 111; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 82-83; Durst, «Prof. dr. Teodor

Wickerhauser», 38. 79 Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470. 80 Pričajući o anegdoti, kojoj je osobno prisustvovao, dr. F. Durst navodi da se zbila «pred cca 35 godina» (Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», 18), a kako je članak objavljen 1938. pretpostavila sam da je bilo tada. Ukoliko to nije točna godina, događaj se mogao dogiditi u sljedeće dvije godine, jer nakon 31. prosinca 1905. dr. Durst više nije bio na Wickerhauserovom odjelu (Čačković, Spomenica, 21). 81 Tanja Sušec, «Historical Review», Acta clinica Croatica 40 (2001.), 71. 82 Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», 18. 83 Medicinska enciklopedija, 6: 596.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

neugodno slušati hvalospjeve govornika o njegovim zaslugama za unapređenje bolnice do vrhunskih dosega. Zbog toga je nakon podužih prigodnih govora izrečenih od predstavnika vlade i grada, upravitelja reda, časnih sestara, ravnatelja bolnice i njegovih učenika tek kratko zahvalio na srdačnim riječima istaknuvši «…da njega samoga za razvoj bolnice zasluga ne ide, već da je to i zasluga svih onih, koji su mu kod toga svojim radom stajali uz bok.».84

Učenici su planirali javno proslaviti 75. rođendan dr. Teodora Wickerhausera, ali je slavljenik otklonio predloženo, pa su umjesto toga izašla samo tri kratka prigodna članka u Liječničkom vjesniku. Odbio je sudjelovati na javnoj proslavi 80. rođendana, ali je proslava ipak održana bez njega u velikoj dvorani Hrvatskoga liječničkoga doma, gdje se okupilo mnoštvo liječnika, te slavljenikovi prijatelji i rodbina. Umjesto slavljenika okupljenima je predstavljena prigodna spomen-slika. Svečanoj sjednici prisustvovali su predstavnici JAZU, Sveučilišta u Zagrebu, te dekani Medicinskoga, Veterinarskoga, Filozofskoga i Gospodarsko-šumarskoga fakulteta, koji su mahom bili njegovi učenici.85

Suvremenici svjedoče da je cijeli život bio «čil i zdrav, otporan do skrajnosti, neumoran, cijeli dan u pokretu i radu». Spominje se tek jedan slučaj oboljenja tijekom cijele karijere, toliko ozbiljan da nije mogao raditi. Bilo je to 1909. god. kada ga je na više mjeseci prikovao za krevet teški neuritis ischiadica zarađen u lovu u Gorskom kotaru. Ubrzo po ozdravljenju nastavio je raditi jednakim tempom kao i do tada, a za vrijeme Prvoga svjetskoga rata još i više.86

Zadnjih mjeseci života Teodor je Wickerhauser patio od lakih napadaja angine pectoris, ali je i dalje svakodnevno radio u privatnoj ordinaciji. Dana 11. ožujka 1946. god. pogodio ga je srčani infarkt od posljedica kojega je preminuo dva dana kasnije.87

O učenicima

Već bi izneseno o životu i radu dr. Teodora Wickerhausera bilo dostatno za stjecanje besmrtnosti, no unatoč tome njegova je najveća zasluga ostavljanje cijele plejade učenika. Mnogi od njih postali su vrsni kirurzi i sveučilišni profesori, te

84 «Dvadeset-petogodišnjica djelovanja dr. Teodora Wikerhausera.», Liječnički vjesnik 32 (4) (1910.), 162. 85 Vladimir Čepulić, Vatroslav Florschütz i Franjo Durst, Wickerhauser kao liječnik, kirurg i ginekolog prigodom 80-godišnjice života prof. dra Teodora Wickerhausera (Zagreb: Tisak «Tipografije» d. d., 1938.), 5. 86 Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 39. 87 Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 37.

začetnici novih grana kirurgije na zagrebačkim klinikama ili osnivači suvremenih kirurških odjela u većini bolnica Hrvatske i Slavonije.88

Od 31 učenika89 koliko ih je prošlo kroz njegov odjel do 1910. god., kada mu je povodom 25-ogodišnjice rada izdana Spomenica, suvremenici su smatrali da ih je čak 25 steklo «prvoklasan glas».90 Međutim, do današnjega je dana ostalo sačuvano malo o dosezima tih kirurga, jer se podaci o samo devetorici mogu naći u postojećim enciklopedijama i leksikonima. Svakako premalo, no nije to stoga što oni nisu učinili ništa bitnoga, već zato što je slabo istražena hrvatska medicinska prošlost, a to bi svakako valjalo promijeniti.

Dragutin Mašek došao je na Wickerhauserov kirurški odjel 1892. god. kao prvi u nizu učenika na odjelu. Studirao je medicinu u Grazu i Beču, gdje je i promoviran 1890. godine. Godine 1894. povjereno mu je vođenje novoosnovanoga Odjela za otorinolaringologiju i dermatovenerologiju, koji će voditi do 1919. god. kada se posvećuje obvezama vezanima uz rad Medicinskoga fakulteta, gdje je bio prvi prodekan, a 1923. i 1924. dekan. Unatoč širini rada Odjela, dr. D. Mašek uglavnom se bavio otorinolaringologijom, pa ga se danas smatra njenim utemeljiteljem u Hrvatskoj. Utemeljio je Kliniku za uho, grlo i nos 1921. god., što je bila prva takva samostalna ustanova na jugoistoku Europe. Na klinici su pod njegovim vodstvom do 1929. god. znanje stekli mnogi budući specijalisti, a radeći na Klinici uglavnom se bavio problemom gluhonijemosti, korozijom jednjaka i karcinomima grkljana. Bio je predsjednik Zbora liječnika (od 1913. do 1919.) i Zemaljskog zdravstvenog vijeća (1913. i 1914.), bio je među prvima liječnicima u Hrvatskoj, koji su shvatili socijalni karakter nekih bolesti, poput primjerice alkoholizma. Osnivač je trezvenjačkoga pokreta na ovim prostorima i bio je predsjednik Društva apstinenata u Hrvatskoj i Slavoniji, te Jugoslavenskoga saveza trezvenosti za koji je pokrenuo antialkoholičarski časopis.91

Miroslav pl. Čačković bio je najbliži Wickerhauserov suradnik, koji je radio uz njega od 1905. do 1914. kao primarij, a zatim ga je naslijedio vodeći odjel do 1928. godine. Na poticaj T. Wickerhausera osnovao je rendgenološki laboratorij u bolnici Milosrdnih sestara, a Ravnateljstvo bolnice na njegov je zahtjev 1905. god. kupilo prvi ikad otisnuti rendgenološki atlas iz 1900. god., koji se danas čuva u bolničkoj knjižnici. U početku karijere bavio se rendgenologijom, ali su mu rendgenske zrake

88 «Dvadeset-petogodišnjica djelovanja», 157-158; Čačković, Spomenica, 19; Čepulić, «Wickerhauser kao liječnik», 5; Florschütz, «Wickerhauser kao kirurg», 14; Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», 20;

Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser», 466; «Komemorativni sastanak», 74. 89 Imena svih učenika sa vremenom boravka na odjelu dr. T. Wickerhausera, te naslovi njihovih znanstvenih radova i javnih predavanja održanih do 1910. god. nalaze se u: Čačković, Spomenica, 20-32. 90 Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469. 91 Medicinska enciklopedija, 4: 429; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 83, 92; «Komemorativni sastanak», 73; Enciklopedija Jugoslavije, 6: 36; Hrvatska enciklopedija, 7: 126; Vujić, Hrvatski leksikon, 2: 76.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

oštetile zdravlje, pa se nastavio baviti tom granom medicine više konzilijarno te pišući stručne radove. Budući da je prvi uspješno izveo otvorenu masažu srca kao reanimacijski postupak smatra se začetnikom kardiokirurgije u Hrvatskoj. Obzirom da je bio jedan od osnivača Društva za spasavanje i njihov nadzorni liječnik od 1918. do 1929. god., smatra se zaslužnim za osnivanje službe Hitne medicinske pomoći u gradu Zagrebu. Bio je prvi dekan Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je predavao kiruršku propedeutiku i njegu bolesnika. Dugi niz godina uređivao je Liječnički vjesnik (od 1897. do 1917., te od 1929. do 1930.), bilo samostalno ili u suradnji s nekolicinom suradnika. Bio je izuzetno aktivan u svim vidovima socijalnoga, karitativnoga, prosvjetnoga i znanstvenoga života, pa je sukladno tome bio član brojnih građanskih te liječničkih društava u zemlji i inozemstvu. Između ostaloga, ostao je zabilježen i kao najplodniji publicist medicinskih tema svoga doba.92

Franjo Durst studirao je medicinu u Grazu, gdje je promoviran 1899. god., nakon čega je radio kao pomoćni liječnik na Wickerhauserovom kirurškom odjelu. Godine 1905. počeo je raditi u rodilištu bolnice Milosrdnih sestara, koje se nalazilo na staroj lokaciji u Ilici, a dvije godine kasnije postavljen je za predstojnika rodilišta te predaje na Primaljskoj školi u sklopu bolnice. Sa mnogo truda, muke, stručnosti i zalaganja preuredio je staru trošnu zgradu u funkcionalno rodilište, koje je udovoljavalo postojećim higijenskim propisima, pa je zgrada postala premalena za rastuće potrebe. Stoga se zalagao za izgradnju suvremenoga rodilišta, kasnije izgrađenoga u Petrovoj ulici, uz koje je 1921. god. osnovao sveučilišnu Kliniku za ženske bolesti i porođaje, koju je osobno vodio do 1952. godine. Bavio se napose problemima karcinoma i usavršavanjem tehnike carskoga reza. Po osnutku Medicinskoga fakulteta predavao je ginekologiju i vodio kliniku, a 1921. god. postao je redovni profesor. Budući da je pet godina radio na kirurškom odjelu pod nadzorom T. Wickerhausera prvi je u Hrvatskoj spojio operativnu ginekologiju s porodništvom, te se danas smatra utemeljiteljem suvremene ginekologije u Hrvatskoj. Bio je redovni član JAZU od 1952. god. i počasni član Zbora liječnika.93

Kurt Hühn došao je na Wickerhauserov odjel 1900. god., odmah po završetku studija medicine u Beču, da bi se ubrzo vratio u Beč na specijalizaciju u glasoviti Rendgenološki institut. Unatoč drugačijoj specijalizaciji 1904. god. preuzeo je vođenje Odjela oftalmologije u bolnici Milosrdnih sestara, prvi odjel te vrste u zemlji i najveći u ovom dijelu Europe, gdje je ujedno bio i obrazovni centar. Odjel je vodio do 1940. god.,

92 Belicza, «Urednici Liječničkog vjesnika», 76-77; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 84, 86;

«Komemorativni sastanak», 73; Medicinska enciklopedija, 1: 757; Enciklopedija Jugoslavije 2: 515; Hrvatska enciklopedija, 2: 643; http://knjiznica.kbsm.hr/pov.htm; http://www.kbczagreb.hr/klinike_i_zavodi/klinika%20za%20kardijalnu%20kirurgiju/povijesni%20pregled; http://www.hitna-pomoc-zg.hr/index.php/Osnutak-hitne-pomoai.html 93 Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 84, 92; «Komemorativni sastanak», 73; Medicinska enciklopedija, 2: 243-244; Enciklopedija Jugoslavije, 3: 181; Hrvatska enciklopedija, 3: 311; Vujić, Hrvatski leksikon, 1: 309.

a najviše se bavio trahomom, očnom tuberkulozom, te zdravstvenim prosvjećivanjem stanovništva na polju okulistike. Od 1923. do 1930. god. bio je predsjednik Liječničke komore za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje, a u isto je vrijeme bio delegat Zbora liječnika Hrvatske u Jugoslovenskom lekarskom društvu, te dopredsjednik istoga društva do 1931. god. kada je podnio ostavku. Od 1937. do 1945. bio je predsjednik Hrvatskog oftalmološkog društva, tijekom Drugog svjetskog rata bio je predsjednik Hrvatskoga Crvenoga križa, a od 1935. do 1940. god. obnašao je dužnost ravnatelja bolnice Milosrdnih sestara. Bio je počasni docent Karlova Sveučilišta u Pragu, gdje je 1919. god. habitirao za privatnoga docenta oftalmologije.94

Radovan Marković bio je prvi educirani pedijatar na cijelome slavenskome jugu Monarhije, jer je pedijatriju specijalizirao u Beču, gdje je i promoviran 1898. godine. Od 1900. god. radio je u bolnici Milosrdnih sestara, gdje je 1904. god. organizirao pedijatrijski odjel, prvi odjel te vrste u Hrvatskoj i Slavoniji, pa se danas smatra osnivačem hrvatske pedijatrije. Kako su u to vrijeme kod djece prevladavale zarazne bolesti, odjel je bio smješten u prizemlje paviljona za zarazne bolesnike. Posebno se bavio higijenom dječje dobi i njegom mališana, o čemu je napisao brojne članke i brošure. Borio se za poboljšanje narodnoga zdravlja, što se odražavalo u njegovim govorima održanima u Saboru Kraljevine Hrvatske i Slavonije, gdje je bio zastupnik kotara Velika Gorica od 1907. do 1918. godine. U Saboru je predložio novu osnovu Zakona o uređenju zdravstvene službe s ciljem uređenja modernoga sustava državne uprave. Uspješno se zalagao za provedbu Zakona o bolnicama, prema kojemu bi svaki liječnik u državnoj službi obavezno mora odraditi dvije godine bolničkoga staža i položiti stručni ispit. Tražio je da se bolničkim liječnicima osigura dolična plaća, kako bi bili što neovisniji od lokalne upravne i svojih bolesnika. Bio je povjerenik za zdravstvo Narodnoga vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba.95

Aleksandar Blašković studirao je medicinu u Pešti i Beču, gdje je i promoviran 1907. godine. Po odlasku s Wickerhauserova odjela u prvo je vrijeme radio u Osijeku, gdje je osnovao odjel za otorinolaringologiju i dermatovenerologiju. Nakon Prvoga svjetskoga rata vratio se u bolnicu Milosrdnih sestara, gdje je 1928. god. osnivao prvi samostalni urološki odjel u Hrvatskoj, koji je vodio do 1951. god., pa se danas smatra osnivačem urologije u Hrvatskoj. Još 1927. god. predavao je urologiju na Medicinskome fakultetu kao honorarni nastavnik, god. 1942. postao je izvanredni, a sljedeće godine redovni profesor. Njegov ugled bio je toliko velik da je Odjel urologije podignut 1944. god. u status Urološke klinike, ali im je već sljedeće godine status

94 Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 83-84; «Komemorativni sastanak», 73; Hrvatska enciklopedija, 5: 8; Vujić, Hrvatski leksikon, 1: 486. 95 Vladimir Dugački, «Dr. Radovan Marković prvi hrvatski pedijatar, zdravstveni prosvjetitelj i ministar zdravstva (Kneginjec, 1874. – Zagreb, 1920.)», Hrvatsko zagorje. Časopis za kulturu 11 (3-4) (2005.), 239-244; «Komemorativni sastanak», 73; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 84, 92; Medicinska enciklopedija, 4: 419; Hrvatska enciklopedija, 7: 82; Vujić, Hrvatski leksikon, 2: 68.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

ukinut. Bio je predsjednik Zbora liječnika Hrvatske od 1920. do 1923., te od 1925. do 1927. godine.96

Vatroslav Florschütz medicinu je završio u Innsbrucku 1904. god., a od 1. travnja 1906. god. bio je pomoćni liječnik na Wickerhauserovom odjelu. Od siječnja 1911. preuzeo je dužnost zamjenika voditelja kirurškog odjela u Osijeku, gdje ostaje do 1930. god. kada je imenovan za šefa kirurškoga odjela u Zakladnoj bolnici97 u Zagrebu, a zatim radi na Sv. Duhu. Bio je stručni konzultant banske uprave kod uređenja bolnice na Rebru, u Otočcu, Korenici, na Sušaku, u Senju i Splitu. Godine 1939. premješten je u bolnicu Milosrdnih sestara, gdje je vodio bivši Wickerhauserov odjel do 1946. god., a zatim je premješten na Sv. Duh, gdje ostaje do umirovljenja 1951. godine. U mirovini je radio kao konzilijarni kirurg u bolnici Milosrdnih sestara, te kao zdravstveni savjetnik u Domu zdravlja na Črnomercu, u kojemu drži predavanja liječnicima opće prakse, te je bio stručni konzultant za uređenje odjela za rehabiliticiju i fizikalnu terapiju. Svoje ratno iskustvo pretočio je u niz stručnih radova, a od 1943. do 1945. god. predavao je traumatologiju na Medicinskom fakultetu, pa se danas smatra začetnikom traumatologije u Hrvatskoj. Ujedno je jedan od prvih kirurga u Hrvatskoj, koji se odvažio rano operirati strijelne ozljede trbuha obzirom da je do tada jedina terapija bila mirovanje.98

Eduard Radošević postao je 1922. god. prvi profesor zubarstva na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je utemeljio katedru za stomatologiju i pripadajuću joj kliniku. Sve promjene na zubima nastojao je objasniti metodama fizikalne kemije, te je eksperimentalnim putem došao do spoznaje da je zubna caklina živa tvar, a ne mrtva, kako se uvriježeno smatralo, čime je u potpunosti promijenio poimanje fiziologije i patologije zuba. Osim toga, iznio je vlastitu teoriju o nastanku zubnoga karijesa.99

Srećko Šilović završio je studij medicine u Beču 1910. god., nakon čega dolazi raditi kao pomoćni liječnik na Wickerhauserov odjel. Obzirom da nije mogao naći trajno zaposlenje u domovini, otišao je 1912. god. u Brazil, gdje je radio kao liječnik opće prakse do kraja Prvoga svjetskoga rata. Godine 1920. vraća se na odjel dr. Franje

96 Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 87-88, 92; «Komemorativni sastanak», 73; Medicinska enciklopedija, 1: 466-467; Enciklopedija Jugoslavije, 1: 620; Hrvatska enciklopedija, 2: 170. 97 Zakladna bolnica skraćeni je naziv za Opću javnu zakladnu bolnicu pod državnom upravom, kako je glasio službeni naziv bolnice nakon njenoga podržavljenja 1918. god., a nekoć je to bila bolnica

Milosrdna braće (Vladimir Dugački, «Zagrebačka Zakladna bolnica na Harmici (Jelačićevu trgu), 1804.-1931. Ususret 200. obljetnici», Gazophylacium. Časopis za znanost, umjetnost, gospodarstvo i politiku 8 (3-4) (2003.), 77). 98 M. Grujić, «In memoriam prim. dr. Vatroslav Florschütz», Liječnički vjesnik 89 (1967.), 353-354;

Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 86, 92; «Komemorativni sastanak», 73; Enciklopedija Jugoslavije, 3: 346; Hrvatska enciklopedija, 3: 684; Vujić, Hrvatski leksikon, 1: 354. 99 «Komemorativni sastanak», 74; Hrvatska enciklopedija, 9: 163; Vujić, Hrvatski leksikon, 2: 344.

Dursta specijalizirati ginekologiju, te je 1935. god. postao voditelj ginekološkog odjela u sanatoriju društva «Merkur», koji je i osnovao. Početkom Drugoga svjetskoga rata smijenjen je s dužnosti voditelja odjela, ali je i dalje ostao raditi u bolnici do 1943. god., kada prelazi na oslobođeni teritorij i aktivno djeluje u sklopu vojnoga saniteta. Tijekom Drugoga svjetskoga rata bio je izabran za vijećnika ZAVNOH-a, da bi nakon rata postao pomoćnik Ministra narodnoga zdravlja za područje Hrvatske, te je radio na obnovi sustava javnoga zdravstva.100

Filip Jurčić ostao je duže vrijeme na odjelu u bolnici Milosrdnih sestara u Zagrebu, ali je potom otvorio privatni sanatorij kako bi udovoljio potrebama stanovnika grada, jer se u zagrebačkim bolnicama počela osjećati kronična nestašica kreveta.101

Brojni su kirurzi otišli s Wickerhauserova odjela u bolnice izvan Zagreba, gdje su uspješno organizirali kirurške odjele ili su modernizirali postojeće. Tako je Pavao Ćulumović102 otišao raditi u Ogulin i Bjelovar, a zatim se vratio u Zagreb kao specijalist internist. Preuzeo je upravu Zakladne bolnice, koju je uzdigao na visoku razinu, te je organizirao kao nastavnu bazu budućih internista. Ivan Maixner otišao je raditi u Varaždin, Dragutin Barković u Sisak, Josip Benčević103 u Slavonski Brod, Kosta Mladenović u Novu Gradišku, Petar Zec u Gospić, Dušan Jurinac u Vinkovce, Dragutin Mance u Ogulin, Milan Čačinović u Viroviticu, gdje ga nasljeđuje Gjuro Butorac, dok su Milan Crlenjak i Kornel Tauszk otišli u Zemun, gdje ovaj potonji ubrzo stječe glas vrhunskoga operatera te mu dolaze bolesnici iz Beograda i Srbije.104 U kakvim su prilikama dotični radili najbolje svjedoči sjećanje jednoga od njih, koji je smatrao kako će se Wickerhauserova veličina moći istinski spoznati tek kada se shvati u kakvim su uvjetima vršene uspješne operacije po provincijskim bolnicama. Radili su: «U nekakvoj sobetini s jednim ili najviše dva obična prozora, a osvjetljenoj petrolejskom lampom, uz nepotpun i izanđali instrumentarij, gdje od

100 «Komemorativni sastanak», 73; Belicza, «Urednici Liječničkog vjesnika», 78. 101 «Komemorativni sastanak», 73. 102 Dr. Pavao Ćulumović (Sv. Juraj kraj Senja, 1868.-1963., Zagreb) studirao je medicinu u Grazu, gdje je promoviran 1893. godine. Bio je ravnatelj i primarij Županijske bolnice u Ogulinu od 1895. do 1909., a zatim je do umirovljenja 1934. bio ravnatelj Zakladne bolnice u Zagrebu. Od 1922. predstojnik je internoga odjela bolnice. Prvi u Hrvatskoj uveo je sustavnu laboratorijsku dijagnostiku u bolničku praksu, a istaknuo se i kao medicinski pedagog. Od 1932. do 1935. bio je predsjednik Zbora liječnika, u kojemu je njemu u čast ustanovljena nagrada za ostvarenja u znanstvenoj medicini. (Hrvatska enciklopedija, 2: 716; Vujić, Hrvatski leksikon, 1: 226) 103 Dr. Josip Benčević (Brod na Savi, 1890.-1976.) bio je voditelj kirurškog odjela Gradske bolnice u Brodu na Savi od 1920. do 1931., a zatim do 1941. Zakladne bolnice u Osijeku, gdje modernizira kirurški odjel te 1938. osniva Stanicu za naknadno liječenje ozlijeđenih. Bio je to prvi kirurški rehabilitacijski centar na području Jugoslavije. Od 1941. do 1946. predstojnik je kirurškog odjela bolnice Sv. Duh u

Zagrebu, a zatim se vraća u Osijek, gdje do 1955. vodi kirurški odjel. U Osijeku 1950. osniva Stanicu za transfuziju krvi. (Vujić, Hrvatski leksikon, 1: 84) 104 «Komemorativni sastanak», 73-74; Čačković, Spomenica, 20-21.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

sterilizatora pa sve do irigatora ništa nije bilo ni kompletno ni sasvim u redu, sam i bez ikakve stručne pomoći... Nije pretjerano, ako se kaže, da se u takovim prilikama mogu i umiju snaći samo učenici specijalnih učitelja i škola.».105

Svi Wickerhauserovi učenici osjećali su prema učitelju duboku zahvalnost, iskrenu odanost te neograničeno poštovanje prema njegovoj ličnosti i požrtvovnom, neumornom i nesebičnom radu za druge. Prema njihovim vlastitim riječima, za vrijeme naukovanja bila im je «ucijepljena volja za rad, marljivost i besprikorno vladanje te njegovim primjerom naučena skromnost i samodisciplina». Učitelju je pak bila draga «odanost njegovih učenika i suradnika, veselio se iskreno njihovom napretku», a učenici su bili svjesni da će mu obzirom na njegovu osobnost dati najprimjereniji spomenik isključivo svojim radom i napretkom.106

Međutim, bili su svjesni da će prolaznost vremena izbrisati Wickerhauserove zasluge u izgradnji suvremene hrvatske kirurgije, jer je njihov učitelj bio specifičnoga karaktera i karizme. Stoga pomalo rezignirano zaključuju: «Misli moguće je fiksirati. Ton moguće je fiksirati. Sliku je čovjeka moguće dati. Moguće je i danas već i kretnje čovjeka ovjekovječiti - ali kako da se ovjekovječi onaj raport što nastaje između bogomdanoga liječnika i njegovih bolesnika, između bogomdanoga učitelja i njegovih učenika.»107 A upravo se to dogodilo.

ZAKLJUČAK

Teodor Wickerhauser svojim je radom ostavio neizbrisiv trag u povijesti hrvatske medicine, jer je tijekom dugogodišnjega aktivnoga bavljenja kirurgijom odgojio niz vrsnih stručnjaka. U njihovim se radovima zrcali učiteljevo znanje i vještina, koja je bila na razini vrhunskih europskih klinika, te su učitelj i učenici zajedno postavili temelje suvremenoj kirurškoj znanosti na području Hrvatske. Svojom vrsnošću postavili su standard za kirurške odjele u bolničkim ustanovama širom zemlje nastojeći prenijeti stečeno znanje na mlađe naraštaje, onako kako su i sami učeni. Uz to, Teodor je Wickerhauser aktivno sudjelovao u osmišljavanju triju najvažnijih zdravstvenih ustanova– nove bolnice Milosrdnih sestara na Vinogradskoj cesti (druge bolnice po veličini u Hrvatskoj), bolnice Crvenoga križa tijekom Prvoga svjetskoga rata (najveće bolnice te vrste u zemlji), te Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

105 Zec, «Refleksije», 544. 106 Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser», 466; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 37, 38;

Čačković, Spomenica, 6; «Dvadeset-petogodišnjica djelovanja», 159. 107 Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

Dr. Theodor Wickerhauser – Lehrer der Lehrer anderer

Zusammenfassung

Theodor Wickerhauser wurde im Jahr 1858 in Zagreb, in einer aus Österreich stammenden Soldatenfamilie geboren und war der älteste Sohn von vier lebenden Kindern. Wegen schlechten Vermögensverhältnissen war die Familie nicht in der Lage, ihn zum Medizinstudium ins Ausland zu schicken, so begann er sein Naturwissenschaftsstudium an der Universität von Zagreb. Durch Zufall gelang es ihm zum Medizinstudium nach Graz zu kommen, wo er 1883 auch promoviert wurde. Obwohl ihm angeboten wurde, als Assistent an der chirurgischen Klinik von Prof. Eduard Albert in Wien zu arbeiten, kehrte Wickerhauser sofort nach Zagreb zurück und übernahm den Dienst des Hilfsarztes an der Außenabteilung von Dr. Josip Fon im Krankenhaus der barmherzigen Brüder Zagreb, wo er bis zum 1. April 1885 bleibt, als er denselben Dienst im Krankenhaus der barmherzigen Schwestern übernimmt. Nicht mal 5 Jahren später (am 1. Januar 1890) wurde er zum Primarius der neugegründeten Außenabteilung ernannt, welche das Gebiet der Chirurgie, Otorhinolaringologie, Okulistik und Dermatovenerologie deckte. In diesem Dienste blieb er bis zur formellen Kündigung am 4. Januar 1919, was ihn zu einem der am längsten an derselben Abteilung dienenden Primarien in Kroatien macht. Eigentlich verließ er das Krankenhaus der barmherzigen Schwestern mit dem Ausbruch des Ersten Weltkrieges, weil das Krankenhaus der Gesellschaft des Roten Kreuzes eingerichtet werden sollte, da die genannte Gesellschaft mit der Versorgung der Verwundeten beauftragt wurde. Gegen Ende des Krieges widmete sich Wickerhauser der Gründung der Medizinischen Fakultät, aber er befasste sich ausschließlich mit den organisatorischen und administrativen Geschäften bis zu seiner Pensionierung 1924 wonach er nur in seiner eigenen Privatpraxis arbeitete.

Wickerhauser praktizierte fast bis zum letzten Atemzug aktiv Chirurgie (er verstarb im Jahre 1946), was bei seinen Zeitgenossen Verwunderung und Bewunderung auslöste, weil dazu, nach ihrer Meinung, nur er fähig war. Er hinterließ zahlreiche vorzüglich ausgebildete Chirurge, die entweder zu Anregern neuer Zweige der Medizin in Kroatien oder Gründer moderner chirurgischen Abteilungen in den Krankenhäusern landesweit wurden.

Schlüsselworte: Theodor Wickerhauser, Chirurgie, chirurgische Schule in dem Krankenhaus der barmherzigen Schwestern in Zagreb, die Medizinische Fakultät in Zagreb

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE

znanstvena savjetnica Hrvatski institut za povijest – Zagreb, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, Republika Hrvatska

Josip Knobloch i uređenje slivnog područja Vuke

Autorica se u radu bavi inženjerom Josipom Knoblochom koji je svojim projektom ostavio traga u rješavanju problema suvišnih voda dravsko-dunavskoga područja, tj. slivnog područja rijeke Vuke. Opisala je i prilike u gradu Osijeku krajem 19. stoljeća te prve opsežne regulacijske radove na Dravi u vrijeme kada je Knobloch živio i djelovao u Osijeku.

Ključne riječi:

inženjer Josip Knobloch, Osijek, gospodarstvo, slivno područje, rijeka Vuka, dravsko-dunavsko područje

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

Uvodne napomene

Ovaj je rad svojevrstan nastavak objavljene teme vezane za značenje Ivana Nepomuka Spannbauera, inženjera i ekonomiste, koji je kao civilni inženjer radio na području Slavonije. Spannbauerovo značenje je u tome što je 1871. izradio projekt odvodnje na području Srijemske i Virovitičke županije i projekt za uređenje Vuke i slivnog područja te rijeke. Njegov projekt objavljen je na njemačkom jeziku 1876. u knjizi prevedenog naslova „Odvodnja sa slavonske Dravsko-dunavske nizine“. Na temelju Spannbauerovog projekta i zakona donesenog te godine utemeljena je pet godina potom Zadruga za regulaciju rijeke Vuke te od tog vremena počinju značajni radovi na odvodnji toga kraja.1

Pri tim radovima je i inženjer Josip Knobloch dao značajan obol u rješavanju problema suvišnih voda dravsko-dunavskoga područja koja se očitovala u izradi prijedloga provedbenog projekta sustavne regulacije Vuke, rijeke koja je najveći slavonski vodotok.Vuka je jedna od najdužih pritoka Dunava. Izvire kod Paučja, u krajnjem jugo-istočnom dijelu Krndije, a utječe u Dunav kod Vukovara. Zbog izuzetno malog pada u Vuki prevladava mehanizam voda donjeg i srednjeg toka. Porječje te rijeke smješteno je u jugozapadnom dijelu Panonske nizine, odnosno u istočnom dijelu savsko-dravsko-dunavskog međuriječja. Vuka ima najviši vodostaj i proticaj u razdoblju otapanja snijega, tj. u kasno proljeće i kasno ljeto kada porječje Vuke dobiva i najveće količine oborina.2 Iako je regulacija Vuke imala dugu povijest ipak ozbiljno poticanje radova provedbenog projekta regulacije najsnažnije je od 60-ih godina 19. stoljeća pa nadalje. U tom vremenskom razdoblju provodili su ih inženjeri Aleksandar Nagy, Fridrich Wilhelm Toussaint i Ivan Nepomuk Spannbauer. Doduše, zbog prevelikih troškova čitava osnova projekta tijekom izrade prijedloga tog provedbenog projekta suzila se na regulacijske radove Vuke i čišćenje Kolođvar-bobotskog kanala, kao glavnih recipijenata.3

U Knoblochovo vrijeme Osijek, Drava i slivno područje Vuke

Inženjer Josip Knobloch dolazi u Osijek najvjerojatnije 1884. na poziv Društva za regulaciju rijeke Vuke da izradi projekt uređenja i regulacije te rijeke. Dolazi u vrijeme kada već oblikovana kapitalistička privreda i građansko društvo izravnije izražavaju različite interese na privrednoj sceni uz shvaćanja o potrebi istaknute uloge etatističkog činitelja (države) u poticanju težnji i ostvarenju uspona i afirmacije

1 Vidi opširnije: Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, „Ivan Nepomuk Spannbauer i njegovo značenje za odvodnju osječkoga kraja“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice / VGD 2008 Jahrbuch, 117-126. 2 Josip BÖSENDORFER, „Istočna granica Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savskodravskom interamniju“, Rad JAZU, knjiga 286, Zagreb, 1952., 145, 146.; Andrija BOGNAR, „Na vukovarskoj lesnoj zaravni“, Vukovar, vjekovni hrvatski grad na Dunavu (gl. urednik Igor Karaman),

Zagreb, 1994., 25, 33, 34. 3 Z ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, „Ivan Nepomuk Spannbauer…“, n. dj., 119-124.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

građanskih snaga u privredi i društvu uopće. To je vrijeme kada se među istaknutim predstavnicima osječkih, tj. slavonskih, odnosno hrvatskih poduzetničkih slojeva javlja i spoznaja da regulacija, tj. uređenje vodenih prometnica te izgradnja suhozemnih, tj. cesta i željezničkih pruga na pravcu prema Jadranu (od Zagreba i ostalih dijelova sjeverne Hrvatske do sjevernoprimorskih i dalmatinskih luka), imaju bitno značenje za jedinstvenost hrvatskog gospodarskog i političkog razvoja. To je i vrijeme završenog prilagođavanja kod mnogih slavonskih i srijemskih veleposjeda koji su utemeljili i proširili kapitalističku poljoprivredu. Doduše, život i rad stanovništva Slavonije, pa tako i Osijeka, ostaju bitno uvjetovani tradicionalnim društvenim odnosima. To je i vrijeme kada je regulacija Drave bila prijeko potrebna jer je rijeka od gornjega toka valjala krupni šljunak i dovaljivala do ušća množinu pruća, brzi tok rijeke stvarao je sprudove, riječne otoke i obalne nanose. Tog materijala ostaje i na dnu što je prilikom niskoga vodostaja prepreka sigurnoj plovidbi. Da se stvore uvjeti za sigurnu plovidbu parobroda Dravom, regulacijski su radovi uključivali čišćenje korita te odtok suvišnog materijala koji rijeka dovalja. „Regulatornom osnovom“ i izvršenim radovima nije se smjela stvoriti preuska širina rijeke kako ne bi dobila odviše veliku brzinu kojom bi se ugrozile obale, odnosno građevine koje su se podizale duž obala. Način regulacije rijeka, odnosno način podizanja građevina, ovisio je o mjesnim okolnostima, geološkom stanju riječnoga predjela, zatim o padu rijeke, o kakvoći, veličini i množini materijala koji voda nosi, doplavljuje ili taloži, zatim o trajanju vodostaja i o razmjeru količina visoke i niske vode. Ali glavni nedostatak Drave bio je rascijepano i promjenjivo korito nastalo zbog visokih voda, valova i snage vode. Sve je to razaralo obale, koje su bile uglavnom neutvrđene. Drava, kao i većina rijeka, imala je prigodom pada vode vrlo različitu širinu, mnogobrojna prudišta, pa bi za sljedećih visokih voda rijeka čak napuštala staro korito, otkidala obalu, otplavljivala prudišta, te „tu igru“ neprestano ponavljala.4

U Knoblochovo vrijeme plovidba Dravom bila je važna i za trgovanje u istočnom i jugoistočnom smjeru, posebice prema Istanbulu koji bijaše jedno od važnih tržišta i hrvatske trgovine. Iz Istanbula su brodovi otpremani prema Dunavu, pa Dunavom do Drave i Dravom u Hrvatsku i Slavoniju dopremali svilu i drugu finu i skupocjenu robu, a odvozeći odavde žito, kožu, vunu i druge proizvode. Važna je bila trgovina morskom i kamenom solju. Morska i kamena sol dovozila se sa skladišta iz Ljubljane i Modruša u Slavoniju, posebice u Osijek gdje je bila glavna pretovarna postaja odakle se sol otpremala u Ugarsku, istočne zemlje i drugamo. Promet robom u cjelini

4 Kamilo FIRINGER, “Rijeka Drava kao činilac gospodarskog razvoja Slavonije”, Zbornik radova simpozija Kombinat Belišće kao činilac privrednoga razvoja, JAZU, Osijek 1980., 152.; Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje HDA), fond 79 UOZV KTO, kutija 26, 1888.-1907.; Izvješće Jurja Augustina, kr. građevnog savjetnika o vodograđevinama; Prilog B. Predavanje o kulturno-zemljopisnoj važnosti rijeka i njihovom razvitku kao putovah prometa (predavanje Maksa Honsela, ravnatelj građevina, na III. internacinalnom kongresu za unutarnje brodarstvo održanom 20. kolovoza 1888. godine u

Frankfurtu na Meini).

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

bio je tako velik da su pridravski gradovi živjeli od naplaćene uvoznine i izvoznine. Međutim, iskorištenost vodenoga prometa bila je nedovoljna, i to ne samo zbog neuređenosti korita Drave nego i zbog čestih niskih ili visokih vodostaja rijeke.5

Nakon 1880. godine provode se i prvi opsežni regulacijski radovi na Dravi u dužini od 22 km od Osijeka prema ušću. Krajem 90-ih godina 19. stoljeća uz odobrena znatnija novčana sredstva ponovljeni su regulacijski radovi, i to na potezima kod Donjeg Miholjca, nizvodno od Barcsa, te na potezu od početka osječke dravske obale pa do ušća Drave. Ti zahvati su u cjelini pridonijeli još znatnijem povećanju parobrodarskog prometa na Dravi. Od 80-ih godina uz plovila Dunavskoga parobrodarskog društva plove po Dravi i brodovi zasebnog Dravskog brodarskog (kasnije parobrodarskog) društva te brodovi Ugarskih državnih željeznica.6

Vode koje su se tijekom godine slijevale u porječje Vuke i iz njega otjecale stvarale su reljef posebnog izgleda – depresije, močvara, bare, uzvišenja, ulegnuća i slično. U tom poplavnom području dominirala je nepregledna močvara Palača s različitim biljnim zajednicama koje su pogodovale bogatom i raznovrsnom životinjskom svijetu. Palača se protezala na zapadu od Čepina do Bobote na istoku, i to u dužini od oko 24 km i u širini oko 8 km, tj. na od oko 192 km2 površine. U rubnim područjima uz močvaru Palaču prevladavali su pašnjaci, livade, vinogradi, oranice i vrtovi. Na livadama i pašnjacima tijekom vegetacijske sezone boravila je na ispaši stoka iz obližnjih sela – Čepina, Vladislavaca, Dopsina i drugih. No, život na ovom području, u osječkom kraju, ali i šire, zbog vlage, neugodnog vonja i prostranih močvarnih legla komaraca i drugih insekata, bio je izložen i širenju zaraznih i inih bolesti. Npr. zbog silne vlage na biljkama uz rubne dijelove močvare množili su se razni nametnici i bakterije koje su ugrožavale stoku, ali i ljude. Ovce i druge životinje napadao je metilj, a konje tzv. «kokošje sljepilo», a ljude malarija, kolera, trbušni tifus i druge bolesti. Budući da su u osječkom kraju temeljne djelatnosti bili ratarstvo i stočarstvo, velike vode Vuke i područje močvare nanosili su goleme štete gospodarstvima. Stoga su se hidromelioracijski i hidroregulacijski radovi nametnuli kao prijeka potreba u vrijeme kada se slavonski gospodarstvenici osvrću za novim obradivim zemljištima – oranicama, livadama i pašnjacima – nastojeći povećati žetvene prinose i svoju nazočnost na tržištu tada bitnih agrarnih proizvoda.7

5 HDA, Depozit br. 36 (1949.) Antun Cuvaj, Povijest trgovine, obrta i industrije Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. 1., Od najstarijih vremena do nagodbe 1868., 52., 53., 59. 6 Vjesnik Županije virovitičke, br. 16., Osijek 1899., 16., 128. 7 Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS), Zadruga za regulaciju rijeke Vuke, Fond 797, kutija 152,

Zapisnici glavnih skupština, 1884.; Isto, fond 797, knjiga 113, Čepinska zaobalna odvodnja – Prinosni katastar općine Čepin vrh onih čestica koje su izvan prokopanog područja rijeke Vuke; kutija br. 152158, Zapisnici Glavne skupštine 1876.-1894.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

Naime, nekoliko je značenja rijeka; bitne su za zdravlje – higijenu, ali najviše za gospodarstvo i industriju. Čvrsti nasipi brane naselja, sela i gradove od poplava, regulacijom korita osigurava se sigurnija plovidba. Rijeke Kraljevine Hrvatske i Slavonije potpadale su u djelokrug zajedničkih poslova te je „visoka vlada normirala naše autonomne vodopravne odnose, dovodeći ih tako u sklad s odgovarajućim zakonom Kraljevine Ugarske, tim više što je ova već svoje vodopravne odnose uredila zakonskim člankom XXIII iz 1885. godine“. Stoga je u svibnju 1891. iznijela Zemaljska vlada u Zagrebu pred Hrvatski sabor na ustavno pretresanje Zakonsku osnovu o vodnom pravu, koja je imala javni interes. U zakonskoj osnovi je zadržana ranija podjela voda na javne i privatne. U javne vode pripadale su „sve brodive i splavne rijeke kao i sve ostale vode - potoci, jezera, tj. tekuće i stajaće vode koje nisu postala privatno vlasništvo“. Prvo poglavlje Vodnoga zakona bavi se uporabom vode. Drugo poglavlje normira vodne građevine koje se ne smiju izvoditi bez kontrole i bez neispitane osnove. Vlasnik (javni ili privatni) ima obvezu održavanja vodograđevina, tj. dužan je uzdržavati i čistiti kanale i umjetne vodotokove, u koritu se ne smije sakupljati mulj i smeće da se uslijed toga voda ne prelijeva preko korita i stvara močvarno područje. Treće poglavlje govori o vodnim teretima i dužnostima. No, najvažnije je četvrto poglavlje koje se bavi vodnim zadrugama. (Novinar komentira da je područje Vuke močvarno i da se javlja potreba isušivanja toga područja – već nekoliko godina, doduše, djeluje konzorcij za isušenje močvarnog područja uz Vuku no samo su zamolbe na vladu, ali do stvarnog ostvarenja nije dolazilo.) U četvrtom poglavlju se vodne zadruge dijele na dvije vrste – prvoj kategoriji pripadaju zadruge koje reguliraju rijeke i brinu se o podizanju obrambenih nasipa; drugoj grupi pripadaju zadruge za isušivanje podvodnih voda i za amelioraciju tla uporabom vode što je od neprocjenjive vrijednosti za higijenske potrebe stoga ih treba nasilno stvarati – tako bi se izbjegao smrad po slavonskim selima. Zadruge su za svoj rad po vodnom zakonu namicale sredstva sklapanjem zajmova ili po ključu interesa interesenata. Po zakonu se i za vodne zadruge mora uplaćivati prinos, a tko to ne čini nakon dvomjesečnog neredovitog plaćanja naplaćuje se 5% zatezna kamata.8

Ukratko o Josipu Knoblochu

O životu Josipa Knoblocha gotovo da i nema podataka u našim arhivima. Njegova biografija se može djelomice rekonstruirati iz nepotpunih podataka sačuvanih u Državnom arhivu u Osijeku te iz biografskog leksikona – tako sam nazvala – knjigu Branka Vujasinovića Istaknute osobe u hrvatskom vodnom gospodarstvu kroz povijest izdane u Zagrebu 2007. godine.

8 Sriemske novine, Organ za poljodjelstvo, obrt i trgovinu, te opće interese, br. 24, Vukovar 13. lipnja 1891.;

Ilija ĆOSIĆ / Zvonimir PINTARIĆ, „Povijesni pregled radova na uređenju slivnog područja Vuke“,

Građevinar, br. 11, 1996.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

Dakle, Josip Knobloch je, vjerojatno rođen 1850. godine, jer je 1874. nakon završene politehnike u Beču sa 24 godine, kao agent bečkog Dunavsko parobrodarskog društva upućen u Zemun. Godine 1877. ili 1878. oženio se s Adelom rođenom 1854. u Novom Sadu. Budući da je agent bečkog društva obitelj živi u Beču gdje se rodio prvi sin Erich 1879. godine, kao i Alfred tri godine potom (1882.). Početkom 80ih godina 19. stoljeća odbačen je Spannbauerov projekt uređenja i regulacije Vuke, sastavljen 1877. godine, pa Knobloch, vjerojatno, u Osijek s obitelji dolazi 1883., a najkasnije 1884. godine. To potvrđuju podaci iz Knjige zavičajnika grada Osijeka – poziv Društva za regulaciju rijeke Vuke da izradi projekt te zapis da je u Osijeku rođen treći sin Oton (27. kolovoza 1884.), budući veleposjednik i vlasnik dijela Čepinskog dobra, oženjenog 1914. za Hellu plemenitu Janković te on od tada uzima pridjevak plemeniti – kao i rođenje posljednjega sina Cornela rođenog u Osijeku 1887. godine. U točnost te pretpostavke ide i odluka Gradskog poglavarstva u Osijeku od 22. srpnja 1889. kada članovi obitelji Knobloch postaju zavičajnici grada na Dravu.9

Inženjer Josip Knobloch, dvije godine nakon što je pozvan, izabran je 7. veljače 1886. na glavnoj skupštini Društva za regulaciju rijeke Vuke za glavnog inženjera s obvezom, što je i učinio, da do kraja godine izradi alternativni projekt za regulaciju Vuke. Iako izravno nije sudjelovao u ostvarenju tih regulacijskih radova značenje inženjera Josipa Knoblocha očito je u potonjem rješavanju problema suvišnih voda dravsko-dunavskoga područja. Naime, Odbor Društva za regulaciju Vuke, koji je dobio temeljni zadatak ostvarenja toga suženoga projekta, povjerio je projektiranje radova Knoblochu koji je u vrlo kratkom roku izradio alternativni projekt za regulaciju Vuke po kojem se moglo krenuti na isušivanje močvare Palača. Po njegovom projektu, ako bi se izveli svi predviđeni radovi, za obradu bi se osposobilo novih 23.000 jutara zemljišta. Istodobno se, po tom alternativnom projektu, trebala obaviti nova nivelacija korita rijeke od mjesta Vuke do Gaboša, a od Gaboša do utoka u Dunav. Budući da je ubrzo bilo jasno da ti radovi nisu dostatni Društvo je postavilo za svoga izaslanika inženjera Podhagskoga koji je Knoblochov projekt razmotrio. Budući da je Podhagski izrazio sumnju u potrebu mijenjanja prirodnog korita Vuke priklonio se mišljenju inženjera Hajdua. Naime, zbog nesuglasica između slavonsko- srijemskih grofova Adamovića i Eltza o trasama kanala u projekt regulacije Vuke uključen je Julije Hajdy, glavni inženjer Društva za regulaciju Tise i Moriša.10 Njegova se zamisao razlikovala od Knoblochovog kako u pogledu trase kanala, tako i u pogledu troškova. Smatrao je da se prirodno korito Vuke ne smije mijenjati zbog gospodarskih, zdravstvenih i drugih razloga. Predlagao je samo neznatne korekcije. Knobloch je, za razliku od Hajdyja, i dalje bio uvjeren da bi ekonomičnije bilo na pojedinim mjestima obaviti

9 Branko VUJASINOVIĆ, Istaknute osobe u hrvatskom vodnom gospodarstvu kroz povijest, Zagreb, 2007., 86; Zavičajnici Osijeka 1901 - 1945, (uredio i priredio Stjepan Sršan), Osijek, 2003., 396. 10 DAOS, Tehničko projektna dokumentacija, Glavni projekt uređenja Vuke 1893.; kutija br. 152,

Zapisnici Glavne skupštine 1884.; I. N. SPANNBAUER, Kanalizacija slavonsko-dravsko-dunavske ravni, Osijek, 1876., 53, 54, 90.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

nove prokope i u njih skrenuti Vuku nego čistiti i urediti postojeće korito. Oba projekta su upućena Zemaljskoj vladi u Zagreb koja se odlučila za ograničeno isušenje Palače po Knoblochovu projektu.11

No, radovima se ipak nije pristupilo. Jedan od razloga tome bila je zaokupljenost cjelokupnom hidromelioracijom. Zbog toga je u rano ljeto 1889. Knobloch dao ostavku na položaj glavnog inženjera. Pretpostavljam da je u to vrijeme bio i bolestan, pomalo i razočaran neprihvaćanjem njegovog rješenja, te ubrzo umire. Tu tezu potiče podatak iz knjige zavičajnika grada Osijeka gdje se – u vrijeme dobivanja zavičajnosti 22. srpnja 1889. – navodi „Adela Knobloch, udova iza Josipa“.12

Umjesto zaključka

Društvo je odlučilo provesti rekonstrukciju bobotsko-kolođvarskog kanala te u nastavku radove vezati za cjelokupne hidromelioracijske radove. Stoga je izabralo na svojoj sjednici 3. studenoga 1889. inženjera Franju Kreutzera i povjerilo mu izradu planova rekonstrukcije toga kanala. Povjerena mu je izrada plana za rekonstrukciju bobotsko-kolođvarskog kanala. Kreutzer je zaključio da rekonstrukcija kanala ne omogućuje isušivanje močvarnog područja nego da bi se to moglo postići tek reguliranjem korita Vuke pa je na temelju ranijih projekata Toussainta, Nagja, Hajdya i Knoblocha izradio generalni projekt regulacije Vuke, i to u skladu sa Zakonom o vodnom pravu. Kreutzerov projekt prihvatili su Zadruga za regulaciju Vuke 1893. i Zemaljska vlada 23. ožujka sljedeće godine.13 Tako su postavljeni preduvjeti za sustavne i cjelovite hidromelioracijske i regulacijske radove u porječju Vuke14 čiji je

11 DAOS, fond 797, Vodna zajednica Vuka, Tehničko projektna dokumentacija, Glavni projekt uređenja

Vuke 1878.-1886. 12 Zavičajnici Osijeka…, n. dj., 396. 13 Milan SMREKAR, Priručnik za političku upravnu službu u Kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, knjiga 4, Zagreb, 1903., 632-744.; DAOS, fond 797, Vodna zajednica Vuka, Tehnički izvještaji; B.

VUJASINOVIĆ, Istaknute osobe u hrvatskom…, n. dj., 86; I. ĆOSIĆ / Z. PINTARIĆ, „Povijesni pregled …“, n. dj., 683, 684.; B. VUJASINOVIĆ, „Područje Vuke i Karašice u istraživanjima povjesničara Bösendorfera“, Građevinar, br. 11, 1996., 747-751. 14 Hidromelioracijski i regulacijski radovi trajali su od 1895. do 1925. godine. Uz radove koje je provodila

Zadruga za regulaciju rijeke Vuke morali su veleposjednici i manji posjednici zemljišta u blizini korita Vuke, po dogovoru, sudjelovati ili novčano ili vlastitim radom. Istodobno su obvezani vlasnici posjeda najbližih Vuki morali sa svog dijelu zemljišta ukloniti suvišna stabla i druge nasade te osigurati slobodne prilaze za prijevoz i odvoz zemlje. Radovi su počeli produbljivanjem kolođvar-bobotskog kanala (1895./96.), a regulacija korita Vuke obavljena je od 1897. do 1900. čišćenjem posve zamuljenog korita, zaraslog vodenim biljem – šašom, trskom, lopočem, vodoljubom i drugim biljkama. Od 1900. do 1903. prokopan je sustav kanala (otjecanje suvišnih voda) u općinama Čepinu, Tenji, Dopsinu i

Hrastinu. Kolođvar-bobotski je kanal u razdoblju od 1908. do 1920. ponovo produbljen a i prošireno mu je dno od 2 na 2,5 m radi uspješnijeg otjecanja vode iz močvare Palače. Istodobno je regulacijom dna korita Vuke ono postalo dublje od dna močvare Palače što je, u konačnici provedbe hidromelioracijskih i hidroregulacijskih radova, u potonjim godinama (nakon završetka Prvoga svjetskoga rata) uspješno pridonijelo njenom isušivanju. (Opširnije vidi: DAOS, fond 797, Vodna zajednica Vuka, kutija 188,

Mjerenje i izvješća 1901/ Zapisnici 1903.; Tehnički izvještaji.)

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

konačni cilj bilo isušenje močvare Palače i pretvaranje močvarnoga lesa u obradivo poljoprivredno zemljište.

Stoga, bez obzira na Knoblochovo povlačenje usvojeni dio prijedloga iz njegova projekta ukazuje da je njegovo značenje u isušivanju velikog močvarnog područja značajno, i to najviše što je u potonjem razdoblju nakon provedenih radova došlo u tom kraju do poboljšanja zdravstvenih prilika (npr. suzbijanju infektivnih bolesti kod ljudi i stoke) kao i do napretka u gospodarstvu jer isušivanjem golemog područja stvorene su velike poljoprivredne površine.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 79-88 dr. sc. ZLATA ŽIVAKOVIĆ-KERŽE: Josip Knobloch i uređenje slivnog ...

Josip Knobloch und die Regelung des Abflussgebietes der Vuka

Zusammenfassung

Der Ingenieur Josip Knobloch gab einen bedeutend Beitrag zu der Lösung des Problems der überflüssigen Wassermengen des Donau-Drau-Gebietes, der sich in der Fertigung eines Vorschlages eines Durchführungsprojektes der systematischen Regelung der Vuka, des größten slawonischen Flusses offenbart. Nach Osijek kam er wahrscheinlich im Jahr 1884 auf Einladung der Gesellschaft für die Regelung des Flusses Vuka, um ein Projekt der Gestaltung und Regelung dieses Flusses zu fertigen. Zwei Jahre danach wurde er zum Hauptingenieur gewählt und bis Ende 1886 fertigte er das Alternativprojekt zur Regelung der Vuka, nach welchem die Trockenlegung des Sumpfes Palača begonnen werden konnte. Wegen Unstimmigkeiten zwischen den Grafen Adamović und Eltz bezüglich der Trassen des Kanals wurde Julius Hajdy, der Hauptingenieur der Gesellschaft zur Regelung der Theiß und Moriš in das Projekt eingeschlossen. Knobloch war, im Gegensatz zu Hajdy, weiterhin davon überzeugt, es wäre günstiger, an einzelnen Stellen neue Durchstiche zu machen und durch diese die Vuka umzuleiten, als das vorhandene Flussbett zu säubern und regeln. Doch die Arbeiten wurden dann doch nicht begonnen. Ein Grund dafür war auch die Beschäftigung mit der ganzen Gewässerverbesserung. Deswegen kündigte Knobloch im Frühsommer 1889 seinen Posten des Hauptingenieurs. Die Gesellschaft beschloss, die Rekonstruktion des Kanals Bobota-Kolođvar durchzuführen und des Weiteren die Arbeiten mit den gesamten Gewässerverbesserungsarbeiten zu verbinden. Also wählte sie Ende 1889 den Ingenieur Franjo Kreutzer und betraute ihn mit der Fertigung der Rekonstruktionspläne dieses Kanals, dieser arbeitete, aufgrund früherer Projekte von Toussaint, Nagy, Hajdy und Knobloch, das Generalprojekt der Regelung der Vuka aus. Gemäß Gesetz über das Wasserrecht wurde Kreutzers Projekt von der Genossenschaft zur Regelung der Vuka 1893 und von Landesregierung am 23. März kommenden Jahren angenommen. Daher zeugt der angenommene Teil des Vorschlages aus seinem Projekt, trotz Knoblochs Rückzug, von seiner Bedeutung für die Trockenlegung des großen Sumpfgebietes.

88