Bruno ŠKREBLIN Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjovjekovnom Gradecu

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Bruno ŠKREBLIN

Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjovjekovnom Gradecu

U ovom radu obrađuje se politička i društvena povijest jedne ugledne obitelji čiji su članovi u dvije generacije obnašali sudačke i druge političke funkcije na srednjovjekovnom Gradecu. Na temelju različitih vrsta izvora - sudskih spisa, posjedovnih knjiga i isprava vladarskih kancelarija može se do određene mjere rekonstruirati politički, društveni i gospodarski život članova obitelji Šafar u srednjovjekovnom Gradecu.

Ključne riječi:

Gradec, Nijemci, srednjovjekovni grad, obitelj Šafar.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Njemačka narodna skupina imala je važnu ulogu u naseljavanju i formiranju gradova u srednjovjekovnoj srednjoj i istočnoj Europi. U Ugarskoj su Nijemci prisutni već od 11. stoljeća i naseljavaju gradove i čitave pokrajine. U ugarskim gradovima Nijemci su se potpuno nametnuli na području pravnih norma i običajnog prava, te su gradski statuti ugarskih gradova nastali pod jakim utjecajem njemačkih doseljenika.1 Nijemci se na tlu Hrvatske naseljavaju na prostoru srednjovjekovne Slavonije, a osim na Gradecu, u znatnijem su broju prisutni u Vukovaru i Varaždinu.2

Nijemci se vjerojatno na Gradecu pojavljuju nedugo nakon osnutka grada, privučeni mnogim povlasticama, iako se prvi put spominju tek sredinom 14. st.3 Ipak, za razliku od Budima i drugih ugarskih gradova, Nijemci na Gradecu nemaju dominantnu ulogu u društvenom i gospodarskom životu grada sve do početka 15. stoljeća.4 Glavni razlog tome jest taj što na Gradecu pored Slavena postoje i druge nacionalne skupine, Mađari i Latini, od kojih su potonji vrlo ugledni i bogati građani u 14. stoljeću.5 Ipak, prisutnost njemačke skupine dovoljno je jaka i nije je moguće ignorirati u podjeli gradske uprave po jezicima koja je na Gradecu vladala od 1377. do 1436. Tom je podjelom uvedena ravnopravna zastupljenost svih jezika prilikom podjele gradskih funkcija na način da je svaka skupina imala po dva prisežnika (iuratus) i pet vijećnika (consillarius), dok je sudac (iudex) svake godine bio iz druge od četiri jezičnih skupina.6

Iako je gradska elita bila sastavljena od pripadnika različitih jezika, njihovo etničko porijeklo nije predstavljalo prepreku u poslovnom i ženidbenom povezivanju. Ta je gradska elita sudjelovala u donošenju propisa i odluka, a time su utjecali na svakodnevni život u gradu i na području pod gradskom jurisdikcijom. Pod gradskom elitom slobodno možemo smatrati one građane koji su obnašali sudačke ili druge

1 O tome vidi u : Pal Engel, The Realm of St. Stephen: a history of medieval Hungary, 895-1526, London –

New York, 2001., str. 61.,113., 114.; vidi i: László Kontler, Povijest Mađarske: Tisuću godina u srednjoj

Europi, Zagreb, 2007., str. 76. - 77. 2 O Nijemcima u naseljima srednjovjekovne Slavonije vidi: Karolina Kanižaj, Njemačka kolonija na

Gradecu u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća, u: Goran Beus Richembergh (ur.), Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas, Zagreb, 1994., str. 53. - 62.; Marija Karbić, Nijemci u Varaždinu tokom srednjeg vijeka, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 2001., str. 11. - 17.; Marija Karbić,

Obitelj Bole: istaknuti predstavnici de lingua Theutonicorum na zagrebačkom Gradecu u 14. i 15. stoljeću, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 2007., str. 11. - 19. Vidi i: Vladimir Bedenko,

Zagrebački Gradec: Kuća i grad u srednjem vijeku, Zagreb 1989. 3 O tome vidi u: Neven Budak, Budući da smo htjeli u Zagrebu na brdu Gradecu sagraditi slobodni grad..., Zlatko Stublić (ur.), Zlatna Bula 1242. – 1992., katalog izložbe, str. 22. - 30., 1992. 4 Kanižaj, Njemačka kolonija..., str. 53. - 62. 5 O tome vidi: Bruno Škreblin, Etničke i političke skupine u srednjovjekovnom gradu: Primjer gradečkih lingui, Povijesni prilozi: Historical contributions, 35., 2008., str. 91. - 148. 6 O tome vidi: Škreblin, Etničke i političke skupine..., str. 91. - 148., vidi i: Neven Budak - Karolina

Kanižaj - Snježana Vorel, Kolonije stranaca na Gradecu u 14. st., Izdanja HAD, 17., (1996.), str. 79. - 83.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

upravne funkcije, osobito one koji su često bili članovi magistrata ili su više puta bili gradski suci. To su u pravilu bili bogatiji građani ili oni koji su iz nekog drugog razloga imali veliki ugled i bili vrlo utjecajni.7 Ti se građani češće i navode u izvorima od ostalih građana ili kao vlasnici većeg broja posjeda, ili se spominju u nekim sporovima vezanim uz trgovinu, nasljedstvo ili uz druge stvari iz svakodnevnog života. Budući da je čest slučaj da se istaknute gradske funkcije prenose i na sinove i sljedeća pokoljenja, pripadnike pojedinih uglednih obitelji može se pratiti kroz duži vremenski period, ovisno o sačuvanosti arhivske građe. Podaci o njima sačuvani su u raznim sudskim spisima, posjedovnim knjigama i ispravama vladarskih kancelarija i kaptola koje je sakupio i objavio Ivan Krstitelj Tkalčić.8 No, u tim zbirkama dokumenata mnogi aspekti života gradečkih stanovnika nisu razmatrani, a čest je i slučaj da su neki podaci u spisima nepotpuni ili nedorečeni. Unatoč tome, ti izvori ipak sadrže mnoštvo podataka o svakodnevnom životu gradečkih stanovnika i njihovim problemima i sudbinama.

U ovom radu obratiti ćemo pozornost na jednu obitelj koja je bila porijeklom iz njemačke etničke skupine i sasvim sigurno pripadala među uglednije obitelji na Gradecu u prvoj polovini 15. stoljeća. Obitelj Šafar (Saphar, Saffar) vjerojatno je prisutna na Gradecu od kraja ili od druge polovine 14. stoljeća. Petar, sin Petra Šafara postaje sudac 1405. godine što znači da je već neko vrijeme prije toga boravio u gradu. Iako izravnu rodbinsku vezu ne možemo utvrditi, moguće da je Petar u nekoj rodbinskoj vezi s građanima Mihaelom Šafarom i njegovim bratom Leonardom koji također žive na Gradecu i spominju se prvi put 1360.9 Budući da termin Saffar (ili Saphar) na latinskom označava upravitelja imanja, Šafari su prezime dobili po zanimanju nekog starijeg člana njihove obitelji.10

7 Primjerice moguće je da su neki pojedinci uživali ugled zbog vještine u poslovanju ili su bili učeni ljudi. 8 Ivan Krstitelj Tkalčić, Povjestni spomenici slob. kralj. grad. Zagreba. Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae, sv. 1-11, Zagreb 1889.-1905. (dalje: MHZ). Analizirani su podaci iz svih svezaka osim trećeg u kojem su dokumenti iz 16 st. U prva dva sveska nalaze se pojedinačno sačuvane isprave, među kojima i gradski privilegiji (Izprave 1093-1399 i 1400.-1499.). Svesci od 4.-8. naslovljeni su

Knjige sudbenih poziva i presuda, svesci 9. i 10. Knjige o posjedih. U svesku 11. su uz Knjige o posjedih objavljeni i Popisi imovine i računi. Za ovaj rad najviše su korišteni spisi iz šestog, devetog i desetog sveska. Uz ove izvore, jedan dokument preuzet je iz povijesnih spomenika zagrebačke biskupije koje je obajvio Andrija Lukinović (Andrija Lukinović, Povijesni spomenici zagrebačke biskupije, svezak V., 1395. – 1420., Zagreb, 1992.). 9 MHZ 4., str. 324., 328. Međutim, u petom svesku MHZ koji obrađuje vrijeme od 1375. do 1391. prezime Šafar više ne nalazimo, a nikakav se Šafar ne spominje niti u popisu izopćenika iz 1397. (MHZ 1., str. 378. - 384.) u kojem se nalazi gotovi svi ugledniji gradečki građani zbog sudjelovanja u napadu na Kaptol. 10 Marko Kostrenčić (ur.), Rječnik srednjovjekovnog latiniteta Jugoslavije: Lexicon latinitatis medii aevi

Iugoslavie, vol II., L-Z, str. 1024., 1978.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Ipak, u svakom slučaju uspon obitelji počinje sa spomenutim Petrom Šafarom koji se prvi put u izvorima spominje krajem 1402. kada Ivan, opat cistercitskog samostana u Topuskom daruje četiri posjeda Petru, njegovom bratu Stjepanu, i Petrovim sinovima Andriji i Petru zbog njihovog vjernog služenja opatiji i zasluga u obrani opatije od turskog napada.11 U toj darovnici još saznajemo da su Petar i njegov brat Stjepan kao gradečki građanini već bili u službi topuskog samostana (familiari), ali i da su posjedovali plemićki status jer ih opat naziva i nobiles viri.12 Zbog vjernih obavljanja službi i izrazito hrabre borbe protiv Osmanlija i bosanskih pobunjenika (Turcos et Boznensens) Šafari dobivaju posjede u okolici Topuskog: Dubovec, Auguštinovec, Vojnošce i Dedičak.13

Potom Petra vidimo tek kada se već kao gradski sudac pri kraju mandata pojavljuje pred kraljem Žigmundom u siječnju 1406., a to znači da je svoju sudačku dužnost započeo 1405.14 Nažalost, budući da za početak 15. stoljeća nedostaju cjeloviti sastavi gradskog magistrata ne možemo u cijelosti pratiti Petrov politički uspon na Gradecu. Ipak, možemo sa sigurnošću pretpostaviti da je Petrova značajna uloga u obrani Topuskog 1402., koja mu je donijela ugled i materijalnu korist, imala veliki utjecaj na njegov izbor za gradskog suca. Kako je već spomenuto, početkom 1406. Petar se pojavljuje na kraljevskom dvoru, gdje zajedno s bivšim sucima Latinom Chonom i Slavenom Ivanom zvanim Božo (Johannes dictus Bozo) donosi kralju Žigmundu na potvrdu gradske privilegije i novogodišnje darove (munera strennarum).15 Dvije godine poslije Petar Šafar, kojeg kraljevska kancelarija naziva providus vir, kao gradski poslanik (nuncius) dolazi u Čakovec pred kraljicu Barbaru koja ga upućuje da bi Gradec trebao poslati izaslanstvo pred kralja zbog dogovora oko političkih prilika u kraljevstvu i odnosa Krune i grada.16 Kraljica pritom napominje Petru da učvrsti gradsku općinu u vjernosti Kruni, istovremeno iskazujući brigu za Gradec isticanjem da će ga kralj i ona čuvati i braniti.17 Godine 1413., kada je njemačka skupina imala pravo biranja suca, Petar Šafar ponovno je izabran za gradskog suca. Kao gradski sudac, te je godine Petar ponovno pred kraljicom Barbarom u Koprivnici zbog spora

11 Lukinović, Povijesni spomenici zagrebačke biskupije, svezak V. str, 173. – 174. 12 ...Quod nos, consideratis serviciis ac fidelium serviciorum preclaris laudedignis et gratuitis meritis nobilium virorum Petri filii Petri et Stephani fratris ipsius, Petri Saffar dicti uterini, civium civitatis Montis Grechensis de Zagrabia, familiarum nostrorum dilectorum... (Isto, str. 173.). 13 ...quasdam possesiones ipsius monasterii nostri et nostras Dubovech, Agustanovchy et Voinoschi cum villis ad easdem spectantibus........quandam aliam possesionem dicti nostri monasterii et nostram Dedychac nuncupatam prope aquam Kolpa... (Isto, str. 173.). 14 Sastav gradskog magistrata na Gradecu birao se u veljači na blagdan sv. Blaža (MHZ, 6., str. 3.). 15 MHZ 2., str. 9., 12. Munera strennarum su darovi koje gradovi obvezno daju kralju na novu godinu (Vidi: Zlatko Herkov Građa za financijsko-pravni rječnik feudalne epohe hrvatske, drugi svezak, Zagreb, 1956., str. 165.) 16 MHZ 2., str. 13. 17 Isto.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Gradeca i cistercita sa Črnog otoka. Spor je uslijedio nakon što su cisterciti dali u najam Črni otok na Savi kaptolskom kanoniku Stjepanu Farkašu, na što su se građani žalili, budući da su taj posjed cisterciti dobili oporučno od nekog gradečkog građanina uz uvjet da ga ne smiju otuđiti ispod gradečke jurisdikcije.18 Iste godine u magistratu se nalazi i Petrov brat Stjepan koji je vijećnik.19 Čini se da Stjepan kasnije (1417.) postaje i prisežnik (iuratus), i to zato jer mu je već izabrani prisežnik Fritz (Fritcze) iz nekog razloga te godine prepustio svoju dužnost u njemačkoj skupini.20

Petar Šafar pojavljuje se i u nekoliko privatnih sporovima s nekim gradečkim građanima. Tako 1413. Petar traži od Jelene, žene pokojnoga Nikole, sina Aleksandra, 63 grede pa se Jelena obvezala da će Petra isplatiti u roku 15 dana.21 Tri godine poslije Petar je u sporu s Benediktom, sinom suca Gyuana iz Firence, koji je isto tako jedan od najuglednijih gradečkih građana. Petar i Benedikt spore se oko srebra i tkanine iz Kölna (Colonia): Benedikt je tvrdio da mu Petar nije predao neko sukno i srebro, kao što se obvezao, a Petar se branio da je to dao slugi Benediktovog brata Marka.22 Ovaj slučaj ukazuje na to da se Petar bavio i trgovinom, iako se njegovo zanimanje nikad ne navodi u ostalim spisima.23 Osim toga, iz istog spora saznajemo da su Petar i Benedikt u rodbinskim odnosima: Petar je Benediktov sestrić (sororius) i tako vidimo

18 MHZ 2., str. 16. 19 U magistratu među vijećnicima njemačke skupine 1413. upisan je neki građanin kao Stephanus frater

Petri judicis (MHZ 6., str. 5.). 20 MHZ 6., str. 50. 21 MHZ 6., str. 7. 22 MHZ 6., str. 38., 39. 23 Po svemu sudeći, Petar nije bio profesionalni trgovac, nego se trgovinom bavio povremeno. To ne odudara od nekih drugih uglednih članova magistrata za koje znamo ili pretpostavljamo da su bili trgovci. Za članove obitelji Bole, suca Mihaela, sina Sebastijana, suca Miklina, sina Ivana isto tako ne saznajemo čime su se bavili, nego tek po nekim njihovim aktivnostima možemo pretpostaviti da su bili trgovci. Oni su zapravo prvotno stečeno bogatstvo ulagali u kupnju različitih vrsta nekretnina u gradu i gradskom teritoriju koje bi dijelom davali u najam, što im je omogućavalo da nesmetano obavljaju gradske funkcije. Chon, vrlo bogati građanin koji je nekoliko puta bio gradski sudac u 15. st., još je 1375. bio prisežnik na Gradecu, a potom se pojavljuje u magistratu tek 1390. To ukazuje da se Chon vjerojatno u međuvremenu intenzivno bavio trgovinom i nije previše boravio na Gradecu jer se u spomenutom razdoblju (od 1375. do 1390.) uopće ne spominje u izvorima. Međutim da je Chon bio trgovac saznajemo tek slučajno iz popisa izopćenih gradečkih građana iz 1397. gdje je uz njegovo ime napisano da je trgovac i stjegonoša (mercator et vexillifer). Termin mercator u srednjovjekovnom

Gradecu upotrebljava se isključivo za velike i međunarodne trgovce koji često putuju, ali Chona u 15. stoljeću vidimo neprestano u gradskom magistratu. Drugi termin vexilifer označava neku vojničku službu koju je Chon obavljao, što nam je u ovom slučaju zanimljivo jer znamo da je i Petar Šafar vršio vojničku službu prije nego što je postao sudac. O pojmu vexillifer kao uglednoj službi na kraljevskom dvoru i unutar gradske komune, osobito u talijanskim srednjovjekovnim gradovima vidi: Du Cange,

Carolus du Fressne, Glossarium mediae et infimae latinitatis, T. VIII., T-Z, Niort: La Favre, 1887., str. 299.

rodbinsku vezu između dvije vrlo ugledne obitelji različite etničke pripadnosti.24 Petar se još spominje u dokumentima vezanim uz sporove protiv prisežnika Jurja oko mošta i protiv Ivana Prauza, suca njemačke skupine 1417., no u oba slučaja došlo je do izmirenja stranaka uključenih u sporove (ad pacem recepta).25 Nakon isteka sudačkog mandata Petar je i dalje prisutan u gradskom magistratu na vijećničkoj funkciji (1414.,1416.,1419.).26

O Petrovoj prvoj ženi nema podataka, no druga žena bila mu je Katarina, bivša žena pokojnog jurata Žigmunda, sina Filipa i unuka Marka.27 Od svog prvog muža Katarina je naslijedila mnogo posjeda: kuće, sjenike, vinograde, vrtove i zemlju s kmetovima.28 Petar je živio u prvoj insuli gdje su svoje kuće imali uglavnom imućniji gradečki građani jer su se tamo uglavnom nalazile kuće izgrađene od kamena.29 Petar umire 1419. i ostavlja troje sinova iz prvog braka - Andriju, Petra ili Peru zvanog Moxa i Jakova.30

Nakon smrti Petra, Andrija kao njegov najstariji sin i izvršitelj oporuke spori se s Katarinom oko nasljedstva njegova oca. Budući da je Katarina primila miraz od 26 florena koji je unijela u brak s pokojnim Petrom, sud je utvrdio (1420.) da ona nema pravo na ostalu imovinu koju je Petar ostavio svojim sinovima.31 Iste godine Andrija se spominje u sporu oko nekih svinja s Jakomelom Latinom, dugogodišnjim prisežnikom u Gradecu, a iste godine Andrija je pred sudom zbog navodnog dugovanja njegovog oca Petra prema Jurju sedlaru (selliparius).32

24 Item Benedictus filius Gyuan judicis in sede nostra judiciam Petrum Saffar judicem sororium suum....(MHZ 6., str. 39.) 25 MHZ 6., str. 39., 69. 26 MHZ 6., str. 16., 29., 63. 27 Njezin prvi muž Žigmund (Sigismund) bio je zastupnik latinske skupine u magistratu 1413., 1414., i 1416. kao i ranije njegov otac Filip 1377. i 1382. što ukazuje da je riječ o uglednoj obitelji. (Za

Žigmunda vidi: MHZ, 6., str. 5., 15., 30.; za funkcije Filipa, sina Marka vidi MHZ 5., str. 76., 159.). 28 MHZ 6., str. 68. 29 Insule (otoci) su bili blokovi kuća na Gradecu. Posljednju i općeprihvaćenu rekonstrukciju smještaja pojedinih insula dao je Vladimir Bedenko u radu Zagrebački Gradec. Prva insula nalazila se desno od crkve Sv. Marka na mjestu gdje je danas zgrada Hrvatskog sabora. Sjevernije od nje, između današnje

Opatičke i Basaričekove ulice, nalazila se druga insula, između današnje Basaričekove i Mletačke ulice bila je smještena treća insula, a do nje se nalazila četvrta insula (između današnje Mletačke i

Demetrove ulice). Peta insula bila je smještena lijevo od crkve Sv. Marka gdje su danas Banski dvori, južnije od nje bila je šesta insula (između Matoševe, Ćirilometodske i Kuševićeve ulice), a južnije od tog prostora sve do južnog zida nalazila se sedma insula. Osma insula nalazila se na mjestu između današnjeg Jezuitskog trga i Ćirilometodske ulice, a sjevernije od nje bila je deveta insula između

Kamenite, Ćirilometodske i Habdelićeve ulice. (Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 30). 30 MHZ 6., str. 73. U ovom radu, zbog lakšeg praćenja, Petra ili Peru zvanog Moxa nazivati ćemo isključivo Pero. 31 MHZ 6., str. 77., 79., 88. 32 Za Andrijin spor s Jakomelom vidi MHZ 6, str. 39., a za spor s Jurjem sedlarom vidi MHZ 6., str. 93.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Politički uspon Andrije vidi se prvi put već 1416. kada obnaša vijećničku funkciju u njemačkoj skupini vijećnika, a na istoj dužnosti je i 1420.33 Zatim je dvije sljedeće godine prisežnik (1421. i 1422.), a potom opet vijećnik 1423.34 Godine 1422. Andrija je među građanima koji se nalaze na biskupovom popisu izopćenika zbog sukoba Gradeca s Kaptolom oko vlasništva nad područjem zvanim Krog, gdje su i Šafari imali posjede.35 Andrija postaje sudac 1425. i za to vrijeme Gradec donosi dotad najveći niz odredbi o trgovini i obrtu na Gradecu.36 Gradska općina na čelu s Andrijom, statutom određuje maksimalne cijene ulju, pekarskim, lončarskim, postolarskim proizvodima i uslugama, te propisuje način mjerenja robe.37 Iste godine Andrija se spominje kada je kao gradski sudac zajedno s prisežnicima dozvolio da se za potrebe franjevačkog samostana kupi mlin na prostoru gradske općine novcima što ga je oporučno ostavio ban Ivan Alben.38

Godine 1428. Andrija se pojavljuje kao zastupnik ptujskog (Pethowia) građanina Ulrika Drukkera i prodaje Ulrikovu kuću i komad zemlje na Gradecu zbog duga koji je Ulrik imao prema zlataru Klementu i to za cijenu od 32 marke.39 Andrija je kao najstariji sin vjerojatno naslijedio cijelu kuću ili najveći dio kuće Petra Šafara koja se nalazila u prvoj insuli. Susjedi Andrije bili su Mihael Caprini iz Dubrovnika i prisežnik Juraj, sin Benedikta.40 Andrija je posjedovao i druge nekretnine na prostoru gradske općine: vinograde i šumu na predjelu nazivanom Gochel ili Gochlewschak, a dio tih posjeda kupio je još 1427. od svećenika i plebana crkve sv. Marka Evanđeliste,

33 Vijećnik njemačke skupine upisan kao Enderko vrlo je vjerojatno upravo Andrija, sin Petra Šafara (MHZ 6., str. 29.). Za vijećnika Andriju iz 1420. vidi MHZ 6., str. 82. 34 Za sve funkcije Andrije vidi: MHZ 2., str. 47. i MHZ 6., str. 29., 82., 100., 108., 115. 35 Sukobi Kaptola i Gradeca započeli su još krajem 14. st. Glavni uzrok razmirica bilo je pitanje vlasništva nad posjedima u okolici i u nastojanju Gradeca da od kanonika naplati pristojbu od prodaje robe na

Gradecu. Nakon što su u prosincu 1396. g. kanonici napali i opljačkali Vicus Teutonicorum, građani su, predvođeni sucem, prisežnicima napali i opljačkali Kaptol, zasuvši strijelama samu crkvu. Zbog toga ih je biskup Ivan Šipuški izopćio i bacio interdikt na čitavu gradsku općinu. U 15. stoljeću sukob izbija zbog vlasništva nad područjem zvanim Krog, no već su i prije toga vladale razmirice zbog granice na potoku Medvešćak. Zbog toga je 1422. došlo i do oružanih borbi između građana i kaptolskih kanonika zbog čega biskup Ivan Alben ponovno izopćuje sve poznate ili uglednije gradečke građane (O tome vidi: Nada Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb, 1982., str. 465. - 486.). 36 MHZ 2., str. 47. – 50. 37 Isto. 38 MHZ 2., str. 51. – 52. 39 MHZ 9., 156. 40 Mihael Caprini svoju kuću kasnije je prodao Blažu, sinu Pavla koji je kasnije bio sudac (MHZ 9., str. 144.)

Antonija, Pavla i Ivana i to za cijenu od 17 marki denara.41 U vrelima je zabilježeno i da je Andrija posjedovao neku zemlju u gradskom polju (campus civitatis) pored posjeda gradskog hospitala blizu potoka i brda zvanog Cernjak (Zernyak).42 Dio tog posjeda Andrijin brat Pero, nakon Andrijine smrti 1429. daje nekom Valentinu, sinu Ivana, kao nagradu za služenje svome bratu.43 Međutim, istog Valentina Pero poslije dvije godine tuži da ga je oštetio, ali je sud proglasio Valentina nevinim i odredio da Pero sastavi ispravu kojom potvrđuje da on nema nikakvih potraživanja od Valentina te da zajednički, časno i u prijateljskom duhu, izjave da će se izmiriti.44

Andrija je bio oženjen Agnezom, kćerkom bogatog građanina Klementa Pravdića.45 Umire bez nasljednika 1428. i veći dio njegovih posjeda nasljeđuju njegova braća Pero i Jakov, dok je Agnezi pripao miraz koji je unijela u brak (dos) i res paraphernales 46 Agneza se kasnije preudala za Jakova, sina Ivana Bola, uglednog građanina njemačkog porijekla koji će biti sudac 1437.47

Poslije Andrijine smrti ostali su mnogi neraščišćeni računi vezani uz njegovo djelovanje što nas navodi na zaključak da je Andrija umro iznenada. Tako je 1431. Pero, u ime svog pokojnog brata Andrije, u sporu s udovicom Tome kovača koji Andriji nije platio neko željezo koje je od njega primio. Zbog toga je Pero tražio povrat novca i to u iznosu od IX pensis et XXIII denariis.48 Iste godine Peri je neki Stjepan krznar (pelifex) bio dužan dvije marke denara koje je Stjepan vjerojatno još ranije trebao isplatiti Andriji jer je dug utvrđen registrum et consignacionem Anderkonis. 49 Pero se 1431. spori s plebanima crkve sv. Marka oko neke Andrijine zemlje, a dvije godine poslije (1433.) protiv Pere su pokrenuta dva spora zbog Andrijinih neizvršenih obveza vezanih uz

41 MHZ 9., str. 136.; 139. Taj dio nazivan Gochel, a kasnije i Kochel (MHZ 10., str. 200.) nalazio se na sjeverozapadnom dijelu gradečkog teritorija jer se u opisivanje smještaja neke zemlje na Gochelu spominje i Kunišćak i Petrovec, što znači da su ti posjedi u neposrednoj blizini (Vidi: MHZ 9., str. 263.). Bedenko selo Petrovec smješta između potoka Černomerca i Kunišćaka, a vinograde i šume na Kočelu južnije od Petrovca (Vidi: Vladimir Bedenko, Mons Gradyz iuxta Zagrabiam, Historijski zbornik, god. XLIV (1), str. 3. - 17., 1991.). 42 MHZ 9., str. 171. 43 MHZ 9., 180. 44 MHZ 6., str. 142. – 143. 45 MHZ 9., str. 181. – 182. 46 Isto. Res paraphernales označava imovinu supruge koju ona slobodno unosi u brak i kojom se slobodno može koristiti (O tome vidi u: Magdalena Apostolava Maršavelski, Iz pravne prošlosti Zagreba (13. – 16. stoljeće), Zagreb, 1998. str. 142. - 143.). 47 MHZ 6., str. 399. 48 MHZ 6., str. 138. Pensa je mjera za težinu, ali također i vrsta računskog novca. (Vidi u: Lexicon latinitatis, vol. II, str. 831.). U srednjem vijeku postojale su tri vrste računskog novca: marka, penza, i ferto. Najčešći stvarni novac bili su denari i floreni. Jedna marka iznosila je oko 200 denara ili tri florena. (MHZ 1., str. XCIX.) 49 MHZ 6., 138. VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48

Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

gradečki hospital.50 U prvom je sporu upravitelj hospitala Martin, sin Tome optuživao Andriju da je prisvojio proso (millum) gradečkog hospitala, a u drugom su slučaju izvršitelji oporuke pokojnog građanina Ivana optuživali Andriju da nije hospitalu uplatio dva florena koje mu je Ivan ostavio da ih uplati za spas njegove duše.51 Ostaje nepoznata presuda u prvom sporu u kojem se Pero branio kako on nije ni koristio niti našao u kući nikakvo proso.52 No, u drugom slučaju Pero je morao isplatiti dva florena Martinu Tomiću, upravitelju gradskog hospitala, vezano uz legat koji je pokojni Ivan ostavio istoj ubožnici pro anima sua, jer su tužitelji pronašli potvrdu o primljenom novcu.53 Uskoro u drugom sporu, Jelena, žena spomenutog pokojnog trgovca Ivana, a sada žena gradečkog građana i trgovca Ilije, također je bila dužna isplatiti Peri jedan zlatni floren.54 Ovi slučajevi vezani uz hospital ukazuju na mogućnost da je Andrija za života bio upravitelj gradečkog hospitala (rector hospitalis), što je također bila ugledna funkcija koju su obavljali i drugi gradečki suci.55 Godine 1432. Pero se s bratom Jakovom dogovara o ravnopravnoj podjeli Andrijine imovine, a u istom sporazumu dogovorena je i podjela dobiti u novcu koji je Pero zaradio trgovanjem u Italiji, što pokazuje da su se i sinovi Petra Šafara nastavili baviti trgovinom.56 Iste godine Pero Šafar od nasljednika suca Chona kupuje kuću u prvoj insuli koja se nalazila tik uz njegovu staru kuću u prvoj insuli.57

Pero se čak tri puta sporio s različitim građanima zbog konja. U prvom slučaju iz 1431. Peru optužuje Nikola Krawak, no osim činjenice da se spor vodi oko nekog konja, ne saznajemo točno zbog čega se Pero i Nikola tuže.58 Čini se da je Nikola optužio Peru za krađu konja, ali ovaj je proglašen nevinim, odnosno, Nikola nije mogao naći svjedoke za svoju tvrdnju, pa je njegova optužba proglašena klevetom, te je morao platiti globu zbog iznošenja lažnih optužbi (calumnia).59 Poslije dvije godine Pero se oko nekog konja spori s Mihaelom, sinom Andrije, iz Brusnika, koji je bio sudac u Božjakovini. U dokumentima vezanim uz ovaj slučaj opet ne vidimo oko čega se točno Pero i Mihael spore, ali slučaj je ionako riješen pomirbom.60 Zatim se Pero 1435. sporio s Matijom Farkašem oko jednog konja kojeg je kupio od spomenutog

50 MHZ 6., str. 138., 139. Za slučajeve u vezi s gradečkim hospitalom vidi MHZ 6., str. 189., 190. 51 Isto. 52 MHZ 6., str. 189. 53 MHZ 6., str. 190. 54 MHZ 6., str. 191. 55 MHZ 6., str. 138. 56 MHZ 6., str. 167. 57 MHZ 6., str. 164. - 165. 58 MHZ 6., str. 147. 59 Isto. 60 MHZ 6., str. 200.

Matije, ali se ispostavilo da taj konj nije bio zdrav nec in oculo nec in corpore, pa je određeno da Matija Peri u zamjenu da drugog konja.61

Pero u gradski magistrat ulazi 1431. kao vijećnik, a istu funkciju obnašao je 1432., 1434. i 1438.62 Prisežnik postaje 1436. kada se posljednji put gradski magistrat bira po etničkim skupinama.Vjerojatno je Pero i poslije 1437. u magistratu, no sada ga je teško sigurno identificirati jer se građanima više ne navodi jezična (odnosno etnička) pripadnost.63 Njegov brat Jakov (ili Jakša), najmlađi sin Petra Šafara, u magistratu se također prvi put pojavljuje 1431. na vijećničkoj funkciji, koju vrši još 1432. i 1436., a jurat je sigurno 1435. godine.64 I on je vjerojatno češće u magistratu, ali teško ga je sa sigurnošću identificirati jer se u isto vrijeme, kao član njemačke skupine, u magistratu nalazi i Jakov Bole, a obojica su često upisana samo po imenu.

Jakov se prvi put izričito spominje u već navedenoj podjeli posjeda i novca između njega i Pere Šafara. Jakovljeva prva žena bila je Margareta, kćerka već spomenutog Žigmunda jurata i Katarine, druge žene Petra Šafara.65 Katarina se nakon Petrove smrti treći put udala za prisežnika Matiju Farkaša, sina Egidija iz Klokoča (Klokoch), i kako smo već spomenuli, pripadala je među najbogatije gradečke građanke.66 Margaretu prvi put vidimo u ispravama 1433. kada zajedno sa svojom majkom prodaje neki vinograd smješten uz druge vinograde u vlasništvu crkve sv. Marka u blizini gradskog jarka.67 Iste godine Margareta i njezina majka Katarina sastavljaju ispravu o diobi svojih posjeda. Margareti su tako pripali pola vinograda, zemlja, i vrtovi sa stajom na brdu Markovščak (Marcowshak), pola drugog vinograda sa zemljom na predjelu zvanom Kamenjak (Kamennyak).68 Sljedeće godine Margareta i njezina majka ponovno sastavljaju ispravu o podjeli posjeda i ovom podjelom Margareta sada dobiva zidanu kuću u gradu sa krušnom peći (clibanus seu fornacis panum), i vinograde, vrtove sa stajom i dio kmetskih selišta u Pobrežju, selu blizu Save pod

61 MHZ 6., str. 227. 62 Za Petrove funkcije vidi MHZ 6., str. 135., 154., 204., 248., 282. 63 Ovdje treba napomenuti kako prethodni sačuvani sastav magistrata (prije 1431.) jest tek onaj iz 1423., pa s velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da je Pero kao i njegov brat Jakov ušao u magistrat i prije 1431. Drugi problem jest sigurna identifikacija pojedinih članova magistrata jer su mnogi građani upisani na više načina, ili su upisani samo po imenu. Zbog toga je izuzetno teško sa sigurnošću identificirati građane koji su navedeni u popisu gradskog magistrata nakon reforme 1437. jer više ne postoji podjela na jezike. 64 Za funkcije Jakova Šafara vidi MHZ 6., str. 135., 154., 249., 271. 65 MHZ 6., str. 68. 66 MHZ 9., str. 300. Katarina se često spominje u izvorima kao vlasnica mnogih posjeda, zidanih i drvenih kuća u gradu i različitih vrsta zemlje na širem gradskom području. Jedan od ilustrativnih pokazatelja njezinog bogatstva svakako je i njezino posjedovanje palače na Gradecu (Za palaču vidi: MHZ 10., str. 129. Za druge Katarinine posjede vidi: MHZ 9., str. 269.; MHZ 10., str. 75., 133., 165.) 67 MHZ 9., str. 242. 68 MHZ 9., str. 245. VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48

Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

gradečkom jurisdikcijom.69 Međutim, Margareta zatim sve kuće u gradu zamjenjuje s Katarinom za zemlju smještenu kod crkve sv. Margarete i vrtove u predgrađu izvan Mesničkih vrata.70 Potom Margareta i njezina majka ponovno između sebe dijele zemlju u Pobrežju između potoka Borčena mlaka (Borchena mlaka), i potoka Tišice (Thysycza), i zemlje zvane Delnice (Delnyce) i Srebrnica (Srebynnycze).71 Čini se da su ove podjele izvršene zbog sređivanja imovinskih odnosa u novim okolnostima koje su nastale nakon Katarinine treće udaje, kao i zbog skore udaje Margarete za Jakova Šafara. Margareta se već u siječnju sljedeće godine (1435.) spominje kao žena Jakova Šafara, dok se u spomenutim dokumentima datiranim 1434. Margareta još zapisuje kao neudata djevojka (domicella).72 Margareta je još naslijedila i neku kuću s dvorištem u gradu, koja joj je pripala nakon smrti njezine rođakinje Salvige. Tu kuću ona prodaje 1435. nekom Ivanu krojaču, sinu Filipa, a četiri godine kasnije (1439.) vrtove izvan Mesničkih vrata Margareta zamjenjuje s Dorotejom, udovicom Ladislava iz Prezeka, za neki drugi Dorotejin vrt.73 Nešto prije toga njezin muž Jakov zajedno s bratom Perom prodaje vrt koji se nalazio negdje u predgrađu odmah uz neki njihov drugi vrt, Doroteji, kćeri Ivana iz Brezovice.74

No, Margareta uskoro umire (1439.) i Jakov se spori oko njezine imovine s Matijom Farkašem, trećim mužem Katarine. Kako Margareta nije sastavila oporuku, sud odlučuje da svi njeni posjedi i dobra pripadnu Jakovu.75

Godine 1440. Pero Šafar i njegov brat Jakov su zajedno s juratom Benediktom, sinom Mihaela Sebastijana, nasilno ušli u kuću Jakova Bola gdje su teško ozlijedili Antonija krojača, sina Adrijana, i još pritom počinili pljačku.76 Adrijana su napali na stepenicama ispred Jakovljeve kuće: Benedikt i Jakov udarili su Adrijana, dok ga je Pero Šafar buzdovanom (clava ferrea) ranio po glavi.77 Napadači su isprva bili osuđeni na globu od deset maraka, ali su Benedikt i braća Šafar potom uložili priziv, pa je

69 MHZ 9., str. 270. 70 MHZ 9., str. 271. - 272. 71 MHZ 9., str. 278. - 279. Iako nije moguće točno odrediti ove lokacije riječ je vjerojatno o područjima na širem prostoru današnje Savice. Na Kneidingerovoj karti iz 1766. i Szemannovoj karti iz 1822. na spomenutom području ucrtan je potok Dlizicza odnosno Dlisnica što bi odgovaralo potoku Thysycza.

Selo Pobrežje nalazilo se na sjeveroistočnom dijelu današnjeg Novog Zagreba (detaljnije o kartama vidi: Lelja Dobronić, Stari vijenac sela oko Zagreba, 2003. str. 134., 194. - 195.). 72 MHZ 6., str. 217. 73 Za kuću Salvige vidi: MHZ 6, str. 216. – 217. Za vinograd i vrt izvan Mesničkih vrata vidi: MHZ 9., str 286.; 343. 74 MHZ 9., str. 317. 75 MHZ 6., str. 322. 76 MHZ 6., 327. 77 Isto.

slučaj došao pred islužene ili starije suce.78 No seniores judices osudili su Benedikta i braću Šafar na globu od dvadeset maraka.79 Moguće da im je kazna uvećana jer je među prizivnim sucima vjerojatno bio i bivši sudac Jakov Bole, u čijoj se kući sve to i dogodilo. Napadači su još dodatno morali isplatiti ukupno osam florena Antoniju: Jakov Šafar i Benedikt po tri, a Pero dva florena.80 I dok je Peri to bio jedini slučaj da je počinio takav napad, Jakov je nedugo zatim (1441.) napao i ozlijedio mačem Valentina Hervatića iz Grmoščice (Herwathych de Gorymlya), seljaka gospodina kustosa (jobagio domini custodis), pa je opet kažnjen globom, odnosno krvarinom (birsagium).81

Sljedeće godine (1442.) Jakov otkupljuje osam kmetskih selišta i neke oranice od plemića Marinka, tasta pokojnog plemića Mihaela iz Japne, koji je bio u službi bana Matka Talovca, za cijenu od 70 zlatnih florena koje je imao isplatiti u roku od 15 dana.82 U sljedećem dokumentu vezanom uz isto pitanje Jakov traži od Marinka 3 pisma koja potvrđuju njegovo vlasništvo nad spomenutom zemljom i točno određuje termine do kojih mu se te potvrde trebaju dostaviti. Jakov se istovremeno obvezuje Marinku isplatiti određenu svotu novaca za spomenute posjede, a ako Marinko ne bi dostavio spomenute potvrde ni nakon utvrđenog roka ti bi posjedi imali pripasti Jakovu.83

Krajem 1442. Jakova je optužio građanin Matija Štakorić za krađu svinja, i u tom je sporu Jakov proglašen krivim. No, uskoro je Jakov počinio neko ubojstvo i pobjegao iz grada.84 Gradska općina zbog toga Jakovu Šafaru u siječnju 1443. oduzima sve posjede u gradskom selu Pobrežju kod rijeke Save: četiri kmetskih selišta sa zemljom na predjelu zvanom Delnice i Srebrnica i sve posjede između potoka Borčena mlaka i Tišice, te sve te posjede općina prodaje Matiji Farkašu.85 Međutim nakon samo par dana (26. siječnja) Jakov se pojavljuje u jednom dokumentu gdje zajedno s kćeri

78 Institucija starijih suca bila je viša instanca sudskog postupka i svaki građanin koji nije bio zadovoljan presudom mogao je uložiti priziv i njegov slučaj tada bi ponovno razmatrao određen broj bivših gradečkih sudaca. O tome vidi više: Apostolova Maršavelski, Iz pravne prošlosti..., str. 23. - 25. 79 MHZ 6., str. 328. 80 MHZ 6., str. 337., 341. 81 MHZ 6., str. 340., 341. 82 MHZ 6., str. 353., 355. Da je Mihael, sin Andree de Japna bio kapetan utvrde Beograd (Nandoralbensa), a kasnije u službi Matka Talovca, vidi MHZ 2., str. 195. 83 MHZ 6., str. 353., 355. 84 U dokumentima ne piše ime građanina kojeg je Jakov ubio. Budući da je Jakov proglašen krivim za krađu svinja, logično bi bilo da je ubojstvo, koje je Jakov počinio povezano s tim slučajem. Međutim,

Matija Štakorić s kojim se Jakov sporio prije nego što je počinio ubojstvo, spominje se i dalje u dokumentu i to u sporu s nekim Petrom prisežnikom, dakle vjerojatno Perom Šafarom (Vidi MHZ 6., str., 373., 374., 375., 379., 385.). 85 MHZ 10., str. 18. To su posjedi koje je Jakov vjerojatno dobio od svoje prve žene Margarete ili ih je naslijedio poslije njezine smrti. Sigurno nije slučajno što je kupac Matija Farkaš, treći muž Katarine, koji je već i prije želio imati udjela u nasljedstvu Margaretinih posjeda.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Elizabetom prodaje svoju zemlju u podgrađu grada, blizu crkve Blažene Djevice Marije Augustinu juratu, sinu Pavla, za 60 florena. 86 Nedugo zatim (31. siječnja) gradska općina ponovno prodaje Jakovljevu zemlju s oranicama uz potok Kalinovicu, koji se nalazio sjeveroistočno od potoka Thysyczagradečkom sucu Petru.87 Iste godine Jakov je spomenut u vezi neke zemlje kod crkve sv. Jakova, koju je on darovao magistru gradečkog hospitala Antoniju uz uvjet da ovaj održi 30 misa za spas i otkupljenje Jakovljeve duše.88 Međutim, sadržaj tog dokumenta upućuje da se to darovanje posjeda za spas duše dogodilo dosta prije nego što je Jakov počinio ubojstvo, odnosno da to ipak nema veze s ovim Jakovljevim nedjelima. Ostaje dakle ipak nejasno je li Jakov od prvog trenutka u bijegu, ili se ipak vratio pa je na kraju protjeran kao lopov i ubojica (fur et homicida) što je s obzirom na težinu zločina ipak bila blaga kazna.89 No, u svakom slučaju Jakov se više nije smio vratiti u grad jer bi bio pogubljen. Nije moguće doznati što je Jakova navelo na krađu i ubojstvo, jer nema nikakvih naznaka da je Jakov iznenada osiromašio. Sudeći po ranijim Jakovljevim ispadima, krađa i ubojstvo bili su vrlo vjerojatno ipak posljedica njegove nasilničke naravi.

Za vrijeme dok je Jakov još bio u gradu, njegov brat Pero se zajedno sa svojim susjedom, sucem Blažem, sinom Pavla, 1442. pojavljuje u funkciji izvršitelja oporuke pokojnog Stjepana jurata u sporu u kojem ih obojicu Blaž Hrvat optužuje da nemaju pravo samostalno biti izvršitelji oporuke spomenutog Stjepana.90 Nedugo potom, s istim sucem Blažem, spomenuti Pero je u sporu oko duga od 5 zlatnih florena koje mu je navodno dugovao Blaž, ali kasnija sudska odluka pokazuje da je Blaž oslobođen ove optužbe i duga.91 Pero se potom 1444. ponovno spori s Agnezom, ženom svog pokojnog brata Andrije, a poslije ženom pokojnog suca Jakova Bola, po pitanju nekog dugovanja koje je Jakov Bole imao prema Peri, ali je ona bila oslobođena tužbe te je

86 MHZ 10., str. 22. U ovom dokumentu, za razliku od prethodnog, nije uz Jakovljevo ime napisano fur et homicida pa je moguće da su Jakov i Elizabeta još prije prodali svoju zemlju u podgrađu te je dotična transkacija naknadno upisana. 87 MHZ 10., str. 25. 88 MHZ 10., str. 30. 89 Čest je slučaj da je gradski sud blaži prema uglednim gradečkim građanima koji su uhvaćeni u nekom prekršaju ili su počinili neki zločin. Tako je Janko, član ugledne obitelji Bole, koji je također bio u gradskom magistratu, 1444. ukrao svijećnjake gradečkih bratovština što se smatralo svetogrđem i bilo kažnjavano najstrožom kaznom, ipak pomilovan jer su se za njega zauzeli ugledni gradečki građani.

Kada je neki drugi građanin Stjepan Bertun uhvaćen u krađi svirala, osuđen je na smrt (Vidi Klaić,

Zagreb..., str. 233.). Međutim i Janko Bole je 1450. ponovno počinio neku krađu pa je protjeran iz grada. (O tome vidi: Karbić, Obitelj Bole..., str. 18.). 90 MHZ 6., str. 366. - 367. 91 MHZ 6., str. 376. - 377.

rečeno da je nevina i da govori istinu.92 Ova je odluka potvrđena i nešto kasnije iste godine kada je Agneza ponovno oslobođena od Petrove tužbe.93

Nakon Jakovljeva protjerivanja Peri je pripala jedna Jakovljeva kuća koju je ovaj imao u prvoj insuli.94 Potom, godine 1445., Pero i Uršula sastavljaju ispravu kojom dijele i utvrđuju vlastitu imovinu. Međutim u tom dokumentu nisu spomenuti Uršulini posjedi, nego je samo navedeno koji su posjedi podjelom pripali Peri. Tako je zabilježeno da je Pero posjedovao dvije zidane kuće na Gradecu uz još jednu kuriju u blizini, jedno prazno zemljište na Gradecu, zatim zemlju s oranicama na predjelu zvanom Krog, i još jednu zemlju između zemlje obitelji Bole i zemlje samostana sv. Franje. Potom se još spominje jedan vinograd na predjelu zvanom Plahtenšćak, a drugi vinograd, šumu i zemlju s oranicama i voćkama na predjelu Martinšćak blizu granice sa selom Petrovec i potoka Kunišćak; potom vrt sa stajom u podgrađu i dva kmetska selišta s dvojicom kmetova u selu Gračani.95 Po ovome se može reći da je Pero bio za gradečke prilike vrlo bogat građanin tim više što iz spisa nije jasno jesu li tu uopće spomenuti svi posjedi koje je Pero imao. Budući da je iste godine Pero umro, moguće je da je on na samrti odlučio urediti svoje nasljedstvo, kako njegovi potomci ne bi imali problema.

Ipak za neke od Uršulinih posjeda saznajemo iz drugih dokumenata u kojima Uršula prodaje dobar dio svoje imovine. Kuću s dvorištem koju je naslijedila od Jakova u prvoj insuli, Uršula još 1443. zamjenjuje sa sucem Blažem, za neku drugu, vjerojatno manju kuću, jer je Blaž Uršuli još nadoplatio 19 florena.96 Zatim sa svojim sinom Pavlom dvije godine kasnije prodaje i vinograd na predjelu Glagolšćak za 6 florena juratu Sebastijanu, a 1447. Uršula prodaje i dvije šume na Črnomercu Andriji Šimunu iz Dedića.97 Jakovljeva kćerka Elizabeta koja je bila gluhonijema, spominje se kao pokojna 1458. i budući da nije imala nasljednika, njezina kuća na Gradecu s krušnom peći, koju je naslijedila od roditelja, pripala je njezinoj tetki. 98 Jakovljevog sina Pavla više ne vidimo u izvorima.

Nakon Perine smrti 1445. njegova žena Skolastika spori se s Jelenom (Leukom), udovicom suca Nikole, oko novca i svijeća bratovštine sv. Ivana koje su čuvane kod pokojnog Pere, te se zaklinje da su oni vraćeni bratovštini.99 No, spor se nastavio, pa je iste godine Skolastika bila dužna spomenutoj Jeleni u pobožne i milosrdne svrhe dati

92 MHZ 6., str. 399., 400. 93 MHZ 6., str. 400. 94 MHZ 10., str. 51. Vidi i: Bedenko, Zagrebački Gradec, str. 52. - 53. 95 MHZ 10., str. 51. 96 MHZ 6., str. 392.; MHZ 10., str. 39. 97 MHZ 10., str. 53., 86. - 87. 98 MHZ 7., str. 141. 99 MHZ 6., str. 428. VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48

Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

šest funti voska i to do blagdana sv. Ivana Krstitelja, što ipak ukazuje da je spomenuta Jelena u tom slučaju ipak bila nekako oštećena.100 Godine 1445. Skolastika je u sporu sa svojim susjedom Blažem, sinom Pavla, jer je sagradila zahod tik uz granicu s Blaževim posjedom.101 Sud je odlučio da ga mora u roku 15 dana ukloniti, jer je napravljen na neprimjerenom mjestu.102 Ubrzo je Skolastika opet u sporu s Blažem oko izgradnje kanala, ali sud je opet presudio u Blaževu korist.103

Skolastika se potom spominje i u posjedovnim knjigama 1446. vezano uz prodaju nekoliko posjeda. Tako Skolastika zajedno sa sinovima Jurjem, Ivanom i Andrijom, te kćerkom Katarinom prodaje jednu od dviju zidanih kuća koje je Pero posjedovao u prvoj insuli, Antoniju, izrađivaču lukova (arcupar), za 20 zlatnih florena.104 Iste godine Skolastika prodaje i vrt u podgrađu smješten između vrtova Jurja iz Petrovine i Klementa jurata, istom Klementu juratu za 16 i pol florena.105 Skolastika zatim 1447. prodaje prazno zemljište u gradu Doroteji, kćerki Chona za 9 zlatnih florena,106 a 1452. Skolastika i njezina djeca prodaju cijeli dio neke zemlje s oranicama koja se nalazila između posjeda djece (liberorum) Ivana Bola, sjenika pokojnog Šimuna iz Vrapča i zemlje sa sjenicima samostana sv. Franje sucu Benediktu, sinu Martina iz Kraljevca, za 4 florena.107

Može se zaključiti da su i sinovi suca Petra Šafara Andrija, Pero i Jakov isprva bili vrlo bogati i ugledni građani i da su odnosi između braće bili dobri. Ipak, sinovi Petra Šafara nisu dosegli ugled svojeg oca koji je dva puta bio gradski sudac i najmanje četiri puta gradski izaslanik na kraljevskom dvoru. Šteta što zbog nedostatka izvora ipak relativno malo saznajemo o Petru Šafaru, osobito o njegovim poslovima i posjedima. Ipak, ostala je sačuvana darovnica topuskog opata Ivana iz koje saznajemo da su Šafari bili plemići i da su bili u službi cistercitskog samostana.108 Čini se da je upravo Petrova uloga u obrani samostana od turskog napada bila presudna za njegovo društveno i

100 MHZ 6., str. 429. Funta je bila mjera za težinu ulja i voska. Vidi u: Lexicon latinitatis..., Vol I., 1973., str. 492.; vidi i: Zlatko Herkov Naše stare mjere i utezi: uvod u teoriju povijesne metrologije i njezine praktična primjena pri proučavanju naše gospodarske povijesti, Zagreb, 1973. 101 MHZ 6, str. 430 102 Isto. 103 MHZ 6., str. 444. 104 MHZ 10., str. 64. 105 MHZ 10., str. 66. 106 MHZ 10., str. 75. - 76. 107 MHZ 10., str., str. 141. 108 Treba napomenuti da je to i jedini put u vrelima da se Šafari navode kao plemići. Ipak, možda je razlog tome što su u ostalim gradskim ispravama Šafari bili definirani po drugim načelima, kao suci, prisežnici i sl., dok se u slučajevima kada se javljaju kao izaslanici kralju ili kraljici definiraju već s tim naslovom (nuncii). Pitanje je i koliko su tajnici kraljevske kancelarije bilježili titule nižeg plemstva. U svakom slučaju, teško je vjerovati da bi opat topuskog samostana upisao Šafarima njihovu plemićku titulu nobiles viri bez pokrića, tako da Šafare ipak možemo smatrati plemićima, iako nižeg ranga.

političko uzdizanje na Gradecu, kao i za stjecanje ugleda njegove obitelji. Iako se zanimanje Petra Šafara i njegovih sinova nikada izričito ne navodi u dokumentima oni su se povremeno bavili trgovinom na što upućuje niz posrednih podataka iz promatranih isprava. U izvorima je izričito spomenuta Italija kao zemlja gdje su Šafari prodavali ili nabavljali robu, a slučaj ptujskog građanina Ulrika Drukkera ukazuje da su vjerojatno imali i određene trgovačke poslove u tom gradu, budući da je Ptuj bio važna trgovačka točka na putu prema njemačkim zemljama.109 Po svemu sudeći, Šafari nisu imali vlastiti dućan na Gradecu. Ipak, za Peru i Jakova Šafara ne bi se moglo reći kako su stekli neka nova bogatstva: oni uglavnom uživaju ono što su stekli nasljedstvom od svog oca i starijeg brata, uz ono što su dobili u miraz.110 U dokumentima ostale su zabilježene tek dvije njihove kupnje: Perina kupnja kuća od nasljednika Chona 1432. i Jakovljevo otkupljivanje osam kmetskih selišta. Najugledniji od Šafarovih sinova bio je Andrija koji je izabran za suca 1425., dok su mlađa braća Pero i Jakov bili članovi magistrata. Kako su Pero i Jakov 1440. napali i teško ozlijedili jednog građanina, moguće je da već zbog toga više nisu mogli biti birani u gradski magistrat, a osobito ne na najvažniju dužnost gradskog suca. Nakon Jakovljeva zločina obitelj Šafar znatno osiromašuje jer je gradska općina dobar dio Jakovljevih posjeda odlučila zaplijeniti. Poslije Perine smrti i Jakovljeva protjerivanja jedine preostale nasljednike Šafara - Ivana, Juraja, Andriju, sinove Pere, više ne možemo sa sigurnošću identificirati u kasnijim vrelima, ali čini se da oni ipak i dalje žive na Gradecu. Naime, još 1462. spominje se zemlja djece ili nasljednika Pere Šafara na gradskom području Krog, a neka zemlja djece Pere Šafara u Pobrežju posljednji put spominje se 1469.111 Ipak, nasljednici Pere Šafara nisu iz nekog razloga uspjeli održati utjecaj i sačuvati bogatstvo koje bi ih zadržalo u najuglednijem krugu gradečkih građana u drugoj polovini 15. stoljeća. To se već može primijetiti po tome što oni, zajedno sa svojom majkom

109 Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str. 277. O gradečkoj trgovini i trgovačkim putevima vidi i: Zlatko

Herkov Povijest zagrebačke trgovine, Zagreb, 1987. 110 Treba napomenuti da je u prvoj polovini 15. st. Gradec politički i ekonomski oslabio. Kralj Žigmund oduzeo je Gradecu nekoliko posjeda da bi ga naposljetku i založio zagrebačkom biskupu Eberhardu, čime Gradec gubi dotadašnju nezavisnost. Poslije su se za vrhovnu vlast nad Gradecom međusobno borili ban Matko Talovac i Herman Celjski. Celjski su napokon uspjeli zavladati Gradecom 1441. i bili njegovi vrhovni gospodari sve do 1458.(O tome vidi: Klaić, Zagreb..., str. 119. - 156.). Teško je reći jesu li ti sukobi i borbe oko vrhovnog vlasništva nad Gradecom jedini razlog gospodarskog slabljenja grada.

U gradu se više ne nastanjuju bogati trgovci iz sjeverne Italije, ali s druge strane sve je više Nijemaca od kojih su mnogi bili u službi Celjskih, te Hrvata iz Bosne koji bježe pred Turcima. Takve okolnosti sigurno nisu bile poticajne za razvoj velike trgovine, pa u grad više ne dolaze niti se nastanjuju bogati trgovci iz sjeverne Italije, za razliku od druge polovine 14. st. Nepovoljnije prilike za trgovinu možda su se odrazile i na poslove braće Šafar pa njihovi prihodi od trgovine više nisu tako veliki da bi im znatnije povećavali bogatstvo. 111 MHZ, 10., str. 221., 272. Još treba istaknuti da se 1481. u računima zagrebačkog biskupa Osvalda

Tuza pojavljuje neki Juraj Šafarić, a još ranije David i Lovro Šafarić. I dok Davida i Lovru ne možemo izravno povezati s Perom Šafarom, Juraj bi mogao biti identičan gore spomenutom Jurju, sinu Pere

Šafara, ali nažalost to je i jedini put da se on spominje (Vidi: MHZ, 11., str. 253., 256., 259.).

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Skolastikom, u relativno kratkom razdoblju prodaju nekoliko posjeda, a s druge strane nisu zabilježene nove kupnje nekih drugih posjeda od strane Perinih sinova. Kako je gradečka gradska vlast u srednjem vijeku otvorenog tipa, tako u magistrat može ući svaki građanin (cives) koji to želi, ako je dovoljno ugledan i ima podršku ostalih građana.112 Zbog toga u političkom smislu, ugledne obitelji na Gradecu traju dok ih ne potisnu drugi ugledniji građani. Vrlo malo obitelji na Gradecu uspijevaju se održati kroz duži vremenski period i to dijelom zahvaljujući velikom bogatstvu, a dijelom ženidbenim vezama s drugim uglednim obiteljima.113 Očito sinovi Pere Šafara nisu uspjeli postići niti jedno niti drugo. Iako su, dakle, prošla vremena kada su Šafari bili u vrhu gradečke uprave i bili primani na kraljevskom dvoru, ne bi se ipak moglo zaključiti kako je obitelj Šafar propala; oni su nastavili živjeti na Gradecu životom „običnih“ ondašnjih stanovnika.

112 Teško je ipak utvrditi jasna pravila o tome tko je sve mogao biti izabran za gradskog suca. Jedino što smo sigurni jest da onaj građanin koji želi postati sudac ili vršiti neku drugu gradsku funkciju mora biti gradečki građanin (cives). Uvjeti za stjecanje građanstva bili su posjedovanje vlastite nekretnine najmanje veličine četvrtine kurije, boravak u gradu najmanje jednu ili dvije godine, a osim toga kandidat za građanstvo morao je biti katoličke vjere. Samo su građani mogli birati suca i sastav gradskog magistrata, a uživali su i druge pogodnosti (Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str. 216. - 217.). Sličan uvjet gradski magistrat odredio je za one građane koji su željeli postati vijećnici. Gradski magistrat 1383. određuje da onaj tko želi postati vijećnik mora najmanje 3 godine već boraviti u gradu (MHZ, 5., str. 183.), što pokazuje da politički život nekog građanina obično počinje s vijećničkom funkcijom. Oni građani koji bi željeli postati suci morali su i obavljati dužnost prisežnika, jer za većinu poznatih gradečkih sudaca u srednjem vijeku možemo primijetiti da su prethodno obavljali prisežničku funkciju. Naravno, nisu svi prisežnici mogli postati i suci premda su neki građani godinama vršili tu dužnost. To pokazuje da je za sudačku dužnost trebala znatna potpora ostalih gradečkih građana. (O tome vidi: Škreblin, Etničke i političke..., str. 108. - 110.). 113 Primjerice, ugledni i vrlo bogati građanin Mihael, bio je tri puta gradski sudac, a istu dužnost obnašao je i njegov otac Sebastijan. Mihaelovi sinovi Marko i Benedikt bili su u magistratu, a Emerik, unuk

Marka sudac je 1488. Mihael je imao i tri kćeri čiji su muževi bili gradski suci (to su Valentin Šaronić,

Tomo Hrvat, i Pavao Mađar), a jedna kćer bila je udata za Leonarda iz Bavarske koji je bio prisežnik.

Isto tako, prije nego što je postao sudac, Chon je oženio kćer bivšeg suca i vrlo bogatog građanina Luke

Boniolia, a Chonova druga žena bila je sestra suca Marina Klarića. (O tome vidi Škreblin, Etničke i političke..., str. 112.).

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 31-48 Bruno ŠKREBLIN: Obitelj Šafar - iz života jedne njemačke obitelji na srednjo ...

Die Familie Saffar – aus dem Leben einer deutschen Familie auf dem mittelalterlichen Gradec

Zusammenfassung

Die Familie Šafar (Saffar, Saphar) gehört zu den angesehensten Familien auf Gradec in der ersten Hälfte des 15. Jahrhundertes. Laut erreichbaren Quellen waren Peter Šafar und sein Bruder Stefan kleinen Adligen im Amt des Zisterzienserklosters von Topusko und spielten eine große Rolle bei der Verteidigung gegen die Türken 1402. Deswegen schenkte ihnen der Abt des Zisterzienserklosters vier Besitzen in der Umgebung des Klosters. Sie waren schon damals Bürger von Gradec und das Ansehen und Reichtum, welches sie wegen der Verteidigung des Klosters erwarben, half Peter Šafar bestimmt bei seiner Wahl zum Richter von Gradec 1405. Die Aufteilung des Magistrates von Gradec auf Sprachen zwischen den Slawen, Lateinern, Ungaren und Deutschen, die damals in Gradec herrschte (von 1377 bis 1436) ermöglichte uns, überhaupt zu erfahren, dass die Šafars Deutsche sind, da sich so Peter wie auch seine Söhne immer in der deutschen Gruppe der Ratsherren (consilliarii) und Geschworenen (jurati) befanden. Peter ist 1413 wieder Richter, als es wieder an der Reihe was, einen Richter aus der „deutschen Sprache“ zu wählen. Zur Zeit der Bekleidung des richterlichen Amtes wurde er 1406 zweimal von dem König Sigismund empfangen, dem er die Steuer und die städtischen Benefiziums zur Bestätigung brachte, und noch zweimal (1408, 1413) empfing ihn die Königin Barbara. Peter wurde durch Handel reich und war Besitzer einer größeren Anzahl von Gütern: er besaß Gebäuden in der Stadt, Felder, Weingarten und Garten in dem weiteren städtischen Bereich. Er hatte drei Söhne, von denen der älteste Andreas 1425 Richter wurde, während seine Söhne Pero und Jakob angesehene Mitglieder des Stadtmagistrates waren. Zur Zeit des Richteramtes von Andreas erließ Gradec eine, bis damals die längste, Reihe von Bestimmungen mit denen der städtische Handel geregelt wird und einige Verpflichtungen der städtischen Händler und Handwerker vorgeschrieben werden. Nach dem Tode von Peter 1419 und Andreas 1428 erben Pero und Jakob alle ihre Besitze, so werden die zwei Besitzer von, für gradecer Umstände, einer großen Anzahl von verschiedensten Besitzen. Doch wir sehen die Brüder Pero und Jakob bald im Streit mit dem Gesetz. Im Jahre 1440 dringen Pero und Jakob mit Gewalt in ein Haus, greifen einen Bürger an und verletzen ihn, wofür sie mit Geldstrafe bestraft wurden. Danach verübte Jakob 1443 einen Raubmord, wurde deswegen aus der Stadt vertrieben und viele seines Besitzes wurden beschlagnahmt. Seine Frau Ursula musste, dem plötzlichem Verluste ihres Mannes und eines Teiles seines Besitzes gegenüberstehend, offensichtlich aus Lebensgründen einen guten Teil dem restlichen Besitze verkaufen. Sein Bruder Pero stirbt 1445 und hinterlässt drei Söhne und eine Tochter. Peros Witwe Skolastika verkauft, zusammen mit den Kindern, ebenfalls nach Peros Tode mehrere Besitz. Peros Söhne lebten, als einzige Erben der Familie Šafar, weiterhin auf Gradec, waren aber jetzt nicht mehr so angesehen und hatten keine so wichtige Rolle im politischen Leben von Gradec, was einerseits das Ergebnis ihres wirtschaftlichen Abstieges Mitte des 15. Jahrhunderts und andererseits der Tatsache, dass einige andere Familien immer größeres Ansehen bekamen, war.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj učitelja drugih

U radu se nastoji prikazati život i rad dr. Teodora Wickerhausera, istinskoga začetnika suvremene kirurgije u Hrvatskoj i osnivača vlastite kirurške škole, koja se po stručnosti mogla mjeriti s onovremenim europskim centrima. Njegovi su učenici bili osnivači novih kirurških grana u Hrvatskoj prenoseći naučeno na mlađe generacije, ili su osnivali kirurške odjele u velikom broju javnih bolnica širom zemlje.

Ključne riječi:

Teodor Wickerhauser, kirurgija, kirurška škola u bolnici Milosrdnih sestara u Zagrebu, Medicinski fakultet u Zagrebu

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

Prosto je nemoguće povjerovati kako se može dogoriti da iza jednoga toliko značajnoga čovjeka, kakav je bio dr. Teodor Wickerhauser, ostane tako malo tragova na osnovu kojih bi se moglo rekonstruirati njegov život i rad. Tako nešto uobičajenije je kod ljudi iz davno prošlih vremena negoli kod nekoga, od čije je smrti prošlo tek nešto više od 60 godina. Još zanimljivije je to što je ono malo podataka zabilježeno zalaganjem njegovih učenika, a protivno volji dragoga im učitelja. No, krenimo redom.

Generalije

dr. Teodor Wickerhauser Teodor Wickerhauser rodio se 4. rujna 1858. god. u zagrebačkoj Opatičkoj ulici na kućnom broju 4 od oca Milana, tumača orijentalnih jezika pri C. i kr. glavnom vojnom zapovjedništvu u Zagrebu, i majke Lujze pl. Martini, kćerke c. i kr. stožernog nadliječnika. Iako je otac isprva započeo konzularnu karijeru, od toga je odustao iz ljubavi prema budućoj supruzi, te se početkom 1850ih nastanio u Zagrebu preuzevši posao vojnoga tumača. Otac mu je potjecao iz ugledne austrijske građanske obitelji, čijih se nekoliko članova istaknulo u javnom životu zemlje. Očev je brat (dakle Teodorov stric) bio profesor orijentalnih jezika na Akademiji za orijentalistiku u Beču, te je napisao nekoliko stručnih djela. Pritom ne treba zaboraviti, kako su u to vrijeme Bosna i Hercegovina, te Srbija bile sastavni dio Osmanskoga Carstva, pa su među orijentalne jezike ubrajani bosanski i srpski jezik.

Teodor je bio drugo od četvero preživjele djece, što je u mnogočemu utjecalo na ozračje u kojemu je odrastao, iako nije poznato koliko je djece bilo rođeno, odnosno koliko ih je i kada umrlo, u kojim okolnostima i kojega su bili spola. Nije poznato koliko je sestra bila starija od njega, jer se tek spominje kako je Teodor bio najstariji sin u obitelji bez braće bliske mu po dobi. Obzirom na navedeno, bio je odgajan vrlo slobodoumno i puštana mu je velika sloboda od najranije mladosti, što je rezultiralo izgradnjom «samostalne ćudi s jakom individualnosti». Godine 1868. upisan je u Gornjogradsku gimnaziju pod imenom Božidar Vikerhauser1, a školu je završio 1876. god. sa ne baš blistavim uspjehom. Naročito je to bilo vidljivo u višim razredima gimnazije, obzirom da je u prvome razredu po ocjenama bio treći od 48 učenika, da bi u šestome razredu bio 35 od 47 učenika. Imao je problema posebice s matematikom, ali i sa svim ostalim predmetima izuzev prirodnih znanosti i povijesti, jer mu je boravak u prirodi uvijek bio draži od sjedenja nad knjigom. Volio je boraviti na otvorenom, pa se vremenom razvio u izvrsnog plivača, gombača i klizača, dok je izlete koristio

1 Ovo je jedini spomen pohrvaćivanja njegova imena i prezimena (Lujo Thaller, «Teodor Wickerhauser»,

Liječnički Vjesnik 55 (10) (1933.), 466), iako se kasnije rijetko javljaju inačice pisanja prezimena kao

Wikerhauser i Vickerhauser.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

za skupljanje biljaka i ruda, koje je potom slagao i klasificirao.2 Uređivanje herbarija i zbirke ruda, kojima se ponosio u kasnijoj dobi, smatram vrlo bitnim za ocrtavanje Wickerhauserova karaktera, o čemu će više riječi biti nešto kasnije.

Unatoč lošim ocjenama maturirao je bez problema u proljetnome roku 1. ožujka 1877. god., nakon čega je upisao studij mineralogije, geologije i botanike na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu. Unatoč svojim korijenima, na upisnome je listu (nacijonalu) napisao nacionalnost hrvatska i domovina Hrvatska.3 Želja mu je bila studirati medicinu na nekom od stranih sveučilišta, ali zbog slabih imovinskih prilika to nije bilo moguće. Stoga je idućih pet semestara proveo slušajući prirodne znanosti, te je radio u Naravnoslovnom muzeju (danas: Prirodoslovni muzej). Ljubav T. Wickerhausera prema medicini bila je jednim dijelom zasluga poznanstva s dr. Josipom Fonom4, prvim školovanim kirurgom na području Hrvatske i Slavonije, koji mu je oženivši sestričnu Anku Petras postao i rođakom. Kako je dr. J. Fon danas više znan kao osnivač Hrvatskoga sokola, moguće je da su se njih dvojica upoznala tijekom gimnastičkih vježbi. Dr. J. Fon vodio ga je sa sobom u bolnicu Milosrdne braće, gdje ga je primjerom učio svemu potrebnome, uključujući i anatomiju tijekom operativnih zahvata, što je bilo prilično neuobičajeno. O količini povjerenja koje je uživao budući dr. Wickerhauser kod svoga učitelja najbolje svjedoči to što ga je dotični još kao studenta poslao u neko selo pored Zagreba da izvrši teški porod. Pritom je trebao izvršiti dekapitaciju djeteta, vjerojatno mrtvoga, jer je porođaj krenuo dok se dijete još nalazilo u poprečnome položaju.5

Čini se kako je bila uobičajena praksa u Austro-Ugarskoj Monarhiji da gimnazijalci nakon položene mature služe vojni rok kao jednogodišnji dobrovoljci u pripadajućim

2 Miroslav pl. Čačković (ur.), Spomenica dru. T. Wikerhauseru k dvadesetpetogodišnjici rada u bolnici

Milosrdnih sestara u Zagrebu (od 1. travnja 1885. do 31. ožujka 1910.) (Zagreb, 1910.), 7-8; Thaller,

«Teodor Wickerhauser», 466. 3 Thaller, «Teodor Wickerhauser», 466-467. 4 Dr. Josip Fon (Slovenija, Studenice, 1846. - 1899., Zagreb) završio je medicinu u Grazu, te 1871. dolazi na mjesto voditelja kirurškoga odjela u bolnici Milosrdne braće u Zagrebu, gdje ostaje idućih 18 godina.

Bolnicu napušta zbog sukoba s bolničkom upravom, koja je njegov način rada smatrala preskupim, te je radio kao županijski fizik i zdravstveni izvjestitelj zagrebačke županije. No, progresivna paraliza ubrzo ga je prikovala za krevet, u kojemu je proveo deset godina preminuvši posve pomračena uma. Smatra se začetnikom moderne kirurgije u Hrvatskoj, jer se kao prvi specijalizirani kirurg usudio izvesti nekolicinu vrlo smionih operacija, i to prilično uspješno, što ne čudi obzirom da su ga suvremenici smatrali genijalnim kirurgom. Bio je jedan od osnivača Zbora liječnika (1874.), te povremeni urednik

Liječničkog vjesnika. Bio je aktivan u mnogim sportovima, posebice u lovu i tjelovježbi, pa je osnovao

Hrvatski sokol. ((Teodor) Wikerhauser, «† Fon.», Liečnički Viestnik 21 (6) (1899.), 200-201; Vladimir

Dugački, «Josip Fon (1846-1899)», Anali opće bolnice «dr. Josip Kajfeš» 2 (1) (1974.), 132-134) 5 Franjo Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», u: Vladimir Čepulić, Vatroslav Florschütz i Franjo Durst,

Wickerhauser kao liječnik, kirurg i ginekolog prigodom 80-godišnjice života prof. dra Teodora Wickerhausera (Zagreb: Tisak «Tipografije» d. d., 1938.), 15; Franjo Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser 4. IX. 1858. - 13. III. 1946.», Liječnički vjesnik 68 (3-4) (1946.), 35; Čačković, Spomenica, 8, 11; Thaller,

«Teodor Wickerhauser», 467.

im domobranskim pukovnijama, nakon čega su polagali časnički ispit i dobivali pričuvne činove.6 Tako je T. Wickerhauser služio kod 53. domobranske pješačke pukovnije (Leopoldovaca ili pukovnije nadvojvode Leopolda), te je 1. siječnja 1878. god. imenovan poručnikom u pričuvi. No, iste godine dotična je pukovnija zajedno s njim bila mobilizirana prilikom okupacije Bosne i Hercegovine. Za mobilizirane pričuvnike ratni je pohod trajao do kraja godine, kada se T. Wickerhauser vratio u Zagreb izmučen dizenterijom (srdoboljom ili grižom), ali neranjavan. Osim trajnijih posljedica po zdravlje, iz vojske je izašao ovjenčan vojnim križem za zasluge s ratnom dekoracijom zarađenim sudjelovanjem u osvajanju tvrđave Jajce, koja je do tada smatrana neosvojivom. Navodno su ratne strahote, kojima je svjedočio, odigrale presudnu ulogu u konačnom ostvarenju želje za studiranjem medicine, a «sretni slučaj» omogućio mu je odlazak na studij u Graz već sljedeće godine.7 Zanimljivo je da se nigdje ne spominje kakva ga je sreća snašla, odnosno što se stvarno dogodilo.

Obzirom da su mu u Grazu priznali semestre provedene na studiju prirodnih znanosti u Zagrebu, T. Wikerhauser nije zaostajao za svojim redovno upisanim vršnjacima, pa je 14. srpnja 1883. god. promoviran u doktora univerzalne medicine. Iako su mu nudili da ostane raditi kao asistent na kirurškoj klinici prof. Eduarda Alberta8 u Beču, Wickerhauser se odmah vratio u Zagreb preuzeti službu pomoćnoga (sekundarnoga) liječnika na izvanjskome odjelu dr. J. Fona. Dana 1. travnja 1885. god. preuzeo je istu službu u bolnici Milosrdnih sestara, jer je tamošnji primarni liječnik (primarius) internista dr. Ivan Kosirnik9 trebao nekoga za odrađivanje operativnoga dijela posla na dijelu odjela sa «eksternim bolestima» o kojima se brinula kirurgija, otorinolaringologija, okulistika i dermatovenerologija. Niti pet godina kasnije (1. siječnja 1890.) Wickerhauser je imenovan primarnim liječnikom novoosnovanoga izvanjskoga odjela u bolnici Milosrdnih sestara i na taj je službi ostao sve do podnošenja formalne ostavke 4. siječnja 1919. god., što ga čini jednim od najdugotrajnijih obnašatelja službe

6 Isto spominje: Frane Dubravčić, Živ sam i dobro mi je! Uspomene iz Prvog svjetskog rata 1914.-1918. (Otočac: Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke, 2002.), 11. 7 Čačković, Spomenica, 8-9; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 467. 8 Eduard Albert (Češka, Senftenberg, 1841. – 1900., Beč, Austrija) svojedobno je smatran najznačajnijim kirurgom u cijeloj Austriji. Medicinu je studirao na glasovitom Josepfiniumu u Beču, gdje je promoviran 1867., nakon čega radi kao predstojnik klinike u Innsbrucku. Tamo je razvio zapaženu znanstvenu i publicističku djelatnost, zbog čega mu nude položaj predstojnika I. kirurške klinike u Beču. Kliniku je preuzeo 1881. i vodio je do smrti. Bio je član istaknutih liječničkih i kirurških društava te akademija, nositelj je viteškoga križa Leopoldova reda, a bio je suizdavač dva specijalizirana časopisa Medizinische

Jahrbücher i Deutsche Zeitschrift für Chirurgie. (http://de.wikipedia.org/wiki/Eduard_Albert) 9 Dr. Ivan Kosirnik (Štajerska, Studenci, 1847.-1924., Zagreb) bio je primarni liječnik bolnice Milosrdnih sestara u Zagrebu od 1883. do 1914. i voditelj Internoga odjela bolnice, te dugogodišnji ravnatelj. Bio je predsjednik Zdravstvenoga vijeća kr. Hrvatske i Slavonije. Godine 1974. bio je jedan od osnivača

Hrvatskoga sokola te Hrvatskog planinarskog društva, a tri godine kasnije i Prvoga hrvatskoga sklizačkoga društva. (Hrvatska enciklopedija, sv. 10 (Zagreb, 1999. - ), 6: 176; Antun Vujić (gl. ur.),

Hrvatski leksikon, 2 sv. (Zagreb, 1996.-1997.), 1: 627)

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

primarijusa na istome odjelu u Hrvatskoj. U stvari, bolnicu Milosrdnih sestara napustio je s izbijanjem Prvoga svjetskoga rata, jer je trebalo osnovati i osposobiti za rad u ratnim uvjetima bolnicu Društva «Crvenoga križa».10

O razvitku kirurškoga odjela u bolnici Milosrdnih sestara te o osnutku bolnice «Crvenoga križa», dva od tri najvažnija Wikerhauserova dostignuća u sferi javnoga zdravstva, biti će podrobno govora nešto kasnije.

Izvan svoga kirurškoga odjela dr. Teodor Wickerhauser obavljao je malo javnih službi, što je bilo pomalo čudno obzirom na uobičajenu praksu toga doba, gdje su se istaknute javne ličnosti gotovo natjecale u gomilanju stvarnih i počasnih dužnosti. Tako je T. Wickerhauser od 14. prosinca 1883. do 31. prosinca 1890. god. obavljao službu kotarskoga liječnika u gradu Zagrebu, odnosno vršio je tu slabo plaćenu javnu službu do imenovanja primarijusom. Tada su ga razriješili dužnosti na vlastitu molbu u kojoj se pravdao prevelikim obimom posla u bolnici. Molba mu je uvažena te mu je Gradsko poglavarstvo zahvalilo na predanoj službi. Godinama je bio vanredni član Zemaljskoga zdravstvenoga vijeća11, da bi 1906. god. postao redovni član. Iste je godine donesen Zakon o zdravstvu, čije su odredbe stupile na snagu prvih dana 1908. godine. Prema novoj organizaciji zdravstva T. Wickerhauser imenovan je kr. županijskim fizikom u VIII. činovničkom razredu, te je 1909. god. promaknut u viši (VII.) platni razred. Zbog mnogih ga je zasluga 1904. god. kralj Franjo Josip I. imenovao kraljevskim savjetnikom.12

Izuzev djelatnosti u bolnici, T. je Wickerhauser najviše djelovao u sklopu Zbora liječnika Kraljevina Hrvatske i Slavonije13, ali nikada nije želio prihvatiti više mu puta nuđenu čast predsjednika. Bio je 1888. god. tek član Odbora za proučavanje pitanja pripomoćne i mirovinske zaklade, pregledač računa od 1888. do 1890. god., te časni sudac od 1902. do 1908. godine. Sve su to dužnosti, koje su suvremenici smatrali časnima i od osobitoga povjerenja, ali ipak sporednima u radu društva. Unatoč tome, navodi se kako je T. Wickerhauser bio jedan od onih članova do čijega se mišljenja jako držalo, pa se u Zboru nije radilo ništa bez konzultiranja s njim, jer «...njegova je riječ

10 Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 35; Čačković, Spomenica, 9, 11; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 468, 470. 11 Zemaljsko zdravstveno vijeće bilo je sastavljeno od sedam redovnih članova, koje je na dužnost imenovao hrvatski ban na pet godina, te od vanrednih članova – specijalista za različita pitanja pozivanih po potrebi. Specijaliste je pozivala Zemaljska vlada kako bi mogli sudjelovati u raspravama oko konkretnih pitanja ključnih za razvoj javnoga zdravstva, ali i države uopće. (Đuro Sremac i Branko

Žuža, Hrvatsko zdravstveno zakonodavstvo 1830.-1941. (Zagreb: Školska knjiga, 2002., 16) 12 Thaller, «Teodor Wickerhauser», 468; Čačković, Spomenica, 9-10. 13 Zbor liječnika bio je staleško društvo, čiji je osnovni cilj bio njegovati liječničku znanost i promicati zdravstvene interese. Članovi su trebali nastojati krepkom i kolegijalnom radu, raditi na korist i čast liječničkom staležu, zastupati staležke interese, te podupirati osiromašene članove, udovice i siročad. (Hrvatski državni arhiv, Unutarnji odjel Zemaljske vlade Serija pravila, Pravila Sbora liečnika kraljevina

Hrvatske i Slavonije u Zagrebu, k. br. 2/1901.)

uvijek vrijedila, njegovo mnijenje uvijek odlučivalo». Sa sličnim su poštovanjem pratili njegove demonstracije zanimljivih bolničkih slučajeva i pomno su slušani izvještaji s odjela, koje se potom moglo pročitati u Liječničkome vjesniku, glasilu Zboraliječnika.14

Štoviše, Wickerhauser je bio među šestoricom poimenično spomenutih zaslužnih članova Zbora liječnika, ovoga puta u svojstvu revnih predavača na društvenim sjednicama, koji su bili istaknuti na svečanoj skupštini društva održanoj prigodom proslave 25-ogodišnjice osnutka. Tom prigodom T. Wickerhauser održao je predavanje o abdomenalnoj kirurgiji, čiju ću ocjenu iznesenih medicinskih dosega prepustiti kompetentnijim osobama, dok je meni to predavanje važan pokazatelj njegova statusa u sklopu liječničke struke. Naime, on je bio pravi predavač iz Hrvatske, a prije njega predavala su samo četiri gosta predavača pristigla iz Beča, Sarajeva i Ljubljane. Zanimljivo jest, što je tada M. pl. Čačković održao predavanje o izvođenju traheotomije kod oboljelih od difterije u bolnici Milosrdnih sestara za razdoblje od svibnja 1895. do rujna 1899. godine.15 Podatak ističem zbog epizode iz Wickerhauserova obiteljskoga života, o čemu će više riječi biti nešto kasnije.

Teodor Wickerhauser osobno je radio na promicanju duha Zbora liječnika, jer je godinama organizirao neformalne sastanke naizmjenično s dr. Ladislavom Rakovcem16, dugogodišnjim predsjednikom društva. Sastanci liječnika prvobitno su se održavali dva puta tjedno, a nakon Rakovčeve smrti samo jedanput, da bi posve prestali nakon Prvoga svjetskoga rata povlačenjem dr. Wickerhausera iz javnoga života. Na sastancima se raspravljalo o raznim medicinskim pitanjima i mogli su sudjelovati liječnici opće prakse ili specijalisti, liječnici s iskustvom ili početnici. Čak štoviše, mlade se liječnike poticalo na dolazak izravnim pozivima, a sastanci su protjecali u korektnoj i kolegijalnoj atmosferi.17

Zanimljivo je da je dr. Teodor Wickerhauser pisao malo, svega 14 većih radova i 36 predavanja18, održanih u sklopu Zbora liječnika i potom objavljenih u Liječničkom vjesniku. Svi radovi nastali su do 1905. god., a pojedina su godišta pretežito popunjena

14 Čačković, Spomenica, 9-10; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 37; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 468, 470. 15 Miroslav pl. Čačković (ur.), Rad sbora liečnika kraljevina Hrvatske i Slavonije prigodom proslave 25-godišnjice njegovog obstanka (20. i 21. listopada 1899.) (Zagreb: Naklada Sbora liečnika, 1899.), 7, 34, 265. 16 Dr. Ladislav Rakovac (Varaždin, 1847.-1906., Zagreb) bio je voditelj internoga odjela Bolnice

Milosrdne braće od 1874. do 1889., te je prvi internist u Hrvatskoj. Od 1880. do 1893. bio je tajnik

Odjela za zdravstvo Zemaljske vlade, pa je zaslužan za donošenje zdravstvenih zakona i brojnih uredbi za unaprijeđenje javnoga zdravstva u Hrvatskoj. Za vrijeme njegova predsjedanja Zborom liječnika (1880.-1882. i 1893.-1906.) društvo je dovedeno na visoku organizacijsku i znanstvenu razinu, a dugi je niz godina obavljao dužnosti tajnika i/ili podpredsjednika društva. (Biserka Belicza, «Urednici

Liječničkog vjesnika od 1877. do 1929. god.», Liječnički vjesnik 99 (1977.), 74; Vujić, Hrvatski leksikon, 2: 347) 17 Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 38. 18 Naslovi svih radova i predavanja navedeni su u: Čačković, Spomenica, 22, 27-29.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

njegovim radovima, izvještajima i drugim prilozima. Međutim, njegovi su radovi strogo stručni, «bez blještavih novih ideja», stil mu je «skroman i jednostavan», «opisi su to onoga što je vidio i učinio», a na kraju rada navodio je s «najvećom iskrenošću uspjeh i neuspjeh svojega rada i zahvata.».19

Riječi su to dr. Luje Thallera20, koji mu se beskrajno divio unatoč ovim ne baš pohvalnim riječima i smatrao se njegovim učenikom. Thaller je bio posve svjestan da Wickerhauserov literarni rad ni izdaleka ne može predočiti stručnost i značenje učitelja, te kaže: «Tragedija je velikih liječnika, da čar što ga emitira njihova ličnost s njima nestaje.». Zanimljivo je što dr. T. Wickerhauser nije objavio niti jedan rad u specijaliziranim časopisima za kirurgiju, koje su objavljivala kirurška središta AustroUgarske Monarhije ili Njemačke, iako stručnošću nije zaostajao za Europom. Tim više što je literaturu poznavao do u tančine i cijeli je život najpomnije pratio nova kirurška dostignuća, naravno koliko je to bilo moguće. Kažem to stoga što je izbijanjem Drugoga svjetskoga rata prestao dolaziti u Hrvatsko njegov omiljeni «Zentralblatt za internu, kirurgiju i ginekologiju», pa više nije mogao pratiti europska zbivanja.21 No, ubrzo je i preminuo.

Razvoj kirurških ustanova

Bolnica Milosrdnih sestara nalazila se u Ilici 83 i za kirurški je odjel prvobitno bilo predviđeno samo četiri sobe, a dok nije došlo do znatnijega proširenja 1889. godine. U takvim skučenim uvjetima počeo je raditi dr. Teodor Wickerhauser. Zanimljivo jest što je uredništvo Liječničkoga vjesnika još 1889. god. čestitalo bolnici Milosrdnih sestara, ustanovi a ne njemu osobno, na imenovanju dr. T. Wickerhausera primarijem novoosnovanoga izvanjskoga (eksternoga) odjela bolnice. Odjelu su bile na raspolaganju dvije sobe za operacije – aseptička i septička, a prema vrsti operacije po sobama su bili raspoređeni i bolesnici. Osim toga postojala je soba za oboljele od tuberkuloze i raka, te soba za ginekološke bolesnice.22

Imenovanje primarijem nije automatski značilo imati pravo na pomoćnika, već je morao dijeliti jednoga sekundarnoga liječnika sa nutarnjim odjelom. Do promjene

19 Thaller, «Teodor Wickerhauser», 468-469. 20 Dr. Lujo Thaller (Osijek, 1891.-1949., Zagreb) studirao je medicinu u Beču, gdje je promoviran 1914., a specijalizirao je internu medicinu. Od 1919. do 1921. vodio je plućni odjel u bolnici Milosrdnih sestara, a zatim do 1941. interni odjel u istoj bolnici. Od 1945. do smrti radio je kao liječnik-internist Zavoda za socijalno osiguranje u Zagrebu. Na Medicinskome je fakultetu predavao kao honorarni nastavnik povijest medicine od 1927. do 1938., a od 1943. do 1945. imao je status redovnoga profesora. Bio je jedan od začetnika istraživanja južnoslavenske i svjetske medicinske prošlosti uopće, a kao vijećnik u

Gradskoj skupštini grada Zagreba zalagao se za rješavanje komunalnih i higijenskih problema grada. (Enciklopedija Jugoslavije, sv. 8 (Zagreb, 1955.-1971.), 8: 331; Hrvatska enciklopedija, 10: 728; Vujić,

Hrvatski leksikon, 2: 566) 21 Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 37. 22 Vatroslav Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser i njegova škola», Liječnički Vjesnik 55 (10) (1933.), 465; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 468.

je došao tijekom druge polovine godine, kada je dobio vlastitoga pomoćnika (dr. Gjuru Rihtarića), da bi dvije godine kasnije imao dvojicu (došao je još dr. Dragutin Mašek), a od kraja 1893. god. i imao je trojicu sekundarnih liječnika na vlastitome odjelu (spominju se još dr. Gjuro Ivković i dr. Antun Gutschy). Obim posla toliko je narastao da je u rujnu 1894. god. postalo nužno razdijeliti odjel na dva dijela, i to tako da je kirurgiju i ginekologiju Wickerhauser zadržao za sebe, dok je njegov dotadašnji pomoćnik dr. D. Mašek preuzeo odjel dermatologije, venerologije, otorinolaringologije i okulistike. Ova podjela stvarno je zaživjela tek s preseljenjem u novoizgrađenu bolnicu na Vinogradskoj cesti, naročito stoga što je kirurški odjel bio projektiran u skladu s Wickerhauserovim preporukama i prema najsuvremenijim bolničkim standardima. Kirurškim i ginekološkim bolesnicima bio je na raspolaganju veliki paviljon s 200 kreveta, dvjema dvoranama za operacije i priručna ambulanta.23

Zahvaljujući prije svega Wickerhauserovoj kirurškoj spretnosti i stručnosti, bolnica je postepeno prerasla u najveću i najbolje opremljenu bolnicu u gradu Zagrebu, a time i u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji. U bolnicu su dolazili bolesnici iz svih krajeva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, ali i iz Bosne, jer je bila jedna od rijetkih s razvijenom kirurškom praksom. Tijekom 20 godina (od 1890. do 1910.) broj se bolesnika na odjelu nije previše mijenjao, jer ih je uvijek bilo između 180 i 200, ali se broj operacija u istome razdoblju gotovo utrostručio (od 302 narastao je na 856). Na odjelu je u istome razdoblju izvedeno 11.567 operacija i 1.260 laparotomija (otvaranja trbušne šupljine), dok o opsežnosti kirurških zahvata najbolje svjedoči broj operacija izvedenih pod narkozom i općom anestezijom. Tako je pod narkozom izvedeno 5.283 operacije, pod anestezijom njih 7.550, dok je vremenom sve više padao broj lakših zahvata za koje je bila potrebna lokalna ili nikakva anestezija. Sve to nije bilo djelo samo jednoga čovjeka, već se sukladno s obimom posla povećao i broj liječnika na odjelu. Tako je na Wickerhauserovom odjelu početkom 1910. god. uz njega bio još jedan primarni liječnik (primarius extra statum) i četiri pomoćna liječnika.24

Sa svih strana dolazili su mladi liječnici na specijalizaciju ili volontiranje kod već tada glasovitoga kirurga, pa se oko njega oformila prava kirurška škola. Kirurgija i ginekologija podignute su pod njegovim vodstvom u bolnici Milosrdnih sestara na razinu europskih centara, i održavane su na toj razini cijeli niz godina. Zanimljivo jest i nije puka slučajnost, što je uz bolnicu Milosrdnih sestara nastala 1896. god. obrtnička

23 Čačković, Spomenica, 11-12; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 468; Durst, «Prof. dr. Teodor

Wickerhauser», 35-36. 24 Vatroslav Florschütz, «Wickerhauser kao kirurg», u: Vladimir Čepulić, Vatroslav Florschütz i Franjo

Durst, Wickerhauser kao liječnik, kirurg i ginekolog prigodom 80-godišnjice života prof. dra Teodora

Wickerhausera (Zagreb: Tisak «Tipografije» d. d., 1938.), 13; Čačković, Spomenica, 12.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

radionica za izradu i popravak kirurških instrumenata, koja je uspješno poslovala te prerasla u prvu hrvatsku tvornicu medicinskih instrumenata.25

Kakva je bila Wickerhauserova uloga u osnutku luksuznoga privatnoga Zavoda za sve operativne i nutarnje, očne, kožne i živčane bolesti, ili skraćeno Sanatorija d.d., do danas je ostalo nerazjašnjeno.

Sanatorij26 je izgrađen 1909. god. u tadašnjoj Jelisavinoj ulici (danas: Klaićeva ulica) u Zagrebu privatnim kapitalom za potrebe imućnijega građanstva, te je stoga u skladu s očekivanja potencijalnih korisnika bio uređen kao luksuzno odmaralište, umjesto kao klasična bolnica. Sukladno tome, arhitektonsko je rješenje povjereno Ignjatu Fischeru, istaknutom izvođaču brojnih zdravstvenih objekata u Hrvatskoj, koji je razradio ideje za raskošno uređenje interijera.27 Premda je dr. T. Wickerhauser nakon umirovljenja isključivo radio u Sanatoriju, o njegovoj ulozi prilikom osnivanja tek kratko piše: «…jamačno je da su svi računali s njegovom ličnošću»28. Što god to značilo. Međutim, može se pretpostaviti kako je i on bio među onima, koji su se odazvali pozivu utemeljitelja Sanatorija za upisom dionica, jer u brošuri stoji da su se odazvali «svi glavni liječnici u Zagrebu». Wickerhauseru je sigurno bio poslan na uvid prvobitni nacrt Sanatorija, jer stoji da je odaslan «na kritiku primarnim liječnicima zagrebačkih bolnica», te je potom prepravljen prema primljenim sugestijama.29 Premda nigdje izravno ne piše, može se sa sigurnošću reći kako ovaj projekt nije mogao biti izvršen bez konzultiranja s Teodorom Wickerhauserom.

Nije poznato kada je točno Wickerhauser preselio privatnu ordinaciju iz vlastitoga stana u Prilazu Gjure Deželića broj 130 unutar zgrade Sanatorija, ali je na novoj lokaciji ordinirao tijekom Prvoga svjetskoga rata. Tada je ordinirao svakoga dana par sati oko podneva, jer je vrijeme predviđeno za ručak i odmor koristio za rad sa bolesnicima u Sanatoriju, obzirom da je radio u bolnici «Crvenoga križa» u neposrednoj blizini. Nakon umirovljenja 1924. god. u ordinaciju je dolazio svakoga dana «točan kao ura» liječeći sve bolesnike bez obzira na njihov imovinski status gotovo do svoje smrti.31

25 O tome više vidjeti u: Vladimir Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja zagrebačke Bolnice milosrdnih sestara (1846.-1946.) /prigodom 160. obljetnice Bolnice/», Gazophylacium. Časopis za znanost, umjetnost, gospodarstvo i politiku 11 (1-2) (2006.), 82-92; Vladimir Dugački, «Prva hrvatska tvornica medicinskih instrumenata Jakoba Hlavke», Medicus 14 (2) (2005.), 347-350. 26 U zgradama Sanatorija danas se nalazi Klinika za dječje bolesti Zagreb. 27 O arhitekturi i dizajnu unutrašnjosti više vidjeti u: Marina Bagarić, «Sanatorij u Klaićevoj ulici u Zagrebu – djelo arhitekta Ignjata Fischera», Radovi Instituta za povijest umjetnosti 30 (2006.), 265-280. 28 Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470. 29 Miroslav pl. Čačković, «Sanatorij u Zagrebu», Liječnički vijesnik 32 (11) (1910.), 372; Dr. M(iroslav) pl.

Čačković, Sanatorij u Zagrebu (Zagreb, 1911.), 5. 30 Vilim Eisenstädter (pr.), Adresar. Sveobći stanbeni obavjestnik svih oblastih, ureda, društava, zavoda, tvorničara, trgovaca, obrtnika, kućevlasnika i inih stanovnika slobodnoga i kralj. grada Zagreba. (Zagreb:

Naklada knjigotiskara Vilima Eisenstädtera, 1911.), 53, 179. 31 Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 36; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 82.

Izbijanje Prvoga svjetskoga rata zateklo je bolničke ustanove grada Zagreba posve nespremne za prihvat velikoga broja ranjenika, s time što treba naglasiti kako nitko nije imao jasne predodžbe o potencijalnome broju ranjenika. O tome slikovito svjedoči uređenje prvoga odmorišta (postaje za počivanje) za 12 teško ranjenih vojnika u čekaonici III. raz. na Južnom kolodvoru (danas: Zapadni kolodvor), te priručne bolnice za 200 bolesnika u Infanterijskoj vojarni početkom kolovoza 1914. god. provedeno u suradnji vojnih vlasti i Društva «Crveni križ». U isto je vrijeme «Crveni križ» osnovao vlastitu bolnicu za 200 ranjenih i bolesnih vojnika u južnom krilu Obrtne škole (danas: zgrada Muzeja za umjetnost i obrt). Ravnatelj bolnice bio je dr. Artur Lang, dok je o pripremanju hrane dobrovoljno brinulo 18 učiteljica Škole za domaćinstvo razdijeljenih u tri skupine, koje su besplatno kuhale za ranjenike i bolničko osoblje u 24 satnim smjenama.32

Krajem rujna 1914. god. u Zagrebu je bilo 19 priručnih bolnica, ali ni to nije bilo dovoljno, jer su vojne vlasti tražile povećanje kapaciteta za dodatnih tisuću kreveta. «Crveni križ» bio je spreman povećati broj kreveta na 1.000 mjesta, umjesto dotadašnjih 560, ukoliko im se stavi na raspolaganje zgrada današnjega Sveučilišta, jer je bila najbliža postojećoj bolnici. Umjesto u njoj, nove su bolnice «Crvenoga križa» otvorene krajem studenoga u zgradama Šumarske akademije, Graditeljske škole i Obrtnoga muzeja, a raspolagale su sa 700 kreveta. Proširene su postojeće bolnice u Stručnoj školi i u Tvorničkoj ulici, koja je služila kao prijemna bolnica za uređivanje i raspoređivanje ranjenika prije odlaska u druge bolnice, dok su u bolnicu bile pretvorene sve pomoćne prostorije Obrtne škole.33 Vojne su vlasti zahtijevale dodatno proširenje kapaciteta krajem svibnja 1915. god. kada je Zagreb proglašen glavnim središtem za zbrinjavanje ranjenika sa talijanskoga ratišta, pa je trebalo osigurati 20.000 bolesničkih kreveta, što je bilo teško moguće obzirom na postojeće kapacitete. Kako bi se pokušalo udovoljiti naredbi prekinuta je nastava u svim školama, trebalo je preurediti svratišta i tvornice

32 «Akcija Crvenog križa.», Narodne novine (dalje: NN) (Zagreb), sv. 80/1914., br. 179, 3. 8. 1914.; «Bolnice

Crvenog križa.», NN, sv. 80/1914., br. 197, 24. 8. 1914.; «Škola za kućanstvo...», NN, sv. 80/1914., br. 186, 11. 8. 1914.; «Glasovi s bojišta.», Obzor (Zagreb), sv. 54/1914., br. 239, 30. 8. 1914.; «U kuhinji

«Crvenog križa».», NN, sv. 80/1914., br. 253, 30. 9. 1914.; «U kuhinji Crvenoga Križa.», Jutarnji list (dalje: JL) (Zagreb), sv. 3/1914., br. 821, 1. 10. 1914. 33 «Skauti mole novine i knjige za hrvatske ranjenike.», NN, sv. 80/1914., br. 238, 22. 9. 1914.; «Skauti mole novine i knjige za hrvatske ranjenike.», JL, sv. 3/1914., br. 807, 23. 9. 1914.; «Sjednica «Crvenog križa».», NN, sv. 80/1914., br. 251, 29. 9. 1914.; «Sjednica «Crvenoga Križa».», JL, sv. 3/1914., br. 819, 30. 9. 1914.; «Nova bolnica «Crvenog križa».», NN, sv. 80/1914., br. 299, 10. 11. 1914.; «Nove bolnice

«Crvenog križa».», NN, sv. 80/1914., br. 312, 25. 11. 1914.; «Nove bolnice Crvenoga križa.», JL, sv. 3/1914., br. 917, 25. 11. 1914.; «Iz kr. zem. obrtne škole u Zagrebu.», NN, sv. 81/1915., br. 15, 20. 1. 1915.; «Iz obrtne škole.», JL, sv. 4/1915., br. 1006, 21. 1. 1915.; «Nova bolnica «Crvenog križa»...», JL, sv. 4/1915., br. 1031, 12. 2. 1915.; «Sveučilište u vojne svrhe.», JL, sv. 4/1915., br. 1033, 14. 2. 1915.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

u priručne bolnice, što je povlačilo za sobom pribavljanje dostatnoga broja kreveta, liječnika i bolničarskoga osoblja.34

U literaturi se navodi da je dr. Teodor Wickerhauser odmah po izbijanju rata napustio kirurški odjel u bolnici Milosrdnih sestara kako bi pomogao u osnivanju bolnice «Crvenoga križa» u Obrtnoj školi. Uz pomoć nekolicine mladih liječnika uspjelo mu je u kratkom vremenu stvoriti prvorazrednu bolnicu, koja se mogla odgovarajuće brinuti za nepresušnu rijeku ranjenika prispjelih s bojišta. Glavni dio kirurškoga posla obavljao je po cijeli dan Wickerhauser osobno, dok su ranjenike njegovale dobrovoljne bolničarke regrutirane iz redova zagrebačkoga građanstva. Zahvaljujući predanome radu svih navedenih, bolnica je vremenom prerasla postojeće ustanove uz postizanje neočekivano dorih rezultata.35

Zanimljiva je činjenica što izvještaji o radu bolnice objavljeni u novinama rijetko spominju dr. Teodora Wickerhausera. Spomenut je tek dvaput u svojstvu tumača prilikom posjeta bolnici vrlo istaknutih ličnosti: grofa Andrije Csekonicha, kr. povjerenika za «Crveni križ» u Zemljama Krune sv. Stjepana, te podmaršala Joachima Boticha i dr. Isaaka Tritscha, zapovjednika i stožernoga nadliječnika Vojnoga zapovjedništva u Zagrebu.36

Dr. T. Wickerhauser češće se spominje u javnim zahvalama bivših bolesnika, koji su našli za shodno izreći najsrdačniju hvalu njemu i njegovim pomoćnicima što su «neumornim radom i očinskom ljubavlju uložili sve svoje sile, da nama, ranjenicima, ublaže bol, te da nas opet postave na noge junačke i na branik mile nam domovine.». Priznanje uloženom trudu zagrebačkih liječnika okupljenima oko bolnice «Crvenoga križa» u svladavanju «ogromnoga» posla liječenja ranjenih i bolesnih vojnika stiglo je sredinom 1916. god. od samoga Vojnoga zapovjedništva u Zagrebu, te je javno objavljeno u novinama, što baš nije bio čest slučaj.37

Dr. Teodor Wickerhauser bio je jedan od trojice osnivača Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zajedno s dvojicom svojih najstarijih i najistaknutijih učenika - Miroslavom pl. Čačkovićem i Dragutinom Mašekom. Dana 24. studenoga 1917.

34 «Ponovno zatvaranje zagrebačkih škola.», JL, sv. 4/1915., br. 1138, 30. 5. 1915.; «Povećanje bolnica u

Zagrebu.», JL, sv. 4/1915., br. 1138, 30. 5. 1915.; «Zagreb središte za ranjenike s talijanskoga ratišta.»,

JL, sv. 4/1915., br. 1147, 8. 6. 1915. 35 Medicinska enciklopedija, sv. 6 (Zagreb, 1967.-1970.), 6: 596; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470;

Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 36; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 82. 36 «Visok posjet u «Crv. križu».», NN, sv. 80/1914., br. 264, 6. 10. 1914.; «Visok posjet u «Crv. križu».»,

JL, sv. 3/1914., br. 831, 7. 10. 1914.; «Posjet u bolnici «Crvenoga križa».», JL, sv. 3/1914., br. 837, 10. 10. 1914. 37 «Zahvala ranjenika 79. pješačke pukovnije.», NN, sv. 80/1914., br. 249, 28. 9. 1914.; «Javna zahvala ranjenika 79. pješ. puk. grofa Jelačića…», JL, sv. 3/1914., br. 819, 30. 9. 1914.; «Zahvala ranjenika.»,

NN, sv. 81/1915., br. 191, 17. 8. 1915.; «Pohvalno priznanje zagrebačkim liječnicima.», JL, sv. 5/1916., br. 1514, 8. 6. 1916.

god. zatražio je Akademički senat od Zemaljske vlade neka uputi prijedlog hrvatskougarskom kralju Karlu IV. za potvrdu trojice profesora osnivača, koji bi činili maticu Profesorskoga zbora Medicinskoga fakulteta sa ciljem pronalaženja odgovarajućega kadra i prostora za rad budućega fakulteta. Službeno imenovanje stiglo je 13. travnja 1918. godine.38

Trojica profesora osnivača održala su prvu sjednicu Profesorskoga zbora 11. svibnja 1918. god., na kojoj su između sebe izabrali za dekana M. Čačkovića, a za prodekana D. Mašeka. Istoga je dana usvojen Poslovnik Medicinskoga fakulteta, kojime je regulirana organizacija i uprava, pa se moglo pristupiti imenovanju profesora predavača. Od samoga su početka u Fakultetskome vijeću bile vidljive dvije struje, pa je ubrzo došlo do nesuglasica i trzavica oko imenovanja profesora. Naime, jedna struja okupljena oko trojice osnivača smatrala je da fakultet treba obrazovati liječnike upoznate s nacionalnom patologijom, te bi im stoga trebali predavati profesori upoznati s prilikama u zemlji, dok su drugi smatrali da je dovoljno kliničko i nastavničko iskustvo stečeno na drugim sveučilištima. Prevladala je druga struja, zbog čega na nastavnička mjesta nisu imenovani domaći uistinu eminentni stručnjaci. Što se točno dogodilo nije posve poznato, jer postojeća literatura o tome šuti, no postupci i metode nisu odgovarale «čovjeku Wickerhauserovog kova», jer su kočile razvoj ustanove. Iako su ga igre oko fakulteta teško pogađale, o tome nije mnogo govorio, što su njegovi učenici pripisali prirođenom mu taktu i otmjenoj naravi. Unatoč umirovljenju, i dalje se zanimao za rad i napredak fakulteta «...i bolno ga se doimalo, kako su fakultetu sa raznih strana pravljene neprilike te se izgradnju i dovršenje i samih kliničkih zgrada onemogućilo».39

Zbog spomenutih nesuglasica dr. Teodor Wickerhauser nikada nije prihvatio predavati na Medicinskome fakultetu u Zagrebu niti je htio preuzeti vođenje fakultetskih klinika. Vrlo je rijetko pristajao obavljati ispite umjesto spriječenih kolega, jer je tvrdo vjerovao kako «nema spreme» za rad sa studentima. Takav stav učenici su pravdali njegovom osobnošću, jer mu je dociranje ex catedra bilo posve strano, odnosno on to nikada nije radio, iako ih je podučio mnogo čemu. Dr. T. Wickerhauser radio je samo administrativne i organizacijske poslove, što su učenici smatrali strašnim gubitkom za buduće medicinare, pa je po sili onda važećega Sveučilišnoga zakona umirovljen 1924. god. s navršenih 65 godina života.40

38 Biserka Belicza, «Osnivanje i otvaranje Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu», u: Jelka Petrak,

Zoran Buneta i Ivica Kostović (ur.), Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1917.-1992. (Zagreb:

Medicinski fakultet, 1992.), 13, 17; Biserka Belicza, «Kronologija najvažnijih događaja do 1944. godine», u: Anton Švajger (ur.), Medicinski fakultet u Zagrebu 1917-1997 (Zagreb: Medicinski fakultet

Sveučilišta u Zagrebu, 1997.), 7; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470. 39 Belicza, «Osnivanje», 17-18; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 36. 40 Thaller, «Teodor Wickerhauser», 470; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 36; Dugački, «Prvo stoljeće djelovanja», 82. VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

Wickerhauser kao kirurg

Ocjena dr. Teodora Wickerhausera kao kirurga u mnogočemu se preklapa s ocjenom njegove osobnosti. Kako iza njega nisu ostala osobna svjedočanstva, možemo se tek osloniti na zabilješke ljudi koji su ga okruživali, bez obzira na sigurnu pristranost učenika prema učitelju. Najbolje ga je poznavao dr. Miroslav pl. Čačković, koji je i najduže surađivao s njim, a potom i ostali njegovi učenici.

Čačkovićeve su rečenice sažimale učiteljevu osobnost i kiruršku doktrinu, pa kaže: «Wikerhauser je liječnik duboka znanja i široka pogleda. Vanredna pronicavost duha, oštri dar zapažanja, velika načitanost, bogato izkustvo i neobično pamćenje dozvoljavaju mu, da na prvi pogled prodre mnogu diagnostičku tajnu, koju drugi riješiti ne može. Svakog to zapanjuje, kada on pogleda bolestnika, te veli takav slučaj već sam vidio, pa pripovijeda točno kako je prije 15 ili 20 godina vidio jednog čovjeka sa istom bolesti, pa nabraja detaile, kano da je ta uspomena od jučer.».41 Unatoč izvanrednom daru do konačne je dijagnoze dr. T. Wickerhauser dolazio pomnim ispitivanjem i pretraživanjem bolesnika strogo prema pravilima struke, a prognozi i terapiji pristupao je tek kada je bio posve siguran u točnost dijagnoze. Operirao je samo onda kada je bio apsolutno uvjeren da se bolesniku može vratiti zdravlje jedino operacijom. U prognozi je uvijek bio vrlo oprezan, izjave su mu bile opravdane i odmjerene, a terapija opsežna i raznolika ovisno o svakom pojedinom slučaju. Prije svega, vodio je brigu o čovjeku u cjelini, ne videći samo bolesnika ili bolest, te je bio uvjeren kako specijalizacija u kirurgiji znači sužavanje pogleda na bolest. Nije generalizirao niti je imao jednu omiljenu metodu liječenja, već je uzimao u obzir sve mogućnosti bez obzira na trenutno pomodarstvo42 u kirurgiji.43

Smatrao je da bolesnike treba pripremati za operaciju svim raspoloživim sredstvima, a ne ih slabiti laksativima i postom, kako je bilo uvriježeno. Štoviše, svima je preporučao da dan uoči operacije jedu kao i obično. Ukoliko je bolesnik bio preslab, nastojalo ga se ojačati hranjenjem kroz par dana ili su mu davane injekcije hranjivih tvari, ako je bilo premalo vremena do zahvata ili zbog prirode bolesti bolesnik nije mogao jesti. Nervozni su bolesnici dobivali sredstva za smirenje večer prije zahvata, a uoči same operacije svima je davana injekcija morfija, ukoliko nije

41 Čačković, Spomenica, 13. 42 Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u europskim su se ginekološkim klinikama masovno vršile vaginofiksacije kako bi se riješio problem prolapsa uterusa, te različite vrste operacija za korigiranje retrofleksije (okrenutosti maternice prema leđima). Na Wickerhauserovom se odjelu takve operacije u pravilu nisu izvodile, izuzev kada je to bilo uistinu nužno. Naime, smatrao je da retrofleksija ne uzrokuje različite simptome, koje bi potom trebalo liječiti, već da je i ona jedan od simptoma konstitucijske slabosti genitalnog i živčanog sistema. Unatoč tome što su takav stav suvremenici smatrali konzervativnim, pokazalo se tijekom vremena i razvojem ginekologije da je bio u pravu. (Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», 18) 43 Čačković, Spomenica, 13-14; Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser», 465-466.

bilo kontraindikacija s dogovorenim sredstvom za narkozu. Svaki je bolesnik, koji je trebao biti narkotiziran, dobivao tinkturu za jačanje srčanoga mišića, kako bi se smanjila mogućnost zatajenja srca tijekom operacije. Komplikacije su se dešavale relativno često, jer je anesteziologija bila u začecima, pa se nastojalo rabiti što više blagih sredstava u optimalnim količinama da se ne bi naškodilo bolesniku. Uglavnom se koristio kloroform, vrlo malo čisti eter, a najčešće kombinacija jednoga i drugoga, te je bilo pravo umijeće pogoditi optimalan omjer.44

Ne treba smetnuti s uma da govorim o vremenu prije pojave antibiotika, kada su bolnice bile rasadište svakojakih infekcija, čega su pojedini kirurzi bili svjesni te su nastojali pojavnost infekcija svesti na minimum. Tijekom operacije Wickerhauser se služilo vlažnom asepsom45 s jakim primjesama antisepse46. Naročita pažnja poklanjala se čišćenju kože bolesnika, odnosno operacijskoga područja, što je bila revolucionarna novost, jer se smatralo dostatnim da bude čist operater i kirurški pribor. Naime, do danas nije razriješena dvojba tko je prvi uveo premazivanje kože bolesnika jodnom tinkturom, jer neki smatraju da je to zasluga dr. T. Wickerhausera, iako je postupak prvi opisao riječki primarius Antonio Grossich i tako ostao zabilježen u povijesti medicine.47 Učenici svjedoče da su se tinkturom joda premazivali prsti kirurga, a tako je na Wickerhauserovom odjelu bilo «već kojih 20 godina», samo što se postupak malo razlikovao od onoga što ga je opisao Grossich. Operiralo se bez rukavica te je trebalo paziti da se ruke ne inficiraju, odnosno da se sve radi instrumentima. Rana se brisala malim komadima gaze, dok je za šivanje unutrašnjosti korištena svila, a vanjskoga šava konac, naravno sve sterilizirano. Unatoč sterilizaciji pribora, za suvremenu je kirurgiju trebalo izdvojiti puno sredstava, jer se nije moglo baš sve iznova upotrijebiti, što je u znatnoj mjeri otežavalo položaj šefa kirurškoga odjela u odnosu na štedljive vlasnice bolnice – Milosrdne sestre.48

Za svaki neobičniji zahvat dr. Teodor Wickerhauser pripremao je točno određeni plan. Proučavao je «anatomske i diagnostičke odnošaje», uoči zahvata smišljeno

44 Čačković, Spomenica, 14. 45 Asepsa jest naziv za čuvanje rana od infekcije upotrebom sterilnih instrumenata, zavojnoga materijala i ruku, odnosno sterilnošću svega što je dolazilo u dodir s ranom. S time što je ovo posljednje trebalo po mogućnosti svesti na najmanju moguću mjeru unatoč pomno i po propisima provedenoj sterilizaciji ruku. 46 Pod antisepsom se podrazumijeva uništavanje bakterija kemijskim sredstvima. Početkom 20. stoljeća u upotrebi su bili alkohol, jodna tinktura, borna kiselina i slično. Karbolna kiselina bila je u vrlo širokoj primjeni, ali se prestala koristiti nakon Prvoga svjetskoga rata, jer se pokazala toksičnom. 47 Vladimir Bazala, Poviestni razvoj medicine u hrvatskim zemljama (Zagreb: Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, 1943.), 193; Vladimir Bazala, «Pogovor», u: E. H. G. Lutz, Zlatne ruke kirurga (Zagreb, 1968.), 238-239; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469; Florschütz, «Wickerhauser kao kirurg», 12-13; Lavoslav Glesinger, Povijest medicine (Zagreb: Školska knjiga, 1978.), 280. 48 Petar Zec, «Refleksije o Wickerhauser-ovoj 75-godišnjici», Liječnički Vjesnik 55 (10) (1933.), 543-544;

Florschütz, «Wickerhauser kao kirurg», 11, 12-13; Čačković, Spomenica, 15.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

je izlagao pomoćnicima te je saslušao njihovo mišljenje. U operacijskoj je dvorani za vrijeme operacije vladao mir, samo je Wickerhauser u pola glasa izdavao upute suradnicima i objašnjavao slučaj. Ako je tko slučajno bio malo glasniji, bio je dovoljan samo jedan njegov pogled ili bi prinio prst na usta i opet je zavladao mir. Zbog izvanredne vještine, poznavanja anatomije i vrsne tehnike, te velikoga mira i prisutnosti duha izvodio je najteže operacije bez vidljivih poteškoća, a mirnoća i prisebnost nisu ga napuštali niti u najtežim trenutcima. Po završetku operacije osobno je povijao ranu i brinuo se oko otpreme bolesnika u sobu, zatim je obavještavao rodbinu, a tek potom je s pomoćnicima razgovarao o detaljima operacije i dijelio im zadatke vezane uz daljnje liječenje.49

Od svih grana kirurgije najviše je volio abdominalnu kirurgiju, koja je uključivala ginekologiju, a posebno su ga zanimale anestezija i asepsa. Na ovom mjestu nemoguće je nabrojiti, koje je sve kirurške zahvate po prvi put učinio, jer je popis ogroman, obzirom da su ga već suvremenici smatrali osnivačem moderne kirurgije u Hrvatskoj.50

Dr. Teodor Wickerhauser nije se libio izvoditi operacije, koje su bile novost u Hrvatskoj, jer su bile prokušane u kirurškim centrima Monarhije. Novosti iz suvremene kirurgije osobno je učio svake godine provodeći dio godišnjega odmora (3-4 tjedna) na kirurškim klinikama u Beču, gdje je usavršavao ginekologiju kod osnivača znamenite bečke ginekološke škole prof. Rudolfa Chrobaka51 i prof. E. Alberta.52 Kako bi spasio ljudski život T. je Wickerhauser bio spreman poduzeti sve uključujući i ono od čega je struka zazirala, poput izravne masaže srca. Taj je zahvat Wickerhauser izveo još 1909. god., jer je bolesniku stalo srce tijekom operacije od prevelike doze anestetika, no nije mu uspio spasiti život. U trenutku izvođenja bio je to svega 46 slučaj zabilježen u literaturi, a bilo je spašeno tek 10 osoba. Medicinski autoriteti toga doba smatrali su liječenje srca neetičnim, naročito ako je vršeno kirurškim putem, pa je kardijalna kirurgija zaostajala za ostalim kirurškim granama.53

49 Čačković, Spomenica, 15; Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser», 465. 50 «Komemorativni sastanak Zbora liječnika Hrvatske održan dne 23. III. 1946. u 11 sati prije podne u predavaonici Zbora liječnika u Šubićevoj ulici 9.», Liječnički vjesnik 68 (3-4) (1946.), 73; Čačković,

Spomenica, 15-16, 10; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469; Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 37. 51 Rudolf Chrobak (Šleska, Troppau (danas: Opava), 1843. – 1910., Beč, Austrija) smatra se jednim od osnivača moderne ginekologije. Medicinu je studirao u Beču i promoviran je 1866., nakon čega je predavao na II. bečkoj medicinskoj školi i radio je na pripadajućoj joj klinici. Od 1879. predaje kao izvanredni profesor na Sveučilištu u Beču, a od 1889. kao redovni profesor sve do umirovljenja 1908. godine. Bio je voditelj I. bečke sveučilišne klinike za žene, a potom je osnovao Bečku kliniku za žene. (http://de.wikipedia.org/wiki/Rudolf_Chrobak) 52 Florschütz, «Wickerhauser kao kirurg», 13; Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», 15; Durst, «Prof. dr.

Teodor Wickerhauser», 37. 53 Dr. Miroslav pl. Čačković, Napredak moderne kirurgije (Zagreb: Tisak kr. zemaljske tiskare, 1915.), 19;

Ivan Jelić, «Povijest kardijalne kirurgije u Hrvatskoj», u: Ivo Mlinarić i suradnici, Povijest kirurških struka u Hrvatskoj (Zagreb: Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, 2002.), 345.

Pomoćni liječnici, koji su stekli njegovo povjerenje, imali su veliku slobodu djelovanja, ali je T. Wickerhauser morao biti informiran o svemu i nisu smjeli djelovati protiv njegovih načela. Povjerenje se kod njega stjecalo dokazivanjem znanja i sposobnosti, revnošću i savjesnošću, a kada ga se jednom steklo teško ga se gubilo, izuzev ako se radilo o velikoj lakoumnosti i neiskrenosti. Bio je spreman oprostiti veliku pogrešku ili propust, ako su bile učinjene u dobroj namjeri, ali mu je trebalo iskreno priznati, a ne tajiti ili poricati. Ozbiljno je slušao mišljenja pomoćnika prihvaćajući svaki napredak i poboljšanje postupka, bez obzira tko je predložio promjenu, ali je odlučno bio protiv eksperimenta i neprovjerenih metoda. Zbog toga su ga mnogi smatrali konzervativnim, posebice kada se radilo o ozljedama ruke i šaka, jer je smatrao da je bolje sačuvati i samo jedan oštećeni, ali funkcionalni prst, negoli stavljati potpune proteze, iako su one tada bile najsuvremenije dostignuće medicinske mehanike.54

Prema kolegama je uvijek bio do krajnosti korektan i nikada se nije postavljao kao viša instanca. Tijekom liječničkog konzilija pazio je da ne ugrozi interes i ugled kolege koji je mislio drugačije, «…nikad ga ne izpravlja, ne pokazuje mu da imade krivo, već ga laganim i blagim načinom tako svede, da dodje na pravi put, a da i ne zna kako». Poznavao je gotovo sve bolesnike na svome odjelu, jer bio je na odjelu svakoga dana već u rano jutro. Preuzimao je izvještaje o novim bolesnicima, pregledavao je povijesti bolesti, rješavao je spise za sud i/ili državnu upravu. Svake je nedjelje išao od kreveta do kreveta utvrđujući dijagnoze i određujući indikacije. Često je i preko tjedna išao u obilazak bolesnika, za koje je uvijek imao strpljenja i ljubazne riječi, pa čak i kada su neki bili bezobrazni i zlobni. Autoritet koji je imao među bolesnicima njegovi su učenici nazvali «legendarnim», jer je superiornošću ličnosti u trenu osvajao neograničeno povjerenje bolesnika.55

Gledajući svoga učitelja Vatroslav je Florschütz sažeo kakav treba biti pravi kirurg, jer kaže: «Kirurška znanost se dade marljivošću naučiti, ali pravi kirurg je samo onaj, komu je prirođen jasan pogled i ljubav za rad, strogi kriterij i logična upoznaja činjenica, brza i odrešita odluka za čin, neustrašiva vjera, da može pomoći, te jaki osjećaj odgovornosti prama čovjeku, koji mu je povjerio svoje zdravlje i spas svojega života. Tim duševnim osobinama mora se pridružiti manualna spretnost. Takav je kirurg dr. Teodor Wickerhauser.».56 Slične rečenice iznosili su i ostali Wickerhauserovi učenici prilikom prigodnih svečanosti u cilju što boljega ocrtavanja lika svoga učitelja. Pri tome su bili posve svjesni kako okupljeni mogu bez problema u navedenim citatima prepoznaju slavljenika. Dr. Vladimir Čepulić između ostaloga kaže: «Liječnik ne smije nikada zaboraviti, da je on tu radi bolesnika, a nisu bolesnici radi liječnika. …

54 Čačković, Spomenica, 19, 18. 55 Čačković, Spomenica, 19; Thaller, «Teodor Wickerhauser», 469; Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser», 465; Durst, «Wickerhauser kao ginekolog», 15. 56 Florschütz, «Dr. Teodor Wickerhauser», 465.

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...

Liječnik nikada ne smije doći u priliku, da radi osobne materijalne koristi nešto učini, a drugi put propusti. Jer na nijednom području nemaju pohlepnost i neznanje takove pogubne posljedice kao u medicini.».57

Osobni primjer u životu i radu bio je osnovno nastavno sredstvo za izobrazbu mlađih naraštaja kirurga, koji su pak smatrali da mnogo toga viđenoga i učinjenoga može samo dr. Teodor Wickerhauser, dok je ostalim smrtnicima to tek nedostižno čudo. Suvremenike je ushićivala njegova sposobnost izvođenja operacija do poodmakle dobi, jer je izvodio sve operacije osobno i nakon navršene 72 ili 73 godine života, što se već smatralo čudesnima. No, on je vršio rutinske zahvate ili je osobno asistirao kod složenijih operacija svojih pacijenta i sa navršenih 75. i više godina života, dok je manje zahvate izvodio osobno do zadnjih par godina prije smrti s više od 80. Naime, umro u 88. godini i sve do kraja života barem je prisustvovao operacijama, jer mu je briga za bolesnike bila svetinja.58

Koliki je ugled dr. Teodor Wickerhauser uživao među suvremenicima možda najbolje svjedoči činjenica da su upravo njega pozvali kada je obolio biskup Josip Juraj Strossmayer, iako je vjerojatno bilo kvalificiranijih liječnika obzirom na biskupovu bolest.

Naime, lokalni je liječnik biskupu dijagnosticirao upalu pluća, ali je za potvrdu dijagnoze pozvan iz Zagreba dr. T. Wickerhauser. «Nu vješti onaj i traženi u nas liječnik nije mogao više u četvrtak stići u Djakovo. On je najavio svoj dolazak za petak po podne.».59 Stigavši u Đakovo odmah se zaputio k bolesnome biskupu, te je nakon pomnoga pregleda zaključio da su zahvaćena oba plućna krila i da izlučuju eksudat60 , odnosno da biskupu nema puno pomoći. Kako bi mu barem malo pomogao uštrcao mu je injekciju etera, ali je korist bila kratkotrajna. Postupak je ponovio sljedećega jutra prije odlaska na vlak, no reakcija je izostala. Stoga se oprostio upozorivši osoblje neka očekuju skoru biskupovu smrt. Predvidio je da biskup najvjerojatnije neće dočekati sutrašnji dan, što se i obistinilo, jer je biskup J. J. Strossmayer izdahnuo tijekom poslijepodneva 8. travnja 1905. godine.61

Zanimljivo je što su dvoje najtiražnije zagrebačke dnevne novine objavile vijest o uspješnosti operacije kojom je dr. T. Wickerhauser spasio život kolegi u bolnici «Crvenoga križa» dr. D. Eisenstädteru. Vijest je objavljena u vrijeme Prvoga svjetskoga

57 Vladimir Čepulić, «Wickerhauser kao liječnik», u: Vladimir Čepulić, Vatroslav Florschütz i Franjo

Durst, Wickerhauser kao liječnik, kirurg i ginekolog prigodom 80-godišnjice života prof. dra Teodora

Wickerhausera (Zagreb: Tisak «Tipografije» d. d., 1938.), 8, 6. 58 Durst, «Prof. dr. Teodor Wickerhauser», 36-37. 59 Dr. A. Vincetić, «Zadnji dani biskupovi.», Glasnik biskupija bosanske i sriemske (Đakovo), sv. 33/1905., br. 7, 51. 60 Eksudat je međustanični izljev ili izljev u tjelesne šupljine upalnog porijekla. 61 Vincetić, «Zadnji dani biskupovi.», 52, 53, 54.

rata kada je nestašica papira određivala uređivačku politiku, pa je stoga smatram pokazateljem ugleda, koji je uživao u javnosti.

Naime, prilikom liječenja ranjenika slučajno se inficirao vrat dr. D. Eisenstädtera, što je dovelo do «opasne upale vratnih žliezda». Upala se razbuktala toliko da je liječnikov život bilo moguće spasiti jedino operacijom, što je Wickerhauser i učinio.62

Po mnogima jedini slučaj djelovanja dr. Teodora Wickerhausera u neposrednoj blizini politike vezan je uz atentat Luke Jukića na komesara Slavka pl. Cuvaja izvršen 8. lipnja 1912. godine.

Naime, mladi je Jukić namjeravao ustrijeliti S. pl. Cuvaja pištoljem iz neposredne blizine pucajući u komesarov automobil, koji se kretao Mesničkom ulicom prema Banskim dvorima, ali je pritom pogodio kr. banskoga savjetnika Ivu pl. Hervoića, koji je sjedio komesaru nasuprot. Hitac je nesretnoga Hervoića pogodio u stražnji dio glave, te je pao bez svijesti na licu mjesta. Tijekom bijega L. je Jukić ubio redarstvenoga stražara Petra Borščaka pucajući mu u lice iz neposredne blizine, te je lakše ranio Antuna Sušića i Antuna Fućkara, koji su ga pokušali zaustaviti. Za sudjelovanje u atentatu bilo je optuženo i uhićeno 12 osoba, od kojih je mnoge Sudbeni stol u Zagrebu osudio na višegodišnje kazne teške tamnice, dok je Luka Jukić bio osuđen na kaznu smrti vješanjem. Međutim, strogost presude izazvala je ogorčenje javnosti, pa je Stol sedmorice kao vrhovna sudbena vlast u Hrvatskoj osuđenicima ublažilo kazne, te su ih poslali na odsluženje kazne u kaznionicu u Srijemskoj Mitrovici, dok je Luki Jukiću presuda ublažena u kaznu doživotne teške tamnice u Lepoglavi.63

Dr. Teodor je Wickerhauser povezan s ovim atentatom na dva načina - liječničkim znanjem i svojim autoritetom. On je nastojao spasiti život smrtno ranjenome I. pl. Hervoiću, ali mu nije mogao pomoći, te se zauzeo kod komesara Cuvaja za odustajanje od težih oblika kažnjavanja potpisnika deklaracije protiv načina izvođenja psihijatrijske procjene atentatora. Naime, dr. Ivo Žirovčić64, tada jedini specijalist na polju psihijatrije u državi, proglasio je Luku Jukića unatoč pritisku vlasti mentalno zdravim, što su mu mnogi zamjerili te je pokrenut medijski linč. Članovi Zbora liječnika jednoglasno su podržali mišljenje struke osudivši način provođenja sudbene psihijatrijske ekspertize, iz koje je proizlazilo da je L. Jukić mentalno

62 «Žrtva svoga zvanja.», NN, sv. 81/1915., br. 171, 26. 7. 1915.; «Liečnik žrtva svoga zvanja.», JL, sv. 4/1915., br. 1197, 27. 7. 1915. 63 Vice Zaninović, «Mlada Hrvatska uoči I. svjetskog rata», Historijski zbornik 11-12 (1958.-1959.), 8990, 90 bilj. 81, 91, 94. 64 Dr. Ivo Žirovčić (Križenec, 1855.-1938, Zagreb) bio je ravnatelj bolnice u Stenjevcu od 1894. do 1919. god., s stankom od 1896. do 1901. god. kada ga je smijenio ban Dragutin Khuen-Hedervary.

Svojevrsnu specijalizaciju iz psihijatrije završio je u Grazu, nakon koje je preuzeo upravu bolnice.

Ustanova je pod njegovom upravom prerasla u velik i ugledan zavod za smještaj umobolnih bolesnika.

Bavio se i sudskom psihijatrijom, a upravo mu je najpoznatije vještačenje Luke Jukića. (Vujić, Hrvatski leksikon, 2: 730) VDG Jahrbuch, Vol. 16, 2009. str. 49-78 dr. sc. Vijoleta HERMAN KAURIĆ: Dr. Teodor Wickerhauser - učitelj ...