Godišnjak Jahrbuch 2021

GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE DG JAHRBUCH 2021.

Zbornik radova 28. Međunarodnog znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” Osijek, 13.-14.11.2020.

Osijek, 2021.

UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 1-364

ISSN 1849-8159

Izdavač: NJEMAČKA ZAJEDNICA Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek DEUTSCHE GEMEINSCHAF T Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg Za izdavača Vladimir Ham

Glavna urednica mr. sc. Renata Trischler

Izdavački savjet Ludwig Bauer (Zagreb), dr. sc. Lidija Dujić (Zagreb), doc. dr. sc. Marija Karbić (Zagreb), prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar (Zagreb), dr. sc. Stanko Piplović (Split), dr. sc. Zlata Živaković-Kerže (Osijek).

Recenzenti dr.sc. Juraj Balić, dr.sc. Zvonko Benčić, dr.sc. Marija Benić Penava, dr.sc. Marijan Čipčić, dr.sc. Maja Ćutić-Gorup, dr.sc. Vlatka Dugački, dr.sc. Vijoleta Herman Kaurić, dr.sc. Jasenka Kranjčević, dr.sc. Branko Ostajmer, dr.sc. Stanko Piplović, dr.sc. Saša Potočnjak, dr.sc. Vlasta Švoger, dr.sc. Ksenija Tokić, dr.sc. Zlata Živaković-Kerže.

Adresa uredništva Ribarska 1 31000 Osijek Tel: 031/213-610 E-mail: vdg.osijek@gmail.com www.deutsche-gemeinschaft.eu

Prijevodi sažetaka na njemački jezik Elisabeth Klein, prof.

Grafička priprema Krešimir Rezo, graf.ing.

Tisak Krešendo Osijek

UDK: 08:061.2 ISSN: 1849-8159 Mišljenja autora ne odražavaju nužno gledište uredništva.

Radovi objavljeni u “Godišnjaku Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” dostupni su u bazi: http://deutsche-gemeinschaft.eu/djelatnost/godisnjak-jahrbuch/ Zbornik radova “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” tiskan je uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine i Osječko-baranjske županije.

Das Buch “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” wurde Dank der finanziellen Unterstützung des Rates für nationale Minderheiten der Republik Kroatien und der Osijeker-Baranjaer Präfektur herausgegeben.

4

UDK08:061.2 08:061.2 UDK

DG Jahrbuch, Vol. 24, 28, 2017.

2021. str. 1-452 1-364

ISSN ISSN1849-8159 1849-8159

2021 Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg 5

UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 1-364

ISSN 1849-8159

SADRŽAJ/INHALT Dragutin Babić, Filip Škiljan Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne reminiscencije, asimilacija i nacionalni identitet .................11

‚Donauschwaben‘ in Osijek und der Baranja: historische Erinnerungen, Assimilation und nationale Identität

Dubravka Božić Bogović, Denis Njari Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji u popisu iz 1767. godine .............................................................39 Deutsche Bevölkerung in Ostslawonien in dem Volksverzeichnis aus dem Jahr 1767

Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević Istaknuti Nijemci i Austrijanci u političkom životu Osijeka u Kraljevini SHS ................................................57 Bedeutende Deutschen und Österreicher im politischen Leben von Osijek in dem Königreich der SKS (Serben, Kroaten und Slowenen)

Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo Značenje zaklade Mije Cseha i Franje Gottschalka za ubogare Osijeka ..........................................................77 Die Bedeutung der Stiftung von Mijo Cseh und Franjo Gottschalk für die Armen von Osijek

Nikša Nezirović Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine ........................................................................................91 Familie Russ – Großgrundbesitzer aus Bosanska Posavina

Zrinko Novosel Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu .................111 Karl Anton von Martini und die Rezeption seiner Werke an der Königlichen Akademie der Wissenschaften in Zagreb

Ivan Armanda Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica hrvatskoga kulturnoga blaga ......................123 Hochwürdige Mutter Marija Benedikta Braun (1895-1991) – Hüterin des kroatischen Kulturschatzes

Ozren Blagec Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.) ......................................................................................143 Die križevacer Jahre von Gustav Pexidr (1879 – 1898)

Branko Hanžek Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke i promicanja plemenitosti ..................................161 Physiker Prof. Dr. Vladimir Šips – Vorbild der Förderung des Faches und der Edelmütigkeit

Jasenka Kranjčević Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma na hrvatskom Jadranu ...........................177 Ludwig Salvator von Habsburg und sein Beitrag zur Entwicklung des Tourismus an der kroatischen Adria

Marijan Čipčić Obilježavanje 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. u Dalmaciji ........................................................193 Feier zum 60. Jubiläum der Regierung von Kaiser Franz Josef I. in Dalmatien

Stanko Piplović Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije ....................................................................................203 Cornelius Gurlitt und die Baudenkmälern Dalmatiens

7

UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 1-364

ISSN 1849-8159

Jure Kuić Maks-Makso Unger glazbenik i dirigent .......................................................................................................223 Maks-Makso Unger – Musiker und Dirigent

Krešimir Belošević Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić) .........................................................................................................233 Kochkönigin Mira Seifert (Vučetić)

Mirjana Paušak Održiva ostavština valpovačkih vlastelina ......................................................................................................255 Nachhaltige Hinterlassenschaft der valpovoer Gutsherren

Maja Ćutić Gorup Habsburška vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću ............................................................................................269 Habsburger Regierung in Mittelistrien im 16. Jahrhundert

Igor Josipović, Nemanja Spasenovski Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj polovici 19. stoljeća ..................................................................279 Stand des Schulsystems in Slawonien in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts

Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (V. dio)............................................303 Deutsche und Österreicher Gründer und Mitglieder der osijeker Sportgesellschaften (V. Teil)

Darko Mrkonjić Rad na zaštiti umijeća gradnje Podunavskog čamca - čikla, 2012.-2021. ......................................................317 Tätigkeiten am Schutz der Fertigkeit zum Bau des Donaubootes - Čikels, 2012-2021

Otto Siebers Doprinos Zlate Bartl u razvoju Podravke iz Koprivnice ................................................................................331 Beitrag von Zlata Bartl zur Entwicklung der Podravka aus Koprivnica

Ivan Ćosić-Bukvin Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama početkom 20. stoljeća .............................337 Besuch österreichisch-deutschen Jäger und Förster in den Wäldern von Vrbanja Anfang des 20. Jahrhunderts

Dragana Marković, Jelena Vujović Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo Milice Jute Petrović-Njegoš ............................................343 Zlatko Bender Bošnjaci u carskoj službi (Bosansko – hercegovačke trupe u vojsci Austro–Ugarske Monarhije)...................355 UPUTE.........................................................................................................................................................363

8

UDK08:061.2 08:061.2 UDK

DG DG Jahrbuch, Jahrbuch, Vol. Vol. 24, 28, 2017.

2021. str. str. 1-452 1-364

ISSN ISSN1849-8159 1849-8159

RIJEČ UREDNICE Uz 25 godina Međunarodnog znanstvenog skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnomNjemačke krugu“ Uz 28. izdanje „Godišnjaka zajednice

– Jahrbuch der nije Deutschen Gemeinschaft“ 25 godina u životu jedne udruge malo vremena i prilika su za inventuru postignuća u četvrt stoljeća postojanja.

Najsjajnija svjećica na rođendanskoj torti Njemačke zajednice Godina 2020. ostat će po mnogo čemu zapamćena i zabilježena.

Manje ćemo ju– Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj jest kontinuirano održavanje i s godinama pamtiti po dobrome, a više po lošem, okrenula kulturnom nam je živote osujetila sve uspješniji skup „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom krugu“naglavačke, koji je tijekom godina mnoge TakoUpravo je i prošlogodišnji, 28. poa uoči redu25.

Znanstveni skup znanstvenog „Nijemci i postao i planove. međunarodni. vas sve tom zgodom, Međunarodnog Austrijanci“ održan u digitalnom formatu tijekomkrugu“ dva dana, 13. i 14. studenoga 2020. skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom najsrdačnije pozdravljamo u ime slavljenika – Njemačke zajednice!

Iako u potpuno novom formatu, „novi“ je prošlogodišnji Simpozij uspio ipak okupiti Uspjesi u radu projekata i postignuće zadanih ciljevanovim rođendanski su značajan broj našihi provedbi uobičajenih sudionika koji suvećine se hrabro izložili onlinepokloni koje smo sami sebi, onako najiskrenije, mogli poželjeti i koji su nam se ostvarili. sadržajima i mogućnostima koje je ponudio virtualni svijet. Stoga u ime organizatora Na idućim stranicama knjige na koju kao Njemačka zajednica iznimno ponosni, Skupa - Njemačke zajednice, svimsmo, sudionicima virtualnog prošlogodišnjeg očekuju Vas nova saznanja o, sasvim izvjesno, još uvijek nedovoljno iscrpljenoj temi doprinosa Znanstvenog skupa zahvaljujemo na sudjelovanju, jednako kao i svima koji su Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu. Ove Vam godine na stranicama 24. po dostavili svoje članke kako bismo pravovremeno uoči ovogodišnjeg, 29. Znanstvenog redu izdanja „Godišnjaka Njemačke zajednice – DG Jahrbuch“ predstavljamo 33 znanstvena skupa objavili zbornik radova. i stručna članka,ovaj izlaganja i priloge sa skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ održanoga od 4. do 6. studenoga 2016. godine u Osijeku.

Još je to jedan vrijedničlanka, prilog Na idućim Vam stranicama donosimo ukupno 23 znanstvena i stručna impresivnoj zbirci do sada objavljenih zbornika radova ovog znanstvenog skupa koji iz godine izlaganja i priloga sa skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ sa u godinu u Osijeku okuplja zainteresirane povjesničare i istraživače s gotovo svih područja Skupa 2020.

Nesumnjivo je to novi kamenčić u mozaiku saznanja znanostiodržanoga – od medicine dogodine. arhitekture, uključivo dakako i strastvene istraživače i povjesničare od iznimne važnosti za njemačku i austrijsku manjinu u Hrvatskoj koju na ovaj način, amatere koji svojim radom također znatno obogaćuju ovaj skup. putem njihova doprinosa hrvatskom kulturnom krugu predstavljamo kakou Rastuće zanimanje za sudjelovanje na Znanstvenom skupu “Nijemci ijavnosti Austrijanci bismo je oslobodili i stigme kojuvažnih nosi činjenica: još od 1945. godine. hrvatskom kulturnom predrasuda krugu” svjedoči o nekoliko Njemačka zajednica profilirala se kao uspješan organizator znanstvenih skupova koji u posljednjih nekoliko godina bilježe i I zbirka „Godišnjaka“ je sve impresivnija, jednako kao i popis sudionika koje već važna međunarodna sudjelovanja – od Bosne i Hercegovine i Srbije pa sve do Njemačke. Također, čitav niz godina, desetljeća okupljamo na iovome Odavno je za rado ističemo kako segotovo osnovnatritema našega skupa prepoznaje uvažavaSkupu. u hrvatskoj znanstvenoj mnoge od vas, sudionika i autora članaka, sudjelovanje na Skupu format javnosti kao sastavni dio javnog djelovanja jedne udruge koja nastoji sačuvatipreraslo bogato nasljeđe kurtoazije i pretvorilo se u jedan, uvijek iznova rado posjećen simpozij i susret dobrih svojih predaka na tlu hrvatske domovine. prijatelja.

Povijest je jedna od najsnažnijih odrednica identiteta današnje njemačko-austrijske manjine u Hrvatskoj. Kroz stručnu i znanstvenu valorizaciju povijesnog doprinosa naših germanskih Ponosni smo i sretni što je Skup odavno postao interdisciplinaran i što redovito predaka na tlu Hrvatske pa i šire, zapravo shvaćamo tko smo. Počinjemo razumijevati tko su naši okuplja zainteresirane povjesničare i istraživače s gotovo svih područja znanosti, preci i čime su zadužili našu današnju domovinu koja bez njemačko-austrijskih utjecaja kroz uključivo dakako i strastvene istraživače i povjesničare amatere koji svojim povijest zasigurno ne bi bila dio srednjoeuropskog civilizacijskog kruga. Ponosni smo radom na ono također znatno obogaćuju skup kojiponosimo posljednjih bilježi i važna međunarodna što su naši preci ostavili ovimovaj prostorima, se i godina svime što i danas baštinimo iz kulture isudjelovanja civilizacijskog–kruga domovine naših pradjedova i što nas veže uz naše germanske korijene. od Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore pa sve do Njemačke. Na Radujemo se što Vas pozdravljamo Osijeku ovogodišnjeg, 25. po redu Međunarodnog idućim stranicama knjige na koju usmo, kaouoči Njemačka zajednica posebno ponosni, znanstvenog u hrvatskom krugu”. Hvala svima koji su očekuju Vasskupa nova“Nijemci saznanjai Austrijanci o, sasvim izvjesno, još kulturnom uvijek nedovoljno iscrpljenoj temi to činili do sada, ali i svima koji će i nadalje zajedno s nama svoja saznanja, znanja, neizmjeran doprinosa Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu. trud, istraživačku i znanstvenu znatiželju ugraditi u stupove budućnosti njemačke i austrijske nacionalne manjine i osvjetlati obraz prešućivanim Nijemcima i Austrijancima Također, rado ističemo kako se (pre)dugo osnovna tema našega skupa prepoznaje i uvažavau ovim krajevima. u hrvatskoj znanstvenoj javnosti kao sastavni dio javnog djelovanja jedne udruge koja nastoji sačuvati bogato nasljeđe svojih predaka na tlu hrvatske domovine.

Vaša urednica mr. sc. Renata Trischler 9

UDK 08:061.2

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 1-364

ISSN 1849-8159

Hvala svima koji su to činili do sada, ali i svima koji će i nadalje zajedno s nama svoja saznanja, znanja, neizmjeran trud, istraživačku i znanstvenu znatiželju ugraditi u stupove budućnosti njemačke i austrijske nacionalne manjine i osvjetlati obraz (pre) dugo prešućivanim Nijemcima i Austrijancima u ovim krajevima.

Vaša urednica Renata Trischler

10

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

dr.sc. Dragutin Babić dr.sc. Filip Škiljan Institut za migracije i narodnosti Zagreb

UDK: 323.15(497.5=112.2) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 1.4.2021

Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne reminiscencije, asimilacija i nacionalni identitet Autori u članku predstavljaju provedeno empirijsko istraživanja na populaciji etničkih Nijemaca u Belom Manastiru i Osijeku, želeći time istražiti na koji se način opiru asimilaciji te što u suvremeno doba čini identitetsku osnovicu same manjinske zajednice. Metodom dubinskih intervjua istraženo je sjećanje njemačke nacionalne manjine (odnosno njihovih predaka) na dolazak u Slavoniju, motivi njihova doseljenja, način prijema u novoj sredini i suživota sa starosjediocima Poseban je naglasak stavljen na događaje iz Drugoga svjetskog rata preko života u socijalističkoj Jugoslaviji sve do uspostave neovisne Republike Hrvatske, u kojoj su priznati kao nacionalna manjina.

Ključne riječi: Nijemci, Slavonija, nacionalni identitet, asimilacija, sjećanje, pamćenje

11

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

1. Uvod

Njemačka nacionalna manjina u Hrvatskoj u vremenu koji je obilježeno tranzicijom iz jednopartijskog socijalističkog poretka u višepartijski i demokratski, te disolucijom socijalističke federativne države (SFRJ) i stvaranjem samostalnih nacija-država, uključujući Republiku Hrvatsku, doživjela je devedesetih godina prošlog stoljeća statusnu, a još više socio-psihološku promjenu, koja ovu nacionalnu manjinu (slični procesi su primijećeni samo još kod Austrijanaca), čini drugačijom u odnosu na većinu ostalih nacionalnih/etničkih manjina. Iako su još neke nacionalne manjine (Albanci, Romi, Slovaci, Rusi, Turci, Vlasi) u međupopisnim razdobljima od 1991. do 2011., povećale broj pripadnika u svom nacionalnomanjinskom korpusu, slučaj Nijemaca je poseban, jer uzroke promjena u njihovom slučaju treba tražiti u događajima vezanim za Drugi svjetski rat i posljedicama koje su izazvali kako poraženi njemački akteri toga rata, tako i pobjednici, nosioci jugoslavenskog socijalističkog poretka i tada vladajuće ideologijske paradigme, posebno neposredno u poraću Drugog svjetskog rata.

Stigme okupatora, hitlerovaca, neprijatelja, kvislinga i slične1, bile su moćne, temeljene na zbiljskim događajima iz Drugog svjetskog rata, ratnim ulogama njemačkih vojnih postrojbi kao i ulogama Folksdojčera u tom ratu, sa izrazitom generalizacijom koja nije razlikovala (ili sasvim neznatno) zbiljske aktere i nosioce ratnih uloga od Nijemaca u cjelini i ponaosob. Pritom, istjerivanje iz zemlje i slanje u logore, na operativnoj razini je ideologijski i komunikacijski inducirane stigme pretvaralo u tragičan izbjeglički i stradalnički korpus njemačke nacionalne zajednice koja je u velikom broju živjela i obitavala na prostoru bivše Jugoslavije, a onda Hrvatske i Slavonije, također. Sveopća šutnja poraženih i onih koji su u tu skupinu generalizacijom i nasilnim ujednačavanjem svih pripadnika te nacionalne zajednice, ‘ugurani’, etnomimikrija kao izbor, pored izbjeglištva, stradalih u logorima i drugim destinacijama, svela je broj Nijemaca koji su ostali na gotovo zanemarivu brojku. Situacija se mijenja sa već navedenom promjenom poretka i države devedesetih godina 20. stoljeća, donekle brojčano ali još više u sferi koju se može nazvati destigmatizacijom njemačke nacionalne zajednice u Hrvatskoj. Uvažavajući te procese i promjene, sa ciljem njihove refleksije ‘iznutra’, od strane samih aktera, proveli smo empirijsko istraživanje u Belom Manastiru i Osijeku, na populaciji etničkih Nijemaca, koji žive i djeluju u Slavoniji i Baranji u aktualnom vremenu. U procesu opiranja sveprisutnoj asimilaciji, za nacionalne/etničke manjine posebno je važno sjećanje/pamćenje zajednice o onome što je bilo u prošlosti, sjećanja i zaboravi zajednice u vremenu i prostoru, a što čini identitetsku osnovicu same zajednice. Takvi

1 U književnim djelima su na teme o onome što je sve zadesilo Folksdojčere pisali razni autori. Tako Ivana Šojat-Kuči u romanu Unterstadt preko jednog lika piše. “ … mi smo ti tada, 1945., bili okupatori, prljavi Švabe, kvislinzi! Morali smo šutjeti. Lako za kuće, kuće se ponovo izgrade, golim rukama, ako treba. Ali život! Ubijali su ljude i za manje od kuće. Kao pse, pokraj jaraka.“ (Šojat-Kuči, 2009; 359). Navodimo još neke primjere iz književnosti relevantne za navedenu problematiku. Šnajder, Slobodan (2016), Doba mjedi.

Zagreb. TIMpress. 2. izdanje, Bauer, Ludwig (1990), Kratka kronika porodice Weber. Sarajevo: Svjetlost.

12

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

sadržaji se na naredne generacije prenose komunikacijskim i kulturalnim sjećanjem/ pamćenjem, pa se na taj način čuva, briše, prenosi i dalje izgrađuje nacionalni identitet.

Prva takva sjećanja se u slučaju dijaspore, što Nijemci u ovom slučaju jesu, vežu za dolazak u sadašnju destinaciju, u ovom slučaju Slavoniju, kako od motiva i razloga dolazaka njihovih predaka, zatim prijema u novoj sredini, suživota sa tadašnjim starosjediocima (Hrvatima, Srbima, Mađarima i drugima), preko povijesnih procesa i zbivanja sa posebnim naglaskom na događaje iz Drugog svjetskog rata. Sjećanje/ pamćenje pripadnika njemačke nacionalne zajednice testirano je posredstvom provedenih intervjua, a dobiveni rezultati će se u tekstu analizirati u koordinatama koje obuhvaćaju asimilaciju i identitet, njihovu međusobnu povezanost i međuutjecaj te stigmatizaciju i destigmatizaciju njemačke nacionalne manjine u Slavoniji i Baranji.

2. Povijest doseljavanja Nijemaca u Hrvatsku i Slavoniju

Nakon odlaska Osmanlija s današnjeg slavonskog i baranjskog prostora krajem 17. stoljeća i potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine teritorij između rijeke Save i Drave te sjeverno od Drave, a koji se nalazio pod osmanskom vlasti gotovo je potpuno opustio. Slavoniju i Baranju napustilo je zajedno s Osmanlijama i muslimansko stanovništvo koje se u najvećoj mjeri sklonilo u susjednu Bosnu koja je ostala pod osmanskom vlašću. I dio pravoslavnog stanovništva koje je bilo naseljeno u vrijeme osmanske vlasti povuklo se zajedno s Osmanlijama tako da je na slavonskom području ostalo vrlo malo stanovnika. Tako je 1698. godine u Slavoniji bilo 491 naseljenih sela i još 240 nenaseljenih naselja. Te je godine Slavonija imala između 70.000 i 80.000 stanovnika, a najveći slavonski gradovi poput Osijeka, Virovitice, Požege i Broda brojali su od 600 do 800 stanovnika. Dakle, Slavonija je u vrijeme Velikog bečkog rata izgubila oko 80 posto svojega stanovništva. Stoga, da bi opustjela područja današnje Hrvatske i Mađarske naselili novim stanovništvom Monarhija je tadašnjim propagandnim sredstvima pozivala koloniste da se nasele na području južne Ugarske i Slavonije. Tako je i najveći broj Nijemaca doselio s područja Württenberga, Badena, Hessena, Pfalza, Alzasa i Lotaringije. Prvi val doseljavanja Nijemaca bio je u vrijeme guvernera grofa Klaudiusa Ferdinanda Mercyja (1722.-1727.) i ti su se Nijemci doselili na područje Banata, Bačke i Baranje. Tada su naseljeni obrtnici, a potom i seljaci, njih oko 10.000 u 57 naselja. Drugi val je uslijedio nakon toga sredinom 18. stoljeća između 1768. i 1771. te je tada popunjeno 30 sela s 5000 obitelji.

Treći val kolonizacije uslijedio je krajem 18. stoljeća u vrijeme Josipa II i tada je došlo 1500 njemačkih obitelji ( Jurković 1995: 95; Geiger 1991: 321). Naseljavanje Nijemaca u Slavoniju bilo je, kako u Vojnu krajinu, tako i u civilni dio Slavonije. U civilni dio Slavonije Nijemci su naseljeni na posjede feudalaca (Eltz, Janković, Jovanović, Pejačević i Prandau). U trećem naletu kolonizacije Nijemci se naseljavaju u Slavoniji, ali i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U tome periodu dolazi i do preseljavanja Nijemaca iz Bačke i Banata na područje Slavonije, pa nastaju nova naselja. Iseljavanje Nijemaca 13

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

iz tih područja uslijedilo je zbog toga što njemačko običajno pravo nije dozvoljavalo realnu podjelu posjeda. Protestantskim patentom iz 1859. godine omogućeno je protestantima podizanje njihovih vjerskih općina, pa je to intenziviralo doseljavanje Nijemaca u drugoj polovini 19. stoljeća. Nijemci su bili dakle najbrojniji u istočnoj Slavoniji i u zapadnom Srijemu, a nešto ih je manje bilo u Posavini (Geiger 1991: 323). U Slavoniji, najbrojnija njemačka sela nastaju oko Osijeka, Vinkovaca, Vukovara, Đakova, Virovitice i Požege. Činjenica je da su Nijemci svugdje uglavnom naišli na dobar prijam, a postojale su njemačke škole u Novoj Gradišci i u Vinkovcima. Prvi se Nijemci u Osijeku pojavljuju 1746. godine. U Donjem su Gradu tada živjele 43 njemačke obitelji. Postoje podaci da su se Nijemci doselili oko 1768. u Kulu i Kutjevo kod Požege te u Retfalu kod Osijeka. Nijemaca ima i u Zvečevu, Sarvašu i Našičkoj Breznici (1770.), Kapanu, Josipovcu i Nuštru (1792.), Ivanbrijegu i Ivanovcu (1836.), Ernestinovu (1865.) i Adolfovcu (1866.). U posljednjem valu doseljavanja između 1870. i 1890. naselili su okolinu Vinkovaca i Vukovara (Šidski Banovci, Sotin, Cerić, Berak, Ilača, Lovas, Svinjarevci. Tompojevci, Orolik). Nijemci su se nakon 1878. godine počeli doseljavati u Bosnu (u južnu Posavinu i u Sarajevo). O broju Nijemaca u Slavoniji govore statistički podaci iz 19. i 20. stoljeća. Tako je u Osijeku 1890. godine bilo više od polovice njemačkog stanovništva, a na području kotara Ruma bilo je 31,5% Nijemaca, na području kotara Đakovo 21,0 %, a na području kotara Vukovar 20,2%. (Geiger Kučera 1995:90). Nijemci su u Baranju naseljeni početkom 18. stoljeća. Isprva su nastanjeni na posjed Belje, koje je Eugen Savojski dobio za vojničke zasluge od carske komore u Beču. Razlog njihova doseljavanja leži u politici bečkog dvora koji je imao interes za sirovine i agrarne proizvode iz panonskog dijela Monarhije. U takvim uvjetima Bansko brdo, riječne terase i lesne zaravni postaju iznimno zanimljiv teritorij za nastanjivanje Nijemaca. U hrvatskoj Baranji Nijemci su do kraja Drugog svjetskog rata u najvećoj mjeri naseljeni u Belom Manastiru, Batini, Bilju, Bolmanu, Branjini, Branjinom Vrhu, Čemincu, Dardi, Duboševici, Grabovcu, Jagodnjaku, Karancu, Kozarcu, Kneževu, Kneževim Vinogradima, Luču, Petlovcu, Podolju, Popovcu, Šumarini i Zmajevcu. Većina tih naselja imala su i svoja njemačka imena. Potpuno njemačka naselja u Baranji bila su Čeminac, Petlovac, Grabovac i Kozarac, a apsolutnu većinu Nijemci su imali u Belom Manastiru, Jagodnjaku i Popovcu te u Karancu, dok su relativnu većinu imali u Dardi (Šašlin 2005.) Nijemci do Prvog svjetskog rata nisu bili politički organizirani. Radilo se uglavnom o kulturnom organiziranju, pa su tako u Osijeku postojale njemačke škole, tisak na njemačkom jeziku, kazališta i bogoslužja. U Rumi je 1913. godine osnovan Savez Nijemaca u Hrvatskoj i Slavoniji. Nakon uspostavljanja Kraljevine Jugoslavije Nijemci su postali nacionalna manjina. Ostali su bez svojih škola, a agrarna reforma koja je provedena u Slavoniji i Srijemu favorizirala je srpske solunske dobrovoljce. U Hrvatskoj je bilo 1931. godine oko 180.000 Nijemaca, od čega najveći broj u Slavoniji i u Srijemu. U Novom Sadu je 1920. godine osnovan Kulturbund koji je djelovao do 1941. godine.

Unutar Kulturbunda su se nalazile razne kulturne udruge, sportske udruge, domovi, 14

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

gospodarske udruge i čitaonice. U suprotnosti s Kulturbundom bilo je Kulturno i dobrotvorno udruženje Nijemaca u Slavoniji (Branimir Altgayer) koji su kasnije osnovani i koji su bili pronacistički orijentirani. U vrijeme pred Drugi svjetski rat oni su uspjeli potisnuti Kulturbund tako da se unutar te organizacije nalazilo svega 10 % Nijemaca (Sršan 1997: 17-18). U ožujku 1941. godine ulogu Kulturbunda preuzela je Njemačka narodnosna skupina u NDH koja nije imala nikakve veze s nekadašnjim djelovanjem Kulturbunda. U vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci su bili povlaštena skupina, ali upisivanje Nijemaca u organizaciju Njemačke narodnosne skupine u NDH uglavnom se svodilo na zaštitu od slanja na istočno bojište. U Hrvatskom državnom saboru Nijemce su zastupali Branimir Altgayer i Jakov Lichtenberger, a veliki župan Velike župe Vuka bio je Jakob Eliker. U vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci u Hrvatskoj su organizirali 15. kolovoza 1943. u Slatinskom Drenovcu kod Orahovice njemačku partizansku postrojbu Ernest Thälmann. Bila je to malobrojna, ali politički vrlo važna skupina u koju su se uključivali pojedini Nijemci antifašisti i bjegunci iz Wermachta. Krajem 1944. godine, primicanjem fronte Slavoniji, ali i Zagrebu, dolazi do organiziranog masovnog iseljavanja (od strane njemačkih vlasti) Nijemaca u Njemačku (Geiger, 1997: 28). Drakonska odluka AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine otežava stanje Nijemaca na području Jugoslavije. Naime tom odlukom sva imovina državljana Trećeg Reicha i osoba njemačke narodnosti (osim onih koji su se borili u jedinicama NOV-a ili su podanici neutralnih država, a nisu se držali neprijateljski tijekom rata) koji su se nalazili na području Jugoslavije prelazi u vlasništvo države (Geiger, 1997: 31). Nijemcima u Jugoslaviji je na taj način oduzeto 97.720 posjeda koji su se prostirali na 637.093 hektara. Od toga je na području Hrvatske oduzeto 20.457 posjeda površine 120.977 hektara (Laušić, 1991: 188, 190). Njemačka nacionalna manjina postala je tako od najveće nacionalne manjine u predratnoj Jugoslaviji brojčano beznačajna nacionalnu manjina.

3. Sjećanje/pamćenje kao činilac očuvanja nacije

Kolektivna konstrukcija prošlosti supsumira individualnu, ali ju i nadilazi. Kako ističe A. Assman, vremenski horizont grupe transcendiraju individualna iskustva i obuhvaćaju ono što je bilo i što je socijalno konstruirano u toj grupi, kao što uključuje i njezinu perspektivu (Assmann, 2011). Individualni identitet raste, kako to interpretira J. Assman, izvana prema unutra, a kolektivni identitet grupe ga oblikuje (Assmann, J., 2005). Stoga, kolektivno pamćenje koje pojedinac interiorizira u primarnoj socijalizaciji (komunikacijsko) i posredstvom kulturnih institucija i drugih oblika sekundarne socijalizacije (kulturalno), čini važan segment nacionalnog identiteta i jedan je od činilaca njegovog očuvanja, prijenosa i socijalne konstrukcije. Nacija, posebno u njezinom etničkom obliku, nije moguća bez sjećanja/pamćenja i narativa o ishodištu i povijesnom putu (Smith, 2008), a tek u tom imaginariju pripadnici nacionalne zajednice osmišljavaju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Temelji toga 15

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

osmišljavanja su prethodnici i njihove interpretacije onoga što je bilo kao i perspektive zajednice, što sve pridonosi razumijevanju etnije kao transgeneracijskog oblika zajedništva i povezanosti po srodstvu, ma koliko to bilo ‘subjektivno’ i ‘iluzorno’ (Vlaisavljević, 2018). Na individualnoj razini, pa i onoj koja se tiče znanstvenika, to je i opterećenje, koje se kod povjesničara ili sociologa manifestira kao kulturalno konstruirana istina/e (Sand, 2012), koja je jednim svojim dijelom akumulirana u predznanstvenoj eri, koja uključuje primarnu i sekundarnu socijalizaciju i njihove narative. To objašnjava razlike, domete i ograničenja u društvenim i humanističkim znanostima, a njihove spoznaje, uz niz drugih činilaca iz ne-znanstvenih sfera interpretacije i imaginacije, čine važne sastavnice kolektivnih a onda i etničkih/ nacionalnih identiteta. U tim procesima, koji se artikuliraju u različite oblike pamćenja i sjećanja, događaju se sukobi različitih društvenih snaga oko toga koje aktere, procese i događaje treba pamtiti a koje brisati. Ili, ako se tome pristupi drugačije, koje od njih valorizirati afirmativno, prikazujući ih važnim za nacionalne identitete a koje prikazati u obzoru destrukcije, kao činioce koji su na te identitete djelovali razarajuće i stoga ih treba postupno brisati iz nacionalne svijesti. Što su događaji i procesi turbulentniji i strukturalno intenzivniji, to su promjene u kolektivnom imaginariju veće. Sve se to događa u prostorima moći, pa se može govoriti o trokutu identitet-diverzitet-kapacitet (Pusić, 1995). U mozaiku etnonacionalnih različitosti, kapacitet pojedinih nacionalnih/ etničkih zajednica u korelaciji je s njihovim brojem, društvenim utjecajem, gospodarskom snagom, a ponajviše ovisi o političkom kapacitetu koji se najbolje realizira u državi. Raspadom socijalističkih poredaka u Srednjoj i Istočnoj Europi i disolucijom federativnih država, zahtjevi nacija postaju vlastita, samostalna država.

Kako se nacije ne preklapaju sa državnim teritorijem, na prostorima gdje je to ozbiljeno, ostale nacionalne zajednice postaju manjine, što je opet u suglasju sa etničkim oblikom nacije koji je dominantan upravo na navedenim prostorima. Vodeća, najčešće i najbrojnija nacija posredstvom države i njezinih institucija, posebno onih iz sfere kulture, oblikuje dominantni kolektivni imaginarij, onaj nacionalni/državni.

Iako je država načelno država svih njezinih građana, ustavnopravne definicije i još više politička operativa jasno ukazuju čija je to država nešto više u odnosu na ostale.

Pritom, ostale etničke/nacionalne grupe zauzimaju u socio-psihološkoj i sociopolitičkoj sferi različite pozicije, ovisno o više činilaca, kao što je povijesno nasljeđe, odnos sa dominantnom nacionalnom većinom, do brojčane snage i kvalitete organiziranosti tih zajednica. Osim ovih primjera sekundarne socijalizacije i institucijskog oblikovanja kolektivnih identiteta, što se u pamćenju naziva kulturalnim oblikom, važna su individualna i obiteljska sjećanja, naracije i razgovori kojima mikrozajednica prenosi sadržaje koji su značajni za povijest dotične nacije. Ovdje se može govoriti o biološkom aspektu sjećanja, utoliko što je takvo sjećanje, za razliku od kulturalnog, vezano za svakodnevicu samih aktera neke zajednice i prema procjenama, traje otprilike osamdeset do sto godina, odnosno veže se za tri generacije pripadnika.

U Mi-grupama, pojedinac izlazi iz okvira vlastitog vremenskog horizonta (A. Assman, 16

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

2011) i prima sadržaje koji su baština takvih malih zajednica a ujedno i okosnica njihovog kolektivnog a onda i pojedinačnih identiteta. A takve zajednice sjećanja, kako ističe J. Assmann, čuvaju svoju prošlost tako da se činjenice i dojmovi iz takvih sjećanja unose u određene obrasce koji su korespodentni sa kolektivnom sviješću tih zajednica (Assmann, 2005). U nacionalnom imaginariju, markeri koji razgraničavaju pojedine procese, događaje i ličnosti iz nacionalne prošlosti i neke od njih svrstavaju kao značajne za nacionalni identitet, utječu i na pripadnike koji u suglasju s tim konstruiraju nacionalni identitet. U slučaju kolektivne stigmatizacije jedne zajednice, a što je snašlo Nijemce u Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji pa i u Europi gotovo svugdje, posljedična reakcija pripadnika je etnomimikrija i tek stidljivo pozivanje na nacionalni identitet. Suočavanje sa različitim ‘istinama’ koje se čuju u primarnosocijalizacijskom ambijentu u odnosu na one koje generira i prosljeđuje državni aparat u užem i širem smislu, posebno ako su one u velikoj opreci, dovodi kod aktera neke zajednice do zbunjenosti, nedoumica i konflikta unutar pojedinčevih svjetova i do pasivizacije u javnom prostoru. Kapacitet države i njezina moć u odnosu na male zajednice i njihove narative dodatno marginalizira pripadnike stigmatiziranih zajednica. U društvu sa međusobno koegzistirajućim i konfliktnim sjećanjima, što karakterizira različite nacionalne zajednice, prisutna je i napetost između sjećanja manjih zajednica (obitelj, etničko susjedstvo i prijateljstvo i sl.) i onih koje ‘proizvodi’ državni aparat i njemu pripadajuće institucije (kao i one iz civilnog društva), sa kalendarima, praznicima, obljetnicama i drugim oblicima konstrukcije i prijenosa nacionalnog identiteta (Cipek, 2011). Nacionalna historiografija, kako o tome piše T. Kuljić, često ‘glača’ prošlost vlastite zajednice, izbacujući ili ublažavajući ono što se ne uklapa u bolju sliku nacije, a kritički pristup zbilji je u svojoj glavnoj dimenziji proturječan, a takva povijest nije pogodna za socijalnu i/ili političku mobilizaciju (Kuljić, 2006). Retuširanje i kontinuirana rekonstrukcija prošlosti vlastite nacije, koju čine intelektualci različitih provenijencija, sva ta kozmetička poboljšanja generiraju ponosan i lijep portret nacije (Sand, 2012). Za druge, posebno neke nacije, vrijede nešto drugačiji operativni zahvati.

Totalitarni i autoritarni politički sustavi izravno ugrožavaju one aktere koji se sukobljavaju sa važećim i dominantnim ideologijskim paradigmama i ‘istinama’ koje se plasiraju u javnosti. Za razliku od njih, demokratski poreci ne brane alternativne pristupe zbilji, ali i tu postoje granice koje nije baš uputno prijeći. Pitanja oportuniteta i integracije u društvo zamjenjuju ovdje golu prisilu i eventualnu fizičku ugroženost, a konformizam u svakodnevnim komunikacijskim situacijama ublažava spoznaje aktera o različitim pa i tamnim stranama društva i u komunikaciji favorizira mnijenje u odnosu na temeljne stavove. Kolikogod se znanstvenici tome opirali, teško je u potpunosti izbjeći konformističke tendencije. Sjećanje i pamćenje su slični individualni i kolektivni psihološki procesi, među kojima također postoje razlike. Više je autora u svojim teorijskim interpretacijama razlikovalo sjećanje i pamćenje (A. Assmann, 2011, Nora, 2006, Connerton, 2004, Kuljić, 2006). Razlika nije lako odredljiva a sjećanja i pamćenja, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini se prožimaju i 17

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

sukobljavaju. Za sjećanje je važna socijalna interakcija i komunikacija s drugima, iz čega sjećanje proizlazi, da bi povezanost tih sjećanja činilo pamćenje (A. Assmann, 2011). Za T. Kuljića, sjećanje proizlazi iz emotivnog i spoznajnog odnosa individue prema društvenim procesima, ulogama aktera i događajima koji čine povijesnu zbilju, a pamćenje se više vezuje za sociokulturno okruženje i institucionalni ambijent pohrane i čuvanja tih sjećanja (Kuljić, 2006). P. Nora, slijedom razdiobe individualnokolektivno, sjećanja više povezuje s individualnim a pamćenje sa kolektivnim aktivnostima, što postaje, kako rezimira ovaj autor, jedna socijalna obaveza (Nora, 2006). Na značaj sjećanja/pamćenja za totalitarne režime ukazuje P. Connerton, (može se dodati u drugim/drugačijim okolnostima i oblicima za sve političke i druge javne aktere), ističući da porobljavanje u totalitarnim režimima počinje oduzimanjem pamćenja podanicima (Connerton, 2004). Totalitarni, u kasnijem razdoblju autoritarni politički sustav jugoslavenske države, nije dopustio sjećanje poraženih. Takav pristup povijesnim procesima i događajima, na manje grub i isključiv način, donekle je prisutan i u državama sa demokratskim poretkom, posebno u neposredno poslijeratnom vremenu i prema ciljanim nacijama/državama. Individualno i kolektivno sjećanje nisu dva odvojena segmenta već se međusobno prožimaju i u sinergiji čine važnu sastavnicu nacionalnog identiteta. Individualno sjećanje postoji samo u komunikaciji i interakciji sa drugim ljudima i po tome ima grupno svojstvo koje ga određuje, posebno u njegovoj ranijoj životnoj dobi. Pobuna protiv vlastite grupe/grupa javlja se kasnije, ali i tada se uglavnom preuzimaju ideje i stavovi nekih konkurentskih, drugih grupa. U onom još preciznijem određenju, kako to prezentira J. Assman, individualna su samo osjećanja, dok sjećanja imaju grupni okvir, bez kojega nije moguć prijenos i daljnja socijalna konstrukcija pojedinčevog sjećanja (Assmann, 2006). Komunikacijsko i kulturalno pamćenje razlikuje J. Assmann, pri čemu komunikacijsko ima uporište u grupnoj komunikaciji manjih razmjera i prolazi sa svojim nositeljima. Kulturalno je znatno čvršće, sigurnije i dugotrajnije, jer se veže uz institucije ( J. Assman, 2005). Ono što je važno za kulturalno pamćenje su mjesta pamćenja. U to su uključeni muzeji, arhivi, groblja i zbirke, blagdani, obljetnice, ugovori, zapisnici, spomenici, svetišta, udruženja (Nora, 2006). Kulturalno pamćenje nije transvremensko, ali uglavnom je dugotrajnije od komunikacijskog i kako navodi isti autor, daje svim tim procesima iluziju vječnog trajanja (Nora, 2006). Kao ni identiteti, tako ni sjećanja kao njihovi važni činioci, nisu fiksni, već se kontinuirano mijenjaju, pa su prije subjektivni nego objektivni fenomeni (Gillis, 2006). Pojedinci u suglasju s tim mijenama, a ponekad i njima nasuprot, mijenjaju i svoje percepcije i poglede na društvena događanja, čime se identitetski približavaju/udaljuju u odnosu na dominantnu/e interpretaciju/e kolektivnih identiteta, uključujući nacionalni, kao uglavnom dominantni i izrazito mobilizirajući (Sekulić, 2014). U socijalističkom razdoblju, od 1945. g. do 1990. g., Nijemci su, pored ratnih stradanja, izbjeglištva i logora, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, pribjegli etnomimikriji. Skrivanje vlastitog nacionalnog identiteta ili bojažljivo identificiranje s njim, posljedica je događaja iz Drugog svjetskog rata, uloge dijela 18

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

Folksdojčera u tom ratu i ratne a još više poslijeratne politike vlasti socijalističke Jugoslavije. Zašto su Nijemci koristili etnomimikriju i kakva je u njihovom slučaju uloga komunikacijskog i kulturalnog pamćenja u socijalnoj konstrukciji nacionalnog identiteta? Stigma gotovo cjelokupne njemačke zajednice, sa malim izuzecima onih Nijemaca koji su sudjelovali aktivno u partizanskom pokretu ili su isti pomagali, navodilo je znatan broj pripadnika ove nacionalne zajednice da traže neki drugi identitet (jugoslavenstvo ili dominantnih nacija). Na razini komunikacijskog sjećanja, Nijemci su bili u situaciji da vrlo oprezno i u najužim obiteljskim krugovima govore o događajima iz Drugog svjetskog rata. Naravno, pozicije i ratne uloge su bile različite, pa otud vjerojatno i sve razlike u ovom tipu sjećanja. U dominantnim, državnim oblicima kulturalnog sjećanja u bivšoj SFRJ, Nijemci su prikazivani kao agresori, genocidni i neprijatelji prema narodima i narodnostima te države. Stoga, ovaj je oblik sjećanja mogao za tu nacionalnu zajednicu biti relevantan samo izvan bivše Jugoslavije, a i tamo u svojoj jednoj dimenziji, onoj ratnostradalničkoj.

4. Asimilacija i nacionalni identitet – međuodnos i mogući ishodi

Teorijski pristupi u analizi nacije i nacionalnog, razlikuju politički (građanski) i etnički oblik, koji se paradigmatski prikazuju kao ‘francuski’ i ‘njemački’ model.

Razlike su višestruke, a glavna linija toga razlikovanja polazi od razlika u njihovom nastanku. U slučaju političkog oblika nacije, ujedinjeni politički prostor prezentiran i ozbiljen u državi, uključuje u taj okvir pripadnike različitih etnija, te identifikacijom države i nacije na političkoj razini briše razlike između njih. Sfera kulture apsorbira te razlike i omogućuje iskazivanje etničkih identiteta njihovih pripadnika bez političkih konotacija. Iako je to modelski tako postavljeno, ima situacija u kojima se reaktualizira pitanje pretvaranja etničkog u političko, što se svodi na referendume o nezavisnosti i unutar političkih tipova nacije, a što ukazuje na svu složenost pojava i njihovu ipak tešku svodivost na modele, barem ne u potpunosti i bez ostatka. Za ovaj tip nacije, kod integracije u društvo kao problem se pojavljuju stranci. U slučaju etničkog oblika nacije, prisutnog u Srednjoj i Istočnoj Europi, uključujući zemlje bivše Jugoslavije, zajedničko zamišljeno porijeklo čini temelj nacije, a njihova borba za vlastito priznanje borba je protiv neke druge, moćnije nacije ili nacija, koje su prije realizirale državu, često višenacionalnu2. U slučaju ovog oblika nacije, nakon realizacije nacionalne države, kao glavni problem u integraciji se pojavljuju nacionalne manjine. Kako je u definiciji i realizaciji države predominantna vodeća nacija (uglavnom najbrojnija), u sferi međunacionalnih relacija i nacionalnih identiteta, u kontinuitetu je prisutna asimilacija brojčano manjih i političkih manje moćnih nacija u dominantnu nacionalnu zajednicu. Asimilacija je prilagođavanje pripadnika neke etničke/nacionalne zajednice, 2 K ao primjere za to, I. Prpić u pogovoru knjige H. Plessnera Zakašnjela nacija: o političkoj zavodljivosti građanskog duha, za Srednju i pretežno Istočnu Europu, navodi nacionalne države koje se oblikuju odvajanjem od multinacionalnih carstava (Habsburška monarhija, Tursko carstvo, Rusko carstvo).

19

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

koja ima manji socijalni kapacitet od drugih sličnih zajednica na nekom političkom prostoru, najčešće i brojčano manja u odnosu na te/tu zajednicu, a manifestira se u sferi jezika, društvene uključenosti/isključenosti, bračnih i drugih primarnosocijalnih veza (Abercrombie, Hil, Turner (2008). Kako navode ovi autori, u početnim analizama se polazilo od asimilacije kao jednostranog procesa, odnosno prilagodbe useljeničkih ili u drugom značenju manjinskih etničkih/nacionalnih zajednica (klasični nacionalnomanjinski status), dominantnoj etniji/etnijama i njihovim kulturama. U kasnijim istraživanjima, prevladava spoznaja o uzajamnom ali nejednakom utjecaju različitih kultura i njihovih protagonista. Utoliko je u nekim slučajevima moguće koristiti termin akulturacija, koja se događa u prostorima moći čiji akteri nisu po kapacitetu koji posjeduju izrazito nejednaki. Stoga, u međunacionalnoj koegzistenciji i međudržavnim odnosima, egzistira antagonistička akulturacija (Devereux, 1990), u kojoj se nameće dominantnija kultura uz otpor i očuvanje segmenata kulture manje moćnih zajednica, što kroz povijest čini slojevite kulturne naslage u kolektivnom identitetu nacionalne zajednice. Asimilacija u Hrvatskoj prisutna je kao društveni proces u kontinuitetu, a stupanj asimilacije je različit kod pojedinih etničkih/ nacionalnih zajednica. Više činioca utiče na to, od brojnosti samih zajednica, njihove institucionalne organiziranosti, dugotrajnosti nacionalnomanjinskog statusa, nacionalno mješovitih brakova, ustavne i zakonske pozicioniranosti dotične manjine i drugih značajki. U posljednja tri popisa stanovništva (Popisi 1991., 2001., 2011.), koji obuhvaćaju posljednju godinu u zajedničkoj državi i razdoblje osamostaljenja Republike Hrvatske, broj većine pripadnika nacionalnih manjina se smanjuje.

Smanjenje nije samo posljedica asimilacije nego i smanjenja nataliteta i u dosta slučajeva negativnog prirodnog prirasta te iseljavanja iz Hrvatske. Za razliku od društava sa dominantnim političkim oblikom nacije i modela ‘domaćin-useljenik’ u interpretaciji asimilacije, u Hrvatskoj se nadaje kao okvir interpretacije, odnos etničke većine (Hrvati) i 22 normativno pozicionirane i priznate etničke/nacionalne manjine.

Pritom, asimilacija je izrazitija kod manje brojnih i slabije organiziranih nacionalnih manjina. Razlozi koji utječu na intenzitet asimilacije su i drugi, od blizine/udaljenosti matične države/nacije, normativne pozicioniranosti u bivšoj SFRJ (‘nove’ manjine3), sličnost/različitost jezika i kulture, kao i drugi činioci. Zašto se kolapsom socijalizma u Istočnoj Europi i globalizacijom svjetskih procesa, javlja identitomanija, težnja različitih (uglavnom nacionalnih) zajednica za izrazitom afirmacijom i potrebom za markerima koji će ih odvojiti od ostalih takvih zajednica? Razlozi su višestruki, od raspada federativnih država i stvaranja samostalnih nacionalnih država, gubljenja ideologijskog kohezivnog činioca društva/poredaka, globalizacije koja potire kulturnu različitost i nudi bezličnost i beskrupuloznost tržišta i ‘bljeskove’ potrošačkog društva.

3 P od terminom ‘nove’ nacionalne manjine, D. Janjić podrazumijeva one zajednice koje su raspadom SFRJ nastale od bivših konstitutivnih naroda, a u Hrvatskoj su to: Bošnjaci/Muslimani, Crnogorci, Makedonci, Slovenci i Srbi ( Janjić, 2010).

20

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

Posebno je, za razumijevanje kolektivnih identiteta, važna pozicija nacionalnih identiteta u procesu raspada socijalističkih poredaka i federativnih država, uključujući SFRJ, a što je ovdje predmet interesa i poveznica sa naslovom rada. Otvaranjem pitanja identiteta, a kako o tome piše R. J. Gillis, čini se da svatko traži pravo na identitet, što postaje životna potreba prvog reda (Gillis, 2006), a to u identitetskoj sferi dovodi do društvene mobilizacije s jedne strane, a uslijed različitih i brojnih pripadnosti, do identitetskih konflikata između skupina, pojedinaca pa i unutar samih individualnih aktera. Nacionalni identitet, uslijed navedenih okolnosti, postaje svojevrsni nad-identitet, izrazito pogodan za društvenu mobilizaciju (Rizman, 2014).

Ovaj kolektivni identitet, unutar makropolitičkih okvira, funkcionira kao pretpostavka za realizaciju ostalih čovjekovih subidentiteta, koji u konačnici čine jedan i jedinstven identitet toga pojedinca (Maalouf, 2002). Identitet je svijest o sebi, svojoj osobnosti koja uključuje različitost u odnosu na druge takve kategorije (Abercrombie, Hill i Turner, 2008). Individualni i kolektivni identiteti su dva segmenta identitetskog polja, pa iako različiti, međusobno su vrlo povezani i međusobno uvjetovani, a posrednik u njihovoj interakciji je socijalizacijski prostor, od primarne do sekundarne socijalizacije.

Kako ističe J. C. Kaufmann, ove kategorije su ne samo isprepletene nego i vrlo raspršene i unutar sebe dinamične i promjenljive. Društveni okviri nisu izvanjski pojedincu, a socijalna konstrukcija pojedinčevog svijeta mijenja njega samoga a u međuutjecaju i društvo u cjelini kao i njegove okvire (Kaufmann, 2006). Izbor i aktivacija svojih preferencija rezultira višestrukim subidentitetima, koji u konačnici čine pojedinčev identitet u kojemu subidentiteti čine njegovu sastavnicu i to dinamički i sa mijenama s obzirom na njihovu moć i značaj. Čovjek je biće zajednice, utoliko su kolektivni identiteti ujedno segmenti individualnih, a među tim kolektivnim pripadnostima, religijski identitet, koji je dominantan u predmodernom i staleškom društvu, biva zamijenjen nacionalnim u (post)moderni (Dugandžija, 1999), a u nekim slučajevima je prisutna identifikacija religijskog i nacionalnog identiteta (Hobsbawm, 1993). Identiteti se kao spoznajni i socijalni konstrukti javljaju s većim intenzitetom u vremenu rastvaranja društvenih struktura i socijalnih obrazaca utemeljenih u tradiciji, pretcima, zavičaju, obiteljskim i rodbinskim zajednicama (Kalanj, 2010).

Pojam identiteta je izrazito dinamičan, čiji se sadržaj mijenja ovisno o sociokulturnim, gospodarskim, političkim i drugim društvenim procesima, a najuže je povezan s razdobljem moderne (Kaufmann, 2006). Kako su pitanja identiteta u tradicionalnim zajednicama marginalna ili nepostojeća a identitet se shvaća kao nešto ‘prirodno’, tek destrukturacijom takvih zajednica, u vremenu industrijalizacije, urbanizacije i sekularizacije društva, javlja se izrazitija individualizacija u društvu a pitanja identiteta dobivaju obrise onakve kakvima ih danas percipiramo i interpretiramo (Kaufmann, 2006). Istovremeno sa individualizacijom, koja je usmjerena prema potrošačkim izlozima, uz iluziju i zbilju biranja između različitih opcija, globalizacija nastoji pojedince što više ujednačiti, pa se kao reakcija na to pojavljuje, kao zbiljska potreba a u svom sadržaju kao iluzija, povratak u doba prvotnih i prvobitnih zajednica i 21

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

zajedništva, što opet intenzivira religijske i nacionalne pripadnosti, kao branu i utočište pred naletima globalizacije (Morley, Robins, 2003). Nacionalni identitet je postao dominantni kolektivni identitet (Smith, 2008), koji se pojačano afirmira u vremenu postsocijalizma, traženja novih uporišta u društvima prožetim globalizacijskim procesima i političkih platformi za konstituciju države nakon sloma socijalističkih a dijelom i federativnih država. Nacionalni identitet se teorijski interpretira iz različitih paradigmi, od kojih su dvije prepoznatljive kao diferencijalne u odnosu na kontinuitet, ‘prirodnost’, dinamiku i razvoj nacije i nacionalnog identiteta. Esencijalističke interpretacije polaze od stalnosti i stabilnosti nacionalnih identiteta, što se onda interpretira kao skoro transvremenski entitet, od stoljeća toga i toga, nastavak istoga sadržaja sa drugim generacijama čija se zadaća uglavnom svodi na transmisiju istoga.

Drugi pristup je socijalnokonstruktivistički, a u tim interpetacijama nacionalni identitet se ne tretira kao fiksni sadržaj koji se može obuhvatiti kao trajnija kategorija, već kao međusobna povezanost različitih tendencija (Parekh, 2008), koje svaka naredna generacija dograđuje i mijenja kroz suradnju i sukobe. Otvorenost je pretpostavka za njegovo kontinuirano građenje i redefiniranje. U ovom radu se koristi pristup koji se temelji na socijalnom konstruktivizmu, te na dinamici i promjenama oblika i sadržaja nacionalnih identiteta. U krajnjoj varijanti, nacija i nacionalni identitet kao apsolutni, sveobuhvatni i sveprožimajući društveni entiteti, dovode do djelomične a u nekim slučajevima i potpune negacije društvenosti, koje V. Katunarić u simboličkoj i interpretativnoj sferi naziva kategorijalnim ludilom. Ovaj autor pod tim podrazumijeva potrebu da se pripadnike jedne nacije (‘naše’) smatra bliskima, dok su svi drugi daleki stranci4, što u krajnjoj liniji dovodi do toga da gradovi umjesto mjesta druženja svih postaju svojevrsna kopija koncentracijskih logora (Katunarić, 2007).

Iako se autor ponajviše referira na postjugoslavensku zbilju, kategorijalno ludilo se kao termin i interpretativni okvir može primijeniti i na njemačku nacionalnu manjinu, logore i stradanja koja su ih zadesila krajem Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću. Elemente kategorijalnog ludila nalazimo i u generalizaciji Nijemaca u cjelini nakon rata i stigmatizaciji njemačke nacionalne zajednice za vrijeme trajanja bivše jugoslavenske države. Zahvaljujući obrazovnom sustavu i masovnim medijima, ‘slika’ Nijemaca je u znatnom obimu interoirizirana u populaciji bivše države. Iako je njemačka nacija dio zapadnoeuropskog zemljopisnog, povijesnog i kulturnog prostora, u polju nacionalnog, tu je prisutan etnički oblik nacije. Nijemci su zakašnjela nacija (Plessner, 1997), koja nije poput nekih drugih naroda na Zapadu, izgradila državu u vremenu prosvjetiteljstva, a njezine državne granice nisu istovjetne sa granicama etnije. To je generiralo težnju za ujedinjenjem svih Nijemaca u jednu državu, što je bio politički temelj Trećeg Reicha. Na toj političkoj paradigmi, sa ekspanzijom Njemačke 4 O pretvaranju bliskih u daleke strance u knjizi Aporije suživota. Ka etnologioji bliskih stranaca, piše U. Vlaisavljević i konstatira da upravo taj bliski stranac može, uz prethodne političke i medijske radnje, izazvati u nama najveću odbojnost i netrpeljivost kao i slijepu mržnju (Vlaisavljević, 2018). Raspad SFRJ ‘prebogat’ je primjerima tog tipa i razaranja suživota u lokalnim multinacionalnim zajednicama.

22

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

u Drugom svjetskom ratu, uključen je i dio Foksdojčera, koji su odigrali uloge okupatora na prostoru tadašnje Jugoslavije. Kako ističe S. Haffner, ljudi su najprije počeli sudjelovati iz straha, a kad su već uključeni, trebalo je to racionalizirati, pa su uvjerenja isporučivali naknadno (Haffner, 2004). Nešto su drugačije okolnosti bile izvan granica Njemačke, pa je pitanje za analizu koliki je udio straha a koliki oduševljenja i identifikacije sa nacionalsocijalističkom ideologijom bio prisutan u aktivnostima Folksdojčera u neposredno predratnom i u vremenu Drugog svjetskog rata na prostorima bivše Jugoslavije? Uslijedila je odmazda od strane partizanskog pokreta i novoformiranih jugoslavenskih vlasti, koji su na tragu optužbe cjelokupne nacije, znatan broj Nijemaca protjerali, opljačkali, poslali u logore a dio i fizički likvidirali5. Izuzetak su činili relativno malobrojni pripadnici partizanskog pokreta6, njegovi pomagači ili oni koji su se, kako se to događa u takvim prilikama, iz nekih razloga, spasili. Uslijedila je stigmatizacija pripadnika ove nacionalne zajednice od strane novih vlasti, koja je uglavnom interiorizirana i od strane znatnog dijela populacije bivše države, te etnomimikrija kao vid obrane Nijemaca u novim okolnostima i prihvaćanje jugoslavenskog ili nekog od nacionalnih identiteta kao konformistička reakcija na stigmu i sve nepovoljno što je iz toga proizišlo.

5. Empirijsko istraživanje: Nijemci u Osijeku i u Baranji (intervjui)

Istraživanje s pripadnicima njemačke nacionalne manjine na području Osijeka i Baranje provedeno je 2019., odnosno 2013. godine.7 Kazivačima su postavljana pitanja vezana za doseljavanje Nijemaca u Slavoniju i Baranju, razloge migracija iz njemačkih zemalja u Slavoniju i Baranju, kojim su se zanimanjima bavili preci kazivača, kako su Nijemci dočekani u Slavoniji i Baranji od starosjedilačkog stanovništva, odnosno od drugih nacija, koliko je očuvan njemački jezik, kakva je bila uloga Nijemaca u Slavoniji i Baranji u Drugom svjetskom ratu, kako su Nijemci reagirali na dolazak njemačke vojske, kakav je bio život u vrijeme Drugog svjetskog rata, kakav je bio život neposredno nakon rata (boravak u logorima, ‘križni putevi’…), da li su Nijemci skrivali nacionalni identitet nakon Drugog svjetskog rata, kakve su se promjene dogodile u odnosu na pripadnike njemačke nacionalne manjine početkom 1990-tih, na koji način danas Nijemci čuvaju svoj nacionalni identitet u Slavoniji i Baranji. Posebno su bila postavljena pitanja koja su doticala problem stigmatizacije i etnomimikrije Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata. Kazivači su se nakon demokratskih promjena 5 Kao primjer te politike i naznake kako će se nakon pobjede prema Nijemcima ponašati nova vlast, navodimo odluku Predsjedništva AVNOJ-a po tom pitanju. Predsjedništvo AVNOJ-a je 21. studenoga 1944. g. donijelo “Odluku o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile” (Geiger, 2008: 789-818).

6 Misli se na partizansku jedinicu Ernst Tählmann, osnovanu sredinom kolovoza 1943. g. kod Slatinskog Drenovca, od boraca iz redova njemačke nacije u sklopu 18. Slavonske udarne brigade.

7 Podaci prikupljeni istraživanjem koje je provedeno u Baranji 2013. godine djelomično su objavljeni u Škiljan, 2014: 31-43.

23

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

devedesetih godina prošloga stoljeća donekle uspjeli osloboditi straha koji je bio prisutan punih četrdeset i pet godina i koji je značajno otežavao čak i unutar kuće slobodan razgovor o nacionalnom podrijetlu, odnosno o stigmatizaciji koja je pratila njemačku nacionalnu manjinu nakon Drugog svjetskog rata. Jedan dio kazivača i danas se ne osjećaju pripadnicima njemačke nacionalne manjine, već se smatraju potomcima Nijemaca, odnosno osobama njemačkog podrijetla. Stoga je činjenica da su mlađe generacije Nijemaca, kojima je četrdeset i pet godina tajeno njihovo nacionalno podrijetlo, vrlo često zanemarile svoj nacionalni identitet. Mlađi su kazivači stoga bili mnogo manje opterećeni nacionalnim identitetom, stigmatizacijom i etnomimikrijom, jer su vrlo često sasvim malo znali o navedenim problemima, odnosno nisu bili opterećeni prošlošću kojom su bili opterećeni stariji kazivači koji su doživjeli i protjerivanja, stradanja, ubijanja, internaciju u logore i kasnije jasno izraženu stigmatizaciju od strane drugih nacionalnih skupina. Treba spomenuti i činjenicu da nije bilo posve lako pronaći kazivače koji bi bili spremni govoriti o navedenim problemima i koji bi na jasan način artikulirali probleme koje je njemačka nacionalna manjina imala u prošlosti i kojima je ona izložena i danas. Istraživanjem je bilo obuhvaćeno 12 kazivača i kazivačica od kojih je najstarija kazivačica u vremenu provođenja intervjua imala 82 godine, a najmlađi kazivač 57 godina.8

5.1. Doseljavanje Nijemaca u Slavoniju i Baranju Dolazak na panonski prostor između rijeka Save i Drave iako se zbivao u različitim terminima ostao je zabilježen u sjećanju onih najstarijih kazivača koji su i u vrijeme socijalizma čuvali tradiciju da su Nijemci, odnosno koji su očuvali u kontinuitetu svoj nacionalni identitet. Dakako, u vrijeme dolaska njihovih predaka ideja o zajedničkom nacionalnom identitetu nije bila izgrađena, pa je doseljenike najviše sjedinjavalo zajedničko jezično i kulturno razlikovanje od naroda s kojima su živjeli u susjedstvu (Geiger, 1997: 13). Nikola Mak koji je rođen u Čemincu 1937. godine prisjeća se priča iz djetinjstva koje su govorile o teškim uvjetima života u koje su došli živjeti Nijemci. »’Prvim (doseljenicima, op.a.) smrt, drugima bijeda, a tek trećima kruh.’ Tako su mi govorili moji stari. Naši Nijemci su bili prevareni. Bilo im je obećano da neće biti kmetovi, da će biti slobodni i da će svaka glava obitelji dobiti po trideset jutara zemlje, a kada su stigli u močvarnu Baranju 1200 kilometara od domovine više nije bilo povratka. Naselili su se u prašumu i močvaru i mučile su ih glad, suše i poplave.

Putovali su brodovima Dunavom i dolazili su do Apatina. To je bila štacija. Odatle su se raspoređivali dalje. Oficiri su također putovali zajedno s doseljenicima i oni su 8 K azivači su bili na području Belog Manastira 2013. godine: Oskar Keller, 1939.g., Beli Manastir; Jovan Folk, 1946.g., Beli Manastir; Jasna Štalman, 1955.g., Osijek; Boris Mandrić, 1956.g., Širine; Petar Merda, 1933.g., Beli Manastir; Anka Katić, rođ. Jäger,1931.g., Branjin Vrh. Kazivači na području Osijeka 2019. godine su bili: Nikola Mak, 1937.g., Čeminac; Ferdinand Karl, 1940.g., Nova Bukovica; Vlatko Rot, 1950.g., Belišće; Branimir Steiner, 1949.g., Osijek; Josip Solanović (r. Klenk), 1946.g., Osijek; Elisabeth Klein, 1955.g., Stara Moravica.

24

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

određivali gdje je biti podignuto naselje. Priča o bogatim Švabama može započeti tek 150 godina od doseljavanja. Zadnja pšenica se čuvala za sjetvu, a kruh se pekao s malo brašna. Tako su brojni Nijemci već na samom dolasku stradali.«

Oskar Keller iz Belog Manastira kazuje kako je njegov prapradjed došao brodom. »Došao je brodom rekom Dunav iz Ulma. Retki su bili oni koji su dolazili kolima.

Jedan od centara za iskrcavanje bio je Apatin. Apatin je bio ribarsko selo dok nisu došli Nijemci.« Dakle, iz iskaza je jasno vidljivo, kao što je to slučaj i kod drugih nacija koje su doseljavale sa sjevera u panonski prostor, sjećanje na dugotrajno putovanje koje je započinjalo brodom i koje je završavalo u močvarama Bačke i Baranje. I kod Slovaka u Markovcu Našičkom postoji takva tradicija o putovanju rijekom Vah, pa potom Dunavom do Aljmaša, dok kod Čeha u Ivanovom Selu postoji tradicija o doseljavanju kolima koja su vukli psi iz Češke do Hrvatske. Sasvim je sigurno bilo najjeftinije putovati brodovima, ali je činjenica da su takva putovanja bila skopčana sa najrazličitijim opasnostima kojima su putnici bili izloženi. Zato su te priče o doseljenju ostale sačuvane i kod pojedinih kazivača.

5.2. O zajedničkom življenju nacija u Slavoniji i Baranji Slavonija i Baranja su bile naseljene najrazličitijim nacijama u periodu nakon odlaska Osmanlija. Tako su ovdje živjeli s Hrvatima, Srbi, Mađari, Romi, Rusini, Nijemci, Talijani, Slovaci, Česi, Ukrajinci, Poljaci i Židovi. O tome, zajedničkom životu nacija u periodu prije Drugog svjetskog rata govore i kazivači prisjećajući se kako je taj zajednički život dobro funkcionirao i kako su se nacije međusobno poštivale.

Nijemci su bili dobro prihvaćeni od svih starosjedilaca budući da se radilo o vrijednim i marljivim ljudima, koji su nemali broj puta dobro poznavali neki obrt, a često su donosili i nove metode obrade zemlje ili uzgajanja pojedinih kultura. Nijemci su, kao što je vidljivo iz uvodnog dijela, bili nastanjeni u zasebnim naseljima koja su osnivana na mjestima gdje naselja prije nije ni bilo, odnosno u mjestima gdje su živjeli zajedno s drugim nacionalnostima. Nikola Mak se prisjeća kako je Čeminac uz Grabovac, Novi Čeminac i Kozarac bilo u potpunosti njemačko naselje. Tek nakon 1918. godine dolazi do doseljavanja Srba u naše selo. Tada su u selo naselili 10 srpskih obitelji iz Mađarske koji su bili optanti. Mak ističe o tome kako je Čeminac bio oduvijek dobro uređeno selo i kako su ondje Nijemci podignuli veliku crkvu isključivo zahvaljujući mljekarstvu koje je bilo razvijeno. O zajedništvu nacija u Baranji govori i činjenica da su ondje prije Drugog svjetskog rata svi stanovnici znali i hrvatski i mađarski i njemački. Anka Katić rođena Jäger iz Branjinog Vrha se prisjeća kako je znala osim njemačkog i mađarski i hrvatski. »Nije Baranjac onaj koji ne zna sva tri jezika. Kako je tko počeo pričati kojim jezikom, tako smo mi pričali tim jezikom.« Običaji svih nacija bili su strogo poštivani, a jedino je na taj način zajednički život mogao funkcionirati Razlog dobrom funkcioniranju do Drugog svjetskog rata je i činjenica što nikada, pa niti u Prvom svjetskom ratu, nije došlo do nekih značajnijih trauma u odnosima između 25

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

pojedinih nacija u Slavoniji i Baranji. Čak iako su u Prvom svjetskom ratu pojedine nacije bile međusobno zaraćene, to se nije značajnije odrazilo na odnose unutar nacija na lokalnom nivou. O suživotu u Baranji govori i jedno prisjećanje Oskara Kellera iz predratnog Jagodnjaka: »Jagodnjak je bilo švapsko-srpsko mesto. Pravoslavna crkva bila je u Švapskom sokaku. Kad je bila crkvena slava, do crkve se išlo kroz Švapski sokak. Nijemci su navečer pred slavu ili ujutro uredili sokak. Čak su i metnuli kukuruzovinu kada je padala kiša.« Također je običaj bio da se pripadnici drugih vjeroispovijesti i nacija međusobno posjećuju kada je bio neki blagdan. Ako je gazda bio Srbin, išlo se kod njega i govorilo srpski. »Uvek se govorilo jezikom domaćina«, kazuje Oskar Keller. Visoka doza uvažavanja, tolerancija, mnogobrojni nacionalno, pa i vjerski mješoviti brakovi, poznavanje običaja, jezika i načina života onih drugih, kao i otvorenost prihvaćanja drugačijih i izrazita multietničnost, omogućavali su u Baranji, ali i u Slavoniji, sve do Drugog svjetskog rata zajednički život svih nacija koji je ostavila u nasljeđe Kraljevini Jugoslaviji Austro-Ugarska Monarhija.

5.3. S tradanje Nijemaca u Osijeku i u Baranji u Drugom svjetskom ratu i u vremenu poraća Drugi svjetski rat Slavoniji i Baranji donosi promjenu među nacijama mnogo značajniju od bilo koje koja je do tada postojala. Odnosi među nacijama nakon Drugog svjetskog rata više neće biti kao u periodu prije njega. Politički, Baranja je pripojena Mađarskoj, a Slavonija se našla u NDH. Nijemci su, nakon relativne rezigniranosti vlasti Kraljevine Jugoslavije tijekom 23 godine, postali odjednom favorizirana nacija.

Razgovarajući s kazivačima vidljivo je da su ‘obični’ ljudi bili izostavljeni iz bilo kakvih političkih priča. Bilo ih je, dakako, koji su podržavali Hitlerov režim i koji su smatrali da su došla bolja vremena uspostavom NDH, ali je bilo više onih koje politika nije zanimala. Usprkos tome, što se većina njih nije bavila politikom, krajem Drugog svjetskog rata Nijemci u Jugoslaviji su doživjeli tragediju koja je gotovo zatrla tu nekada najveću nacionalnu manjinu u Kraljevini Jugoslaviji. U periodu nakon 1944. godine nestale su i razorene su tako čitave obitelji bilo iseljavanjem u organizaciji Trećeg Reicha, bilo prisilnim iseljavanjem od strane jugoslavenskih vlasti, bilo u logorima i na marševima smrti u Slavoniji, Baranji i Bačkoj. U razgovorima s kazivačima vidljivo je da im se trauma Drugoga svjetskog rata i poraća najdublje urezala u sjećanje. Nikola Mak se prisjeća kako je u jesen 1944. godine jedan dio Nijemaca bio već iseljen od strane njemačkog Reicha. »Obitelji mojeg oca i majke iz Čeminca su već odselili u rujnu 1944. Tada je bilo kolinje, ali oni su morali sve ostaviti, i konje i ostalu stoku.

Odlazili su preko Mađarske za Njemačku. Mi u Osijeku nismo osjećali opasnost i nismo se bojali budući da smo se osjećali nevinima.« Međutim, ni nepunu godinu dana kasnije u svibnju 1945. i preostali Nijemci su morali napustiti svoje domove.

Nikola Mak se tako prisjeća skupljanja Nijemaca 11. svibnja 1945. godine. »U kuću je došlo nekoliko naoružanih vojnika koji su nam rekli da se moramo spremiti u 26

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

petnaest minuta i da čekamo pred kapijom. Ključ smo morali ostaviti u bravi. Svi smo usred svibnja bili obučeni u zimsku odjeću. Znali smo da to neće biti kratko i da je pitanje kada ćemo se vratiti. Za nama su plakali svi naši susjedi, Srbi, Hrvati i Mađari.

Međutim, sve je to bilo iza zavjesa. Pitali su se: ‘Što to rade našim susjedima?’. U naše švapske kuće uselili su partizansku siročad i mi koji smo se uspjeli vratiti više nismo imali mogućnost pristupa kućama. Prikupili su nas i odveli na vašarište u Josipovac. Iz Josipovca su nas deportirali u logor Valpovo, a potom na granicu Štajerske i Austrije.

Tamo smo čekali tri dana kako bi nas Amerikanci primili. Međutim, Amerikanci su to odbili i mi smo se morali istim putem vratiti natrag u Valpovo. Prvo se sjećam da smo došli do Velike Pisanice, na vašarište. To je bila kolona nemoćnih ljudi, djece, žena i staraca. Kada bi netko zastao stražari bi ga ubili, a kolona je išla dalje. Došli smo do sela Krndije, a to selo tada još nije bilo formirano kao logor, pa smo prebačeni u logor u Valpovu i tamo smo ostali do 29. travnja 1946. godine. U logoru je vladao tifus. Među umrlima je bio i moj otac. U logoru je umro k’o pas. Samo u jednom danu, 6. ožujka 1946., od tifusa je umrlo 80 ljudi. Kada smo izišli iz logora Guttmanovom željeznicom smo došli do Osijeka, a potom tramvajem do naših nekadašnjih susjeda, Hrvata koji su nam onako ušljivima i smrdljivima ponudili prenoćište. Poslije smo se smjestili u vincilirskom stanu i ondje je majka okopavala vinograd zato da mene i brata može prehraniti. Znate, onda možete vidjeti ljudsku dobrotu. Tada su nam pojedinci donijeli žlice i neke sitnice koje su nam bile potrebne. « Takvih priča poput ove bilo je iznimno mnogo. Međutim, danas ih još malotko može ispričati budući da su starije generacije pomrle, a mlađi znaju o tome samo iz druge ruke. Kolone djece, žena i staraca koje su kilometrima hodale i koje su bile lišene svih prava samo zbog nacionalne ‘nepodobnosti’ promijenili su nacionalne odnose u Slavoniji i Baranji.

Slična je priča i Ferdinanda Karla (r. 1940.) iz Nove Bukovice kod Podravske Slatine koji se prisjeća kako su ih samo jednog dana pokupili i odveli kolima u koloni do austrijske granice. »Tamo nas nisu pustili, već su rekli: ‘Banda, ajde nazad.’ Sjećam se trenutka povratka. Kod kuće nas nije ništa čekalo. Čak su i prozore povadili, a u prednjoj sobi su bili smješteni konji. Oca su strpali nakon Križnog puta u logor, a mi smo promijenili prezime u Karaj. Kod kuće nikada nismo poslije pričali njemački.« Za razliku od Maka kod Karla je bio potpuno zatrt nacionalni identitet. Zahvaljujući toj činjenici obitelj je preživjela poraće, iako je čitavo selo znalo koje su nacionalnosti Karlovi, odnosno da im Karaj nije pravo prezime.

Otac Vlatka Rota iz Belišća bio je u Gestapu tijekom Drugog svjetskog rata.

Zarobljen je kod Dravograda i u kolonama se vraćao prema Hrvatskoj. Iako je sve oznake skinuo prije zarobljavanja, vojna knjižica iz koje se vidjelo da je po činu kaplar, ostala mu je u džepu. Na kraju se uspio riješiti i te knjižice koja ga je mogla stajati života bacivši je u vodu. »Završio je u borskom rudniku i ondje je ostao sve do veljače 1948. godine. Poslije su ga premjestili nekom Srbinu na imanje koji ga je dobro hranio tako da ga je spasio od izgladnjelosti i pothranjenosti.« Dugotrajna vremenska kazna 27

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

zatvora ili prisilnog rada za sudjelovanje u njemačkoj vojsci bila je najmanja kazna koju su pojedinci mogli dobiti. Relativno su često njemački vojnici, pogotovo ukoliko su bili više rangirani, stradavali na križnim putevima kroz Jugoslaviju. Stoga je za Rotovog oca bio spas što se uspio riješiti dokumenata.

Branimir Steiner se prisjeća kako je njegov otac prošao nakon Drugog svjetskog rata. »Moj se otac nikada nije izjašnjavao kao Nijemac. Bio je HSS-ovac i član Seljačke zaštite. Sjećam se koliko mu je bilo teško kada je morao sudjelovati u prisilnom iseljavanju nekih Dimitrijevića, Srba iz Donjeg Grada 1941. godine. On je nakon toga vratio pištolj i povukao se. Imao je lijep stan u gradu. Kada su stigli partizani u Osijek vidio je kako usred grada plešu kozaračko kolo. I onda mu jednog dana na vrata stigla partizanka Mara, djelatnica OZN-e i zatražila ga da napusti stan i da se preseli u Kišpatićevu 75. Kada je on kazao kako ima troje djece, ona mu je rekla: ‘Znaš ti kako ti je prezime?’ Moja baba je tada već bila slijepa, snaja mu je bila u logoru, jedan sin je bio nestao, a drugi se nalazio u Beču. U toj Kišpatićevoj 75 dobio je jednu sobu i kuhinju.

Potom su stigle još dvije obitelji na istu adresu i ondje smo svi zajedno živjeli do sedamdesetih godina.« Švapske kuće zauzeli su partizanski prvoborci, udovice i djeca partizana iz pasivnih krajeva, a Nijemcima ‘koji se nisu ogriješili o Jugoslaviju’ davali su kućerke u predgrađima u kojima su morali zajedno s drugim obiteljima živjeti.

Na selima je bilo još gore. Ondje su iz njemačkih kuća doseljenici bacali namještaj, tapete, parkete i slično te u tim bogatim kućama nakon odlaska Nijemaca držali svinje i drugu stoku.

Obitelj Oskara Kellera zatvorena je nakon dugotrajnog povlačenja kroz Podravinu i Slavoniju u radni logor Valpovo. Bio je to prostor ograđen žicom sa desetak baraka u kojima su logoraši bili smješteni na ležajevima od dasaka na dva nivoa. Svi koji bi se razboljeli završavali su u posebnoj baraki koja je zapravo bila baraka iz koje je put vodio na valpovačko groblje, pa su je logoraši zvali šajz baraka. Činjenica da je Kellerova majka bila Mađarica, kao i činjenica da se nekoliko Belomanastiraca zauzelo za nju i njezinu obitelj, pomogla je da Oskar, njegova majka i njegov brat budu pušteni iz logora. U logoru u Valpovu samo je u razdoblju između svibnja 1945. i ožujka 1946. prema zapisima daljskog župnika Petra Fišera, koji je ondje boravio kao logoraš, umrlo ili ubijeno 826 osoba od kojih 73 djece do 7 godina.(Geiger, 1997; 8687). Dakle, poput Makove priče, i Kellerova priča otkriva teške traume i poigravanja sa sudbinama mnogih Folksdojčera koji su se vratili u Jugoslaviju nadajući se da, budući da nisu ništa skrivili za vrijeme Drugog svjetskog rata, mogu nastaviti svoj svakodnevni život koji su vodili prije rata i za vrijeme rata. Međutim, jugoslavenske su se vlasti odlučile oštro obračunati sa svim Folkdojčerima, pa su tako i žene i djeca Folkdojčera, čak iako nisu bili Nijemci, već iz nacionalno mješovitih brakova, stradavali. Spas je bio samo ukoliko su neki prijatelji, koji su imali utjecaja među vlastima, reagirali za pojedince i na taj ih način izvlačili van iz logora. Međutim, u ono vrijeme zalagati se 28

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

za Nijemce bilo je prilično riskantno, pa su tako tek rijetki uspijevali protekcijama izići iz valpovačkog logora.

5.4. Život u socijalističkoj Jugoslaviji Nakon trauma koje su doživjeli Nijemci iz vremena kraja Drugog svjetskog rata i poraća nastavak života u socijalističkoj Jugoslaviji bio je vrlo težak. Skrivanje vlastitog nacionalnog identiteta, izbjegavanje povezanosti s bilo čime što je podsjećalo na Nijemce i Njemačku kao i promjene prezimena bili su uobičajeni obrasci ponašanja malobrojnih preostalih Nijemaca u Slavoniji i Baranji. I oni koji su preostali nakon svih oblika pogroma tražili su načine da se isele iz Jugoslavije. Tako je šezdesetih, a kasnije i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kada su se jugoslavenske granice otvorile, došlo do iseljavanja onih preostalih Nijemaca, ponajprije u Njemačku, gdje su imali rođake i prijatelje koji su protjerani u prethodnim fazama. Branimir Steiner spominje kako se u krugu ljudi među kojima se kretao nijemstvo nije spominjalo. »Kada smo gledali partizanske filmove u kojima bi Nijemci uvijek bili negativci, osjećao sam se nelagodno. Čak sam želio promijeniti prezime na majčino, koje je bilo slovačko.

Kada sam bio u JNA pitali su me što su mi otac i majka po nacionalnosti. Iako su oni Nijemac i Slovakinja, ja sam se izjasnio kao Hrvat. Mi smo Hrvati njemačkog podrijetla. Tek kada je uspostavljena neovisna Hrvatska deklarirao sam se Nijemcem iz pijeteta prema svojim precima i sunarodnjacima.« To zatiranje njemačkih korijena bilo je nešto općeprisutno. Nitko se u socijalizmu nije isticao kao Nijemac. To bi bilo nešto nimalo povoljno i nepopularno za toga pojedinca. Nijemci su u svakodnevnom razgovoru, posebno u ranim poratnim vremenima, smatranima fašistima i nacistima.

Oskar Keller se prisjeća svojih osjećaja nakon povratka u Beli Manastir: »Ja sam znao samo njemački. Mama nas je bremzala da ne govorimo njemački. Pod tom presijom cijelog društva ja i brat smo praktički zaboravili njemački. Naučili smo mađarski i hrvatski/srpski. Upisao sam se u školu i mama me je deklarirala kao Mađara. Biti Mađar je bilo manje nezgodno. Bilo je tada dosta pomađarenih Nijemaca. Kao Mađar sam se vodio do sedamdesetih i do tada mi se prezime pisalo s jednim L, a tek poslije s dva L.« Činjenica jest da se mnogo Nijemaca u to vrijeme, posebno u Baranji, Bačkoj i Banatu, iskazivalo kao Mađari. Keller je za takvo što imao i osnovu, za razliku od mnogih drugih njemačkih obitelji koje su jednostavno preko noći, radi vlastite sigurnosti, postajale mađarske. Namjerno zaboravljanje jezika i običaja trebalo je obiteljima omogućiti sigurnost, odnosno mogućnost nesmetanog nastavljanja života u Jugoslaviji. Nijemci su u Baranji bili u boljem položaju od Nijemaca u Slavoniji koji su mogli biti optuženi za direktnu suradnju s ustašama, što je bila teža optužba od suradnje s mađarskim kolaboracionistima. I u školama su njemačka djeca doživljavala neugodnosti. Toga se prisjeća Petar Merda iz Belog Manastira. »Mi smo za tu djecu u školi bili fašisti. Svake sam godine imao popravni iz hrvatskog ili srpskog jezika.« Neki su ipak shvaćali da djeca nisu ništa kriva, pa je Makova »partizanska učiteljica« 29

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

njega posebno voljela i isticala ga je kao dobrog đaka. Međutim, taj odnos prema Nijemcima se postepeno mijenjao, kako smatra Merda, odlaskom pojedinaca na rad u Njemačku. »Shvatili su da Švabe znaju raditi, pa je i nama bilo bolje.«

Poseban je slučaj bio s obitelji Elisabeth Klein koja sada živi u Osijeku. Naime, njezin je djed bio ribar na Dunavu, pa ga kao dobavljača hrane 1945. godine nisu dirali.

Nakon rata njezina se obitelj iz sela Krivaja sklonila u mjesto Stara Moravica nedaleko Bačke Topole. »Bilo je to poljoprivredno dobro i kada su se moji ondje smjestili 1949. godine ponovno su postali ljudi. Ondje smo imali osnovnu školu i živjeli smo zajedno s drugim nacijama tako da smo u školi učili njemački, mađarski i srpski. Naime, imala sam sreću da sam odrasla u sredini koja je bila multietnička i da nitko ondje nije bio većina. Tako smo svi sve uvažavali i nismo morali skrivati svoj nacionalni identitet.

Svi su znali da sam ja mala Švabica. Svi su prihvaćali ljude onakvima kakvi su oni bili tako da se nitko nije morao skrivati i svi smo skupa slavili slave, Božiće, Uskrse, Vaskrse i Đurđevdane. Ipak, treba reći da su švapske obitelji uvijek radije davale svoje kćeri mađarskim i šokačkim obiteljima nego srpskima. Doduše, u Staroj Moravici nismo ni imali prilike birati momke iz švapskih obitelji, budući da nas je bilo malo, a osim toga, svi smo se zajedno družili.« Jedino u takvim multietničkim minijaturnim sredinama gdje su ljudi međusobno ovisili jedni o drugima i gdje su svi sve poznavali, nije dolazilo do izolacije Nijemaca, odnosno do različitih vrsta diskriminacije koja je inače bila prisutna.

5.5. Život u demokratskoj Hrvatskoj Demokratske promjene koje su uslijedile krajem osamdesetih i 1990. godine omogućile su Nijemcima u Slavoniji i Baranji, koji su do tada bili izjašnjeni kao Mađari, Hrvati, Jugoslaveni, Slovaci, Srbi ili nekako drugačije da se izjasne kao Nijemci, da se organiziraju te da osvijeste svoje potomke o vlastitom podrijetlu. Jedan od kazivača iz Vinkovaca (V.V.) rođen nakon Drugog svjetskog rata prisjeća se kako do početka 2000.-tih nije bio svjestan svojeg njemačkog podrijetla budući da je baka promijenila prezime nakon Drugog svjetskog rata. Naime, njegova baka odrasla u Gunji, odmah nakon 1945. je napustila Gunju i u nju se više nikada nije vratila.

Tek pred smrt baka je V.V.-u rekla pravo obiteljsko prezime. Potpuno iznenađen spoznatom istinom V. V. je odlučio zadržati prezime koje je nosio cijeli svoj život, ali je nacionalni identitet odmah promijenio te je u budućnosti odlučio da će čuvati svoju ‘pronađenu’ nacionalnost. Takvih slučajeva je u Slavoniji i Baranji bilo mnogo, pa se broj Nijemaca pomalo povećavao u posljednja tri popisa. Ipak, treba reći da su se Nijemcima izjasnili uglavnom ljudi koji se još uvijek prisjećaju svojih predaka koji su im pričali o tome da su njihove obitelji prije Drugog svjetskog rata bile njemačke.

Mnogo je više onih koji su usprkos saznanju u njemačkom podrijetlu odlučili ostati hrvatske ili neke druge nacionalnosti. Vrlo su rijetki primjeri osoba koje kroz čitavo vrijeme socijalizma nisu skrivale njemački nacionalni identitet. Takve su osobe živjele 30

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

eventualno u nekim zatvorenim sredinama (poput Elisabeth Klein) ili osamljene u velikim gradovima poput Osijeka. Nove, demokratske okolnosti omogućile su Nijemcima i kriptonijemcima da postanu hrabriji. Destigmatizaciju Nijemaca u Hrvatskoj pokazuje i osnivanje nekoliko njemačkih udruga početkom devedesetih.

Nikola Mak je bio jedan od osnivača Zemaljske udruge Podunavskih Švaba. Mak se prisjeća da je prilikom osnutka udruge još uvijek postojao problem u odnosu prema Nijemcima te da su se ljudi još uvijek bojali izjasniti kao Nijemci smatrajući da bi im to moglo zasmetati u njihovoj budućnosti. Kod mnogih je nemogućnost nacionalnog iskazivanja Jugoslavenima zamijenjena novim nacionalnim identitetom Nijemaca. Jasna Štalman iz Belog Manastira se prisjeća kako se izjašnjavala do 1991. kao Jugoslavenka. Naime, otac joj je bio Nijemac, a majka Srpkinja iz Jablanice u Hercegovini. Njezin je stav bio, kao i kod većine djece iz nacionalno-mješovitih brakova da im je tada najjednostavnije i najlogičnije biti Jugoslaven. Međutim, nakon raspada jugoslavenske države rezoniranje Jasne Štalman je posve razumljivo: »Bila sam Jugoslavenka jer mi je otac Nijemac, a mama Srpkinja. Dakle, prvo Jugoslavenka, a potom Baranjka. Države koju volim više nije bilo, pa sam odlučila da ću biti Njemica.« Dakle, danas je Nijemaca ipak više nego 1991. godine. Iz popisa je vidljivo da je taj porast iznimno malen te je vidljivo da se radi o stanovništvu starije životne dobi. Najviše ih živi u Zagrebu, pa potom u Osijeku, a zatim u Belom Manastiru, Vukovaru, Kneževim Vinogradima, Đakovu, Slavonskom Brodu, Bilju, Karancu….

Međutim, ima li ta stara populacija Folksdojčera mogućnost demografske obnove, odgovor bi bio: mala je vjerojatnost tome. Mnogo je veća mogućnost da do te obnove neće doći i da će ovi ‘čuvari imena’ i tradicije plesom i pjesmom još neko vrijeme čuvati uspomenu na nekadašnju najveću nacionalnu manjinu u Kraljevini Jugoslaviji te da će potom nestati u asimilaciji dosta prisutnoj i kod drugih, većih nacionalnih manjina. No poznavajući neke procese u polju etničkog/nacionalnog (npr. Arbanasi), moguće je da će i u tom, u našoj hipotetici nepovoljnom scenariju, ostati i dalje jaki tragovi i sjećanja na prisutnost Nijemaca u Slavoniji i Baranji.

6. Zaključna razmatranja

Drugi svjetski rat, sa Nijemcima u glavnoj ulozi i nacionalsocijalizmom koji je uključivao okupaciju tuđih teritorija i genocid nad Židovima, kao i pripadnicima drugih naroda, umnogome su obilježili pripadnike njemačke nacionalne zajednice u različitim državama, sve do poražene i okupirane Njemačke. Slična, teška i traumatična zbivanja zadesila su i Nijemce u bivšoj Jugoslaviji, kao i na prostoru našeg istraživanja, Slavoniji i Baranji. Uslijedila je 1945. g., odmazda pobjednika, partizanske vojske i nove socijalističke vlasti, a posljedica su logori, brojna ubojstva i protjerivanja Nijemaca iz vlastitih domova. Na socio-psihološkoj razini, posredstvom medija i drugih oblika sekundarne socijalizacije, oblikuje se stigma koja, poput takvih sličnih socio-psiholoških konstrukata, obuhvaća gotovo cjelokupnu njemačku populaciju 31

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

na prostoru tadašnje Jugoslavije. U istraživanju, koje je provedeno sa Nijemcima u Osijeku i Belom Manastiru, pitanja su obuhvatila širok dijapazon sjećanja/pamćenja povijesnih događaja i svakodnevice Podunavskih Švaba, od njihovih dolazaka na ove prostore, suživota i komunikacije sa domicilnim stanovništvom, te posebno sjećanja na Drugi svjetski rat i neposredno poraće. Što se može zaključiti na osnovu rezultata provedenih intervjua? Rezultati koje smo dobili istraživanjem na terenu ukazuju na činjenicu da su Nijemci u prošlosti bili iznimno kvalitetni i cijenjeni sumještani koje su ne samo cijenili njihovi susjedi, već i mještani okolnih mjesta. Globalno, kao i na mikrorazini je važilo da su Nijemci radišni, vrijedni, sposobni, marljivi, bogati i tolerantni. Činjenica je da su i u Osijeku i u Baranji Nijemci bili susjedi koji su poznavali više jezika (u najmanju ruku uz njemački i mađarski i hrvatski) te da su postigli visok stupanj suživota sa okolnim narodima (osobito sa Mađarima, Hrvatima i Srbima kojih je u Baranji i u Osijeku bilo najviše). U vrijeme Drugog svjetskog rata ‘obični’ Nijemci su, ukoliko su bili pripadnici Njemačke narodnosne skupine, najčešće to činili iz praktičnih razloga kako ne bi završili na istočnom frontu ili mobilizirani daleko od kuće, iako ih je bilo i onih koji su bili pristalice nacionalsocijalizma. Činjenica je da je iznimno malo Nijemaca pristalo uz partizanski pokret, budući da nisu živjeli u krajevima gdje bi imali intenzivnijeg doticaja s partizanima sve do kraja rata, ali i uslijed izrazite nacifikacije kojoj su bili izloženi i koja je u njemačkoj populaciji podosta interiorizirana. Ratne nedaće za Nijemce započele su 1944. godine kada je jedan veliki broj njih iseljen u Njemačku. Međutim, mnogo su gore prošli oni koji su krenuli put Njemačke 1945. godine. Naime, većina njih je vraćena u Jugoslaviju i ondje su bili izloženi najtežim vrstama tortura usprkos tome što se u najvećoj mjeri radilo o ženama, djeci i starcima. Veliki broj Nijemaca zatvoren je u nekoliko logora u kojima su brojni od njih poumirali što od iscrpljenosti što od bolesti. Oni koji su uspjeli izaći iz logora najčešće su mijenjali svoj nacionalni identitet, a u nemalom broju slučajeva su mijenjali i imena i prezimena. Živeći u stalnom strahu od moguće odmazde koja bi ih mogla pogoditi, najčešće izbačeni iz svojih kuća i stanova u kojima su prije rata i za vrijeme rata živjeli, Nijemci su doživjeli da su od jedne značajne nacionalne manjine svedeni na brojčano potpuno beznačajnu skupinu. Stigmatizacija i etnomimikrija nije potrajala samo nekoliko godina nakon rata, već je trajala desetljećima, sve do početka devedesetih i demokratskih promjena, koje su ‘oslobodile’ nacionalne identitete koji su ‘skrivani’ od kraja Drugog svjetskog rata. Usprkos tome što su Nijemci devedesetih bili čak i poticani da se izjašnjavaju kao Nijemci, četrdeset i pet godina zatiranja nacionalnog identiteta učinilo je da su se Nijemcima izjasnili uglavnom oni koji su proživjeli strahote poratnog vremena te u manjem broju mlađi potomci Nijemaca.

Iako su Nijemci danas relativno dobro organizirani oni predstavljaju jednu ‘staru’ nacionalnu manjinu koja teško da ima mogućnosti demografske obnove.

Sjećanje/pamćenje intervjuiranih pripadnika njemačke nacionalne zajednice u većini slučajeva obuhvaća dolazak njihovih predaka, kasnija događanja iz njihove 32

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

svakidašnjice i novije prošlosti, ali je odnos prema Drugom svjetskom ratu i poraću dominantan segment komunikacijskog sjećanja ‘Podunavskih Švaba’. Pritom, kao i u većini nacionalnih narativa, dominira stradalništvo i patnja pripadnika vlastite nacije, a suočavanje sa lošijom stranom nacionalne povijesti je manje prisutno.

Stigma i etnomimikrija, samo su dvije komponente istog procesa, koji je nakon Drugog svjetskog rata na simboličkoj razini generalizirao ulogu Nijemaca u ratu, pa je nacionalna pripadnost u velikom broju slučajeva bila ujedno i optužba, sa teškim i traumatičnim posljedicama za pripadnike ove nacionalne zajednice. Stigma je nastavljena i u socijalizmu, sa postupnim smanjivanjem njezinog intenziteta, pri čemu je odlazak ‘gastarbajtera’ šezdesetih godina i dalje u Njemačku dodatno ublažio negativne stavove prema Nijemcima pa ih često pretvarao u afirmativnu naraciju koja je se temeljila na radišnosti, uređenosti, gospodarskom razvitku i drugim segmentima iz vrijednosnog sustava ‘tipičnog’ za Nijemce i Njemačku.

U vremenu tranzicije iz socijalističkog i jednopartijskog u višestranački i demokratski politički sustav, pojačanom afirmiranju nacionalnih identiteta i ulogom Njemačke u procesu osamostaljenja Republike Hrvatske, događa se destigmatizacija njemačke nacionalne manjine, afirmacija nacionalnog identiteta Nijemaca i izlazak iz etnomimikrije, tada već malobrojne njemačke zajednice u Hrvatskoj (Slavoniji).

Povećanje broja deklariranih Nijemaca u komparaciji tri posljednja popisa stanovništva (1991., 2001., 2011.), statistički su prilog prethodnoj konstataciji. Iako malobrojna, njemačka nacionalna manjina i njezini pripadnici su dobro organizirani i aktivni, sa izraženim osjećajem pripadnosti njemačkoj naciji, uz kvalitetnu integraciju u hrvatsko društvo i državni okvir Republike Hrvatske.

7. Literatura Knjige i časopisi

Abercrombie, Nicholas, Hill, Stephen, Turner, S. Bryan. 2008. Rječnik sociologije. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk (urednici hrvatskog izdanja: Jadranka Čačić-Kumpes i Josip Kumpes).

Assmann, Alaida. 2011. Duga senka prošlosti. Kultura sećanja i politika povesti. Beograd: Biblioteka XX vek.

Assmann, Jan. 2005. Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama.

Zenica: Vrijeme.

Bauer, Ludwig. 1990. Kratka kronika porodice Weber. Sarajevo: Svjetlost.

Cipek, Tihomir. 2011. Povijest uzvraća udarac. Nacija i demokratska legitimacija U: Cipek, Tihomir (ur.) Kultura sjećanja: 1991. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti. Zagreb: Disput.

Connerton, Paul. 2004. Kako se društva sjećaju. Zagreb: Antibarbarus.

Devereux, Georges. 1990. Komplementaristička etnopsihoanaliza. Zagreb: August Cesarec.

Dugandžija, Nikola. 1999. Između etničko-nacionalnih identiteta U: Ljetopis Srpskog kulturnog društva ‘Prosvjeta’, Zagreb, sv. IV.

33

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

Geiger, Vladimir. 1991. Nijemci u Hrvatskoj U: Migracijske teme: časopis za istraživanje migracija i narodnosti 7, sv. 3-4 ; str. 319-334.

Geiger, Vladimir, Kučera, Mario. 1995. Iz povijesti Nijemaca na hrvatskim prostorima U: Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, str. 85-92.

Geiger, Vladimir. 1997. Nestanak Folksdojčera, Zagreb: Nova stvarnost.

Geiger, Vladimir. 2008. Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca, Časopis za suvremenu povijest, vol. 40, no. 3, str. 789-818.

Gillis R. John. 2006. Pamćenje i identitet: povijest jednog odnosa U: Brkljačić, Maja i Prlenda, Sandra (ur.). Kultura pamćenja i historija. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.

Haffner, Sebastian. 2004. Povijest jednog Nijemca: sjećanja 1914.-1933. Zagreb: Duriex.

Hobsbawm, Eric. 1993. Nacije i nacionalizam. Zagreb: Erasmus.

Janjić, Dušan. 2010. Nove nacionalne manjine i demokratska manjinska politika. U: Babić, Dragutin, Župarić-Iljić, Drago (ur.). Nacionalne manjine kao faktor stabilnosti u međunarodnim odnosima Hrvatske i Srbije. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, str. 209-219.

Jurković, Ivan. 1995. Nijemci u Slavoniji u 18. stoljeću : migracije stanovništva i kolonizacija Slavonije u vrijeme i neposredno iza “velikoga rata za oslobođenje od Turaka” (1683-1699). U: Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, str. 93-96.

Kalanj, Rade. 2010. Identitet i politika identiteta U: Budak, Neven., Katunarić, Vjeran (ur). Hrvatski nacionalni identitet u globalizirajućem svijetu. Zagreb: Centar za demokraciju i pravo Mirko Tripalo.

Katunarić, Vjeran. 2007. Lica kulture. Zagreb: AB izdanja antibarbarus.

Kaufmann, Jean-Claude. 2006. Iznalaženje sebe. Jedna teorija identiteta. Zagreb: Antibarbarus.

Kuljić, Todor. 2006. Kultura sećanja: teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti. Beograd: Čigoja štampa.

Laušić, Ante. 1991. Iz povijesti folksdojčera i njihova egzodusa na tlu Jugoslavije U: Migracijske teme: časopis za istraživanje migracija i narodnosti, god. 7, sv. 2, str. 183 - 192.

Morley, David, Robins, Kevin. 2003. Nacionalna kultura u novom globalnom kontekstu“ U: Morley, David, Robins, Kevin (ur.). Britanske studije kulture-geografija, nacionalnosti i identitet, Beograd: Geopoetika.

Maalouf, Amin. 2002. U ime identiteta: nasilje i potreba za pripadnošću. Zagreb: Prometej.

Nora, Pierre. 2006. Između pamćenja i historije U: Brkljačić, Maja i Prlenda, Sandra (ur.), Kultura pamćenja i historija. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga.

Parekh, Bikhu. 2008. Nova politika identiteta. Zagreb: Politička kultura.

Plessner, Helmuth. 1997. Zakašnjela nacija: o političkoj zavodljivosti građanskog duha. Zagreb: Naprijed.

Pusić, Eugen. 1995. Identitet - diverzitet - kapacitet, Erazmus, br. 11, str. 2-10.

Rizman, Rudi. 2014. Globalizacija i autonomija. Doprinosi sociologiji globalizacije. Ljubljana: Univerza u Ljubljani, Filozofska fakulteta. Zagreb: Politička kultura.

Sand, Shlomo. 2012. Kada i kako je izmišljen židovski narod? Zagreb: MISL.

Sekulić, Duško. 2014. Identitet i vrijednosti. Sociološka studija hrvatskog društva. Zagreb: Politička kultura.

Smith, Anthony D. 1998. Nacionalni identitet. Beograd: Čigoja štampa.

Sršan, Stjepan. 1997. Nijemci u Slavoniji U: Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, str. 13-21.

34

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne... Šašlin, Pavo. 2005. Stanovništvo Baranje, obilježja i procesi, Samobor: Meridijani.

Škiljan, Filip. 2014. Nacionalne manjine u hrvatskoj Baranji između čekića i nakovnja – slučaj baranjskih Nijemaca U: Srpsko-hrvatski politički odnosi u 20. veku – zaštita identiteta, Novi Sad: Center for history democracy and reconciliation. str. 31-43. Šnajder, Slobodan. 2016. Doba mjedi. Zagreb. TIMpress. 2. izdanje. Šojat Kuči, Ivana. 2009. Unterstadt. Zagreb: Fraktura.

Vlaisavljević, Ugo. 2018. Aporije suživota. Ka etnologiji bliskih stranaca. Mostar-Sarajevo-Zagreb: Sveučilište u Mostaru. Synopsis d.o.o. Sarajevo. Synopsis d.o.o. Zagreb.

Izvori

Popis stanovništva 1991., Dokumentacija 881. Zagreb: Državni zavod za statistiku, 1992.

Popis stanovništva 1991., Dokumentacija 889. Zagreb: Državni zavod za statistiku, 1996.

Popis stanovništva 2001. Zagreb: Državni zavod za statistiku, 2002.

Popis stanovništva 2011., Zagreb: www. Državni zavod za statistiku, 2013.

Ustav RH, Narodne novine, br. 76, Zagreb, 2010. g.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zagreb, 2002 g.

Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 2000. g.

Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, Zagreb, 2000. g.

35

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne...

Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne reminiscencije, asimilacija i nacionalni identitet Sažetak

Nijemci su jedna od dvadesetidvije nacionalne/etničke manjine registrirane u normativnim aktima Republike Hrvatske. Doseljavanje pripadnika ove nacionalne zajednice u masovnijim razmjerima povezano je s odlaskom Turaka iz ovih krajeva, krajem sedamnaestog stoljeća, a najveći priliv Nijemaca u Hrvatsku i Slavoniju uslijedio je u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, kao kolonizacijski plan Austro-ugarskih vlasti sa ciljem naseljavanja onih krajeva koji su demografski opustjeli odlaskom Turaka i posljedicama ratova u kojima se dogodilo oslobođenje od turskih vlasti. Nijemci dolaze u nove krajeve sa nekim značajnim kulturnim resursima, posebno u poljoprivredi i obrtu, koji će utjecati na tehnološki razvitak tih destinacija. I dok su mirnodopska vremena omogućila koegzistenciju Nijemaca sa domicilnim stanovništvom, Hrvatima, Srbima, Mađarima i drugima, ratovi, a posebno Drugi svjetski rat, doveli su do turbulentnih i teških trauma za ukupnu populaciju na tim prostorima a posljedično i za njemačku nacionalnu zajednicu u cjelini. Stigma Nijemaca, protjerivanje, logori i fizičke likvidacije, smanjili su broj i udio njemačke nacionalne manjine u Hrvatskoj na neznatnu veličinu. Tek uspostavom Republike Hrvatske, kao i specifičnom ulogom njemačke države u afirmaciji i priznanju hrvatske države, događa se destigmatizacija Nijemaca. U intervjuima provedenim u Osijeku i Belom Manastiru dolazi se do spoznaja o sjećanju/pamćenju pripadnika te zajednice, kao važnom činiocu njemačkog nacionalnog identiteta u aktualnom vremenu.

Sjećanje pripadnika ove zajednice, zatomljeno i potisnuto u socijalističkom poretku, postalo je nakon tranzicije u demokratski ustroj vlasti, važniji činilac njemačkog nacionalnog identiteta u odnosu na prethodni poredak i generator njegove obnove.

Donauschwaben in Osijek und der Baranja: historische Erinnerungen, Assimilation und nationale Identität Zusammenfassung

Die Deutschen sind eine der 22 nationalen/ethnischen Minderheiten, verzeichnet in den Normakten der Republik Kroatien. Die Ansiedlung der Angehörigen dieser nationalen Minderheit in massiveren Ausmaß ist mit der Zeit verbunden, als die Osmanen diese Gebiete verließen, zu Ende des siebzehnten Jahrhunderts, und der größte Zugang der Deutschen nach Kroatien und Slawonien erfolgte im achtzehnten und neunzehnten Jahrhundert, als Kolonisationsplan der österreichisch-ungarischen Regierung, mit dem Ziel einer Ansiedlung dieser Gegenden, die durch den Abzug der Osmanen und infolge der Kriege, deren Folge die Befreiung von der osmanischen Herrschaft war, menschenleer waren. Die Deutschen kommen in die neuen Gegenden mit bedeutenden kulturellen Ressourcen, insbesondere in Landwirtschaft und Gewerbe, welche die technologische Entwicklung dieser Bestimmungsorte beeinflussen werden. Und während die Friedenszeiten das Zusammenleben der Deutschen mit den beheimateten Bewohnern – Kroaten, Serben, Ungaren und anderen,

36

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 11-37 Dragutin Babić, Filip Škiljan: Podunavske Švabe u Osijeku i Baranji: povijesne... ermöglichen, brachten die Kriege, insbesondere der Zweite Weltkrieg, turbulente und schwere Traumata für die Gesamtbewohnerschaft in diesem Raum, folglich auch für die deutsche nationale Gemeinschaft im Ganzen. Stigmatisierung der Deutschen, Vertreibung, Lager und Liquidationen verminderten die Zahl und den Anteil der deutschen nationalen Minderheit in Kroatien auf eine geringfügige Größe. Erst durch die Gründung der Republik Kroatien sowie die spezifische Rolle des deutschen Staates bei der Affirmation und Anerkennung des kroatischen Staates, werden die Deutschen von ihrem Stigma befreit. In Interviews in Osijek und Beli Manastir kommt es zu Erkenntnissen über die Erinnerung/das Gedenken der Angehörigen dieser Gemeinschaft, als wichtigem Teil der deutschen nationalen Identität in der aktuellen Zeit. Die Erinnerung der Angehörigen dieser Gemeinschaft, in der sozialistischen Ordnung unterdrückt, wurde nach der Transition in das demokratische Regierungssystem, zum wichtigerem Faktoren der deutschen nationalen Identität im Verhältnis zum vorherigem System und ein Generator ihres Neuaufbaues.

37

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

izv. prof. dr. sc. Dubravka Božić Bogović d.bozic@uniri.hr Filozofski fakultet u Rijeci Sveučilišna avenija 4, Rijeka

UDK: 323.15(497.5-3 Slavonija=112.2)”17” Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 29.8.2021

doc. dr. sc. Denis Njari dnjari@ffos.hr Filozofski fakultet Osijek Lorenza Jägera 9, Osijek

Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji u popisu iz 1767. godine U radu se na temelju podataka u popisu katoličkog stanovništva u istočnoj Slavoniji 1767. godine koji se čuva u Biskupijskom arhivu u Pečuhu utvrđuju demografski pokazatelji za njemačko stanovništvo u sedam naselja u istočnoj Slavoniji. Uzorak analize obuhvaća stanovništvo koje je u popisu identificirano kao njemačko. Primjenom metoda povijesne demografije i kvantitativnom, statističkom obradom podataka, u radu se utvrđuju broj stanovnika Nijemaca katolika, raspored po popisanim naseljima, spolna i dobna struktura stanovništva, prosječna veličina kućanstva te obitelji, struktura kućanstva i obitelji. Njemačko stanovništvo u popisu 1787. godine ima karakteristike mlade populacije, u najvećem broju kućanstava živi po jedan bračni par, prosječno su u jednom kućanstvu živjele oko četiri osobe.

Ključne riječi: Nijemci, popis stanovništva, 18. stoljeće, istočna Slavonija, struktura kućanstva 39

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

UVOD

Među brojnim popisima stanovništva koji su se provodili tijekom 18. stoljeća na području Slavonije (komorski, vlastelinski, vojni, crkveni i dr.), bogatstvom podataka koje sadrži izdvaja se popis katoličkoga stanovništva proveden 1767. godine. Navedeni je popis naslovljen Conscriptio Parochiarum et Animarum ini is contentarum, in Distructu Inferioris Sclavoniae Dioecesis Quinque-Ecclesiensis, tam in Statu Provinciali, quam Militari, peracta Anno Domini 1767 i čuva se u Biskupijskom arhivu u Pečuhu.1 Radi se o uvezanoj knjizi popisa pojedinih katoličkih župa, koje su očigledno sastavljali župnici za svoje župe i na propisanim obrascima dostavili Pečuškoj biskupiji. Navedeni popis nipošto nije sveobuhvatan, ne samo stoga što ne obuhvaća nekatoličko stanovništvo, nego i stoga što su popisane samo određene istočnoslavonske župe, uglavnom u donjomiholjačkom, valpovačkom, županjskom i području oko Vukovara i Vinkovaca.

Nije, dakle, cjelovito popisana niti istočna Slavonija, jer nedostaje područje Osijeka i Đakova s okolicom (te, naravno, Baranja). Ipak, velika je vrijednost popisa u tome što sadrži poimenične popise svih članova popisanih kućanstava (muškarce, žene i djecu), a ne samo muškarce, kao što je bilo uobičajeno za popise u 18. stoljeću.

Popis je sastavljen po ujednačenim rukopisnim obrascima koji su imali četiri osnovne rubrike: prezime obitelji (lat. Nomina familiarum seu domus cujuslibet), osobna imena pojedinih članova kućanstva (lat. Personae in domibus existentes per ordinem), njihov položaj (lat. Status cujuslibet) i dob (lat. Anni et Aetas). Nakon toga slijede još četiri rubrike u kojima su sumirani podatci o članovima kućanstva: zbroj članova kućanstva (lat. Summa personarum per domos), zbroj bračnih parova u kućanstvu (lat.

Summa parium), zbroj onih koji se ispovijedaju (lat. Summa Confitentium) i zbroj potvrđenih (lat. Summa Confirmantium).

U navedenom popisu podatak o etničkoj pripadnosti nije sustavno bilježen, nego je navođen na margini stranice i to okomito i kumulativno za sve osobe koje su se nalazile na pojedinoj stranici. Svakako treba naglasiti da se podatak o etničkoj pripadnosti ne može uzeti kao relevantan za etničku sliku popisanoga područja, pa ni za etničku sliku svih popisanih naselja, jer popisima nije obuhvaćeno stanovništvo koje je bilo pravoslavno ili protestantsko. Ipak, navedeni podatak o etnikumu može poslužiti kao indikator o prisutnosti različitih skupina stanovnika na popisanom području. Jedina tri etnika koja se spominju u popisanim naseljima bila su Catholici Illyr. odnosno Hrvati, Catholici Ungar. odnosno Mađari te Catholici Germani odnosno Nijemci. U 2198 slučaja (4,80%) taj podatak uopće nije naveden. Nadalje, razlog zbog kojega podatak o etničkoj pripadnosti također treba uzeti s rezervom jest i taj što se za primjerice neka popisana prezimena može pretpostaviti da su karakteristično mađarska (Szabo,

1 P écsi Egyházi Levéltár, I. 1. c. 17. Taj je popis s kraćom uvodnom studijom objavljen 2019. godine: Njari Denis, Popis katoličkoga stanovništva u istočnoj Slavoniji 1767. godine, Državni arhiv u Osijeku – Pečuški biskupijski arhiv, Osijek, 2019.

40

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

Kell, Tolmacs) ili njemačka, no župnik koji je popisivao nije posebno naglasio, odnosno naveo ih je kumulativno pod Catholici Illyr. Naravno, sam oblik prezimena ne mora nužno implicirati i etničku pripadnost, no svakako ne treba zanemariti ni potencijalne omaške koje su se mogle događati župnicima tj. popisivačima.

Njemačko stanovništvo koje je predmet analize ovoga rada identificirano je isključivo na temelju navoda u samom popisu da je riječ o njemačkom stanovništvu.

Dakle u analizu su uključena samo ona kućanstva za koja je u popisu zabilježeno da su Catholici Germani, dok se drugi mogući kriteriji, poput oblika prezimena, nisu uzeli u obzir. Na taj način u analizu su zacijelo uključene i osobe koje nisu Nijemci (vjerojatno je da nisu baš svi članovi kućanstva Nijemci, primjerice sluge kojima nije zasebno zabilježena etnička pripadnost, a nije zapisano ni njihovo prezime nego su im u popisu zabilježeni samo osobno ime i pripadnost kućanstvu koje je označeno prezimenom kućedomaćina)2 jednako kao što zbog ranije navedenih obilježja samoga popisa u analizu sigurno nisu uključeni svi Nijemci koji su u vrijeme popisa nastanjivali istočnu Slavoniju budući da se u samom popisu nisu ni našli (primjerice, njemačko stanovništvo u naseljima koja nisu obuhvaćena popisom, Nijemci nekatolici, oni za koje uopće nije zabilježena etnička pripadnost). U analizu je uključeno njemačko stanovništvo sedam naselja: Novak, Opatovac, Orolik, Podravlje, Rača, Sotin i Vukovar.

Primjenom metoda povijesne demografije i kvantitativnom, statističkom obradom podataka, u radu se utvrđuju neki demografski pokazatelji za njemačko stanovništvo u navedenim naseljima 1767. godine. Budući da popis, kao što je rečeno, bilježi sve članove kućanstva i njihove međusobne odnose, analizom se mogu dobiti podaci koje nije moguće utvrditi analizom većine drugih popisa iz 18. stoljeća koji uobičajeno bilježe samo odrasle muškarce (ili samo kućedomaćine). Tako se u radu, osim broja stanovnika, odnosno obitelji u trenutku popisa i njihovog rasporeda po naseljima, utvrđuju i spolna i dobna struktura popisanog stanovništva, prosječna veličina kućanstva te obitelji, struktura kućanstva i obitelji te neki elementi društvene strukture.

BROJ, SPOLNA I DOBNA STRUKTURA STANOVNIKA

U popisu katoličkog stanovništva koji je proveden 1767. godine za 118 kućanstava (1,94% svih kućanstava u popisu) u kojima je bilo ukupno 553 osobe (1,21% svih osoba u popisu) zabilježeno je da pripadaju njemačkom etnikumu (Catholici Germani).

Prosječno je u kućanstvu živjelo 4,69 osoba, a kada se iz popisa isključe osobe koje nisu u rodbinskim odnosima (sluge, inkvilini i dr.), prosječan broj osoba u kućanstvu je 3,87.

2 U slučaju jednog kućanstva na temelju prezimena kućedomaćina (Jankovich Mathias) moglo bi se pretpostaviti da je riječ o hrvatskom kućanstvu, ali su popisivači uz ovo kućanstvo zabilježili Cath. Germ., odnosno da je riječ o njemačkom kućanstvu te je i ono obuhvaćeno analizom.

41

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

Daleko najviše Nijemaca živjelo je u Vukovaru (57,63% svih njemačkih kućanstava te 58,05% svih Nijemaca u popisu), zatim u Podravlju (24,58% kućanstava te 23,33% stanovnika) i Sotinu (11,02% kućanstava te 10,49% stanovnika), dok je u ostalim naseljima u popisu zabilježeno svega nekoliko njemačkih kućanstava.

Tablica 1. Broj osoba i broj kućanstava njemačkog stanovništva u popisu 1767. godine.

Naselje Novak Opatovac Orolik Podravlje Rača Sotin Vukovar

Broj osoba 11 7 6 129 21 58 321

Broj kućanstava 1 2 1 29 4 13 68

Promatrano po spolu, 48,82% njemačkog stanovništva u popisu 1767. godine činili su muškarci (270 osoba), a 51,18% su bile žene (283 osobe). Kućedomaćini su u pravilu bili muškarci. Iznimno, u svega šest slučajeva, kao kućedomaćini su zabilježene žene, a u svim je tim slučajevima riječ o udovicama u kućanstvima u kojima nije bilo odraslih muških članova obitelji koji bi preuzeli ulogu glave obitelji i kućedomaćina.

Dobna struktura njemačkog stanovništva pokazuje obilježja tipična za tradicionalna društva koja karakterizira mlada populacija budući da je 47,74% svih njemačkih stanovnika u trenutku popisa bilo mlađe od 20 godina.3 Pri tome je dojenčadi (do jedne godine starosti) bilo svega 0,90%, djece u predfertilnoj dobi (od prve do 15. godine starosti) 34,18%, osoba u fertilnoj dobi (od 15. do 49. godine starosti) je bilo najviše, odnosno 58,23%, dok je osoba starih 50 i više godina bilo svega 6,69%. U ukupnoj je populaciji najviše stanovnika bilo staro između pet i devet godina (12,84%) te između petnaest i devetnaest godina (12,66%), među muškom populacijom najbrojnija je skupina stara od jedne do četiri godine (13,70%) dok je među ženskom populacijom najviše djevojčica starih između pet i devet godina (16,25%). Već spomenut mali udio stanovništva starijeg od 50 godina (ukupno 37 osoba) upola je manji kada se u obzir uzmu samo osobe stare 55 i više godina pa je tako u popisu zabilježeno samo devet muškaraca i devet žena ove dobi.

3 M . Friganović navodi da se mladom populacijom općenito smatra ona koja u svojoj dobnoj strukturi ima više od 35% stanovnika mlađih od 20 godina. - Friganović Mladen, “Demografsko-strukturne karakteristike gradskih i ostalih naselja SR Hrvatske”, Acta Geographica Croatica, Vol. 20., No. 1., Zagreb 1985., 3.

Zanimljivo je da u istom članku (str. 3) Friganović donosi rezultate istraživanja prema kojima je još 1961. godine u Hrvatskoj 34,20% bilo mlađe od 20 godina.

42

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

Tablica 2. Struktura njemačkog stanovništva prema dobnim skupinama u popisu 1767. godine Dob <1 1-4 5-9 10-14 15-19 20-24 25-29 30-34 35-39 40-44 45-49 50-54 55-59 60-64 65-69 70-74 75-79 80-84 85-89

m 3 37 25 24 26 23 31 22 26 19 14 11 5 1 1 1 0 0 1

Ukupno ž ukupno 2 5 29 66 46 71 28 52 44 70 37 60 17 48 23 45 14 40 19 38 7 21 8 19 3 8 4 5 1 2 0 1 0 0 1 1 0 1

Grafikon 1. Dobno spolna struktura njemačkog stanovništva prema popisu 1767. godine

43

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

Da je riječ o mladoj populaciji svjedoče i podaci o prosječnoj dobi njemačkog stanovništva u popisu 1767. godine: prosječna je dob svih stanovnika u trenutku popisa bila 22,76 godina, muške populacije 24,12 godine, a prosječna dob ženske populacije je bila 21,46 godina. Prosječna dob kućedomaćina značajno odstupa od prosjeka te je u trenutku popisa bila 38,46 godina. Također, unatoč prosječno mladoj populaciji, kada se podaci ne grupiraju prema dobnim skupinama nego se u obzir uzima učestalost pojedinačnih podataka o dobi, dolazi se do podatka da je i u ukupnoj populaciji, jednako kao i u ženskoj te u muškoj populaciji, za najviše pojedinaca zabilježeno da su u trenutku popisa bili stari 40 godina.4

KUĆANSTVA I OBITELJI

Budući da analizirani popis bilježi osobna imena svih članova kućanstava te prezimena samo obitelji kućedomaćina, u pojedinim slučajevima nije s potpunom sigurnošću moguće utvrditi rodbinske5 odnose svih članova kućanstva, iako je to uglavnom moguće zahvaljujući rubrici u kojoj je opisan položaj svakog pojedinog člana kućanstva. Položaj članova kućanstava opisan u popisu može se podijeliti u dvije glavne grupe od kojih prva označava rodbinske odnose unutar kućanstva te bračni status (suprug, supruga, sin, kćer, bratić, sestra, otac, majka, usvojenik, usvojenica, udovac, udovica, neoženjen), a druga položaj članova kućanstva koji nisu rodbinski povezani s obitelji kućedomaćina (riječ je o različitim službama u kućanstvu kao što su sluga, sluškinja, sobarica, kuharica, kočijaš ili o šegrtima, kalfama, alodistima, inkvilinima).

U 118 kućanstava njemačkog stanovništva 1767. godine ukupno je popisano 117 bračnih parova. U daleko najvećem broju, odnosno u 104 kućanstva, živio je samo jedan bračni par što ukazuje na činjenicu da je njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji uglavnom živjelo u jednostavnim (inokosnim nuklearnim) obiteljima6 koje u pravilu čine roditelji i djeca te da su rijetki slučajevi u kojima bi u jednom kućanstvu zajedno živjeli članovi više generacija iste obitelji i/ili više članova iste generacije jedne obitelji.7 Gotovo polovicu kućanstava u kojima je živio samo jedan bračni par (46,15%) činila su kućanstva u kojima je živio samo bračni par bez djece (9,40%) i samo bračni par s djecom (36,75%). Preostala kućanstva ovih jednostavnih obitelji (bilo da se radi o bračnom paru s djecom ili bez njih) uključivala su i članove koji

4 U običajeno grupiranje podataka o dobi oko okruglih brojeva može se primijetiti i u ovom popisu, ali eventualno manje odstupanje u preciznom bilježenju dobi ne utječe bitno na podatak da je pojedinačno najviše osoba u popisu bilo staro oko 40 godina.

5 P od pojmom “rodbinski” u ovom radu se podrazumijevaju i rodbina i svojta.

6 P ojam obitelji koristi se u smislu društvene jedinice zasnovane na zajedničkom životu užeg kruga srodnika.

7 O vo potvrđuju neki povijesni izvori, primjerice Popis kotara Branjin Vrh iz 1785. godine – Sršan Stjepan, Baranja 1785., Osijek, 1999. te neka istraživanja demografskih obilježja njemačkog stanovništva u istočnoj Hrvatskoj – Božić Bogović Dubravka, “Bračne zajednice njemačkog stanovništva u južnoj Baranji u 18. stoljeću”, Godišnjak njemačke zajednice, vol. 20, Osijek, 2013, 35-57.

44

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

nisu bili u srodstvu: u 11 slučajeva u kućanstvu je živio bračni par bez djece s jednim ili više članova kućanstava koji nisu rodbinski povezani s obitelji u čijem kućanstvu su živjeli,8 dok su u 26 slučajeva kućanstvo sačinjavali bračni par s djecom te jednim ili više članova koji nisu bili rodbinski povezani s obitelji u čijem kućanstvu su živjeli.

Vrlo je malo kućanstava u kojima su uz kućedomaćina i uglavnom njegovu užu obitelj živjeli i drugi rođaci: u jednom je kućanstvu popisan bratić, u četiri kućanstva udovica majka kućedomaćina, u jednom kućanstvu otac te u jednom kućanstvu je s udovicom koja je bila popisana kao kućedomaćin živjela njena sestra.

Broj kućanstava u kojima je živjelo više bračnih parova je mali: u svega pet kućanstva živjela su dva bračna para. Ova kućanstva pripadaju među najmnogoljudnije te se među njima nalaze i dva kućanstva s najvećim brojem članova. Najmnogoljudnije je kućanstvo bilo u Vukovaru, a na čelu mu je bio “uvaženi gospodin “ Michael de Cheh. Ovo je kućanstvo u trenutku popisa imalo 20 članova i u njemu su uz kućedomaćina, njegovu suprugu Annu i pet kćeri u dobi od devet do 18 godina živjeli alodist, njegova supruga i četverogodišnja kćer dok je ostatak kućanstva činila kućna posluga (kuharica, sluge, sobarica, kočijaši). Drugo najbrojnije kućanstvo od 11 članova nalazilo se u Novaku, a na čelu mu je bio “uzvišeni gospodin” Georgius de Rosenthall S. C. M. Consiliarius, a uz njegovu suprugu Barbaru i dvojicu sinova starih 10 i četiri godine, ukućane su činili bračni par slugu sa sinom te dvoje slugu i dvije sluškinje. Međusobne odnose bračnih parova u istom kućanstvu iz podataka u popisu moguće je utvrditi i za vukovarsko kućanstvo koje su činila samo dva bračna para: tridesetogodišnji kućedomaćin Bernardus Staininger i njegova osamnaestogodišnja supruga Anna te bračni par inkvilina, dvadesetosmogodišnji Joannes i njegova deset godina starija supruga Eva.9 U preostala dva kućanstva iz Sotina u kojima su živjela dva bračna para nije moguće utvrditi njihove međusobne odnose, ali bi se možda, na temelju dobi bračnih parova, moglo pretpostaviti da je riječ o višegeneracijskim kućanstvima. Naime, u jednom od tih kućanstva živjela su dva bračna para, svaki s po jednim malodobnim sinom, pri čemu je kućedomaćin Michael Paur u vrijeme popisa imao 58 godina, a drugi odrasli muški član kućanstva Georgius bio je star 26 godina.

U drugom kućanstvu su živjeli kućedomaćin Georgius Haimperger sa suprugom i dvadesetogodišnjom kćeri te dvadesetšestogodišnji Josephus sa suprugom i trojicom malodobnih sinova.

Također, u jedinom kućanstvu u kojem su živjela tri bračna para nije moguće utvrditi njihove međusobne odnose, ali je, s obzirom na dob, moguće da je riječ o trojici braće i njihovim suprugama u zajedničkom kućanstvu kojega su sačinjavali kućedomaćin Josephus Annonaoff (46 godina star) i njegova supruga Francisca (stara 54 godine), Petrus (star 39 godina) i njegova supruga Anna (stara 28 godina) te Joannes

8 T o su mogli biti jedan ili više pripadnika različitih ranije navedenih službi u kućanstvu, inkvilina, alodista, šegrta ili kalfi.

9 Kao što je već napomenuto, prezimena su bilježena samo kućedomaćinu.

45

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

(star 38 godina) i njegova supruga Magdalena (stara 30 godina), a nijedan od parova u trenutku popisa nije imao malodobnu djecu. Član kućanstva je bio i neoženjeni Josephus (star 47 godina) za kojega također nije moguće utvrditi u kakvom je odnosu s ostalim članovima kućanstva (moguće je da je riječ o nekom obliku srodstva s nekim od članova kućanstva).10

U ukupno osam kućanstava nije živio nijedan bračni par. Od toga je u dva kućanstva živio samo jedan član i u oba je slučaja riječ o neženjama iz Vukovara od kojih je jedan u vrijeme popisa bio star 29, a drugi 39 godina. U još jednom vukovarskom kućanstvu bez ijednog bračnog para, kućedomaćin je bio tridesetpetogodišnji neženja, ali je ovo kućanstvo imalo tri člana budući da su u njemu živjeli i osamnaestogodišnji sluga te sedamnaestogodišnja kuharica. Kućanstvo u Rači u kojem također nije živio nijedan bračni par imalo je nešto drugačiju strukturu. Na čelu mu se nalazio Carolus Kitter (star 57 godina) za kojega je zabilježeno da je “neoženjen” (non uxoratus), udovica Magdalena (stara 32 godine), njena šestogodišnja kćer Francisca te četrnaestogodišnja sluškinja Anna. Popis nije zabilježio u kakvom su odnosu kućedomaćin i udovica, a jedna je od mogućnosti (s obzirom na njihovu dob, činjenicu da žive u istom kućanstvu te bračni status kućedomaćina) da je riječ o udovici kućedomaćinovog brata ili nekog drugog rođaka koji je bio član kućanstva ili je moguće da je riječ o kućedomaćinovoj sestri.11 Od ostalih kućanstva bez bračnih parova u tri su kućedomaćini bile udovice, a u jednom je kućedomaćin bio udovac.

10 U svim slučajevima u kojima u popisu nije izrijekom navedeno o kakvim se međusobnim odnosima članova kućanstva radi, za potvrdu bilo koje pretpostavke bilo bi potrebno provesti dodatna genealoška istraživanja.

11 S obzirom na podatke popisa iz kojih je vidljivo da su mladi bračni parovi u pravilu osnivali vlastita kućanstva, u slučaju da je riječ o sestri kućedomaćina možda bi mogla biti riječ o povratku udovice u roditeljsku kuću, kojoj je sada na čelu neoženjeni stariji brat, a razlog bi mogao biti egzistencijalan i povezan s nedostatkom izvora prihoda za udovicu s malodobnim djetetom. Također treba uzeti u obzir da su izvanbračne zajednice u tradicionalnom društvu u istočnoj Hrvatskoj u 18. stoljeću, pa tako i u katoličkoj zajednici, bile izrazito rijetke iznimke pa je u tom smislu malo vjerojatno da je riječ o izvanbračnoj zajednici s djetetom. Iz istog razloga je malo vjerojatno da je riječ o ocu i kćeri jer bi to značilo da je udovica kućedomaćinova nezakonita kćer (jer bračni status kućedomaćina nije “udovac” nego “neoženjen”, čime se upućuje da nikada nije bio u braku).

Naravno, u pitanju su samo pretpostavke temeljene na usporedbi s rezultatima dosadašnjih istraživanja, a za koja nema izravnih podataka u samom popisu iz 1767. godine te bi za njihovu potvrdu trebalo provesti dodatna istraživanja (pri čemu je upitno bi li se i u drugim izvorima našli podaci koji bi omogućili sigurne zaključke).

46

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

Grafikon 2. Udio kućanstava prema broju bračnih parova u kućanstvu u popisu 1767. godine

U cijelom popisu iz 1767. godine zabilježeno je 12 udovica i samo jedan udovac, što je podatak koji može ukazivati na nešto češće stupanje u ponovni brak udovaca nego udovica.12 Najstarija udovica je imala 80, a najmlađa 30 godina, dok je udovac bio star 29 godina. Prosječna starost udovica je bila 50,83 godine, a prosječna starost udovica kućedomaćina je bila 49,17 godina. Osim prethodno spomenute udovice Magdalene iz Rače te četrdesetogodišnje Marie iz Vukovara koja je živjela u kućanstvu bračnoga para Antoniusa i Marie Majer (u trenutku popisa kućedomaćin je imao 40, a njegova supruga 27 godina) s kojima je bila u nepoznatom odnosu, u ostalim su slučajevima udovice imale status kućedomaćina (6 kućanstava) ili je bila riječ o majkama kućedomaćina (4 kućanstva).

Iako je riječ o malom uzorku, ipak se može primijetiti da je za kućanstva kojima su na čelu udovice karakteristično da u njima, uz udovicu i članove njene obitelji, uglavnom žive inkvilini, ili šegrt i/ili kalfa, a što je vjerojatno povezano s ekonomskim razlozima, odnosno s činjenicom da je ženama u obiteljima u kojima na čelu nije bio muškarac kao glava obitelji bilo teže osigurati odgovarajuća sredstva za život.13 12 U istraživanju bračnih zajednica Nijemaca u južnoj Baranji uočeni su slični trendovi. - Božić Bogović Dubravka, “Bračne zajednice njemačkog stanovništva u južnoj Baranji u 18. stoljeću”, Godišnjak njemačke zajednice, vol. 20, Osijek, 2013, 50.

13 Naime, u popisu je zabilježeno ukupno devet inkvilina (četiri bračna para te jedna inkvilina), svi u Vukovaru, od čega su tri bračna para inkvilina živjela u udovičkim kućanstvima. Preostali bračni par inkvilina živio je

47

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

Tako je u kućanstvu šezdesetdvogodišnje udovice Catharine Cronin, osim njene 14 godina stare kćeri, živio i bračni par inkvilina sa svojom osmogodišnjom kćeri. U kućanstvu osamdesetogodišnje udovice Sybille Kuserin su živjeli bračni par inkvilina i sluškinja, a u kućanstvu četrdesetogodišnje udovice Veronice Meglia, osim njenih dvaju malodobnih kćeri, živio je i bračni par inkvilina sa svojom devetogodišnjom kćeri.

Elisabetha Paillerin, 33 godine stara udovica bila je na čelu kućanstva u kojem su, osim njene dvadesetogodišnje sestre, živjela i dvojica kalfi.14 U kućanstvu pedesetogodišnje udovice Francisce Psisteria uz nju su živjele samo dvije sluškinje, dok je tridesetogodišnja udovica Rosalie Svaabia bila na čelu kućanstva kojega su činile njene dvije malodobne kćeri od osam i 11 godina, troje usvojenika (djevojčica stara osam, te dječaci stari dvije i četiri godine) i devetnaestogodišnji sluga. Jedini udovac kućedomaćin bio je dvadesetdevetogodišnji Joannes Gerlach iz Podravlja s kojim su u kućanstvu živjeli njegov otac Joannes i dvanaestogodišnja posvojena kći Susana.15

U 79,49% svih bračnih parova Nijemaca u popisu iz 1767. godine muž je bio stariji od žene, jedan su bračni par bili vršnjaci, a u ostalim slučajevima je žena bila starija od muža. U slučajevima u kojima je žena starija od muža, osobito ako je riječ o većoj dobnoj razlici, moguće je da se radi o udovici koja se ponovno udala.16 Prosječna dobna razlika u slučajevima u kojima je muškarac bio stariji od žene je bila 8,53 godine, dok su žene od svojih muževa u prosjeku bile starije 6,26 godina. Najveća dobna razlika u slučajevima kada je muškarac bio stariji od žene bila je 27 godina (bračni par iz Podravlja Georgius Hölebrad star 87 godina i njegova 60 godina stara supruga Catharina), a najveća dobna razlika u slučajevima u kojima je žena bila starija od muškarca je 18 godina (bračni par iz Vukovara četrdesetogodišnji Antonius Wurm i njegova 58 godina stara supruga Catharina).

U popisu je u svim kućanstvima živjelo 206 djece, od čega su šestero bili djeca udovica, osmero usvojenici, a ostala su djeca živjela u kućanstvima s bračnim parom roditelja. Prosječno je u kućanstvu bilo 1,75 djece, a prosječan broj djece bračnih parova u popisu, kada se isključe usvojenici, bio je tek nešto manji i iznosio je prosječno 1,64 djece, što je niži prosjek od uobičajenoga za tradicionalna društva i sredinu 18. stoljeća. Broj djece bračnih parova koja su u vrijeme popisa živjela s njima je sljedeći:

u kućanstvu bračnoga para bez djece, dok je inkvilina živjela u kućanstvu obitelji s dvije malodobne kćeri.

14 S obzirom na prisutnost dvojice kalfi u kućanstvu, vjerojatno je da je udovičin pokojni suprug bio obrtnik, premda popis ne donosi podatke o zanimanjima kućedomaćina.

15 Popis izrijekom ne navodi je li djevojčicu usvojio kućedomaćin ili njegov otac. Naime, u popisu su redom popisani kućedomaćin, zatim njegov otac i na kraju usvojena kćer čiji je status identificiran samo kao filia adoptiva. Budući da je relativno mali broj kućanstava u kojima su osim bračnog para živjeli i drugi rođaci (roditelji, braća, sestre i sl.), a i u tako malom broju popisivači se nisu držali uvijek istog redoslijeda bilježenja članova obitelji, nije moguće iznijeti argumentiranu pretpostavku.

16 Na to upućuju rezultati drugih istraživanja. – Božić Bogović, Dubravka – Lovaš Eldina, Stanovništvo reformirane vjeroispovijesti u južnoj Baranji 1750. – 1850., Slavonski Brod – Osijek, 2019., 106.; Božić Bogović Dubravka, “Bračne zajednice njemačkog stanovništva u južnoj Baranji u 18. stoljeću”, Godišnjak njemačke zajednice, vol. 20, Osijek, 49-51.

48

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

najviše je bilo bračnih parova s jednim djetetom (32 para), zatim bez djece (31 par) te onih s dvoje (23 para) i troje djece (17 parova), dok je bračnih parova s više od troje djece koja u vrijeme popisa žive s njima bilo malo (osam parova s četvero djece, pet parova s petero djece i samo jedan par sa šestero djece).17 Grafikon 3. Udio bračnih parova prema broju djece u popisu iz 1767. godine

Budući da je analiza pokazala da je njemačko stanovništvo sklapanjem braka u pravilu osnovalo i vlastito kućanstvo te s obzirom na u ono doba uobičajenu razmjerno nisku dob stupanja u brak,18 ne iznenađuje razmjerno mali udio od 6,80% djece koja su u vrijeme popisa bila stara 18 i više godina, a još su uvijek živjela u kućanstvu s bračnim parom roditelja. Među njima su stariji od 20 godina bili samo dvadesetsedmogodišnji Adamus Tüll iz Podravlja i dvadesetpetogodišnji Antonius Fridinger iz Vukovara.

17 B roj djece u nekoj obitelji i kućanstvu zabilježen u popisu ne odgovara nužno ukupnom broj djece. Naime, prema podacima u popisu može se zaključiti da je većina odrasle djece nakon sklapanja braka osnivala svoje vlastito kućanstvo pa su takva djeca “nevidljiva” u trenutku popisa. Nadalje, u popisu nisu zabilježena ni umrla novorođenčad, dojenčad i djeca, a budući da je smrtnost ove populacije u 18. stoljeću bila visoka, za očekivati je da je broj rođene djece u odnosu na popisanu djecu u obiteljima i kućanstvima bio veći.

Također, popis bilježi podatke u točno određenom trenutku, dok se bez ikakve dvojbe može pretpostaviti da će se u popisanim obiteljima i kućanstvima i u vremenu nakon popisa rađati djeca. Zbog toga se podaci o strukturi obitelji, odnosno ukupnom broju djece i ritmu poroda mogu dobiti tek dodatnim genealoškim istraživanjima, dok se analizom ovih podataka u popisu može dobiti samo stanje u vrijeme popisa.

18 Božić Bogović Dubravka, “Bračne zajednice njemačkog stanovništva u južnoj Baranji u 18. stoljeću”, Godišnjak njemačke zajednice, vol. 20, Osijek, 46-49.; Božić Bogović Dubravka, Rođenje, brak i smrt – stanovništvo južne Baranje u 18. stoljeću, Beli Manastir, 2013., 72.; Božić Bogović Dubravka – Lovaš Eldina, Stanovništvo reformirane vjeroispovijesti u južnoj Baranji 1750. – 1850., Slavonski Brod – Osijek, 2019., 102.; Hrkać Davorin, Brod u demografskim izvorima od 1780. do 1850. godine, 147., 149.; Njari Denis, Stanovništvo, Hrastina, Laslova, Korođa i Retfale u 18. stoljeću i prvoj trećini 19. stoljeća, 131.

49

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

Adamus Tüll je gotovo sigurno bio sin iz prethodnoga braka kućedomaćina Michaela Tülla te je živio u kućanstvu s ocem i očevom suprugom Elisabethom koja je od samog Adamusa bila mlađa dvije godine. U istom su kućanstvu, osim Adamusa i bračnog para kućedomaćina, živjele i dvije kćeri, sluga i sluškinja. Antonius Fridinger je u popisu zabilježen kao sin kućedomaćina Joannesa Georgiusa (star 70 godina) i Anne Marie (stara 50 godina), a u kućanstvu je živjelo još četvero slugu.

Popis podatke o zanimanjima članova kućanstava donosi samo kada su u pitanju šegrti i kalfe te različite ranije spominjane službe u kućanstvu. U kućanstvima je popisano ukupno šest šegrta i 10 kalfi, svi u Vukovaru što ne iznenađuje budući da je među analiziranim naseljima Vukovar najveće koje je ujedno i urbano središte. U popisu je zabilježeno ukupno 75 različitih službenika u kućanstvima, najviše slugu i sluškinja. Riječ je uglavnom o mlađim osobama (prosječna je starost 19,36 godine), među kojima ima i djece (petnaestoro ih je u dobi od osam do 14 godina). Samo u jednom slučaju je zabilježeno da je sluga bio oženjen (riječ je o četrdesetogodišnjem Josephusu koji je služio u kućanstvu već spomenutog Georgiusa de Rosenthalla gdje je živio sa svojom tridesetdvogodišnjom suprugom Annom i jedanaest godina starim sinom Antoniusom).

ZAKLJUČAK

U praćenju promjena i razvoju pojedinog društva ili neke manje društvene zajednice kućanstvo i obitelj imaju važno mjesto pa se isto može reći i za istraživanje života ljudi u prošlosti budući da se i obitelj i kućanstvo uobičajeno smatraju temeljnim, osnovnim jedinicama društva. Stoga istraživanje strukture kućanstava i obitelji, odnosno utvrđivanjem tko čini kućanstvo, obitelj, vrste srodstava, broj članova obitelji i kućanstva, njihova dob, zastupljenost više naraštaja u istom kućanstvu i obitelji, uloge pojedinaca, broj djece i dr. može pomoći razumijevanju prvenstveno povijesti svakodnevice, demografske povijesti, ali i pomoći razumijevanju povijesnih procesa općenito budući da su struktura, funkcija i dinamika kućanstva i obitelji povezani s društvenim, ekonomskim, kulturnim i drugim procesima i obilježjima u određenom vremenu.

Kada su u pitanju tradicionalna društva, kakvo je bilo ono u istočnoj Slavoniji u 18. stoljeću, koja općenito karakteriziraju spore promjene, uključujući i one koje se odnose na strukturu kućanstva i obitelji, važna je teorija o dva različita modela braka i obitelji, unatoč kritikama i (djelomičnim) revizijama koje je doživjela.19 Riječ je o teoriji prema 19 U kratko i pregledno o ovoj i nekim drugim teorijama obitelji i kućanstva, kao i o različitoj tipologiji obitelji i kućanstava više u: Wall Richard, “Characteristics of European family and household systems”, Historical Social Research, 23(1/2), 1998., 44-66. (https://nbn-resolving.org/urn:nbn:de:0168-ssoar-31979); Guzowski Piotr, “The Origins of the European Marriage Pattern in Early Modern Period from the Perspective of Polish History”, Acta Poloniae historica, 2013. (https://www.researchgate.net/publication/290224803); Szołtysek Mikołaj - Zuber-Goldstein Barbara, “ Historical family systems and the great European divide: The invention of the Slavic East”, MPIDR WORKING PAPER 2009-041, 2009. (https://www.

50

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

kojoj se predindustrijska Europa dijeli na područje u kojem dominira rana ženidba i složeni tip obitelji (istočni dio) i područje kojim dominira kasna ženidba i jednostavan tip obitelji (zapadni dio). Analizom podataka sadržanih u popisu iz 1767. godine utvrđeno je da su njemačke obitelji u velikoj većini pripadale jednostavnom tipu obitelji (inokosna obitelj) te da je u kućanstvima u pravilu živjela samo jedna obitelj, a kućanstvo su osim srodnika mogli činiti i različiti službenici u kućanstvu, šegrti i kalfe, inkvilini i alodisti. I drugi podaci, kao što je razmjerno mali prosječan broj članova obitelji i kućanstva upućuju na ovaj tip obitelji kao prevladavajući među njemačkim stanovništvom u popisanim naseljima. Podaci o prosječnoj dobi stanovništva, prema kojima se ono može karakterizirati kao mlada populacija, pokazuju da je njemačko stanovništvo bilo u skladu s onodobnim prevladavajućim demografskim trendovima.

Na tradicionalnost (i) njemačke zajednice u istočnoj Slavoniji ukazuje položaj žena u obitelji i kućanstvu koji se može iščitati iz podataka sadržanih u izvoru. Žene su samo iznimno, ako su bile udovice u kućanstvu bez odraslih muških članova, bile popisivane kao kućedomaćini, a što su bili i jedini slučajevi kada im je u popisu bilo zabilježeno prezime. Nadalje, u pravilu su bile popisivane iza svoga supruga, a kćeri su bile popisivane iza sinova bez obzira na njihovu dob. Općenito mali broj udovica te posebno udovaca (samo jedan) popisanih u kućanstvima bez obzira na visoku smrtnost i razmjerno nisku prosječnu doživljenu dob, što su demografski trendovi općenito karakteristični za promatrano razdoblje i prostor, još je jedan pokazatelj tradicionalnog društva. Činjenica da je samo jedna osoba identificirana kao udovac može ukazivati na veći pritisak na ponovnu ženidbu udovaca negoli udovica, a zbog brige za kućanstvo i potomstvo kao tradicionalno ženskih zadataka koji bi u kućanstvu bez supruge (ili druge odrasle ženske članice kućanstva) pali na muškarca. Nadalje, pritisak i na udovce i na udovice je mogao biti jači upravo kada su u pitanju jednostavne inokosne obitelji budući da nisu uživale podršku kakvu su imale složene obitelji u kojoj su brojniji članovi (i često članovi različitih generacija) mogli preuzimati različite uloge.20

Analizirani popis iz 1767. godine ima određene prednosti u odnosu na druge popise stanovništva iz 18. stoljeća jer donosi poimenične popise svih članova popisanih kućanstava (muškarce, žene i djecu), a ne samo muškarce. Međutim, prilikom interpretacije rezultata istraživanja treba zadržati oprez. Ovaj je oprez potreban ne samo jer popis nije sveobuhvatan, kako je ranije objašnjeno, nego i jer prilikom analize i interpretacije kvantitativnih povijesnih izvora o kućanstvima treba uzeti u obzir svrhu popisa, same kriterije određivanja kućanstva u popisu te kriterije researchgate.net/publication/46475210_Historical_family_systems_and_the_great_European_divide_the_ invention_of_the_Slavic_East) 20 O tome više u: Vekarić Nenad – Benyovsky Irena - Buklijaš Tatjana – Levak Maurizio – Lučić Nikša Mogorović Marija – Primorac Jakša, Vrijeme ženidbe i ritam poroda (Dubrovnik i njegova okolica od 17. do 19. stoljeća), Zagreb - Dubrovnik, 2000., 47.

51

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

kojima se popisivač služio da bi razvrstao stanovnike u pojedina kućanstva i određivao kategorije stanovnika. Nadalje u obzir bi trebalo uzeti da popis u određenoj mjeri odražava određeni povijesni trenutak i određenu kulturu, da se poimanje klasifikacija koje koriste popisivači može razlikovati kod popisivača i popisivanih i dr.21 Ovakav nužan oprez u istraživanju, analizi i interpretaciji međutim ne umanjuje vrijednost samog izvora i rezultata njegove analize, tim više što je analiza podataka u popisu u skladu s nekim drugim istraživanjima, primjerice podataka u matičnim knjigama te je dodatno dopunila i/ili potvrdila spoznaje o nekim demografskim obilježjima njemačkog stanovništva u istočnoj Hrvatskoj u 18. stoljeću.

NEOBJAVLJENI IZVORI

Conscriptio Parochiarum et Animarum ini is contentarum, in Distructu Inferioris Sclavoniae Dioecesis Quinque-Ecclesiensis, tam in Statu Provinciali, quam Militari, peracta Anno Domini 1767, Pécsi Egyházi Levéltár, I. 1. c. 17.

OBJAVLJENI IZVORI

Njari Denis, Popis katoličkoga stanovništva u istočnoj Slavoniji 1767. godine, Državni arhiv u Osijeku – Pečuški biskupijski arhiv, Osijek, 2019.

Sršan Stjepan, Baranja 1785., Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 1999.

LITERATURA

Božić Bogović Dubravka – Lovaš Eldina, Stanovništvo reformirane vjeroispovijesti u južnoj Baranji 1750. – 1850., Slavonski Brod – Osijek, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, 2019.

Božić Bogović Dubravka, “Bračne zajednice njemačkog stanovništva u južnoj Baranji u 18. stoljeću”, Godišnjak njemačke zajednice, vol. 20, Osijek, 2013, 35-57.

Božić Bogović Dubravka, Rođenje, brak i smrt – stanovništvo južne Baranje u 18. stoljeću, Beli Manastir, Ogranak Matice hrvatske u Belom Manastiru – Centar z kulturu Grada Belog Manastira, 2013. Čapo Jasna, “Pogled etnologa na proučavanje kvantitativne građe o kućanstvima”, Narodna umjetnost : hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 27, No. 1, 59-71.

Friganović Mladen, “Demografsko-strukturne karakteristike gradskih i ostalih naselja SR Hrvatske”, Acta Geographica Croatica, Vol. 20., No. 1., Zagreb 1985., 3-9.

Guzowski Piotr, “The Origins of the European Marriage Pattern in Early Modern Period from the Perspective of Polish History”, Acta Poloniae historica, 2013. (https://www.researchgate.net/ publication/290224803)

Hrkać Davorin, Brod u demografskim izvorima od 1780. do 1850. godine, (doktorski rad), Zagreb, 2012.

Njari Denis, Stanovništvo, Hrastina, Laslova, Korođa i Retfale u 18. stoljeću i prvoj trećini 19. stoljeća, (doktorski rad), Zagreb, 2016.

21 V iše o ograničenjima i mogućnostima istraživanja kvantitativnih izvora o kućanstvima vidi u: Čapo Jasna, “Pogled etnologa na proučavanje kvantitativne građe o kućanstvima”, Narodna umjetnost : hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 27, No. 1, 59-71.

52

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

Szołtysek Mikołaj - Zuber-Goldstein Barbara, “ Historical family systems and the great European divide: The invention of the Slavic East”, MPIDR WORKING PAPER 2009-041, 2009. (https://www.researchgate.net/publication/46475210_Historical_family_systems_and_the_ great_European_divide_the_invention_of_the_Slavic_East)

Vekarić, Nenad, Benyovsky, Irena, Buklijaš, Tatjana, Levak, Maurizio, Lučić, Nikša, Mogorović, Marija, Primorac, Jakša, Vrijeme ženidbe i ritam poroda (Dubrovnik i njegova okolica od 17. do 19. stoljeća), Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Zagreb - Dubrovnik, 2000.

Wall Richard, “Characteristics of European family and household systems”, Historical Social Research, 23(1/2), 1998., 44-66.

53

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji u Popisu iz 1767. godine Sažetak

U radu se na temelju podataka u popisu katoličkog stanovništva u istočnoj Slavoniji 1767. godine koji se čuva u Biskupijskom arhivu u Pečuhu utvrđuju demografski pokazatelji za njemačko stanovništvo u sedam naselja u istočnoj Slavoniji: Novak, Opatovac, Orolik, Podravlje, Rača, Sotin i Vukovar. Uzorak analize obuhvaća stanovništvo koje je u popisu identificirano kao njemačko. Iako popis nije sveobuhvatan jer ne obuhvaća nekatoličko stanovništvo i jer su popisane samo određene istočnoslavonske župe, uglavnom u donjomiholjačkom, valpovačkom, županjskom i području oko Vukovara i Vinkovaca, njegova je velika vrijednost kao povijesnog izvora sadržana posebice u tome što donosi poimenične popise svih članova popisanih kućanstava (muškarce, žene i djecu), a ne samo muškarce, kao što je bilo uobičajeno za popise u 18. stoljeću. Položaj članova kućanstava opisan u popisu može se podijeliti u dvije glavne grupe od kojih prva označava rodbinske odnose unutar kućanstva te bračni status (suprug, supruga, sin, kćer, bratić, sestra, otac, majka, usvojenik, usvojenica, udovac, udovica, neoženjen), a druga položaj članova kućanstva koji nisu rodbinski povezani s obitelji kućedomaćina (riječ je o različitim službama u kućanstvu kao što su sluga, sluškinja, sobarica, kuharica, kočijaš ili o šegrtima, kalfama, alodistima, inkvilinima). U popisu je za 118 kućanstava s ukupno 553 osobe zabilježeno da su Nijemci katolici (Catholici Germani). Prosječno je u kućanstvu živjelo 4,69 osoba, a prosječan broj osoba u kućanstvu koje su bile u rodbinskim odnosima je 3,87.

Najviše je njemačkog stanovništva živjelo u Vukovaru, skoro 60% svih popisanih Nijemaca.

Kućedomaćini su u pravilu bili muškarci, a iznimno u svega nekoliko kućanstava to su bile žene udovice. Dobna struktura njemačkog stanovništva pokazuje obilježja tipična za tradicionalna društva koja karakterizira mlada populacija budući da je prosječna dob svih stanovnika u trenutku popisa bila 22,76 godina. Ukupno je u njemačkim kućanstvima živjelo 117 bračnih parova, a stanovništvo je uglavnom živjelo jednostavnim (inokosnim nuklearnim) obiteljima.

Deutsche Bevölkerung in Ostslawonien in dem Volksverzeichnis aus dem Jahr 1767 Zusammenfassung

in der Arbeit werden aufgrund der Angaben im Verzeichnis der katholischen Bevölkerung in Ostslawonien aus dem Jahr 1767, welches im Bischöflichen Archiv in Pécs (Fünfkirchen) aufbewahrt wird, demographische Angaben für die deutsche Bevölkerung in sieben Siedlungen in Ostslawonien festgestellt: Novak, Opatovac, Orolik, Podravlje, Rača, Sotin und Vukovar.

Das Analysenmuster umfasst die Bevölkerung, welche im Verzeichnis als deutsch identifiziert wurde. Obwohl das Verzeichnis nicht allumfassend ist, weil es die nichtkatholische Bevölkerung nicht umfasst und weil nur bestimmte ostslawonische Pfarren verzeichnet wurden – meistens in dem Gebiet um Donji Miholjac, Valpovo, Županja und um Vukovar und Vinkovci, ist sein Wert als historische Quelle sehr groß insbesondere darin, dass es namentliche Verzeichnisse aller Mitglieder der verzeichneten Haushalte bringt (Männer, Frauen und Kinder) und nicht nur die Männer, wie das in den Verzeichnissen im 18. Jahrhundert üblich war. Die Lage der

54

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 39-55 Dubravka Božić Bogović, Denis Njari: Njemačko stanovništvo u istočnoj Slavoniji...

Haushaltsmitglieder, welche in dem Verzeichnis beschrieben wurde, kann in zwei Hauptgruppen geteilt werden, von denen die erste die Verwandtschaftsbeziehungen innerhalb des Haushaltes bezeichnet, sowie den Ehestand (Ehemann, Ehefrau, Sohn, Tochter, Cousin, Schwester, Vater, Mutter, Adoptivsohn, Adoptivtochter, Witwer, Witwe, Lediger/e), und die zweite die Lage der Haushaltsmitglieder, die mit der Familie des Hausherren nicht verwandt sind (es geht um verschiedene Diensthabende im Haushalt wie Diener, Dienstmagd, Zimmerfrau, Köchin, Kutscher oder Lehrling, Geselle, Alodist, Inquilinen). Im Verzeichnis wurde für 118 Haushalte mit insgesamt 553 Personen verzeichnet, dass die Deutschen Katholiken sind (Catholici Germani). Durchschnittlich lebten in einem Haushalt 4,69 Personen und die durchschnittliche Zahl der Personen im Haushalt die Verwandte waren ist 3,87. Am meisten lebte die deutsche Bevölkerung in Vukovar, fast 60% aller verzeichneten Deutschen. Die Hausherren waren in der Regel Männer, ausnahmsweise waren das nur in einigen Haushalten die Frauen-Witwen. Die Altersstruktur der deutschen Bevölkerung zeigt Eigenschaften typisch für traditionelle Gesellschaften, welche von junger Bevölkerung gekennzeichnet wird, da das Durchschnittalter aller Bewohner im Augenblick der Völkerzählung 22,76 Jahre war.

Insgesamt lebten in deutschen Haushalten 117 Ehepaare und die Bevölkerung lebte meistens in einfachen (einzelnen nuklearen) Familien.

55

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Doc. dr. sc. Anamarija Lukić Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Osijek anamarija.lukic@pilar.hr

UDK: 323.15(497.5Osijek=112.2) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 19.8.2021

Prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Osijek miljenko.brekalo@pilar.hr Dr. sc. Ivana Jurčević Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Osijek, ivana.jurcevic@pilar.hr

Istaknuti Nijemci i Austrijanci u političkom životu Osijeka u Kraljevini SHS Ušavši u sastav Kraljevine SHS, u gradu Osijeku je započeo buran politički život. Središnja politika miješala se u gradsku autonomiju, što se odražavalo na gradskoj razvojnoj politici. Ključne osobe u tom procesu bili su političari njemačkog porijekla, kao pobornici prohrvatske odnosno velikosrpske politike. Političari koji su imali položaj od najvećeg utjecaja na onodobnu osječku urbanu politiku bile su osobe na čelu grada, gradonačelnik dr.

Vjekoslav Hengl te vladin namjesnik (komesar) Stanko Strupi.

Ključne riječi: Nijemci, Osijek, urbana politika, gradsko zastupstvo, Hrvatska zajednica, HSS, radikali, komesar 57

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

1. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i nova politička pozornica

Raspad Austro-Ugarske Monarhije, a potom osnivanje državne zajednice koja se u početku nazivala Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca1, značili su i uspostavljanje novih političkih snaga i novih političkih odnosa, u kojima je nacionalni predznak bio izrazito naglašen. Za nekadašnju Kraljevinu Srbiju i srbijansku elitu oko kraljevske kuće Karađorđević, ova je nova državna zajednica bila praktičan iskorak u realizaciju ideje Velike Srbije. Plan za dalje ostvarenje te ideje bila je centralizacija upravljanja državom kroz gušenje autonomije u prečanskim krajevima, kako hrvatskih krajeva kao autonomne državne cjeline,2 tako i lokalne autonomije poglavito gradskih općina.

Glavne su poluge ovakve politike bile Narodna radikalna stranka, vodeća stranka u Kraljevini Srbiji, koja je za svoju stvar nastojala pridobiti Srbe prečane, kao i Demokratska stranka, koja je politički zastupala ideje jugoslavenstva i centralizacije.

Nadalje, nekadašnja Kraljevina Srbija, iscrpljena Balkanskim ratovima te Velikim ratom uspostavljanjem Kraljevstva / Kraljevine SHS bila je u prilici namiriti svoje materijalne gubitke na račun prečanskih krajeva. To se provodilo kroz poreznu politiku, jer su se prečanski krajevi više oporezivali, kao i kroz nadzor tijekova poreznog novca, na način da je središnja vlast kontrolirala i blokirala ulaganja novca poreznih obveznika iz prečanskih krajeva u prečanske krajeve; najzad, ukidanjem financiranja različitih državnih institucija (škola, kazališta, policije) te prebacivanjem financijskih obveza prema tim institucijama na lokalne zajednice.3 Ovdje je potrebno napomenuti da je središnja vlast tijekom gotovo cijelog parlamentarnog razdoblja počivala na Narodnoj radikalnoj stranci, koju je Demokratska stranka u prvoj fazi izdašno podupirala, dok je kasnije kao podupirač poslužio samo jedan dio Demokratske stranke, koji je u tu svrhu izdvojio Svetozar Pribićević pod nazivom Samostalna radikalna stranka.

Glavni hrvatski oponent politici koju je tijekom parlamentarnog razdoblja provodio Beograd, bio je Stjepan Radić, kao predvodnik stranke koja je u novu državnu zajednicu ušla kao Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS). 1920. godine preobrazila se u Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS), a od 1925. godine, nakon odbacivanja republikanskog usmjerenja ostala poznata pod nazivom Hrvatska seljačka stranka (HSS). Ovu su stranku podupirale manje stranke, poput Hrvatske zajednice te Hrvatske stranke prava. Oponent je bila i Hrvatska pučka stranka, koja je svoje ishodište imala u Hrvatskom katoličkom pokretu te bila njegov politički krak.

1 N akon proglašenja Vidovdanskog ustava ustalio se naziv Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

2 Raspuštanje Hrvatskog sabora, 28. studenog 1920. značilo je oduzimanje najvažnijeg elementa hrvatske državnosti, dok se uvođenjem upravno-administrativne podjele na oblasne jedinice, koje su ukinule raniju podjelu na županije (od 1922. godine), postiglo raskidanje Hrvatske kao zasebne cjeline u teritorijalnom smislu.

3 Država je 1921. godine brojčano pojačala kontingent osječke policije, a svoje doprinose za uzdržavanje policije smanjila, te ga iz godine u godinu nastavila smanjivatiTijekom 1923. godine država je smanjila i subvencije za kazalište te financijske obveze prebacila na grad, iako se radilo o državnoj instituciji. Godine 1925., nakon provedenih parlamentarnih izbora, ali prije nego što je Stjepan Radić postao ministar prosvjete, središnja je vlast ukinula djelovanje viših razreda osječke Kraljevske velike gimnazije (i to usred nastavne godine).

58

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Hrvatska seljačka stranka se 1925. godine odrekla republikanizma, te participirala u vlasti do veljače 1927. godine, kad je napustila vladu. Od tada je borbu protiv centralizacije i nejednake porezne politike vodila kroz koaliciju sa Svetozarom Pribićevićem nazvanu Seljačko-demokratska koalicija. To je bila konačna faza parlamentarnog razdoblja u Kraljevini SHS, koja se završila atentatom u Skupštini na Stjepana Radića i članove HSS-a,4 a uskoro se završilo i samo parlamentarno razdoblje, uvođenjem Kraljeve diktature 6. siječnja 1929. godine.

Značajke parlamentarnog razdoblja u Kraljevini SHS bile su nestabilnost vlasti, pa su se izbori za središnju vlast provodili u prosjeku svake dvije godine,5 česta zlouporaba položaja i ovlasti, kao i pojava terorističkih „postrojbi“ pojedinih stranaka, koje su vršile politički pritisak na stanovništvo odnosno na birače (Orjuna, Srnao, Četnici, Hanao). Za politički je život vrlo značajno bilo i uvođenje općeg biračkog prava za sve punoljetne muške državljane (od navršene 21. godine života) koji nisu bili u vojnoj službi ili su imali neka druga ograničenja.6

2. Grad Osijek kao urbano-politička cjelina

Ušavši u novu državnu zajednicu kao slobodni i kraljevski grad Prvog reda,7 Osijek je imao svoju zakonom zajamčenu autonomiju, po Zakonu o ustroju gradskih općina iz 1895. godine.8 To je značilo da su građani sami birali svoju gradsku vlast koja je upravljala gradskim financijama te samostalno donosila i provodila odluke.9 Gradska se vlast u Osijeku, sukladno broju stanovnika,10 sastojala od 40 gradskih zastupnika izabranih u tijelo koje se nazivalo gradsko zastupstvo, te je uključivalo i gradonačelnika i njegovog zamjenika. Mandat gradonačelnika trajao je šest godina, dok je mandat gradskog zastupnika trajao tri plus tri godine, budući da se na polovini mandata izvodio ždrijeb kojim se iz zastupstva isključivala polovina zastupnika, te su se potom provodili poluizbori.

4 A tentat u Narodnoj skupštini dogodio se 20. lipnja 1928., kad je radikalski zastupnik Puniša Račić iz vatrenog oružja pucao na zastupnike HSS-ovce. Život su izgubili narodni zastupnici Pavao Radić i Đuro Basariček, a naknadno i Stjepan Radić, dok su zastupnici Ivan Granđa i Ivan Pernar bili ranjeni.

5 Parlamentarni izbori u Kraljevini SHS bili su provedeni 1920., 1923., 1925. te 1927. godine.

6 Pravo glasa nisu imali zatvorenici, osobe koje su izgubile građanska prava. Usp. Bojan Balkovec, „Izborno zakonodavstvo prve jugoslavenske države“, ČSP br. 1 (2016.), str 197. – 216., 202.

7 To je u značilo da grad samostalno bira svoju gradsku vlast koja je podređena izravno Zemaljskoj vladi u Zagrebu. Predstavnik Zemaljske vlade za grad Osijek bio je veliki župan Virovitičke županije, koji je ujedno bio i župan grada Osijeka.

8 Vidi više u Milan SMREKAR, Priručnik za političku upravnu službu u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji, Knjiga prva, Tiskom i nakladom Ignjata Granitza, Zagreb, 1899.

9 Suzana Leček, „Izbor ili imenovanje – problem gradske (samo)uprave u Slavonskom Brodu 1918-1941.“, ČSP br. 1 (2013), 9 - 33, 12.

10 Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Osijek je imao 33.337 stanovnika, dok je na popisu stanovništva 1921. godine zabilježeno 34.485 stanovnika.

59

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Interes za izbor gradske vlasti za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije bio je vrlo skroman, jer je biračko pravo bilo ograničeno imovinskim cenzusom. U Kraljevstvu SHS, međutim, bio je proglašen novi izborni red za općinske izbore u Hrvatskoj i Slavoniji. Biračko pravo su dobili svi državljani stariji od 21 godinu koji su u gradu bili prijavljeni najmanje godinu dana, te sve državljanke koje su, uz ove, ispunjavale i dodatne uvjete.11 To je dovelo do velike zainteresiranosti građana za izbor gradske vlasti i velikog odaziva na izbore, osobito u radničkim slojevima. Stoga je 1920. godine na lokalnim izborima najviše profitirala komunistička stranka, ne samo u Osijeku, već i u drugim gradovima, budući da je od ranije postojao dobro razvijen radnički pokret. Nakon Vladinog dekreta krajem 1920. godine, poznatog pod imenom Obznana,12 kojim je komunističkoj stranci bio zabranjen rad, borba za lokalnu vlast poprimila je nacionalni predznak, mada u osmišljavanju i provođenju urbane politike, na prvi pogled, nije bilo ničeg nacionalnog. Urbanistička pitanja, poput unapređenja gradske infrastrukture (vodovod, elektrifikacija, gradski prijevoz i sl.), koja su se ticala prvenstveno stanovnika grada Osijeka, a posredno i cijelog područja koje mu je gravitiralo, postala su pitanja visoke politike, kojima su se bavila različita ministarstva, te pojedini ministri osobno. Državna politika, naime, nije odobravala da se novac osječkih poreznih obveznika troši na Osijek, na taj prečanski grad kojim vladaju hrvatske stranke, već je taj novac pokušavala usmjeriti na drugu stranu, u zonu svog utjecaja.

Gradska vlast u Osijeku, izabrana 1920. godine, na čelu s gradonačelnikom dr.

Vjekoslavom Henglom, naslijedila je vrlo velike urbanističke probleme, koje prethodne gradske vlasti nisu uspijevale riješiti. Grad Osijek je, kao i danas, zauzimao prostorno izdužen položaj duž rijeke Drave te uključivao i prostor Novoga grada, kao izdvojenu cjelinu prema jugu. Dio grada uz Dravu činio je niz od tri međusobno odvojene gradske cjeline, koje je razdvajao brisani prostor te ruševni gradski bedemi i pod njima kanal pun vode i komaraca. Četiri gradske cjeline bile su prometno povezane konjskom željeznicom malog kapaciteta i protočnosti. Grad se borio s kroničnim nedostatkom stambenog prostora kao i nedovoljnim prostornim kapacitetima za pučke i za srednje škole. Grad nije bio elektrificiran, a snabdijevanje vodom nije bilo riješeno jer nije postojao gradski vodovod. Sve ove gradske urbanističke i infrastrukturne potrebe gradska vlast 1920. godine postavila si je kao izazov, te si zadala za cilj njihovo rješavanje.

Gradsko zastupstvo 1920., međutim, bilo je politički vrlo heterogeno. Velik broj članova zastupstva (10) iz Narodne radikalne stranke, koje su podržavali demokrati

11 B iračko su pravo dobile one državljanke koje su samostalno vodile svoje obitelji odnosno gospodarstvo, trgovačku ili neku drugu vlastitu radnju, kao i one koje su radile u privatnoj ili državnoj službi, a da su prethodno završile 4 razreda srednje ili ekvivalentne škole. Drugim riječima, birati su mogle samo financijski neovisne državljanke.

12 Obznana je bila izdana 29. prosinca 1920. godine te zabranila legalno djelovanje Komunističke partije.

60

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

(2) i pripadnici interesne skupine zvane kućevlasnici (2) te Cionisti, koji su na izbore izlazili kao interesna skupina osječkih Židova (3),13 držali su se zajedno i pune tri godine, kao jaka opozicija, blokirali rad gradskog zastupstva. Program koji si je zastupstvo zadalo, rušenje gradskih bedema i prenamjenu bedemskog zemljišta, elektrifikaciju grada, električnu gradsku rasvjetu i povezivanje svih gradskih cjelina električnim tramvajem,14 nije bio po volji Beogradu. Taj je program značio ogromna ulaganja, a Kraljevina Srbija nije ušla u državnu zajednicu s dijelovima nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije da bi se u njih ulagalo, baš suprotno, da bi se iz njih izvlačio novac. Tijekom parlamentarnog razdoblja, vezano za program elektrifikacije i električnog tramvaja, te za vodovod, kao odgođenu stavku koja je zahtijevala krupno ulaganje, osječki su radikali u dva navrata pokušali od osječkih poreznih obveznika izvući novac, na način da na grad natovare veliku kreditnu obvezu, novac podijele među sobom, a u gradu od dogovorenih investicija ne bude ništa. Poznato je, međutim, da je tijekom prvog mandata osječkog gradskog zastupstva 1920. zadani program u velikom dijelu ipak bio ostvaren, da su gradski bedemi bili uklonjeni, da je krajem 1926. godine gradom prvi put projurio električni tramvaj, te se istu večer uključila i električna rasvjeta. Ono što je puno manje poznato, bili su sukobi hrvatski orijentiranih gradskih zastupnika, koji su svi redom bili za dogovoreni infrastrukturni razvojni program sa zastupnicima koje su predvodili radikali, i koji su taj isti program htjeli pretvoriti u izvlačenje novca iz gradske blagajne, uz izdašnu pomoć Beograda.

Zastupnici koji su odigrali ključnu ulogu u realizaciji razvojnog programa te doprinijeli urbanističkoj preobrazbi grada Osijeka, bili su Osječani njemačkog porijekla, no na polju urbane politike dokazali su se i kao lokal-patrioti, ali i kao političari koji su se borili za hrvatsku stvar. Neovisno o njemačkom porijeklu, ili o osjećaju nacionalnosti (koja je mogla biti hrvatska, podvojeno njemačko-hrvatska ili slavenska), osječki su gradski zastupnici birali i stranke velikosrpskog predznaka, ili one koje su ih podržavale (Njemačka stranka, Nikićevci).

3. Osječki Nijemci u periodu Kraljevine SHS

Grad Osijek kakvog poznajemo danas, kao grad s tri gradske jezgre uz rijeku Dravu, počeo se oblikovati krajem 17. stoljeća. Već u to prvo vrijeme počeli su ga naseljavati različiti obrtnici s njemačkoga govornog područja, isprva radeći za potrebe austrijske vojske, da bi se kasnije udomaćili. Useljavanje iz njemačkih i austrijskih zemalja se nastavilo tijekom idućih stoljeća, sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Njemački je jezik bio glavni jezik komunikacije u gradu Osijeku, a njemačka prezimena bila su, nakon ulaska u Kraljevinu SHS, i dalje najzastupljenija među osječkim stanovnicima.

13 „ Gradski izbori u Osijeku“, Hrvatska obrana (Osijek), br. 148, 3. VII. 1920., str. 1.

14 O vo je bio samo dio programa, ali je zauzimao najveći dio planiranih troškova. Usp. DAOS, Fond gradsko poglavarstvo Osijek (1848.-1945.), Zapisnici glavnih skupština gradskog zastupstva, HR-DAOS-0010, knj.1073/ 1922., Zapisnik o skupštini gradskog zastupstva u Osijeku obdržavanoj 21. srpnja 1922.

61

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Tablica 1, Kretanje osječkog stanovništva po kriteriju materinjeg jezika 1910. – 1931.15 Popisi godine/ narodnost Hrvatski Slovenski Njemački Mađarski prema ma- i srpski terinjem jeziku Hrvatski 12.808 1910.

156 12.381 4.306 Srpski 2.450 1921.

20.215 620 10.077 2106

Češki i Slovački

Češki 440 Slovački 156 770

Rusinski Poljski Ruski Ostali Židovi

11

627

12

108

Ukupno

(2.340) 33.337 111

179

(2731)

34.485

Prema kriteriju materinjeg jezika iz Tablice 1 vidljivo je da se broj govornika njemačkog materinjeg jezika na prvim popisima stanovništva u Kraljevini SHS smanjio u odnosu na zadnje popise stanovništva u Austro-Ugarskoj Monarhiji, no da je taj dio stanovništva i dalje zauzimao značajan udio (29,22%) u ukupnom stanovništvu grada Osijeka. Na temelju materinjeg jezika kao indikatora nije moguće utvrditi da taj udio stanovništva čine etnički Nijemci, jer je među njima bio i značajan udio doseljenih Židova njemačkog materinjeg jezika, dok o nacionalnim osjećajima tog dijela stanovništva možemo samo nagađati. Osječki Nijemci, koliko god da ih je bilo, svakako nisu bili homogena politička skupina koja bi se okupila da brani svoje nacionalno-političke interese kao nacionalna manjina u Kraljevini SHS. Čak i u vrijeme kad je bila osnovana osječka Njemačka stranka (1927.), kao politički pijun Narodne radikalne stranke, uspjela je okupiti tek toliko osječkih Nijemaca koliko je bilo dovoljno da u gradsko zastupstvo pošalju jednog predstavnika. Kraljevina SHS na osječke je Nijemce gledala kao na tuđinski element, te je mnogima od njih pri dodjeli biračkog prava pred izbore za Ustavotvornu skupštinu (1920.) uskratila to pravo; ne zato što ih je smatrala Nijemcima, već naprotiv, zato što ih je smatrala asimiliranima, pa se predviđalo da bi na izborima podržati neku od političkih stranaka s hrvatskim nacionalnim predznakom.16

15 A gneza Szabo, „Socijalni sastav stanovništva“, Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek, 1996, str. 155-162, 158. Vera Erl, „Socijalna i ekonomska struktura stanovništva“, Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek, 1996., str. 301-304, 301-302. Usp. Popis žiteljstva od 31. prosinca 1910. u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji.

Demografske prilike i zgrade za stanovanje sa dva kartograma, Zagreb, 1914., 856-857. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. god., Sarajevo, 1932., str. 258-259.

16 „Ni Strossmayer!“, Hrvatska obrana (Osijek), br. 232, 12. X. 1920., str. 1. Iz osječkih popisa birača bili su izbrisani mnogi starosjedioci neslavenskog prezimena.

62

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

4.

Doprinos pojedinaca njemačkog porijekla na području urbane politike

Na prvim izborima za gradsku vlast u Kraljevstvu / Kraljevini SHS, 11. ožujka 1920. godine, gotovo slučajno, za gradonačelnika je bio izabran dr. Vjekoslav Hengl, četrdesetpetogodišnji osječki odvjetnik i javni bilježnik. Bio je pripadnik Hrvatske zajednice, političke stranke koja je na području grada Osijeka okupljala većinu Hrvata i Nijemaca. Već u tom prvom sazivu gradskog zastupstva, u kojem su polovinu zastupstva činili komunisti (koji su imali stranački naputak da ne koaliraju i ne surađuju s „buržujskim strankama“),17 dr. Hengl se pokazao kao osoba koja ulijeva povjerenje i sposobna je oko sebe okupiti istomišljenike, te je na svim ostalim izborima pri izboru gradonačelnika (kad su zastupnici između sebe, prema zakonom propisanoj proceduri, birali gradonačelnika) imao većinu zastupnika uza sebe. Henglova je većina, mada politički heterogena, stala uz njega čak i kršeći proceduru, kad Vladin povjerenik nije dopustio Henglovu kandidaturu za gradonačelnika (1927.).18

Dr. Vjekoslav Hengl je, kao gradonačelnik, osmislio ranije spomenuti razvojni program, prema kojem je prvo trebalo konačno riješiti pitanje bedema oko Nutarnjega grada: dobiti od Ministarstva vojnog i mornarice dopuštenje za njihovo uklanjanje.

Plan osječke gradske vlasti bio je prenamijeniti bedemsko zemljište, izgraditi novu tramvajsku prugu, i to za električni tramvaj, elektrificirati grad, pa bi se na taj način povezale sve gradske cjeline. Mada Ministarstvo vojno i mornarice nije bilo spremno izaći u susret gradskim zahtjevima oko bedemskog zemljišta (ono se službeno smatralo ratnim plijenom),19 gradonačelnik Hengl je osmislio strategiju koja bi zadovoljila obje strane, i ustrajao na provedbi razvojnog plana. Grad je naposljetku dobio dozvolu za uklanjanje bedema,20 a uklanjanje se odvijalo tijekom 1926. godine u sklopu izgradnje trase električnog tramvaja.

Vjekoslav Hengl, koji je bio osmislio razvojni program grada Osijeka, i uspio osigurati njegovu provedbu u mjeri koju je dopuštao gradski proračun i tadašnja manjkava i skupa kreditna ponuda, morao je prvo pridobiti većinu u gradskom zastupstvu. To nije bilo ni malo jednostavno učiniti, jer je program bio izuzetno smion, a financijski nije bio do kraja osmišljen. S druge strane, tradicija osječkih „gradskih otaca“ bila je financijska sigurnost i nadasve štednja koja je na kraju dovela Osijek do urbanističke i infrastrukturne zapuštenosti, a koja je prijetila sve većim gospodarskim, kulturnim i financijskim zaostajanjem za drugim gradovima. Razvojni iskorak koji 17 „ Diktatura proletarijata, demokracija i izbori“, Radnička riječ (Osijek), br. 4, 22. I. 1920., str. 1.

18 Usp. „Osijek ima radnu većinu u gradskom zastupstvu“, Hrvatski list (Osijek), br. 104 (2130), 13. IV. 1927., str. 2.

19 Ministarstvo financija smatralo je da ovo pitanje potpada pod nadležnost Direkcije ratnog plijena.

20 15. svibnja 1922. godine konačno je bio postignut sporazum osječke gradske vlasti i Ministarstva vojnog i mornarice o ovom pitanju, te je podpisan ugovor o zamjeni zemljišta. HR-DAOS-871 Hengl Vjekoslav, kut.

27 Vojni erar, Zamjenbeni ugovor, 26. lipnja 1922.

63

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

je predlagao gradonačelnik Hengl mogao je ostalim zastupnicima izgledati kao lista želja koja će se ostvariti možda jednom u daljoj budućnosti, no za konačno usvajanje razvojnog programa pobrinuo se, nadahnutim govorom, zastupnik Bratoljub Šram.

Podsjetio je zastupnike na njihove birače, te ih upozorio na javno mnijenje koje je bilo izrazito naklonjeno elektrifikaciji i električnom tramvaju, te napomenuo da će građani uvijek rogoboriti protiv gradske vlasti, ali da je bolje da rogobore protiv povišenja gradskih nameta u svrhu elektrifikacije i električnog tramvaja, nego da rogobore zbog toga što grad propada. Nakon ovog Šramovoga govora, zastupnici su glasovali, te prihvatili ponudu za elektrifikaciju i električni tramvaj u izvedbi poduzeća Charles B. McDaniel Jr. većinom od 32 prema 6 glasova.21

Elektrifikacija i uvođenje električnog tramvaja, kao dio razvojnog programa koji je, prema proceduri odobrio veliki župan kao predstavnik središnje vlasti, u dva je navrata zapelo u Beogradu, i to u četiri različita ministarstva (Ministarstvo građevine, Ministarstvo trgovine i prometa, Ministarstvo financija, Ministarstvo unutarnjih poslova) zahvaljujući osječkim radikalima i demokratima, koji su nastojali sabotirati realizaciju ovih velikih infrastrukturnih zahvata. Osječki su radikali preko središnje vlasti vršili pritisak na osječko gradsko zastupstvo da se posao elektrifikacije Osijeka dodijeli osječkoj Plinari, no Hengl je to po svaku cijenu nastojao spriječiti. Na kraju se pokazalo da Plinara doista nije imala namjeru ništa izgraditi, već samo sudjelovati u izvlačenju novca iz gradske blagajne; kad se to otkrilo, cijelo ravnateljsko vijeće i nadzorni odbor Plinare su, zbog sramote, podnijeli ostavku.22

Radikali, međutim, nisu odustali od svog plana izvlačenja gradskog novca, no shvatili su, da bi došli do gradske blagajne, prvo moraju ukloniti dr. Vjekoslava Hengla s mjesta gradonačelnika. To im je uspjelo uz pomoć intervencije ministra unutarnjih poslova. Krajem 1926. godine, baš nakon puštanja u pogon električnog tramvaja i električne gradske rasvjete, Ministarstvo unutarnjih poslova bez ikakvog objašnjenja i zakonske podloge donijelo je odluku da se osječko gradsko zastupstvo ima raspustiti.

Osječki su radikali elektrifikaciju i električni tramvaj u svom gradu doživjeli kao težak poraz svoje politike, te su si nakon rušenja gradskog zastupstva krajem 1926., između ostalog, za cilj uzeli postaviti „svog čovjeka“ na mjesto bivšega gradonačelnika Hengla. Vlast u gradu Osijeku preuzeo je vladin povjerenik (komesar) Stanko Strupi, privremeno, do oblikovanja slijedeće postave gradske vlasti, nakon provedenih izbora. Od tog je trenutka, različitim smicalicama, ali i nelegalnostima, radikalska središnja vlast privremeno stanje pretvorila u trajno, sabotirajući novo oblikovanje legitimne gradske vlasti. Komesar Strupi vladao je gradom u razdoblju od godinu i pol, samovoljno odnosno po volji radikala. Njegovo je prikriveno zaduženje bilo izvući 21 D AOS, Fond gradsko poglavarstvo Osijek (1848.-1945.), Zapisnici glavnih skupština gradskog zastupstva, HR-DAOS-0010, knj. 1075/ 1924., Zapisnik o skupštini gradskog zastupstva u Osijeku obdržavanoj 19. ožujka 1924.

22 „Lom u ravnateljskom vijeću Plinare“, Hrvatski list (Osijek), br. 233 (1649), 22. X. 1925., str. 6.

64

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

novac iz gradske blagajne, u zamjenu za novac osječkih poreznih obveznika koji su radikali ranije bili namjeravali izvući preko Plinare. Za tu im je svrhu bilo potrebno da grad podigne novi kredit, kojim bi se građanima obećala izgradnja gradskog vodovoda te smanjenje poreznih nameta (koje je bilo povećano zbog otplate kredita za elektrifikaciju i električni tramvaj). Iako položaj komesara nije osiguravao ovlasti poput sklapanja ugovora o gradskom kreditu, ni bilo kakvom investiranju gradskog novca, komesar Strupi je ipak pokrenuo postupak sklapanja ugovora o kreditu pod vrlo nejasnim okolnostima, ali zato s vrlo nepovoljnim uvjetima za grad. Strupi je taj svoj postupak pokrenuo u suglasju sa središnjom vlasti, preko oblasnog župana, znajući da neće biti procesuiran, ako se i otkrije što je učinio. Ipak je ugovor o kreditu nastojao sklopiti u tajnosti, no iz njegovog je ureda informacija brzo procurila van, točnije, pred bivšega gradonačelnika Hengla. Hengl je poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da zaustavi proces u kojem komesar u ime grada potpisuje ogroman dugoročni kredit ni za što. Obratio se ministru financija, te dr. Ivanu Ribaru, političaru koji je svojim utjecajem mogao osujetiti proces.23 Također se potrudio da javnost bude obaviještena o potezima komesara Strupija, kako bi se stvorio javni pritisak. Osječani su o sklapanju ugovora o „amortizacionom“ kreditu saznali iz Hrvatskog lista, najčitanijih osječkih novina. Ti su Henglovi potezi urodili plodom, pa do podizanja kredita ipak nije došlo.

Osječki radikali, međutim, nisu bili odustali od svog prvotnog plana da grad sklopi takav ugovor po kojem će se novac osječkih poreznih obveznika dugoročno izvlačiti u obilnom opsegu, a neće se ulagati ni u što, nego će ga radikali podijeliti privatno među sobom. Nakon što je propao Strupijev pokušaj podizanja kredita, okrenuo se natrag osječkoj Plinari, s kojom je grad od ranije vodio sudski spor. Gradska općina bila je pokrenula spor zbog zanemarivanja ugovornih obveza Plinare prema gradu Osijeku kao korisniku i koncesionaru, te je na temelju toga htjela prekinuti koncesiju.

Komesar Strupi je u ime gradske Općine prekinuo odustao od ovog sudskog spora, te s Plinarom sklopio novi ugovor o koncesiji na još 25 godina, nakon što istekne 17 godina postojeće koncesije. Prema tom ugovoru, grad si je uzeo obvezu plaćati plinsku rasvjetu po dogovorenoj (znatno povišenoj) cijeni kao da je upaljena, iako se ta rasvjeta neće paliti, zato što je već uvedena električna.24 Mada za ovaj ugovor s Plinarom komesar nije imao legitimitet, grad Osijek ga nije u kasnijem sudskom sporu uspio poništiti.

U urbanoj politici grada Osijeka bilo je još nekoliko gradskih zastupnika njemačkog porijekla koji su odigrali manju ulogu u razdoblju parlamentarne demokracije. Jedan od njih bio je i Viktor Axmann, puno poznatiji po svojem doprinosu razvoju grada Osijeka kao arhitekt, nego kao političar. Isto se može reći za osječkoga graditelja Otta Struppija.

23 HR-DAOS-871 Hengl Vjekoslav, kut. 14, (pismo) Hengl dr. Ivanu Ribaru, Osijek, 3. listopada 1927.

24 „Grad Osijek opet izigran“, Hrvatski list (Osijek), br. 286 (2312), 15. X. 1927., str. 6.

65

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Viktor Axmann ušao je u prvi saziv osječkoga gradskog zastupstva 1920. godine, kao član Demokratske stranke, ali ne na stranačkoj, nego na interesnoj listi trgovaca i obrtnika. Ubrzo nakon izbora promijenio je ime u Vladoje Aksmanović, pa se kao zastupnik vodio tim novim imenom. U razvojnoj je gradskoj politici bio protivan izgradnji elektrane i elektrifikaciji grada u izvedbi poduzeća Charles B. McDaniel (mada je to poduzeće bilo jedino koje je poslalo ponudu prema kriterijima koje je grad odredio), jer je, zajedno sa skupinom zastupnika i slobodnih zidara, lobirao za izgradnju dalekovoda koji bi električnu struju za grad Osijek dovodio iz vrdničke elektrane.25 Svojim je profesionalnim ugledom, međutim, pomogao stanogradnju koju je 1923. godine organizirala gradska vlast. Uslijed slabe kreditne ponude, zastupnik Aksmanović je zajedno s gradonačelnikom Henglom, početkom srpnja 1923. godine, posjećivao najuglednije osječke građane, kako bi od njih za gradsku općinu ishodili zajam za izgradnju. To je bila financijska osnova za izgradnju dvokatne i trokatne stambene zgrade za činovnike, te pučke škole u Novom gradu, tada najmodernije školske zgrade u Osijeku.26

U ožujku 1925. godine, u neizvjesnosti oko toga kako će se sastaviti nova vlada i tko će biti na vlasti, Aksmanović je prešao u Narodnu radikalnu stranku.27 Kao radikal, svoju je ulogu u osječkoj urbanoj politici odigrao nakon što je bio izabran u gradsko zastupstvo, u proljeće 1927. godine. Osječki su radikali bili svjesni da među novoizabranim zastupnicima postoji konsenzus da dr. Vjekoslava Hengla ponovo izaberu za gradonačelnika. Zbog toga su ga spriječili da se uopće kandidira, za što je postojala zakonska mogućnost: kandidat za gradonačelnika se nije mogao kandidirati sam, nego su se prvo birala dva kandidaciona odbora, od kojih je svaki kandidirao po tri zastupnika za mjesto gradonačelnika. Rukovoditelj sjednice, u pravilu predstavnik vlade, imao je utjecaj na izbor kandidacionog odbora, pa time i na izbor samoga gradonačelnika. Iako je taj postupak grubo kršio autonomiju lokalne vlasti, što je bilo u suprotnosti i sa samim Vidovdanskim ustavom, osječki su se radikali njime poslužili kako bi postigli ili da se izabere kandidat koji je bio njima po volji ili da se ne izabere nitko pa da se izbori za gradsku vlast moraju ponoviti, a da gradom nastavi upravljati druga osoba po volji radikala, komesar Strupi. U kandidacionom prijedlogu našli su se Vladoje Aksmanović (radikal), Vjekoslav Pilpel (demokrat davidovićevac) te Otto Struppi (nikićevac),28 tri radikalska poslušnika. Radikalima je bilo svejedno koji će od njih biti izabran, bilo im je bitno jedino to da se ne izabere ponovo Vjekoslav Hengl, 25 G rgur Marko Ivanković, Ante Grubišić, Ostavština osječke slobodnozidarske lože „Budnost“, Katalog izložbe, Osijek, 2003, str. 61.

26 „Osvrt na prošlu godinu“, Hrvatski list (Osijek), br. 302 (1013), 25. XII. 1923., str. 23-25.

27 Graditeljska kompanija Aksmanović, Malin i Rožić znaju što rade“, Hrvatski list (Osijek), br. 64 (1481), 28.

III. 1925., str. 6.

28 Nikićevci su bili HSS-ovi disidenti, koji su, okupljeni oko dr. Nikole Nikića, pristali uz radikalsku politiku.

Usp. Ivica Glibušić, „Utjecaj koaliranja Hrvatske seljačke stranke sa srpskim radikalima na izborne rezultate 1927. u Bosni i Hercegovini“, Hercegovina br. 5 (2019.), str. 209 – 239, 2016.

66

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

ili neki njegov stranački kolega.29 Izbor gradonačelnika je propao, jer je 25 zastupnika na izborne listiće napisao ime Vjekoslava Hengla, koji uopće nije bio kandidat.30

I bratić komesara Strupija, osječki graditelj Otto Struppi, kratko je vrijeme sudjelovao u osječkoj gradskoj politici i to na strani radikala. Kako se politički aktivirao baš u vrijeme kad je Stanko Strupi došao na mjesto osječkoga komesara, vjerojatno je to učinio baš na komesarov prijedlog. Njegov je zadatak bio da svojim utjecajem okupi na svojoj listi dio biračkog tijela koji je ranije podržavao Stjepana Radića, te umanji prohrvatsku većinu u gradskom zastupstvu. Uspjelo mu je okupiti dovoljno birača da u gradsko zastupstvo, kao predstavnike nikićevaca, pošalje jednog zastupnika - sebe kao nositelja nikićevske izborne liste. Za svoj angažman u radikalskoj politici bio je nagrađen pogodovanjem u poslu. Komesar Strupi dao je, mimo gradskih prioriteta u cestogradnji, izgraditi novu cestu u naselju sa samo dvije kuće, od kojih je jednu izgradio Otto Struppi.31

Kao i lista Otta Struppija, načinjena je i Njemačka lista, kako bi iz prohrvatskog biračkog tijela odvukla dio birača, koji bi onda pristali uz radikalsku politiku.

Agitacija za Njemačku stranku provodila se u proljeće 1927. godine mahom među Novograđanima. Oni su prethodno u najvećoj mjeri podržavali Radićevu HSS, budući da su većinom bili poljoprivrednici. Kao pristaše HSS-a, uspjeli su u Skupštinu (na parlamentarnim izborima 1925.) poslati i narodnog zastupnika Ljudevita Zimmera, ali su na području lokalne politike ispaštali, jer su ostali prometno odsječeni od ostatka grada. Konjska željeznica do Novoga grada se ukinula, a obećanu tramvajsku liniju nisu dobili, jer je Ministarstvo trgovine i prometa namjerno otezalo sa izdavanjem građevinske dozvole, želeći izazvati nezadovoljstvo među novogradskim biračima.

Zato se 1927. godine jedan njihov dio priklonio Njemačkoj izbornoj listi, a nositelj te liste, izabrani gradski zastupnik Dragutin (Karlo) Gasteiger se priklonio osječkim radikalima. Nakon ponovljenih izbora za gradsku vlast 1927. godine, pri novom pokušaju za izbor gradonačelnika, predstavnici nikićevaca i Nijemaca, Otto Struppi i Dragutin (Karlo) Gasteiger pregovarali su o izboru u bloku s osječkim radikalima.

Ipak, nisu im mogli pružiti dovoljnu prevagu za većinu u novom gradskom zastupstvu, te je nakon pregovora za gradonačelnika grada Osijeka ponovo bio izabran dr.

Vjekoslav Hengl.32

29 „ Uoči sudbonosne odluke“, Hrvatski list (Osijek), br. 103 (2129), 12. IV. 1927., str. 2.

30 „Izbor gradskog zastupnika – khuenovština u rđavom izdanju“, Radikalski glasnik (Osijek), br. 12, 16. IV. 1927., str. 1.

31 Radilo se o Naselju Ivana Meštrovića, usp. „G. komesar gradi cestu“, Hrvatski list (Osijek), br. 330 (2356), 27. XI. 1927., str. 6.

32 DAOS, Fond gradsko poglavarstvo Osijek (1848.-1945.), Zapisnici glavnih skupština gradskog zastupstva, HR-DAOS-0010, knj.1079/ 1928., Zapisnik o konstituirajućoj skupštini gradskog zastupstva u Osijeku obdržavanoj 7. travnja 1928.

67

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Kao gradski zastupnici grada Osijeka tijekom parlamentarnog razdoblja bilo je i drugih Osječana njemačkog porijekla, čija uloga nije bila istaknuta. Oni su svojim političkim opredjeljenjem i sudjelovanjem u radu zastupstva ipak dali svoj doprinos razvoju grada Osijeka, čiji je tijek bio određen i njihovim angažmanom. Među njima je bilo i zastupnika koji su javnosti, poput Viktora Axmanna, poznatiji po svojoj profesionalnoj karijeri, nego onoj političkoj. To su bili dr. Kamilo Firinger, odvjetnik, pripadnik Hrvatske pučke stranke, te dr. Josip Bösendorfer, ravnatelj srednjoškolskog zavoda, pripadnik Hrvatske zajednice odnosno Hrvatske federalističke seljačke stranke. Dr. Bösendorfer sudjelovao je u radu gradsko zastupstva od 1923. godine, te je ostao u zastupstvu i nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature, dok je dr. Firinger odradio jedan zastupnički mandat, od studenog 1927. godine. Zajedno su zastupali prohrvatski blok nazvan Hrvatsko građanstvo i radništvo nakon ponovljenih izbora za gradsko zastupstvo u studenom 1927. godine.33

5. Kratke biografije osječkih političara njemačkog porijekla Otto Struppi Među najzanimljivijim osobnostima osječke arhitekture dvadesetih godina je i Otto Struppi. Rođen je u Osijeku 30. svibnja 1887. godine, a umro 16. ožujka 1929. godine.34 Pokopan je na gornjogradskom groblju Svete Ane. U svom rodnom gradu djelovao je vrlo malo i vrlo kratko, negdje od završetka Prvog svjetskog rata do prerane smrti 1929. godine. Završio je politehniku u Münchenu, studij koji završava tada najugledniji i najznačajniji osječki arhitekt Aksmanović. Kako se nije potpisivao kao arhitekt, za pretpostaviti je da je završenim fakultetom stekao titulu građevinskog inženjera. Tijekom svojeg kratkog djelovanja u Osijeku projektirao je vrlo malo stambenih objekata, ali se oni veličinom i arhitekturalnim odlikama mogu ubrojiti u najznačajnija djela ovog razdoblja u Osijeku uopće.35 Prvi stambeni objekt koji radi za Osijek je samostojeća secesijska vila ravnatelja paromlina Union sagrađena 1906.,36 te stambena dvokatnica koju za svoje činovnike podiže Tvornica šibica „Drava“ u Reisnerovoj ulici, 1921. - 1922. godine, u blizini proizvodnog pogona, koja se stambenom arhitekturom izrazito približava oblikovnom rječniku art – decoa te je stilski riječ o jednoj od najčistijih manifestacija art – decoa u arhitekturi grada. Na Šenoinom trgu 1924. godine Struppi projektira nadogradnju

33 „ Rezultat današnjih gradskih izbora“, Hrvatski list (Osijek), br. 309 (2335), 6. XI. 1927., str. 1.

34 Sršan Stjepan, Matić, Vilim, Zavičajnici grada Osijeka 1901.-1946., Državni arhiv u Osijeku, Izvori za povijest Osijeka i Hrvatske, knjiga VX, Osijek, 2003., str. 774.

35 Dragan Damjanović, Stambena arhitektura dvadesetih godina 20. stoljeća u Osijeku, u: Martinčić Julio, Hackenberger, Dubravka, ur., Osječka arhitektura: 1918.-1945., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Osijek, 2006., str. 106.

36 Grgur Marko Ivanković, Kuća Struppi: Art deco dom obitelji poznatog osječkog graditelja, Glas-Slavonije, Osijek, 14. 12. 2020., Glas Slavonije - Kolumnist (glas-slavonije.hr)

68

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

ugrađene stambene kuće Janka Schustera. Među njegovim se djelima nalaze i tri vile koje predstavljaju vrlo reprezentativne primjere art - decoovske arhitekture u Osijeku. Vila Antuna Vabića, projektirana u siječnju 1922. godine, predstavlja Struppijevo najuspjelije djelo. Podignuta je na Mažuranićevom vijencu u godini kada se najviše gradilo u toj ulici. Iste je godine, 1922., i vila Pauline Hermann, sagrađena na tadašnjem vojničkom putu, u Industrijskoj četvrti. Vila je kolokvijalno poznata u Osijeku kao dvorac „Mačkamame“, jedan je od toponima koji sačinjavaju identitet građana ovoga grada. Godine 1925. nastaje projekt za jednokatnu stambenu zgradu Matilde Struppi. Za razliku od ranije dominantnog art – decoa, rješenja fasada vile Struppi vode prema kasnom historicizmu i njemačkoj neorenesansi, koja je upravo u ovom arhitektonskom tipu zbog svoje pitoresknosti zadržala svoj značaj i u prvim desetljećima 20. stoljeća.37

Dr. Vjekoslav Hengl Vjekoslav Hengl (u ranijim ispravama Hengel) rođen je u Donjem Miholjcu 15. travnja 1875. godine od oca Ivana Hengla, bačvara, i majke Barbare (r. Balković), rodom iz Valpova. Osnovnu školu završio je u Donjem Miholjcu, gimnaziju u Osijeku, a studij prava u Beču, nakon čega je postao odvjetnikom i kraljevskim javnim bilježnikom u Osijeku. Oženio se bogatom osječkom nasljednicom Matildom Gillming (28. ožujka 1905.), te zajedno sa suprugom postao vlasnikom nekoliko najelitnijih nekretnina u gradu Osijeku. Zavičajnikom u Osijeku postao je 21. prosinca 1905. godine. Od 1920. do 1934. godine obnašao je dužnost osječkoga gradonačelnika. 1945. godine bio je osuđen na kotarskom narodnom sudu zbog članstva u konzorciju Hrvatskog lista i Komanditnog društva Građanske tiskare u Osijeku, te dobrovoljnog pristupanja ustaškom pokretu, na kaznu od 10 godina gubitka građanske časti te konfiskaciju imovine. Umro je u Osijeku 1961. godine.

Stanko Strupi Stanko Strupi, r. 1875. u Varaždinu, bio je sin renomiranog liječnika Viktora pl. Struppija i Emme pl. Nemčić-Gostovinske, nećakinje poznatog ilirca Antuna Nemčića. Obnašao je visoku dužnost državnog savjetnika te kasnije inspektora u Ministarstvu unutarnjih poslova u Beogradu, kamo se i vratio nakon komesarijata u Osijeku.

Viktor Axmann Rođen je u Osijeku 29. kolovoza 1878. godine, a umro u Valpovu 3. ožujka 1946. godine. Porijeklom je iz obitelji koja se u Osijeku spominje od 1732. godine, a imala je 37 D ragan Damjanović, „Stambena arhitektura dvadesetih godina 20. stoljeća u Osijeku“ u: Julio Martinčić, Dubravka Hackenberger, ur., Osječka arhitektura: 1918.-1945., Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Osijek, 2006., str. 106. - 108.

69

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

vodenice na Dravi. Nakon stvaranja Kraljevine SHS prilagođava se novim prilikama mijenjajući svoje ime i prezime u Vladoje Aksmanović.

Osnovnu školu i sedmorazrednu realku završio je 1896. u Osijeku. Studirao je i diplomirao („graduirani diplomirani inženjer“) arhitekturu na Technische Hochschule u Münchenu. Nakon prakse i rada u Rijeci, Beču i Zagrebu te ovlaštenja, u Osijeku 1905. godine zajedno s poznatim osječkim graditeljem Ivanom Domessom osniva tvrtku „Domes“. Poslije radi zajedno s graditeljima Malinom i Rožićem i osniva tvrtku „Axmanović-Malin-Rožić“, „Axmaro“. Nakon smrti Malina neko vrijeme radi zajedno s Rožićem, a na kraju postaje vlasnik samostalnog građevinskog poduzeća „Aksmanović“ 1936. godine. Djeluje u dužem razdoblju te radi u relativno velikim stilskim rasponima od secesije, akademizma do moderne. Svojim dugogodišnjim djelovanjem obilježio je razdoblje secesijske izgradnje i moderne osječke arhitekture.

Sigurno je najplodniji arhitekt s više od 150 projekata i 50 izvedenih radova. Djeluje i kao urbanist. Pisao je o komunalnoj problematici Osijeka.

Najvažnije njegovo ostvarenje u Osijeku je zgrada kina „Urania“ podignuta 1912. godine prema njegovu nacrtu te je jedno od znamenitijih djela secesije u Hrvatskoj.

Zgrada kina „Urania“ sagrađena je za samo šest mjeseci, a osim za kino projekcije služila je i kao hram osječke masonske lože „Budnost“. Nakon Prvog svjetskog rata postupno napušta secesijske oblike slijedeći suvremena modernistička kretanja. U tom razdoblju Axmann realizira u Osijeku nekoliko zapaženih ostvarenja: Kirurški paviljon i Bakteriološki zavod bolnice (1925.), Ispostava Okružnog ureda za osiguranje radnika u Donjem gradu (1923.), Naučnički (Šegrtski) dom (1928.) Sokolski dom, (1928., u neoklasicističkom stilu), Đački dom (1929.), Dom Mirovinske zaklade Komore za trgovinu, obrt i industriju (1931.), Dom Mirovinske zaklade Tvornice žigica „Drava“ (1940). i palaču Okružnog ureda za osiguravanje radnika (u suradnji s D. Špillerom i J. Kastlom, sada Dom zdravlja). Radio je i industrijske pogone: Tvornica Žigica „Drava“, Svilana, Ljevaonica željeza, Kožara, Štamparski zavod.

Dugo godina bio je i gradski zastupnik, a od 1923. do 1928. bio je predsjednik Trgovačke i obrtničke komore.

Josip Bösendorfer Josip Bösendorfer rođen je u Lukaču kod Virovitice 30. siječnja 1876. godine u obitelji stolara Leopolda Bösendorfera, rodom iz Donje Austrije, i majke Marije, rođene Pištanac, a preminuo je u Osijeku 6. lipnja 1957. godine. Bio je oženjen te otac dvojice sinova, Slavka i Dragutina. U ranoj mladosti ostao je bez roditelja te je djetinjstvo proveo kao štićenik osječkog Zakladnog sirotišta Huttler-KohlhoferMonsperger.38 U Osijeku je pohađao pučku školu i osam razreda Kraljevske velike 38 D anijel Jelaš, Dr. Josip Bösendorfer i njegova pisana ostavština, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje, 11/2011., str. 380.

70

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

gimnazije koju završava 1859. godine. Upisuje studij povijesti i zemljopisa na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu na Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I. u Zagrebu. Zbog sudjelovanja u protumađarskim prosvjedima i spaljivanju mađarske zastave 1895. godine, studij nastavlja u Grazu, Beču i Pragu. U Zagrebu je doktorirao 1899. godine s tezom o zrinsko-frankopanskoj uroti. Još kao srednjoškolac pisao je pjesme te bio tajnik đačkog literarnog društva Javor, a za vrijeme studija objavljivao je brojne podlistke i članke u bečkim i zagrebačkim novinama i časopisima (Fremdenblatt i Wiener Allgemeine Zeitung, Hrvatska domovina i Vienac).

Godine 1899. radio je u zagrebačkoj Donjogradskoj gimnaziji, od 1900. u Kraljevskoj velikoj gimnaziji u Osijeku, 1914. godine premješten je na Kraljevsku realnu gimnaziju u Osijeku, da bi nakon dvije godine bio vraćen na prethodno radno mjesto. Kao prosvjetni djelatnik napredovao je od mjesta pomoćnog učitelja, namjesnog učitelja, 1902. godine imenovan je pravim učiteljem, da bi 1905. godine stekao zvanje profesora. Početkom 1918. godine postaje upraviteljem osječke ženske realne gimnazije i višeg liceja, a u listopadu iste godine postavljen je za upravitelja muške realne gimnazije, sve do 1922. godine kada ga ministar prosvjete u vladi Kraljevine SHS Svetozar Pribičević uklanja s tog položaja. Poslije toga, od ožujka 1923. godine pa sve do prijevremenog umirovljenja 1932. godine radio je kao profesor na ženskoj realnoj gimnaziji.

Bio je i dugogodišnji gradski zastupnik koji je svoju dužnost u radu gradskog poglavarstva u Osijeku obnašao od 1914.-1939. godine.

Jedan je od pokretača i najistaknutijih članova Arheološkog kluba Mursa, čime započinje Bösendorferov aktivan rad na očuvanju kulturne baštine. Mjesto ravnatelja Gradskog muzeja povjereno mu je 1941. godine, kao i vođenje gradske knjižnice, a na čelu Muzeja nalazio se sve do ponovnog umirovljenja, 1949. godine. Pokrenuo je i uređivao Osječki zbornik Muzeja Slavonije, koji izlazi do danas. Bösendorfer je imao i važnu ulogu u osnivanju arhivske ustanove u Osijeku 1947. godine, zalažući se za zaštitu gradske arhive, kao i Galerije likovnih umjetnosti 1952. godine. Imenovan je članom münchenske akademije od 1930. godine, bečke akademije od 1932. godine i JAZU-a od 1934. godine.39

Značajan je njegov historiografski rad, a Bösendorfer iznimnu znanstvenu djelatnost ostvaruje proučavajući povijest Osijeka i Slavonije te postaje jedan od začetnika moderne slavonske historiografije. Istraživao je teme iz političke, gospodarske, kulturne i crkvene prošlosti srednjega i novoga vijeka. Objavio je veći broj članaka u časopisima i tisku te nekoliko monografija. Bavio se i prevođenjem 39 Z lata Živaković-Kerže, Istaknuti Nijemci i Austrijanci u nazivima osječkih ulica, DG Jahrbuch, Vol. 25, 2018., str. 409-422., 412., 413., Danijel Jelaš, Dr. Josip Bösendorfer i njegova pisana ostavština, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje, 11/2011., str. 380., 381., Pinterović, Danica, Bösendorfer Josip, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Hrvatski biografski leksikon (lzmk.hr)

71

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

djela starih autora i izdavanjem arhivskog gradiva. Uređivao je Zbornik Arheološkog kluba „Mursa“ i prva dva broja Osječkog zbornika. Njegovo najpoznatije djelo je Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: križevačke, virovitičke, požeške, cisdravske baranjske, vukovske i srijemske, te kr. i slob. grada Osijeka u srednjem i novom vijeku (Osijek, 1910.). Ostala značajna djela jesu Kraljevska povelja kojom se Osijek povisuje na stepen slob. i kralj. grada (Osijek, 1909.), Franjevci u Osijeku (Osijek, 1933.), Počeci umjetnosti u Osijeku (Osijek, 1935.), Nešto malo o našoj Baranji (Osijek, 1940.), Agrarni odnosi u Slavoniji, (Zagreb, 1950.).40

Kamilo Firinger Kamilo Firinger rodio se u Daruvaru 20. veljače 1893. godine, a umro je u Osijeku 21. ožujka 1984. godine. Otac mu je bio Franjo Firinger, učitelj i kasnije zemaljski školski nadzornik, a majka Slavka Šegec. Klasičnu veliku gimnaziju završio je u Osijeku 1911. godine, a jednogodišnju topničku školu za pričuvne časnike u Zagrebu 1912. godine. Studij pravnih znanosti upisuje u Zagrebu te iste 1912. godine. Početkom I. svjetskog rata bio je mobiliziran pa je studij s doktoratom završio 1921. godine. Oženio se 1930. godine Margaretom (Gitom) Šešin, kćerkom Eduarda Šešina, pukovnijskog pomoćnika i Marte, rođene Borschan. Imali su troje djece, Veru, Vladimira i Vesnu.

Godine 1924. otvara odvjetnički ured u Osijeku i radi kao odvjetnik do 1948. godine. Nakon II. svjetskog rata kraće vrijeme radio je u osječkom Gradskom muzeju (danas Muzej Slavonije). Godine 1947., prigodom osnivanja osječke ispostave Zagrebačkoga državnog arhiva, Firinger postaje ravnateljem i arhivistom, a 1956. godine njegovom zaslugom osnovan je Arhiv u Osijeku, čiji je ravnatelj bio do 1969. godine. Umirovljen je 1977. godine, ali je i dalje često navraćao u arhiv. Kao viši arhivist aktivno je spašavao, sakupljao, obrađivao i predstavljao arhivsku građu Osijeka, Slavonije i Baranje, ostavivši neizbrisiv trag u arhivskoj struci DAOS, a arhivisti DAOS se i danas obilato služe njegovim bilješkama. Napisao je više od 400 povijesnih članaka i rasprava iz osječke i slavonsko-baranjske povijesti, a arhivsku je struku zadužio s brojnim vodičima arhivskog gradiva sa zabilješkama. Za rad na području povijesti, arhivistike i kulturne djelatnosti dodijeljena mu je 1971. godine Nagrada grada Osijeka za životno djelo.41 Tijekom svog radnog vijeka dr. Firinger bio je izuzetno aktivan u društvenom životu grada Osijeka, bio je član dvadesetak udruga. Najviše se istakao u radu Planinarskog društva „Jankovac“, čiji je osnivač, prvi predsjednik i aktivni član od

40 D anijel Jelaš, Dr. Josip Bösendorfer i njegova pisana ostavština, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje, 11/2011., str. 382.

41 HR-SAOS-482 Kamilo Firinger: 1893.-1984.: sumarni inventar / Zita Jukić, str. 5., 6., Zlata ŽivakovićKerže, Istaknuti Nijemci i Austrijanci u nazivima osječkih ulica, DG Jahrbuch, Vol 25, 2018., str. 414.; Vera Humski, Franjo Frntić, (1998.) Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2009.2020., http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6081

72

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

1925. godine. Bio je dugogodišnji počasni član Muzejskog društva, Član Arheološkog kluba Mursa i prijeratni aktivni političar i nositelj liste Hrvatske pučke stranke kao i gradski zastupnik.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata služio je na srpskom, talijanskom, ruskom, turskom i koruškom ratištu. U tom je razdoblju gotovo svakodnevno vodio dnevnik u obliku bilješki, koje je kasnije prepisivao, stvorivši tako 15 bilježnica gusto pisanih uspomena s vlastitim skicama o rasporedu vojnih snaga na bojištu. Također, mobiliziran je i za vrijeme Drugog svjetskog rata kojeg pomno bilježi, dnevnički, od regrutacije, sloma države, povlačenja, rasula.42

Djela: Jankovac na Papuku, Zagreb 1952., Jankovac — planinarsko središte Slavonije (suautor), Osijek 1954., 60 godina planinarstva u Osijeku (1895–1925– 1955), Osijek 1955., Povijest bolničkih ustanova u Osijeku od 1739.–1930. (suautor), Osijek 1970., Baranja i hrvatska knjiga, Zagreb 1973.

Rasprave i članci u periodikama: Luč (1916/17, 1921/22), Hrvatska obrana (1922, 1927,1929–31), Seljački kalendar (1923–25), Sportski list (1924,1926), Danica (kalendar; 1925), Slavonski športski list (1926), Hrvatski list (1929), Zbornik arheološkog kluba »Mursa« (1936), Zadružna svijest (1938–40), Osječki zbornik (1942, 1956, 1958, 1962, 1965), Naše planine (1951–52, 1974–75), Glas Slavonije (1952, 1954, 1959–61), Farmaceutski glasnik (1953), Iz hrvatske medicinske prošlosti. Spomenknjiga Zbora liječnika Hrvatske (Zagreb 1954), Sportski ribolov (1955), Tkalčićev zbornik (1955), Bilten (1968), Povijest sporta (1970, 1974–76), Vjesnik bibliotekara Hrvatske (1972).

Adolfo Bratoljub Šram Rođen je u Osijeku 1877. godine, od roditelja Adolfa i Leopoldine r. Vaniček, a umro u Osijeku 1937. godine. Bio je hrvatski pedagog, književnik, političar i borac za hrvatsku afirmaciju i ravnopravnost, u Austro-Ugarskoj te kasnije u Kraljevini SHS. Završivši učiteljsku školu u Osijeku, kao privremeni učitelj radio je u Ćeralijama, Voćinu, gdje je imenovan pravim učiteljem, te u Jakšiću kod Požege, gdje je bio ravnajući učitelj. U Osijek je bio premješten 1912. godine te radio kao pravi učitelj Kraljevske vježbaone. Uz učiteljski se posao bavio se književnim i novinarskim radom, pišući o kulturnim prilikama te objavljujući kazališne kritike. Objavljivao je u Hrvatskoj Obrani i Narodnim novinama, te u Jeki od Osijeka, hrvatskom zabavniku i kalendaru koji je izdavao Klub hrvatskih književnika u Osijeku, dok je u Hrvatskom listu radio kao urednik.

42 V esna Burić, Dr, Kamilo Firinger, arhivist i povjesničar, Odabrani radovi dr. Kamila Firngera, Priopćenja sa Stručno-znanstvenoga skupa Dr. Kamilo Firinger- Život i djelo, Osijek, 19. svibnja 1995., Osijek, 2005., str.

265., 266.

73

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Politički je bio opredijeljen za Hrvatsku zajednicu, i zbog svojeg je političkog rada, kao dogradonačelnik, pretrpio velike neugodnosti, od fizičkih napada do otkaza na mjestu učitelja. Kad je Hrvatska zajednica prigrlila republikansku ideju, napustio je stranku, te se počeo žestoko sukobljavati s do jučerašnjim stranačkim kolegama.

Nakon raspuštanja gradskog zastupstva 1926. više nije sudjelovao u osječkoj urbanoj politici.

Ljudevit Zimmer Rođen u Osijeku 1893., od roditelja Huge i Terezije r. Pinterović, Novograđanin, po zanimanju ekonom bio je pripadnik HSS-a. U gradsko zastupstvo ušao je 1923. godine, a u Narodnu skupštinu 1925. Nakon što je nad HSS-om proglašena Obznana (krajem 1924. godine), s drugim je HSS-ovcima bio izbačen iz osječkoga gradskog zastupstva.

Dragutin (Karlo) Gasteiger Rođen je u Osijeku 1890. godine, od roditelja Josipa i Agnes r. Grosz, po zanimanju privatni činovnik. U osječko gradsko zastupstvo ušao je 1927. na Njemačkoj listi, a u zastupstvu je ostao i nakon Šestosiječanjske diktature.

74

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 57-75 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo, Ivana Jurčević: Istaknuti Nijemci i Austrijanci...

Istaknuti Nijemci i Austrijanci u političkom životu Osijeka u Kraljevini SHS Sažetak

U radu „Istaknuti Nijemci i Austrijanci u političkom životu Osijeka u Kraljevini SHS“ autori su nastojali obuhvatiti najvažnija politička događanja u gradu Osijeku tijekom parlamentarnog razdoblja, u Kraljevini SHS. Ona se ponajprije odnose na urbanu politiku te rad osječkoga gradskog zastupstva, koje je bilo uvjetovano zbivanjima na državnoj političkoj pozornici. Zato prvo poglavlje ovog rada donosi sažetak prijelomnih momenata u državnoj politici, dok drugo poglavlje daje prikaz općih informacija o osječkoj urbanoj politici u navedenom razdoblju. Središnje osobe koje su dirigirale urbanom politikom bili su političari njemačkog porijekla, nositelji gradske vlasti, gradonačelnik Vjekoslav Hengli te komesar Stanko Strupi. Među njihovim je suradnicima bilo i drugih osječkih političara njemačkog porijekla, pa ovaj rad analizaira političko djelovanje svakoga od njih ponaosob. Treće poglavlje kratko objašnjava položaj osječkih Nijemaca i Austrijanaca, dok četvrto poglavlje donosi analizu osječke urbane politike kroz prizmu djelovanja osječkih političara njemačkog (i austrijskog) porijekla. Peto poglavlje je dodatak radu. U njemu se ranije spomenuti političari kratko predstavljaju, dok se neki od njih, koji su osim političke, imali i drugu, značajniju karijeru od političke, predstavljaju kratkim životopisom .

Bedeutende Deutschen und Österreicher im politischen Leben von Osijek in dem Königreich der SKS (Serben, Kroaten und Slowenen) Zusammenfassung

In der Arbeit „Bedeutende Deutschen und Österreicher im politischen Leben von Osijek in dem Königsreich der SKS (Serben, Kroaten und Slowenen)“ bemühten sich die Autoren, die wichtigste politische Ereignisse in der Stadt Osijek während der parlamentarischen Zeitspanne in dem Königsreich der SKS (Serben, Kroaten und Slowenen) umzufassen. Diese beziehen sich in erster Reihe auf die städtische Politik sowie die Arbeit der städtischen Vertretung, welche von den Ereignissen auf der staatlichen politischen Bühne bedingt war. Deshalb bringt das erste Kapitel dieser Arbeit die Zusammenfassung der Wendepunkte in der staatlichen Politik, während das zweite Kapitel eine Darstellung der allgemeinen Informationen über die osijeker Stadtpolitik in der angegebenen Zeitspanne gibt. Zentrale Personen, welche die Stadtpolitik dirigierten, waren Politiker deutschen Stammes, Träger der städtischen Herrschaft, der Bürgermeister Vjekoslav Hengl sowie der Kommissar Stanko Strupi. Unter ihren Mitarbeitern waren auch andere osijeker Politiker deutschen Stammes, so analysiert diese Arbeit die politische Wirkung von jedem einzelnen von ihnen. Das dritte Kapitel erklärt kurz die Lage der osijeker Deutschen und Österreicher, während das vierte Kapitel die Analyse der osijeker Stadtpolitik durch das Prisma des Wirkens der osijeker Politiker deutschen (und österreichischen) Stammes bringt. Das fünfte Kapitel ist eine Zugabe zur Arbeit. Darin werden die vorher erwähnten Politiker kurz vorgestellt, während einige von ihnen, die auβer der politischen auch eine andere, bedeutendere, Karriere hatten, durch einen kurzen Lebenslauf vorgestellt werden.

75

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

Prof. dr. sc. Zlata Živaković-Kerže, znanstvena savjetnica u miru J. J. Strossmayera 85 Osijek zkerze@yahoo.com

UDK: 364.65-053.9(497.5Osijek) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 16.6.2021

Doc. dr. sc. Zvjezdana Penava Brekalo Fakultet za odgojno–obrazovne znanosti Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku zpenavabrekalo@foozos.hr

Značenje zaklade Mije Cseha i Franje Gottschalka za ubogare Osijeka U uvodnom dijelu autorice opisuju nastanak Gradske ubožnice u Novom gradu u Osijeku krajem 19. stoljeća te zbrinjavanje i brigu sirotih i ubogara. Razradivši u središnjem dijelu prilike u Gradskoj ubožnici, autorice naglašavaju značenje zaklada Osječana Mije Cseha i Franje Gottschalka za proširenje i dogradnju zgrade Gradske ubožnice početkom i u prvoj polovici 20. stoljeća.

Ključne riječi: zaklada, Mijo Cseh, Franjo Gottschalk, Gradska ubožnica, kraj 19. i prva polovica 20. stoljeća

77

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

Uvodne napomene

Zaklada je fond sa svojstvom pravne osobe utemeljena radi dugoročnih ciljeva za javno dobro. Temeljni element je pravne osobnosti. Imovina je namijenjena da sama, tj. prihodima što ih stječe, trajno služi u humane, prosvjetne i kulturne svrhe.

Zakladu može osnovati fizička ili pravna osoba. Na temelju akta o osnivanju (odluka ili izjava posljednje volje pojedinca ili ugovor više osoba), a nakon postupka u kojem se utvrđuje da su ispunjene zakonske pretpostavke za osnivanje nadležno tijelo za poslove opće uprave donosi rješenje kojim dopušta osnivanje zaklade. Svrha zaklade mora biti općekorisna i dobrotvorna, moguća, pravno i moralno dopustiva za trajno ispunjavanje njezine svrhe i može se samo za to koristiti, a vrijednost osnovne imovine ne smije se ostvarenjem svrhe umanjivati ili gubiti. Zakladom u načelu upravljaju i zastupaju ju zakladna tijela.1

Nastanak i rad Gradske ubožnice

Gradsko poglavarstvo u Osijeku je nakon izgradnje Sveopće Hutler–Kohlhofer– Monsperger zakladne bolnice u Donjem gradu 1874. zgradu dotadašnje civilne bolnice u Novom gradu u Gornjoj ulici br. 2 (današnja Ulica Martina Divalda) prenamijenilo za Gradsku ubožnicu. Zgrada je bila niskog prizemlja zidana iz opeke i crijepom pokrivena s drvenom stropnom konstrukcijom. Podovi su u svim sobama bili od daske, u hodnicima pod od opeke, a u kuhinji od ploča. Površina zgrade iznosila je 1.437,30 m2. U ubožnicu je Gradsko poglavarstvo smještalo iznemogle starice i starce da ne stradaju kao beskućnici. Brigu za ubogare je Grad 7. kolovoza 1890. ponudio Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka de Paulo iz Zagreba s molbom da preuzme uzdržavanje Gradske ubožnice. O tome je postignut sporazum 1. rujna te godine i časne sestre navedene Družbe dolaze iz Zagreba u Osijek i preuzimaju Gradsku ubožnicu.2

Općina slobodnoga i kraljevskoga grada Osijeka imala je obvezu da zgradu i Gradsku ubožnicu uzdržava u pogledu kućanstva, i to tako, da je ista vazda obvezna namirivati troškove čišćenja dimnjaka, troškove za popravak zdenaca, čišćenja zahodskih jama, zatim za uzdržavanje ograde oko vrta i dvorišta i napokon troškove bijeljenja zgrada Gradskog ubožišta. Općina je morala i osigurati potpunu opskrbu i uzdržavanje ubogara i nemoćnika hranom, odijelom, ogrjevom, njegom i podvorbom, i to bili oni zdravi ili bolesni te Družbi č. s. plaćati po danu 80 filira po osobi. Ti su troškovi Družbi uplaćivani mjesečno iz gradske blagajne. Po Ugovoru su ubogari i nemoćnici primani u ovogradski ubožki zavod samo uz dozvolu ovogradskog poglavarstva.3 1 Vidi opširnije Hrvatska opća enciklopedija 11 Tr – Ž, Zagreb 2009., 671.

2 Zlata Živaković-Kerže / Hrvoje Pavić, “OD GRADSKE BOLNICE DO GRADSKOG UBOŽIŠTA (Prilog za proučavanje bolničkih i socijalnih ustanova u Osijeku)“, Scrinia Slavonica, sv. 20, Slavonski Brod 2020., 261-264.

3 HR-Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS)-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6233, prijepis Ugovora, br. 25.783/1904.

78

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

Zgrada Gradske ubožnice

Budući da se iz godine u godinu broj ubogara povećavao izašlo je na lice mjesta 23. svibnja 1894. povjerenstvo Grada Osijeka te utvrdilo da se mora provesti adaptacija postojeće zgrade u Novom gradu u Gornjoj ulici br. 2, i to po predloženom nacrtu i troškovniku od 15. srpnja 1893. godine tako da se po inženjerijskom uredu predloži dogradnja ćelijah za polulude ubogare na temelju predloženih skicah, koje su sastavljene za adaptiranje, po kojem bi se na južno dograditi imalo krilo prema zapadu u dužini vrta, tj.

22,8 m...4 (Doduše, do te dogradnje zgrade za osobe koje boluju na um neizlječivo došlo je tek 1902. godine, i to novcem iz Zaklade Mije Cseha koja je te godine iznosila 92.700 forinti. Budući da je izgradnja posebne zgrade za umobolne do zgrade Gradskog ubožišta iznosila 20.000 kruna, ostala glavnica zaklade imade se upotrijebiti za opskrbu umno bolesnih u novom zavodu.)5

O Zakladi Mije Cseha

Osječanin Mijo Cseh6 je 12. ožujka 1899. ostavio Gradu Osijeku zakladnicu temeljenu na sastavljenoj oporuci, i to za prijeko potrebni Opskrbni zavod. Međutim, iako je sav svoj imetak založio za opskrbninu ubogara i nemoćnih zaklada se nije

4 H R-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Zapisnik sastavljen u Osijeku – Novi grad – ubožište, 23. 5. 1894.

5 HR-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Izvadak iz zapisnika Gradskog zastupstva 27. 11. 1900.; Zapisnik od 16. 3. 1901.

6 Sačuvani arhivski dokumenti spominju Miju Cseha kao Osječanina iako nije zaveden među zavičajnicima grada Osijeka. No, zasigurno će buduća opsežnija istraživanja doći i do podataka o njemu i njegovoj obitelji.

79

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

mogla ostvariti, jer postojeća zgrada Gradske ubožnice za to nije imala dovoljno prostorija. Već u ljeto te godine je utvrđeno vrlo nesnosno i teško stanje budući da su sve prostorije Gradskoga ubožišta dupkom pune i većim dijelom malene sobice, uslijed čega bi radi pomanjkanja prostora bilo upravo nemoguće primanje novih ubožnika. Naime, u jednoj relativno maloj sobici je obitavalo četiri ubogara pa se iz zdravstvenih obzira javila prijeka potreba izgradnje novih prostorija. Kako navodi sačuvani spis u tim tako napučenim, malenim prostorijama ubožnice ne samo da ubogari obitavaju, već im se u iste jelo donaša, te se uslijed toga prostorije tim više pune isparinama i prljaju donošenjem i iznošenjem jela, te se ukazuje potreba, kao što je to u sličnim zavodima drugih gradova učinjeno, da se blagovanje obavi u zajedničkoj blagovaonici. Otežavajuća okolnost bila je i u nedostatku posebnih prostorija za oboljele ubogare gdje bi potrebnoga mira imati mogli. Životne prilike su bile još teže jer za umobolne zgrada ne odgovara svojoj svrsi, jer je odveć blizu ostalih prostorija gdje su zdravi muški smješteni, te se često događa da umobolnici po cijele noći viku prave, da nitko u blizini spavati ne može. Ni pet sestara Družbe milosrdnica sv. Vinka de Paulo nije imalo odgovarajuće uvjete, jer je za njih u zgradi Gradske ubožnice ostala samo jedna prostorija u kojoj su obitavale i spavale. I soba, koja je bila namijenjena za mrtvačnicu je odveć malena i svojoj svrsi ne odgovara. 7

Budući da je imovinsko stanje uboške Zaklade Mije Cseha veoma povoljno s obzirom na ostavinu imenovano je povjerenstvo 22. kolovoza 1899. Gradskom zastupstvu iznijelo sljedeći prijedlog: Ubožišna zgrada ima se proširiti prema sljedećem građevnom programu: Ima se izgraditi još 10 soba sa dva kreveta u svakoj sobi, tj. da se još bar 20 osoba primiti mogu kako bi u svemu 60 osoba u ubožištu moglo smješteno biti. Nadalje tri sobe za bolesnike sa tri kreveta i sobom za inšpekciju. Dvije sobe za kupanje te jedna komora za smještanje odijela ubogih i soba za milosrdne sestre. Jednu zajedničku blagovaonicu za 60 osoba koja ne bi smjela biti predaleko, koja bi u posebnoj odijeljenoj zgradi smještena imala biti sa sobom za čuvara i mrtvačnicom. Povjerenstvo je predložilo da se u tu svrhu upotrijebi gradsko zemljište zapadno od postojeće zgrade Gradske ubožnice, a postojeći zimski vrt, koji se nalazio na tom zemljištu, da se poruši. Predloženo je da se postojeća ćelijica za umobolne imade adaptirati za blagovaonu, jer bi taj prostor, pošto bliže kuhinje leži, za to najpodesniji bio i jer se ćelijice prema prijedlogu i onako u zasebnoj zgradi smjestiti imadu. Prema tomu bi gradski nadinženjer Konstantin Čutuković imao izraditi detaljni operat i proračun troškovnika da se sa gradnjama, po mogućnosti, još ove jeseni otpočne.8 Na temelju predloženoga sastavljen je odbor od predstavnika Gradskoga poglavarstva i Gradskog građevnog odbora, koji su tek 26. srpnja sljedeće godine odlučili da se za navedeno proširenje upotrijebi 20.000 kruna iz Zaklade Mije

7 H R-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Zapisnik Gradskoga poglavarstva br. 20.348 – 1899 . od 22. 8. 1899.; HR-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Spis Gradskog poglavarstva br. 18.307–1900., 10. 8. 1900.

8 HR-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Zapisnik Gradskoga poglavarstva br. 20.348 – 1899 . od 22. 8. 1899.

80

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

Cseha. Pozvan je Čutuković da s Gradskim Uboškim odborom sastavi građevni program za dogradnju i adaptaciju da se poboljšaju uvjeti života u Gradskoj ubožnici nemoćnicima i ubogarima i da se dozidaju potrebne prostorije za još bar 10 mjesta preko sadašnjeg broja ubogara, imajući naravski pred očima da je za gradnju, namještaj itd. raspoloživo samo 20.000 kruna.9 Građevni program za proširenje ubožnice je Gradskom poglavarstvu priložen 7. kolovoza te godine u obliku zapisnika pod br.

20.348. u nadi da će priloženi građevni program biti prihvaćen, a nacrti odobreni.

Prema priloženom trošak za proširenje ubožnice u obliku izgradnje samo ćelija stajalo bi po prilici 10.000 kruna, zatim dogradnja 3 sobe za bolesnike 3.500 kruna i nadalje razne popravne i adaptacionalne radnje 1.500 kruna, tj. sve ukupno 19.000 kruna. Dočim se 1.000 kruna za namještaj rezervirati moraju.10 Nadinženjer Čutuković je sve razmotrio te zatražio 25. kolovoza 1900. ponovnu raspravu glede izgradnje toga krila zgrade umoljavajući da dođu na lice mjesta članovi gradskog i uboškog odbora uz sudjelovanje i gradskog fizika i gospodina gradonačelnika te da se razvije rasprava s naumom da za gradnju ima raspoloživo samo 20.000 kruna.11 Rasprava članova Gradskog povjerenstva održana je 27. studenoga te godine nakon što je stigao otpis Visoke zemaljske vlade, Odjela za unutarnje poslove da se iz sredstava zaklade Mije Cseha sagradi u ovogradskom ubožištu posebna zgrada u kojoj će iz prihoda te zaklade njegovati siromašni pripadnici ovoga grada, koji boluju na um neizlječivo, ali koji su pri tom blage naravi. Nakon što je Čutuković 19. veljače 1901. potvrdio zapremanje nacrta i troškovnika za izgradnju zgrade za umobolne iz Zaklade Mije Cseha, 16. ožujka te godine na licu mjesta u Gornjoj ulici br. 2 u Novom gradu okupili su se ad hoc izabrani članovi odbora na čelu s gradonačelnikom Konstantinom Graffom. Odbor su činili gradski fizik Ferdo Knopp, gradski nadinženjer Čutukuvić, gradski zastupnici Žiga Vokaun, Oskar Weiszmayer, Adam pl. Reisner, Josip Firinger i članovi uprave Gradskoga ubožišta, i to u svrhu ispitanja programa za proširenje ubožnice u Novom gradu, odnosno izgradnje Zavoda za umobolne iz Csehove zaklade. Pri tome su utvrdila da se od novca Zaklade Mije Cseha, koja je tada iznosila 92.800 kruna, može izdvojiti planirani iznos od 20.000 kruna, a ostala glavnica može se upotrijebiti za opskrbu umobolnih u novom zavodu. Utvrđeno je da se zgrada toga zavoda može izgraditi pored postojeće zgrade Gradske ubožnice te se u tu zgradu za umobolne imade smjestiti 10 ćelijica s posebnim hodnikom za lakši nadzor i šetnju i zadržavanje umobolnih preko dana i dvije sobe za bolesnike i jedna kupaonica i jedan zahod.12 9 H R-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Spis upućen gradskom nadinženjeru Konstantinu Čutukoviću br. 14.508 od 26. 7. 1900.

10 HR-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Dopis Gradskom poglavarstvu od 7. 8. 1900.

11 HR-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Dopis Gradskom poglavarstvu od 27. 8. 1900.

12 HR-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Izvadak iz sjednice Gradskog zastupstva od 27. 11. 1900.; Dopis br. 3.796 od 8. 3. 1901.; Poziv, spis br. 5.626 - 1901 od 12. 3.

1901.; Zapisnik od 16. 3. 1901.

81

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

Međutim, do toga ostvarenja dolazi tek 25. lipnja 1901. kada je na sjednici Gradskoga zastupstva odobrena gradnja zgrade za mirne umobolne kod Gradskog ubožišta u Novom gradu. Usvojeni su nacrti i proračun troškova u visini od 20.200 kruna, koje je sastavio Čutuković te je gradski odbor predložio da se sve prihvati i odobri te potom uputi u Zagreb Visokoj zemaljskoj vladi na odobrenje, kako bi zgrada još ove jeseni pod krov mogla doći.13

Izgradnja je dodijeljena graditelju Franji Žaveru Tesaru, koji je 22. studenoga 1901. preminuo, a izgradnja nije završena. Budući da njegova nasljednica Matilda Gaus ne može gradnju nastaviti te pošto je gradski inžinjerijski odsjek podnio obračunski operat određeno je ročište kod Gradskog poglavarstva 3. ožujka 1902. godine. Nakon ročišta Matilda Gaus je vratila 4.208 kruna koji su se odnosili na ostatak izgradnje.

Na sljedećoj sjednici Gradskoga poglavarstva 22. travnja te godine nastavak izgradnje je povjeren Antunu Schrammu. Do 20. lipnja je izgradnja završena te je ostatak iz Zaklade Mije Cseha isplatila Schrammu Gradska blagajna.14

13 H R-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Izvadak iz zapisnika sjednice Gradskoga poglavarstva br. 20.456 od 5. 9. 1901.

14 HR-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Odluka Gradskoga poglavarstva od 24. 2. 1902.; Zapisnik Gradskoga poglavarstva od 3. 3. 1902.; Izvadak iz zapisnik Gradskoga poglavarstva od 22. 4. 1902.; Prijedlog, 28. 6. 1902.

82

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

Položajni nacrt

83

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

O Franji Gottschalku

U Osijeku je 9. ožujka 1929. u svojoj kući u Ulici Stjepana Radića 18 (bivša Kolodvorska ulica) u 82. godini nakon kratke bolesti preminuo liječnik Franjo Gottschalk, umirovljeni gradski fizik i stožerni liječnik ratne mornarice. On je oporukom od 13. rujna 1928. Općini grada Osijeka ostavio u Zakladu svoju kuću u Osijeku, i to na vječna vremena s nalogom da se prihodi te kuće imadu upotrebljavati isključivo za potrebe osječke gradske sirotinje, koja je smještena u Gradskoj ubožnici u Novom gradu. Istodobno je i Hrvatskom sokolu u Gornjem gradu ostavio 30.000 dinara za gradnju Hrvatskoga doma u Osijeku. Pokopan u nedjelju 10. ožujka u obiteljskoj grobnici na Novogradskom groblju. Toga su dana izvješene crne zastave na Gradskoj vijećnici u Tvrđi i na zgradi kazališta, jer je Gottschalk jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskog kazališnog društva u Osijeku.15

O njegovu liku i djelu Hrvatski list, osječke dnevne novine, su između ostaloga zapisale sljedeće: Osječki Hrvati gube u dru Franji Gottschalku vrlo uglednog i zaslužnog rodoljuba. On je u svim borbama i pokretima hrvatske opozicije u kolu pok. dra Neumanna i drugova u Osijeku protiv mađaronstva, vrlo živo i aktivno sudjelovao. Kad su osječki Hrvati osnovali list ‚Narodnu obranu‘ i tiskaru, bio je dr. Gottschalk među osnivačima, a kod lista je mnogo sudjelovao kao uvaženi suradnik... Radi starosti i bolešljivosti se u zadnjim godinama povukao iz političkog rada, ali je ostao vjernim pobornikom Hrvatstva i iskrenim prijateljem svojega rodnoga grada Osijeka, kojemu je, kao gradski fizik u zdravstvenom obziru bio najodličniji vođa i javni radnik.16

Gottschalk je pripadao drugoj generaciji Nijemaca pridošlih u Osijek. Naime, njegov otac Tadeus / Tadija Gottschalk, rukavičarski obrtnik, doselio je u Osijek u prvoj polovici 19. stoljeća iz Češke, tj. grada Lonyja. U gradu na Dravi, tj. u Tvrđi, je otvorio rukavičarsku radnju. Godine 1846. se oženio Anom Hofksandt, rodom iz obližnjega sela Derfla (današnje Podravlje, prigradsko naselje Osijeka), smješteno na lijevoj obali Drave u Baranji (tadašnjoj Južnoj Mađarskoj). Sljedeće im se godine rodio sin Franjo, koji je pučku školu i gimnaziju završio u Osijeku. Godine 1866. imenovan je namjesnim učiteljem u gimnaziji u Zagrebu, ali je već sljedeće godine napustio to radno mjesto i u Beču upisao medicinske nauke, poslije kojih je kao doktor medicine stupio u službu ratne mornarice. Umirovljen je 1883. i odmah se vratio u Osijek i tu otvorio privatnu liječničku praksu. Te se godine u Osijeku oženio s Karolinom Gottschalk rođenom 1852. u češkom mjestu Lonyju. U braku nisu imali djece. Nakon njene smrti oženio se s Marijom rođ. Mošinski17, udovicom pokojnoga

15 H R-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6233, Iz Kronike (rukopis); „Dr. Franjo Gottschalk u Osijeku“, Hrvatski list, Osijek, 10. 3. 1929., 6.

16 „Dr. Franjo Gottschalk u Osijeku“, Hrvatski list, Osijek, 10. 3. 1929., 6.

17 Preminula je 1928. godine.

84

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

gradskog kapetana Modestija. Izabran je 1913. za gradskog liječnika (fizika) i tu je dužnost obavljao do 1918. godine.18

Nadogradnja ubožnice iz zaklada Cseh i Gottschalk

Budući da je zavod lijepo napredovao, broj se ubogara povećavao pa je trebalo i više sestara za rad, zato je Grad nastojao nadograditi postojeću zgradu na kat dijelom iz zaklade Mije Cseha. Istodobno se uočilo da je postojeća zgrada nedostatna za sve veći broj ubogara te je glede toga obavljen 24. listopada 1930. povjerenstveni građevinski očevid. Na licu mjesta su se okupili gradski zastupnici Jakob Rennich i inženjer Ljudevit Freundlich, gradski tajnik Matija dr. Bešlić, te u ime Gradskog građevnog ureda tehnički nadzornik Dragoljub dr. Mudrovčić i građevni pristav Antun Vuksan.

Nazočnima je Bešlić obrazložio svrhu očevida nakon kojega su svi obišli zgrade Gradske ubožnice i Opskrbnog zavoda M. Cseha te pripadajući vrt. Potom su uzeli u obzir sve mogućnosti i ustanovili sljedeće: 1. kada bi se zgrada Gradske ubožnice proširila izgradnjom krila na istočnoj strani išlo bi to na štetu dvorišta, koje ni sada nije veliko, što bi opet imalo za posljedicu pomanjkanje dovoljne količine zraka i svijetla za dvorišnu zgradu. Prema tome se ovakova izgradnja ne preporuča; 2. Produženje ulične fronte prema zapadu nije odgovarajuća, jer ta fronta nije dosta dugačka, pa stoga nije ni ovo za preporuku; 3) Izgradnja krila na zapadnoj strani također se ne preporuča, jer bi se morali ukloniti svinjci, koji su nedavno izgrađeni sa troškom preko 20.000 dinara te premjestiti ih na drugo mjesto opet bi iziskivalo nov trošak, a obje bi imalo za posljedicu umanjenje sadašnjeg vrta Gradske ubožnice; 5. Najpovoljniji je izbor nadogradnja jednoga kata na zgradi Gradske ubožnice. Na taj način dobivene prostorije udovoljile bi sadašnjim potrebama, a ovo rješenje preporuča povjerenstvo iz čisto ekonomskih razloga, jer bi prostorije bile što više koncentrirane. Stoga je Gradski građevni ured prihvatio prijedlog za dogradnju i predložio aproksimativni troškovnik za izgradnju, koji bi se namiro dijelom iz Zaklade Franje Gottschalka, odnosno pošto ta Zaklada raspolaže sada samo s gotovinom od 50.000 dinara razlika se morala uvrstiti u gradski proračun.

Gotovo istodobno je predloženo da bi bilo vrlo dobro i korisno da se u prostorije Gradske ubožnice uvede centralno grijanje, a potrebna svota novca, koja bi se kroz nekoliko godina uštedom na ogrjevnim drvima amortizirala, da se uvrsti ili u gradski proračun ili osigura zajmom kod Gradske štedionice. Objašnjenje zašto su troškovi izgradnje centralnoga grijanja u tom iznosu temeljeni su na tome jer je predloženo loženje pomoću tople vode, koja je istina – malo skuplja radi većih promjera cijevi i nešto većih radijatora, ali imade pred parnim loženjem svakako prednosti, a one su sljedeće: 1. jer cijevni vodovodi i radijatori dugo drže toplinu i nakon prestanka loženjem kotlova; 2. jer je cijelo postrojenje stalno napunjeno vodom tako da nema nikakvih popravaka, kako je to slučaj kod parnog 18 H R-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6233, Iz Kronike (rukopis); „Dr. Franjo Gottschalk u Osijeku“, Hrvatski list, Osijek, 10. 3. 1929., 6; Zavičajnici grada Osijeka 1901. – 1946. (priredili Stjepan Sršan / Vilim Matić), Osijek 2003., 261.

85

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

loženja... 3. jer je loženje pomoću tople vode ugodno i zdravo, dok je parno loženje vrlo suho i za pluća nezdravo, naročito za stare ljude, te se ovakvo loženje provađa samo još ondje gdje se velike prostorije moraju na kratko vrijeme i brzo ugrijati npr. crkve, kazališta, velike dvorane i dr... Kotlovnica bi se sa dimnjakom imala sagraditi u dvorištu, kako je to u nacrtu skicirano i točnije označeno. U njoj su smješteni kotlovi jednake veličine tako da se u prijelazno vrijeme – kada nije osobiti hladno – loži i grije samo s jednim kotlom, a kasnije – prema potrebi – s oba kotla. Zato su kotlovi paralelno montirani da se može raditi s jednim ili drugim, odnosno s oba kotla. Radijatori bi se postavljali u uglove pojedinih prostorija, jer je to jeftiniji način izvedbe i s razloga što se prilikom montaže ne bi mnogo uznemirivali stanari. Prednost je montaže radijatora pod prozorima jedino ta što se zrak na podu brže ugrije, ili kako Nijemac veli ‚es wird schneller fusswarm‘. Svi radijatori proviđeni su slavinama za reguliranje topline. Dovodne cijevi od kotlovnice do pojedinih radijatora projektirane su izvan zida, tj. vidljivo, sa slabim izolacijama, dok se odvodne cijevi od radijatora do kotlova imadu dobro izolirati i položiti u kanalima kroz hodnik. Ovi su kanali 20 do 50 cm široki, a 10 do 70 cm duboki, već prema promjerima cijevi i pokriveni sa 25 mm jakim daskama, položene popreko u utorima, kako to skica pokazuje.19

Zapisnik s toga očevida s navedenim prijedlozima sastavljen je 31. listopada te 1930. godine te poslan Gradskom građevnom uredu za izradu nacrta i troškovnika za dogradnju postojeće zgrade. Predloženo je istodobno da se sadašnja kapelica pretvori u stambene prostorije, a tri sobe koje služe u svrhu č. s. Milosrdnicama, a nalaze se do ulice, da se preurede u kapelicu sa ulazom i od ulice za stanovnike Novoga grada. Projektirane sobe u dogradnji bile bi velike 5 x 4 m.20 O nadogradnji zgrade Gradsko zastupstvo je raspravljalo u studenome 1930. te je 17. studenoga na raspravu odobrilo izvedbu nacrta i predloženi troškovnik za nadogradnju prvoga kata Gradske ubožnice. No, prije izvedbe projekta utvrđeno je da su temelji i ziđe sposobni za nadogradnju I. kata.

Skupna konstrukcija sa gredama 18/21 cm bila bi preslaba za I. kat – čega radi je potrebno umetanje novih tavanica od barem 21/24 cm jakih – dok se u donju oplatu sa štukaturnom žbukom u prizemlju ne bi diralo, što znatno pojeftinjuje stvar. Krovna konstrukcija bi bila sva upotrebljena... Izvedba je planirana u dvije alternative, i to: 1. alternativa ako se nadogradi I. kat i uradi kapelica do ulice u prizemlju... trošak bi iznosio 342.000 dinara – izgrađena površina kata 352 m2; 2. alternativa – ako se ne dira u postojeću kapelu – u tom slučaju bi trošak iznosio 318.000 dinara. Posebnim aproksimativnim troškovnikom predložen je iznos od 197.255 dinara za centralno grijanje sa toplom vodom za koje bi se moralo posebno izvesti još kotlovnica u dogradnji jednoga podruma od bar 20 m2. Na sjednici Gradskog zastupstva od 8. prosinca uvršteno je u osnovu gradskog proračuna 19 H R-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6233, Iz Kronike (rukopis); Predmetni spisi, kutija 6235, Izvadak iz Zapisnika Gradskog zastupstva od 31. 10. 1929.; Odluka Gradskog poglavarstva od 14. 11. 1929.; Građevinski ured, fascikl 16.2.1. - 16. 2. 8, Primjedbe osnovi i troškovniku.

20 HR-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Fascikl Gradska ubožnica, Zapisnik, 31. 10. 1930.

86

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

za sljedeću 1931. godinu 342.000 dinara za nadogradnju I. kata Gradske ubožnice i 197.255 dinara za provedbu instalacija za centralno grijanje.21

O dogradnji prvoga kata raspravljalo se i na sjednici Gradskoga zastupstva 16. prosinca 1930. i tada je utvrđeno da bi se tom izgradnjom na I. katu dobilo 5 velikih soba i 4 male sobe te hodnik i zaseban ulaz na tavan. Od toga broja soba tri velike i jedna mala soba bile bi za č. sestre, a ostale za ubogare.22

Nacrt dogradnje

Zaključak

Iako su iz gradskog proračuna za 1931. godinu novci za navedene radove dogradnje odobreni zgrada Gradske ubožnice nadograđena je tek 1936. godine. (Osobno pretpostavljamo da je velika gospodarska kriza koja je obilježila početke tih 30. godina 20. stoljeća utjecala na to da je tek 5 godina nakon usvojenja nacrta i troškovnika za dogradnju to i ostvareno.)

21 HR-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Fascikl Gradska ubožnica, Uredovno izvješće Građevnoga ureda gradskog načelštva, 16. 12. 1930..

22 HR-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6235, Troškovnik izgradnje, Građevni ured gradskog načelništva, 16. 12. 1930.

87

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

Provedenom nadogradnjom prvoga kata tijekom 1936. primljeno je na njegu i skrb 13 novih ubogara. Preminulo ih je te godine 12 pa ih je ukupno u zgradi obitavalo 85 štićenika, što je i bio maksimalni kapacitet Gradske ubožnice koja je uspješno djelovala zahvaljujući zakladnom novcu. To je ujedno, u odnosu na prijašnje godine prije nadogradnje, bio znatno veći broj ubogara koji su zbrinuti u Gradskoj ubožnici.23

O značenju zakladnoga novca za osječke ubogare, tj. osobe socijalno ugrožene bez bližih srodnika, ukazuju podaci koji ukazuju na poboljšanje brige i uvjeta življenja u nadograđenoj zgradi Gradske ubožnice.24 Dobrotvori Mijo Cseh i Franjo Gottschalk posthumno su doprinijeli razvoju socijalnih ustanova u Osijeku, i to kroz djelovanje zaklada koje su nosile njihovo ime. Upravo su zaklade Mije Cseha i Franje Gottschalka omogućile znatno većem broju ubogara smještaj i skrb u Gradskoj ubožnici i pomogle gradsku sirotinju Osijeka.

23 HR-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6233, Iz Kronike (rukopis).

24 HR-DAOS-10, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, Predmetni spisi, kutija 6233, Iz Kronike (rukopis).

88

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 77-89 Zlata Živaković-Kerže, Zvjezdana Penava Brekalo: Značenje zaklade Mije Cseha...

Značenje zaklade Mije Cseha i Franje Gottschalka za ubogare Osijeka Sažetak

Izgradnjom nove bolničke zgrade u Donjem gradu i otvaranjem Sveopće i javne Huttler– Kohlhofer–Monspergerove zakladne bolnice 1874. godine Grad Osijek je zgradu Građanske bolnice u Novom gradu prenamijenio za Gradsku ubožnicu u koju su smještani starice i starci da ne stradaju kao beskućnici. Budući da se iz godine u godinu broj ubogara povećavao izgrađena je 1902. iz zaklade Osječanina Mije Cseha sa zapadne dvorišne strane zgrada u kojoj je smješten Opskrbni zavod Mije Cseha za umobolne osobe smještene u Gradskoj ubožnici.

Zgrada Gradske ubožnice bila je niskog prizemlja i u desetljećima 20. stoljeća prostorno neodgovarajuća te je 1936. iz Zaklade Franje Gottschalka nadograđen prvi kat te je tako omogućeno znatno većem broju ubogara smještaj i skrb u Gradskoj ubožnici.

Die Bedeutung der Stiftung von Mijo Cseh und Franjo Gottschalk für die Armen von Osijek Zusammenfassung

Durch den Bau des neuen Krankenhausgebäudes in der Unterstadt und die Eröffnung des Allgemeinen und öffentlichen Huttler–Kohlhofer–Monsperger Stiftungskrankenhauses 1874, gestaltete die Stadt Osijek das Gebäude des Stadtkrankenhauses in der Neustadt in das Stadtarmenhaus um, in welches greise Frauen und Männer untergebracht werden, damit sie nicht als Obdachlose sterben. Da von Jahr zu Jahr die Zahl der Armen stieg, wurde 1902 aus der Stiftung des Osijeker Mijo Cseh an der westlichen Hofseite ein Gebäude gebaut, in welchem die Versorgungsanstalt von Mijo Cheh für geisteskranke Personen, untergebracht im Stadtarmenhaus, ihren Platz fand. Das Gebäude des Stadtarmenhauses war ein niedriges Erdgeschossgebäude und wurde in den Jahrzehnten des 20. Jahrhunderts räumlich ungenügend, daher wurde 1936 aus der Stiftung von Franjo Gottschalk der erste Stock angebaut und damit wurde einer bedeutend größeren Anzahl der Armen Unterkunft und Verpflegung im Stadtarmenhaus ermöglicht.

89

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

Nikša Nezirović dipl.ecc. niksa.nezirovic@gmail.com Šamac Bosna i Hercegovina

UDK: 94(497.6-3Posavina)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 25.5.2021

Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine Autor je na osnovu novinskih članaka, rijetke literature, sjećanja suvremenika rekonstruirao doseljavanje, život, rad i tragičnu sudbu jedne od najkrupnijih veleposjedničkih obitelji, pripadnika njemačke narodne skupine koji su živjeli na potezu Bosanski Šamac - Novi Grad (općina Odžak). Bili su nositelji novih agrotehničkih mjera u poljoprivredi ali su utjecali i na kulturni djelokrug naših krajeva. Ove krajeve nosili su svom srcu do kraja njihovih života o čemu su govorili preživjeli pripadnici ove obitelji danas nastanjeni u Njemačkoj.

Ključne riječi: Russ Karlo, Karola, Antun, Adam, Džoić, Tiljak, Marija, Rusova - „Rusove bliznice“ - pustara, Pančevo, Lodzh - Poljska, Bosanski Šamac, Novi Grad.

91

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

Uvod

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine na prostoru Bosanske Posavine formiraju se erarne kolonije pripadnika njemačke skupine uz rijeke Savu i Bosnu. Osnovna djelatnost ovih ljudi je poljoprivreda, dok u posavske gradiće pristižu: zanatlije, trgovci, razni činovnici i stručni ljudi. Iz ovih kolonija vremenom određene obitelji kupovinom od bosanskih begova i aga formiraju prostrane zemljišne površine nalik na mađarske pustare1 (Puszte). Tako su postojale pustare tada znamenitih obitelji: Gerlich u Johovoj bari – selo D. Skugrić bei Gradačac, Wagner – Bosna, Šamac, tj. selo Skugrić bei Gradačac, Dungyerszky/Dunđerski – Garevac bei Modrič und Bos. Šamac, Varga – Garevac bei Modrič, Sv. Philomena (Nadbiskupsko dobro – Domena Erzbistuma Vrhbosna) – Modriča, Državno poljoprivredno dobro – Modriča, Rittermann – Bos. Šamac, Duić – Bos. Šamac, Benić – Svilaj i Novi Grad (Odžak), Odić – u Odžaku, Karamata – selo Jakeš bei Modrič, Vujanić – selo Jakeš bei Modrič, Baun – Balegovac (sadašnje Novo Selo – Odžak), te kao najveći zemljišni kompleks Russova pustara u ataru sela Novi Grad (Odžak).

O obitelji

Budući da su na području tih kolonija naseljenici bili pripadnici njemačke skupine iz raznih krajeva Europe, a ponajviše iz Poljske, Galicije2, Bukovine, koje se nalaze na obodu Ruskog Carstva, a i same Rusije može se reći da i obitelj Russ potječe iz tih krajeva, a i samo prezime ove obitelji je na tom tragu. Russovi se pominju u gradu Buczacz/Buchach u današnjoj Zapadnoj Ukrajini.3 Pa ipak Russovi pristižu u selo Novi Grad i grad Bosanski Šamac točnije iz grada Pančeva u Banatu, Ugarska.

Karl Russ, sin pok. Karla Nijemac iz Pančeva/Pantschowa oko 1910. godine dolazi u Novi Grad4, međutim neki podaci ukazuju da je on bio prisutan na prostoru Bosne i ranije čak 1907. godine.5

Karl Russ se prvo doselio u Posavinu u srpsko selo Obudovac koje pripada općini Šamac. Tamo je se bavio poljoprivredom i imao ogroman zemljišni posjed. U izvorima sela Obudovac navode se podaci da je 10. listopada 1910. tamo živjelo pored

1 P oljoprivredna gospodarska dobra na kojima su radili unajmljeni radnici bezemljaši, a na njima su obično i stanovali. Nastale su polovinom 19. st., a najčešće se nalaze u Slavoniji, Baranji i Vojvodini. (op. aut.).

2 M ihajlo Pantić, Brusnica na Savi – Monografija, Novi Sad, 1998. str. 90-99.

3 Tamo se pominje 1. November 1880. Carl Russ kao Oberlieutenants (nicht activer stand) Galizisches Landwehr-Infanterie Nr.70. Izvor: Schematismus der K.K. Landwehr und der K.K. Gendarmerie aus der K.K. Hof – und Staatsdruckerei, Wien, 1882. str. 168.

4 D uško Matić, Živko Tadić, Monografija Novog Grada, MZ Novi Grad, NIGRO „Glas“ Banja Luka, 1983. str. 24.

5 Okružni sud u Banja Luci je vodio parnicu Kadribega Čorbegovića iz Dubice protiv Karla Russa iz Pančeva radi 2.800 Kruna pri čemu je Karlu Russu imenovan odvjetnik Josip Bajor iz Banja Luke kao punomoćnikom za primanje dostava. Okr.sud u B.Luci 19. travnja 1907. godine. Izvor: Sarajevski list, Sarajevo, br. 51, god.

XXX, od 1. svibnja 1907. godine, str. 5.

92

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

srpskih seljaka kmetova i 40 katolika te 3 pripadnika evangelističke crkve. U selu su živjele tri obitelji zemljoposjednika s kmetovima, jedan zemljoposjednik bez kmetova (Karl Russ, op. aut.), 87 slobodnih seljaka i 146 kmetova.6 Već 1912. godine pa sve do 1. rujna 1915. godine Karl obitava istovremeno u Bosanskom Šamcu kao i u Novom Gradu. Početkom Prvoga svjetskoga rata seli se na svoju pustaru u Novi Grad.

Karlo Russ je bio oženjen s Emilijom rođ. Isel. U ove krajeve je obitelj došla sa sinom Antonom, kćerkom Marijom (rođenu u Pančevu 19. studenog 1905.) i Adamom (rođen u Pančevu 17. lipnja.

1909.). Marija je pohađala pučku školu u Šamcu7 i Novom Gradu. Pored njih Djeca Antona Russa – Viktorija, Milada i spominje se u izvorima i Karola Russ koja Drago je moguće bila Karlova sestra udana za špeditera Ivana Banića8, i živjeli su u Brodu na Savi u Mesićevoj 8.9 Anton se oženio s učiteljicom Marijom Džoić, Hrvaticom iz sela Donja Mahala, općina Orašje. Živjeli su jedno vrijeme u Donjoj Dubici, općina Odžak, a od sredine 1938. u svojoj kući u Bos. Šamcu. U tom braku su rođeni sin Drago i kćerke Viktorija (zvana „Violka“) i Milada. Adam je imao prebivalište u općini Odžak, tj. u selu Novi Grad. U Odžaku se 30. lipnja 1929. i on oženio učiteljicom Marijom Stefanijom Tiljak, kćeri Marka i Marije rođ. Holjevac, koja je rođena 12. prosinca 1906. u Nevesinju; imala je prebivalište u Bos. Šamcu gdje je bila učiteljica.10 U braku nisu imali djece.

Marija Džoić/Džojić-Russ11 rođena 1900. godine u selu Matići, općina Orašje.

Prva Hrvatica sa svršenom učiteljskom školom s prostora općine Orašje. Najvjerojatnije ju je na više škole odveo jedan od prvih civilnih učitelja s općine Orašje i predavač

6 O budovac kroz bune i ratove, Redakcioni odbor. Izdavač: SPKD „Prosvjeta“ Obudovac, Tisak: „Grafo-S“ Šamac. Obudovac, 2001. str. 14.

7 Arhiva Osnovne škole Šamac, Glavna knjiga 1888.-1914. Škol. godina 1912./13. rbr. 320. Upisana 1. rujna 1912. godine. Odselila u Novi Grad 1. rujna 1915. godine. Okončala IV godište škol.god. 1916./17.

8 Banić se bavio otkupom šljivom i pečenjem rakije na veliko na prostorima šamačke općine. (op.aut.).

9 Adresar Kraljevine SHS, Beograd 1927., Naklada Jugoslovensko Rudolf Mosse a.d., Beograd, str. 506. Banić je bio jedan od rijetkih koji je u Brodu imao telefon sa brojem 112.

10 Matični ured općine Odžak, Izvod iz matične knjige vjenčanih, rbr. 32 iz 1929. godine.

11 Matice rođenih sela Matića kod Orašja 1894.-1914. Dom 316.) 27.11.1900. Mara, kći Ive (1873.-1937.) i Mare rođ. Mijatović, seljaci, D. Mahala kbr. 45.

93

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

na učiteljskoj školi u Sarajevu (Preparandija), Matičanin Petar Draganović. Ona je svoju naobrazbu stjecala u vrijeme Prvog svjetskog rata i zvanje je stekla 1918. godine.

Sljedeći poznati podatak o ovoj ženi jeste godina njezine udaje (1925.) za Antuna Russa iz Novog Grada kod Odžaka. Tamo joj je umro i otac Ivo koji je sahranjen u G. Dubici 1937. godine.12 Ona je dugo vremena bila učiteljica i mijenjala je mjesta službovanja. Bila je učiteljica i u Bos. Brodu kao činovnik 1 grupe, II kategorije.13 Radila je u pučkoj školi u Donoj Dubici sve do kraja školske 1939./40. godine kada je otišla u Bosanski Šamac.14 Dok je bila u Dubici bila je veoma angažirana na kulturnom polju. Bila je povjerenik društva „Privrednik“15 te je 1935. godine trojicu svojih učenika iz Donje Dubice upućivala na razne zanate.16 Kada je u Donjoj Dubici na osnivačkoj skupštini 20. II. 1938. godine osnovana Narodna knjižnica i čitaonica Marija je postala knjižničar-blagajnik.17 Marija Tiljak-Russ je za učiteljicu u Bos. Šamac došla školske 1926./27. gdje je ostala do 1929./30.18 Postavljena je u 5 grupu II kategorije Odlukom br. 24.132 od 13.-X.1926. godine.19 Ovdje je prevedena iz privremene u stalnu službu Odlukom br. 38.331 od 20.-V.1929. godine.20 Također je bila angažirana na kulturnom polju, te je bila odbornik Sokolskog društva od 29. siječnja 1928. godine21, pa je Sokolsko društvo u Bos. Šamcu na skupštini održanoj 13. siječnja 1929. godine izabralo „sestru Maru Tiljak za matičara i knjižničara.“22 Da bi se potom udala za Rusa Adama veleposjednika u Novom Gradu to je morao odobriti osobno Ministar prosvjete Odlukom br. 38.411 od 14.-V.1929. godine.23 Premještena je 1930. godine iz Bos. Šamca u Novi Grad.24 Unaprijeđena je u IX položajnu grupu Odlukom br. 70241 od 12 13 14 15 16

17 18 19 20 21 22 23 24

94

rhiv franjevačkog samostana u Tolisi. Selo Matići, strana 2, broj kuće 3.

A Prosvetni glasnik, Beograd, br.12, god. XLVI, od 1. prosinca 1930. str. 1426.

Milan Lj. Borojević, Hronika sela Donja Dubica, Beograd-Šamac, 2005. str. 68.

Srpsko privredno društvo „Privrednik“ 1897.-1946. Privredno prosvjetna institucija koja je slala na školovanje djecu i omladinu za razne zanate i trgovinu. (op.a.)

Goranović Bogoljuba ka Vestermanu Mihailu, kovaču u Zemun na izučavanje kovačkog zanata, Goranović Vladimira Banji Jovanu, pekaru u Bački Petrovac na izučavanje pekarskog i Goranović Mihaila Erkić Ljubinki, trg. kol.bak. u Trstenik na izučavanje trgovačkog zanata. Izvor:http://baza.privrednik.net/ privrednik.php?startrow=80&t=&field=povjerenik&find=Rus%20Marija&searching=yes (pristupljeno 25. studenog 2019.)

Arhiv Jugoslavije, Ministarstvo Prosvete, Odjeljenje za Narodno prosvjećivanje, br. 2780, f. 11 (1938) – nesređena građa. Izvor: Ljubinka Bašović, Biblioteke i bibliotekarstvo u Bosni i Hercegovini 1918-1945, Veselin Masleša, 1986. str. 110.

Ilija Stanić, 100 godina osnovne škole u Bosanskom Šamcu 1885.-1985., GRO „Grafosrem“, Šid, Bos. Šamac, 1985. str. 48-59.

Prosvetni glasnik, Beograd, br.11, god. XLII, od 1. studenog 1926. str. 600.

Prosvetni glasnik, Beograd, br.6, god. XLV, od 1. lipnja 1929. str. 518.

Sokolski glasnik, Ljubljana, br. 5, god. X, od 1. ožujka 1928., str. 31.

Sokolski glasnik, Ljubljana, br. 5, god. XI, od 1. ožujka 1929., str. 6.

Prosvetni glasnik, Beograd, br.6, god. XLV, od 1. lipnja 1929. str. 528.

Prosvetni glasnik, Beograd, br.3, god. XLVI, od 1. ožujka 1930. str. 474.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

12.-XI.1931. godine.25 Rus A. Marija iz Novog Grada 1937. godine unaprijeđena je u VIII položajnu grupu.26 Ona je u toj školi najduže radila kao učiteljica negdje od 1930. do 1943. godine kada je škola prestala raditi zbog zaposjedanja zgrade od strane četnika i kasnije ustaša koji su u zgradi uništili sav namještaj, arhivu i učila.27

O obitelji Russ prisjeća se Dušanka Ristić-Nezirović iz Šamca: Oni su živjeli u Šamcu, a imali su tu pustaru u selu Novi Grad. Kuća u Šamcu im se nalazila prekoputa stare opštine, tamo je sada stambena zgrada bijele boje u kojoj stanove imaju uposlenici Veterinarske stanice. Bila je to kuća na sprat. Antun Russ se bavio otkupom soje zajedno sa mojim tečom Ljubomirom Brkićem. Ja sam se igrala sa Miladom Russ jer je bila otprilike moja generacija, Viktorija je bila nešto starija, a brata im se ne sjećam. Milada, Mira Brkić i ja bismo išle u magacin soje čak kod danjašnjeg MUP-a i tamo se igrale u soji. Bože, kad pomislim niko nas nije kontrolisao i pazio. Kod Milade sam u kući vidjela da se kiti drvo za Božić. Oni su to zvali „Krisbaum“ čak mi je i poklonila neke figurice. Radilo se o velikim orasima koji su zamotani u ukrasni papir i koji su se kačili za konac na drvce. I moji su počeli da prave figurice i kite drvce. Sjećam se da je njena mama pravila medenjake sa lješnikom. Ostavljala ih je u špajz u veliku papirnu vreću od 25 kg. Ti medenjaci što duže stoje oni su ukusniji. Nas dvije se igramo pa otrčimo u špajz i jedemo ih. Čak je gospođa Russ dala recept mojoj mami. I ja sam ih kasnije pravila. Kad je počeo rat, travnja 1941. godine pobjegli smo: moja mama Natalija, brat Dragoslav, ja i moja tetka Milica Brkić te njene kćerke: Desanka, Nada, Vera i Mirjana u selo Donja Dubica blizu sela Novi Grad. Smješteni smo bili u kuću popa Ristića, ali je bilo puno prognanika i velika gužva.

Tada je došao Anton Russ i odveo nas kod njega na tu pustaru. Na pustari su imali manju kuću od 2-3 prostorije. Sjećam se da smo pili puno mlijeka. Moja mama je kuhala za sve nas. Milada, Mira Brkić i ja smo se igrale i tamo. Sjećam se da smo se spuštale sa velikih plastova slame. Russovi su otišli 1942. godine iz Šamca i nikada ih više nisam vidjela.

Dugo godina poslije na Ekonomskom fakuletu u Beogradu družila sam se sa mr. sc. Vjerom Sjerikov udanom Vujović, čiji je otac Stjepan bio učitelj u Novom Gradu i mijenjao zemlju sa Adamom Russom. Vjera je radila u Saveznoj Privrednoj komori.28 Dok se pak Nada Brkić-Ivanović iz Zrenjanina sjeća: Anton Russ je se interesovao i tragao za našom obitelji koju su Mađari u Bačkoj stavili u logor i kasnije protjerali kod nas u Šamac. Anton nije bio loš čovjek. Sjećam se da smo početkom rata bili na toj pustari i da sam tamo među kukuruzima pokušala da učim voziti bicikl. Sigurno je da su početkom rata otišli za Poljsku. Došao je specijalni vlak u Slavonski Šamac. Mi smo ih pratili. Uglavnom su išli mladi. Mi mladi družili smo se sa tom njemačkom omladinom.29

25 Prosvetni glasnik, Beograd, br.12, god. XLVII, od 1. prosinca 1931. str. 1140.

26 Prosvetni glasnik, Beograd, br.2, god. LIII, od 1. veljače 1937. str. 200.

27 D uško Matić, Živko Tadić, Monografija Novog Grada, MZ Novi Grad, NIGRO „Glas“ Banja Luka, 1983. str. 80.

28 D ušanka Ristić-Nezirović, Šamac, u razgovoru sa autorom 16. listopada 2019.

29 Nada Brkić-Ivanović, Zrenjanin, u razgovoru sa autorom 12. prosinca 2019.

95

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

O Mariji Tiljak-Russ prisjeća se Mato Vranjić iz Novog Grada: Moj pokojni otac (1932. godište) je išao u školu u Novom Gradu gdje ga je učila supruga od Adama Russa.

Društvo kojem je i on pripadao su išli popodne i uvijek su nosili ručak za učiteljicu jer su prolazili pored kuće od Adama Russa. Društvo: Anto Jurišić, Mato Jurišić, Pero Vranjić, Pavo Jurišić, Mato Miličević i Sreto Mršić su uvijek zavirivali šta je za ručak i dio bi uvijek pojeli dok jednom Sreto Mršić-Suljo nije pretjerao i previše pojeo pa je učiteljica primjetila.30

Dubok trag u kulturnom i sportskom životu

Kao ugledne ličnosti ovih krajeva sa svojom naobrazbom, ekonomskom moći, rimokatoličkom vjerom, poznavanjem njemačkog i mađarskog jezika te s dvije snahe koje su obje tada bile učiteljice u Novom Gradu, Donjoj Dubici, Bos. Šamcu svakako da su imali veliki utjecaj na kulturni djelokrug. Odmah su sudjelovali u humanitarnom radu. Imali su širok krug poznanika pa se tako Karola družila s Herminom Bandl iz Šamca, (moguće da su obje bile zaposlene u šamačkoj pošti). Ona se 27. siječnja 1913. upisala u Herminin spomenar. Humanitarni rad je bio raširen tijekom rata pa tako dnevne novine donose slijedeće vijesti: 16. kolovoza 1914. godine u Bos. Šamcu Karl Russ daje dobrovoljni prilog od 50 K Odboru ovdašnje podružnice BH Zemaljskog društva za pomoć i dobrovoljno-sanitarnu njegu u ratu31, 7. travnja 1915. godine u Odžaku je dao dobrovoljni prilog od 1 K za udovice i siročad palih vojnika32, 24. travnja 1915. godine u Bos. Šamcu je priložio 10 K na zabavi u dobrotvorne svrhe koju je organizirala Narodna pučka škola u fond za udovice i siročad palih vojnika, a drugu polovicu na jednake dijelove Zemaljskom društvu za pomoć i dobrovoljnu-sanitarnu njegu u ratu i „Hilali Ahmeru“33, početkom siječnja 1918. prigodom Dobrotvorne školske zabave u Bos. Šamac namijenjene za prikupljanje odjeće i obuće za siromašnu školsku mladež. Karolina je dala 10 K34, potom se donosi jedna vijest o događaju koji se desio 31. prosinca 1917. kada je Muslimanska čitaonica iz Odžaka priredila zabavu u korist siromašne djece Mektebi iptidaije kada su Karola i Karl dali svatko po 10 K.35 Braća Anton i Adam Russ, kao sinovi bogatog veleposjednika imanja u Novom Gradu, školovali su se u gradovima Austro–Ugarske Monarhije. Oni su zaslužni što je Bosanski Šamac tada dobio prvu pravu nogometnu loptu, a donijeli su ju 1916. i od tada počinje pohod nogometa u Šamcu. Koncem 1918., odnosno 23. lipnja sljedeće godine su pristupili u nogometnu momčad društva „Omladinska sloga“ iz koga se sredinom te godine osnovao Športski klub „Bosanac“ Bos. Šamac, danas NK „Borac“ 30 31 32 33 34 35

96

ato Vranjić, Novi Grad-Odžak, dostava podataka i sugestija za rad o obitelji Russ od 12. studenoga 2019.

M Sarajevski list, Sarajevo, br. 206, god. XXXVII, od 3. rujna 1914. godine, str. 2.

Sarajevski list, Sarajevo, br. 108, god. XXXVIII, od 18. travnja 1915. godine, str. 3.

Sarajevski list, Sarajevo, br. 130, god. XXXVIII, od 10. svibnja 1915. godine, str. 3.

Sarajevski list, Sarajevo, br. 11, god. XLI, od 16. siječnja 1918. godine, str. 3.

Sarajevski list, Sarajevo, br. 15, god. XLI, od 22. siječnja 1918. godine, str. 2.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

Šamac, tako su njih dvojica bili utemeljitelji i pripadnici prve generacije nogometaša našeg grada.36 Anton je prije Drugoga svjetskoga rata jedan od rijetkih vlasnika motor-bicikla u Šamcu, tj. motora s prikolicom.

Zapis na njemačkom jeziku Karole Russ od 27.1.1913. godine u spomenaru Hermine Bandl iz Bos. Šamca.(zbirka autora).

Poljoprivreda kao zanimanje - „pustare“

Karl Russ je u Obudovcu boravio nekoliko godina pa je odlučio početkom 1912. godine, točnije 10. siječnja da proda posjed Husni-begu Salihbegoviću iz Brčkog, sinu umrlog Mustaj-bega Salihbegovića Like. Posjed je bio površine 2.018,592 dunuma i prodat je za 215.000 kruna. Radi se o prilično zamašnoj sumi novca ako se zna da je, npr. izgradnja Vijećnice u Sarajevu koštala 984.000 kruna.37 To je bio slobodni posjed (begluk) koji je u doba austrougarske uprave donosio znatnu korist, te ga je Husnibeg i kupio nakon što je to zemljište već bilo postalo slobodno vlasništvo i nakon smrti Husni-bega posjed (oranice sa veoma malo šume) je 1919. godine podijeljen nasljednicima.38 U prijepisu ovog Kupoprodajnog ugovora39 navode se: pod stavkom 36 Nikša Nezirović, Monografija Bosanskog Šamca (od najranijih vremena do 1945. godine), drugo izmjenjeno i dopunjeno izdanje. „Grafid“ Banja Luka, Šamac, 2018. str. 488-496.

37 Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. godine do 1918. godine, Sarajevo, drugo izdanje, 2005. str. 200.

38 Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. godine do 1918. godine, Sarajevo, drugo izdanje, 2005. str. 201, 443.

39 Gruntovničko povjerenstvo u Brčkom, Tekući br. 63/12, G 126/12, Nar.1809/19. Prodavaoc Karl Rus pok.

Karla prodaje kupcu Husnibegu Salihbegoviću. Istovjetnost potvrđuje Markus Nashitz pok. Hermana iz

97

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

a) 160 različitih katastarskih čestica40, pod stavkom b) 4 razne katastarske čestice, pod stavkom c) nekretnine, kmetsko selište Radošić, inventar i zgrade. Prema tome radi se o ogromnom bogatstvu u novcu odnosno u veličini zemljišnog posjeda. Prodajom posjeda Russ je uspio izbjeći događaj iz 1912. godine kada su kmetovi iz Obudovca zapalili gospodarske zgrade na imanju Huseinbega Salihbegovića zbog kmetovskih obveza 1/3 i 1/10 koje su prikupljale begove subaše.41

Došavši u selo Novi Grad, Karl Russ otkupljuje od bega Kapetanovića42 veću površinu zemlje, od koje je napravio pustaru (Rusova pustara – današnja Ekonomija).

Kasnije je zemlju dokupljivao i tako posjed uvećao da je izbio među najveće zemljoposjednike u ovom kraju.43 Radi se o posjedu od 1.356 dunuma plodne zemlje u jednom komadu. Na katastarskim planovima općine Odžak jedan se potez zove „Rusovača“ po obitelji Russ koji se prostire od Novog Grada, veže se na Rusove pustare i doseže skoro do predgrađa Odžaka. U susjednom selu Donja Dubica Russ je imao i veći posjed u ataru „Bliznice“ koji je dobio naziv „Rusove Bliznice“. I danas se u narodu pojedine parcele zovu „Rusova šuma“, „Karluša“ i slično. Pustara se sastojala od šuma („Travnjak“, „Hrastik“, „Bara“), njiva, oranica. Pored uvođenja novih agrotehničnih mjera Russ primjenjuje i nova oruđa pa tako prve željezne plugove u Novi Grad donio je Karl Russ na svoju pustaru oko 1910. godine, a tijekom Prvoga svjetskoga rata nabavio je i sijačicu za pšenicu i kukuruz. Negdje oko 1917. nabavio je i prvu vršalicu, ali je vršio samo za svoje potrebe, dok su seljaci i dalje vršili konjima kao i ranije.44 Bila je to samohodna vršalica, a dreš je pokretao parni stroj s pogonom na drva koji su vukli volovi ili konji. Pa ipak, bio je to ogroman napredak, jer je taj

40 41 42

43 44

98

Brčkog.: a) sve nekretnine upisane u gruntovnom ulošku broj 56 kat. opštine Obudovac u A.I. (mirie) kat. čest. ukupno ...... kat.čestica, b) ½ nekretnina u gruntovnom ulošku broj 249 iste katastarske općine u A I – upisane u..... razne kat. čest., c) nekretnine u gruntovnom ulošku broj 322 kat. općine Obudovac u A I upisane kat. čest. broj 175/1 i 175/2 mirie, sačinjavajući kmetovsko selište: Radošić sa svim zgradama, te sa inventarom za 215.000 K od čega otpada na uložak 322: Obudovac 840, na ostalu zemlju 154.160 K i inventar 40.000 K na zgradu 20.000 K. Novac je plaćen preko Filijale Privilegovane Zemaljske banke u Brčkom. Tereti: Markus Nashitz pok. Hermana iz Brčkog 50.000 K, Privilegovana Zemaljska banka za BiH u Sarajevu 100.000 K poznati su kupcu, te iste nekretnine prima pod teretima gornjim. U Brčkom, 10. siječnja 1912. godine u 11 sati prije podne. Izvor: ABiH, AGD, br. 4773/20, dostavljen autoru 23. studenog 2019. godine zahvaljujući ljubaznosti prof.dr. Husnije Kamberovića iz Sarajeva.

Koje zbog obima nije moguće navoditi u ovom radu. (op.aut.).

Građa za Monografiju Bosanski Šamac i okolina, OOSUBNOR-a, Komisija za Monografiju, Bosanski Šamac, rujan 1974. Knjiga 2, str. 234.

Mehmed-beg Kapetanović i brat mu Adem iz Dervente sinovi Mehmed-bega, potomci su posljednjeg kapetana Dervente, Mahmud-bega Begovića i imali su konak u Novom Gradu. Izvor: Duško Matić, Živko Tadić, Monografija Novog Grada, MZ Novi Grad, NIGRO „Glas“ Banja Luka, 1983. str. 16; Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. godine do 1918. godine, Sarajevo, drugo izdanje, 2005. str. 377-378.

D uško Matić, Živko Tadić, Monografija Novog Grada, MZ Novi Grad, NIGRO „Glas“ Banja Luka, 1983. str. 24.

D uško Matić, Živko Tadić, Monografija Novog Grada, MZ Novi Grad, NIGRO „Glas“ Banja Luka, 1983. str. 64.

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

stroj dnevno mogao ovršiti i do 80 q pšenice, dok se konjima moglo ovršiti 300-400 kg dnevno. U nedostatku obrtnih sredstava on pokušava 1914. godine da proda jedan dio svog posjeda pa to oglašava u dnevnim novinama. On se bavio i prodajom drveta na veliko što je također oglašavao u novinama.

Oglas iz „Zastave“,Novi Sad, br.4, god. XLIX, od 4.1.1914. god.45

Oglas iz „Zastave“,Novi Sad, br.135, god. XLIX, od 21.6.1914. god.46

Međutim, ono što je izbjegao u Obudovcu doživio u Novom Gradu. Naime, najvjerojatnije pod utjecajem Ruske revolucije dolazi do novih revolucionarnih previranja i u ovim krajevima. Veća grupa naoružanih seljaka i zelenog kadra iz Novog Grada i Lipika u kasnu jesen te godine napala je na Rusovu pustaru, popalila stogove stočne hrane i neke gospodarske zgrade i ubila krupnog zemljoposjednika Karla Russa, vlasnika pustare, oca Antunovog i Adamovog. Namjera im je bila da svu obitelj pobiju i zemlju podjele. No, ostali su živi svi ostali članovi obitelji, a napadači47 su pohapšeni, odvedeni u Banja Luku i tamo osuđeni na vremenske kazne.48 Prema sjećanju i priči seljaka navodno je Karl Russ vidjevši da će ga ubiti lisnicu sa novcem, 45 I zvor: Zastava, Novi Sad, br. 4, god. XLIX od 4. (17) siječnja 1914. ( Jutarnji list), str. 12.

46 I zvor: Zastava, Novi Sad, br. 135, god. XLIX, od 21. lipnja (4 srpnja) 1914. (Večernji list), str. 2.; Zastava, Novi Sad, br. 136, god. XLIX, od 23. lipnja (6 srpnja) 1914. (Večernji list), str. 2.; Zastava, Novi Sad, br. 141, god. XLIX, od 30. lipnja (13 srpnja) 1914. (Večernji list), str. 3.

47 Koliko smo mogli saznati u napadu na pustaru Karla Russa učestvovali su: Tešo Tadić, Aleksa (Maksima) Tadić, Milan (Đoke) Rakić, Savo Tadić (svi iz Novog Grada) i iz Lipika: Kosto Mršić, Lazo Mršić, Savo Đorđić i Dragutin Mršić. Izvor: Duško Matić, Živko Tadić, Monografija Novog Grada, MZ Novi Grad, NIGRO „Glas“ Banja Luka, 1983. str. 25.

48 D uško Matić, Živko Tadić, Monografija Novog Grada, MZ Novi Grad, NIGRO „Glas“ Banja Luka, 1983. str. 25.

99

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

tapijama i kesu sa dukatima bacio u jedan jarak gdje su te predmete pronašli organi vlasti koji su poslije došli na očevid.

Pustaru nastavljaju voditi Karlovi sinovi. Antun će se 1938. preseliti u svoju kuću u Bos. Šamac dok će Adam ostati do kraja na pustari. Uzgajali su: pšenicu, kukuruz, ječam, raž, soju, suncokret, povrće i voće. Bavili su se uzgojem stoke (priplodnih junica i teladi, svinja, peradi), proizvodnjom mlijeka itd, Seljaci su posuđivali hranu od gazda, a zauzvrat nadničili. Ono što se nije odradilo nadničanjem moralo se vraćati u naturi u jesen, ukoliko pak nisu imali da vrate dug često su ostajali bez ponekog komada zemlje, koji je uziman radi nevraćenog duga i na taj način postajali nadničari na imanju imućnog Adama Russa. Tijekom 1932. dolazi do najveće poplave u povijesti ovog kraja, te ljudi praktično ostaju bez ikakvih sredstava za život. To svakako koriste bogati koji imaju rezerve hrane i koji unajmljuju sezonske radnike. Tako da je Adam imao ponekad i do 100 radnika koje je plaćao od 1 do 1,5 dinar, odnosno 2 do 3 kg kukuruza.49

Zapis u Knjizi Saldo Konti tvrtke „Tošo Stavrić i sinovi“ Bos. Šamac o Adamu Russu. (zbirka autora).

Po ugledu na svoga oca i on koristi novinsku reklamu pa tako beogradske dnevne novine50 donose slijedeće oglase:

49 D uško Matić, Živko Tadić, Monografija Novog Grada, MZ Novi Grad, NIGRO „Glas“ Banja Luka, 1983. str. 28.

50 Vreme, Beograd, br. 1413, god. V., od 24. studenog 1925. str. 7.

100

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

Oglas iz novine „Vreme“, Beograd, br. 1413, god. V, od 24.11.1925. god.

Potom je prodavao vršalicu: Prodajem samohodnu vršaću garnituru 5.H.P. lokomobil „Umrath“51, dreš „Hofher“52 u najboljem stanju, može se u vršaju videti.

Obratiti se osobno na Adam Rus, Novi Grad, z.p. Odžak kod Bosanskog Šamca (via Vrpolje).53 Zatim je prodavao 70 kat. jutara dobro plodne oranice u veće parcele sa masivno zidanim zgradama i celim fundus infrastrukturom za 245.000 din, parnu samohodnu vršaću garnituru 5 K.S. u izvrsnom stanju za 35.000 dinara. Osobno videti posed i stroj kod Adama Rusa, Novi Grad, Odžak, via Vrpolje.54 Prodavao je i žitne slame, više vagona za presovanje, Adam Rus, Novi Grad-Odžak.55 Mnogi su prodavali, mijenjali neke parcele-oranice sa Adamom Russom, između ostalih i učitelj iz Novog Grada Sjerikov (Kuzma) Stjepan (ruski izbjeglica) na osnovu zamjenskog ugovora br. DN-741/34 od 28. srpnja 1934. godine, ovjerenog u Bos. Šamcu.56 Potom su mijenjali zemlju 21. veljače 1939., na osnovu zamjenskog ugovora zaključenog u B. Šamcu br. OV-125/39 i OV-126/39 sa Russ r. Tiljak Marijom: Tešić (Simo) Marija, Jovo, Branko i Vidosava. Neke parcele prema ugovoru o kupnji zaključenog u B. Šamcu 4. travnja 1936. godine br. DN-686/36 Russ r. Tiljak Marija prodala 51 Češka tvornica „Umrath & Comp.“ iz Praga. (op.a.).

52 Dreschmaschine „Hofherr & Schrantz & Clayton & Shuttleworth“ A. G. aus Wien , austrougarska tvrtka za proizvodnju tada modernih poljoprivrednih strojeva. (op.a.).

53 Vreme, Beograd, br. 200, god. VII., od 17. srpnja 1927. str. 10. Zastava, Novi Sad, br. 153, god. LVIII, od 12. srpnja 1927., str. 4, Zastava, Novi Sad, br. 155, god. LVIII, od 14. srpnja 1927., str. 4.

54 Vreme, Beograd, br. 2014, god. VII., od 31. srpnja 1927. str. 10.; Vreme, Beograd, br. 2015, god. VII., od 01. kolovoza 1927. str. 8.; Vreme, Beograd, br. 2021, god. VII., od 07. kolovoza 1927. str. 10.; Vreme, Beograd, br.

2173, god. VIII., od 21. travnja 1928. str. 9.; Vreme, Beograd, br. 2301, god. VIII., od 20. svibnja 1928. str. 11.

55 Vreme, Beograd, br. 3649, god. XII., od 28. veljače 1932. str. 15.; Vreme, Beograd, br. 3352, god. XII., od 29. veljače 1932. str. 10.; Vreme, Beograd, br. 3351, god. XII., od 01. ožujka 1932. str. 12.; Vreme, Beograd, br.

3454, god. XII., od 04. ožujak 1932. str. 12.

56 http://www.e-grunt.ba/home.jsf, (pristupljeno 10. prosinca 2019.).

101

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

je Kurešević (Risto) Simi57, dok je Russ Adam istog dana prodao zemlju Kurešević (Risto) Jovi.58

Istodobno se Anton Russ bavio uzgojem, prodajom i otkupom soje na veliko. On je u Bos. Šamcu od 1938. do 1941. povjerenik tada značajne tvrtke „Uljarica“ a.d.

Beograd. Zajedno s njim ovim poslom se bavio šamački trgovac Ljubomir Brkić. Imali su svoj magazin sa soju i uljarice, preko puta današnje zgrade Ministarstva unutarnjih poslova u Šamcu. Prvotno su soju skladištili (od 13. rujna 1938.) u magazin tvrtke „Tošo Stavrić i sinovi“ Bos. Šamac, gdje je „Uljarica“ a.d. Beograd dnevno zaduživana za 100 dinara zakupa. Ovu zakupninu je Antun Russ uredno izmirio.59 Imali su i sušaru za soju i uljarice. Zaključivali su ugovore za sjetvu soje sa podpovjerenicima, a odgajivači su predavali soju na tačno utvrđena mjesta gdje se vršila odmah isplata.

Davali su sjeme, cjepivo „Radicin“ i sva uputstva za sjetvu. Soja je bila važna za ratnu privredu Trećeg Reicha.60 Iz obiteljske arhive obitelji Brkić može se pronaći podatak da su uspostavom NDH njih dvojica postali povjerenici tvrtki: „Uljoplod“ Hrvatsko d.d. za sjetvu uljarica Ruma, te „Uljarica“ d.d. Ruma.

Žig Antona Russa iz Bos. Šamca.(zbirka autora)

57 58 59 60

ttp://www.e-grunt.ba/home.jsf, (pristupljeno 10. prosinca 2019.). h http://www.e-grunt.ba/home.jsf, (pristupljeno 10. prosinca 2019.).

Arhiva tvrtke, Tošo Stavrić i sinovi Bos. Šamac, Knjiga Saldo konti, str. 194. „Uljarica“ a.d. Beograd, Ölsaatenbau und Agrarprodukten-Vertriebsgesellschaft, je osnovana 1935. godine.

Bilo je to izvozničko preduzeće, čiji je direktor bio inž.agr. E. V. Šulce. Gajenje soje u Jugoslaviji je organizovalo ovo njemačko preduzeće jer je Njemačka za svoje fabrike margarina do rata uvozila kopru iz Indonezije. Rat je ovo prekinuo, pa su se sirovine tražile u krajevima koji su bili pristupačni. Taj zadatak vršilo je pomenuto društvo. Ono je organizovalo proizvodnju uljanih plodova, a istovremeno i njihov otkup i izvoz iz Jugoslavije za Njemačku. Ono je provodilo široku propagandu za gajenje soje, slalo svoje stručnjake-agronome na teren, nabavljalo sjeme, davalo kredite zemljoradnicima, a sve sa ciljem da se obezbjedi proizvodnja soje za njemačke fabrike margarina, ulja, sapuna i ishrane stoke. Izvor: Njemačka obavještajna služba, II, Beograd 1955. Državni sekretarijat za unutrašnje poslove FNRJ. Uprava Državne bezbjednosti, III odjeljenje. str. 250.

102

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

Reklama „Uljarice“ a.d. Beograd.(zbirka autora).

U ratnom vihoru

Izbijanjem Drugoga svjetskoga rata 1941. godine i dolaskom njemačke vojske Anton i Adam s obiteljima se izjašnjavaju kao folksdojčeri i bivaju veoma aktivni u organizaciji „Kulturbund“ u njenom sjedištu, tzv. „Heim“-u, u Bos. Šamcu (bivša trgovačka radnja Milana Jankovića) koje je bilo stjecište Nijemaca cijele Posavske regije. Tada se desio jedan događaj kojeg se prisjećaju neki Šamčani poput Divne Dimitrijević: Uspostavom NDH 1941. godine stajalo je u centru grada na uglu ulice gdje je „Heim“ društvo Hrvata u kome su bili: Anto B. Duić61 (veleposjednik i gradonačelnik Bos. Šamca), župnik Nikola Mlakić i drugi. Iz „Heim“-a je izašla Marija Džoić-Russ supruga Antona, podrijetlom Hrvatica iz sela Donja Mahala i prošla pored njih. Duić se okrenuo i dobacio: Je li Džoićka, ti nas i ne vidiš i ne pozdravljaš. Pa nisi ti Njemica. Ti si i Donje Mahale. A ova sva pompozna u skladu s teorijom o arijskoj rasi odgovori: 61 P otomak najstarije veleposjedničke obitelji Hrvata - katolika u Bos. Šamcu. Otac Nino mu je bio osobni prijatelj nadbiskupa dr. Stadlera. Anto je dugo godina bio gradski zastupnik, dogradonačelnik i kasnije i načelnik općine. Njega osobno je u audijenciju 1917. godine primio posljednji austrougarski car Karlo I sa caricom Zitom. Antina supruga je bila mađarska plemenitašica Alma Ernestina Sartory de Beszterezebanya.

Izvor: Nikša Nezirović, Monografija Bosanskog Šamca (od najranijih vremena do 1945. godine), drugo izmjenjeno i dopunjeno izdanje. „Grafid“ Banja Luka, Šamac, 2018. str. 213.

103

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

Oprostite velečasni, i Vi gosp. Duić. Nisam Vas vidjela. A to ako nisam Njemica, ja sam ipak njemačka majka. Reakcija gradonačelnika bila je prilično oštra, odgovorio je: Pu, izjela ti ...... dabogda.62

Tragična sudba

Na osnovu sporazuma Vlade Njemačkog Reicha i Vlade NDH od 30. rujna 1942. godine došlo je do selidbe pripadnika njemačke narodnosti sa stanovitih područja NDH u Njemački Reich pa tako i iz Bos. Šamca. Planski je iseljeno 17.360 folksdojčera iz Bosne i Hercegovine u Litzmannstadt/Lodz u Poljskoj, gdje su trebali preuzeti ulogu farmera-vojnika-krajišnika na granici sa SSSR-om. Prema ugovoru, planirano je iseljavanje gotovo svih Nijemaca iz Bosne i Hercegovine. Iz Bos. Šamca je iseljeno 106 osoba preko glavnog sjedišta iseljenja za ovo područje u Derventi.63 Nijemcima je bilo obećano da će se sa svojim članovima obitelji naseliti u Šleziji i u drugim krajevima Poljske na bivša imanje poljskih Židova te da će dobiti državljanstvo Njemačkog Reicha budući da su naseljeni na područje Reicha. Antonova obitelj je tada preseljena u grad Lodzh/Lođ u Poljsku. O tome se prisjeća Divna Dimitrijević: Antonova žena iako nije bila Njemica, ponašala se kao glavna Njemica. Ona je predvodila iseljenje iz Šamca i prva podigla stijeg. Kad su otišli piše ona u Šamac ne mogu se sjetiti više kome: „Jako nam je dobro ovdje, samo nemamo dovoljno maramica“. Plaču. Smjestili ih u neke barake, zajedničke sobe, na kazan. Ona je rođena rodica ing. Slavka Džoića64 i njegove sestre. Išao je Slavko dugo iza rata u Njemačku, te ju je posjetio. Susreo je na ulici. Ona radosna da vidi nekog iz svoga kraja. Odvede ga u stan. Sina Dragu koji je bio dječak, odmah su digli iz Hitlerjugenda na Istočno bojište. Tamo je i poginuo. Kćerke su žive.

Evakuirane su sa roditeljima i njemačkom vojskom iz Lodzh-a. Njih dvoje su sami bili u stanu. Kad je gost tražio da vidi Antona, ona reče: „On neće da čuje za Šamac. Sve je ostavio u Šamcu. Došao prvo u Lodzh pa u Njemačku. Nikada se nije sa tim pomirio. Otišli mu živci“. Ipak izašao je da se pozdravi i rekao: „Evo živ sam. Zdrav nisam.“65

Točan datum iseljenja ove obitelji iz Šamca nije moguće ustvrditi jer Izvještaj o folksdojčerima VII. Okruga Tuzla, 2. Sreza Bos. Šamac tvrdi da su 1944. godine otišli direktno za Njemačku i nisu se vratili između ostalih Russ Anton koji je jedno

62 D ivna Dimitrijević, Šamac, u razgovoru sa autorom rujna 1999. godine.

63 HDA, Zagreb, Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, kut. 3. Utanačenje između Njemačke vlade i vlade NDH o selidbi pripadnika njemačke narodnosti sa stanovitih područja NDH u Njemački Reich sa pregledom sjedišta mjestnih opunomoćenika i područnih mjesta sa brojem preseljenika.

Zahvaljujući ljubaznosti dr.sc. Vladimira Geigera iz Zagreba.

64 Ing. Slavko Džojić, inače Šamčanin. Premješten je 1951. godine iz Zagreba u rodno mjesto na svoje traženje.

Projektovao tribine neobičnog tipa na nogometnom stadionu u Bos. Šamcu jedine u Bosni i Hercegovini takvog projekta. One su ustvari minijatura jednih tribina iz Berlina (Džojić je u svoje doba tamo studirao i proveo izvjesno vrijeme na praksi). Izvor: Anđelko Starčević, 100 godina FK Borac Šamac 1919-2019. „Grafomark“ Laktaši, 2019. str. 51.

65 Divna Dimitrijević, Šamac, u razgovoru sa autorom rujna 1999. godine.

104

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

vrijeme za okupacije živio ovdje, a u godini 1944. otišao u Njemačku.66 Što baš nije točno jer sjećanja svjedoka tvrde da se to dogodilo potkraj 1942. godine.

Za razliku od Antona njegov brat Adam je sa suprugom ostao živjeti na vlastitoj pustari sve do 1945. godine. Prema pričama starijih on je tijekom rata pomagao svim postrojbama, bilo da se radi o partizanima, četnicima, ustašama, domobranima.

Naravno da je se ta pomoć ogledala kako u hrani (pšenici, kukuruzu, mesu itd.) ili u novcu.67 Kako se rat bližio kraju i partizani su nadirali, Russovi odu u Odžak. Postoji nekoliko verzija njihove smrti ali osobe sa prostora Novog Grada i Odžaka tvrde: Ubojstvo Adama Russa i njegove supruge desilo se u proljeće 1945. godine. Njih je ubila osoba čije ime neću navoditi, po nagovoru suparničke obitelji Mimica iz Posavske Mahale.

Po drugoj tvrdnji ubojica je isti ali se to desilo zbog tog motora koji je ubojica htio da uzme Adamu Russu te ih je zbog toga ubio. Čak je se pjevala i jedna pjesmica: „Ubi ..... Adama Russa za par glavica kiselog kupusa. Nakon smrti su temeljito orobljeni.68 Dok pak Divna Dimitrijević prema sjećanju tvrdi da su ih zaklale ustaše samozvanog „Petog viteza NDH“ Petra Rajkovačića zvanog „Rajkovac“ iz sela Bijele Bare kod Odžaka, na obali rijeke Bosne u tom općem rasulu. Međutim, izgleda da ta tvrdnja nije istinita. Na prostoru općine Odžak trajala je krvava bitka od 16. travnja do 25. svibnja 1945. godine čak i nakon službenog završetka Drugoga svjetskoga rata 9. svibnja 1945. godine. Ustaške grupe nalazile su se diljem okolnih sela pa i na Rusovoj pustari.

Komandant svih snaga bio je Petar Rajkovačić kojega je Poglavnik proglasio za sedmog i posljednjeg viteza NDH. 18. brigada 53 divizije JA sa tri bataljuna prodire preko s. Svilaja, pored s. Vlaške Male u pozadinu neprijatelja; jedan bataljun postavlja na liniji Rusa pustara – s. Novi Grad. Po dolasku u s. Novi Grad, 1 bataljun je izvršio pokret pravcem s. Svilaj – s. Novi Grad i zaposjeo Russovu pustaru. 69 Rusova pustara je Russ Adamu, Antonu, Russ Mariji r. Tiljak, Russ Mariji r.

Džojić oduzeta bez naknade na osnovu Izvršne odluke sreskog narodnog odbora B. Šamac, komisije za konfiskovanje imovine Njemačkog Reicha i pripadnika njemačke narodnosti od 20. listopada 1945. godine, broj 5218/45 te uknjižena 15. studenog 1945. godine u Državni erar DFJ, na osnovu Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od lipnja 1945., gdje je posebnim člankom toga Zakona propisan i postupak konfiskacije imovine njemačkih državljana, osoba njemačke narodnosti

66 I zvještaj Sreskog Narodnog Odbora, otsjek za unutrašnje poslove br. 2346/46 od 31. siječnja 1946. godine.

ABiH, Sarajevo, Fond: Zemaljska Komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ) za Bosnu i Hercegovinu, Inv.br. 59, rb. 67, kut. 6. Zahvaljujući ljubaznosti dr.sc. Vladimira Geigera iz Zagreba.

67 Mato Vranjić, Novi Grad-Odžak, dostava podataka i sugestija za rad o obitelji Russ od 12. studenog 2019.

68 Mato Vranjić, Novi Grad-Odžak, dostava podataka i sugestija za rad o obitelji Russ od 12. studenog 2019.

69 Izvor: https://kamenjar.com/bitka-za-odzak-1945-berlin-pao-odzak-nije/ (pristupljeno 27. studenog 2019.).

105

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

te imovine Njemačkog Reicha.70 Nakon konfiskacije na dijelu sada društvenog zemljišta (Rusova pustara) djeluje Ekonomija KPD Zenica u Novom Gradu osnovana 1948. godine, a pripojena Zemljoradničkoj zadruzi Odžak 1962. godine.

Na Ekonomiji su radnici bili kažnjenici koji su izdržavali kaznu, poslije pripajanja Ekonomije Zemljoradničnoj zadruzi kažnjenici su povučeni u Zenicu. Ekonomija je kasnije otvorila ciglanu, potom Klaonicu.71 Krajnji dokument o oduzimanju bila je pravosnažna Odluka kotarske agrarne komisije Bos. Šamac Arik br.72/54 od 9. lipnja 1954. kada je imovina uknjižena sa Russ r. Isel Emilije udove iza Karla Russa u korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije. Ovo je ukratko epilog tragične sudbe obitelji Russ.

Zaključak

Njemačka obitelj Russ, koja je tragično skončala, dala je veliki doprinos razvoju poljoprivrede ovih krajeva primjenom novih agrotehničkih mjera i uporabom novih oruđa. Bila je to veleposjednička obitelj. Starinom iz Rusije, preko Pančeva dolazi Karl Russ sa obitelji prvo u selo Obudovac kod Šamca, te nakon prodaje imanja sa novcem seli u Bos. Šamac, gdje kupuje kuću, istovremeno u selu Novi Grad formira „pustaru“. Djeca i članovi obitelji u Šamcu pohađaju školu. Kasne jeseni 1918. godine Karla Russa ubijaju lokalni seljaci sa namjerom da mu oduzmu zemlju.

Sinovi nastavljaju posao, formiravši svoje obitelji. Oženili su obojica supruge Hrvatice koje su nosile ime Marija i obje su bile lokalne učiteljice. Anton se pred Drugi svjetski rat seli u Šamac gdje radi na otkupu soje. Adam pak ostaje na pustari. 1941. godine uključeni su u rad „Kulturbunda“ osobito Marija Džoić-Russ koja je postala najagilnija pripadnica njemačke skupine Bos. Šamca, nakon toga sele u Poljsku, odakle se evakuiraju u Njemačku. Ostatak obitelji u ratnom metežu i rasulu gubi život u Odžaku. Nepokretnosti su im konfiscirane te nas danas na njih podsjećaju samo krhotine dokumenata, sjećanja osoba i nazivi zemljišnih parcela.

LITERATURA I VRELA Arhivski fondovi

ABiH, Sarajevo, Fond: Zemaljska Komisija za utvrđivanje ratnih zlo ina okupatora i njihovih pomaga

a (ZKRZ) za Bosnu i Hercegovinu, Inv.br. 59, rb. 67, kut. 6.

ABiH, Sarajevo, AGD, br. 4773/20, Arhiv franjeva

70 A rhiva Gruntovnice i katastra u Šamcu, pristupljeno 19. studenog 2019. Dok je pak pomenuta originalna Izvršna odluka nestala u katastrofalnoj poplavi ovih krajeva svibnja 2014. godine.

71 D uško Matić, Živko Tadić, Monografija Novog Grada, MZ Novi Grad, NIGRO „Glas“ Banja Luka, 1983. str. 65-69.

106

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine kog samostana u Tolisi. Selo Matići, strana 2, broj kuće 3.

HDA, Zagreb, Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, kut. 3.

Arhiva Osnovne škole Šamac, Glavna knjiga 1888.-1914.

Arhiva Gruntovnice i katastra u Šamcu.

Arhiva tvrtke, Tošo Stavrić i sinovi Bos. Šamac.

Matični ured općine Odžak,

Matice sela Donja Mahala 1894.-1914.

Osobna arhiva autora.

Literatura

Bašović Ljubinka, Biblioteke i bibliotekarstvo u Bosni i Hercegovini 1918-1945, Veselin Masleša, 1986.

Borojević Lj. Milan, Hronika sela Donja Dubica, Beograd-Šamac, 2005.

Građa za Monografiju Bosanski Šamac i okolina, OOSUBNOR-a, Komisija za Monografiju, Bosanski Šamac, rujan 1974. Knjiga 2.

Kamberović Husnija, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. godine do 1918. godine, Sarajevo, drugo izdanje, 2005.

Matić Duško, Tadić Živko, Monografija Novog Grada, MZ Novi Grad, NIGRO „Glas“ Banja Luka, 1983.

Nezirović Nikša, Monografija Bosanskog Šamca (od najranijih vremena do 1945. godine), drugo izmjenjeno i dopunjeno izdanje. „Grafid“ Banja Luka, Šamac, 2018.

Njemačka obavještajna služba, II, Beograd 1955. Državni sekretarijat za unutrašnje poslove FNRJ. Uprava Državne bezbjednosti, III odjeljenje.

Obudovac kroz bune i ratove, Redakcioni odbor. Izdavač: SPKD „Prosvjeta“ Obudovac, Tisak: „Grafo-S“ Šamac., Obudovac, 2001.

Pantić Mihajlo, Brusnica na Savi – Monografija, Novi Sad, 1998.

Stanić Ilija,100 godina osnovne škole u Bosanskom Šamcu 1885.-1985., GRO „Grafosrem“, Šid, Bos. Šamac, 1985.

Starčević Anđelko, 100 godina FK Borac Šamac 1919-2019. „Grafomark“, Laktaši, 2019.

Schematismus der K.K. Landwehr und der K.K. Gendarmerie aus der K.K. Hof – und Staatsdruckerei, Wien, 1882.

Periodika

Adresar Kraljevine SHS, Beograd 1927., Naklada Jugoslovensko Rudolf Mosse a.d., Beograd, str. 506.

Prosvetni glasnik, Beograd, br.11, god. XLII, od 1. studenog 1926. str. 600.

Prosvetni glasnik, Beograd, br.6, god. XLV, od 1. lipnja 1929. str. 518.

Prosvetni glasnik, Beograd, br.6, god. XLV, od 1. lipnja 1929. str. 528.

Prosvetni glasnik, Beograd, br.3, god. XLVI, od 1. ožujka 1930. str. 474.

Prosvetni glasnik, Beograd, br.12, god. XLVI, od 1. prosinca 1930. str. 1426.

Prosvetni glasnik, Beograd, br.12, god. XLVII, od 1. prosinca 1931. str. 1140.

Prosvetni glasnik, Beograd, br.2, god. LIII, od 1. veljače 1937. str. 200.

107

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine Sarajevski list, Sarajevo, br. 51, god. XXX, od 1. svibnja 1907. godine, str. 5.

Sarajevski list, Sarajevo, br. 206, god. XXXVII, od 3. rujna 1914. godine, str. 2.

Sarajevski list, Sarajevo, br. 108, god. XXXVIII, od 18. travnja 1915. godine, str. 3.

Sarajevski list, Sarajevo, br. 130, god. XXXVIII, od 10. svibnja 1915. godine, str. 3.

Sarajevski list, Sarajevo, br. 11, god. XLI, od 16. siječnja 1918. godine, str. 3.

Sarajevski list, Sarajevo, br. 15, god. XLI, od 22. siječnja 1918. godine, str. 2.

Sokolski glasnik, Ljubljana, br. 5, god. X, od 1. ožujka 1928., str. 31.

Sokolski glasnik, Ljubljana, br. 5, god. XI, od 1. ožujka 1929. godine, str. 6.

Vreme, Beograd, br. 1413, god. V., od 24. studenog 1925. str. 7.

Vreme, Beograd, br. 200, god. VII., od 17. srpnja 1927. str. 10.

Vreme, Beograd, br. 2014, god. VII., od 31. srpnja 1927. str. 10.

Vreme, Beograd, br. 2015, god. VII., od 01. kolovoza 1927. str. 8.

Vreme, Beograd, br. 2021, god. VII., od 07. kolovoza 1927. str. 10.

Vreme, Beograd, br. 2173, god. VIII., od 21. travnja 1928. str. 9.

Vreme, Beograd, br. 2301, god. VIII., od 20. svibnja 1928. str. 11.

Vreme, Beograd, br. 3649, god. XII., od 28. veljače 1932. str. 15.

Vreme, Beograd, br. 3352, god. XII., od 29. veljače 1932. str. 10.

Vreme, Beograd, br. 3351, god. XII., od 01. ožujka 1932. str. 12.

Vreme, Beograd, br. 3454, god. XII., od 04. ožujak 1932. str. 12.

Zastava, Novi Sad, br. 4, god. XLIX od 4. (17) siječnja 1914. ( Jutarnji list), str. 12.

Zastava, Novi Sad, br. 135, god. XLIX, od 21. lipnja (4 srpnja) 1914. (Večernji list), str. 2.

Zastava, Novi Sad, br. 136, god. XLIX, od 23. lipnja (6 srpnja) 1914. (Večernji list), str. 2.

Zastava, Novi Sad, br. 141, god. XLIX, od 30. lipnja (13 srpnja) 1914. (Večernji list), str. 3.

Zastava, Novi Sad, br. 153, god. LVIII, od 12. srpnja 1927., str. 4.

Zastava, Novi Sad, br. 155, god. LVIII, od 14. srpnja 1927., str. 4.

Internet izvori

http://www.otvorenaknjiga.komisija1944.mpravde.gov.rs/cr/okrug/04/80314/38715.htm, AB, F.183.

Svjedok Aleksandar Milošević, Beograd, (pristupljeno 07. studenog 2019.) http://www.otvorenaknjiga.komisija1944.mpravde.gov.rs/cr/okrug/04/80314/38713.htm, Svjedok Aleksandar Milošević, Beograd, (pristupljeno 07. studenog 2019.)

http://baza.privrednik.net/privrednik.php?startrow=80&t=&field=povjerenik&find=Rus%20Marija&searching=yes, (pristupljeno 25. studenog 2019.) https://kamenjar.com/bitka-za-odzak-1945-berlin-pao-odzak-nije/, (pristupljeno 27. studenog 2019.) http://www.e-grunt.ba/home.jsf, (pristupljeno 10. prosinca 2019.).

Suradnici

Mato Vranjić, Novi Grad (Odžak), prof.dr. Husnija Kamberović, Sarajevo, dr. sc. Vladimir Geiger, Zagreb, Divna Dimitrijević, Šamac, Marko Matolić, Orašje, Nada Brkić-Ivanović, Zrenjanin, Ristić-Nezirović Dušanka, Šamac.

108

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine

Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine Sažetak

Obitelj Russ na prostore Bosanske Posavine dolazi početkom 20. stoljeća iz Pančeva u Banatu, dok joj je starije podrijetlo iz Rusije. U selu Obudovcu pored Bos. Šamca Karl Russ prodaje veliki zemljišni i doseljava se u Bos. Šamac, te istovremeno kupuje u selu Novi Grad pored Odžaka ogromnu pustaru te tako postaje krupan veleposjednik. On uvodi nove agrotehničke mjere i oruđa u poljoprivredi, a u Šamcu se bavi i trgovinom drveta. Zajedno sa članovima obitelji bio je darodavac mnogih humanitarnih akcija toga doba. U kasnu jesen 1918. godine naoružani seljaci i pripadnici zelenog kadra napadaju pustaru u Novom Gradu i ubijaju Karla Russa. Ostatak obitelji se spasio. Poslije tih događaja vođenje nad imovinom preuzimaju njegovi sinovi : Anton i Adam. Oni su se školovali van ovih prostora i donijeli su prvu pravu nogomentnu loptu i uzeli učešća u osnivanju lokalnog šamačkog kluba. Nastavili su očevu tradiciju te su vremenom postali najkrupniji veleposjednici u Posavini. Obojica su formirali obitelji oženivši obojica žene po imenu Marija koje su obje bile učiteljice u Šamcu, Novom Gradu. Anton je sa Marijom Džoić imao dvije kćerke Viktoriju i Miladu, te sina Dragu, dok Adam Russ sa Marijom Tiljak-Russ nije imao potomaka. Pred Drugi svjetski rat Anton sa obitelji seli u svoju kuću u Bos. Šamcu, gdje postaje povjerenik tvrtke „Uljarica“ a.d. Beograd i bavi se uzgojem i otkupom soje, dok Adam ostaje na pustari u Novom Gradu. Dolaskom njemačke vojske 1941. ova obitelj uzima učešća u radu „Kulturbunda“. Anton sa obitelji seli 1942. godine u Poljsku na osnovu sporazuma vlada NDH i Njemačkog Reicha, odakle po okončanju rata se evakuiraju u Njemačku. Obitelj Adama Russa strada u općem rasulu pred kraj rata u Odžaku pod nerazjašnjenim okolnostima. U rodnom im Pančevu šira obitelj također doživljava tragičnu sudbu. Nakon okončanja rata imovinu obitelji Russ u Bos. Šamcu i pustaru u Novom Gradu nova vlast konfiscira i formira „Ekonomiju“. Iako su ostavili dubok trag u razvoju gospodarstva, unaprijedili uzgoj pojedinih kultura, dali primjer lokalnom stanovništvu kako se vodi i upravlja velikim zemljišnim područjem, utjecali na prosvjetni život, uzeli učešća u humanitarnim akcijama danas nas na njih sem sjećanja par starih osoba podsjećaju nazivi zemljišnih parcela u lokalnim gruntovnicama i katastrima i poneki stari novinski oglas.

Familie Russ – GROSSGRUNDBESITZER aus Bosanska Posavina Zusammenfassung

Die Familie Russ kommt in den Raum der Bosanska Posavina zum Anfang des 20.

Jahrhunderts aus Pančevo in Banat, ursprünglich stammt sie aus Russland. Im Dorf Obudovac neben Bos. Šamac verkauft Karl Russ seinen großen Grundbesitz und zieht nach Bos. Šamac, gleichzeitig kauft er im Dorf Novi Grad neben Odžak ein riesiges Landgut und wird somit ein großer Grundbesitzer. Er führt neue agrotechnische Maßnahmen und Werkzeuge in der Landwirtschaft ein und in Šamac befasst er sich auch mit Holzhandel. Zusammen mit Familienmitgliedern nahm er an vielen Wohltätigkeitsaktionen jener Zeit teil. Im Spätherbst 1918 greifen bewaffnete Bauern und Angehörigen des Grünen Kaders das Landgut in Novi

109

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 91-110 Nikša Nezirović: Obitelj Russ – veleposjednici iz Bosanske Posavine Grad an und ermorden Karl Russ. Der Rest der Familie konnte sich retten. Nach diesen Ereignissen übernehmen seine Söhne Anton und Adam die Leitung des Besitzes. Sie wurden außerhalb dieses Raumes gebildet, brachten den ersten richtigen Fußball mit und nahmen an der Gründung des örtlichen šamacer Klubs teil. Sie setzten die Tradition ihres Vaters fort und wurden mit der Zeit die größten Grundbesitzer in der Posavina. Beide gründeten eine Familie, sie heirateten beide Frauen namens Marija, sie waren beide Lehrerinnen in Šamac, Novi Grad.

Anton hatte mit Marija Džoić zwei Töchter, Viktorija und Milada, sowie einen Sohn Drago, während Adam Russ mit Marija Tiljak-Russ keine Nachfahren hatte. Vor dem Zweiten Weltkrieg zieht Anton mit Familie in sein Haus in Bos. Šamac, wo er das Unternehmen „Uljarica“ AG Beograd leitet und sich mit Anbau und Ankauf von Soja beschäftigt, während Adam auf dem Landgut in Novi Grad bleibt. Mit dem Einzug der deutschen Armee 1941 nimmt diese Familie an der Tätigkeit des „Kulturbundes“ teil. Anton zieht 1942, aufgrund Abkommen der Regierungen des Unabhängigen Staates Kroatien und des Deutschen Reiches, mit Familie nach Polen, nach Kriegsende fliehen sie nach Deutschland. Die Familie von Adam Russ kommt unter ungeklärten Umständen vor Kriegsende in Odžak um. In ihrem Geburtsort Pančevo erlebt die weitere Familie ebenfalls ein tragisches Schicksal. Nach Kriegsende konfisziert die neue Regierung den Besitz der Familie Russ in Bos. Šamac und das Langut in Novi Grad und gründet die „Ekonomija“. Obwohl sie eine tiefe Spur in der Entwicklung der Wirtschaft hinterließen, die Zucht einiger Kulturen förderten, den örtlichen Bewohnern Beispiel bezüglich Leitung großer Landgüter setzten, das Bildungsleben beeinflussten, an Wohltätigkeitsaktionen teilnahmen, erinnern uns heute an sie, außer Erinnerungen einiger altern Menschen, nur die Namen der Grundstücke in örtlichen Grundbüchern und Katastern und einige alte Zeitungsanzeigen.

110

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

Zrinko Novosel, mag. hist. e-mail: zrinko.novosel@gmail.com Hrvatski institut za povijest Zagreb

UDK: 34(497.5) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 22.10.2021

Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu* Austrijski pravnik i jedan od vodećih aktera prosvjetiteljskih reformi Marije Terezije, Karl Anton von Martini (1726.-1800.), svojim je radovima iz područja prirodnog i općeg javnog prava u velikoj mjeri odredio intelektualni sadržaj visokoškolske nastave u Habsburškoj Monarhiji iz tog područja. Kao jedina propisana udžbenička literatura za to polje pravne znanosti prema temeljnom školskom aktu za Ugarsku, Ratio educationis (1777.), Martinijeva su djela imala središnju ulogu u transferu znanja među profesore i studente na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu. Iz tog razloga ona predstavljaju relevantan izvor za razumijevanje intelektualnog stvaralaštva zagrebačkih profesora, ali se u ovom radu razmatra i pitanje dugotrajnosti recepcije Martinijeve misli u hrvatskom akademskom krugu.

Ključne riječi: Karl Anton von Martini, prirodno i opće javno pravo, transferi znanja, Kraljevska akademija u Zagrebu

* R ad je nastao u okviru projekta „Europski korijeni moderne Hrvatske: transfer ideja na političkom i kulturnom polju u 18. i 19. stoljeću – EuKor“ (HRZZ, IP-2018-01-2539).

111

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

1. UVOD

Sveobuhvatna reforma školstva u Habsburškoj Monarhiji započela je modernizacijom Sveučilišta u Beču 50-ih godina 18. stoljeća. Pri provedbi reforme sveučilišnog kurikuluma preuzet je model protestantskih sveučilišta u Pruskoj, od kojih su značajnija ona u Halleu, Göttingenu i Jeni. Zagovornici i glavni akteri reformističke politike bili su istaknuti intelektualci obrazovani u duhu prosvjetiteljstva. U hijerarhiji sveučilišnih disciplina visoko mjesto imala je pravna znanost, čija se nastavna materija po reformiranom programu fokusirala na praktična znanja iz područja javne uprave, kameralnih i financijskih znanosti te je prilagođena potrebama (proto)moderne države za obrazovanim javnim službenicima.1 Među vodećim pravnim stručnjacima koji su sudjelovali u reformi Pravnog fakulteta u Beču bili su Paul Joseph von Riegger (1705. – 1775.), Christian August von Beck (1720. – 1784.) te, za intelektualni život u hrvatskim zemljama najvažniji pravnik razdoblja kasnog prosvjetiteljstva, Karl Anton von Martini (1726. – 1800.).2 Iz kulturno-političke povijesne perspektive Martinijev rad na razvitku i promociji terezijanskih reformi važnošću nadilazi ostale aspekte njegovog djelovanja, no njegovi radovi iz područja prirodnog i općeg javnog prava predstavljali su temelje sveučilišne materije vezane uz to polje pravne znanosti.

S obzirom da su generacije profesora prava diljem Habsburške Monarhije predavali gradivo služeći se prvenstveno Martinijevim tekstovima,3 njegov se intelektualni utjecaj treba smjestiti u kontekst transfera pravnog znanja. Ovim se radom istraživački fokus stavlja na fenomen recepcije njegovih ideja od strane zagrebačkih profesora prava, te će se u svrhu toga ustanoviti važnost Martinijeve pravne misli za nastanak korpusa pravne materije propedeutičkog karaktera na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.

Osnutak i ustroj ove akademije određeni su mandatom Marije Terezije od 5. kolovoza 1776. godine,4 a kurikularni program Pravnog fakulteta odgovarao je već ustanovljenim disciplinarnim okvirima na visokim učilištima u austrijskim nasljednim zemljama. Među četiri katedre na pravnom studiju ubrajala se i ona za prirodno,

1 H rvatska historiografija odnedavno je stavila fokus na (proto)modernizacijsku politiku i reforme u području školstva u Habsburškoj Monarhiji i Hrvatskoj. Vidi: Horbec Ivana, Prema modernoj državi. Uprava i politika u Banskoj Hrvatskoj 18. stoljeća, Zagreb 2018., 15, 214; Švoger Vlasta, „Reforma visokoškolske nastave u Habsburškoj Monarhiji i stvaranje modernog sveučilišta u Zagrebu“, Bogoslovska smotra 90, Zagreb 2020., 69-70.

2 Horbec, Prema modernoj državi, 369.

3 Horbec Ivana, “The ‘Quiet Force’: The Role of Legal Education in the Disciplining of the Hungarian and Croatian Nobility in 1760’s”, Povijesni prilozi 53, Zagreb 2017., 90.

4 Osnutak i ustroj Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu predmet je povijesne analize hrvatskih povjesničara i pravnika od početka 20. stoljeća. Vidi: Klaić Vjekoslav, „Kraljevska akademija znanosti u Zagrebu (1776.)“, Hrvatsko kolo, 7, Zagreb 1912.; Šidak Jaroslav, „Regia scientiarum academia“, u: Šidak Jaroslav (ur.), Spomenica u povodu proslave 300. godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1969., 49-78; Pavić Željko (ur.), Pravni fakultet u Zagrebu 1776.-1996., sv. 1-4, Zagreb 1996.-1997.; Čepulo Dalibor, „Hrvatska pravna povijest i nastava pravne povijesti na Pravnom fakultetu u Zagrebu od 1776. do danas“, Zbornik PFZ, 63, br. 5-6, Zagreb 2013., 885-919.

112

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

međunarodno i opće javno pravo,5 a uskoro se pokazalo da je nastavna materija predviđena za podučavanje na ovoj katedri svoje ishodište imala u udžbenicima K. A. von Martinija. Već je 1777. godine uredbom Ratio educationis6 reguliran cjelokupni školski sustav za ugarski dio Monarhije, osnovano je Sveučilište u Budimu te su, uz zagrebačku, osnovane još četiri istovjetne kraljevske akademije znanosti. Osim što je donesen niz strukturalnih promjena u visokoškolskom sustavu Ugarske, ovim se dokumentom interveniralo u kurikulum i nastavnu materiju, pri čemu je istaknuto mjesto zauzimao Martinijev pravni nauk. Ratio educationis u poglavlju o kraljevskim akademijama znanosti propisao je podjelu novoosnovanih fakulteta na katedre, odnosno profesore koji su predavali materiju iz pojedinih akademskih područja, kao i literaturu prema kojoj su profesori trebali oblikovati svoja predavanja. Jedini pravni izvori koje su profesori prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava na kraljevskim akademijama u Ugarskoj mogli konzultirati u tu svrhu bili su Martinijevi udžbenici, koji su već ranije postali temeljnim tekstovima iz tog područja na visokim učilištima u habsburškim nasljednim zemljama. Riječ je o dva djela, De lege naturali positiones in usum auditorii vindobonensis7 te Positiones de iure civitatis in usum auditorii vindibonensis8 koja su tiskana u Beču 60-ih godina 18. stoljeća. Ubrzo su uslijedila nova izdanja ovih udžbenika na latinskom, njemačkom i mađarskom jeziku tiskana diljem Monarhije, ali i u Portugalu te udaljenim brazilskim kolonijama. Međutim, zbog općenitosti i širine odredbi sadržanih u Ratio educationis, ostaje nejasno koji su se točno udžbenici koristili kao nastavna materija. Naime, u prvom semestru pravnog studija na Kraljevskim akademijama znanosti profesori su građu iz prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava trebali predavati „prema pozicijama presvijetlog Martinija.“9 Ovakve općenite formulacije u temeljnoj uredbi o reformi školstva u Ugarskoj ostavljale su prostora profesorima prava da oblikuju predavanja prema vlastitim stavovima i interesima, ali u okviru sveobuhvatnih Martinijevih djela.

Ishodišta pravne grane koja je objedinjavala prirodno, opće javno i međunarodno pravo mogu se locirati u vrijeme Rimske Republike, kada su se uslijed širenja njene vlasti na strane narode tražila rješenja za sporove između građana koji ne uživaju jednaki pravni položaj. Pritom se, umjesto na sustav rimskog građanskog prava, referiralo na prirodno ishodište pravnog poretka.10 Ipak, kao formirana pravna grana koju se provedbom terezijanskih reformi obrađivalo cijeli semestar prve godine pravnih studija u čitavoj Monarhiji, prirodno, opće javno i međunarodno pravo javlja se tek s prosvjetiteljskim intelektualnim pokretom tijekom 17. stoljeća. Ovako 5 H rvatska – Hrvatski državni arhiv, Zagreb – fond 26, Vrhovna uprava škola zagrebačkog distrikta, kut. 1., fol. 1, br. 2.

6 Ratio educationis totiusque rei literariae per regnum Hungariae et provincias eidem adnexas, Beč 1777.

7 Martini Karl Anton von, De lege naturali positiones in usum auditorii vindobonensis, Beč, 1762.

8 Martini Karl Anton von, Positiones de iure civitatis in usum auditorii vindibonensis, Beč 1768.

9 Ratio educationis, 334.

10 Stein Peter, Rimsko pravo i Europa, Zagreb 2007., 20-22.

113

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

koncipirana disciplina u visokoškolskom sustavu imala je utilitarnu ulogu te je u akademsko obrazovanje implementirala ideju legitimacije apsolutističkog vladara kao čuvara prirodno-pravnog poretka, a lokalne pravne tradicije hijerarhijski podređivala općem javnom pravu u svrhu legitimacije suverenosti monarha.11 Osim toga, u vrijeme terezijanskih reformi može se zamijetiti odmak od ideje da zakonitosti prirodnog prava svoje ishodište imaju u božanskoj volji. Primjerice, već se 1759. godine na Sveučilištu u Trnavi prihvaćaju prirodno-pravne teze pravnika Phillipa Reinharda Vitriariusa (1647. – 1720.) kao osnova za podučavanje. Ogledni primjer njegovog odstupanja od katoličke dogme bilo je zastupanje ideje da je temelj braka slobodna volja pojedinaca da sklope pactum, odnosno ugovor, što je predstavljalo očitu suprotnost nauku Crkve o Božjoj volji u srži svakog bračnog odnosa.12 Ipak, samo na temelju ovog primjera bilo bi pretjerano govoriti o procesu sekularizacije pravnog obrazovanja, posebno kao sveobuhvatnoj pojavi u Monarhiji sredinom 18. stoljeća.

2. T RANSFER MARTINIJEVE PRAVNE MISLI NA AKADEMIJI U ZAGREBU

Upravo su intelektualci obrazovani u teološkim disciplinama nerijetko postajali profesorima katedri za prirodno, opće javno i međunarodno pravo na kraljevskim akademijama znanosti nakon 1776./1777. godine. Takav slučaj zatičemo i u Zagrebu, gdje je to profesorsko mjesto natječajem pripalo Vinku Kalafatiću, koji je doktorsku titulu stekao u Beču iz teologije i kanonskog prava. S obzirom na njegovu intelektualnu pozadinu i teološko obrazovanje, ali i nešto skromniju produkciju propedeutičkih materijala u odnosu na profesore koji su u kasnijim godinama vodili predmetnu katedru, teško je sa sigurnošću govoriti o utjecaju Martinijevih djela na Kalafatićeva predavanja i rad u sklopu Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu. Ipak, prema jedinim sačuvanim tiskanim ispitnim materijalima Vinka Kalafatića iz područja prirodnog prava, za njega bi se moglo reći da je ostao predan nauci koju je stekao tijekom školovanja. Prema njegovim su tezama studenti Pravnog fakulteta polagali ispit koji je sadržavao obrazloženje da prirodni zakoni nastaju, osim urođenom ljudskom dobrotom i razumom, Božjom providnošću.13 Iako se u Martinijevoj doktrini ističe iskonska važnost božanske intervencije u kreaciji ljudske prirode i morala, takva eksplicitna formulacija o nastanku prirodnih zakona u njegovom djelu o prirodnom pravu nedostaje.14 Upravo je na ovom primjeru vidljivo da mogućnosti intervencije u 11 K atz Stanely L. (ur.), The Oxford International Encyclopedia of Legal History sv. 2, New York 2009., 400; Horbec Ivana, „‘Učiti administraciju’: školovanje javnih službenika u 18. stoljeću“, Hrvatska i komparativna javna uprava 9, br. 4, Zagreb 2009., 1016.

12 Gönczi Katalin, Die europäischen Fundamente der ungarischen Rechtskultur, Frankfurt a. M. 2008., 25-26.

13 Kalafatić Vinko, Tentamen publicum ex jure naturali hominis et civitatis, Zagreb 1784. (NSK, R II F-80-1593), 3.

14 Vidi: Martini, De lege naturali positiones, Cap. I, 2.

114

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

sam sadržaj nastave od strane profesora na akademijama nisu bile zanemarive, usprkos obavezi da se pridržavaju propisanih smjernica sadržanih u Ratio educationis.

Međutim, utjecaj Martinijevih tekstova na generacije zagrebačkih profesora prava ostao je velik. Godine 1784., kada su uslijed reformi Josipa II. (1765. – 1790.) iz okvira kraljevskih akademija isključeni teološki fakulteti, a iz pravnih studija je izdvojena katedra za kanonsko pravo, došlo je do smjene profesora na zagrebačkoj katedri za prirodno, opće javno i međunarodno pravo. Na Kalafatićevo mjesto stupio je mladi i talentirani pravnik Pavao Antun Marković, koji je doktorirao pravo na Sveučilištu u Budimu 1783. godine, a u profesionalnoj karijeri je zagovarao Martinijeve pravne doktrine.15 U svojoj dugoj karijeri na zagrebačkoj Akademiji i predmetnoj katedri Pravnog fakulteta koja je trajala od 1784. do 1812. godine, Marković je predsjedao brojnim javnim ispitima na kojima su studenti pokazivali stečeno znanje iz područja prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava prema njegovim tezama i predavanjima. Poznato nam je barem dvanaest knjižica tiskanih materijala iz tog područja pravne znanosti nastalih prema Markovićevim predavanjima i korištenih za potrebe javnih obrana ispita na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, većinom nastalih u prvom desetljeću 19. stoljeća.16 Kao u slučaju Kalafatićevog teksta, Markovićevi tentameni odražavaju sadržaj nastavne materije koju je tijekom svoje profesorske karijere predavao studentima prava. Iz njih je vidljivo da je Martinijeva pravna misao predstavljala polazišnu točku za njihov nastanak. Marković je u svoje tekstove uveo i sustav referiranja na pravne autore kako bi potkrijepio svoje teze. Međutim, dok se tradicionalni pravni autoriteti poput Aristotela i Thomasa Hobbesa navode u samome tekstu bez točnih referenci na njihova djela, Martinijevi radovi su precizno citirani na mjestima gdje je bilo potrebno dodatno objasniti pravni sadržaj od posebnog interesa za tematiku tentamena. Primjerice, u članku 39. dvaju svojih tekstova, Marković navodi kako je počinitelj štete odgovoran i za naknadu iste, ali da u prirodnom pravu postoje posebna pravila u tom pogledu, te da je njih potrebno sagledati i njima se voditi.

Pritom sama pravila nije specificirao, nego je u tu svrhu uputio na točno mjesto u Martinijevom djelu De lege naturali positiones, gdje se ono u šest zasebnih članaka bavi tom tematikom.17 Treba primijetiti da izdvojeni status Martinijevog djela, kao jedinog pravnog teksta kojeg Marković smješta u ‘fusnotu,’ ukazuje na njegovu važnost za izvedbu kurikuluma na katedri za prirodno, opće javno i međunarodno pravo. Naime, Marković citiranjem izričito odabranog mjesta iz Martinijevog udžbenika zapravo ukazuje na nužnost da studenti uz njegove tentamene konzultiraju upravo to djelo u pripremi za javne ispite.

15 S zabadfalvi Józef “The Beginnings of Hungarian Legal Philosophical Thinking“, ARSP: Archiv fur Rechtsund Sozialphilosophie / Archives for Philosophy of Law and Social Philosophy, 96, br. 3, Stuttgart 2010., 341.

16 Tentameni Pavla Antuna Markovića čuvaju se u zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Većina ih je sadržana u svesku pod signaturom R II F-80-1612.

17 Marković Pavao Antun, Tentamen publicum ex ivre naturali, Zagreb 1808.; Marković Pavao Antun, Tentamen publicum ex jure naturali, Zagreb 1809. (NSK, R II F-80-1612). Vidi: Martini, De lege naturali, 121-124.

115

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

Dodatni uvid u reproduciranje i modificiranje pravnog znanja od strane profesora na Akademiji u Zagrebu pruža nam pojava prakse objavljivanja autorskih udžbenika, koja nije bila razvijena do drugog desetljeća 19. stoljeća. Godine 1818. objavljena su djela dvojice zagrebačkih pravnika, Imbriha Domina Petruševečkog (1776. – 1848.) i Konstantina Farkaša (1775. – 1822.).18 Domin je svojim udžbenikom Predznanya pravicz szamoszvojneh vugerzkeh19 po prvi puta prilagodio terminologiju suvremene pravne discipline hrvatskom jeziku te time jezično približio materiju iz privatnog ugarskog prava polaznicima Pravnog fakulteta u Zagrebu. S druge strane, svoj udžbenik i prilog poznavanju ugarskog javnog prava Farkaš je objavio na latinskom pod naslovom Principia juris publici regni Hungariae.20 Oba djela odgovarala su potrebama za novom nastavnom materijom na katedrama koje su Domin i Farkaš vodili – Predznanya pravicz za katedru domovinskog prava, a Principia juris publici za katedru prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava. Za razliku od tentamena, čija kratka forma i sažet izričaj nisu ostavljali prostora za složeno izlaganje problematike iz pojedinih područja niti razrađen sustav citiranja, u ovim udžbenicima reference na pravne autore postaju učestale i sistematizirane te se dobiva dojam o razgranatosti intelektualnih utjecaja na zagrebačke profesore.

Usprkos tome što su Martinijeva djela nastala pedeset godina prije objave ovih dvaju udžbenika, a treba istaknuti i kako nisu navedena kao udžbenička literatura u ponovljenoj uredbi Ratio educationis iz 1806. godine,21 njihov utjecaj ostao je velik te se pokazuju kao relevantan izvor iz polja pravne znanosti za autore zagrebačkih udžbenika. Kao što je već naznačeno, udžbenik Imbriha Domina odražavao njegov profesionalni interes za privatno pravo, kao i sadržaj nastavne materije na katedri domovinskog prava. Na taj način moglo bi se pretpostaviti da je u disciplinarnom smislu utjecaj Martinija i njegove prirodno- i javno-pravne misli na nastanak Dominovih Predznanya trebao biti marginalan. Međutim, pokazuje se kako Domin u uvodnoj razradi pravne materije u svome djelu smatra potrebnim ukazati na ishodišne točke tadašnje pravne znanosti, pri čemu se četiri puta referira na Martinijev udžbenik iz prirodnog prava. Pravnici poput Emerika Kelemena, Györgyja Praya i Martina von Schwartnera te njihova djela iz privatnog prava i diplomatike disciplinarno predstavljaju relevantnije uzore i izvore za Dominov tekst, pa su razmjerno češće navođena u njegovom sustavu citiranja te su prisutna kroz čitav udžbenik (Graf 1.).22 Ipak, naglasak na Martinijevim tezama iz područja jurisprudencije i prirodnog prava u uvodnom dijelu Dominove knjige, svjedoči o značajnom utjecaju Martinijeve 18 19 20 21

Pavić, Pravni fakultet, sv. 1, 89-96; 97-99.

Domin Imbrih, Predznanya pravicz szamoszvojneh vugerzkeh, Zagreb 1818.

Farkaš Konstantin, Principia juris publici regni Hungariae, Zagreb 1818.

Vidi: Ratio educationis publicae totiusque rei literariae per Regnum Hungariae et Provincias eidem adnexas, Beč 1806., 94-65.

22 Program korišten za izradu grafa i vizualizaciju podataka je Voyant tools (https://voyant-tools.org/).

116

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

pravne misli i na nastanak pravnih radova i izvan područja prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava.

Graf 1. Učestalost referenci na pravne izvore u Predznanya pravicz I. Domina.23

Udžbenik Principia juris publici Konstantina Farkaša disciplinarno se jače oslanja na postulate onovremenog općeg javnog i državnog prava, što je prvenstveno vidljivo iz naglašene prisutnosti referenci na Martinijevo djelo Positiones de iure civitatis.

Kvantitativnom analizom sustava citiranja u opsegom sličnim udžbenicima I. Domina i K. Farkaša pokazuje se kako je Domin usvojio nešto razvijeniji pristup koristeći čak 122 reference na pravne udžbenike i priručnike, u usporedbi s Farkaševih 22.24 No, taj podatak samo ističe važnost Martinijevih djela za nastanak Farkaševa udžbenika, jer se gotovo polovica referenci odnosi na Martinijeve radove, od kojih devet na udžbenik Positiones de iure civitatis. Kao i u ranije prikazanoj vizualnoj reprezentaciji citiranosti autora pravnih djela u Dominovom udžbeniku, na temelju Farkaševa udžbenika možemo izvesti zaključak o prisutnosti i rasprostranjenosti citata koji upućuju na radove K. A. von Martinija. Za razliku od Domina, Farkaš se na Martinijeve radove 23 G raf predstavlja pojavnost citata (bilježaka) u tekstu kojima se referira na navedene autore. Horizontalna os predstavlja duljinu analiziranog teksta podijeljenu u 10 segmenata, a vertikalna os učestalost pojedine bilješke u odnosu na ostale bilješke u pojedinom segmentu.

24 Od 122 reference u Predznanya pravicz, na G. Praya odnosi se njih 30, M. von Schwartnera 17, E. Kelemena 8, a ostale reference se većim dijelom odnose na citirane zaključke sabora i vladarske odluke te još sedam pravnih autora. Od 22 reference u Principia juris, 10 ih se odnosi na K. A. von Martinija, a ostale reference se odnose podjednako na još pet suvremenih pravnih autora.

117

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

referira kroz čitav tekst svog djela, a ostali pravnici poput Matije Antuna Markovića, Josipa Petrovića i Györgyja Praya pojavljuju se tek dva, odnosno jedan put u citatima cijelog teksta Principia juris (Graf 2.).

Graf 2. Učestalost referenci na pravne izvore u Principia juris K. Farkaša.25

Iz priložene analize može se zaključiti da se Farkaš pri izradi svojeg udžbenika čvrsto oslanjao na Martinijeve teze, čime se ukazuje na visok intenzitet intelektualnog utjecaja navedenog austrijskog pravnika nekoliko generacija nakon nastanka njegovih utjecajnih radova.

3. ZAKLJUČAK

Pitanje trajanja recepcije Martinijevih djela među profesorima Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu za sada ostaje otvoreno jer preostaje detaljnije istražiti i evaluirati djelovanje profesora koji su naslijedili predmetnu katedru, ali se u tom pogledu može naslutiti silazni trend u interesu za polje prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava. Iako je kurikularni program ugarskih kraljevskih akademija prema normativnom okviru sadržanom u uredbi Ratio educationis ostao nepromijenjen do njihovog ukinuća 1850. godine,26 već se ranije može primijetiti prelazak akademskog fokusa na druge 25 V idi bilješku 23.

26 Više o školskim reformama u Habsburškoj Monarhiji sredinom 19. stoljeća vidi u: Aichner Christof; Mazohl Brigitte (ur.), Die Thun-Hohenstein’schen Universitätsreformen 1849-1860. Konzeption – Umsetzung – Nachwirkungen, Beč – Köln – Weimar 2017.

118

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

grane tadašnje pravne znanosti. Farkašev nasljednik na predmetnoj katedri u Zagrebu, Antun Ferdinand Albely (1794. – 1875.) je, kao i njegovi prethodnici, bio produktivan pravni pisac te je 1828. godine za potrebe studenata Akademije u Zagrebu pripremio udžbenik iz područja financijalne znanosti Rudimenta politicae universalis aerarii, koji je ostao u rukopisu sve do njegovog kritičkog izdanja gotovo dvjesto godina kasnije.27 Očiti odmak od pravne materije koju je predavao na preuzetoj katedri potvrđuje i njegova kasnija profesionalna karijera na Kraljevskoj akademiji znanosti u Győru, gdje se posvetio objavi radova iz enciklopedije prava i pravne filozofije. U tom procesu prestaje i njegov interes za idejama razrađenim u Martinijevim pravnim udžbenicima, pa se može reći da je recepcija tih djela opstala jedino kroz aspekt studentskih obaveza za poznavanjem materije iz prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava.

Ipak, ovakva ocjena ostaje podložna kritici dok se ne provede temeljito istraživanje preostalih tentamena profesora Teodora Tivadara Paulera i Mirka Šuhaja, koji su na predmetnoj katedri u Zagrebu držali predavanja do njenog ukinuća. Na taj se način u budućim istraživanjima treba ustanoviti je li Albelyjev odmak od Martinijevih ideja predstavljao izolirani slučaj i u kolikoj se mjeri takva pojava može pratiti među profesorima ostalih kraljevskih akademija u Ugarskoj. Bez obzira na spoznaje kojima bi takva buduća istraživačka nastojanja mogla uroditi, na temelju dosad provedenih istraživanja teško je osporiti iznimno važan utjecaj radova Karla Antona von Martinija na intelektualno stvaralaštvo iz polja pravnih znanosti profesora na zagrebačkom Pravnom fakultetu u prvim desetljećima od njegova osnutka.

Izvorna građa: a) objavljena

Albely Antun Ferdinand, Osnove opće financijalne znanosti, Zagreb 1996.

Domin Imbrih, Predznanya pravicz szamoszvojneh vugerzkeh, Zagreb 1818.

Farkaš Konstantin, Principia juris publici regni Hungariae, Zagreb 1818.

Kalafatić Vinko, Tentamen publicum ex jure naturali hominis et civitatis, Zagreb 1784. (NSK, R II F-80-1593) Marković Pavao Antun, Tentamen publicum ex iure naturali, Zagreb 1809. (NSK, R II F-80-1612)

Marković Pavao Antun, Tentamen publicum ex ivre naturali, Zagreb 1808. (NSK, R II F-80-1612) Martini Karl Anton von, De lege naturali positiones in usum auditorii vindobonensis, Beč 1762.

Martini Karl Anton von, Positiones de iure civitatis in usum auditorii vindibonensis, Beč 1768.

Ratio educationis publicae totiusque rei literariae per Regnum Hungariae et Provincias eidem adnexas, Beč 1806.

Ratio educationis totiusque rei literariae per regnum Hungariae et provincias eidem adnexas, Beč 1777.

27 Albely Antun Ferdinand, Osnove opće financijalne znanosti, Zagreb 1996.

119

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

b) neobjavljena

Hrvatska – Hrvatski državni arhiv, Zagreb – fond 26, Vrhovna uprava škola zagrebačkog distrikta

Literatura:

Aichner Christof; Mazohl Brigitte (ur.), Die Thun-Hohenstein’schen Universitätsreformen 1849-1860.

Konzeption – Umsetzung – Nachwirkungen, Beč – Köln – Weimar 2017. Čepulo Dalibor, „Hrvatska pravna povijest i nastava pravne povijesti na Pravnom fakultetu u Zagrebu od 1776. do danas“, Zbornik PFZ, 63, br. 5-6, Zagreb 2013., 885-919.

Gönczi, Katalin, Die europäischen Fundamente der ungarischen Rechtskultur, Frankfurt a. M. 2008.

Horbec Ivana, Prema modernoj državi. Uprava i politika u Banskoj Hrvatskoj 18. stoljeća, Zagreb 2018.

Horbec Ivana, “The ‘Quiet Force’: The Role of Legal Education in the Disciplining of the Hungarian and Croatian Nobility in 1760’s,” Povijesni prilozi 53, Zagreb 2017., 81-108.

Horbec Ivana „‘Učiti administraciju’: školovanje javnih službenika u 18. stoljeću“, Hrvatska i komparativna javna uprava 9, br. 4, Zagreb 2009., 1011-1055.

Katz Stanely L. (ur.), The Oxford International Encyclopedia of Legal History sv. 2, New York 2009.

Klaić Vjekoslav, „Kraljevska akademija znanosti u Zagrebu (1776.),“ Hrvatsko kolo, 7, Zagreb 1912.

Pavić Željko (ur.), Pravni fakultet u Zagrebu 1776.-1996., sv. 1-4, Zagreb 1996.-1997.

Stein Peter, Rimsko pravo i Europa, Zagreb 2007.

Szabadfalvi Józef, “The Beginnings of Hungarian Legal Philosophical Thinking”, ARSP: Archiv fur Rechts- und Sozialphilosophie / Archives for Philosophy of Law and Social Philosophy, 96, br. 3, Stuttgart 2010., 337-347. Šidak Jaroslav, „Regia scientiarum academia“, u: Šidak Jaroslav (ur.), Spomenica u povodu proslave 300. godišnjice Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1969., 49-78. Švoger Vlasta, „Reforma visokoškolske nastave u Habsburškoj Monarhiji i stvaranje modernog sveučilišta u Zagrebu“, Bogoslovska smotra 90, Zagreb 2020., 67-85.

120

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu Sažetak

Ovim radom evaluiraju se recepcija i utjecaj pravne misli austrijskog pravnika kasnog prosvjetiteljstva, Karla Antona von Martinija (1726. – 1800.) na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu, osnovanoj 1776. godine. Kao najrelevantniji intelektualni uzori u području prirodnog, općeg javnog i međunarodnog prava, Martinijevi su udžbenici postali temelj pravne materije za podučavanje iz tog polja tadašnje pravne znanosti te su propisani uredbom Ratio educationis (1777.) kao jedina literatura za predmetne katedre kraljevskih akademija u Ugarskoj. U radu se analizira u kojoj su mjeri profesori prava na Akademiji u Zagrebu koristili Martinijeve tekstove za pisanje vlastitih pravnih tekstova, u prvom redu ispitnih materijala nastalih prema vlastitim predavanjima te udžbenika kao propedeutičkih pomagala u nastavi.

Takva analiza se temelji na izvornim pravnim tekstovima petorice profesora prava zagrebačke akademije – Vinka Kalafatića, Pavla Antuna Markovića, Imbriha Domina Petruševečkog, Konstantina Farkaša te Antuna Ferdinanda Albelyja. U radu se zaključuje kako je utjecaj Martinijevih radova na pravnu produkciju profesora u Zagrebu bio velik, iako se mogu zamijetiti specifičnosti s obzirom na profesionalne interese profesora. Ipak, ostavlja se prostora za utvrđivanjem pretpostavljenog pada interesa za ovu granu pravne znanosti i Martinijevih tekstova u prvoj polovici 19. stoljeća putem daljnjih istraživanja.

Karl Anton von Martini und die Rezeption seiner Werke an der Königlichen Akademie der Wissenschaften in Zagreb Zusammenfassung

Mit dieser Arbeit werden die Rezeption und der Einfluss des Rechtsgedankens des österreichischen Juristen der späten Aufklärung, Karl Anton von Martini (1726 – 1800) an der Königlichen Akademie der Wissenschaften in Zagreb, gegründet 1776, bewertet. Als relevanteste intellektuelle Vorbilder auf dem Gebiete des Natur-, allegemeinöffentlichen und internationalen Rechtes wurden Martinis Lehrbücher die Grundlage des Rechtsstoffes zum Unterrichten aus diesem Gebiete der damaligen Rechtswissenschaft und sie wurden durch Verordnung Ratio educationis (1777) als einzige Literatur für Fachunterrichtslehrstühle der königlichen Akademien in Ungarn vorgeschrieben. In der Arbeit wird analysiert in welchem Umfang die Juraprofessoren an der Akademie in Zagreb Martinis Texte zum Verfassen eigener juristischen Texte gebrauchten, vor allem der Prüfungsmateriale, entstanden nach eigenen Vorträgen sowie der Lehrbücher als propädeutische Hilfsmaterialien in dem Unterricht. Eine solche Analyse beruht auf ursprünglichen juristischen Texten von fünf Juraprofessoren der zagreber Akademie – Vinko Kalafatič, Pavle Antun Marković, Imbrih Domin Petruševečki, Konstantin Farkaš und Antun Ferdinand Albely. In der Arbeit wird beschlossen, dass der Einfluss von Martinis Werke auf die juristische Produktion der Professoren in Zagreb groß war, obwohl Besonderheiten zu bemerken sind als Folge professioneller Interessen der Professoren.

121

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 111-122 Zrinko Novosel: Karl Anton von Martini i recepcija njegovih djela na Kraljevskoj...

Trotzdem wird Raum zur Feststellung eines angenommenen Schwindens des Interessens an diesem Zweig der juristischen Wissenschaft und an Martinis Texten in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts mittels weiterer Forschungen, gelassen.

122

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

Dr. sc. Ivan Armanda Leksikografski zavod “Miroslav Krleža” Frankopanska 26 – Zagreb ivan.armanda@gmail.com

UDK: 271.1-9(497.5) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 1.10.2021

Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica hrvatskoga kulturnoga blaga U članku se, temeljem arhivskih vrela i relevantne literature, opisuje život i djelovanje benediktinske redovnice s. M. Benedikte Braun (1895.-1991.). Govori se o njezinu rođenju u austrijskoj obitelji u Šibeniku, o školovanju u Pragu i Camerinu i o povratku u Šibenik, a potom se opisuje njezin dolazak u samostan sv. Marije u Zadru 1928. godine, početak i prve godine redovničkoga života.

Ključne riječi: M. Benedikta Braun, benediktinke, Zadar, samostan sv. Marije, Drugi svjetski rat, kulturna baština.

123

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

Uvod

Prisutne u hrvatskim krajevima od srednjega vijeka, benediktinke su zadužile hrvatsku vjersku, kulturnu i svekoliku nacionalnu baštinu. Njihovi su samostani bili sjedišta i izvorišta vjerske, prosvjetne, umjetničke i kulturne djelatnosti pa su stoljeća molitve i rada, prema Reguli sv. Benedikta, u baštinu ostavila neprocjenjiva kulturna blaga, neizostavno vjerskoga predznaka. Među najpoznatijim zbirkama tog blaga nedvojbeno je Stalna izložba crkvene umjetnosti Zlato i srebro Zadra, smještena u samostanu sestara benediktinki u tom gradu. Ta neprocjenjiva zbirka poznata je u Hrvatskoj, ali i u širim međunarodnim krugovima te izaziva poštovanje i divljenje, kako prema sačuvanom blagu tako i prema onima koje su ga sačuvale, tj. prema sestrama benediktinkama.

Među njima osobito se ističe majka M. Benedikta Braun (1895.-1991.), Austrijanka rođena u Šibeniku. Došavši 1928. u samostan sv. Marije u Zadru, obilježila je njegovu povijest i postala jedna od najzaslužnijih članica tog samostana, kojemu je od 1945. bila administratorica, a od 1947. do 1972. i opatica. No, svojim hrabrim čuvanjem samostanskoga kulturnoga blaga, brigom za njegov prikladan smještaj te zaslugama za obnovu u Drugom svjetskom ratu srušenoga samostana i devastirane samostanske crkve, majka M. Benedikta postala je jedna od najvažnijih čuvarica hrvatskoga kulturnoga blaga i naših nacionalnih svetinja.

Austrijanka rođena u Šibeniku

“U Šibeniku sam rođena. Tamo na Dobriću, ako znate. I danas se sjećam kuće s dva mala lava na skalicama. Otac mi bijaše vojni liječnik, dr. Braun. U mirovini je bio općinski liječnik također u Šibeniku, pa kasnije u Biogradu.”1 – Ovim se riječima majka M. Benedikta u srpnju 1971. kratko osvrnula na svoj rodni grad, aludirajući i na razlog zbog kojega je, premda Austrijanka, 27. rujna 1895. rođena u Šibeniku. Tog dana je njezin otac, austrijski vojni liječnik dr. Gustavo Braun sa suprugom Olgom Locas-Saranelli, potomkinjom mletačke plemićke obitelji, iz Praga doselio u Šibenik, 1 S erefović, Abdulah, “Ora et labora”, Nedjeljna Dalmacija, Split 18. VII. 1971., str. 3.

124

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

gdje je poslan po službenoj dužnosti. Samo nekoliko sati nakon dolaska u grad rodila im se kćerka koja je u katedralnoj crkvi na krštenju dobila ime Maria Letizia. Poslije početnoga školovanja u rodnom gradu, roditelji su je poslali u Prag, gdje je studirala na Filozofskom fakultetu, a potom je školovanje nastavila u Camerinu. Tu se bavila glazbom, slikanjem i umjetničkim vezom, a u Šibenik se vratila kao osposobljena učiteljicu za osnovne škole.2

Odgajana u katoličkom duhu, sakrament prve svete pričesti i svete potvrde primila je u biskupskoj kapeli u Šibeniku. Već kao djevojčica rado je molila, ali i pomagala siromasima. Osobito je bila radosna kad je svakog petka s obitelji pripremala ručak za dvanaest siromaha. Tako je obitelj djelima svjedočila svoju vjeru. Za studija u Pragu, 1913. posjetila je benediktinski samostan Emaus i oduševila se slušajući monahe kako gregorijanskim koralom slave Boga.3 Već tada, kako sama pripovijeda, rodila se u njoj želja da i ona postane benediktinka: “Kao 17-godišnja djevojka ostala sam impresionirana zidinama nekog zdanja u Pragu. Otac mi je objasnio da je to Emaus, benediktinski samostan što su ga u XIV. stoljeću osnovali pašmanski glagoljaši. Tada je u meni definitivno sazrela odluka da se posvetim samostanskom životu.”4

No, odluku nije mogla odmah ostvariti. Godine 1915. preminuo joj je otac pa je, kao najstarija kćerka u obitelji, pomagala majci odgajati i školovati mlađu braću i sestre. No, nije zanemarila ni duhovni život. Često se povlačila na molitvu te, ako su joj obveze dopuštale, sate provodila u razmatranju pred svetohraništem. Osobito je voljela razmatrati o bolima Blažene Djevice Marije. U slobodno vrijeme je besplatno vezla i šivala liturgijsko ruho.5

Prve godine monaškoga života

Marija Leticija je jedne godine provela ljetne praznike u nekom samostanu sestara benediktinki u Hrvatskoj te čvrsto odlučila postati benediktinka. Prvo je došla u samostan sestara benediktinki u rodnom Šibeniku,6 ali se razboljela i morala se vratiti kući. Usmena predaja u samostanu šibenskih benediktinki kaže da se to ponovilo dva puta, pa je Marija Leticija odustala od stupanja u njihov samostan.7 No, ubrzo je, 26. kolovoza 1928., došla u benediktinski samostan sv. Marije u Zadru. Tom prigodom je zapisala sljedeće riječi koje jasno ukazuju na bolni rastanak s obitelji, osobito s 2 U sp. Arhiv samostana sestara benediktinki u Zadru, Dokumentacija o majci M. Benedikti Braun (dalje: Dokumentacija): Biografske bilješke o poštovanoj majci Benedikti Braun obnoviteljici samostana svete Marije u Zadru – Hrvatska; Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun).

3 Usp: Dokumentacija: Biografske bilješke o poštovanoj majci Benedikti Braun obnoviteljici samostana svete Marije u Zadru – Hrvatska; Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun); A. Seferović: Ora et labora, str. 3.

4 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

5 Usp. Dokumentacija: Biografske bilješke o poštovanoj majci Benedikti Braun obnoviteljici samostana svete Marije u Zadru – Hrvatska; Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun).

6 Usp. Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

7 Za ovaj podatak zahvaljujem s. Fortunati Spahiji, opatici samostana sestara benediktinki u Šibeniku.

125

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

mamom: “U mukama mog srca – za tebe mama – tražila sam snagu zagrlivši križ – prislanjajući čelo na božansko Srce na Raspelu, preklinjući za mir u svome srcu, od tog presvetog Srca koje je toliko patilo i koje zna suosjećati i voljeti. Tada sam shvatila kako su bol, patnja, rastanak veliki tvorci posvećenja i da su sati Muke Gospodnje oni koji se nastavljaju u nama, Mistično Tijelo Kristovo, neka budu snažniji i veći pred Bogom od najvećih djela apostolata.”8

U zadrskom samostanu je 9. lipnja 1929. stupila u novicijat, dobivši redovničko ime s. Marija Benedikta, te 15. prosinca 1930. položila prve zavjete.9 Tom prigodom je zapisala: “Žrtva će nam biti draga ako volimo Božansko Raspeće. Oh! Ako ga gledamo, ako mu donosimo svoju dušu, ako mu kažemo da ga želimo ljubiti, usprkos svim protivštinama života, da On radi sve u nama, jer ostavljene same smo premale … slabe … jadne. O moje obožavano Raspelo! Raspelo za ljubav! Neka bude vodič u mom životu … neka bude moja snaga, moja svjetlost, moj odmor.”10

Gotovo dvije godina poslije polaganja prvih zavjeta, s. M. Benedikta je zapisala: “Sanjala sam čaroliju jednog života i taj život sam pronašla pod sivim zidinama jednog samostana. Te zidine su mirisale na mir, onaj mir koji svijet ne zna niti može dati. Da, ispred zidina jednog samostana, pronašla sam te moj Gospodine i tako sam doznala Tvoju volju … pronašla sam put kojim treba doći do Tebe … pronašla sam pravi mir, Tvoj mir. Pjevala sam … pjevala sam Tvoje himne … čitava moja duša je bila u glasu koji Te je slavio … ta pjesma je za mene bila svjetlost, sreća, ljubav! Koliko toga mi je rekao zbor mladića … harmonij … Oh! Tvoja liturgija, sveta misa, benediktinski život, časoslov.”11 Odmah nakon polaganja prvih zavjeta, s. M. Benedikta je 1930. počela raditi u samostanskoj osnovnoj školi. U njoj je predavala sve dok škola, zbog ratnih neprilika, nije 1941. prestala s radom. Također je djevojčice koje su pohađale školu pripremala za sakrament prve svete pričesti. U međuvremenu je 21. ožujka 1936. položila doživotne zavjete. U samostanu je obnašala i dužnost asistentice djevojkama koje su se pripremale za redovnički život (aspirantice).12

Strahote Drugoga svjetskoga rata

Zadarske benediktinke, među njima i s. M. Benedikta Braun, mirno su molile i radile, no Drugi svjetski rat prekinuo je njihovu molitvu i rad u tisućljetnom samostanu sv. Marije, ostavivši ih bez krova nad glavom. S. M. Benedikta, svjedokinja tog teškog 8 D okumentacija, Misli časne majke M. Benedikte Braun obnoviteljice samostana Svete Marije u Zadru, Hrvatska.

9 U sp. Dokumentacija: Biografske bilješke o poštovanoj majci Benedikti Braun obnoviteljici samostana svete Marije u Zadru – Hrvatska; Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun).

10 Dokumentacija, Misli časne majke M. Benedikte Braun obnoviteljice samostana Svete Marije u Zadru, Hrvatska.

11 Dokumentacija, Misli časne majke M. Benedikte Braun obnoviteljice samostana Svete Marije u Zadru, Hrvatska.

12 Usp. Dokumentacija: Biografske bilješke o poštovanoj majci Benedikti Braun obnoviteljici samostana svete Marije u Zadru – Hrvatska; Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun).

126

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

doba, zapisala je: “Bio je rat. Bilo je opasno. Počele smo prenositi najvrednije stvari u kapitularnu dvoranu, gdje je izgledalo najsigurnije. Preko preuzvišenog [nadbiskupa Petra Dujma Munzanija] smo primale na čuvanje i ostale vrijednosti iz cijele biskupije.”13 Među ostalim, nadbiskup im je poslao na čuvanje i dragocjenu škrinju sv. Šimuna. O njezinu prijenosu u samostan majka M. Benedikta je kazala: “Sjećam se kako su noću, pod okriljem mraka, prevozili tu svetu škrinju, da nas ne bi tko vidio, ali su kotači na kolicima tako nemilosrdno škripali da je pola grada izvirivalo na prozore da vidi što se to događa.”14

No, dok su benediktinke pohranjivale dragocjenosti na sigurnije mjesto u samostanu, talijanski okupatori planirali su njihovo odvoženje u Italiju. Drugim riječima, planirali su oteti hrvatsku kulturnu baštinu i odvesti je u Italiju, čime bi sve to za hrvatski narod bilo izgubljeno. No benediktinke, duboko svjesne da čuvaju baštinu od neprocjenjive kulturne i vjerske vrijednosti, nisu bile spremne predati im to blago.

Majka M. Benedikta o tome pripovijeda: “Talijani su već počeli evakuirati vrednote iz grada i jednoga je dana na vrata samostana zakucao prefekt grada s vojnicima i nalogom da se cijeli samostan sa svim inventarom ima ukrcati na brod, koji je već bio u luci, i preseliti u Italiju, jer postoji opasnost da sve propadne u Zadru. Stale smo sve na vrata, a ispred nas časna majka Tereza Manzoni raširila je ruke i rekla: Ako sve propadne neka i mi propadnemo s ovim što stoljećima čuvamo ovdje. Od ovih relikvija žive se ne rastajemo, niti se s ovog mjesta mičemo.”15 Potrebno je istaknuti da je spomenuta s. M. Tereza Manzoni u to doba bila kustosica samostanske zbirke, a s. M. Benedikta je aktivno sudjelovala prvo u sklanjanju dragocjenosti i umjetnina na sigurnije mjesto, a potom, kako ćemo vidjeti u nastavku, i u njihovu skrivanju od talijanskih okupatora, pri čemu je bila i jedna od zapisničarki koje su vodile evidenciju o dragocjenostima i umjetninama. O ulozi s. M. Benedikte u ovim presudnim i opasnim trenucima nadbiskup Želimir Puljić je kazao sljedeće: “Kao ‘mulier fortis’ (hrabra žena) nije se plašila, već sa svojim susestrama čvrsto držala stijeg Čike i Vekenege. I ušla u legendu svojom hrabrošću jer je izložila život kako bi sačuvala zadarske dragocjenosti i svetinje koje su trebale biti odvezene u Italiju. ‘Zar se može nositi sa sobom ono što ti ne pripada, a da to ne bude krađa?!’, rekla je i spriječila odvoz relikvija i drugih dragocjenosti. Zadar joj duguje zahvalnost!”16

Poslije ovog događaja sestre su, u strahu da im Talijani ne bi silom oduzeli sve što čuvaju, obavile potrebne pripreme i potom skrile kulturno blago. O tome majka M. Benedikta pripovijeda: “Dovodile smo dvojicu povjerljivih radnika noću[, ali tako] da ne vide u koju prostoriju idu. Oni su kopali podzemlje zvonika, a mi smo cijelu noć 13 14 15 16

Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

Puljić, Želimir, “Nadbiskupova propovijed na slavlju 920. obljetnice posvete crkve sv. Marije”, Vjesnik Zadarske nabiskupije, Zadar 2011., br. 9-10, str. 21.

127

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

iznosile zemlju. Morale smo maknuti i grob jedne opatice. A onda smo najvrednije što je moglo stati lijepo složile (na brzinu sam ubacila i nešto čipaka i tekstila), a na vrh smo postavile škrinju Sv. Šimuna i onda sve to zazidale. (…) Samo sat vremena poslije nego smo zazidale skrovište, počelo je bombardiranje.”17

O strahotama bombardiranja majka M. Benedikta je ostavila nekoliko kraćih zapisa. Kao očevidac tih događaja, zapisala je: “U početku smo se sklanjale u zvonik.

Strašno je bilo kako se ljuljao. Sjećam se kako je konversa Giovanna [Knežević] slomila kuk i nije mogla za vrijeme bombardiranja bježati u zvonik, nego je ostala moliti u postelji. Našli smo je kasnije skupa s krevetom metar dalje. (…) Tada je propalo i sve ono što nismo uspjele skloniti. Sve je izgorjelo.”18

Na drugom mjestu majka M. Benedikta piše: “Zvonik crkve sv. Marije ljuljao se kao morski val, i svaki smo čas očekivale da se sruči na nas, i pokrije nas zauvijek.

Jedna je bomba razvalila dio samostana, druga nam je ostala, nasreću, neeksplodirana pred nogama. I preko te bombe prešla sam dvadesetak puta. Mirno, bez ikakva straha.

Prilikom jedne eksplozije, sjećam se, pritisak nam je skinuo veo s glave.”19 Smatramo potrebnim navesti i sljedeći zapis majke M. Benedikte o bombardiranju samostana, jer je uistinu dojmljivo i potresno svjedočanstvo o proživljenim strahotama: “Dva su sata popodne 16. prosinca 1943. Neizreciva tutnjava motora najavljuje neposrednu propast. Redovnice, u tom trenutku okupljene na ‘lectio divina’ požurile su se u sklonište, u Vekeneginu dvoranu kad se zbog strašne grmljavine prvih bombi dio samostana srušio, a ostatak je bio teško oštećen, prisiljavajući tako redovnice da te iste večeri odu u bolni egzodus, koji je drugi put u tisućljetnoj povijesti ostavio pusti kor božanske hvale koja se svaki dan uzdiže sa zemlje u nebo.”20

Kod sestara su se sklonili i neki susjedi te su ostali kod njih sve do večeri. Tek tada su mogli izaći iz skloništa i ugledati stravičan prizor: središte Zadra bilo je gotovo sravnjeno sa zemljom! Ni samostan sestara benediktinki više nije postojao, sve je bilo u ruševinama i u plamenu. S. M. Benedikta je s drugim sestrama prvo na madracu, preko ruševina, prenijela nepokretnu s. Giovannu Knežević u dom za stare, a potom su se vratile i, uz pomoć vatrogasaca, spasile su nešto umjetnina iz samostana kojega je gutao plamen. Sutra je u domu za stare preminula s. Giovanna Knežević, a ostale sestre su poslije sprovoda pješke otišle u Nin, gdje je već 6. siječnja 1944. preminula kustosica samostanske zbirke, s. M. Tereza Manzoni. S. M. Benedikta je s još dvije sestre ostala u Zadru, gdje su se sklonile u gradsku bolnicu.21 Tu je poslije nekoliko 17 18 19 20 21

erefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

S Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

Jelinić, D, “Ako nestane blago, nestanimo i mi”, Večernji list, Zagreb 24. VI. 1971., str. 5.

Dokumentacija, M. Benedikta Braun: Iz samostana Svete Marije. Rukopisni zapis.

Usp.: Dokumentacija, Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun); “Zadar: Preminula časna majka Benedikta Braun”, Mir naš 17, Hvar 1992, br. 45, str. 45.

128

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

dana zabilježila sljedeće riječi: “U bolnici smo s četiri naše drage starice – ispomoć je bijedna, jadna, nedostaje sve, bombardiranja se nastavljaju danju i noću, nedostaju kreveti, odmaramo se na stolici na razvlačenje.”22

U prosincu 1943. majka M. Benedikta je zabilježila živopisne podatke o odlasku na samostanske ruševine: “Još uvijek je noć, mrak, zimsko je doba, nema rasvjete, stoga, s uljenom svjetiljkom koja osvjetljava samo jedan djelić pred nogama, prolazimo uplašeni i dolazimo do vrata samostana, gdje se na pragu nalazi neeksplodirana bomba i priječi prolaz, dakle treba je maknuti, uz tu buku prilaze vojnici – stražari, koji nas pozdravljaju i koji bi nam gotovo željeli spriječiti ulaz. Mi ih ljubazno pozdravljamo i predstavljamo se kao vlasnice – puštaju nas da prođemo, pogledamo itd.., itd., ostajemo do jutra.”23

Kasnije se ovakvih iskustava prisjetilja sljedećim riječima: “Svaki smo dan dolazile nadzirati razoreni samostan. I noću. Bilo je i straha. Same noću po razrušenom gradu.

Po kiši i buri. Po škurome [tj. po mraku] među ruševinama s uljanom svjetiljkom.

A zrakoplovi su se svaki čas pojavljivali. Nijemci su načuli da u ruševinama ima skrivenog blaga i često smo ih zaticali kako prekapaju po samostanu. Iako u strahu, morale smo protestirati. Tako smo iz dana u dan, iz noći u noć bdjele nad našom tajnom i svetinjom.”24 Ubrzo su sestre morale napustiti bolnicu, pa je s. M. Benedikta s dvije postulantice, prema odredbi nadbiskupa Munzanija, 5. ožujka 1944. otišla u Cres i tamo se smjestila u samostanu sestara benediktinki. Drugio dio sestara smjestio se u benediktinski samostan u Pagu, a treći u Rabu.25 Iz Cresa je majka M. Benedikta nedvojbeno često mislila na razrušeni samostan i raspršene sestre, osjećajući ipak zahvalnost što ni jedna sestra nije poginula, ali i nadu da će zajednica opstati i, milošću Božjom, vratiti se u svoj obnovljeni samostan. Takvim duhom odišu sljedeće njezine riječi: “Sada je samostan tamo sa srušenim lukovima svog klaustra, uništenim lijepim lođama iz 18. stoljeća, djelomično srušenom i teško oštećenom lijepom crkvom, čudnom nakupinom ruševina upravo u srcu grada koja prosvjeduje protiv tolike ljudske zloće; i dok se elementi i ljudi utrkuju u rušenju ovog diva koji, čini se, stoljećima brani grad svojom molitvom i svojim krepostima, samostan još jednom živi kao šačica duša koje se nadaju protiv svake nade s nepokolebljivom vjerom. Putevi Providnosti, još jednom, razlikuju se od ljudskih puteva …”26 Iz Cresa je majka M. Benedikta nastojala hrabriti i druge sestre, šaljući im poruke utjehe i nade, potičući ih na ustrajnost u zvanju i na pouzdanje u Boga. Tako 22 23 24 25 26

Dokumentacija, Duhovne misli M. Benedikte Braun, opatice, bilješka iz prosinca 1943.

Dokumentacija, Duhovne misli M. Benedikte Braun, opatice, bilješka iz prosinca 1943.

Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

Usp. Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969.

Dokumentacija, M. Benedikta Braun: Iz samostana Svete Marije. Rukopisni zapis.

129

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

jednoj sestri 9. srpnja 1944. piše: “Ujedinimo se duhovno pred Isusom u Euharistiji, ponudimo Vječnom Ocu ‘Hostiju Ljubavi’, položimo na pozlaćenu pliticu pokraj Hostije svoje žrtve i svoje boli sadašnjeg trenutka i zazovimo na opustošen svijet Kristov mir, Kristovu ljubav, na taj način ćemo sudjelovati u kraljevskom svećeništvu Isusovom.”27

Istog dana majka M. Benedikta je s. Leticiji uputila sljedeće riječi: “Budeći uspomene na vrijeme provedeno u voljenom i toliko čeznutom gnijezdu Sv. Marije, draga Letizia, obnavljaj uvijek stari žar, budi vjerna Gospodinu koji te zove i koji te odabrao među mnogima, možda i boljima od tebe, moli da ne uzmanjka dobrih odluka, moli za dar svete ustrajnosti, strpljivo podnosi iskušenja da bi se ublažila i ispunila Božja pravda.”28 Poslije deset dana, jednoj drugoj sestri je pisala: “Moja najdraža! Podsjećajući se na 17. 10. 1938., sjeti se prekrasnih osjećaja koji su te naveli da pokucaš na vrata našeg ljubljenog samostana; sjeti se najmarljivijih dana provedenih u učionici i moli se za dar svete ustrajnosti. Moja najdraža, u ovom času gorke tuge, kad nas Gospodin posjećuje na najbolniji način, nastojmo ‘fortes in fide’, ‘jake u vjeri’, našom vlastitom boli dovesti u ravnotežu božansku pravdu, tako pogaženu uvredama.”29

Povratak u Zadar i upravljanje samostanom

Zadarski nadbiskup Petar Dujam Munzani je 12. ožujka 1945. s. M. Benediktu imenovao administratoricom porušenoga samostana i raspršene monaške obitelji.

Poslije dvije godine, 12. ožujka 1947. postala je samostanska opatica i na toj je službi ostala punih 25 godina, do 12. ožujka 1972.30

Dana 28. srpnja 1945. nadbiskup Munzani brzojavno je pozvao s. M. Benediktu da prisustvuje otvaranju skloništa u kojemu su bile pohranjene dragocjenosti iz samostana i Nadbiskupije.31 Poslušno se uputila iz Cresa, a s. M. Skolastika Večeralo iz Paga, te su 5. kolovoza došle u Zadar. Dojmove koji su ih preplavili tom prigodom, s. M. Benedikta je opisala sljedećim riječima: “Kakav li se stravični prizor pojavio pred našim očima kada smo iza mučnog putovanja malom lađom ušle u zadarsku luku! Ulazeći u grad nismo se snalazile. Približavajući se samostanu ugledale smo crkvu, dragu zadužbinu Čike i Vekenege pretvorenu u hrpu ruševina. Kolomanov zvonik strši u vis, poput jarbola na razmrskanoj lađi. Lišen je čak i svojih starih zvona.

Ulazimo preko ruševina u crkvu. U desnom uglu uz svetište na napola porušenom oltaru stoji neoštećen kip Marije Žalosne, jedina ona je tu okružena hrpom kamenja 27 28 29 30 31

Dokumentacija, Duhovne misli M. Benedikte Braun, opatice.

Dokumentacija, Duhovne misli M. Benedikte Braun, opatice.

Dokumentacija, Duhovne misli M. Benedikte Braun, opatice.

Usp. Dokumentacija: Marija – M. Benedikta Braun.

Usp. Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969.

130

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

kao ono nekoć na Golgoti, kao da očekuje naš povratak. Bombe i granate sravnile su samostan sa zemljom. Nije li Marija trebala čuvati one blagoslovljene zidine i povratiti ih onima, koje su ih kobne noći 16. 12. 1943. sa suzama i jecajima morale napustiti, prepustivši plamenu ostatak još neporušenih zidina.”32

Majka M. Benedikta i s. M. Skolastika Večeralo smjestile su se u kuću u kojoj je boravio i nadbiskup Munzani u Zadru, a poslije otprilike jednog mjeseca preselile su se u dio nadbiskupskoga sjemeništa Zmajević. Tu, gdje su se smjestile u oštećene prostore, pozvale su kandidatice iz Cresa, a ubrzo im se pridružilo još sestara. U Zadar je došla i s. M. Karmela Hein, koja je od 1937. bila samostanska opatica. No, kako se u sjemeništu nije moglo urediti klasičnu klauzuru, s. M. Karmela se ubrzo vratila u Cres.33 S. M. Benedikta i s. M. Skolastika prisustvovale su otvaranju skloništa u kojemu su bile pohranjene dragocjenosti iz samostana i Nadbiskupije. Tom prigodom je pronađeno uspoređeno s popisom sačinjenim prigodom pohranjivanja u sklonište i potom je sve predano sestrama na čuvanje.34 No, sve to odvijalo se u iznimno teškim životnim uvjetima. Vidi se to iz sljedećih riječi majke M. Benedikte: “Strah je bio vratiti se na ništa. Bez krova. Bez vrata. Bez prozora. U gradu nije bilo živa čeljadeta. A valjalo je odmah izvaditi blago ispod ruševina. Sve smo na rukama, komad po komad, prenosile u Zmajevićevo sjemenište. Najteže mi je bilo kada poslije tako napornog rada nisam imala što dati sestrama za objed.”35

Nisu sve sestre mogle izdržati teške uvjete u kojima su živjele, osobito zato jer se u Zmajevićevu sjemeništu nije moglo urediti primjerene uvjete za život samostanske zajednice. O tome je godinama kasnije majka M. Benedikta zapisala: “Učinili su se prvi napori da se skupi bar jedan dio samostanske zajednice, ali poteškoća nije nedostajalo: napori su nas iscrpljivali pri otkopavanju sv. predmeta crkve iz porušene zgrade samostana; naše su se sestre nalazile pod strašnom depresijom vidjevši srušen samostan i crkvu, sve uništeno u potpunom iscrpljujućem siromaštvu, bijedi i skrajnjoj oskudici te su počele prelaziti granicu povlačeći se u [druge] samostane gdje su se nadale mirnijem samostanskom životu. Mi koje smo ostale [u Zadru] bile smo gostima u nekim prostorijama zgrade sjemeništa Zmajevića. Postepeno smo uspjele uz dobru volju i ljubav prema našem redu, da organiziramo samostan klauzure, danas bismo rekle ‘Costitucionalne’ i tu smo počele odmah naš život molitve i rada.”36

U nastavku sjećanja o prvim poratnim godinama u Zadru, majka M. Benedikta piše: “Prolazile su vrlo teške i gorke godine neposredno iza rata. A nije manjkalo ni bolesti, pa ni onih teških u zajednici. (…) Uza svu dobru volju i uza sve napore i 32 Usp. Dokumentacija: M. Benedikta Braun: Povratak sestara benediktinki nakon rata u Zadar 5. VIII. 1945.

33 God. 1949. s. M. Karmela Hein je iz Cresa otišla u samostan sv. Ciprijana u Trstu, gdje je 1952. bila izabrana za prioru, a 1953. za opaticu.

34 Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969.

35 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

36 Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969.

131

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

radinost naše samostanske obitelji, prihodi su bili vrlo bijedni za onoga koji nema više ništa i još je trebalo da se kuću providi s najpotrebnijim što je rat uništio.”37

Kako bi nešto zaradila i pomogla siromašnoj zajednici, majka M. Benedikta je nedugo po povratku u Zadar s drugim sestrama počela poučavati djecu u sviranju klavira i ručnim radovima te davati im instrukcije iz školskih predmeta i čuvati djecu dok su im roditelji na poslu.38 To je zasmetalo komunističkim vlastima pa su od Biskupskoga ordinarijata tražili da im objasni kakve to škole ili dječji vrtić vodi majka M. Benedikta u Zmajevićevom sjemeništu. Ordinarijat je, nakon razgovora s majkom M. Benediktom, 2. studenoga 1946. vlastima odgovorio da sestre “ne drže nikakovu privatnu redovitu školu, osim što nekojima, u sasvim malenom broju, davaju nešto pouke u glasoviru ili u ručnim radnjama.” Kao dokaz za to, majka M. Benedikta je “spravna u svako doba prikazati Narodnim Vlastima popis sve djece, koja dolaze k njima e da se može ustanoviti da ta ista djeca redovito pohadjaju narodne osnovne škole.” Ordinarijat je potom dodao: “Istina je da su one pripravile nekoliko učenika ili učenica kroz praznike, koji su bili zaostali u školi radi ratnih operacija e da mogu položiti ispit za viši razred a takodjer je istinito da su isto kroz praznike pripravili nekoliko djece e da mogu položiti ispit za gimnaziju, ali sve to nije škola redovita već posebna pouka opetujući školske predmete već naučene u školi (repeticija). Meni se čini da sve to nije podložno nikakovoj posebnoj dozvoli Školskih Narodnih Vlasti, kao što ne treba takove dozvole nijedan privatnik, koji ili svoju ili tudju djecu nadzire e da opetuje ono što u školi uče. Osim toga, molim Vas, da imate pred očima da Koludrice jedino iz toga njihovoga djelovanja crpe potrebita sredstva za življenje. Ako im se to oduzme one moraju ili skapavati od gladi ili seliti iz Zadra.”39

Majka M. Benedikta nije mislila samo na puko preživljavanje ni samo na materijalno obnavljanje samostana. Zagledana u budućnost, poglavito je vodila brigu o novim zvanjima, promičući molitvom i radom benediktinske ideale. S ostalim sestrama je, premda bez vlastitoga krova nad glavom i u krajnjem siromaštvu, uspjela obnoviti zajednicu novim zvanjima. Tako je samostan sv. Marije u Zadru baš u najteže doba svoje povijesti procvjetao zvanjima. O uspjesima na tom području majka M. Benedikta je, s neskrivenom radošću i dubokom zahvalnošću Kristu koji poziva mlade djevojke u samostan, zapisala: “U tolikim nevoljama, tjeskobama, bijedi i siromaštvu tih dana, svijetla i utješljiva pojava bila su zvanja djevojaka za samostanski život, djevojaka koje su čak bježale iz očinske i majčinske kuće, iz svojih dragih obitelji, svrhom da se posvete Gospodinu u kontemplativnom životu. Godine 1950. obavljena je profesija triju kandidatica pozvanih s Cresa. Obred je obavljen u katedrali uz veoma veliko učešće vjernika. Iste su godine ušle u samostan još dvije kandidatice. Jedna je bila otpuštena. Od godine 1950. i naprijed redovito su svake godine obavljene dvije 37 D okumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969.

38 Usp. Dokumentacija, Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun).

39 Dokumentacija, Nadbiskupski ordinarijat gradskim komunističkim vlastima, Zadar, 2. XI. 1949.

132

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

ceremonije oblačenje i profesija. (…) Zvanja slijede, novicijat nije nikada prazan, tako da nam kapelica samostana, to srce živo naše obitelji, već postaje pretijesna.”40

Obnova samostana i crkve

Čim su ratne trublje utihnule, majka M. Benedikta počela je snivati o obnovi porušenoga samostana i devastirane crkve, ali i poduzimati konkretne korake.

Svakodnevno je poslije rata dolazila na ruševine te sakupljala kamenje i komade mramora, nadajući se da će ih ugraditi u obnovljeni samostan i crkvu.41 Svjesna da nema novca ni za početak radova, obraćala se na razne strane, moleći i vapeći za pomoć. Više pisama upućenih raznim ustanovama i pojedincima u domovini i inozemstvu, sačuvanih u arhivu zadarskoga samostana, dokazuju njezine napore, ali daju i dobru sliku društvenih prilika u kojima se sve to odvijalo.

Jedan od prvih poziva za pomoć u obnovi samostana i crkve majka M. Benedikta je u siječnju 1948. uputila Komisiji za vjerske poslove Narodne Republike Hrvatske.

Nakon kratkoga osvrta na povijest i značaj samostana sv. Marije te na razaranje u prošlom ratu, majka M. Benedikta kazala je da su zadarske benediktinke ostale “bez samostana, bez crkve, bez posjeda i bez novca, te se nalaze u posvemašnjem siromaštvu i oskudici.” Potom je rečenoj Komisiji poručila: “Konservatorski ured ovih je dana počeo sa popravkom crkve Sv. Marije kao starine. Želja je redovnica da se povrate na svoju hiljadugodišnju starinu, u svoj samostan, što ga je podigla prva opatica ‘Čika’, a mislimo da je njihova želja posve opravdana. Mole zato Komisiju za vjerske poslove, da bi uzela u obzir gore izneseno, te udijelila obilatu pripomoć, da podignu ako ne i čitavi samostan u prvobitnom stanju, a ono barem krov nad glavom, kojega su one časno čuvale i uzdržavale punih X vjekova radeći za dobro naroda i time čuvajući vjekovni amanet svojih utemeljiteljica Čike i Vekenege.”42 Molbu majke M. Benedikte podržao je nadbiskup Munzani, ali ona ipak nije polučila željeni uspjeh. Komunističkim vlastima nije se svidjela ideja obnove samostana u središtu Zadra, nego su željeli na njegovu mjestu podignuti nekoliko muzeja i galeriju, a samostan izmjestiti na periferiju grada. Gotovo dva desetljeća trajali su mučni pregovori između predstavnika crkvenih i državnih ustanova prije nego je 29. ožujka 1967. potpisan ugovor o namjeni i izgradnji kompleksa sv. Marije u Zadru. Njime je predviđeno da se jedan dio obnovljenoga samostana stavi na raspolaganje sestrama benediktinkama, a u drugi dio da se smjesti stalna izložba crkvene umjetnosti. Benediktinke su smjele odmah početi s obnovom dijela samostana koji će im biti dan na raspolaganje, uz obećanje zadarske Općine da će ih osloboditi 40 Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969.

41 Dokumentacija, S. M. Benedikta Braun Nadbiskupskom ordinarijatu u Zadru, Zadar, 6. III. 1969.

42 Akmadža, Miroslav, Crkva i država, Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke Crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji, svezak I. (1945.-1952.), Zagreb – Slavonski Brod 2008., str. 150-151.

133

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

svih poreza, a gradnju dijela za smještaj rečene izložbe financirati će civilne vlasti.

Pritom se naglašava da će benediktinke imati status čuvarica izožbe, a ne činovnica.43

Potpisivanje ugovora omogućilo je majci M. Benedikti da u proljeće 1968. počne s toliko željenom i iščekivanom obnovom samostana sv. Marije. Poslije tri godine, nazirao se kraj obnove stambenoga dijela samostana i benediktinke su mogle planirati povratak u svoje drevno gnijezdo. Pritom su gajile zahvalnost prema pojedincima i ustanovama koje su donacijama i posredovanjem za iste omogućili obnovu. Osobito treba istaknuti naklonost ondašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti na čelu s predsjednicima dr. Andrijom Štamparom (do 1958.) i dr. Grgom Novakom (od 1958.). Akademija je više godina davala benediktinkama godišnju jednokratnu novčanu pomoć, a snažan angažman u korist sestara i njihovih zahtjeva kod obnove samostana uložio je i Miroslav Krleža. U samostanskom arhivu čuva se više pisama koja je majka M. Benedikta razmijenila s njima i s ustanovama koje su oni vodili, ali i s predstavnicima drugih domaćih i stranih ustanova te komunističkih vlasti na svim razinama. Nezamjenjivu pomoć pružio joj je i nadbiskup Mate Garković, koji je pismenim predstavkama i razgovorima s predstavnicima vlasti često intervenirao u korist sestara benediktinki.44

Tijek spomenutih dugotrajnih pregovora i obnove samostana te uloga pojedinaca i ustanova u svemu tome zaslužuju posebnu kritičku studiju. Kako za to ovdje nemamo prostora, kratkim osvrtom smo samo naznačili temu, uz napomenu da je najveću ulogu ipak odigrala sama časna majka M. Benedikta Braun. No, baš ona 27. rujna 1970. nije mogla prisustvovati svečanom povratku sestara benediktinki u obnovljeni samostan sv. Marije. Prenoseći 8. rujna 1970. sa sestrama i radnicima kulturno blago iz Zmajevićeva sjemeništa u samostan, pala je te slomila bedrenu kost i kuk. Dok su njezine redovničke sestre, uz sudjelovanje čitavoga ondašnjega jugoslavenskoga episkopata, brojnih svećenika, redovnika, redovnica i vjernika, u svečanoj povorci radosno koracale od Zmajevićeva sjemeništa prema svom obnovljenom samostanu, majka M. Benedikta ležala je u bolnici.45 Ne obazirući se na tu žrtvu, o povratku sestara u samostan kratko je kazala: “Bile smo čvrsto uvjerene da ćemo se jednom vratiti na ovo mjesto, ali da ću i ja dočekati ovaj dan, to nisam vjerovala. Kada vidim sada sve ovo oko sebe, mislim da se čudo dogodilo. Ne nikako se nisam nadala doživjeti ovu sreću.”46 43 U sp. Njavro, Hrvoje, “Društveno i crkveno djelovanje zadarskoga nadbiskupa Mate Garkovića (1948.1968.)”, u: Što Vama kažem, svima kažem! Zbornik radova u čast dr. don Mile Vidovića, Metković 2021., str. 400-404.

44 Usp. Njavro, H., “Društveno i crkveno djelovanje zadarskoga nadbiskupa Mate Garkovića (1948.-1968.)”, str. 400-404.

45 Usp.: Dokumentacija, Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun); “Sakralna izložba benediktinki sv. Marije”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Zadar 2011., 9-10, str. 86.

46 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

134

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

Poslije oporavka, majka M. Benedikta je od 1971. do 1980. vodila obnovu samostanske crkve, ali ni na svečanosti njezine posvete nije mogla sudjelovati. Teško bolesna, bila je vezana uza svoju sobu. Unatoč tome, sljedeće četiri godine rukovodila je obnovom samostanskoga zvonika te u ljeto 1985. radosno dočekala završetak radova na vanjskom dijelu zvonika.47 U međuvremenu, 1977. dovršen je i muzejski prostor te je u tom dijelu samostana otvorena Stalna izložba crkvene umjetnosti koja je, pod nazivom Zlato i srebro zadra, poznata i izvan hrvatskih granica. I u uređenju muzejskoga prostora i izlaganju odabranih eksponata majka M. Benedikta odigrala je nezamjenjivu ulogu.48 Osim toga, to joj je omogućilo da vrijednu hrvatsku kulturnu baštinu, poglavito vjerskoga predznaka, konačno prikladno smjesti i omogući svima da se kulturno i duhovno obogate posjećujući izložbu.

O obnovi i ponovnom otvaranju samostana sv. Marije, o otvaranju Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zlato i srebro Zadra i o posveti obnovljene samostanske crkve pisao je onodobni tisak. Vjerske tiskovine isticale su poglavito duhovnu dimanziju ovih događaja, ističući da je obogatila kulturnu baštinu i pružila joj izniman identitetski pečat, dok su svjetovne tiskovine, koje u komunističko doba nisu mogle biti neovisne ni nepristrane, gotovo isključivo naglašavale kulturni značaj. Svakako, pohvale su dolazile sa svih strana.49 Zbog zasluga za očuvanje hrvatske kulturne baštine, samostanu je 1971. dodijeljena nagrada Vladimir Nazor. Kažimir Zanki, predsjednik Općine skupštine Zadar, osobno je 3. srpnja te godine, s drugim uzvanicima koje su benediktinke dočekale pjevajući himnu Lijepa naša, došao u samostan sv. Marije i uručio nagradu majci M. Benedikti. Skromno i iskreno, majka M. Benedikta je dodjelu nagrade prokomentirala sljedećim riječima: “Nismo nikada pomišljali na nagrade i posebna priznanja, ali ne tajimo da nam je drago i da se veselimo što smo je dobile, ne samo zbog priznanja nego i zbog spoznaje da smo svojim skromnim radom i zalaganjem nešto dobra učinile svome narodu iz kojega smo potekle i s kojim živimo i radimo.”50

U danima starosti i bolesti

Kako je već spomenuto, majka M. Benedikta 1980. godine, zbog teško narušena zdravlja, nije mogla prisustvovati posveti obnovljene samostanske crkve, a i obnovom samostanskoga zvonika je do ljeta 1985. uglavnom rukovodila iz svoje sobe. Poslije nekoliko mjeseci, na svoj 90. rođendan, 27. rujna 1985. posljednji put je sudjelovala 47 Usp.: Dokumentacija, Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun); Šutrin, Rozario, “Zadar: Svečanost posvete obnovljene crkve svete Marije”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Zadar 1980., br. 13, str.

62-65.

48 Usp. Kero, Pavao, “Iz predavanja dr. Pavla Kera, voditelja SICU”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Zadar 1977., br. 1, str. 17-20.

49 U samostanskom arhivu u Zadru čuva se poveća mapa s izrezanim i fotokopiranim novinskim napisima u rečenim prigodama.

50 Serefović, A., “Ora et labora”, str. 3.

135

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

na službi Božjoj u samostanskoj kapeli i potom kod zajedničkog stola u blagovaonici.

Sljedećih šest godina misu i korsku molitvu pratila je preko zvučnika iz svoje sobe.51 Prisjećajući se toga, jedna je sestra zapisala: “Može se reći da je njezin krevet u posljednjih 6 godina postao oltar s kojeg je svaki dan nudila svoju žrtvu. Nezaboravan primjer je njezino strpljenje u bolesti. (…) S kakvom je revnošću i čežnjom čekala kapelana koji joj je donosio Isusa. Pri svakoj pojedinačnoj ili zajedničkoj posjeti sestara, M. Benedikta je uvijek pružala poticajne poduke, što je dobro. Naročito je bila sretna kad bi sestre kod nje otpjevale neku pjesmu koju je ona znala i tada bi je otpjevala zajedno s njima sa svim svojim snagama.”52

Na bolesničkom krevetu dočekala je majka M. Benedikta 15. prosinca 1990. i dijamantni jubilej redovništva. O pobožnom i radosnom ozračju koje je tom prigodom vladalo sestre su zapisale: “Za taj dan M. Benedikta se pripravljala velikim žarom tihe molitve. Njezina je postelja već punih pet godina i njezin žrtveni oltar. Tu ona zajedno s Kristom prikazuje žrtvu hvale i izgarajuće ljubavi. Najuže je povezana sa Zajednicom u svim kornim molitvama, a i za misna slavlja osobito. Zahvaljujući tehničkom napretku ona čuje svaku molitvu i pomno prati svećenika. Duh joj je vedar i jak pa je i raspjevanom dušom s nama. Slavlje tog dana visokoga jubileja bilo je obilježeno misom zahvalnicom za sve što je M. Benedikta u svom aktivnom i dubokom molitvenom životu u prvom redu primila od Gospodina, a onda velikodušno ugradila u naš samostan Svete Marije. Nakon svete mise Zajednica je procesionalno otišla do bolesničke sobe naše slavljenice. M. je Benedikta zanosno i radosno otpjevala svoj Suscipe me, Domine, a Zajednica ga je ponovila baš kao na dan polaganja zavjeta.

Otpjevale smo i himan Tebe Boga hvalimo. Opatica M. Anastazija joj je poklonila prigodni dar koji je ona sa zahvalnošću primila. Na njezino i naše iznenađenje, bilo je i konfeta, a M. ih je Benedikta s neopisivom radošću podijelila, odnosno bacala djeci.

Djecom ona rado naziva sve koludrice, i u šali zna reći: ‘Sve sam vas kupila na pijaci.’

Nećemo joj to zamjeriti jer je on stvarno pred Boga dolazila poniznim molitvama za pomladak i obnovu Samostana. To je dakle sveto trgovanje. Hvala joj!”53 Majka M. Benedikta Braun kraj ovozemnoga života nije dočekala u dragom joj zadarskom samostanu. Početak Domovinskoga rata kod zadarskih je benediktinki budio bolna sjećanja na razaranje njihova samostana u Drugom svjetskom ratu, pa su rado prihvatile poziv talijanskih benediktinki da se u njihov samostan sv. Danijela u mjestu Abano Terme kraj Padove sklone barem starije i bolesne sestre. Majci M. Benedikti nije bilo lako napustiti Zadar, ali poslušno je dopustila da ju 25. rujna 1991. prevezu u taj samostan, u nadi da će rat uskoro završiti i da će se vratiti u Zadar. No, poslije nepuna dva mjeseca, njezino se zdravstveno stanje jako pogoršalo. Bilo je očito da se približava njezin prijelaz u vječnost pa je opatica zadarskoga samostana, časna 51 U sp. Dokumentacija, Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun).

52 Dokumentacija, Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun).

53 “Zadar”, Mir naš 16, Hvar 1991., br. 44, str. 56.

136

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

majka Anastazija Čizmin na tu vijest 16. studenoga došla u Abano Terme s još jednom sestrom. Majka M. Benedikta ih je prepoznala, ali više nije mogla govoriti. Pri punoj svijesti je primila bolesničko pomazanje, svetu pričest i pratila molitve te preminula u nedjeljno jutro 17. studenoga. Bila je u 97. godini života i 63. monaštva, a tijelo joj je 19. studenoga pokopano u svećeničkoj kapeli na mjesnom groblju u Abano Terme, sa željom da ga se, kad prilike dopuste, prenese u samostansku grobnicu u Zadru.54

U sjećanju sestara

Došavši na početku listopada 2020. u samostan sestara benediktinki u Zadru istražiti sačuvanu arhivsku građu o majci M. Benedikti Braun, autor ovih redaka osvjedočio se o svijetloj uspomeni koju je ostavila među sestrama. Benediktinke koje su je poznavale i živjele s njom govore o majci M. Benedikti s osobitim poštovanjem i pijetetom. Taj dojam potaknuo me da na kraju ovoga rada donesem nekoliko izjava sestara benediktinki o njihovoj nekadašnjoj opatici i obnoviteljici samostana sv.

Marije. To držim potrebnim i zato jer odabrane izjave donose zanimljive detalje o majci M. Benedikti, njezinoj osobnosti, duhovnosti i čvrstoj vjeri.

U samostanskom arhivu se, među bogatom dokumentacijom o majci M. Benedikti, čuva vlastoručni zapis nepotpisane sestre koja je dojmove o svojoj nekadašnjoj opatici sažela sljedećim riječima: “Ta velika žena, fizički nježne konstrukcije, gajila je u sebi duboko proživljavanu vjeru. Stamena vjera i čvrsto pouzdanje u Boga bili su joj jedini oslonac u bezizlaznim trenutcima kojih je bilo i na pretek. Pored svih briga i odgovornosti, molitva je zauzimala prvo mjesto u njezinu životu. Upravo ono po Benediktovu: Ora et labora – moli i radi! Kod molitve ona je duboko bila uronjena u Boga i u tom je nitko i ništa nije ometalo. Satove poslijepodnevnog odmora – zapravo stroge šutnje ili takozvanog grobnog muka – provodila je, ako nije bila spriječena neodgodivim poslom, u adoraciji pred svetohraništem. To su do njene devedesete godine bili najsretniji trenutci njezinog života. To je bio izvor, na kojem je crpila snagu u teškoćama koje je život neminovno donosio.”55 Dok je ova rukopisna izjava ostala sačuvana u samostanskom arhivu, nekoliko mjeseci poslije smrti majke M. Benedikte, u svibnju 1992. Narodni list objavio je izjave nekoliko sestara koje su živjele s majkom M. Benediktom. Jedna od njih, s.

M. Gregorija, kaže: “Od prvih dana moga samostanskoga života, kada sam upoznala časnu majku Benediktu, sve do njezine smrti, osjećala sam istinsku majčinsku skrb te žene prema meni. Časna majka primila me kao da sam joj kći…”56 54 Usp. Dokumentacija: Biografske bilješke o poštovanoj majci Benedikti Braun obnoviteljici samostana svete Marije u Zadru – Hrvatska; Sjećanje na opaticu M. Benediktu (Maria Letizia Braun). O njezinoj smrti izvijestili su Glas Koncila, Narodni list, Večernji list i Mir naš, a Zadarski list je 28. IX. 1995. obilježio i 100. obljetnicu njezina rođenja.

55 Usp. Dokumentacija: Duhovni lik majke Benedikte Braun.

56 Stup, Tatjana, “Benediktinka koja je spasila zadarsko blago”, Narodni list, Zadar 9. V. 1992., str. 9.

137

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

U nastavku svojih sjećanja sestra M. Gregorija pripovijeda: “Toliko je ta žena imala vjere, da je vjerovala protiv svake nade. Jednom smo u kasi imale petsto dinara. Došao je siromah pred vrata Samostana, a opatica mu je dala sve što smo imali i rekla: ‘Evo ti, nosi i kupi, Bog će pomoći…’ Nije prošlo niti sat vremena kadli je k nama došao jedan čovjek i ostavio petsto dinara, neka nam se, kaže, nađe za pomoć… Slično se dogodilo i kada je potpisivala ugovor na stotinu i deset milijuna dinara s poduzećem ‘Jadran’.

Radilo se o obnovi samostanskoga krila. U kasi smo tada imale samo tri i pol milijuna dinara. ‘Ufam se da će providnost Božja platiti za ovo’ – govorila je Benedikta. Već sutradan na adresu našega samostana stigao je ček iz inozemstva, dostatan za plaćanje spomenutoga računa. Da, život Benedikte Braun bio je doista vezan uz niz opipljivih čudesa. A u svim životnim poteškoćama opaticu nikada nije napuštao smisao za humor.”57 Lijepe uspomene na majku M. Benediktu sačuvala je i s. M. Placida. Evocirajući zajedničke godine u samostanu sv. Marije kazala je: “Govorila mi je često: ‘Budi sveta, ljubi Boga i bližnjega, a sve drugo ostavi.’ Bila je to velika i dostojanstvena žena, koja je riskirala svoj život da spasi naše blago. Bombe su padale, a ona je nosila dio po dio dragocjenosti, skrivala ih čak i u halji, a sve da zlato i srebro spasi. U Samostanu sam, naime, boravila i u ratnim godinama do 1941. i pratila sam požrtvovnost Benedikte Braun koja nam je svima svijetlila do posljednjega dana njezina života. Opatica je bila velika žena i majka koju nikada neću zaboraviti.”58

Majčinskoga lika, svetosti života i duhovnoga bogatstva majke M. Benedikte prisjetila se i s. M. Ildefonsa te kazala: “Opatica Braun bila je izuzetno ljubazna prema meni. Kao osoba bila je vrlo dostojanstvena, stroga, ali i majčinski nježna.

Imala je blago lice, duboke smeđe oči … Svakoga dana molim Boga za nju. Njezine maksime, bilješke koje je intenzivno pisala, za mene su bile izuzetan moralni poticaj i trajno nadahnuće vjere. Duboko je bila duhovno izgrađena. Za svaku se malenkost zahvaljivala. Živjela je sveto, duboko prožeta duhom svetoga Benedikta. Bila je skromna, jednostavna i posebno nadarena, od sviranja klavira, slikanja iglom i kistom do literarnoga stvaranja. Ipak, njezina dobrota bila je iznad svega. Pokazala se stvarno kao prava majka.”59

Na kraju, navodimo i riječi sadašnje samostanske opatice, časne majke M. Anastazije Čizmin: “Opatica Braun radila je sa mnom i konkretno – školski. Uz obuku crtanja i spoznaju da je dobra knjiga dobar prijatelj, poučavala me benediktinskoj duhovnosti.

S velikom ljubavlju pričala nam je o starom Samostanu, danima ratnim i poratnim.

57 S tup, T., “Benediktinka koja je spasila zadarsko blago”, str. 9.

58 Stup, T., “Benediktinka koja je spasila zadarsko blago”, str. 9.

59 Stup, T., “Benediktinka koja je spasila zadarsko blago”, str. 9.

138

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

Opatica je bila mirna i tiha osoba, ali i izuzetno hrabra osoba. Ona je dokazala da u ratu ne sudjeluju samo muškarci, već svoj znatni doprinos mogu dati i hrabre žene…”60

Zaključak

Duh Benediktinskoga reda, sažet u krilaticu ora et labota (moli i radi), jasno se očituje u gotovo stoljeće dugom životu majke M. Benedikte Braun. Od dolaska u samostan 1928. posvetila se upravo svakodnevnoj molitvi i radu, a u doba Drugoga svjetskoga rata i poraća njezina molitva i rad osobito su bili usmjereni na očuvanje i obnovu kulturne baštine samostana sv. Marije, uključujući samostansku zgradu i crkvu kao dio te baštine. U ratnim godinama ova je Austrijanka hrabro čuvala tu baštinu od talijanskih i njemačkih pokušaja otimanja, a poslije rata od nasrtaja hrvatskih komunista. Rezultati njezina rada su višestruki: 1970. sestre su se vratile u obnovljeni samostan, 1977. u dijelu samostana otvorena je glasovita te međunarodno poznata i priznata Stalna izložba crkvene umjetnosti Zlato i srebro Zadra, 1980. posvećena je obnovljena samostanska crkva, a 1985. dovršeni su vanjski radovi na obnovi samostanskoga zvonika. Bez pretjerivanja se može kazati da je majka M. Benedikta Braun podigla samostan sv. Marije iz pepela i ruševina, ali i stekla nemjerljive zasluge za očuvanje hrvatske vjerske i kulturne baštine. To joj ne bi bilo moguće bez suradnje sestara benediktinki s kojima je živjela i kojima je od 1947. do 1972. bila opatica, pa stoga treba istaknuti i njezine redovničke vrline, brigu za samostanski pomladak i za očuvanje benediktinskoga duh monaške obitelji.

Izvori i literatura

Arhiv samostana sv. Marije u Zadru, Dokumentacija o majci M. Benedikti Braun.

Akmadža, Miroslav, Crkva i država, Dopisivanje i razgovori između predstavnika Katoličke Crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji, svezak I. (1945.-1952.), Zagreb – Slavonski Brod 2008.

Jelinić, D, “Ako nestane blago, nestanimo i mi”, Večernji list, Zagreb 24. VI. 1971., str. 5.

Kero, Pavao, “Iz predavanja dr. Pavla Kera, voditelja SICU”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Zadar 1977., br. 1, str. 17-20.

Njavro, Hrvoje, “Društveno i crkveno djelovanje zadarskoga nadbiskupa Mate Garkovića (1948.1968.)”, u: Što Vama kažem, svima kažem! Zbornik radova u čast dr. don Mile Vidovića, Metković 2021., str. 387-424.

Puljić, Želimir, “Nadbiskupova propovijed na slavlju 920. obljetnice posvete crkve sv. Marije”, Vjesnik Zadarske nabiskupije, Zadar 2011., br. 9-10, str. 20-21.

“Sakralna izložba benediktinki sv. Marije”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Zadar 2011., 9-10, str.

86-87.

Serefović, Abdulah, “Ora et labora”, Nedjeljna Dalmacija, Split 18. VII. 1971., str. 3.

Stup, Tatjana, “Benediktinka koja je spasila zadarsko blago”, Narodni list, Zadar 9. V. 1992., str. 9.

60 Stup, T., “Benediktinka koja je spasila zadarsko blago”, str. 9.

139

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica... Šutrin, Rozario, “Zadar: Svečanost posvete obnovljene crkve svete Marije”, Vjesnik Zadarske nadbiskupije, Zadar 1980., br. 13, str. 62-65.

“Zadar”, Mir naš 16, Hvar 1991., br. 44, str. 56-57.

“Zadar: Preminula časna majka Benedikta Braun”, Mir naš 17, Hvar 1992, br. 45, str. 43-47.

140

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 123-141 Ivan Armanda: Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica...

Časna majka Marija Benedikta Braun (1895.-1991.) – čuvarica hrvatskoga kulturnoga blaga Sažetak

U članku se, temeljem arhivskih vrela i relevantne literature, opisuje život i djelovanje benediktinske redovnice s. M. Benedikte Braun (1895.-1991.). Govori se o njezinu rođenju u austrijskoj obitelji u Šibeniku, o školovanju u Pragu i Camerinu i o povratku u Šibenik, a potom se opisuje njezin dolazak u samostan sv. Marije u Zadru 1928. godine, početak i prve godine redovničkoga života. Detaljno se opisuje njezina uloga u očuvanju hrvatskoga kulturnoga blaga u doba Drugoga svjetskoga rata i poraća, sve što je učinila nakon bombardiranja samostana u prosincu 1943. i skrb za raspršenu zajednicu poslije bombardiranja. Potom se opisuje njezina uloga u povratku raspršene monaške obitelji u Zadar, kojoj je od 1945. bila administratorica i od 1947. do 1972. opatica. Kroz to doba rukovodila je i uspješno privela kraju obnovu razrušenoga samostana te su se sestre 1970. vratile u njega, a potom je rukovodila obnovom samostanske crkve i zvonika. Na kraju se opisuju posljednje godine njezina života i smrt u Italiji 1991. te se iznose sjećanja sestara na nju.

Hochwürdige Mutter Marija Benedikta Braun (1895-1991) – Hüterin des kroatischen Kulturschatzes Zusammenfassung

Im Artikel wird, aufgrund Archivquellen und relevanter Literatur, das Leben und Wirken der Benediktinernonne Schwester M. Benedikta Braun (1895-1991) beschrieben. Gesprochen wird von ihrer Geburt in einer österreichischen Familie in Šibenik, ihrer Bildung in Prag und Camerin und der Rückkehr nach Šibenik, danach wird ihre Ankunft in das Kloster der Hl. Maria in Zadar 1928, der Anfang und die ersten Jahre ihres Ordenslebens beschrieben.

Genau beschrieben wird ihre Rolle bei der Erhaltung des kroatischen Kulturschatzes zur Zeit des Zweiten Weltkrieges und der Nachkriegszeit, alles was sie nach dem Bombardieren des Klosters im Dezember 1943 getan hat und ihre Fürsorge um die zerstreute Gemeinschaft nach dem Bombardieren. Danach wird ihre Rolle bei der Rückkehr der zerstreuten Ordensfamilie nach Zadar, deren Administratorin sie ab 1945 war und von 1947 bis 1972 Äbtissin war, beschrieben. Durch diese Zeit leitete sie und beendete erfolgreich den Neuaufbau des zerstörten Klosters, so kehrten die Schwestern 1970 dorthin zurück, danach leitete sie den Neuaufbau der Klosterkirche und des Glockenturmes. Zuletzt werden die letzten Jahre ihres Lebens und ihr Tod in Italien 1991 beschrieben und die Erinnerungen der Schwestern an sie dargestellt.

141

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

Ozren Blagec Gradski muzej Križevci Tome Sermagea 2 48 260 Križevci ozren.gmk@gmail.com

UDK: 37(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 15.9.2021

Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

Nakon kraćeg uvoda s osnovnim biografskim podacima do dolaska u Križevce, autor prikazuje život i rad Gustava Pexidra tijekom gotovo dvadeset godina djelovanja na Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcima, gdje je Pexidr najprije bio profesor kemijske grupe predmeta, a zatim ravnatelj. Osim njegovog pedagoškog rada autor donosi osnovne informacije o njegovom obiteljskom životu, te pregled njegovih radova koje je publicirao tijekom svog boravka u Križevcima.

Ključne riječi: Gustav Pexidr, Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, nastava kemije u Hrvatskoj

143

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

1. Osnovni biografski podaci o Gustavu Pexidru do dolaska u Križevce

Gustav Pexidr, odnosno Gustavus Franciscus Xaveri Pexidr, kako je zapisano u matičnoj knjizi župe sv. Mihaela arkanđela u Osijeku, rođen je 18. veljače 1859.1 Otac Ivan ( Joannis) bio je profesor na osječkoj gimnaziji, a majka mu se zvala Paulina rođena Eisenbart. Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u rodnom gradu, srednjoškolsko u Beču, a studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Pragu, gdje je 1879. završio studij kemije.2 Već pred kraj studija, dekretom br. 3696 od 18. ožujka 1879., imenovan je namjesnim učiteljem kemije na Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcim.3 Nastavu je počeo izvoditi početkom školske godine 1879./80.

2. G ustav Pexidr na Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima 2.1. Ukratko o Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, nakon višegodišnjih priprema, svečano je otvoreno 19. studenog 1860. godine, kao prva obrazovna institucija na području poljoprivrede i šumarstva u jugoistočnoj Europi. Za prvog ravnatelja postavljen je Dragutin Lambl (1860. – 1874.), kojeg je kao privremeni ravnatelj naslijedio Vjekoslav Köröskeny (1874. – 1878.). U Köröskenyjevo vrijeme provedena je reforma učilišta, te je ono podijeljeno na Niži i Viši odjel, a školovanje na njima trajalo je tri godine. Niži odjel, odnosno ratarnica, bila je namijenjena obuci seoskih mladića starijih od 16 godina koji su stekli osnovno četverogodišnje obrazovanje, te je u nastavnom planu težište stavljeno na praktičnu nastavu. Viši odjel mogli su polaziti mladići stariji od 15 godina koji su završili nižu gimnaziju ili četiri razreda „realke“.4 Za razliku od ratarnice, na Višem odjelu, koji je formalno imao rang srednje škole, više je pažnje posvećivano teorijskoj nastavi u gospodarskoj 1 Ž upa Osijek – Tvrđa, Matična knjiga rođenih 1855. – 1874., str. 60., zapis 20.

2 Kao najrelevantnije do sada objavljene, uglavnom kraće, biografije Gustava Pexidra navodim: D[ragutin] Hradil, „† Gustav Pexidr Srića“, Šumarski list, vol. 55., Zagreb 1931., br. 5., str. 250. – 252.; Snježana PaušekBaždar / Renata Trischler, „Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje“, Godišnjak njemačke zajenice / DG Jahrbuch, vol. 17., Osijek 2010., str. 109. – 116., na str. 110. – 111.; Zlata Živaković-Kerže, „Osječki gimnazijski profesori njemačkog porijekla“, Godišnjak njemačke zajenice / DG Jahrbuch, vol. 27., Osijek 2020., str. 13. – 21., na str. 20.; te [s. n.], „Pexidr, Gustav“, Hrvatski šumarski životopisni leksikon, knjiga 4., Zagreb 1999., str. 70. – 71., gdje se, kao i kod Hradila, navodi da je Pexidr srednju školu polazio u Osijeku i Zagrebu, a nakon mature studirao u Beču i Pragu.

3 Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcih za školške godine 1876/7, 1877/8, 1878/9, Zagreb, 1879., str. 17.

4 Od 1894. uvjet za upis bila su završena šest razreda gimnazije ili realke. Ipak, za polaznike gospodarskog tečaja (smjera) moguće je bilo upisati i sa samo četiri razreda i navršenih 17 godina života, ali uz uvijet da se polaže prijamni ispit. Spomenica o pedesetgodišnjem postojanju kr. višeg gospodarskog učilišta i ratarnice u Križevcu, Križevci 1910., str. 52

144

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

i šumarskoj struci, a nakon završetka školovanja stečeno znanje polaznici Učilišta mogli su primjeniti u privatnoj ili javnoj službi.5 Također Viši odjel bilo je podijeljen na gospodarski (poljoprivredni) tečaj (smjer) i šumarski tečaj (smjer). Gustav Pexidr predavao je na oba tečaja (smjera) na Višem odjelu kao i na ratarnici. Nakon što je reforma Učilišta provedena, za novoga je ravnatelja 1878. postavljen August Vichodil, no on je već 1890. umirovljen zbog zdravstvenih razloga.6

2.2. G ustav Pexidr kao profesor kemijske grupe predmeta na Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima Već je spomenuto da je Pexidr na križevačko učilište došao u jesen 1879. godine, dakle ubrzo nakon što je provedena njegova reorganizacija, sa zadatkom da predaje kemijsku grupu predmeta. Nastavu je počeo izvoditi u studenom 1879., no kako bi stekao zvanje profesora morao je položiti još nekoliko ispita. Tijekom školske godine 1880./81. položio je prvi takav ispit i postao ispitani učitelj kemije.7 Sljedeće školske godine, u svibnju 1882. ponovno polaže učiteljski ispit, ovoga puta u Pragu, te stječe naslov pravog učitelja kemije.8 Konačno, dekretom broj 49315, od 20. prosinca 1884.

Gustav Pexidr imenovan je profesorom kemije.9 Na Nižem odjelu, odnosno ratarnici, predavao je Pexidr između školskih godina 1879./80. i 1889./90. tri predmeta: Opću kemiju, Gospodarsko obrtničtvo i pivničarstvo te Računstvo.10 Predmet Opća kemija (Obća lučba) predavao je od dolaska na Učilište do školske godine 1889./90. po dva sata tjedno u zimskom semestru na drugom tečaju (godini). Polaznici ratarnice morali su savladati slijedeće gradivo: „Kemičko djelovanje sila, počela, lučbene slučenine i srodnost. Kiseline, osnove i soli, nekovi, lahke i teške kovine. Sastojine ustrojnih tjelesa bezdušične ustrojne slučenine: staničevina, slador, teklina pektinove tvari. Dušične ustrojne slučenine, proteinske tvari. Bezdušične i

5 O osnutku i preustroju Kraljevskog višeg gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima vidjeti: Spomenica o pedesetgodišnjem postojanju Kr. višeg gospodarskog učilišta i ratarince , Križevci 1910., str. 1. – 44. (o preustroju str. 42. – 44.), te Renata Husinec / Petar Delić, Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, Križevci 1995., str. 16. – 26.

6 Detaljnije o Augustu Vichodilu vidjeti kod Ozren Blagec, „Gustav August Vichodil: Moravljanin na privremenom radu u Križevcima“, Cris : časopis povijesnog društva Križevci, vol. XXII., Križevci 2020., str.

63. – 82.

7 Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1880-81., Zagreb 1881., str. 17. i 23. U izvještaju se ne navodi kada je i gdje Pexidr polagao ovaj ispit, već se samo spominje kako je koristio šest tjedana dopusta radi polaganja ispita, te se u popisu učilišnog osoblja navodi kao ispitani učitelj kemije, dok se u predhodnom izvještaju navodio kao namjesni učitelj kemije 8 Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1881/82., Zagreb 1882., str. 14. i 17.

9 Izvješće o kr. gospod. i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1884/5., Zagreb 1885., str. 101. – 102.

10 Podaci o predmetima koje je Pexidr predavao preuzeti su iz Izvještaja o radu Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta u promatranom razdoblju

145

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

dušične ustrojne podloge i kiseline.“11 Od školske godine 1890./91. predavanje Opće kemije preuzima Mijo Graho.

Gospodarsko obrtničtvo i pivničarstvo predavao je Pexidr od školske godine 1880/81. do 1887./88. kada ga nasljeđuje Marko pl. Štriga. U prvih pet školskih godine predmet se održavao po dva sata tjedno u zimskom i ljetnom semestru na trećem tečaju (godini), a od školske godine 1886./87. proširen je za dodatna dva sata koja su se održavala u zimskom semestru na drugom tečaju (godini). Učenici su morali naučiti kako se i od čega radi slador, žesta, pivo, kvasina, sir i maslac te škrob. Također, učili su o pripravi duhana, gašenju vapna i proizvodnji pepeljike. Najviše je pažnje ipak posvećeno podrumarstvu,12 te je valjalo naučiti sve o vrenju šire,13 zatim pretakanje starog i novog vina, postupcima sa crnim i bijelim vinima, nešto o umjetnim vinima i poboljšanju vina. Zatim valjalo je znati sumporenje vina, te na kraju o vinskim posudama i pivničarskim spravama.14

Prvu školsku godinu koju je radio na Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima Pexidr je predavao i Računstvo, predmet koji se slušao po dva sata tjedno svih šest semestara, a učenici su morali savladati računanje s cijelim brojevima, zbrajanje, oduzimanje, množenje i dijeljenje, jednostavne razlomke, te druge temeljne matematičke operacije nužne za vođenje gospodarstva.15 Na Višem odjelu Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima Gustav Pexidr predavao je Opću kemiju, Analitičku kemiju, Agrikulturnu kemiju i Gospodarsku tehnologiju.16

Opću kemiju slušali su polaznici prvog tečaja (godine) oba tečaja (smjera), gospodarskog i šumarskog,17 po četiri sata tjedno u zimskom i ljetnom semestru.

Predmet se dijelio na dva dijela: kemiju anorganskih spojeva i kemiju organskih spojeva.

U programu kemije anorganskih spojeva učenici su morali naučiti pojam kemije, važnost kemije općenito te za potrebe gospodarstva i šumarstva, elektrokemijske teorije, zakone kemijskog spajanja, simbole, kemijske formule i jednadžbe, teorije atoma i molekula, najvažnije kemijske spojeve itd. U program kemije organiskih spojeva valjalo je savladati pojam organske kemije, sastave organskih spojeva, najvažnija teorijska razmatravanja o organskim spojevima, sintezu, analizu, gnjiljenje, 11 I zvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1882/83., Zagreb 1883., str. 37. Identičan opis Obće lučbe naveden je i u ostalim izvještajima.

12 O vaj se dio predmeta tada nazivao pivničarstvo 13 Šira je tekući proizvod dobiven muljanjem i cijeđenjem grožđa, te služi kao sirovina za proizvodnju vina.

Danas je poznatija pod germanizmom mošt.

14 Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1887/8., Križevci 1888., str. 61.

15 Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1879/80., Zagreb 1880., str. 33. i 109.

16 Svi podaci o predmetima koje je Pexidr predavao preuzeti su iz Izvještaja o radu Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima za razdoblje od 1879./1880. do 1897./98.

17 Program prve godine gospodarskog i šumarskog smjera bili su identični.

146

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

vrenje, trulenje, zatim činjenice o alkoholu, kiselinama, mastima, itd.18 Pexidr je Opću kemiju (koja se ponekada nazivala i Obća lučba) predavao od svog dolaska na Učilište 1879. do odlaska 1898., dakle punih devetnaest školskih godina, a nakon odlaska naslijedio ga je Milutin Urbani.19

Analitičku kemiju Gustav Pexidr počeo je predavati šk. god. 1880./81. i predavao ju je do odlaska iz Križevaca, dakle osamnaest školskih godina. Prvotno se Analitička kemija slušala na trećem tečaju (godini) gospodarskog tečaja (smjera), dva sata tjedno tijekom zimskog i ljetnog semestra. Prema programu učenici su trebali savladati temeljne pojmove kemijske analize te u laboratoriju pod nadzorom profesora vježbati najvažnije postupke kemijske analize koji su potrebni za vođenje gospodarstva.20 Od šk. god. 1884./85. analitička kemija počinje se predavati i na drugom tečaju (godini) gospodarskog tečaja (smjera). Sve do šk. god. 1890./91. nastavu je na oba tečaja (godine) izvodio Pexidr, da bi ga od šk. god. 1891./92. na trećem tečaju (godini) zamijenio Mijo Graho, dok je Pexidr na drugom tečaju (godini) predavao do kraja svog boravka u Križevcima. Kako je predmet Analitička kemija uključivala i brojne vježbe u laboratoriju, Pexidr je bio zadužen i za njihovo izvođenje od 1880. do 1898., kada te obaveze preuzima Urbani. Također valja spomenuti da je Pexidr svo vrijeme rada na Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima bio predstojnikom kemijskog laboratorija, te je bio zadužen za njegov ispravan rad.

Agrikulturnu kemiju predavao je Pexidr od šk. god. 1883./84. do 1889./90., kada ju je prestao držati, vjerojatno zbog ravnateljskih obaveza. Predmet su slušali polaznici oba tečaja (smjera), gospodarskog i šumarskog. U početku to je bilo tri sata tjedno u zimskom semestru na II. tečaju (godini), a od šk. god. 1886./87. po dva sata tjedno u zimskom i ljetnom semestru, također na drugom tečaju (godini). Učenici su morali upoznati važnost agrikulturne kemije za gospodarstvo i šumarstvo, povijest agrikulturne kemije, primanje i asimilaciju plinovitih i mineralnih tvari, zakon o minimumu i maksimumu, kemijska i fizikalna svojstva oranice, sastojke tla, stanje, snagu i razradbu tla, ugarovanje i uporabu stajskog gnojiva.21

18 I zvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1883./84., Zagreb 1884., str. 18.

19 Milutin Urbani (Varaždin, 16. 3. 1876. – Zagreb 7. 7. 1955.), kemičar koji se školovao na Visokoj tehničkoj školi u Beču i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon završetka studija bio je asistent Kemijsko-analitičkog zavoda u Zagrebu, nakon čega ujesen 1898. postaje profesor na Gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcima. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata odlazi u Zagreb gdje je bio zamjenik direktora Gradske plinare, a zatim profesor na Trgovačkoj akademiji i III. realnoj gimnaziji. Bio je istaknuti član i starješina društva “Hrvatski sokol” u Križevcima. Detaljnije: Milan Kaman, „Milutin Urbani“, Priroda : popularni ilustrovani časopis hrv. prirodoslovnog društva, vol. XLII, Zagreb 1995., br. 7., str. 278. – 279. i Ozren Blagec, „Hrvatski sokol u Križevcima : od obnove rada krajem 1918. do ukinuća 1929.“, Cris : časopis povijesnog društva Križevci, vol. XXI., Križevci 2019., str. 59. – 84., na str. 60. – 64.

20 Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1880-81., Zagreb 1881., str. 33 21 Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1887/8., Križevci 1888., str. 21.

147

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

Posljednji predmet koji je Pexidr držao bila je Gospodarska tehnologija.22 Slušao se na trećem tečaju (godini) gospodarskog tečaja (smjera) po četiri sata tjedno tijekom obaju semestara. Pexidr ga je počeo predavati šk. god. 1880./81., a držao ga je sve dok nije preuzeo mjesto upravitelja, dakle do šk. god. 1889./90. U sklopu predmeta Gospodarska tehnologija svladavala se tehnologija vode, tehnologija škroba, destrina i škrobova sladora, proizvodnja šećera iz šećerne repe, kemija varenja, alkoholometrija, proizvodnja piva, špirita i rakije, proizvodnja octa, kemija vinarstva, pripremanje kruha, ulja, masti i sapuna, zatim tehnologije mlijeka što je uključivalo proizvodnju maslaca i sira, te na posljetku kemija mesa te gašenje vapna i opekarstvo.23 Ovdje treba svakako još napomenuti da je Gospodarska tehnologija bila usko vezena uz predmet Analitička kemija i vježbama u kemijskom laboratoriju.

Osim što je držao nastavu Pexidr je u nekoliko navrata bio predstojnikom (razrednikom). Tako je u šk. god. 1880./81., 1884./85. i 1887./88. bio predstojnikom I. tečaja (razreda) gospodarskog i šumarskog tečaja (smjera),24 a šk. god. 1888./89. predstojnikom II. i III. tečaja (razreda) gospodarskog smjera.25

Među zaduženjima koje su profesori na križevačkom Učilištu imali bilo je i vođenje polaznika Učilišta na stručne ekskurzije. Taj je zadatak obično dopao mlađe, tek pristigle nastavnike, pa je tako Gustav Pexidr, zajedno s ravnateljem Vichodilom, 1883. i 1884. godine vodio dvije takve učeničke ekskurzije. Prva od njih trajala je od 19. do 30. svibnja 1883., a tijekom trajanja ekskurzije učenici su posjetili Moravsku, Austriju i Ugarsku.26 Sljedeće godine, također 19. svibnja, Vichodil i Pexidr ponovno kreću na ekskurziju kojoj je ovoga puta cilj Slavonija i Ugarska. Tijekom ovog putovanja posjetili su veleposjed kneza Schaumburg–Lippe-a u Virovitici, grofa Emerika i Dionisa Szecheny-a u Czokonji, zatim posjed pl. Aladara i Elemira Jankovića u Cabuni i Suhopolju, te na kraju dobro Stjepana Lajara u Terezienfeldu.27 Također tijekom školske godine 1890./91., zajedno s kolegama Andrijom Lenarčićem i Mijom Grahom, vodio je polaznike Učilišta u posjet imanju grofa Draškovića u Bisagu.28 22 P redmet se ponekad nazivao i Gospodarsko-kemijske tehnologija 23 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1889 – 90., Križevci 1890., str. 15.

24 Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1880-81., Zagreb 1881., str. 23., Izvješće o kr. gospod. i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1884/5., Križevci 1885., str. 108. i Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1887/8., Križevci 1888., str. 15.

25 Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1888-9., Križevci 1889., str. 12.

26 Vichodil je ovu ekskurziju detaljno opisao u Gospodarskom listu: August Vichodil, „Izvješće o poučnom putovanju sa slušatelji križev. gospodarskog zavoda, u južnu Moravsku, dolnju Austriju i Ugarsku“, Gospodarski list, god. 31., Zagreb 1883., br. 22., str. 173. – 177.

27 Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1883/84., Zagreb 1884., str. 12. Vichodil je o tom putovanju izdao i zasebnu knjižicu: August Vichodil, Poučno putovanje sa slušatelji gospodarstva u Slavoniju i Ugarsku g. 1884., Zagreb 1885.

28 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1890/91., Zagreb 1891., str. IV.

148

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

Gustav Pexidr je išao i na nekoliko samostalnih stručnih ekskurzija, pa je tako u šk. god. 1879./80. posjetio Keszthely i upoznao se s radom tamošnjeg kemijskog laboratorija,29 a kao pratnja Josipu Eugenu Tomiću, književniku i savjetniku kraljevske zemaljske vlade, u jesen 1892. obilazi gospodarske zavode u Austro-Ugarskoj Monarhiji.30 Sljedeće godine, tijekom ljetnog odmora, obilazi akrigulturne kemijske postaje u Sct. Michelu i Zürichu,31 a zajedno s Franom Kesterčanekom od 31. ožujka do 12. travnja 1894. putuje u Ugarsku gdje su posjetili Kraljevsku ugarsku rudarsku i šumarsku akademiju u Šćavnici i Kraljevsku ugarsku lugarnicu u Lipto-Ujvaru.32

Među Pexidrove aktivnosti na Učilištu, prije no što je postao njegovim ravnateljem, svakako treba spomenuti njegovu ulogu povodom obilježavanja dvadesetpete godišnjice utemeljenja Učilišta održane 19. 11. 1885. Tom je prilikom Pexidr održao zdravicu i govor posvećen gradu Križevcima, a slijedeći je dan, u večernjim satima, osobno izradio i vatromet (!) koji je zabavio sve okupljene.33

2.3. G ustav Pexidr kao ravnatelj Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima Ranije je spomenuto da je ravnatelj Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta August Vichodil 1890. umirovljen zbog zdravstvenih razloga. U travnju iste godine za privremenog je upravitelja, odlukom br. 13533 od 28. travnja 1890., imenovan Gustav Pexidr. Dužnost je preuzeo 1. svibnja 1890., a uskoro je provedena i primopredaja blagajne i cjelokupne uprave Učilišta.34 Za ravnatelja Učilišta Pexidr je konačno imenovan rješenjem cara Franje Josipa od 15. veljače 1892.35

Još kao privremeni upravitelj Pexidr je imao obavezu odraditi nekoliko vrlo važnih i zahtjevnih zadataka. Prvi od njih bilo je ugošćavanje bana grofa Dragutina Khuena Hedervaryja prilikom njegove posjete Učilištu. Naime 6. svibnja 1891. ban je, u pratnji župana Bjelovarsko-križevačke županije Radoslava pl. Rubida, u sklopu obilaska županije, posjetio Križevce te se dosta vremena zadržao upravo na 29 I zvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevci za školsku godinu 1879/80., Zagreb 1880., str. 26 30 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i Ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1891/92., Križevci 1892., str. V. 31 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i Ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1892/93., Križevci 1893., str. IX 32 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1893-94, Križevci 1894., str. V. 33 Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1885/6., Križevci 1886., str. 33. i 36.

34 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1889-90., Križevci 1890., str. 30. i str. IV. 35 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1891/92., Križevci 1892., str. IV.

149

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu gdje je obišao zavodske prostorije, zbirke, laboratorije, internat ratarnice i objekte zavodskog gospodarstva.36

Mnogo opsežniji zadatak bila je organizacija sudjelovanja Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta i ratarnice na Jubilarnoj gospodarskoj i šumarskoj izložbi u Zagrebu održanoj između 15. kolovoza i 15. listopada 1891. Izložbeni odbor je Učilištu ustupio dvoranu od 84 m2 na prvom katu sveučilišne zgrade, a ravnatelj Pexidr i prof. Kružić su krajem srpnja u Zagreb donijeli izložbeni materijal u 48 sanduka. Cilj nastupa na ovoj vrijednoj izložbi bio je prikazati ustrojstvo cjelokupnog Učilišta, učilišnog posjeda, gospodarstva i uprave. Zatim, valjalo je prikazati znanstveni i strukovni rad članova učiteljskog zbora, predočiti metode i uspjehe obuke, uspjehe zavodskog gospodarstva, te konačno izlaganjem učila iz svih temeljnih, pomoćnih, gospodarskih i šumarskih predmeta široj publici predočiti kojim se sredstvima i pomagalima u obuci služila tadašnja gospodarska i šumarska znanost. U tu svrhu izloženi su nacrti, modeli i fotografije zgrada višeg učilišta i ratarnice, gospodarskih zgrada i tlocrti zavodskog zemljišnog posjeda, zatim su izloženi strukovni spisi i stručne knjige, analize, preparati i učila izrađeni od strane profesora i učitelja Učilišta. Također izloženi su radovi učenika Višeg učilišta i ratarnice, zbirka učila iz Višeg odjela Učilišta, a detaljno je predstavljeno i zavodsko gospodarstvo, prvenstveno njegovi poljodjelski, mlinski, sirarski i povrtlarski proizvodi te vino i njegovi produkti. Također, Kraljevsko gospodarsko i šumarsko učilište sudjelovalo je kod povremenih izložbi stoke s kravama, junicama, volovima, bikovima te svinjama, dok su na izložbi voća i povrća izloženi proizvodi voćnjaka, vinograda i vrta.

Treba posebno spomenuti da je tom prilikom izloženo preko stotinu vrsta grožđa. Za tu priliku ravnateljstvo Učilišta izdalo je i poseban katalog kolektivne izložbe Učilišta u kojem su detaljno opisani svi izlošci.37 Učilište je na izložbi dobilo brojne diplome i medalje, o čemu nam govori izvještaj o radu učilišta za šk. god. 1891./92.38 Učilište je svojom kolektivnom izložbom te izloženim proizvodima zavodskog gospodarstva dobilo tri počasne diplome za izloženo voće, povrće i poljodjelske proizvode, kao i za zasluge oko znanstvenog unapređenja svih grana gospodarstva i šumarstva. Za izložena plemenita vina dodijeljena im je počasna diploma s velikom medaljom, dok su za izložene kokoši plemenite pasmine i rasplodnu stoku dobili diplomu priznanicu. Nagrađeni su i brojni djelatnici Učilišta, pa tako i sam Pexidr, koji je kao suradnik izložbe nagrađen počasnom diplomom i velikom medaljom. Osim njega nagrade su osvojili i prof. Fran pl. Kružić, prof.

36 I zvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1890/91., Zagreb 1891., str. VII. 37 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1890/91., Zagreb 1891., str. V. – VII. O samoj izložbi vidjeti: Goran Arčabić, Korak do novog stoljeća : gospodarska izložba u Zagrebu 1891., Zagreb 2007.

38 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1891/92., Križevci 1892., str. VII. – VIII.

150

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

Andrija Lenarčić, Žiga pl. Šugh, prof Josip Ubl, pristav Josip Barlović, vrtlar Ladislav Koreis te sirar Jakob Brehm.

Sljedeći veliki izložbeni nastup Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta zbio se 1894. na velikoj međunarodnoj izložbi pučke prehrane u Beču, koja se održavala od 20. travnja do 10 lipnja 1894.39 Učilište je na toj izložbi izložilo vina, rakije i sirarske proizvode napravljene na svom gospodarstvu za što je dobilo počasnu diplomu i zlatnu medalju, dok je Gustav Pexidr, kao sudac u ocjenjivanju vina i rakija, odlikovan počasnom diplomom kao suradnik na izložbi.40

Vrhunac Učilišnih izložbenih aktivnosti u vrijeme kada je njegovim ravnateljem bio Gustav Pexidr svakako je sudjelovanje na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, održanoj u povodu tisućite godišnjice Ugarskog Kraljevstva 1896. godine.41 I ovoga puta namjera je bila što bolje prikazati povijesni razvitak i tadašnji ustroja Učilišta kroz prezentaciju gospodarstva i uprave te znanstvenog i strukovnog rada svih članova učiteljskog zbora. U u svrhu kraljevska zemaljska vlada odobrila je 4000 forinti, a izložba Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta bila je smještena na sjevernom kraju prvoga kata industrijskog paviljona Kraljevine Hrvatske i Slavonije, na prostoru većem od 70 m2. Posebno je impresivna bila deset metara dugačka i sedam metara visoka pročeljna stijena ukrašena slikama, fotografijama, nacrtima i ukrasnim rogovljem. Izlošci su bili grupirani u šest skupina: 1. objekti koji predočuju razvitak i sadašnje ustrojstvo Učilišta, uključujući zemljišni posjed i građevine, 2. stručne knjige i spisi koje su izdali članovi učiteljskog zbora, 3. stručni radovi članova profesorskog zbora, 4. radovi slušatelja gospodarskog i šumarskog višeg odjela i pitomaca ratarnice, 5. proizvodi učilišnog gospodarstva (vrtno sjemenje, mlinski proizvodi, vino, konjak, ocat, sirarski proizvodi itd.) te 6. lovstvo (kolekcija rogovlja i prepariranih životinja, te modeli uređivanja lovišta).42 Posebnu su čast križevačko Učilište i njegov ravnatelj Gustav Pexidr doživjeli 8. svibnja 1896. kada je u sklopu posjeta industrijskom paviljonu Kraljevina Hrvatske i Slavonije izložbu Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta osobno posjetio i razgledao car Franjo Josip, kojega je ravnatelj Pexidr osobno proveo kroz izložbu rastumačivši mu pritom izloške za koje je car pokazao posebni interes.43 39 P uni naziv izložbe glasio je Die internationale Ausstellung für Volksernährung, Armeeverpflegung, Rettungswesen und Verkehrsmittel in Wien (Međunarodna izložba o prehrani ljudi, vojnim zalihama, službama spašavanja i prijevoznim sredstvima u Beču) 40 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1893-94., Križevci 1894., str. V. i VII. 41 O hrvatskom sudjelovanju na toj izložbi vidjeti Kraljevine Hrvatska i Slavonije na tisućgodišnjoj zemaljskoj izložbi Kraljevine Ugarske u Budimpešti, Zagreb 1896. i Milan Krešić, Izvješće o milenijskoj izložbi kraljevine Ugarske i kod te prigode sudjelujuće Bosne i Hercegovine te kraljevine Hrvatske i Slavonije god. 1896, Zagreb 1897.

42 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1895-96., Križevci 1896., str. IX. – XI. 43 isto, str. XI.

151

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

Tijekom Pexidrova ravnateljstva zbilo se još nekoliko značajnih promjena u radu Učilišta. Naredbom kraljevske zemaljske vlade br. 14.902 od 10. srpnja 1893. pri Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu otvorena je postaja za istraživanje sjemenja, a za predstojnika je imenovan Andrija Lenarčić.44 I dok je s jedne strane rad Učilišta unaprjeđivan otvaranjem novih znanstvenih zavoda, s druge strane intenzivno se radilo na izdvajanju šumarskog tečaja (smjera) iz djelatnosti Učilišta te njegovo preseljenje u Zagreb. To je konačno realizirano zakonom o promicanju gospodarstva u Hrvatskoj i Slavoniji, donesenim 13. ožujka 1897., kojim se pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu osniva šumarska akademija. Tako nakon šk. god. 1897./98. prestaje upis polaznika na šumarski tečaj (smjer) na križevačkom Učilištu, a šumarstvo se definitivno ukida nakon što je zadnja generacija šumara završila školovanje u šk. god.

1899./1900.45

Kao ravnatelj Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta Pexidr je zasigurno postao jedan od najugledniji građana Križevaca, o čemu svjedoče i brojne funkcije koje je obnašao tijekom zadnjeg desetljeća 19. stoljeća u Križevcima. Od šk. god.

1891./92. spominje se kao kraljevski kulturni vijećnik i podpredsjednik podružnice Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Križevcima te kao gradski vijećnik slobodnog i kraljevskog grada Križevci.46 Tijekom školske godine 1893./94. postao je počasnim članom seljačkog gospodarskog društva Dalmacije u Zadru,47 a sljedeće školske godine i dopisni član zagrebačke trgovačko-obrtničke komore.48 Sve ove funkcije obavljao je do svog odlaska iz Križevaca krajem 1898.

3. Obiteljske prilike Gustava Pexidra

Nakon što je uspješno položio sve potrebne ispite i bio promoviran u zvanje profesora, Gustav Pexidr odlučio se na ženidbu. Izbor je pao na Mariju (Micu) Magdalenu Srića49 iz Novog Vinodolskog, a kako bi mogao sklopiti brak Pexidr je tijekom 1885. godine uzeo mjesec dana dopusta na Učilištu.50 U braku Gustava Pexidra i Marije Magdalene Srića rođeno je šestero djece. Prvo dvoje rođeno je u Novom Vinodolskom i kršteno u tamošnjoj župi. Prvorođena Zdenka Margarita 44 S pomenica o pedesetgodišnjem postojanju kr. višeg gospodarskog učilišta i ratarnice u Križevcu, Križevci, 1910., str. 84.

45 isto, str. 61.

46 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1891/92., Križevci 1892., str. 6.

47 Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1893-94., Križevci 1894., str. 6.

48 I zvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1894-95., Križevci 1895., str. 6.

49 Marija Magdalena rođena je 20. srpnja 1862. u obitelji Nikole Srića, bogatog novljanskog trgovca i njegove supruge Margarite Sokolić 50 Izvješće o kr. gospod. i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1884/5., Križevci, 1885., str. 102.

152

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

Paula rođena je 05. 07. 1886.51, a Vera Nikolina Lucija 25. 08. 1887.52 Ostalo četvoro djece rođeno je u Križevcima i kršteno u lokalnoj župi sv. Ane. Prva od njih bila je Marija Paulina Ivana rođena 14. siječnja 1889.53 Prvorođeni sin Nikola Ivan Gustav rođen je 17. 6. 1892., no preminuo je već 12. ožujka sljedeće godine.54 Drugi sin Vladimir Aleksandar Mirko rođen je 21. veljače 1895.55 Kao posljednja rođena je 11. svibnja 1896. Margarita Paula Ludmila.56 Kada govorimo o obitelji Gustava i Marije (Mice) Pexidr treba svakako napomenuti da je cijela obitelj 1905. godine, nakon dolaska u Zagreb, promijenila prezime u Pexidr-Srića, koje će ubuduće koristiti svi njeni članovi.

4. Knjige i znanstveni radovi Gustava Pexidra

Tijekom svog boravka u Križevcima Pexidr je objavio petnaestak knjiga te stručnih i znanstvenih članaka. Prva u nizu bila je knjižica na njemačkom jeziku pod nazivom Beitrag zur Kenntniss der durch das Erdbeben vom 9. November 1880. hervorgebrachten Erscheinungen der “Sandschlamm-Auswürfe” auf den Erdspalten bei Resnik und Drenje auf der Nähe von Agram,57 u kojoj opisuje posljedice zagrebačkog potresa 9. studenog 1880. Posebno mjesto među Pexidrovim radovima bila je knjiga Fizika i kemija za ratarnice i druge niže škole,58 napravljena u suradnji s kolegom Ivanom Potočnjakom, profesorom fizike na križevačkom Učilištu. Bio je to prvi udžbenik takve vrste objavljen na hrvatskom jeziku. Osim ovog udžbenika, Pexidr je preveo i doradio knjigu njemačkog kemičara Antona Kauera te ju, kao udžbenik kemije za niže razrede 51 Ž upa Novi Vinodolski, Matična knjiga rođenih 1875. – 1900., str. 183., zapis 49. Kasnije poznata kao Zdenka Ostović Pexidr- Srića postala je znamenita slikarica koja se školovala u Zagrebu i Münchenu. Više u: R.[edakcija], „Ostović Pexidr-Srića, Zdenka”, Hrvatska likovna enciklopedija, Zagreb 1996., sv. 2., str. 24. i Zdenka Pexidr-Srića : 1886-1972-1986 : uz 100-godišnjicu rođenja : iz Zbirke Ksenije Krstić : Galerija Ulrich, veljača 1987. godine : [katalog izložbe], Zagreb 1987.

52 Župa Novi Vinodolski, Matična knjiga rođenih 1875. – 1900., str. 201., zapis 52. Umrla je 6. svibnja 1978. u Zagrebu.

53 Župa sv. Ane Križevci, Matična knjiga rođenih 1876. – 1889., str. 223., zapis 31. Preminula je 25.10.1964. u Zagrebu.

54 Župa sv. Ane Križevci, Matična knjiga rođenih 1890. – 1897., str. 49., zapis 83.

55 Župa sv. Ane Križevci, Matična knjiga rođenih 1890. – 1897., str. 94., zapis 38. Vladimir Pexidr umro je 1957. u Sao Paulu (Brazil).U državom arhivu u Zagrebu čuva se njegov osobni fond HR-DAZG-1014 Pexidr Srića Vladimir.

56 Župa sv. Ane Križevci, Matična knjiga rođenih 1890. – 1897., str. 118., zapis 47. Margarita, poznatija kao Greta, udala se za baruna Turkovića, veleposjednika iz Slavonije. Bila je jedna od poznatijih likovnih umjetnica u Hrvatskoj sredinom 20. stoljeća. Umrla je u Zagrebu 18. 2. 1978. Detaljnije: Dubravka Vranić,“ Greta Turković“, Ethnologica Dalmatica, No 4.-5., Split 1996., str. 131. – 138., zatim V.[išnja] F[leg]o, „Turković, Greta“, Hrvatska likovna enciklopedija, Zagreb 1996., sv. 2., str. 378. te katalog izložbe Greta Pexidr Srića barunica Turković – hrvatska kiparica i slikarica, Požega 2004. i tamo navedena litaratura.

57 Gustav Pexidr, Beitrag zur Kenntniss der durch das Erdbeben vom 9. November 1880. hervorgebrachten Erscheinungen der “Sandschlamm-Auswürfe” auf den Erdspalten bei Resnik und Drenje auf der Nähe von Agram, Zagreb 1880.

58 Ivan Potočnjak / Gustav Pexidr, Fizika i kemija za ratarnice i druge niže škole, Zagreb 1884.

153

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

srednjih škola, objavio pod naslovom Dra Antona Kauera kemija za niže razrede srednjih učilišta.59 Način na koji je Pexidr preveo i preradio Kauerov udžbenik izazvao je reakciju Moje Medića, profesora kemije na gimnaziji u Zemunu. Pexidr mu je odgovorio u svom članku pod nazivom Gospodinu profesoru Moji Mediću u Zemunu,60 a naknadno je odgovor tiskan i kao zasebna publikacija na 24 stranice.61

Većinu svojih znanstvenih, stručnih i publicističkih radova Pexidr je objavljivao u publikacijama izdavanim od strane Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta, ali je surađivao i s raznim drugim tiskovinama.

U godišnjim izvješćima o radu Učilišta, počevši od 80-ih godina 19. st. bio je običaj, da na samom početku bude objavljen rad nekog od profesora na Učilištu. U Izvještaju za šk. god. 1882.-83. objavljen je Pexidrov članak po nazivom O istraživanju šire.62 Čak sedam radova objavio je Pexidr u Viestniku za gospodarstvo i šumarstvo, prvom stručnom poljoprivrednom časopisu u Hrvatskoj, koji je 1887. počelo izdavati upravo križevačko Učilište. Uz već spomenuti odgovor prof. Mediću,63 koji je objavljen u drugom godištu časopisa, Pexidr je sve ostale radove objavio u prvom godištu Viestnika za gospodarsto i šumarstvo: Proizvadjanje cognaca u Hrvatskoj,64 Kefir,65 Proizvadjanje škroba kao gospodarska industrija,66 Uporaba centrifugalne sile u mliekarstvu i prva mliekarska centrifuga u Hrvatskoj,67 Saccharin,68 te prikaz knjige O uporabi dropa i drugih vinskih zaostataka Petra Luke Biankinia.69

59 G ustav Pexidr, Dra Antona Kauera kemija za niže razrede srednjih učilišta, Zagreb, 1887.

60 G ustav Pexidr, „Gospodinu profesoru Moji Mediću u Zemunu“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. II., Križevci 1888., str. 94. – 117.

61 Gustav Pexidr, Gospodinu profesoru Moji Mediću u Zemunu : odgovor na kritiku hrvat. izdanja “Kauerove kemije za niže razrede srednjih učilišta”, Zagreb 1888. O tom udžbeniku i detaljnije o prepirci s Mojom Medićem vidjeti i: Snježana Paušek-Baždar / Renata Trischler, „Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje“, str. 109.

– 116., na str. 112. – 115. i Snježana Paušek-Baždar, „Prva prirodoslovna djela i udžbenici na hrvatskom jeziku“, Dani Hvarskog kazališta : Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, vol. 26., Split 2000., 310. – 319., na str. 314.

62 Gustav Pexidr, „O istraživanju šire“, Izvješće o Kr. gospodarskom i šumarskom učillištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1882/83.,Zagreb 1883., str. 3. – 8.

63 V idi bilješku 60.

64 G[ustav] Pexidr, „Proizvadjanje cognaca u Hrvatskoj“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. I., Križevci

1887., str. 28. – 34.

65 G .[ustav] Pexidr, „Kefir“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. I., Križevci 1887., str. 46. – 55.

66 G ustav Pexidr, „Proizvadjanje škroba kao gospodarska industrija“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. I., Križevci 1887., str. 145. – 156.

67 [Gustav] Pex[idr], „Uporaba centrifugalne sile u mliekarstvu i prva mliekarska centrifuga u Hrvatskoj“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. I., Križevci 1887., str. 161. - 163.

68 [Gustav] Pexidr, „Saccharin“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. I., Križevci 1887., str. 165. – 166.

69 [Gustav] Pex[idr], „O uporabi dropa i drugih vinskih zaostataka, Napisao P. L. Biankini. Zadar 1883.“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. I., Križevci 1887., str. 172. – 173.

154

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

U Šumarskom listu objavio je dva članka: Šume i kemičkna industrija70 te Kemičke promjene listinca u šumah te kemičko mu uplivanje na svojstva tla objavljeno u dva dijela.71 O kefiru, osim već spomenutog članka u Viestniku, objavio je i priloge u Gospodarskom poučniku72 i Obzoru.73 Svoj posljednji rad po nazivom Križevački gospodarski zavod i regenereacija vinogradarstva objavio je 1896. u Narodnim novinama.74

5. Epilog i zaključak

Rješenjem kraljevske zemaljske vlade br. 72242 od 15. studenog 1898. Gustav Pexidr premješten je u rodni Osijek gdje je imenovan ravnateljem Kraljevske realne gimnazije i njoj pripojene trgovačke škole.75 U Osijeku je Pexidr radio do kraja šk. god.

1903./1904., kada je premješten u Zagreb i imenovan ravnateljem Prve kraljevske realne gimnazije. Umirovljen je na kraju šk. god. 1913./1914.,76 nakon čega seli u Novi Vinodolski gdje je i preminuo 12. travnja 1931. Sahranjen je na mjesnom groblju. Za svoje je zasluge 1928. odlikovan ordenom Sv. Save III. stupnja.77

Gustav Pexidr boravio je u Križevcima gotovo dva desetljeća, i uz rodni Osijek, Križevci su grad gdje je najduže živio. Upravo u Križevcima proveo je svoje afirmativne godine, dobio prvo zaposlenje, uspješno položio sve profesorske ispite, zasnovao obitelj, istaknuo se kao profesor kemijske grupe predmeta te u konačnici, zahvaljujući svom predanom radu, postao ravnatelj Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta i ratarnice, što mu je u mnogočemu omogućilo da u nastavku svoje karijere postane ravnateljem gimnazija u Osijeku i Zagrebu. Zahvaljujući svom položaju ravnatelja ugledne obrazovne ustanove, Pexidr se krajem 19. stoljeća premetnuo u jednog od najistaknutijih građana Križevaca, koje je nažalost napustio u svojim najboljim godinama. Njegov boravak u Križevcima zasigurno je u mnogočemu utjecao na njegov razvoj, a on sam se profilirao u jednog od najznačajnijih djelatnika Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta i ratarnice, ostavivši vrijedan trag u djelovanju prve poljoprivredne obrazovne ustanove u jugoistočnoj Europi.

70 G ust[av] Pexidr, „Šume i kemička industrija“, Šumarski list, vol. VII., Zagreb 1883., str. 126. – 140.

71 Gustav Pexidr, „Kemičke promjene listinca u šumah te kemičko mu uplivanje na svojstva tla“, Šumarski list, vol. VII., Zagreb 1883., str. 172. – 184. i Šumarski list, vol. VIII., Zagreb 1884., str. 75. – 83.

72 G.[ustav] Pexidr, „Kefir“, Gospodarski poučnik, vol. V., Zadar 1886., br. 6. str. 23.; br. 7., str. 26.-27.; br. 8. str.

30.; br. 9., str. 84. i br. 19. str. 74.

73 G [ustav] Pexidr, „Kefir. Priobćio profesor Pexidr“, Obzor, vol. XXVIII., Zagreb 1887., br. 79. str. 3. i br. 80. str. 3.

74 Gustav Pexidr, „Križevački gospodarski zavod i regeneracija vinogradarstva. Križevci, 22. prosinca 1895.“

Narodne novine, vol. LXII., Zagreb 1896., br. 5., str. 4. – 5 i br. 6. str. 4.

75 I zvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1897-98. i 1898.-99., Križevci 1899., str. 5. – 6. Istim rješenjem za ravnatelja križevačkog učilišta postavljen je Andrija Lenarčić.

76 Spomenica Prve gimnazije u Zagrebu 1854. – 2004., Zagreb 2004., str. 23. i 184.

77 Dragutin Hradil, „† Gustav Pexidr Srića“, Šumarski list, vol. 55., Zagreb 1931., br. 5., str. 251. – 252.

155

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

6. Popis izvora i literature: 6.1. Izvori

Matične knjige:

Župa Novi Vinodolski, Matična knjiga rođenih 1875. – 1900. Župa sv. Ane Križevci, Matična knjiga rođenih 1876. – 1889. Župa sv. Ane Križevci, Matična knjiga rođenih 1890. – 1897. Župa Osijek – Tvrđa, Matična knjiga rođenih 1855. – 1874.

6.2. Literatura 6.2.1. I zvještaji Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta i ratarnice u Križevcima:

Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcih za školške godine 1876/7, 1877/8, 1878/9, Zagreb 1879.

Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1879/80., Zagreb 1880.

Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1880-81., Zagreb 1881.

Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1881/82., Zagreb 1882.

Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1882/83., Zagreb 1883.

Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1883./84., Zagreb 1884.

Izvješće o kr. gospod. i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1884/5., Zagreb 1885.

Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1885/6., Križevci 1886.

Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1886/7., Križevci 1887.

Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu u Križevcih za školsku godinu 1887/8., Križevci 1888.

Izvješće o kr. gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1888-9., Križevci 1889.

Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1889 – 90., Križevci 1890.

Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1890/91., Zagreb 1891.

Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1891/92., Križevci 1892.

Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1892/93., Križevci 1893.

Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 189394., Križevci 1894.

Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 189495., Križevci 1895.

156

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 189596., Križevci 1896.

Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 189697., Križevci 1897.

Izvješće o kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 189798. i 1898.-99., Križevci 1899.

6.2.2. Radovi Gustava Pexidra:

Gustav Pexidr, Beitrag zur Kenntniss der durch das Erdbeben vom 9. November 1880. hervorgebrachten Erscheinungen der “Sandschlamm-Auswürfe” auf den Erdspalten bei Resnik und Drenje auf der Nähe von Agram, Zagreb 1880.

Gustav Pexidr, „O istraživanju šire“, Izvješće o Kr. gospodarskom i šumarskom učillištu i ratarnici u Križevcih za školsku godinu 1882/83.,Zagreb 1883., str. 3. – 8.

Gust[av] Pexidr, „Šume i kemička industrija“, Šumarski list, vol. VII., Zagreb 1883., str. 126. – 140.

Gustav Pexidr, „Kemičke promjene listinca u šumah te kemičko mu uplivanje na svojstva tla“, Šumarski list, vol. VII., Zagreb 1883., str. 172. – 184. i Šumarski list, vol. VIII., Zagreb 1884., str. 75. – 83.

Ivan Potočnjak / Gustav Pexidr, Fizika i kemija za ratarnice i druge niže škole, Zagreb 1884.

Pexidr, G.[ustav], „Kefir“, Gospodarski poučnik, vol. V., Zadar 1886., br. 6. str. 23.; br. 7., str. 26.-27.; br. 8. str. 30.; br. 9., str. 84. i br. 19. str. 74.

G[ustav] Pexidr, „Proizvadjanje cognaca u Hrvatskoj“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. I., Križevci 1887., str. 28. – 34.

G.[ustav] Pexidr, „Kefir“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. I., Križevci 1887., str. 46. – 55.

Gustav Pexidr, „Proizvadjanje škroba kao gospodarska industrija“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. I., Križevci 1887., str. 145. – 156.

[Gustav] Pex[idr], „Uporaba centrifugalne sile u mliekarstvu i prva mliekarska centrifuga u Hrvatskoj“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. I., Križevci 1887., str. 161. - 163.

[Gustav] Pexidr, „Saccharin“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. I., Križevci 1887., str. 165. – 166.

[Gustav] Pex[idr], „O uporabi dropa i drugih vinskih zaostataka, Napisao P. L. Biankini. Zadar 1883.“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. I., Križevci 1887., str. 172. – 173.

G[ustav] Pexidr, „Kefir. Priobćio profesor Pexidr“, Obzor, vol. XXVIII., Zagreb 1887., br. 79. str. 3. i br. 80. str. 3.

Gustav Pexidr, Dra Antona Kauera kemija za niže razrede srednjih učilišta, Zagreb 1887.

Gustav Pexidr, „Gospodinu profesoru Moji Mediću u Zemunu“, Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, vol. II., Križevci 1888., str. 94. – 117.

Gustav Pexidr, Gospodinu profesoru Moji Mediću u Zemunu : odgovor na kritiku hrvat. izdanja “Kauerove kemije za niže razrede srednjih učilišta”, Zagreb 1888.

Gustav Pexidr, „Križevački gospodarski zavod i regeneracija vinogradarstva. Križevci, 22. prosinca 1895.“ Narodne novine, vol. LXII., Zagreb 1896., br. 5., str. 4. – 5 i br. 6. str. 4.

6.2.3. Ostala literatura:

Goran Arčabić, Korak do novog stoljeća : gospodarska izložba u Zagrebu 1891., Zagreb 2007.

157

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

Ozren Blagec, „Hrvatski sokol u Križevcima : od obnove rada krajem 1918. do ukinuća 1929.“, Cris : časopis povijesnog društva Križevci, vol. XXI., Križevci 2019., str. 59. – 84.

Ozren Blagec, „Gustav August Vichodil: Moravljanin na privremenom radu u Križevcima“, Cris : časopis povijesnog društva Križevci, vol. XXII., Križevci 2020., str. 63. – 82.

V.[išnja] F.[leg]o, „Turković, Greta“, Hrvatska likovna enciklopedija, Zagreb 1996., sv. 2., str. 378.

Greta Pexidr Srića barunica Turković – hrvatska kiparica i slikarica, Požega 2004.

D[ragutin] Hradil, „† Gustav Pexidr Srića“, Šumarski list, vol. 55., Zagreb 1931., br. 5., str. 250. – 252.

Renata Husinec / Petar Delić, Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima, Križevci 1995.

Milan Kaman, „Milutin Urbani“, Priroda : popularni ilustrovani časopis hrv. prirodoslovnog društva, vol. XLII, Zagreb 1995., br. 7., str. 278. – 279.

Kraljevine Hrvatska i Slavonije na tisućgodišnjoj zemaljskoj izložbi Kraljevine Ugarske u Budimpešti, Zagreb 1896.

Milan Krešić, Izvješće o milenijskoj izložbi kraljevine Ugarske i kod te prigode sudjelujuće Bosne i Hercegovine te kraljevine Hrvatske i Slavonije god. 1896, Zagreb 1897.

[s. n.], „Pexidr, Gustav“, Hrvatski šumarski životopisni leksikon, knjiga 4., Zagreb 1999., str. 70. – 71.

Snježana Paušek-Baždar, „Prva prirodoslovna djela i udžbenici na hrvatskom jeziku“, Dani Hvarskog kazališta : Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, vol. 26., Split 2000., 310. – 319.

Snježana Paušek-Baždar / Renata Trischler, „Gustav Pexidr i hrvatsko kemijsko nazivlje“, Godišnjak njemačke zajenice / DG Jahrbuch, vol. 17., Osijek 2010., str. 109. – 116.

R.[edakcija], „Ostović Pexidr-Srića, Zdenka”, Hrvatska likovna enciklopedija, Zagreb 1996., sv. 2., str. 24.

Spomenica o pedesetgodišnjem postojanju kr. višeg gospodarskog učilišta i ratarnice u Križevcu, Križevci 1910.

Spomenica Prve gimnazije u Zagrebu 1854. – 2004., Zagreb 2004.

August Vichodil, „Izvješće o poučnom putovanju sa slušatelji križev. gospodarskog zavoda, u južnu Moravsku, dolnju Austriju i Ugarsku“, Gospodarski list, god. 31., Zagreb 1883., br. 22., str.

173. – 177.

August Vichodil, Poučno putovanje sa slušatelji gospodarstva u Slavoniju i Ugarsku g. 1884., Zagreb 1885.

Dubravka Vranić, „Greta Turković“, Ethnologica Dalmatica, No 4. – 5., Split 1996., str. 131. – 138.

Zdenka Pexidr-Srića : 1886-1972-1986 : uz 100-godišnjicu rođenja : iz Zbirke Ksenije Krstić : Galerija Ulrich, veljača 1987. godine : [katalog izložbe], Zagreb 1987.

Zlata Živaković-Kerže, „Osječki gimnazijski profesori njemačkog porijekla“, Godišnjak njemačke zajenice / DG Jahrbuch, vol. 27., Osijek 2020., str. 13. – 21.

158

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.)

Sažetak

Gustav Pexidr rođen je u Osijeku 19. veljače 1859. Školovao se u rodnom gradu i Beču, a studij kemije završio je u Pragu. Pred kraj studija imenovan je predavačem kemijske grupe predmeta na Kraljevskom gospodarskom i šumarskom učilištu i ratarnici u Križevcima, gdje počinje raditi krajem 1879. godine. U Križevcima, gdje je živio i radio gotovo dva desetljeća, proveo je svoje afirmativne godine. Položivši propisane učiteljske ispite stekao je zvanje profesora kemije. Tijekom devetnaest školskih godina predavao je Opću kemiju, Gospodarsko obrtništvo i pivničarstvo te Računstvo na ratarnici, te Opću kemiju, Analitičku kemiju, Agrikulturnu kemiju i Gospodarsku tehnologiju na gospodarskom i šumarskom smjeru Učilišta. Za vrijeme boravka u Križevcima oženio se s Marijom Srića iz Novog Vinodolskog, a u braku su dobili šestero djece. Objavio je, s kolegom s Učilišta Ivanom Potočnjakom, knjigu Fizika i kemija za ratarnice i druge niže škole, prvi udžbenik takve vrste u Hrvatskoj. Također, preveo je udžbenik kemije za niže razrede srednjih škola koji je napisao znameniti njemački kemičar Anton Kauer.

Svoje je radove objavljivao u raznim znanstvenim, stručnim i popularnim časopisima: Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, Šumarski list, Gospodarski poučnik, Obzor i Narodne novine. U proljeće 1890. imenovan je upraviteljem, a početkom 1892. ravnateljem Kraljevskog gospodarskog i šumarskog učilišta i ratarnice u Križevcima. Tu je funkciju obnašao do pred kraj 1898. kada je postavljen za ravnatelja realne gimnazije u Osijeku, a od 1904. do 1914. bio je ravnateljem Prve kraljevske realne gimnazije u Zagrebu. Umirovljen je 1914., a nakon umirovljenja živi u Novom Vinodolskom, gdje je i preminuo 12. travnja 1931.

Die križevacer Jahre von Gustav Pexidr (1879 – 1898) Zusammenfassung

Gustav Pexidr wurde in Osijek, am 19. Februar 1859 geboren. Die Schule besuchte er in seiner Geburtsstadt und in Wien und das Chemiestudium absolvierte er in Prag. Vor Studiumabschluss wurde er zum Dozenten der Chemiefachgruppe an der Königlichen Wirtschafts-, Forst- und Ackerbauschule in Križevci ernannt, wo er 1879 zu arbeiten beginnt.

In Križevci, wo er fast zwei Jahrzehnte lebte und arbeitete, verbrachte er seine affirmativen Jahre.

Die vorgeschriebene Lehrerprüfungen ablegend erwarb er den Titel eines Chemieprofessors.

Während der neunzehn Schuljahren unterrichtete er Allgemeinchemie, Wirtschaftsgewerbe und Bierbrauerei sowie Rechnungswesen an der Ackerbauschule, sowie Allgemeinchemie, Analytische Chemie, Agrikulturchemie und Wirtschaftstechnologie an dem Wirtschafts- und Forstzweig der Schule. Während seines Aufenthaltes in Križevci heiratete er Marija Srića aus Novi Vinodolski, in ihrer Ehe bekamen sie sechs Kinder. Zusammen mit seinem Kollegen aus der Schule, Ivan Potočnjak, veröffentlichte er das Buch Physik und Chemie für Ackerbauschulen und andere niederen Schulen, das erste Lehrbuch dieser Art in Kroatien. Ebenfalls übersetzte er das Chemielehrbuch für die unteren Klassen der Mittelschulen, welches der bekannte deutsche Chemiker Anton Kauer schrieb. Seine Arbeiten veröffentlichte er in verschiedenen wissenschaftlichen, fachlichen und populären Zeitschriften: Viestnik za gospodarstvo i šumarstvo, Šumarski list, Gospodarski poučnik, Obzor und Narodne novine. Im Frühling 1890

159

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 143-160 Ozren Blagec: Križevačke godine Gustava Pexidra (1879. – 1898.) wurde er zum Leiter und Anfang 1892 zum Direktor der Königlichen Wirtschafts-, Forstund Ackerbauschule in Križevci ernannt. Diese Funktion erfüllte er bis zum Ende 1898, als er Direktor des Realgymnasiumes in Osijek wurde, und von 1904 bis 1914 war er Direktor des Ersten königlichen Realgymnasiums in Zagreb. Pensioniert wurde er 1914, nach der Pensionierung lebt er in Novi Vinodolski, wo er am 12. April 1931 auch verstarb.

160

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

Dr. sc. Branko Hanžek, bhanzek@hazu.hr Zavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU A. Kovačića 5, Zagreb

UDK: 53(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 1.9.2021

Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke i promicanja plemenitosti Dosta detaljno prikazan je životni put, obitelj, visokoškolsko školovanje i javno djelovanje prof. dr. sc.

Vladimira Šipsa. Njegovo djelovanje u fizici i nastavi fizike isprepletalo se s njegovim plemenitim životnim postupanjem. Ispravljeni su pogrešno navedeni podaci u do sada objavljenim životopisima. Dan je i opsežan prikaz njegove autorske bibliografije s popisom objavljenih radova i sažetih prikaza.

Ključne riječi: Vladimir Šips, fizika, visokoškolska nastava, plemenito postupanje

161

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

Uvod

Svima nama koji smo slušali prof. Vladimira Šipsa kao studenti fizike ostao je u sjećanju kao plemeniti stručnjak. Bio je to, kada nam je ponavljao gradivo koje smo trebali slušati, ali nismo, a koje nam je bilo potrebno za daljnje razumijevanje njegovog predavanja. I kada je s plašljivim darovitim studentom, nama poznatim po tremi, odigrao partiju šaha kako bi ga osokolio i ohrabrio na uspješno ispitivanje. I tada se ta profesorova plemenitost isplatila kao i u mnogim drugim slučajevima. Također je u svakodnevnom životu, a prema kazivanju njegovog sina i supruge, pokazivao i stalno promicao plemenitost prema svim ljudima koje je susretao. Život s njim bio je divan – isticali bi njegovi najbliži (sin i supruga).

Sl. 1. Vladimir Šips (1928. − 2003.)

1. Životopis V. Šipsa 1.1. Obitelj, visokoškolsko školovanje, službovanje Vladimir Šips rođen je 19. studenoga 1928. u Đakovu. Otac Josip bio je trgovac a majka Marija, rođena Šimunji, bila je kućanica. Zahvaljujući podatcima sa spomenika obitelji Šipps, koji se nalazi u Đakovu, možemo vidjeti da je Josip Šipps bio sin Leopolda Šippsa i Marije, rođene Geiger (djed i baka s očeve strane). Djed Leopold Šipps bio je sin Leopolda Šippsa i Margarete, rođene Kurtz. Leopold i Margareta bili su pradjed i prabaka Vladimiru Šipsu. Pradjed Leopold došao je iz Bavarske (Münchendorf ) i oženio se s Margaretom te je živio u Đakovu. (1)

Sl. 2. Spomenik obitelji Šipps (Šips) u Đakovu fotografiran iz različitih smjerova (fotografirao prof. dr. sc. Vladimir Geiger)

162

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

Sl. 3. Preslika dokumenta o vjenčanju Leopolda i Margarete, rođene Kurtz, u Đakovu

Sl. 4. Rodoslovno stablo obitelji Šipps (Šips) (2)

Prof. Vladimir Šips i Jozefina, rođena Predrijevac imali su sina Zorana koji je, nažalost, preminuo 2012. godine i pokopan je u Đakovu, uz svoga oca (koji je preminuo 16. rujna 2003. u Zagrebu) i ostale pretke. Zanimljivo je istaknuti da se sestra oca prof. Šipsa udala za Rudolfa Supeka i da su u braku imali dva sina Ivana Supeka (znameniti akademik fizičar) i Rudija Supeka (čuveni sociolog, filozof i psiholog).

Spomenica Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz 2006., koja je posljednja u nizu knjiga u kojima su objavljeni životopisi V. Šipsa, a koja je objavljena pod nazivom 130 godina visokoškolske nastave prirodoslovlja i matematike i 60 godina Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, (3) ovako prikazuje život i djelo prof. Šipsa: „Vladimir Šips, (Đakovo, 19. studenoga 1928. − Zagreb, 16. rujna 2003.), redoviti profesor. Diplomirao je fiziku na PMF-u u Zagrebu 1954. te je neko vrijeme radio na gimnaziji, a od 1957. na Institutu Ruđer Bošković, gdje je 1962. magistrirao (Brzina zvuka u metalima) i 1963. doktorirao (Prilog teoriji kolektivnog gibanja elektrona i 163

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

iona u metalima). Od 1966. je znanstveni suradnik i voditelj Grupe za teorijsku fiziku čvrstog stanja IRB-a, a od 1972. viši znanstveni suradnik. Od 1970. je bio vanjski suradnik, od 1976. izvanredni, a od 1992. redoviti profesor u Zavodu za teorijsku fiziku PMF-a. Na dodiplomskom studiju je predavao kolegije Teorija mnoštva čestica, Atomska fizika, Statistička fizika i Fizika čvrstog stanja, a na poslijediplomskom Fizika čvrstog stanja. Od 1980. je predavao na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, a bio je i predavač na poslijediplomskim studijima u Sarajevu i Ljubljani te voditelj i predavač na studiju doškolovanja fizičara (1975. − 1977. i 1982. − 1985.). Bavio se je istraživanjem elementarnih pobuđenja u kvantnoj i klasičnoj plazmi iz kojeg je područja objavio 30 znanstvenih radova. Napisao je samostalno ili u suautorstvu 8 udžbenika za studente i 6 udžbenika za učenike srednjih škola. Od 1973. je bio suradnik američkoga časopisa Mathematical Rewievs, u kojem je objavio oko 100 prikaza monografija i znanstvenih radova iz područja teorije mnoštva čestica, statističke fizike i teorije čvrstog stanja. Od 1978. je bio urednik časopisa Fizika. Umirovljen je krajem 1998.“

Sl. 5. Preslik diplome i doktorske diplome Vladimira Šipsa (fotografirao B. H.) (2)

164

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

Sl. 6. Preslik Zahvalnice V. Šipsu doprinosu visokoškolske nastave fizike (fotografirao B.H.)(2)

Sl. 7. V. Šips ispred Instituta „Ruđer Bošković“ (snimljeno 1982. godine) (2)

165

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

2. Ostali interesi i aktivnosti V. Šipsa

Vladimir Šips volio je igrati šah i smatrao je da je šah, a ne nogomet, najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nastupao je za šahovski klub Instituta Ruđer Bošković. Taj je klub u sezoni 1986./87. osvojio ekipno državno prvenstvo u dopisnom šahu. (4) Zanimljivo je da Vladimirov otac Josip Šips također izvrsno igrao šah i bio predsjednik prvog šahovskog kluba u Đakovu.

3. Bibliografija radova i sažetih prikaza

Prema objavljenim podatcima koje posjeduje Središnja knjižnica za fiziku u Zagrebu uočljivo je da je Vladimir Šips napisao i objavio 41 znanstveni, znanstvenopopularni i stručni rad (u taj broj treba ubrojiti i objavljena izvješća i interne publikacije) te 17 udžbenika. Tome treba pridodati i 80 sažetih prikaza u časopisu Mathematical Reviews. Na ovome mjestu donosim detaljni popis navedenih bibliografskih jedinica.

Radovi

1. Ljolje, Krunoslav ; Šips, Vladimir. Point-particle interactions in metals. // Nuovo Cimento. 29 (1963), str. 892.

2.Šips, Vladimir. Longitudinal oscillations in plasma. // Nuovo Cimento. 30 (1963), str. 947.

3. Ljolje, Krunoslav ; Šips, Vladimir. Dispersion relations of electron and ion plasma in solids. // Glasnik mat. fiz.i astr., 285 (1963), str. 18.

4. Šips, Vladimir. Note on the effective electron-phonon interaction in metals. // Phys. Letters. 18 (1965), str. 226.

5. Šips, Vladimir. Longitudinal dielectric constant in a multi-component plasma. // Glasnik mat. fiz. i astr., 261(1965), str. 20.

6. Šips, Vladimir. Zur Kollektivtheorie von Bohm and Pines. // Z. Physik. 190 (1966), str. 205.

7. Šips, Vladimir. Exchange corrections to the longitudinal polarizability of a degenerate electron gas. // Z. Pysik. 191 (1966), str. 461.

8. Ljolje, Krunoslav ; Šips, Vladimir. Quantum effects in semiclassical plasma. // Phys. Letters. 25A (1967), str.159.

9. Šips, Vladimir. Collective descriptions of electrons in the generalized RPA. // Phys. Letters. 25A (1967), str.698.

10. Šips, Vladimir ; Šunjić, Marijan. Exchange and correlations contributions to the plasma zero-point energy in metals. // Z. Physik. 211 (1968), str. 132.

11. Šips, Vladimir. Corellation contribution to the elestic properties of normal metals. // Phys Letters. 27A (1968), str. 514.

12. Šips Vladimir; Vrtar, Mladen. Corellation effects in a degenerate electron gas. // Fizika (Zagreb), 3 (1971), str. 155.

13. Pirić M. ; Šips, Vladimir. Temperature dependance of the high-frequency electronic dielectric function. // Fizika (Zagreb), 4 (1972), str. 121.

14. Šips,Vladimir. Note on the electron screening function at low temperatures. // Fizika (Zagreb), 5 (1973), str. 221.

166

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

15. Šips, Vladimir. On the electron-lattice interaction by the method of Bardeen and Pines. // Fizika (Zagreb). 7 (1975), str. 31.

16. Brako, R. ; Šunjić, Marijan ; Šips, Vladimir. Dispersion interaction between small crystals. // Solid State Communications. 19 (1976), str. 161.

17. Šips, Vladimir. Note on the frequency-dependent non-RPA contributions to the electric dielectric functions. // Fizika (Zagreb), 9 (1977) str. 101.

18. Crljen, Ž. ; Šips, Vladimir. Electron dielectric function in the second-order RPA. Fizika (Zagreb). 10 (1978), str. 155.

19. Muratović, H. ; Šips, Vladimir. Temperature corrections to the low-frequency polarizability of degenerate electron systems. // Fizika (Zagreb). 11 (1979), str. 51.

20. Šips, Vladimir. Collective motion in a coupled electron-hole-phonon system. // Fizika (Zagreb).

14 (1982), str. 253.

21. Crnković, Ivica ; Šips, Vladimir. A soluble model for oscillations in a multicomponent plasma. // Fizika (Zagreb), 20 (1988), str. 395.

22. Šips, Vladimir ; Šokčević, Damir. Oscillations in a multicomponent dense plasma. // Fizika (Zagreb), 1 (1992), str. 85.

23. Šips, Vladimir ; Šokčević, Damir. Oscillations in the three-component mixed quantum classical plasma. // Fizika A (Zagreb), 3 (1994), str. 117.

Radovi u zbornicima skupova

1. Šips, Vladimir. Phonon excitations in metals. // V. Kongres na matematičarite, fizičarite i astronomite na Jugoslavija. 2 (1972), str. 257.

2. Šips, Vladimir. Exchange contributions to Linhard’s dielectric function. // Fizika (Zagreb) 9 Supplement, (1976), str. 98.

3. Šips, Vladimir. Coulombovo međudjelovanje u elektronskom plinu : uvodno predavanje. // V. Jugoslav. simp., Sarajevo, (1976), str. 82.

4. Crljen, Ž. ; Šips, Vladimir. Dispersion in a classical electronic plasma. // Fizika (Zagreb). 10 Supplement 2 (1978), str. 479.

Interne publikacije, izvješća, popularizacija znanosti

1. Šips, Vladimir. Elektronska struktura metala i izolatora. // Mat. fiz. list za srednje škole. 20 (1969/70), str. 51.

2. Šips, Vladimir ; Hasić, N. Longitudinalna niskofrekventna dielektrična konstanta slabo degenerirane klasične plazme. // Izvještaj Instituta za fiziku PMF. Sarajevo, 1970.

3. Pirić, M. ; Šips Vladimir. Dielektrična konstanta slabo degeneriranog elektronskog plina. // Izvještaj Instituta za fiziku PMF. Sarajevo, (1971), 03-66-10/71.

4. Pirić, M. ; Šips, Vladimir. Temperaturna ovisnost visokofrekventnih oscilacija dvokomponentne plazme. //Izvještaj Instituta za fiziku PMF. Sarajevo, (1972), 03-66-10/71.

5. Šunjić, Marijan ; Šips, Vladimir ; Šokčević, D. Tolerancije karakteristika Josephsonovog sfekta na promjene temperature i dimenzije. // Institut Ruđer Bošković. Report, 1975.

6. Šunjić, Marijan ; Šips, Vladimir ; Šokčević, D. Utjecaj konačne širine spektra zračenja na šum naponskih nivoa kod Josephsonovog efekta. // Institut Ruđer Bošković. Report, 1975.

7. Šips, Vladimir. Atomi u kristalnoj rešetki. // IRB-TP-2-76, 1976.

167

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

8. Šips, Vladimir. Sommerfeldov model metala. // IRB-TP-3-76, 1976.

9. Šips, Vladimir. Prenosne pojave. // IRB-TP-4-76, 1976.

10. Šips, Vladimir. Elektron u periodičnom potencijalu. // IRB-TP-8-77, 1977.

11. Šips, Vladimir. Dielektrična svojstva kristala. // IRB-TP-3-78, 1978.

12. Šips, Vladimir. Elementi fizike poluvodiča. // IRB-TP-4-78, 1978.

13. Dulčić, Antonije ; Šips, Vladimir. Fizika kao izbor za životni poziv. // Matematičko-fizički list.

31 (1981), str. 155.

14. Gaja Alaga Memorial Volume. // edited by Vladimir Paar and Vladimir Šips. Fizika (Zagreb), 22 1990.

15. Šips, Vladimir. Mikroskopski opis termodinamičkih procesa.// Seminar za profesore sarajevske i mostarske regije. Sarajevo, 1991.

Sveučilišni udžbenici

1. Termodinamika. // Teorijska fizika i struktura materije I / Supek, Ivan. 6. izd. Zagreb : Školska knjiga, 1992., str. 69-106.

2. Statistička mehanika. // Teorijska fizika i struktura materije I / Supek, Ivan. 6. izd. Zagreb : Školska knjiga, 1992., str. 107-226.

3. Zadaci s rješenjima. // Teorijska fizika i struktura materije I / Supek, Ivan. 6. izd. Zagreb : Školska knjiga, 1992., str. 581-626.

4. Kvantna mehanika. // Teorijska fizika i struktura materije lI / Supek, Ivan. 5. prerađeno izd. Zagreb : Školska knjiga, 1990., str. 387-504.

5. Fizika čvrstog stanja. // Teorijska fizika i struktura materije II / Supek, Ivan. 5. prerađeno izd. Zagreb : Školska knjiga, 1990., str. 505-669.

6. Matematičke dopune. // Teorijska fizika i struktura materije II / Supek, Ivan. 5. prerađeno izd. Zagreb : Školska knjiga, 1990., str. 797-826.

7. Zadaci s rješenjima. // Teorijska fizika i struktura materije II / Supek, Ivan. 5. prerađeno izd. Zagreb : Školska knjiga, 1990.Str. 863-925.

8. Lenac, Z.; Šips, Vladimir. Zadaci iz statističke fizike I. 2. prošireno izd. Zagreb : Liber, 1980.

9. Lenac, Z. ; Šips, Vladimir. Zadaci iz statističke fizike II. Zagreb : Liber, 1981.

10. Šips, Vladimir. Osnove statističke fizike. Zagreb : Liber, 1983.

11. Lenac, Z ; Šips, Vladimir. Zadaci iz kvantne statističke fizike. Zagreb : Liber, 1988.

12. Šips, Vladimir. Uvod u statističku fiziku. Zagreb : Školska knjiga, 1990.

13. Šips, Vladimir. Uvod u fiziku čvrstog stanja. Zagreb : Školska knjiga, 1991.

168

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

Sl. 8. Naslovnice sveučilišnih udžbenika kojih je autor Vladimir Šips

Srednjoškolski udžbenici

1. Paar, Vladimir ; Šips, Vladimir. Gibanje i energija : svezak A. 7. izd. Zagreb : Školska knjiga, 1992.

2. Šips, Vladimir. Toplina : priručnik za II. razred gimnazija. Zagreb : Školska knjiga, 1993.

3. Paar, Vladimir ; Šips, Vladimir. Zbirka riješenih zadataka iz mehanike : priručnik za I razred gimnazije. Zagreb : Školska knjiga, 1993.

4. Šips, Vladimir ; Paar, Vladimir. Zbirka riješenih zadataka iz topline : priručnik za II razred gimnazije. Zagreb : Školska knjiga, 1993.

Sl. 9. Naslovnica srednjoškolskog udžbenika kojeg su autori Vladimir Paar i Vladimir Šips

169

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

Baza MathSciNet

Ova baza naslijedila je časopis Mathematical Reviews. U njoj je Šips objavio, kao izvjestitelj, sljedeće sažete prikaze: 1. MR1263225 Krutitskaya, N. Ch. ; Krutitskiĭ, P. A. On an electric current in a magnetized semiconductor plate with grounded lateral walls. (Russian) ; translated from Zh. Vychisl. Mat. i Mat. Fiz. 34 (1994), no. 1, 88-103 Comput. Math. Math. Phys. 34 (1994), no. 1, 71-83 2. MR1256074 Markowich, P. A. ; Unterreiter, A. Vacuum solutions of a stationary drift-diffusion model. Ann. Scuola Norm. Sup. Pisa Cl. Sci. (4) 20 (1993), no. 3, 371-386.

3. MR1243408 Novikov, L. F. Group-theoretic analysis of electron-phonon interaction in metals.

(Russian) ; translated from Teoret. Mat. Fiz. 95 (1993), no. 3, 478- 496 Theoret. and Math. Phys.

95 (1993), no. 3, 725-737.

4. MR1222361 Gajewski, Herbert . Analysis und Numerik von Ladungstransport in Halbleitern.

(German) [Analysis and numerics of carrier transport in semiconductors] Mitt. Ges. Angew.

Math. Mech. 16 (1993), no. 1, 35-57.

5. MR1235107 Ivchenko, E. L. ; Rasulov, R. Ya. Симметрия и реальная зонная структура полупроводников.(Russian) [Symmetry and the real zone structure of semiconductors] Fan, Tashkent, 1992. 143 pp. ISBN: 5-648-01683-2.

6. MR1208137 Anikonov, D. S. ; Prokhorov, I. V. Determination of the coefficient of a transport equation with energy and angular singularities of external radiation.(Russian) ; translated from Dokl. Akad. Nauk 327 (1992), no. 2, 205-207 Soviet Phys. Dokl. 37 (1992), no. 11, 540541 (1993).

7. MR1228714 Majorana, Armando; Russo, Giovanni . Mathematical aspects of hydrodynamic models for semiconductors device simulation. VI. International Conference on Waves and Stability in Continuous Media (Acireale, 1991). Matematiche (Catania) 46 (1991), no. 1, 235246.

8. MR1155308 Plokhotnikov, K. È. The possibility of a finite crystal at zero temperature (the energy-geometric aspect).(Russian) ; translated from Dokl. Akad. Nauk SSSR 320 (1991), no. 4, 877-881 Soviet Phys. Dokl. 36 (1991), no. 10, 661-663 (1992).

9. MR1148053 Morozova, M. V. A mathematical model of diffusion into granules of sorbent.

(Russian) ; translated from Vestnik Moskov. Univ. Ser. XV. Vychisl. Mat. Kibernet. 1991, no. 4, 27-32 Moscow Univ. Comput. Math. Cybernet. 1991, no. 4, 25-29 10. MR1113606 Poupaud, Frédéric ; Schmeiser, Christian . Charge transport in semiconductors with degeneracy effects. Math. Methods Appl. Sci. 14 (1991), no. 5, 301-318.

11. MR1089752 Makin, R. S. On the completeness of root vectors of a linearized problem on the dynamics of nuclear reactors. (Russian) ; translated from Differentsial’nye Uravneniya 26 (1990), no. 10, 1800-1805, 1839 Differential Equations 26 (1990), no. 10, 1344-1349 (1991)

12. MR0987416 Serikov, A. A. ; Kharkyanen, V. N. One-dimensional stationary migration of quantum particles. (Russian) ; translated from Teoret. Mat. Fiz. 78 (1989), no. 1, 116-124 Theoret. and Math. Phys. 78 (1989), no. 1, 82-88

13.MR0971015 Faktorovich, I. Yu. Geometry-induced long-range orientational order in a solid.

(Russian) ; translated from Teoret. Mat. Fiz. 76 (1988), no. 3, 471-476 Theoret. and Math. Phys.

76 (1988), no. 3, 995-999 (1989) 14. MR0971014 Givental’, A. B. Instability of stationary structures under diffusion kinetics. (Rus-

170

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke... sian) translated from Teoret. Mat. Fiz. 76 (1988), no. 3, 462-470 Theoret. and Math. Phys. 76 (1988), no. 3, 989-995 (1989)

15. MR0967527 Knyazikhin, Yu. V. A class of iterative methods in linear transport theory.(Russian) ; translated from Zh. Vychisl. Mat. i Mat. Fiz. 28 (1988), no. 9, 1321--1331, 1437 U.S.S.R. Comput. Math. and Math. Phys. 28 (1988), no. 5, 27-34 (1990) 16. MR0959129 Melikyan, A. O. ; Saakyan, S. M. A method for calculating the partition function of a system of phonons taking into account anharmonicity.(Russian) ; translated from Teoret.

Mat. Fiz. 75 (1988), no. 2, 288-294 Theoret. and Math. Phys. 75 (1988), no. 2, 531-536 17. MR0955694 Knyazikhin, Yu. V. The Seidel method for the transport equation with anisotropic scattering in R3. (Russian) ; Zh. Vychisl. Mat. i Mat. Fiz. 28 (1988), no. 6, 917-925, 959.

18. MR0941430 Sukavanam, N. A note on the Chandrasekhar’s X-function. Indian J. Pure Appl.

Math. 19 (1988), no. 5, 443-447.

19. MR0953541 Burak, Ya. Ĭ. ; Chekurin, V. F. Физико-механические поля вполупроводниках.

(Russian) [Physical-mechanical fields in semiconductors] Математические основы теорий .

[Mathematical bases of the theory] Naukova Dumka, Kiev, 1987. 264 pp.

20. MR0926545 Petkov, I. Zh. ; Stoitsov, M. V. The energy density functional in the local-scale transformation method. C. R. Acad. Bulgare Sci. 40 (1987), no. 11, 51-54.

21. MR0912371 Bazilevskiĭ, M. V. ; Ryaboĭ, V. M. Normalization of the partial constants of the rate of decay of strongly overlapping resonance states. (Russian) ; Dokl. Akad. Nauk SSSR 296 (1987), no. 3, 629-632.

22. MR0858000 Ezawa, Hiroshi . Thermo field dynamics of heat conduction. Progress in quantum field theory, 305-324, North-Holland, Amsterdam, 1986.

23. MR0857998 Tachiki, M. Field theoretical approach to solid state physics. Progress in quantum field theory, 243-267, North-Holland, Amsterdam, 1986.

24. MR0853800 Bakirova, M. I. ; Karpov, V. Ya. ; Mukhina, M. I. A characteristic-interpolation method for solving the transport equation. (Russian) ; Differentsial’nye Uravneniya 22 (1986), no. 7, 1141-1148, 1285.

25. MR0846818 Wong, K. W. ; Zhu, P. Y. ; Fung, A. K. Quantized oscillator chain and lattices. Phys.

Lett. A 116 (1986), no. 6, 271-276.

26. MR0838283 Lavrinenko, N. M. ; Peletminskiĭ, S. V. Thermodynamics and equations of motion of quantum crystals. (Russian) ; Teoret. Mat. Fiz. 66 (1986), no. 2, 314-325.

27. MR0834262 Kasimov, N. S. Analytic solution of an approximate equation for a pair correlation function of systems with generalized Morse potential. The three-dimensional case. (Russian) ; Izv. Vyssh. Uchebn. Zaved. Fiz. 28 (1985), no. 10, 3-8.

28. MR0808511 Leblanc, Y. ; Matsumoto, H. ; Umezawa, H. Perturbation theory for polyacetylene-type kink dynamics model with acoustic phonon effects. J. Math. Phys. 26 (1985), no. 11, 2940-2955.

29. MR0804514 Wagner, M. A reflective unitary transformation for phonon-assisted quantum transport. J. Phys. A 18 (1985), no. 11, 1915-1931.

30. MR0799085 Yannouleas, C. Quantal Brownian motion from RPA dynamics: the master and Fokker-Planck equations. Phys. A 132 (1985), no. 1, 1-27.

31. MR0818742 Bar’yakhtar, V. G. ; Krivoruchko, V. N. ; Yablonski’, D. A. Функции Грина в теории магнетизма. (Russian) [Green functions in the theory of magnetism] ; with a preface

by N. N. Bogolyubov. Naukova Dumka, Kiev, 1984. 336 pp.

171

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

32. MR0762038 Gross, Eugene P. Functional equations for path integrals. J. Statist. Phys. 36 (1984), no. 1-2, 189-217.

33. MR0758360 Kölbig, K. S. ; Schorr, B. Asymptotic expansions for the Landau density and distribution functions. Comput. Phys. Comm. 32 (1984), no. 2, 121-131.

34. MR0755123 Čápek, V. Solitons, generalized master equations and polaron propagation. Phys.

Lett. A 103 (1984), no. 9, 439-441.

35. MR0754288 Sultangazin, U. M. ; Sakabekov, A. ; Krasnov, Ya. A. Singularities of weak solutions of diffusion approximation of a kinetic equation of retardation in the X-Y-geometry. (Russian) ; Izv. Akad. Nauk Kazakh. SSR Ser. Fiz.-Mat. 1984, no. 3, 49-53.

36. MR0748622 Nieuwenhuizen, Th. M. Exact solutions for spectra and Green’s functions in random one-dimensional systems. Phys. A 125 (1984), no. 1, 197-236.

37. MR0745032 Romanov, V. G. ; Kabanikhin, S. I. ; Boboev, K. An inverse problem for Pn-approximation of the kinetic transport equation. (Russian) ; Dokl. Akad. Nauk SSSR 276 (1984), no. 2, 296-299.

38. MR0742827 Ivankov, A. L. Uniqueness of the solution of an inverse problem for the transport equation in the class of analytic functions. (Russian) ; Differentsial’nye Uravneniya 20 (1984), no. 4, 707-710.

39. MR0740215 Belokolos, E. D. ; Petrina, D. Ya. On the connection between the approximating Hamiltonian method and the finite-zone integration method. (Russian) ; Teoret. Mat. Fiz. 58 (1984), no. 1, 61-71.

40. MR0726540 Vorob’ev, Yu. M. ; Dobrokhotov, S. Yu. Quasiclassical asymptotics for discrete models of electron-phonon interaction: Maslov’s method and adiabatic approximation. (Russian) ; Teoret. Mat. Fiz. 57 (1983), no. 1, 63-74.

41. MR0715343 Kazakov, A. Ya. Solution of the transport equation in a flat medium. (Russian) ; Dokl. Akad. Nauk SSSR 270 (1983), no. 4, 867-869.

42. MR0705199 Shulaya, D. A. Inverse problem of linear multivelocity transport theory. (Russian) ; Dokl. Akad. Nauk SSSR 270 (1983), no. 1, 82-87.

43. MR0700179 Delyon, François ; Kunz, Hervé ; Souillard, Bernard . One-dimensional wave equations in disordered media. J. Phys. A 16 (1983), no. 1, 25-42.

44. MR0630079 Ezhov, A. A. ; Shikhov, S. B. An application of the invariant imbedding method.

(Russian) ; Zh. Vychisl. Mat. i Mat. Fiz. 21 (1981), no. 4, 970-979, 1070.

45. MR0622911 Ezhov, A. A. ; Shikhov, S. B. Equations of the invariant imbedding method for the functional of the solution of the transport equation. (Russian) ; Zh. Vychisl. Mat. i Mat. Fiz. 21 (1981), no. 3, 790-794, 814.

46. MR0570937 Bogoljubov, N. N. ; Bogoljubov, N. N., Jr. Generalized kinetic equation for dynamical systems interacting with a phonon field. (Russian) ; Teoret. Mat. Fiz. 43 (1980), no.

1, 3-17.

47. MR0562805 Martirosjan, D. G. Domain of operation of boundary conditions in the model of the classical Ising ferromagnet. (Russian) ; Uspekhi Mat. Nauk 34 (1979), no. 5(209), 225-226.

48. MR0549750 Davydov, A. S. Effect of the electron-phonon interaction on the motion of the electron in a one-dimensional molecular system. (Russian) ; Teoret. Mat. Fiz. 40 (1979), no.

3, 408-421.

49. MR0534049 Terleckiĭ, Ju. A. Gibbs random fields in a low-temperature region. (Russian) ; Dokl.

Akad. Nauk SSSR 246 (1979), no. 3, 540-544.

172

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

50. MR0522619 Hongler, M.-O. ; Ryter, D. M. Hard mode stationary states generated by fluctuations. Z. Phys. B 31 (1978), no. 3, 333-337.

51. MR0522331 Jap, Bing K. ; Glaeser, Robert M. The scattering of high-energy electrons. I. Feynman path-integral formulation. Acta Cryst. Sect. A 34 (1978), no. 1, 94-102.

52. MR0512778 Kurbatov, A. M. ; Sankovič, D. P. A property of asymptotic commutativity in statistical mechanics. (Russian) ; Dokl. Akad. Nauk SSSR 242 (1978), no. 2, 316-319.

53. MR0511084 Bondarenko, A. I. ; Gulamov, K. G. ; Petrov, V. I. ; Černov, G. M. Associated multiplicities of secondary particles in a statistical model of multiple creation. (Russian) ; Dokl.

Akad. Nauk Uz SSR 1978, no. 6, 39-41.

54. MR0509992 Kuz’menkov, L. S. ; Poljakov, P. A. Kinetic wave theory in relativistic plasma taking into account the dissipation by radiation. (Russian); Vestnik Moskov. Univ. Ser. III Fiz. Astronom. 19 (1978), no. 3, 95-100.

55. MR0484188 Prohorov, A. V. Nucleation equation in phase space. The boiling-up of a nonvolatile fluid. (Russian) ; Dokl. Akad. Nauk SSSR 239 (1978), no. 6, 1323-1326.

56. MR0484023 Levi, M. ; Hoppensteadt, F. C. ; Miranker, W. L. Dynamics of the Josephson junction. Quart. Appl. Math. 36 (1978/79), no. 2, 167-198.

57. MR0471805 Barybin, A. A. Small-signal power theorem for polarized medium waveguides.

Internat. J. Electron. 44 (1978), no. 5, 499-523.

58. MR0471804 Barybin, A. A. Mathematical treatment of polarization description of non-degenerate semiconductor plasmas. Internat. J. Electron. 44 (1978), no. 5, 481-497.

59. MR0564248 Gasymov, T. M. The theory of galvomagnetic phenomena in semiconductors and semimetals under conditions of arbitrary mutual drag and heating of the charge carrier and phonons. (Russian) ; Problems in experimental and theoretical physics (Russian), pp. 3-27, Èlm’, Baku, 1977.

60. MR0564247 Некоторые вопросы èкспериментальной и теоретической физики. (Russian) [Problems in experimental and theoretical physics], Edited by G. B. Abdullaev and T. G. Kerimova. Èlm, Baku, 1977. 268 pp.

61. MR0558236 Wienke, B. R. Induced scattering and the linear transport kernel. Bull. Calcutta Math. Soc. 69 (1977), no. 6, 373-378.

62. MR0452398 Belen’ki’, V. Z. On the statistical model of crystalization. (Russian) ; Dokl. Akad.

Nauk SSSR 228 (1976), no. 6, 1325-1328.

63. MR0432096 Minelli, T. A. A Greenian approach to the solution of the Schrödinger equation for periodic lattice potentials. Nuovo Cimento B (11) 33 (1976), no. 2, 619-634.

64. MR0428983 Chahoud, J. ; Donzelli, O. ; Ferrari, L. ; Russo, G. A theory of topologically disordered systems. Nuovo Cimento B (11) 33 (1976), no. 2, 747-767.

65. MR0426729 Koršunov, V. A. ; Tanana, V. P. Determination of the phonon density of the states from thermodynamic functions of the crystal. (Russian) ; Dokl. Akad. Nauk SSSR 231 (1976), no. 4, 845-848.

66. MR0416386 Bass, F. G. ; Gurevich, Yu. G. Горячие èлектроны и сильные èлектромагнитные волны в плазме полупроводников и газового разряда. (Russian) [Hot electrons and strong electromagnetic waves in a plasma of semiconductors and gas discharge], Izdat. Nauka, Moscow, (1975). 399 pp.

67. MR0406289 Kaščeev, V. N. Time asymptotic behavior of spin correlators in an ordered phase.

(Russian) ; Latvijas PSR Zinātņu Akad. Vēstis Fiz. Tehn. Zinātņu 1975, no. 6, 27-35, 11

173

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

68. MR0391838 Kuzjuk, V. A. ; Rahmatulina, A. H. Certain asymptotic problems of the theory of electron transport. (Russian) ; Ž. Vyčisl. Mat i Mat. Fiz. 15 (1975), no. 5, 1248-1261, 1361.

69. MR0391837 Karimov, I. ; Presman, V. S. The oscillations of a nonideal lattice. (Russian) ; Izv. Akad. Nauk Uz SSR Ser. Fiz.-Mat. Nauk 1975, no. 3, 71-74, 97.

70. MR0373525 Leversen, Tore ; Naze Tjøtta, Jacqueline. Solution of a stationary Fokker-Planck equation. SIAM J. Appl. Math. 29 (1975), 208-217.

71. MR0356792 Grmela, Mirosla. On the approach to equilibrium in kinetic theory. J. Mathematical Phys. 15 (1974), 35-40.

72. MR0343807 Šulaja, D. A. An algorithm for finding fundamental solutions of the transport equation for gamma quanta. (Russian) ; Sakharth. SSR Mecn. Akad. Moambe 74 (1974), 17-20.

73. MR0406202 Èl’Hasen, Hellal’. Regularization of the “limiting representation’’ in electrodynamics. (Russian) ; Vestnik Moskov. Univ. Ser. III Fiz. Astronom. 28 (1973), no. 3, 342-351.

74. MR0334865 Loskutov, V. M. Calculation of the radiation field under the assumption of monochromatic isotropic scattering. II. The functions ϕ(η, τ0), ψ(η, τ0) of Ambarcumjan, and their moments. (Russian) ; Astrofizika 9 (1973), 361-370.

75. MR0334784 Šulaja, D. A. On the problem of finding elementary solutions of the multivelocity transport equation. (Russian) ; Sakharth. SSR Mecn. Akad. Moambe 70 (1973), 545-548.

76. MR0334559 Nagirner, D. I. Calculation of the radiation field under the assumption of monochromatic isotropic scattering I. The resolvent functions. (Russian) ; Astrofizika 9 (1973), 347359.

77. MR0426733 Silvennoinen, Pekka. Multigroup transport equation with a degenerate kernel.

Transport Theory Statist. Phys. 1 (1971), no. 4, 263-270.

78. MR0426732 Premuda, F. On the solution of the monoenergetic neutron Boltzmann equation in cylindrical geometry.Transport Theory Statist. Phys. 1 (1971), no. 4, 329-349.

79. MR0426723 Boffi, V. C. ; Molinari, V. G. Solution to the monoenergetic neutron Boltzmann equation for a finite parallelepiped. Transport Theory Statist. Phys. 1 (1971), no. 4, 313-328.

80. MR0332024 Feuchtwang, T. E. Generalization of the WKB theory for tunneling between two different one-dimensional periodic potentials. Phys. Rev. B (3) 2 (1970), 1863--1869.

Zahvala

Autor se zahvaljuje prof. dr. sc. Geigeru na fotografijama i korisnim podatcima, supruzi V. Šipsa Jozefini na ustupanju dokumenata i fotografije iz obiteljske ostavštine obitelji Šips i gđi Gordani Stubičan Ladešić, voditeljici Središnje knjižnice, na ustupanju objavljene autorske bibliografije Vladimira Šipsa.

Literatura i izvori

1. Osobna dokumentacija prof. dr. sc. Vladimira Geigera 2. Obiteljska ostavština obitelji Šips

3. 130 godina visokoškolske nastave prirodoslovlja i matematike i 60 godina Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, Zagreb, 2006.

4. V. Šips: Uvod u fiziku čvrstog stanja, Školska knjiga, Zagreb, 1991.

174

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke...

Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke i promicanja plemenitosti Sažetak Vladimir Šips rođen je u Đakovu 19. studenoga 1928., a umro je u Zagrebu 16. rujna 2003. godine. Pokopan je u Đakovu. U Zagrebu je diplomirao 1954. godine eksperimentalnu fiziku, godine 1962. magistrirao je fiziku (mag. radnja: Brzina zvuka u metalima), a 1963. doktorirao je fiziku (dokt. disertacija: Prilog teoriji kolektivnog gibanja elektrona i iona u metalima). Znanstveni rad započeo je u Institutu Ruđer Bošković teorijski istražujući elektronsko međudjelovanje u čvrstim tijelima i baveći se elementarnim pobuđenjima u kvantnoj i klasičnoj plinskoj plazmi. Nastavni visokoškolski rad nastavio je u Zavodu za teorijsku fiziku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta gdje je od 1992. stekao zvanje redoviti profesor. Uz to je predavao na diplomskom i postdiplomskom studiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, Fakultetu za naravoslovje in tehnologijo u Ljubljani i na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Također je bio voditelj i predavač na studiju doškolovanja fizičara (1975. − 1977. i 1982. − 1985.). U ovom radu utvrđeno je da je objavio 41 znanstveni, znanstveno-popularni, stručni rad (u taj broj treba ubrojiti i objavljena izvješća i interne publikacije) i 17 udžbenika kao i 80 sažetih prikaza u časopisu Mathematical Reviews, čime su ispravljeni dosad objavljeni bibliografski podaci istaknuti u njegovom životopisu. U bibliografiji Vladimira Šipsa predočen je cjelovit popis njegovih autorskih bibliografskih referenci.

Physiker Prof. Dr. Vladimir Šips – Vorbild der Förderung des Faches und der Edelmütigkeit Zusammenfassung

Vladimir Šips wurde in Đakovo, am 19. November 1928 geboren, verstorben ist er in Zagreb, am 16. September 2003. Beigesetzt wurde er in Đakovo. In Zagreb machte er sein Diplom 1954 – experimentelle Physik, 1962 magistrierte er Physik (Magisterarbeit: Schallgeschwindigkeit in Metallen), und 1963 doktorierte er Physik (Doktorarbeit: Beitrag zur Theorie der kollektiven Bewegung der Elektrone und Ione in Metallen). Seine wissenschaftliche Tätigkeit begann er am Institut Ruđer Bošković theoretisch die elektronische Zwischenwirkung in festen Körpern erforschend und befasste sich mit elementaren Erregungen in der Quantengasplasma und klassischer Gasplasma. Seine Lehrertätigkeit an der Hochschule setzte er an dem Institut für theoretische Physik der Naturwissenschaftlich-mathematischen Hochschule fort, wo er ab 1992 den Titel des regelmäßigen Professors erwarb. Dazu unterrichtete er an dem Diplomund Nachdiplomstudium an der Naturwissenschaftlich-mathematischen Hochschule in Sarajevo, an der Fakultät für Naturwissenschaft und Technologie in Ljubljana und an der Pädagogischen Fakultät in Osijek. Er war ebenfalls Leiter und Dozent beim Studium der Fortbildung der Physiker (1975 − 1977 und 1982 − 1985). In dieser Arbeit wurde festgestellt, dass er 41 wissenschaftlicher, wissenschaftlich-populärer, fachlicher Arbeiten veröffentlichte (zu dieser Anzahl sollen auch die veröffentlichte Berichte und innere Veröffentlichungen

175

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 161-176 Branko Hanžek: Fizičar prof. dr. Vladimir Šips – uzor unapređivanja struke... gezählt werden) und 17 Lehrbücher sowie auch 80 zusammengefasste Darstellungen in der Zeitschrift Mathematical Reviews, womit die bis jetzt veröffentlichte bibliografischen Angaben, in seinem Lebenslauf hervorgehoben, korrigiert werden. In der Bibliografie von Vladimir Šips wurde die vollkommene Liste seiner Autoren und bibliografischen Referenzen dargestellt.

176

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

Doc. dr. sc. Jasenka Kranjčević, dipl.ing.arh.

Institut za turizam, Zagreb

UDK: 338.48(497.5-3Dalmacija)(091) Izvorni znanstveni rad Privaćeno: 23.8.2021

Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma na hrvatskom Jadranu U radu se sagledava doprinos austrijskog nadvojvode Ludwiga Salvatora von Habsburg (1847.-1915.) razvoju turizma na hrvatskom Jadranu. Iako je bio član carske obitelji, Ludwig Salvator bio je strastveni putnik, istraživač te autor brojnih putopisnih knjiga, od kojih se neke odnose na hrvatsku obala Jadrana.

Kroz kritičku analizu njegovih putopisa te novinskih članaka o hrvatskom Jadranu, koji su objavljeni u časopisima Adria (1909.-1913.) i Smotra Dalmatinska (1910.), u radu se zaključuje da je Ludwig Salvator svojim stvaralaštvom i djelovanjem pridonio promociji hrvatskog Jadrana, a time i razvoju turizma.

Ključne riječi: Ludwig Salvator von Habsburg, promocija hrvatskog Jadrana, razvoj turizma, 19./20. stoljeće, Hrvatska

177

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

UVOD

U radu se kroz kritičku analizu objavljenih knjiga i članaka sagledava doprinos nadvojvode Ludwiga Salvatora von Habsburg (u daljnjem tekstu Ludwig Salvator) razvoju turizma na hrvatskoj obali Jadrana. Osim Krmpotićeva prijevoda Jahtom duž hrvatske obale (1879.-1910.)1 gdje su prikazana putovanja Ludwiga Salvatora u hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji djelovanje nadvojvode najviše se sagledavalo s aspekta etnologije2 o čemu su pisali Gušić, 1973.; Duplančić 1998. i 1999. te Braica 2009. ili kroz povijest otoka Mljeta kao zaštićenog dijela prirode visoke kategorije3.

U dosadašnjim istraživanjima o hrvatskom Jadranu zanemareni su novinski članci koje je potpisao Ludwig Salvator te se nameće pitanje jesu li njegovi putopisi pridonijeli razvoju turizma? Osim popisa i kritičkog osvrta knjiga Ludwiga Salvatora o hrvatskoj obali Jadrana novina ovog rada je u kritičkoj analizi dosad zanemarenih novinskih članaka kao i projekata koje je predlagao. Stoga ovaj rad osim kritičkog osvrta pregleda knjiga / putopisa, donosi pregled novinskih članaka o hrvatskoj obali Jadrana u časopisu Adria (Beč – Trst) i Smotra Dalmatinska (Zadar).

Ne može se ne zaključiti kako je nadvojvoda Ludwig Salvator bio neobičan član carske obitelji, jer bio strastveni svjetski moreplovac i nije se opterećivao prvenstveno službenim carskim i kraljevskim protokolima. Svoja iskustva, saznanja i impresije s putovanja redovito je objavljivao u knjigama i člancima. S obzirom da je najviše plovio Sredozemljem nije neobično da je putovao i Jadranom.

Kako bi se dobio uvid u njegove radove koji se odnose na hrvatsku obalu Jadrana potrebno je najprije dati nekoliko osnovnih činjenica o njegovom životu, obrazovanju i radovima. Stoga se u ovom radu najprije iznose kratke crtice iz života nadvojvode Ludwiga Salvatora, zatim pregled njegovih knjiga i članaka koji se odnose na hrvatski Jadran uz kratak opis turističkih prilika na hrvatskom Jadranu te se daje zaključak o njegovom doprinosu razvoju turizma na hrvatskom Jadranu.

KRATKE CRTICE O NADVOJVODI LUDWIGU SALVATORU V. HABSBURG

Bez obzira što je nadvojvoda Ludwig Salvator v. Habsburg bio član carske obitelji njegova putovanja, knjige kao i djelovanje u zadnja dva desetljeća 21. stoljeća poprimaju

1 Krmpotić Ljudevit, Jahtom duž hrvatske obale, nadvojvoda Ludwig Salvator v. Habsburg, Hannover – Čakovec, 1998.

2 G ušić Marijana, „Nošnja senjskih uskoka.“ Senjski zbornik 5, br. 1 (1973): 9-120. Duplančić Arsen, (1998).

„Bilješke uz mapu ‘Splitska narodna nošnja“, u: Spli’ska grandeca. str. 57-64. Split, Etnografski muzej Split.

Duplančić Arsen, „Kaštelanska narodna nošnja. Prikazi na starim grafikama i crtežima“, u Kaštelanska narodna nošnja, Split: Etnografski muzej Split, 1999.; Braica, Silvio, „Nastanak likovnih mapa i putopisa“, Ethnologica Dalmatica, Vol. 17, (2009): 117-133.

3 Bašić Đivo,„Otok Mljet u svjetlu (hidro)arheoloških nalaza i povijesti (pomorstva) na plovnom putu istočnojadranske obale (U povodu 50-godišnjice Nacionalnog parka Mljet).“ Pomorski zbornik, Vol. 46, br. 1 (2010): 139-196.

178

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

sve veći znanstveni interes istraživača različitih struka iz različitih država, osobito u Austriji i Češkoj gdje se objavljuju knjige i zbornici te organiziraju izložbe i znanstveni skupovi o njegovim aktivnostima.4 Austrijski biografski leksikon [Österreichisches Biographisches Lexikon] iz 1956. nadvojvodu karakterizira kao putopisca5, a brojne druge enciklopedije kao i Istarska enciklopedija karakteriziraju ga kao znanstvenika i istraživača6.

Iako se Ludwig Salvator mogao prepustiti lagodnom životu odabrao je puno slobodniju stranu života. Zbog svoje ogromne energije, obrazovanja, nemirnog duha, strasti za stalnim putovanjima kao i objavljenim brojnim knjigama, privlačio je pozornost. Zato su brojni Austro-Ugarski časopisi često izvještavali o njegovim aktivnostima, objavljenim knjigama i člancima. Njegovo ime najčešće je navedeno u Priopćenja carskog i kraljevskog geografskog društva [Mittheilungen der kaiserlichköniglichen Geographischen Gesellschaft]. Njegova putovanja i knjige često su predmet objava turističkih časopisa kao što su Der Fremdenverkehr, Moderne illustrierte Zeitung für Reise und Sport, (Salzburger) Fremden-Zeitung, Dillinger’s Reisezeitun, Sport und Salon, Neues Fremden-Blat, Cur- und Bade-Zeitung. Hygiea, Fremden-Blatt i dr. Stoga nije neobično da su o aktivnostima Ludwiga Salvatora pisali i časopisi koji su objavljivani na našim prostorima. Tako je o njemu pisao Fangor u časopisu Brioni Insel Zeitung 1912.7 te Agramer Zeitung i Hrvatski planinar.8

Ludwig Salvator rođen je u Firenci 4. kolovoza 1847. kao treći sin velikog vojvode Leopolda II. Pripada toskanskoj grani dinastije Habsburg-Lothringen. Umro je u Češkoj u dvorcu Brandýs na Labi 12. listopada 1915. Studirao je filozofiju, pravo, prirodne znanosti i umjetnost u Pragu. Kao član carske i kraljevske obitelji stekao je čin brigadira i bio je počasni vlasnik [Obst.Inhaber] 58. pješačke pukovnije u Stanislau (danas Ukrajina). Međutim, kod njega je prevladao interes za more i putovanja. Svoja prva putovanja morem ostvario je za vrijeme boravka u Veneciji kada je plovio do Trsta i Istre. Vremenom putovanja su postajala sve dulja te su ga vodila sve do Helgolanda (Njemačka), Norveške, Švedske, Danske, Engleske, ali i Španjolske, Gibraltara, Tunisa i dr. Plovio je više desetljeća na svojim jahtama parobrodima Nixe I i Nixe II, najčešće s pratnjom od oko 20 osoba. Obiteljsko imanje na Mallorci često mu je bila baza za duža putovanja.

4 L udwig Salvator umro je u Češkoj gdje se nalazi njegov arhiv. Eva Gregorovičová autorica je više knjiga o Ludwigu Salvatoru jer obrađuje njegovu arhiv. Vidi: http://www.ludviksalvator.cz/ U Austriji osnovano je društvo Ludwig Salvator koje organizira znanstvene skupove o njegovom doprinosu znanosti i umjetnosti.

Vidi: http://www.ludwig-salvator.com/basis.htm 5 Österreichisches Biographisches Lexikon, 1815-1950, Ludwig Salvator, Bd. 5 (Lfg. 24, 1971), str. 350 f.

6 Istarska enciklopedija, Ludwig Salvator, http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1590 7 Fangor, S.O. „Sommerträumereien am Meeresufer. Ein neues Buch von k. u. k. Hoheit Erzherzog Ludwig Salvator“. Broni Insel Zeitung, 1912., Vol. 3, br. 7- str- 2-3.

8 H rvatski planinar u prvoj godini izlaženja1898. navodi da je Ludwig Salvator još 1871. „prodičio“, tj. skrenuo pozornost na područje Bakra i Kraljevice s kartama i tablicama. Vidi: Prejasni nadvojvoda Ljudevit Salvator, Hrvatski planinar, Vol.1., 1898., br. 6, str. 95-96.

179

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

Slika 1. Ludwig Salvator

Ludwig Salvator izdao je više od 50 knjiga od kojih su većina putopisi u kojima je iznosio iskustva, vlastita saznanja i dojmove o određenom prostoru, a nije neobično da je podržavao projekte za unaprjeđenje ili poboljšanje stanja. Bio je počasni član šest akademija znanosti i tridesetak znanstvenih ustanova te pokrovitelj znanstvenih i umjetničkih projekata, a bio je i član geografskih i turističkih društava.

Slika 2. Parna jahta Nixe II na kojoj je plovio Ludwig Salvator

180

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

LUDWIG SALVATOR I HRVATSKI JADRAN

U vrijeme kada je rođen Ludwig Salvator, turizam je kao nova društvena pojava sve više postajao mjerilo društvenog i ekonomskog napretka neke zemlje. Turizam, već dobro razvijen u srednjoj Europi, postupno se širio prema njenom jugoistoku pa tako i istočnoj obali Jadrana. Za razvoj turizma na istočnoj obali Jadrana bilo je nekoliko ključnih čimbenika, a to su stabiliziranje vojno-političkih kao i društvenogospodarskih prilika, razvoj specifičnih grana medicine, povoljna klima te atraktivan prostor (bogato kulturno i prirodno nasljeđe). Također, među važnijim čimbenicima bili su puštanje u promet željezničke pruge Trst - Beč 1857. te Budimpešta - Rijeka 1873. kao i povezivanje Dalmacije morskim putem sa srednjom Europom 1838., tj. uspostavljena je redovita parobrodarska linija Trst – Kotor austrijskog Lloyda.9 Istočna obala Jadrana bila je „poluzaboravljena zemlja“10 te su različite informacije o tom prostoru dužine cca 1.000,00 km bile prijeko potrebne. A za privlačenje investitora i turista nedostajali su različiti podaci od socioloških, kulturnih do geografskoprirodnih i prostornih.

Baš u to vrijeme, tj. u vrijeme stvaranja preduvjeta razvoju turizma, Ludwig Salvator plovio je istočnom obalom Jadrana 1869. U Opatiji je boravio 1885. kada još nije bila proglašena lječilištem.11

Zanimljiva je njegova aktivnost u Puli u glavnoj ratnoj luci i arsenalu AustroUgarske ratne mornarice kada je 1. kolovoza 1891. osnovan Jaht klub pod nazivom K. u. k. Yacht Geschwader. Pokrovitelj mu je bio osobno car Franjo Josip I., što znači da se na brodovima vijorila vojna zastava, ali pod uvjetom da se u vrijeme rata stave pod zapovjedništvo ratne mornarice.12 Krajnji cilj kluba bio je poticanje zanimanja i promicanja Austro-Ugarske mornarice te razvitka znanstvenih istraživanja. Bio je to elitni klub13 na čijem je čelu bio nadvojvoda Franz Ferdinand kao komodor.

Među članovima su se nalazili pojedinci iz kraljevskih i čuvenih plemićkih obitelji nadvojvode, prinčevi, grofovi pa admirali ratne mornarice, visoki državni službenici, gospodarstvenici i posjednici. Utemeljitelji su bili osmorica nadvojvoda iz AustroUgarske i deset iz kraljevskih i carskih kuća europskih zemalja. Neki od njih su 9 P arobrodska veza uspostavljena je najprije jedan puta na mjesec u zimskim mjesecima, dva puta u ljetnim mjesecima, kasnije i češće, a od 1863. tri puta na tjedan.

10 Schiff Theodor, Aus Halbvergessenem Lande: Culturbilder aus Dalmatien. Wien,1875.

11 Opatija je proglašena lječilištem 1889., Crikvenica 1906.

12 Piplović Stanko, „C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave“, DG Jahrbuch / Godišnjak Njemačke

narodnosne zajednice, Vol. 17, 2010. str. 257-276.

13 K lub je imao statut sačinjen u Puli 1896. godine, a potvrđen od državne uprave u Trstu. Njime su regulirani ciljevi, organizacija, primanje, obveze prava članova i druga pitanja. Osnovni mu je cilj razvijanje sportskih aktivnosti jedrilicama i jahtama na parni pogon te izobrazba pomoraca, oživljavanje „ljubavi“ za morem, unapređenje brodogradnje te podupiranje znanosti. Odobrio ga je namjesnik Rinaldini 1896. godine.

Postojale su i agenture u Puli, Londonu, Opatiji, Rijeci, Malom Lošinju, Zadru, Meljinama, Gružu, Splitu, Šibeniku, Nici, Kielu i Tangeru. Vidi: Piplović Stanko – Ibid.

181

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

zabilježeni kao vlasnici brodova, dok su se ostali vjerojatno koristili državna plovila.

Kao osnivač i član Jaht kluba bio je Ludwig Salvator sa svojom parnom jahtom Nixe, deplasmana od 181 tone kojoj je matična luka bila u Trstu. Jaht klub organizirao je brojne regate koje su privlačile turiste, a u njima su sudjelovale i jahte iz drugih klubova, kao Adria - Cluba iz Opatije, Stephanie Yacht Cluba s Balatona, Yacht cluba iz Malog Lošinja i Union Yacht Cluba iz Portschacha. Najpoznatija je bila brijunska Velika regata, Gross Regatten. Jahte su kretale iz lučice pred hotelom Neptun na otoku Veli Brijun, gdje se okupljao društveni vrh cijele carevine. Po burinu ili maestralu jedrilo se do svjetionika Porer i natrag. Godine 1913. u Jaht klubu u Puli bilo je ukupno 73 plovila raznih veličina, tipova i pogona. Najveći njihov broj imao je matičnu luku u tom gradu, zatim u Trstu.

Iako strastveni moreplovac neobičan je naslov knjige Ludwiga Salvatora koja se bavi nošnjama hrvatskog Jadrana. Knjiga Die Serben an der Adria 1870.-1878. objavljena je u obliku grafičke mape s opisima i danas predstavlja važan izvor za izučavanje narodne nošnje lokalnog stanovništva istočne obale Jadrana. Zanimljiva je povijest nastanka navedene grafičke mape koja je izlazila u nastavcima. Prema pozivu na pretplatu 1870. djelo je trebalo imati 100 crteža (tabli) i popratni tekst. Autor djela nije naveden već samo umjetnici koji su pod nadzorom Ludwiga Salvatora izrađivali slike / crteže. To su bili Emil Lauffer, Guido Manes i Petr Maixner. Do 1878. godine objavljeno je devet sveščića s ukupno 45 tabli bez teksta te je nakon toga tiskanje prekinuto. Te se table nanovo javljaju 1904. godine, uz druge 42 table, uvodni tekst i kratke opise, u knjizi nadvojvode Ludwiga Salvatora Das was verschwindet. Trachten aus den Bergen und Inseln der Adria [Ono što nestaje. Kostimi s planina i jadranskih otoka].14

Mape koje su objavljene od 1870. do 1878. sastoje se od 45 koloriranih litografija nastalih na skicama od akvarela Ludwiga Salvatora. Mape sadrži prikaz nošnji od Rijeke do Albanije, koje dosljedno prikazuju portrete i imaju dvostruku svrhu. Mape s 45 akvarela nošnji odnosi se na Senj, Karlobag, Pag, Zadar, Benkovac, Šibenik, Kaštela, Split, Vrliku, Sinj, Metković, Doljane, Gabelu, Imotski, Orebić, Dubrovnik i Kotor. Osim tradicionalnih nošnji i opisa većina njih u pozadini prikazuju pejzažni karakter dotičnih regija.

Dio navedene mape iz prve naklade otkupio je splitski arhitekt Kamilo Tončić za Etnografski muzej u Splitu te 1938. od njih priredio novu mapu “Narodne nošnje s jadranskog primorja i zagorja”, bez popratnog teksta. Pritom je na svaku tablu dotiskan redni broj i hrvatski naslov te je svaki svezak ukoričio. Podvig je to koji je postao jedan od monumenata hrvatske etnografske baštine. Pisanih tragova o nastajanju rečene mape ima podosta, a ponajviše kod problema carinjenja.15 14 Duplančić, 1998. Ibid, Duplančić, 1999. Ibid, Braica, 2009. Ibid.

15 Braica, 2009. Ibid.

182

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

Slijedeća knjiga Ludwiga Salvatora koja se odnosi na sjeverni dio istočne obale Jadrana je Der Golf von Buccari - Porto Re [Bakarski zaljev – Kraljevica]. Knjiga je objavljena 1871. u Pragu. Napisana je na 118 stranica, a sadrži 22 ilustracije, 31 tablicu, 14 malih planova, četiri karte i jedan veliki plan. Boravio je dva mjeseca 1870. u Bakarskom zaljevu i Kraljevici. Osim crteža krajolika u tekstu prikazuje zatečenu kulturnu baštinu kuća u Bakru, Bakarcu i Kraljevici. Također daje i prikaz dvorca Frankopan te opisuje što je vidio i doživio. Knjiga započinje s koloriranim prikazom Bakarskog zaljeva s pogledom s najviše točke prema Cresu.

Ludwig Salvator nakon boravka u Opatiji 1885. objavio je u Beču 1886. Lose Blätter aus Abbazia. Prvo izdanje, ilustrirano je s 32 grafike / crteža prema autorovim crtežima perom. U Opatiji boravio je u vili Minach.16 Knjiga sadrži više zasebnih zapažanja o Opatiji. Tako je zapisao kako je niska slanost opatijskog mora, a to se njegovo zapažanje, kao i mnoga druga, pokazalo amaterski krivom procjenom, jer se u kasnijim vodičima navodi upravo obrnuto - visoki salinitet. Komentirao je kako Opatija nema kvalitetno pristanište za brodove na obali te su brodovi s turistima najprije trebali pristajali uz udaljenu plutaču, a onda bi se neorganiziranim barkariolama prevozili do obale.17 Također se osvrnuo na kestene u Opatiji i njenoj okolici, koji se danas koriste u turističkoj promociji. Zanimljivo je da je za česte glavobolje i promjene raspoložena stanovnika Opatije uzrok našao u lovoru, jer brojni lovorovi šumarci niču na svakom kutku. Miris lovorovog lišća, intenzivan poput parfema kojim su se u to vrijeme špricale bečke dame, snažno je djelovao na stanje svijesti domaćeg stanovništva koje je prema brojnim svjedočenjima bilo mrzovoljno te bi stalno prigovaralo - njurgalo.

Zbog njegovih opisa i crteža Opatije i njene okolice možemo si predočiti dijelove Opatije 1885.

U Pragu je 1897. objavljena nova knjiga Canosa [Trsteno]. Knjiga sadrži 36 stranica i opremljena je s deset crteža izrađenih na drvu. U knjizi se na izuzetno romantičan način i lijepim ilustracijama sagledava Cannosa [Trsteno] kod Dubrovnika. Velika pozornost u knjizi dana je botaničkom vrtu grofa Gozzea koji u ljetnim vrućinama pruža hlad.

Početkom 20. stoljeća Ludwig Salvator ponovno se vraća narodnim nošnjama te u Leipzigu 1904. objavljuje Das was verschwindet Trachten aus den Bergen und Inseln der Adria.

Dvije godine kasnije u Pragu 1906. objavljuje knjigu Über den Durchstich der Landenge von Stagno iz koje je vidljivo njegovo viđenje gospodarskog razvitka Stona i Pelješca. Knjiga sadrži 87 stranica s pet grafika (tafeln) te četiri presavijena projekta.

16 M uzur Amir „Žalosna priča o starom bogatašu, 1. dio.“ On line: https://poduckun.net/volosko-zalosnaprica-o-starom-bogatasu-1dio/ 17 MUZUR, Amir (2011) Skica za priču o opatijskom mulu https://poduckun.net/skica-za-pricu-oopatijskom-mulu/

183

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

Poluotok Pelješac (tal. Sabbioncello) na jugu Hrvatske je nakon Istre drugi poluotok po veličini i s kopnom je povezan vrlo uskom prevlakom u blizini Stona (tal. Stagno).

Ludwig Salvator daje prijedloge prokapanja poluotoka na način da postane otok.

Pet godina prije smrti u Pragu 1910. objavio je knjigu Der Kanal von Calamotta [Koločepski kanal]. Knjiga se sastoji od 44 stranice s 12 fototipiziranih ploča prema fotografijama Antonija Vivesa. U knjizi opisuje obalno i otočno područje između poluotoka Pelješca i Lapada te elafitske otoke Šipan, Lopud i Koločep.

ČASOPIS ADRIA

Pokretač i urednik časopisa Adria Josef Stradner,18, imao je interes da za njega piše član carske obitelji Ludwig Salvator v. Habsburg, ali istovremeno je želio objavljivati radove iskusnog, pasioniranog, putnika „mornara“ i obrazovanog istraživača koji je na problem prostora mogao ukazati s više aspekata.

Slika 3. Tekst Ludwiga Salvatora o samostanu na Badiji blizu Korčule, iz 1910.

18 K ranjčević Jasenka, „Josef Stradner - promicatelj turizma na hrvatskom Jadranu ( Josef Stradner - Förderer des Tourismus an der kroatischen Adria)“, DG Jahrbuch / Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Vol. 22, (2015); 237-247.

184

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

U navedenom ilustriranom mjesečnom časopisu koji se bavio pitanjima narodne umjetnosti, gospodarstva i turizma jadranskih zemalja Austro-Ugarske, u razdoblju od 1909. do 1913. objavljeno je deset članaka Ludwiga Salvatora. Svi njegovi članci odnose se na prostor današnje hrvatske obale, a neki članci objavljivani su u nastavcima.

Osim što je predlagao razvoj Makarske kao morskog kupališta (Ludwig, 1909.), bavio se i problemom razvoja i uređenja morskih kupališta u južnoj Dalmaciji, kao i budućnosti Dalmacije. Bavio se i očuvanjem i prezentacijom kulturne baštine otoka Badije (blizu Korčule). Članak o Badiji popraćen je s pet atraktivnih fotografija samog samostana kao i samostana s mora koje je izradio Antonio Vives. Ludwig Salvator također je ukazivao na potencijale koločepskog kanala. Kao pravi zaljubljenik flore i faune Sredozemlja, Ludwig Salvator je predlagao pokretanje postupka proglašenja otoka Mljeta Parkom prirode.

Stoga se ovdje daje popis objavljenih članaka Ludwiga Salvatora u časopisu Adria: 1. Salvator Ludwig, „Makarska als Seebad“, Adria, Illustrierte Monatsschrift für Landes- u. Volkskunde, Volleswirtschaft, Touristik und Fremdenverkehr der adriatischen Küstenländer. Vol. l., (1909), br. 7 str. 1.

2. Salvator Ludwig „Seebader im sudlichen Dalmatien“, Adria, Illustrierte Monatsschrift für Landes- u. Volkskunde, Volleswirtschaft, Touristik und Fremdenverkehr der adriatischen Küstenländer. Vol. 2., (1910), br. 8 str. 277-279.

3. Salvator Ludwig, „Kloster Badia bei Curzola“, Adria, Illustrierte Monatsschrift für Landes- u. Volkskunde, Volleswirtschaft, Touristik und Fremdenverkehr der adriatischen Küstenländer, Vol. 2., (1910), br. 10., str. 357-361.

4. Salvator Ludwig, „Der Kanal von Calamotta I“, Adria, Illustrierte Monatsschrift für Landes- u. Volkskunde, Volleswirtschaft, Touristik und Fremdenverkehr der adriatischen Küstenländer, Vol 3., (1911) br. 2., str 41-49.

5. Salvator Ludwig, „Auf dem neuen Wege zur Adria“, Adria, Illustrierte Monatsschrift für Landes- u. Volkskunde, Volleswirtschaft, Touristik und Fremdenverkehr der adriatischen Küstenländer, Vol 3, (1911), br. 2, str. 49-57

6. Salvator Ludwig, „Der Kanal von Calamotta II“, Adria, Illustrierte Monatsschrift für Landes- u. Volkskunde, Volleswirtschaft, Touristik und Fremdenverkehr der adriatischen Küstenländer, Vol 3., (1911), br. 3. str. 81-91.

7. Salvator Ludwig, „Ein Naturshutzpark auf Meleda“, Adria, Illustrierte Monatsschrift für Landes- u. Volkskunde, Volleswirtschaft, Touristik und Fremdenverkehr der adriatischen Küstenländer, Vol 3., (1911), br. 3., str. 93-101.

8. Salvator Ludwig, „Der Kanal von Calamotta“, Adria, Illustrierte Monatsschrift für Landes- u. Volkskunde, Volleswirtschaft, Touristik und Fremdenverkehr der adriatischen Küstenländer, Vol 3., (1911), br. 4. str. 121-133 185

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

9. Salvator Ludwig, „Ein Naturschutzpark auf Meleda“, Adria, Illustrierte Monatsschrift für Landes- u. Volkskunde, Volleswirtschaft, Touristik und Fremdenverkehr der adriatischen Küstenländer, Vol 3., (1911), br. 4., str. 133135.

10. Salvator Ludwig, „Zum projekte des Naturschutzparkes auf Meleda“, Adria, Illustrierte Monatsschrift für Landes- u. Volkskunde, Volleswirtschaft, Touristik und Fremdenverkehr der adriatischen Küstenländer, Vol 5. (1913), br. 12., str.

785.

NOVINE SMOTRA DALMATINSKA

1. Ludwig Salvator, „Pomorska kupatila u južnoj Dalmaciji“, Smotra Dalmatinska, 1910., Vol. 23, str. 1 od 13.7.1910.

KNJIGE

Radi dobivanja uvida o knjigama - putopisima Ludwiga Salvatora daje se popis knjiga o hrvatskom Jadranu

1. Ludwig Salvator, Die Serben an der Adria 1870.-1878. Heinrich Mercy, Prag, 1870.-1878.

2. Ludwig Salvator, Der Golf von Buccari - Porto Re, [Bakar i Kraljevica], Prag, H. Mercy, Prag, 1871.

3. Ludwig Salvator, Lose Blätter aus Abbazia, Wien, Eduard Hölzel, Wien, 1886.

4. Ludwig,Salvator, Canosa [Trsteno], Heinrich Mercy, Prag, 1897.

5. Ludwig, Salvator, Das was verschwindet Trachten aus den Bergen und Inseln der Adria [Ono što nestaje - Kostimi s planina i otoka Jadrana]. Leipzig, 1904

6. Ludwig, Salvator, Über den Durchstich der Landenge von Stagno [Preko tjesnaca kroz prevlaku do Stona], Heinrich Mercy Sohn, Prag, 1906.

7. Ludwig Salvator, Der Kanal von Calamotta. [Koločepski kanal], Heinrich Mercy Sohn, Prag, 1910.

ZAKLJUČAK

Ludwig Salvator kao član obitelji Habsburg vodio je vrlo individualan život i često izvan granica Austro-Ugarske Monarhije. Bio je svjetski putnik, a istaknuo se osobito kao istraživač Mediterana pa tako i hrvatskog Jadrana.

Ludwig Salvator nije bio jedini član obitelji Habsburg koji je objavljivao putopise o hrvatskoj obali Jadrana. Tu su i putopisi princeze Stephanie19 o Lokrumu [Lacroma] 19 P rinceza udova Stephanie (1864. – 1945.) Prvo izdanje objavljeno je 1892. godine na njemačkom jeziku, a pet godina kasnije na talijanskom.

186

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

objavljeni na njemačkom i talijanskom. Dubrovačkim područjem nadahnut je i Maksimilijan Habsburški20, koji u lokrumskom miru pronalazi poticaj za pisanje poezije.21

Sagledavajući njegov cjelokupni život može se zaključiti da je veliki dio života posvetio istraživanjima Sredozemlja pa tako i hrvatskog Jadrana. Prilike su mu omogućile da bude svjetski putnik te se istaknuo kao putopisac Mediterana, a time i istočne obale Jadrana. Moglo bi se reći da je bio nomad moreplovac. Često je u svojim tekstovima iznosio subjektivne stavove ili neprovjerene činjenice. S carske pozicije a analizirajući stanovnike s obale često je davao sarkastične primjedbe.

Bez obzira na sve činjenice vidljivo je da je bio istraživač i kroničar Sredozemnog mora. Njegov interes bio je usredotočen na, u to vrijeme, slabije poznata i nedovoljno istražena prirodna područja i kulturna središta, kao što je između ostalog bio prostor hrvatskog Jadrana.

Kraj 19. i početak 20. stoljeća, tj. u vrijeme najintenzivnijeg razdoblja života Ludwiga Salvatora, turizam je na hrvatskom Jadranu nezaustavljivo prodirao, najprije na sjevernom a zatim sve više prema jugu. S obzirom na sve veći broj turista i istraživača, nedostajala je literatura za one koji su imali širi interes za našu obalu od poznavanja kulturne i prirodne baštine. A svaka informacija koja se mogla pročitati bila je vrijedna.

Stoga je nadvojvoda Ludwig Salvator svojim objavama (knjigama, putopisima, člancima) pridonio boljem poznavanju hrvatske obale, a time i razvoju turizma.

Svoja saznanja o prostorima redovito je objavljivao te je bio počasni član šest akademija znanosti i tridesetak znanstvenih ustanova, kao i pokrovitelj znanstvenih i umjetničkih projekata. Objavio je više od 50 djela. Bio je suosnivač i član k. u. k.

Yachtgeschwader, odnosno nautičkog kluba sa sjedištem u Puli, a zalagao se da se Mljet proglasi zaštićenim parkom prirode (1913).

Znanstvene ambicije nadvojvode Ludwiga Salvatora prepoznate su nakon više od jednog stoljeća od njegove smrti. U Beču djeluje društvo Ludwig Salvatore (pod vodstvom odvjetnika Dr. Wolfgang Löhnert) koji se bavi rasvjetljavanjem njegova stvaralaštva te je objavilo nekoliko knjiga o nadvojvodi.

20 O tok Lokrum bio je u vlasništvu obitelji Habsburg od 1859. Maksimilijan von Habsburg uredio je otok te ljetnikovac na ostacima porušenog samostana. Nakon smrti Maksimilijana (1867.) vlasnici otoka često su se mijenjali. Nakon posjeta cara i kralja Franje Josipa I. 1875. otok kupuje kraljević Rudolf od privatnih vlasnika.

Prema podacima iz dubrovačkog Slovinca 1.10.1878. godine otok kupuje Gjorgje grof Vojnović, predsjednik sabora za kraljevića Rudolfa, a Anton Perko, njegov tajnik, u siječnju 1879. godine postaje upravitelj otoka Lokruma i ondje provodi nekoliko mjeseci. Poslije tragičnog kraja princa Rudolfa u Mayerlingu ponovno se mijenjaju vlasnici otoka.

21 Žaja Vrbica, Sanja, „Putopis Lacroma krunske princeze udove Stephanie i dvorskog marinista Antona Perka“. Ars Adriatica, 2016, (6). 219-230.

187

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

Njegove knjige zahvaćaju niz znanstvenih disciplina kao što su npr. paleontologija, geologija, klimatologija, zoologija i botanika, povijest i arheologija, etnografija i lingvistika. Također zahvaćaju gospodarstvo, trgovinu, stanovništvo, zdravstvo, obrazovanje, religiju, autoritete i sredstva komunikacije. Također iznosi prijedloge projekata za budućnost.

S obzirom da je putopis najstariji oblik turističke promocije određenog prostora, a kako je objavio deset putopisa i više članaka o hrvatskom Jadranu, nesumnjivo da je pridonio razvoju hrvatskog turizma. Njegovi radovi između ostalog ukazuju na značaj mediteranske regije kao svjetske kulturne i turističke regije. Njegovo stvaralaštvo ukazuje na povezanost čovjeka i prirode, a recentni trendovi ukazuju kako su zaštita prirode i okoliša te održivo korištenje resursa ključne komponente dugoročnog postojanja čovječanstva. To je posebno vidljivo iz njegova pokretanja projekta da Mljet bude park prirode. Ta njegova ideja ostvarena je gotovo pola stoljeća kasnije (Nacionalni park Mljet proglašen je 1960.). Za takve ideje potrebno je slobodno promišljanje, poznavanje suvremenih trendova i kreativan um.

S obzirom da je studirao u Pragu, ne smije se zanemariti da su vrhunski izdavači Heinrich i Wilhelm Mercy pratili njegovo djelo od 1870. do 1916. (posthumno objavili rad o Majorki „Auslug- und Wachttürme Mallorca“). Njegova djela objavljivana su u više stotina ponekad sjajnih primjeraka, koje je nakladnik slao članovima carske obitelji i plemstvu, međunarodnim znanstvenicima i istraživačkim institucijama, knjižnicama i sveučilištima. Ne smije se zanemariti rad umjetnika koji su bili zaduženi za umjetničko opremanje djela kao što su Bedřich Havránek te Johann Šimáně i Johann Jass.

LITERATURA

Bašić Đivo, „Otok Mljet u svjetlu (hidro)arheoloških nalaza i povijesti (pomorstva) na plovnom putu istočnojadranske obale (U povodu 50-godišnjice Nacionalnog parka Mljet).“ Pomorski zbornik, Vol. 46, br. 1 (2010): 139-196.

Braica, Silvio, „Nastanak likovnih mapa i putopisa“, Ethnologica Dalmatica, Vol. 17, (2009): 117-133.

Duplančić Arsen, „Bilješke uz mapu ‘Splitska narodna nošnja“, u: Spli’ska grandeca. str. 57-64. Split, Etnografski muzej Split. 1988.

Duplančić Arsen, „Kaštelanska narodna nošnja. Prikazi na starim grafikama i crtežima“, u: Kaštelanska narodna nošnja, Split: Etnografski muzej Split, 1999.

Fangor S.O. „Sommerträumereien am Meeresufer. Ein neues Buch von k. u. k. Hoheit Erzherzog Ludwig Salvator“. Broni Insel Zeitung, 1912., Vol. 3, br. 7- str- 2-3 Gušić Marijana, „Nošnja senjskih uskoka.“ Senjski zbornik 5, br. 1 (1973): 9-120.

Istarska enciklopedija, Ludwig Salvator, http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1590

Kranjčević Jasenka, „Josef Stradner - promicatelj turizma na hrvatskom Jadranu ( Josef Stradner Förderer des Tourismus an der kroatischen Adria)“, DG Jahrbuch / Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Vol. 22, (2015); 237-247.

188

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

Krmpotić Ljudevit, Jahtom duž hrvatske obale, nadvojvoda Ludwig Salvator v. Habsburg, Hannover – Čakovec, 1998.

Ludwig Salvator, http://www.ludviksalvator.cz

Ludwig Salvator, „Pomorska kupatila u južnoj Dalmaciji“, Smotra Dalmatinska, 1910., Vol. 23, str.

1 od 13.7.1910.

Ludwig Salvator-Gesellschaft / Wien http://www.ludwig-salvator.com/basis.htm

Muzur Amir, „Skica za priču o opatijskom mulu“, on line Poduckun, https://poduckun.net/skica-za-pricu-o-opatijskom-mulu/

Muzur Amir, „Žalosna priča o starom bogatašu, 1. dio.“ On line: https://poduckun.net/volosko-zalosna-prica-o-starom-bogatasu-1dio/

Österreichisches Biographisches Lexikon, 1815-1950, Ludwig Salvator, Bd. 5 (Lfg. 24, 1971), str.

350f.

Piplović Stanko, „C. i k. jaht klub u Puli u vrijeme austrijske uprave“, DG Jahrbuch / Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Vol. 17, 2010. str. 257-276. „Prejasni nadvojvoda Ljudevit Salvator“, Hrvatski planinar, Vol.1., 1898., br. 6, str. 95-96.

Schiff Theodor, Aus Halbvergessenem Lande: Culturbilder aus Dalmatien. Wien,1875

Žaja Vrbica, Sanja, „Putopis Lacroma krunske princeze udove Stephanie i dvorskog marinista Antona Perka“. Ars Adriatica, Vol. 6. 2016: 219-230.

189

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma na hrvatskom Jadranu Sažetak

U radu se sagledava doprinos Ludwiga Salvatora von Habsburg (1847.-1915.), austrijskog nadvojvode, razvoju turizma na hrvatskom Jadranu. Iako je bio član carske obitelji, Ludwig Salvator bio je strastveni putnik, istraživač te autor brojnih putopisnih knjiga, od kojih se neke odnose na hrvatsku obala Jadrana. Osim knjiga objavljivao je i novinske članke u časopisima i novinama kao što je Adria i Smotra Dalmatinska.

Sagledavajući njegov cjelokupni život može se zaključiti da je veliki dio života posvetio istraživanjima Sredozemnog mora pa tako i hrvatskog Jadrana. Obiteljske prilike omogućile su mu da bude svjetski putnik te se između ostalog istaknuo kao istraživač i pisac istočne obale Jadrana. Moglo bi se reći da je bio nomad moreplovac. Često je u svojim tekstovima iznosio subjektivne stavove i činjenice koje nije previše provjeravao. Tako je za neobrazovane stanovnike obale često davao sarkastične primjedbe.

Bez obzira na sve činjenice vidljivo je da je bio istraživač i kroničar hrvatskog dijela Jadrana.

Iako je bio svjetski putnik, njegov interes bio je usredotočen na, u to vrijeme, slabije poznata i nedovoljno istražena prirodna područja i kulturna središta, kao što je između ostalog bio prostor hrvatskog Jadrana.

S obzirom da je putopis najstariji oblik turističke promocije određenog prostora, a kako je objavio više putopisa i članaka o hrvatskom Jadranu, nesumnjivo da je pridonio razvoju hrvatskog turizma. Njegovi radovi između ostalog ukazuju na značaj mediteranske regije kao svjetske kulturne i turističke regije. Njegovo stvaralaštvo ukazuje na povezanost čovjeka i prirode, a recentni trendovi ukazuju kako su zaštita prirode i okoliša te održivo korištenje resursa ključne komponente dugoročnog postojanja čovječanstva. To je posebno vidljivo iz njegova pokretanja projekta da Mljet bude park prirode.

Kroz kritičku analizu njegovih putopisa te novinskih članaka o hrvatskom Jadranu, koji su objavljeni u časopisima Adria (1909.-1913.) i Smotra Dalmatinska (1910.), u radu se zaključuje da je Ludwig Salvator svojim stvaralaštvom i djelovanjem pridonio promociji hrvatskog Jadrana, a time i razvoju turizma.

Ludwig Salvator von Habsburg und sein Beitrag zur Entwicklung des Tourismus an der kroatischen Adria Zusammenfassung

In der Arbeit wird der Beitrag von Ludwig Salvator von Habsburg (1847-1915), des österreichischen Erzherzogs, zur Entwicklung des Tourismus an der kroatischen Adria überblickt. Obwohl Mitglied der kaiserlichen Familie, war Ludwig Salvator leidenschaftlicher Reisender, Forscher und Autor zahlreicher Reiseberichte, von denen sich einige auf die kroatische Adriaküste beziehen. Auβer der Bücher veröffentlichte er auch Zeitungsartikel in Zeitschriften und Zeitungen wie Adria und Smotra Dalmatinska.

190

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 177-191 Jasenka Kranjčević: Ludwig Salvator von Habsburg i njegov doprinos razvoju turizma...

Sein ganzes Leben überblickend kann man schlussfolgern, dass er einen Groβteil seines Lebens Erforschungen des Mittelmeeres, so auch der kroatischen Adria, widmete. Die Familienverhältnisse ermöglichten ihm, Weltreisender zu sein und er hob sich, unter anderem, als Forscher der Ostküste der Adria und Schriftsteller hervor. Man könnte ihn als Nomadeseemann bezeichnen. Oft trug er in seinen Texten seine subjektiven Stellungnahmen und Tatsachen, die er nicht überaus genau prüfte, vor. So machte er über die ungebildete Küstenbevölkerung oft sarkastische Bemerkungen.

Ungeachtet aller Tatsachen ist ersichtlich, dass er Forscher und Chroniker des kroatischen Teiles der Adria war. Obwohl Weltreisender, war sein Interesse auf die, in jener Zeit, weniger bekannte und ungenügend erforschte Naturgebiete und Kulturzentren so auch, unter anderem, der Raum der kroatischen Adria gerichtet.

Berücksichtigend, dass Reiseberichte die älteste Form der touristischen Promotion eines bestimmten Raumes sind und da er mehrere Reiseberichte und Artikel über die kroatische Adria veröffentlichte, trug er unzweifelhaft der Entwicklung des kroatischen Tourismus bei. Seine Arbeiten weisen, unter anderem, auf die Bedeutung des mediterranen Gebietes als Weltkultur- und –touristengebiet hin. Sein Werk weist auf die Verbundenheit von Mensch und Natur hin und die zeitgenössische Trends weisen darauf hin, dass der Naturund Umweltschutz sowie nachhaltiges benutzen der Ressourcen Schlusskomponenten der langfristigen Existenz der Menschheit sind. Das ist insbesondere aus seiner Anregung des Projektes, dass Mljet zum Naturpark ernannt wird, ersichtlich.

Durch kritische Analyse seiner Reiseberichte sowie der Zeitungsartikel über die kroatische Adria, welche in den Zeitschriften Adria (1909-1913) und Smotra Dalmatinska (1910) veröffentlicht wurden, wird in der Arbeit beschlossen, dass Ludwig Salvator mit seinem Schaffen und Wirken der Promotion der kroatischen Adria und dadurch auch der Entwicklung des Tourismus einen Beitrag leistete.

191

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 193-201 Marijan Čipčić: Obilježavanje 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. u Dalmaciji

Dr. sc. Marijan Čipčić Muzej grada Splita Papalićeva 1, Split marijan.cipcic@mgst.net

UDK: 930.85(436-89)(091) Pregledni rad Prihvaćeno: 30.8.2021

Obilježavanje 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. u Dalmaciji Prigodom jubilarnih obljetnica vladanja Franje Josipa I. organizirane su razne svečanosti diljem Austro-Ugarske.

U radu se na temelju vijesti iz onodobnih dalmatinskih tiskovina „Narodni list“ iz Zadra i „Naše Jedinstvo“ iz Split izlaže kako je na području Dalmacije, a posebice u Splitu i Zadru, obilježena 60. obljetnica vladavine cara Franje Josipa I. Ključne riječi: Franjo Josip I., 60. obljetnica vladavine, Austro-Ugarska, Dalmacija, Split, Zadar

193

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 193-201 Marijan Čipčić: Obilježavanje 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. u Dalmaciji

Prigodom okruglih obljetnica vladanja Franje Josipa I.1, koji je carem Habsburške monarhije okrunjen 2. prosinca 1848. godine, organizirane su razne svečanosti u Austro-Ugarskoj. Središnje proslave obljetnica vladavine cara Franje Josipa I., kao i proslave njegovih rođendana i imendana održavane su u Beču. Od kraja 19. stoljeća postalo je uobičajeno da se, uz onu središnju, proslave organiziraju i u drugim gradovima i mjestima diljem Austro-Ugarske.2 S obzirom da je Dalmacija bila sastavni dio austrijskog dijela monarhije – Cislajtanije, i u njenim su se gradovima, selima i mjestima svečano obilježavale jubilarne obljetnice vladanja cara Franje Josipa I. Povodom 60. obljetnice vladavine Franje Josipa I. u zadarskim je novinama Narodni list 3. prosinca 1908. godine prenesena vijest kako je u cijeloj Dalmaciji proslavljen kraljev jubilej vanrednim svečanostima te kako su svugdje organizirane sjajne rasvjete i svečane mise u počast vitežkom vladaru.4 3

Splitska tiskovina Naše jedinstvo5 objavila je 1. prosinca 1908. na naslovnoj stranici opsežan tekst pod naslovom 2. Decembar 1848-1908. U tekstu se hvali Monarhija, car i dinastija Habsburg. Tekst odiše, za ove prigode, uvriježenom patetikom. ”Monarhija tvorcu svoje zlatne doba sutra harna izriče: Hvala! Njegov jubilej Njezin je trijumf; ovako moćna i kulturna, ko evropska država prvoga reda, što je i bedem opće civilizacije, rasadnik njezinih blagodati, djelo je od šezdeset godišta istrošenih u umnome radu i gvozdenoj volji Vladara, koji je Simbol dužnosti prema Pozivu, te Mu ga namijeni Božja Providnost pod Zvijezdom od Habzburga, u koju je, u VII vijekova što sjaji, vazda vjerovala i vjeruje Dinastija.” Na kraju teksta ističe se vjernost Dalmacije caru Franji Josipu. Uz to, u tekstu su ukomponirane i želje za ujedinjenje hrvatskih zemalja: ”U razvitku prilika, kojima se ide u susret, zasjaće Zagreb kao metropola sviju nas na jugu Monarhije, u triumfu sviju Hrvata. U toj nadi i Dalmacija pred Prijestoljem Slavnoga joj Vladara, i gleda u Zvijezdu Habzburšku, šta i nad njome blista...”6 1 C ar Franjo Josip I. rođen je 18. kolovoza 1830. u Schönbrunn kraj Beča, gdje je i umro 21. studenog 1916. godine.

2 Filip Šimetin Šegvić, Monarhijske stvari: na tragovima srednjoeuropske materijalne kulture s kraja 19. stoljeća - slučaj posjeta Zagreba Franje Josipa I. 1895. godine, Pro tempore: časopis studenata povijesti, br. 12, Zagreb 2017., 77.

3 Tiskovina Narodni list imala je veliki utjecaj u Dalmaciji od kada je započela izlaziti 1862. godine. Tada je započinjao narodni preporod u Dalmaciji. Na početku je list tiskan na talijanskom jeziku kao Il Nazionale kako bi preporodne ideje došle do dalmatinskih intelektualaca koji su većinom bili školovani na talijanskim sveučilištima te su se talijanskim jezikom puno bolje koristili nego hrvatskim. Prvi urednik lista bio je dalmatinski političar i povjesničar Natko Nodilo. Ante Bralić, Zadarsko novinstvo prema Istri i Rijeci pred Prvi svjetski rat, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 44, Zadar 2002., 188.

4 Narodni list, 3. XII. 1908., 3.

5 Splitski list Naše jedinstvo izlazio je kao nastavak lista Jedinstvo, koji je izlazio od 1894. do 1905. godine, dok je Jedinstvo bilo nasljednik tiskovine Narod (1884. – 1894.), koju je pokrenuo vođa splitskih narodnjaka dr. Gajo Bulat. Urednik lista Naše jedinstvo bio je novinar i publicist Antun Stražičić. Ivanka Kuić, Narod / Jedinstvo / Naše jedinstvo – medijski rast Splita, Kulturna baština, br. 40, Split 2014., 61-96.

6 Naše jedinstvo, 1. XII. 1908., 1.

194

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 193-201 Marijan Čipčić: Obilježavanje 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. u Dalmaciji

Slika 1. Naslovnica lista ”Naše jedinstvo”, Split, 1. prosinca 1908. godine

U Našem jedinstvo objavljeno je izvješće o proslavi carskog jubileja u Splitu. U tom izvještaju se navodi kako je tijekom proslave sve proteklo u najuzornijem redu uz prisustvovanje brojnog građanstva i predstavnika vlasti. U članku se navodi da rasvjeta, kakva je bila tijekom proslave carskog jubileja, nije do tada nikada bila viđena u gradu. Okićeni su bili dućani, radionice i kavane. Održano je misno slavlje, a nakon 195

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 193-201 Marijan Čipčić: Obilježavanje 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. u Dalmaciji

mise održana je prigodna svečanost u popunjenoj dvorani Hrvatskog doma. Navečer je u općinskom kazalištu održana svečana predstava. Kazalište je, prema novinskom izvještaju, bilo dupkom puno a uzvanici su bili svečano odjeveni.7

Zadarski Narodni list izvijestio je o proslavi carskog jubileja u tom gradu. Zadar je za tu svečanu prigodu bio rasvijetljen i okićen a vojnička i građanska glazba su uz svirku obilazile gradske ulice. Pucali su i topovi. Dana 1. prosinca 1908. godine s početkom u 8 sati održana je vojnička misa ispred zgrade vojnoga zapovjednika u Zadru. Nakon mise podijeljene su spomen-medalje zaslužnicima. Nakon toga su održana mise u Stolnoj crkvi te u pravoslavnoj crkvi. Potom je održana je svečana sjednica općinskog vijeća, a u 14 sati je održano svečano primanje kod dalmatinskog namjesnika Nike Nardellija8 za uži krug uzvanika. Namjesnik Nardelli je tada održao dugu prigodnu zdravicu caru Franji Josipu I. na hrvatskom jeziku a na kraju je dodao par riječi i na talijanskom jeziku.9 U Narodnom listu prenesen je i izvještaj o svečanosti priređenoj vladaru Franji Josipu I. u preparandiju u zadarskim Arbanasima. Nakon svečane mise održan je prigodni glazbeno-umjetnički program kojeg su izveli pitomci i učenici sa učiteljskim zborom. Tom jer prigodom preparandiju poklonjeno carevo poprsje.10

Uoči proslave 60. obljetnice vladavine Franje Josipa I., predstavništvo Zemaljskog odbora Kraljevine Dalmacije na čelu s predsjednikom Vickom Ivčevićem11 i prisjednicima dr. Dulibićem i dr. Katnićem primljeno je 30. studenog 1908. u audijenciju kod cara u Beču. Narodni list je prenio Ivčevićev govor, čiji dio prenosimo u nastavku: ”Vaša prevjerna Kraljevina Dalmacija, koja je u svojoj duboko uvrieženoj odanosti i privrženosti prama Vašemu c. i k. Apoštolskom Veličanstvu, stala uviek u veselju i u žalosti uz svoga vitežkoga kralja, slavi velikim uzhitom ovu presretnu godišnjicu, a Zemaljski odbor Kraljevine Dalmacije, vjerni tumač njeznih osjećaja, izpunja patriotičnu dužnost podastirujući ovom svečanom prigodom Vašemu 7 N aše jedinstvo, 4. XII. 1908., 1.

8 Niko Nardelli (Dubrovnik, 1857. – Dubrovnik, 1925.), političar i pravnik. Obnašao je nekoliko službeničkih dužnosti u Zadru, a od 1906. do 1911. bio je austrijski namjesnik u Dalmaciji. Dužnost austrijskog namjesnika u Dalmaciji obnašao je kao jedini Hrvat na tom položaju u doba austrijske uprave Dalmacijom. Nardelli, Niko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19.

8. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42961>.

9 N arodni list, 3. XII. 1908., 3.

10 Naše jedinstvo, 7. XII. 1908., 3.

11 Vicko Ivčević (Trogir, 1843. – Zadar, 1922.), političar i pravnik. Ivčević je bio član Narodne stranke, a nakon spajanja sa Strankom prava 1905. godine, Hrvatska stranke. Bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru od 1876. do 1918. godine. Od 1900. do 1918. godine bio je predsjednik Dalmatinskog sabora. Dužnost predsjednika Zemaljskog odbora obnašao je od 1901. do 1918. godine. Zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču bio je u razdoblju od 1900. do 1918. godine. Jubilarni broj Narodnoga lista (Il Nazionale) 1862 – 1912, 1.

III. 1912., 87.; Hrvatski biografski leksikon, sv. VI., autor natuknice: Jakša Primorac, Zagreb, 2005., 172.; Ivo Perić, Iz prepiske Vicka Ivčevića i Pere Čingrije, Zadarska revija, god. 29., br. 5/6, Zadar, 1980., 438.; Marijan Čipčić, Novi kurs i djelovanje Vicka Ivčevića, Kulturna baština, br. 42-43, Split, 2017., 61.-76.

196

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 193-201 Marijan Čipčić: Obilježavanje 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. u Dalmaciji

Veličanstvu najsmiernije čestitke, uz vruću želju da Svemogući još na dugo poživi Vaše Veličanstvo na utjehu i dobrobit Svojih naroda.”12 Car Franjo Josip I u istom je tonu odgovorio Ivčeviću: ”Vaše srdačno čestitanje ispunjuje Me radošću. Moja Kraljevina Dalmacija vazda je, kao straža na južnoj granici, prokušanom vjernošću ispunila svoju dužnost; njeni su se sinovi pokazali u službi na Mojoj mornarici. Ova zemlja sa svojom starom kulturom i mnoštvom svojih prirodnih ljepota ima pravo za dobrohodno promicanje i krepko zainteresovanje. Njen razvitak i dobro njenih stanovnika jako mi leži na srcu.”13

Narodni list objavio je izvještaj o svečanoj proslavi carskog jubileja na otoku Pašmanu. ”Još za rana jutra 1. prosinca opažalo se neko riedko razpoloženje, koje je dalo izraza užurbanom spremanju za proslavu. Pucnjava, koja je počela radnom zorom, tresla je klisure otoka puna dva dana. I obala i okolni briegovi bili su razsvijetljeni u velikom krugu. Divna mjesečina, plamsanje vatre, pucnjave i burno klicanje u slavu našeg uzvišenog vladara: sve je to davalo impozantnu sliku velikog slavlja.”14 U čitaonici je održana svečana sjednica koju je vodio mjesni čelnik Josip Stagličić. Nakon sjednice upućen je brzojav predsjedniku Dalmatinskog sabora dr.

Vicku Ivčeviću kojim se izrazila lojalnost Pašmanaca caru. U istom broju Narodni list je prenio izvještaje s proslave carskog jubileja iz Boke kotorske i Tivta.15

U prigodama jubileja svog vladanja car Franjo Josip I. dodjeljivao je odlikovanja, pa je tako i prigodom ove obljetnice odlikovao brojne zaslužnike iz Dalmacije. Odlukom od 30. studenog 1908. godine odlikovanja su, između ostalih, dobili zadarski biskup Vinko Pulišić i hvarski biskup Jordan Zaninović. Oni su dobili Red željezne krune II. Reda. Komturski križ reda Franje Josipa sa zvijezdom dobio je predsjednik Dalmatinskog sabora Vicko Ivčević. Viteški križ Leopoldovog ordena dobili su barun Ambrozije Marojčić, dvorski savjetnik i Franjo Petrić, predsjednik suda u Splitu.

Orden željezne krune III. reda su, između ostalih, dobili splitski načelnik Vicko Mihaljević, Frano Madirazza, kotarski poglavar u Splitu, opat Josip Sentinella iz Trogira te zadarski načelnik Luigi Ziliotto. Viteški križ Franje Josipa dobili su: dr.

Ante Biankini, hvarski liječnik i političar, trogirski načelnik Niko Madirazza, dr. Jakša Račić, liječnik iz Splita, itd. Zlatni križ za zasluge sa Krunom su, između ostalih, dobili fra Lujo Marun, istaknuti arheolog, Frano Šimeta načelnik Kaštel Novog, itd.

Car Franjo Josip I. zaslužnicima iz Dalmacije još je dodijelio odlikovanja Zlatni križ za zasluge, Srebrni križ za zasluge s krunom i Srebrni križ za zasluge.16

12 13 14 15 16

Narodni list, 3. XII. 1908., 1.

Naše jedinstvo, 3. XII. 1908., 1.

Naše jedinstvo, 7. XII. 1908., 2.

Naše jedinstvo, 7. XII. 1908., 2.

Narodni list, 3. XII. 1908., 3.

197

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 193-201 Marijan Čipčić: Obilježavanje 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. u Dalmaciji

Slika 2. Razglednica s motivom spomenika caru Franji Josipu I. u Trogiru (izvor: Trogir kroz povijest: tragurium.blogspot.hr)

Prigodom okruglih obljetnica careva vladanja brojne su municipalne uprave diljem Austro-Ugarske naručivali spomenike s prikazom Franje Josipa I. kako bi mu na taj način iskazali svoju lojalnost. Za prigodu 60. obljetnice vladavine Franje Josipa I., trogirska općinska uprava u ožujku 1908. godine donijela je odluku o postavljanju spomenika caru. Spomenik je svečano otkriven 2. prosinca 1910. godine u gradskom parku Žudika, a istoga je dana svečano otvorena nova školska zgrada. Spomenik Franji Josipu I. izradio je kipar Toma Rosandić a na svečanosti otvorenja su prisustvovali predsjednik Dalmatinskog sabora Vicko Ivčević, dalmatinski namjesnik Niko Nardelli i biskup Vicko Palunko.17 Spomenik je bio postavljen na visoki kameni podest na čijem se središnjem dijelu nalazilo postolje s pripadajućim tekstom posvete. Na postolju se nalazila bista cara Franje Josipa I. a pri dnu biste uklesano je prezime kipara koji je izradio bistu: ROSANDIĆ.18 Brojni spomenici koji su obilježavali austrijsku vladavinu uklanjani su nakon raspada Austro-Ugarske koncem Prvog svjetskog rata. Tako je i ovaj spomenik srušila nekolicina mladića 28. listopada 1918. godine.19 Zahvaljujući 17 P iplović, Graditeljstvo Trogira u 19. stoljeću, Split 1996., 100.

18 F ani Celio Cega, Prepoznavanje novovjekovne svakodnevice na temelju lapida koji se čuvaju u Muzeju grada Trogira, Zbornik 4. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, ur. Ivana Mance, Martina Petrinović, Tanja Trška, Zagreb 2019., 155.

19 Danka Radić, Zaštita spomenika u Trogiru tijekom XX. stoljeća, u: Zbornik I. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, ur. Milan Pelc, Zagreb 2004., 425, 427, 431.

198

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 193-201 Marijan Čipčić: Obilježavanje 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. u Dalmaciji

trogirskom ljekarniku i čuvaru kulturne baštine Roku Sladi-Šiloviću sačuvani su fragmenti spomenika cara Franje Josipa I. Ti se fragmenti danas nalaze pohranjeni u Muzeju grada Trogira.20

Slika 3. Dijelovi kamene biste cara Franje Josipa I. iz Muzeja grada Trogira (foto: Maja.

Maljković Zelalija. Fotografija preuzeta iz članka: Fani Celio Cega, Prepoznavanje novovjekovne svakodnevice na temelju lapida koji se čuvaju u Muzeju grada Trogira Zbornik 4. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, 156.)

Iščitavajući članke objavljene u dalmatinskim tiskovinama Narodni list i Naše jedinstvo objavljene prigodom obilježavanja 60. obljetnice vladanja cara Franje Josipa I. 1908. godine nameće se zaključak da je car Franjo Josip I. bio iznimno popularan i poštovan u Dalmaciji iako je ona bila jedna od najsiromašnijih pokrajina u AustroUgarskoj. Caru su organizacijom raznih prigodnih manifestacija poštovanje iskazivali vodeći dalmatinski političari i predstavnici klera a dalmatinski puk je velikim odazivom na tim manifestacijama pokazivao svoju lojalnost caru.

Novine

Jubilarni broj Narodnoga lista (Il Nazionale) 1862 – 1912, Zadar Naše jedinstvo, Split Narodni list, Zadar

20 Celio Cega, Prepoznavanje novovjekovne svakodnevice na temelju lapida koji se čuvaju u Muzeju grada Trogira, 155-156.

199

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 193-201 Marijan Čipčić: Obilježavanje 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. u Dalmaciji

Literatura

Ante Bralić, Zadarsko novinstvo prema Istri i Rijeci pred Prvi svjetski rat, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br. 44, Zadar 2002., 187-206.

Fani Celio Cega, Prepoznavanje novovjekovne svakodnevice na temelju lapida koji se čuvaju u Muzeju grada Trogira, Zbornik 4. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, ur. Ivana Mance, Martina Petrinović, Tanja Trška, Zagreb 2019., 151-161.

Marijan Čipčić, Novi kurs i djelovanje Vicka Ivčevića, Kulturna baština, br. 42.-43., Split 2017., 6176.

Hrvatski biografski leksikon, sv. VI., autor natuknice: Jakša Primorac, Zagreb 2005., 172.

Ivanka Kuić, Narod / Jedinstvo / Naše jedinstvo – medijski rast Splita, Kulturna baština, br. 40, Split 2014., 61-96.

Ivo Perić, Iz prepiske Vicka Ivčevića i Pere Čingrije, Zadarska revija, god. 29., br. 5/6, Zadar 1980., 438-448.

Stanko Piplović, Graditeljstvo Trogira u 19. stoljeću, Split 1996.

Danka Radić, Zaštita spomenika u Trogiru tijekom XX. stoljeća, u: Zbornik I. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, ur. Milan Pelc, Zagreb 2004., 425-435.

Filip Šimetin Šegvić, Monarhijske stvari: na tragovima srednjoeuropske materijalne kulture s kraja 19. stoljeća - slučaj posjeta Zagreba Franje Josipa I. 1895. godine, Pro tempore: časopis studenata povijesti, br. 12, Zagreb 2017., 75-99.

Mrežni izvor

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 8. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42961>.

200

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 193-201 Marijan Čipčić: Obilježavanje 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. u Dalmaciji

Obilježavanje 60. obljetnice vladavine cara Franje Josipa I. u Dalmaciji Sažetak

Prigodom jubilarnih obljetnica vladanja Franje Josipa I. organizirane su razne svečanosti diljem Austro-Ugarske. U radu se na temelju vijesti iz onodobnih dalmatinskih tiskovina Narodni list iz Zadra i Naše Jedinstvo iz Split izlaže kako je na području Dalmacije, a posebice u Splitu i Zadru, obilježena 60. obljetnica vladavine cara Franje Josipa I. Iščitavajući novinske članke u Narodnom listu i Našem jedinstvu nameće se zaključak da je car Franjo Josip I. bio iznimno popularan i poštovan u Dalmaciji iako je ona bila jedna od najsiromašnijih pokrajina u Austro-Ugarskoj. Caru su organizacijom raznih prigodnih manifestacija poštovanje iskazivali vodeći dalmatinski političari i predstavnici klera a dalmatinski puk je velikim odazivom na tim manifestacijama pokazivao svoju lojalnost caru.

Feier zum 60. Jubiläum der Regierung von Kaiser Franz Josef I. in Dalmatien Zusammenfassung

Anlässlich der Jubiläumstage der Regierung von Franz Josef I. wurden verschiedene Festlichkeiten im ganzen Österreichisch-Ungarischen Reich veranstaltet. In der Arbeit wird aufgrund Nachrichten aus zeitgenössischen dalmatinischen Drucksachen Narodni list aus Zadar und Naše Jedinstvo aus Split dargestellt, wie auf dem Gebiet von Dalmatien, in Split und Zadar, das 60. Jubiläum der Regierung des Kaiser Franz Josef I. gefeiert wurde. Die Zeitungsartikel im Narodni list und Naše jedinstvo lesend, drängt sich die Schlussfolgerung auf, dass Kaiser Franz Josef I. in Dalmatien sehr beliebt war und geehrt wurde, obwohl es zu den ärmsten Gebieten in der Österreichisch-Ungarischen Monarchie gehörte. Dem Kaiser wurde durch passende Veranstaltungen seitens der leitenden dalmatinischen Politiker und der Vertreter der Kirche Ehrerbietung gezollt und das dalmatinische Volk zeigte dem Kaiser durch große Anzahl der Teilnehmer bei diesen Veranstaltungen seine Loyalität.

201

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

Dr. sc. Stanko Piplović Društvo prijatelja kulturne baštine Split Split, Kaštelanska 2 stanko.piplovic@gmail.com

UDK: 725.94(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 15.9.2021

Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije Na osnovu sačuvanih dokumenata i literature objašnjava se doprinos njemačkog arhitekta Gurlitta u istraživanju i širenju znanja o spomenicima graditeljstva Dalmacije po mnogim državama Europe početkom 20 stoljeća. U bogatim mapama prikazao je najvažnija ostvarenja antike i srednjeg vijeka. One se i danas čuvaju u mnogim velikim knjižnicama kod nas i u inostranstvu te svjedoče o visokom dometu tadašnje umjetnosti u gradovima na istočnoj obali Jadrana. To je bitno doprinijelo proširenju spoznaja o bogatstvu nasljeđa u znanstvenim krugovima, ali i vrlo zapaženom odjeku kod kulturne javnosti.

Ključne riječi: umjetnost, Dalmacija, 20. stoljeće, knjige, znanstvena putovanja

203

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

U drugoj polovici 19. stoljeća pa sve do početka Prvog svjetskog rata interes za dalmatinske spomenike kulture, posebno iz okolnih europskih zemalja, raste. Među autorima su Thomas Jackson engleski arhitekt, George Niemann austrijski arhitekt, Alois Hauser austrijski arhitekt, Ernest Hebrard francuski arhitekt i Rudolf Egger austrijski arhitekt. Kasnije su proučavanja preuzeli domaći stručnjaci.

Među istaknutim stranim znanstvenicima koji su se bavili u prvoj fazi starim spomenicima Dalmacije bio je i Cornelius Gurlitt njemački arhitekt i povjesničar umjetnosti. Njegov životni put i znanstveni rad su impozantni. Otac mu je bio Louis slikar pejsaža, a majka Elisabeth Lewald. Rodio se u Nischwitzu bei Wurzen u Saskoj 1. siječnja 1850. godine Pohađao je gimnaziju u Gothi. koju je napustio prije mature i postao drvodjeljski šegrt. Studirao je u Stuttgartu i Beču. Oženio je Mariu Gerlach 1888.

U braku su imali troje djece Vilibalda muzikologa, Corneliu slikaricu ekspresionizma i Hildebranda trgovca umjetninama i povjesničara.1 Radio je kao arhitekt, a zatim u Muzeju za obrt u Dresdenu, bio profesor i rektor sveučilišta u tom gradu. I društveno je bio vrlo djelatan pa je obnašao dužnost predsjednika njemačkih arhitekata i osnivač i predsjednik slobodne akademije za urbani razvitak. Napisao je pozamašan opus od 97 knjiga i više od 400 znanstvenih članaka. Među njegovim djelima su publikacije o kazalištu u Dresdenu, spomenicima kraljevine Saske, srednjovjekovnoj arhitekturi, graditeljstvu Carigrada i varšavskim građevinama. Preminuo je u Dresdenu 25. ožujka 1938. u 88 godini i pokopan na groblju Johannisfriedhofu u obiteljskoj grobnici.

Povodom toga splitske novine su objavile članak. U njemu je navedeno kako se Gurlitt zauzimao za očuvanja povijesnih obilježja starog dijela Splita, dva puta digao glas protiv rušenja zgrade stare biskupije u skladu sa stavom Frane Bulića.2

Nastupom 20. stoljeća među stručnjacima razvile su se rasprave o metodama zaštite spomenika kulture. Iznosile su se nove konzervatorske teorije naročito u Njemačkoj.

U to se uključio i Gurlitt sudjelovanjem na znanstvenim skupovima i objavljivanjem brojnih radova. Dogovaralo se o načelima povratka starih arhitektonskih spomenika u prijašnje stanje, restauriranju, regulacijskim pravcima ulica sa stanovišta njege spomenika, oslobođenju i preuređenju starih crkava, osnivanju gradova i drugim pitanjima.3 Pri tome se zalagao da kod restauracije treba održavati ono što propada na građevini i sačuvati od daljnjeg oštećenja. Treba pri tome napraviti jasno prepoznavanje što je novo, a što staro. Sudjelovao je u formuliranju načela da stare građevine od umjetničkog i povijesnog značaja i to da ih treba u nacrtima istaknuti, nove arhitektonske pravce treba odrediti tako da se sačuvaju osebujnosti cijelih ulica.

1 Marko Špikić, „Njega spomenika u posljednjim godinama Njemačkog carstva“ Njega spomenika u Njemačkom

carstvu, Zagreb 2019., 256-259.

2 „ Njemački proučavatelj Dioklecijanove palače“ , ND, 12. IV. 1938., 6. - Stanko Piplović, Izgradnja Splita između svjetskih ratova, Split 2008., 249.

3 „Njega spomenika u Njemačkom carstvu“ , Spisi i rasprave o spomenicima i starim gradovima od 1900. do 1909., Zagreb 2019.

204

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

Pozivao je da da se bave inventarizacijom u kojoj treba uključiti i stambene objekte i sačuvati njihov estetski dojam.

Prethodna razdoblja nisu poznavala restauraciju. Tek u 19. stoljeću u umjetnosti razvilo se shvaćanje da stare crkve i plemićke gradove treba restaurirati. I Gurlitt se zalagao za novi pristup i načela naglašavao je potrebu za izradu nacrta i utvrđivanje regulacijskih pravaca povijesnih gradova. Pozivao na potrebu registracije spomenika.

Nastupom 20. stoljeća započela je prevlast novog shvaćanja u zaštiti spomenika.

Gurlitt je u to vrijeme pa do Prvog svjetskog rata sudjelovao na brojnim stručnim skupovima na kojima se istaknuo u diskusijama i promicao suzdržanost i toleranciju prema ranijim stilskim oblicima koji se do tada nisu prihvaćali.

Viktor Kovačić, Projekt za rekonstrukciju Kaptola u Zagrebu 1908. godine

Učeni svijet je u to vrijeme također pokazao povećano zanimanje i za spomenike Dalmacije. Posebno se istražuju Dioklecijanova palača u Splitu i ruševine antičke Salone glavnog grada prostrane rimske pokrajine. Posebno su se austrijski znanstvenici angažirali na njihovom proučavanjem. Uključio se i Gurlitt. On se još 1902. godine osvrnuo se na monumentalnu carsku palaču u svom radu Geschichte der Kunst izdanom u Stuttgartu. Njenom gradnjom početkom 4. stoljeća smatrao je Dioklecijanovim pokušajem osnivanja novog središta Rimskog carstva.4 0pširnije se tim pitanjem bavio 4 Frane Bulić, Palača cara Dioklecijana u Splitu, Zagreb 1927., 37.

205

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

Naslovna stranica knjige Denkmaeler der Kunst in Dalmatien, Beč, 1910. godine

206

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

1909. godine u članku Der Kaiserpalast in Spalato. Ein Warnruf. Divio se antičkim ostacima palače njenim monumentalnim vratima, mauzoleju i hramu. Naglasio je kako su ruševine carske palače posebnost jer su povezane sa suvremenim životom velikog broja stanovnika. Staro i novo se čudesno pomiješalo. Unutar njenih zidina stajao veliki broj kuća. U to vrijeme javljale su se ideje da treba poboljšati prometne prilike starog grada i proširiti njegove uske ulice. Bio je protivan rušenju zgrada jer bi se gradu Splitu oduzelo središte. Najljepše što grad ima su njegovi slikoviti ambijenti.5

Gurlitt se dosta bavio Hrvatskim spomenicima posebno onima u Dalmaciji i Zagrebu. Već u prvim godinama 20. stoljeća proučavao je antičke građevine u primorju.

Tijekom 1907.-1908. godine razvile su se žestoke polemike oko natječaja i projekta za palaču Odjela za unutrašnje poslove kraljevske zemaljskog vlade na Markovom trgu u Zagrebu. U sukobima mišljenja s dr. Izidorom Kršnjavim i arhitektom Dragutinom Susanom, Viktor Kovačić i kritičar Vladimir Lunaček predložili su u sastav arbitražne komisije ugledne europske stručnjake među kojima su bili Cornelius Gurlitt, savjetnik Ludvig Hoffman, arhitekt Karl Koenig, arhitekt Oton Wagner i dr. Max Fabiani.

Slijedili su poslovi u vezi s rekonstrukcija Kaptola u Zagrebu. Godine 1906. srušen je zid dvorišta ispred pročelja zagrebačke katedrale sa starom Bakačevom kulom koji je zatvarao atrij pred ulazom u crkvu. Ostale su samo dvije kule sa strana. To je narušilo izgled čitavog prostora. Pod pritiskom javnosti i na poticaj Društva umjetnosti 1908. godine raspisan je javni natječaj za regulaciju Kaptola i šire okolice. Rok za predaju radova bio je 15. listopada 1908. ali je produžen do 16. siječnja 1909. Na čelu povjerenstva za ocjenu natječajnih radova bio je predsjednik Cornelius Gurlitt kao neutralna osoba, a među članovima i Frane Bulić. Razlog Gurlittova prihvaćanja sudjelovanja u ocjenjivanju bio zahtjev u programu kojim su se isprepletali gradogradnja i zaštita spomenika, U gradogradnji osnovna načela su bila racionalnost zamisli i postupaka u gradnji, striktno čuvanje starih zgrada i zahtjev da svaka nova zgrada bude jasno naglašena kao novina. U regularnim osnovama trebalo je izbjegavati spajanje starog i novog što bi moglo prouzročiti uništavanju povijesnih obilježja predjela.6

Javio se arhitekt Viktor Kovačić koji je kritizirao takvo stanje. Smatrao je da čitav taj prostor loše izgleda. Založio se za njegovu regulaciju. Bio je pobornik moderne arhitekture koja odgovara suvremenim potrebama. Predložio je da se pored ostalih građevinskih zahvata napravi trijem kroz koji bi se ulazilo u atrij i pristupalo na glavni ulaz u crkvu. Kovačić je dobio prvu nagradu.7 Po njegovom prijedlogu ponovno bi se zatvorio prostor ispred glavnog ulaza u crkvu. Povodom toga, 29. rujna 1908. bila 5 C ornelius Gurlitt, „Carska palača u Splitu. Upozorenje“, 1909. Njega spomenika u Njemačkom carstvu, Zagreb 2019., 231-236.

6 Zlatko Jurić, „ Viktor Kovačić, Prolog u Regulaciju Kaptola, 1908“ , 13, Prostor, Zagreb 1908., 32.

7 Spisi Arheološkog muzeja u Splitu 1908, br. 117/M.

207

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

je sjednica za ocjenu radova.

Gurlitt je tada održao predavanje Osnivanje gradova. Predavanje je bilo danima medijski najavljivano. Klub hrvatskih arhitekata naknadno je objavio u veljači 1909. godine knjižicu s tekstom na njemačkom jeziku U svom izlaganju ukazao na više problema o građevnoj umjetnosti uređenja gradova Bio je dosta kritičan o načinu kako se tada gradilo u Zagrebu.8 Naglasio je da sve stare građevine treba marljivo čuvati i neoštećene ih predati na radost i proučavanje onima koji će doći poslije. Nigdje više ne bi trebalo biti sumnje da je prva zadaća jedne dobre uprave čuvanje javnih dobara, zaštita spomenika od razaranja i preinaka.

Katedrala u Splitu, nekadašnji Dioklecijanov mauzolej iz početka 4. stoljeća. Priložene slike dalmatinskih crkava su table iz knjige Denkmaeler der Kunst in Dalmatien. Spalato - Dom Ostansicht

U svom izlaganju Gurlitt je objasnio koja su ga načela ponukali da sudjeluje pri ocjenjivanju raspisanog natječaja. Kao Nijemac osvrnuo se najprije na stanje u svojoj domovini u uređenju gradova i to usporedio sa stanjem u Hrvatskoj. Iznio je načela koja bi trebalo uvažavati za planiranje naselja. Založio se za to da bi rješenja trebala biti jasna koliko je to moguće te da se ono što postoji nastoji sačuvati dokle je to moguće. Osvrnuo se na stanje uređenja gradskih trgova posebno zagrebačkih i na održavanje građevinskih spomenika ukoliko su oni bili povezani s osnivanjem gradova i konkretnog slučaja raspisivanja natječaja za zagrebački Kaptol gdje je brzopleto i zbog neznanja uklonjeno nešto što je bilo vrijedno poštovanja zbog starosti.9 Istog dana u njegovu čast i profesora arhitekta Königa Hrvatsko društvo inžinira i arhitekata u Zagrebu priredilo je svečanu večeru. Pozvani su svi članovi i oni koji su bili njihovi

8 V iktor Kovačić, „Atrium ecclesiae, forum populi. Natječajni rad za preobrazbu Kaptola i okolice“, Obzor ilustrovani, Zagreb 19o8., 17. - D. P/profaska/, „Poslije izložbe natječajnih radnja za regulaciju Kaptola i okolice“, Obzor ilustrovani, Zagreb 1908., 27- 32.

9 „Osnivanje gradova. Predavanje održano u Zagrebu“, Arhitektura 101, Zagreb 1969., 18-20.

208

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

učenici, a nisu bili članovi Društva. Projekt na Kaptolu nije izgrađen.10 Povodom smrti Viktora Kovačića 21. listopada 1924. godine Gurlitt se pored mnogih ustanova i uglednih osoba javio njegovoj udovici Tereziji i izrazio žalost za preranim gubitkom odličnog arhitekta.

Godine 1908. Gurlitt je bio u Splitu i 6. listopada posjetio ruševine antičke Salone.

U njegovoj pratnji je bio ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu Frane Bulić. Upravo u to vrijeme Gradsko poglavarstvo imenovalo je Bulića članom Uresnog povjerenstva, ali kako je trebao voditi Gurlitta u Salonu nije mogao doći na sjednicu.

Obišli su u istočnom dijelu grada ostatke ranokršćanskog episkopalnog sklopa sakralnih građevina. U to vrijeme su završeni istraživački radovi i otkrivene gradske bazilike iz 4.-5. stoljeća.11 Pored ostalog, zaustavili su se u baptisteriji male poligonalne građevine s krsnim bazenom u sredini. Gurlitt izrazio mišljenje kao i ranije arhitekt Jaffe da je ograda bazena krstionice u Saloni iz doba II. stoljeća.12

Salona, ranokršćanski sakralni kompleks u Solinu kod Splita 10 „ Hrvatsko društvo inžinira i arhitekata u Zagrebu“, Obzor, Zagreb 27. IX. 1908., 2.

11 Don Frane Bulić, katalog izložbe, Split 1984., 111.

12 Albvn peregrinorvn Salonarvm rvina visitantium III. Arheološki muzej Split, knjiga posjetitelja 1908., 58. – Liber effossionum 1905.-1908. Arhiv Arheološkog muzeja u Splitu, rukopisna knjiga posjetitelja.

209

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

Gurlitt je 1909. objavio u Bulletinu Arheološkog muzeja u Splitu dugi članak u kojem je iznio opis i historijat istraživanja Dioklecijanove palače od Roberta Adama preko Georgea Nimanna do Kowalezeyka. Iznio je i svoja zapažanja o njenoj prostornoj koncepciji i dijelovima. Naglasio je kako je njen arhitekt težio jednom jakom klesanju kamenih blokova i živahno obrađenom ornamentu. Dioklecijan je bio car i vojnik pa su oblici njegove palače u prvom redu imali obilježja vojarne i tvrđave.

Sve njene glavne građevine su zaklonjene zidovima i tranzenama. Hramovi i mauzolej sa strana peristila su zavučeni u posebna dvorišta Tako se gotovo ništa nije moglo vidjeti čak ni sa glavnih komunikacija karda i dekumana.13

Spomenici Dalmacije su počeli privlačiti pozornost stručnjaka. Tako je u proljeće 1910. godine priređeno prvo putovanje bečkih studenata u tu pokrajinu. Prethodno su održana stručna predavanja o kraju i spomenicima koje će posjetiti. Dr. Emil Reisch profesor arheologije na sveučilištu u Beču donio je precizan prikaz Dioklecijanove palače.

Zanimanje za kulturnu baštinu Dalmacije urodilo je posebno 1910. i 1911. godine bogato ilustriranim publikacijama europskih znanstvenika koji su se bavile arhitekturom Dalmacije. Posebno su važne bile publikacije Emila Reischa, Antonina Dvořáka, Josefa Strzygowskog, Ćirila Metoda Ivekovića, Uga Monereta de Villarda, Freia i Corneliusa Gurlitta. Glavni sadržaj je bio porijeklo arhitektonskih forma, imale su više informativni karakter i bile popraćene bogatim ilustracijama.

Godine 1910. objavljena je u Beču reprezentativna i bogato opremljena mapa u dvije knjige Denkmaeler der Kunst in Dalmatien koju je priredio Georg Kowalczyk, a uvodni tekst od 29 stranica napisao Gurlitt.14 U uvodu sastavljenom na poletan i živahan način namijenjenom širokom čitateljstvu autor nije ulazio u pojedinosti povijesti umjetnosti Dalmacije. On je jednostavno naznačio u glavnim crtama samo određene građevine u pokrajini kako bi ukratko iznio vezu između pokrajine i njenog naroda te opće povijesti i mjesnog razvitka. Namijenjen onima koji su do tada držali Dalmaciju kao zemlju nepodesnu za kulturu.15

Mapu je izdao Verlag für Kunstwissenscaft G. M. b. H. Berlin. Radi se o divot izdanju mapa koje sadrže table u fototipiji s fotografijama najznačajnijim graditeljskim spomenicima u Dalmaciji. U prvom su zastupljeni gradovi Salona, Split i Knin s 63 table. Među njima su od Splita reproducirani crteži Dioklecijanove palače iz monografije arhitekta Roberta Adama iz 1764. godine. Od antičke Salone, današnjeg nedalekog Solina, je prikazan amfiteatar, ruševine ranokršćanskih crkava i bogato ukrašeni kameni sarkofazi. To su tlocrt te pojedine važnije građevine vestibul, 13 C ornelius Gurlitt, „Der Palast Diokletians in Spalato“, BASD 1909., 166-170.

14 „Bibliographie, Mitteilungen und Notizien“, Bizantinische Zeitschrift, Leipzig 1911., 346, 347, 627. - Fritz Witte, „Bücherschau“, Zeitschrift für cristliche Kunst, Düsseldorf, 6, 1910., 187,189.

15 „Zur Eiführung, von Cornelus Gurlitt p. 1-19“, BASD 1912., 67.

210

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

Zadar, crkva sv. Donata, pogled na kupolu i tloris, 9. stoljeće Zara - S. Donato, Ansicht der Kuppel und Grundriss

211

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

zlatna vrata, mauzolej vani i unutra, mali hram, Peristil i njihovi detalji 16 Također je uvršten kameni namještaj i dekorirani ulomci iz ranog srednjeg vijeka koji se čuvaju u Arheološkom muzeju u Splitu.

U drugoj mapi su Zadar, Rab, Šibenik, Trogir, Korčula, Dubrovnik i Kotor koji je u to vrijeme bio u sastavu austrijske pokrajine Dalmacije. Od zadarskih spomenika su reproducirani rotonda sv. Donata iz ranog srednjeg vijeka, izlošci u muzeju, romanička katedrala sv. Stošije, crkva sv. Šimuna, samostan sv. Marije iz XI. stoljeća, kopnena gradska vrata i palače. Sve skupa je bilo 132 table. Prikaz o njoj je donesen u više europskih publikacija. Tako je u uglednim bečkom novinama Neue Freie Presse tiskana obavijest o tome.17 Knjiga je posvećena Konzervatoru Frani Buliću, a jedan primjerak izdavač je poklonio Arheološkom muzeju u Splitu.18

U tekstu je Gurlitt iznio mišljenje da je Dioklecijanov mauzolej bio hram posvećen prastarom iranskom božanstvu Mitri. U kasnijim vremenima kult je postao vrlo popularan naročito u Maloj Aziji. Pod utjecajem Istoka raširio se od 2. stoljeća po cijelom Rimskom carstvu, a naročito među legionarima jer je bio nepobjediv. Gurlitt je smatrao da je Dioklecijan želio spojiti popularno štovanje Mitre sa službenom rimskom vjerom. To mišljenje je opovrgao konzervator Frane Bulić. Naime arhitektura te osmostrane zgrade centralnog tlocrta potpuno je odudarala od mitreja čija su svetišta dosta skromnija i često bila pod zemljom.19 Protiv Gurlittove pretpostavke je bio i talijanski povjesničar Ettore de Ruggiero koji je smatrao da je ona zanimljiva oštroumna, ali neprihvatljiva pošto je Dioklecijan bio štovatelj Jupitera.20

To je bilo vrijeme kada još nisu postojali detaljniji podaci o Palači pa se tako nagađalo da je to možda bio hram. Na kraju je prevladao zaključak da se ipak radi o mauzoleju. Djelo je izuzeto povoljno primljeno u cijeloj Europi. O njoj napisani brojni prikazi u europskoj literaturi. Među njima su:

- Marko Car, Denkmaeler der Kunst in Dalmatien“, Letopis Matice Srpske VII, Novi Sad 1910., 74-75.

- Berliner Architectrurwelt, Berlin 1910.,

- Zeischript fur Arsistlice KunstI-II, Duseldorf, 1910.187, - Bizannti nische Zeitscaft, 1911., 346,

- Die neues Werk uber Dalmatien, Neues Freie Presse, 30. X. 1910.

- Zeischrift fur Geschichte der Architectur Jahrgung 25, IV.1911.

16 17 18 19 20

Robert Adam, Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro, London 1764. „ Ein neues Werk über Dalmatien“, Neue Freie Presse , Wien 30. X. 1910.

Rechnung 2. VI. 1910. Račun u Arheološkom muzeju u Splitu.

F. Bulić 1927., 75.

Ettore de Ruggiero, Dizionario epigrafico di Antichità romane, sv. II Rim 1922., 1854.

212

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

- Oesterreischlische Rundscau, Beč 15. IX. 1911.

- Zeilller, Les monuments arhitelionis de Diocletian a Splato, 1911. 202, - Dizionario Epigrafico delle antichita romane, Rim 1922.

Iste godine objavio je monografiju o Dioklecijanovoj palači austrijski arhitekt George Niemann, profesor na Umjetničkoj akademiji u Beču.21 Među brojnim prikazima je i onaj kojeg je neposredno tiskanja napisao Gurlitt. Zanimljivo je to što je Gurlitt za svoju knjigu koristio ilustracije iz monografije engleskog arhitekta Roberta Adama iz 1764. godine koja radi slabe istraženosti Palače u to vrijeme sadrži dosta netočnosti, a ne iz monografije austrijskog arhitekta Georga Niemann koja je nastala 1910. godine nakon dosta detaljnog istraživanja i bila pouzdana.22

Ubrzo nakon izlaska mape iz tiska na nju se osvrnuo vrlo pohvalno kritičar i esejist Marko Car. Naveo je kako bi to djelo trebalo poslužiti za upotpunjavanje i krunidbu onoga što su tomu raniji istraživači pisali. Naglasio da je Gurlitt u svojoj temeljitoj raspravi jasno pokazao kako se i na koji se način tijekom vremena obrazovala arhitektonska slika Dalmacije. Ona je izvanredno bogata Stari dalmatinski graditelji stvarali svoja djela sa smislom za veliko kojim se odlikovala još antička umjetnost. 23 Komentar na uvodni Gurlittov tekst knjige Denkmaeler der Kunst in Dalmatien dao je 1912. arheolog i povjesničar Luka Jelić. On je smatrao da je djelo namijenjeno širokom čitateljstvu napisana poletno i živahno. Naveo je da autor nije htio iznositi svoje stajalište o povijesti umjetnosti Dalmacije. To je zasigurno potaklo Jelića da na istom mjestu opširno iznese svoje viđenje o tome. Posebno se zadržao na Dioklecijanovoj palači i njegovom mauzoleju. Raspravlja i o Mitri navodeći da se u to vrijeme slavila brojna božanstva.24

Knjiga se i danas nalazi u brojnim knjižnicama europskih gradova. Prema uvidu najviše ih se čuva u Njemačkoj i Švicarskoj. Postoje i u drugim ustanovama sveučilištima, znanstvenim institutima, muzejima, i općim knjižnicama kao što su, na primjer, Austrija, Italija, Slovenija, Belgija, Danska, Švedska Francuska, Nizozemska Izrael i druge države.

Za Hrvatsku je utvrđeno njeno postojanje u knjižnicama Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Znanstvene knjižnice u Zadru, Muzeju Hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Arheološkom muzeju u Splitu, knjižnica Ministarstva kulture u Zagrebu.

Zasigurno se nalazi i u još u nekim drugim ustanovama, a također u vlasništvu kod 21 George Niemann, Der Palast Diokletians in Spalato, Beč 1910. -Stanko Piplović, „ G. Niemann iE. Hebrard 22 Robert Adam, Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia, London 1764. - Stanko Piplović, „G. Nieman i E. Hebrard istraživaći Dioklecijanove palače u Splitu“ Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 83, Split 1990., 257-271.

23 Marko Car „Istoria umetnosti“, Letopis Matice srpske VII, Novi Sad 1910., 74-77.

24 Luka Jelić,“ Pubblicazioni recenti (a. 1910-1911) sull architecctura medioevale in Dalmazia“, BASD, XXXV, Split 1912., 49-51.

213

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

pojedinaca. To svjedoči o njenom značaju, a s druge strane sigurno je doprinijela upoznavanju s našim kulturnim nasljeđem još u ranim vremenima.

Nekako u isto vrijeme i jedan naš arhitekt bavio se intenzivno povijesnom arhitekturom Dalmacije, njenom restauracijom i publiciranjem. Bio je to Ćiril Metod Iveković. Zaposlen je kao referent za bogoštovne gradnje pri Dalmatinskom namjesništvu, a kasnije profesor povijesti arhitekture na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu Objavio je velike mape litografija dalmatinskih spomenika. L’Aarchitettura e Plastica della Dalmazia objavljena 1910. i u Šibenik, katedrala Sv. Jakova iz 15. stoljeća, nastavku pod naslovom Dalmatiens glavno pročelje architektur i plastik knjige 2 do 8 Sebenico – Dom, Fassade Dalmatiens Architektur un plastik do1926. s ukupno 320 tabla.25 Konačno je tiskan 1927. opus od 6 knjiga Bau- und Kunstdenkmale in Dalmatien u Beču. U svakoj se obrađuje po jedan grad.26 Edicija je napravljena po sličnoj metodi kao što je to i Gurlittova mapa.

U okviru obuke godine 1912. organizirala je Visoka tehnička škola u Dresdenu stručno putovanje studenata po Dalmaciji radi upoznavanja tamošnjih spomenika i umjetnina. U vezi s tim Gurlitt je stupio u kontakt 18. ožujka s Franom Bulićem ravnateljem Konzervatorijalnog ureda za Dalmaciju u Splitu. Najavio mu je dolazak 6 profesora i 20-30 studenata radi posjeta Splitu i antičkoj Saloni. O tome ga je obavijestilo i Središnje povjerenstvo za spomenike u Beču. Putovanje je najavljeno sredinom travnja i određeno do Trsta, preko Pule, Zadra, Šibenika, Splita do Dubrovnika. U pripreme se uključilo i Kotarsko poglavarstvo u Splitu. Gurlitt je telegramom javio Buliću iz Zadra kako će 17. travnja stići u Šibenik, a idućeg dana u Split parobrodom i tu ostati 20. do 21. travnja. Smatrao je da se bi se smještaj mogao osigurati u hotelu Bellevue ili Troccoli.27

25 Ć iril Iveković, Dalmatiens Archetuktur und plasstik, sv. 2-8, Beč.1910- 1926.

26 Ćiril Iveković, Bau und Kunstdekmale in Dalmatien knj. 1-6, 27 Pisma i telegrami između Bulića i Gurlitta u razdoblju od 18. ožujka do 16 travnja 1912. godine. Spisi Konzervatorskog ureda za Dalmaciju u Splitu br. 30/K 1912.

214

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

Sredinom travnja krenuli su na put. Vodio ih je profesor Cornelius Gurlitt, arhitekt profesor Dulfer i drugi nastavnici. Bilo je oko 50 studenata. Na 15. travnja poslije podne stigli su u Zadar. Navečer je Općinska uprava organizirala u njihovu čast koncert općinske glazbe na Gospodskom trgu. 16. travnja su razgledali grad i njegove spomenike i proslijedili za Šibenik.28

Dana 17. travnja popodne izletnici su prispjeli u Šibenik parobrodom Nada. Na obali su ih dočekali i pozdravili upravitelj Kotarskog poglavarstva, zastupnik Općine i tehničko osoblje političke uprave. Poslije objeda, koji je priređen u hotelu Velebit, obišli su Trogir, katedrala Sv. Lovrijenca, grad, razgledali stolnu crkvu te u pogled na stražnji dio, 13. stoljeće pratnji profesora Miagostovića, Traù – Dom, Choransicht kotarskog upravitelja i inženjera Poglavarstva razgledali graditeljske znamenitosti grada. Za vrijeme večere u hotelu je svirala glazba. 18. travnja ujutro krenuli su, jedni željeznicom a drugi parobrodom, put Splita. Na rastanku pozdravio ih je upravitelj Kotarskog poglavarstva.29 18. travnja 1912. stigli su u Split gdje su ostali 3 dana.30 U to vrijeme grad je već dobro napredovao. U odnosu na spomenike događale su se neke značajnije promjene.

Nasred današnje Rive gradila se zgrada Jadranske banke. Nažalost svojim velikom gabaritom prekrila je vidik na staru kulu mletačkog kaštela iz 15. stoljeća. Izuzetan događaj je bio početak gradnje novog Arheološkog muzeja po nacrtu bečkih arhitekata Friedricha Ohmanna i Augusta Kirsteina u sjevernom dijelu grada.31 Premjeravala se Dioklecijanova palača kako bi se mogao napraviti njen točan nacrt. Iskapali su podrumi u ispod južnog dijela koji su zatrpani kroz stoljeća otpadnim materijalom

28 29 30 31

„ Viaggio di studio“, SD, 17. IV. 1912., 2. „Naučni izlet“, SD, 20. IV. 1912., 3. „Gosp. prof. Gurlitt“, NJ, 16. IV. 1912., 2. - „Gosti iz Dražgjana“, NJ, 18. IV. 1912., 1.

Slavko Muljačić, „Kronološki pregled izgradnje Splita u XIX. i XX. stoljeću“, Zbornik Društva inženjera i tehničara , Split 1958., 80. - Neda Anzulović, „O historijatu gradnje Arheološkog muzeja u Splitu“, VAHD LXXV, Split 1981., 163.

215

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

iz zgrada iznad. Razmatralo se rušenje zgrade Stare biskupije, koja odavno nije u izvornoj funkciji, a bila zapuštena i ometala je pogled na mauzolej carske palače.32

21. travnja stigli su Lloydovim parobrodom u Gruž. Na njihovom dočeku bio je namjesnički savjetnik Mato Škarić s tri poglavarstvena savjetnika, dok su ih općinsko predstavništvo i konzervator Josip Posedel pozdravili poslije podne. Istim parobrodom proslijedili su putovanje do Kotora.33 Tog dana doputovali su parobrodom Austrijskog Lloyda iz Dubrovnika u Kotor. Na obali su ih dočekali i pozdravili namjesnički savjetnik upraviteljstva Kotarskog poglavarstva pl. Budisavljević i načelnik Radimir.

U pratnji konzervatora za stare spomenike profesora Ćićina i ing. Klemenčića i Stijasnoga obišli su cijeli grad. Kroz jedan sat koliko su se zadržali u Kotoru pregledali su crkve, mali muzej i arheološke zanimljivosti. Na odlasku su opet ispraćeni do parobroda. Gosti su bili zadivljeni ljepotom zaljeva Boke Kotorske.34

Istog dana ponovno su se vratili u Gruž i stigli u Dubrovnik. Poslije podne pozdravili su ih namjesnički savjetnik Mato Škarić i dva činovnika Građevinskog odsjeka Poglavarstva. Umjesto odsutnog načelnika pozdravio ih je općinski prisjednik dr. Ante Pugliesi s općinskim tajnikom. Pored njih su prisustvovali dr. Nikša pl.

Ghetaldi, ravnatelj više gimnazije, konzervator dr. Josip Posedel, predsjednik Društva za unapređenje Dubrovnika i okolice, profesori Vid Vulić-Vukasović i Vice Adamić.

22. travnja posjetitelji su pod vodstvom Posedela razgledali povijesne znamenitosti.

Poslije podne bili su na izletu do Lapada. U 20 sati bila je u Hotelu Petka u Gružu zajednička večera na kojoj su prisustvovali savjetnik Škarić, konzervator Posedel, viši inženjer Wulpe te profesori Vuletić-Vukasović i Adamović. Iduća dva dana gosti su se bavili proučavanjem važnijih zgrada. Iz Dubrovnika su krenuli 24. travnja poslije podne željeznicom preko Mostara. S njima su se opet na stanici oprostili domaćini.35 Rezultati njihovog istraživanja objavljeni su u monografiji na njemačkom jeziku Eine Studienreise der Hochbauabteilung der sächsischen Technischen Hochschule zu Dresden.

Koncem kolovoza 1924. godine došli su opet akademičari iz Dresdena u Dalmaciju.

I ovog puta namjeravao ih je voditi Cornelius Gurlitt, ali tada je imao već 75 godina i bio bolestan pa je morao odustati. Otišao je na oporavak u Banju Gastein. Tradiciju je preuzeo profesor Oskar Rauther te Corneliusov sin dr. Hildebrand Gurlitt, asistent.

Grupa se sastojala od 14 studenata od kojih je bila i jedna djevojka. I Rauther je bio priznati stručnjak. Poznat je po vođenju iskopina u Babiloniji i na otoku Samosu. U to se vrijeme najviše bavio proučavanjem kuća i stanova islamskih naroda.36 Posjetili su 32 P rotokoll, über die am 2. Oktober 1912 im Bureau der k. k. Bezirkshauptmannschaft Spalato abgehaltene siebente ordentliche Sitzung der Kommission zur Erhaltung, Pflege und Erforschung des Diokletianischen Palastes in Spalato, Z. 28. 912/ MO, Arheološki muzej u Splitu.

33 „Naučno putovanje politehničara iz Dražgjena po Dalmaciji“, SD 27. 4. 1912,. 3.

34 „Pišu nam iz Kotora 21. o. m.“, SD, 24. IV. 1912., 3.

35 „Naučno putovanje politehničara iz Draždjana“, SD, 17. IV. 1912., 3.

36 „Draždjanski studenti arhitekture u Splitu“, ND, 26. VIII. 1924., 4.

216

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

Rab i došli 26. kolovoza u Šibenik.

Dočekali su ih direktor M. Ježina te profesori Marčić i Vratanić koji su im bili na usluzi. Obišli su spomenike u gradu, fotografirali ih i crtali. Najviše su se bavili katedralom sv. Jakova s obzirom na neobičnu konstrukciju svoda.

Bili su na Šubićevcu i Jadriji.37

Stigli su 26. kolovoza 1924. u Split. Idućeg dana su obišli povijesne spomenike grada i bliže okolice, a zatim trećeg dana pod vodstvom dr. Mihovila Abramića i dr. Ljube Karamana asistenta Pokrajinskog ureda za Dalmaciju otišli do Trogira. Pridružio im se i dr. Šišić.38 Popeli su se na pošumljeno i uređeno brdo Marjan iznad grada i uživali u njegovim ljepotama i dalekim Korčula, katedrala Sv. Marka iz 15.-16. stoljeća Curzola - Dom vidicima s njegovih uzvisina.

Primio ih je predsjednik društva Marjan dr. Jakša Račić. Reuhter mu se zahvalio na užicima u prirodi i pohvalio uređenje šume kao majstorsko djelo. Zamolio je da mu se dade nekoliko planova za njihovu zbirku. Posebno ga je zanimao cjeloviti projekt, posebno stubišta kojim se penjalo na brdo, a izradili su ih inženjeri Petar Senjanović i Dane Matošić te viši geometar U. Pokranjac.39 Plan je bio dalje posjetiti Hvar, Dubrovnik, Cavtat, i Kotor i proslijediti dalje preko Patrasa u Grčku.

Iako Cornelius Gurlitt nije bio na tom putovanju zasigurno je sudjelovao u njegovoj organizaciji. Bilo mu je to zadnje angažiranje u vezi s Dalmacijom. Nije se više detaljnije bavio istraživanjem graditeljskih spomenika kod nas, dobro ih je poznavao i s velikim zalaganjem doprinio njihovom populariziranju u brojnim zemljama Europe.

I poslije Gurlitta u novoj državi strani znanstvenici su se i dalje zanimali za Dalmaciju. Već 1924. godine došao je u Jugoslaviju profesor bečkog sveučilišta arheolog Wilhelm Kubitschek nastaviti istraživanje kamenih spomenika, a Josef

37 „ Višeškolci iz Draždjena“, ND, 28. VIII. 1924., 6.

38 „Draždjanski tehničari u Splitu“, ND, 28. VIII. 1924., 4.

39 „Još jedan kompetentan glas Marjanu“, ND, 31. VIII. 1924., 4.

217

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

Strzygowski u Split gdje je održao dva predavanja iz povijesti umjetnosti.40 Godine 1936. posjetio je Split bečki profesor Jozef, a 1938. godine doputovala je u Split grupa bečkih studenata i razgledala mjesne znamenitosti. Tijekom više godina Ejnar Dyggve je ovdje istraživao.

Međutim, u tom poslijeratnim godinama poslove su preuzimali domaći stručnjaci Mihovil Abramić, Luka Jelić, Ljubo Karaman i drugi. U središtu svih zbivanja dugo je bio Frane Bulić. S njima je završeno jedno plodno razdoblje istraživanja stare umjetnosti Dalmacije u čemu je u znatnoj mjeri doprinio Cornelius Gurlitt. S obzirom na njegovo djelovanje pripada mu u povijesti umjetnosti Hrvatske istaknuto mjesto.

KRATICE

BASD Bulettino di archeologia e storia dalmata, Split ND

Novo doba, Split

SD

Smotra dalmatinska, Zadar

NJ

Naše Jedinstvo, Split

VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split

40 „ Predavanje bečkog profesora“, ND, 22. III. 1924., 4. „ Profesor Kubitschek u Splitu“, ND, 3. V. 1924., 4.

218

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije

Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije Sažetak

U drugoj polovici 19. stoljeća pa sve do Prvog svjetskog rata rastao je interes za dalmatinske spomenike kulture, posebno u okolnim europskim zemljama. Učeni svijet je početkom 20. stoljeća pokazao povećano zanimanje za njezine starine. Istražuju se naročito Dioklecijanova palača u Splitu i ruševine antičke Salone - glavnog grada rimske pokrajine. Pretežno su se austrijski znanstvenici angažirali na njihovoj umjetničkoj valorizaciji i zaštiti. Kasnije su proučavanja preuzeli domaći stručnjaci.

Među istaknutim stranim stručnjacima koji su se u prvoj fazi bavili starim spomenicima Dalmacije bio je i Cornelius Gurlitt, njemački arhitekt i povjesničar umjetnosti. Rodio se u Nischwitzu u Saskoj 1850. godine. Studirao je u Stuttgartu i Beču. Radio je kao arhitekt, a zatim u Muzeju za obrt u Dresdenu i na sveučilištu. Njegov znanstveni rad je impozantan.

Napisao 97 knjiga i više od 400 znanstvenih članaka. Naročito se bavio baroknom arhitekturom.

Preminuo je u Dresdenu 1938. godine.

Gurlitt se dosta bavio hrvatskim spomenicima, prvenstveno onima u Dalmaciji. Već u prvim godinama 20. stoljeća proučavao je antičke građevine. Još 1902. godine osvrnuo se na monumentalnu Dioklecijanovu carsku palaču u Splitu u svom radu Gescichte der Kunst izdanom u Stuttgartu.

Slijedili su poslovi u vezi s rekonstrukcijom Kaptola u Zagrebu. Godine 1906. srušen je zid ispred pročelja katedrale. Potom se javio arhitekt Viktor Kovačić koji se založio za regulaciju tog prostora. Godine 1908. raspisan je natječaj za regulaciju Kaptola i okolice. Na čelu povjerenstva za ocjenu natječajnih radova bio je Gurlitt. Sudjelovao je i Kovačić i dobio prvu nagradu. Tim povodom, 29. rujna bila je sjednica za ocjenu radova, a Gurlitt je održao predavanje Osnivanje gradova.

Godine 1908. Gurlitt je bio u Splitu i 6. listopada posjetio ruševine nedaleke antičke Salone.

U njegovoj pratnji je bio ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu Frane Bulić. Obišli su ostatke monumentalnog ranokršćanskog episkopalnog sklopa sakralnih građevina iz 4.-5. stoljeća.

Interes za Dalmaciju je postajao je sve veći. Tako je u proljeće 1910. godine organizirano prvo putovanje bečkih studenata u tu pokrajinu. Prethodno su održana stručna predavanja o kraju i spomenicima koje će posjetiti. Dr. Emil Reisch, profesor arheologije na sveučilištu u Beču prikazao je Dioklecijanovu palaču.

Rasla je i stručna literatura. Godine 1910. objavljena je u Beču reprezentativna i bogato opremljena knjiga Denkmaeler der Kunst in Dalmatien koju je priredio Georg Kowalczyk, a tekst napisao Gurlitt. Radi se o divot izdanju mape u dva sveska koji sadrže table s fotografijama najznačajnijih graditeljskih spomenika u Dalmaciji. Ukupno je 132 litografija.

Pojava monografije izazvala je veliko zanimanje. Prikaz o njoj je donesen u više europskih publikacija, a i danas se njeni primjerci nalaze u brojnim knjižnicama europskih zemalja i Hrvatske. To svjedoči o njezinom kulturološkom značaju, a s druge strane je znatno doprinijela širokom upoznavanju s našim povijesnim i umjetničkim nasljeđem još u ranim vremenima. U uvodu knjige Gurlitt je prikazao pojedine građevine, uglavnom sakralne. Iznio je i zanimljivo mišljenje da je Dioklecijanov Mauzolej u Splitu bio hram posvećen prastarom iranskom božanstvu Mitri. Pod utjecajem Istoka raširio se od 2. stoljeća po cijelom Rimskom carstvu.

219

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije Gurlitt je smatrao da je Dioklecijan želio spojiti njegovo popularno štovanje sa službenom rimskom vjerom. To je opovrgao konzervator Frane Bulić.

Godine 1912. organizirala je Visoka tehnička škola u Dresdenu stručno putovanje studenata po Dalmaciji radi upoznavanja tamošnjih spomenika i umjetnina. Sredinom travnja krenuli su na put. Vodili su ih profesor Cornelius Gurlitt, arhitekt profesor Martin Dulfer i drugi.

Putovanje je određeno od Trsta, preko Pule, Zadra, Šibenika, Splita do Dubrovnika i Kotora.

Povratak je uslijedio 24. travnja preko Mostara.

1924. godine došli su opet akademičari iz Dresdena u Dalmaciju. I ovog puta namjeravao ih je voditi Cornelius Gurlitt, ali tada je imao već 75 godina i bio bolestan pa je morao odustati.

Tradiciju je preuzeo profesor Oskar Reuther te Corneliusov sin dr. Hildebrand Gurlitt.

Posjetili su Rab i nastavili duž obale do Kotora i produžili preko Patrasa u Grčku. Iako Gurlitt nije bio na tom putovanju, zasigurno je sudjelovao u njegovoj organizaciji. Bilo mu je to zadnje angažiranje u vezi s Dalmacijom.

Iza Prvog svjetskog rata istraživanje su preuzimali domaći stručnjaci U središtu svih zbivanja dugo je bio Frane Bulić. S njima je završeno jedno plodno razdoblje istraživanja stare umjetnosti Dalmacije. I u novoj državi strani znanstvenici su se dalje zanimali za Dalmaciju. Gurlitt se nije detaljnije bavio istraživanjem graditeljskih spomenika u nas, ali ih je dobro poznavao i velikim zalaganjem doprinio njihovoj promidžbi u brojnim zemljama Europe. Stoga Gurlittu u povijesti umjetnosti Hrvatske u tom prvom razdoblju pripada istaknuto mjesto.

Cornelius Gurlitt und die Baudenkmälern Dalmatiens Zusammenfassung

In der zweiten Hälfte des 19. Jahrendertes und bis zum Ende des Ersten Weltkrieges stieg das Interesse an den dalmatinischen Kulturdenkmälern, insbesondere in den benachbarten europäischen Ländern. Die Gelehrtenwelt zeigte zum Anfang des 20. Jahrhundertes ein steigendes Interesse für ihre Antiquitäten. Insbesondere werden der Diokletianpalast in Split und die Ruinen der antiken Salona – der Hauptstadt der römischen Provinz - erforscht. Die österreichischen Wissenschaftler setzten sich insbesondere für ihre künstlerische Bewertung und ihren Schutz ein. Später wurden die Forschungen von einhemischen Fachleuten übernommen.

Unter den hervorragenden fremden Wissenschaftlern, die sich in der ersten Phase mit alten Denkmälern Dalmatiens beschäftigten, war auch Cornelius Gurlitt, ein deutscher Architekt und Kunsthistoriker. Geboren wurde er in Nischwitz, in Sachen, 1850. Er studierte in Stuttgart und Wien. Er arbeitet als Architekt und später im Gewerbemuseum in Dresden und an der Universität. Seine wissenschaftliche Tätigkeit ist imposant. Er schrieb 97 Bücher und über 400 wissenschaftliche Artikel. Er beschäftigte sich insbesondere mit barocken Architektur.

Verstorben ist er in Dresden 1938.

Gurlitt beschäftigte sich ziemlich viel mit kroatischen Denkmälern, überwiegend mit denen in Dalmatien. Schon in den ersten Jahren des 20. Jahrhundertes erforschte er antike Gebäude.

Noch im Jahr 1902 behandelte er den monumentalen kaiserlichen Diokletianpalast in Split in seiner Arbeit Geschichte der Kunst, die in Stuttgart veröffentlicht wurde.

220

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije Es folgten Arbeiten bezüglich der Rekonstruktion des Kaptol in Zagreb. Im Jahr 1906 wurde die Wand vor der Fassade der Kathedrale abgerissen. Danach meldete sich der Architekt Viktor Kovačić, der sich für die Regelung dieses Raumes einsetzte. 1908 wurde ein Wettbewerb für die Regelung des Kaptol und der Umgebung ausgeschrieben. An der Spitze der Kommission zur Bewertung der Bewerbungsarbeiten war Gurlitt. Auch Kovačić nahm teil und bekam den ersten Preis. Zu diesem Anlass war am 29. September die Sitzung zur Bewertung der Arbeiten und Gurlitt hielt einen Vortrag mit dem Titel Gründung der Städte.

1908 war Gurlitt in Split und am 6. Oktober besuchte er die Ruinen der antiken Salona in der Nähe. In seiner Begleitung war der Direktor des Archäologischen Museumes in Split Frane Bulić. Sie besuchten die Reste des monumentalen frühchristlichen episkopalen Gefüges kirchlicher Gebäuden aus dem 4.-5. Jahrhundert.

Das Interesse für Dalmatien wurde immer gröβer. So wurde im Frühling 1910 die erste Reise der wiener Studenten in diese Provinz organisiert. Vorher wurden Fachvorlesungen gehalten über die Gegend und die Denkmäler, die sie besuchen werden. Dr. Emil Reisch, Archäologieprofessor an der Universität von Wien, stellte den Diokletianpalast vor.

Auch die Fachliteratur wuchs an. 1910 wurde in Wien das repräsentative und reichhaltig ausgerichtete Buch Denkmaeler der Kunst in Dalmatien herausgegeben, vorbereitet von Georg Kowalczyk, den Text schrieb Gurlitt.

Es geht um eine Divotausgabe der Mappe in zwei Heften, welche Tafeln mit Fotografien der bedeutendsten Baudenkmälern in Dalmatien beinhalten. Insgesammt sind es 132 Lithographien. Das Erscheinen der Monographie erregte ein groβes Interesse. Darstellungen über sie erschienen in mehreren europäischen Publikationen und heute befinden sich ihre Exemplare in zahlreichen Bibliotheken europäischer Länder und auch Kroatiens. Das zeugt von ihrer kulturologischen Bedeutung und sie trug, andererseits, bedeutend zur breiten Kennenlernen unserer historischen und künstlerischen Erbe schon in frühen Zeiten bei. In der Einleitung des Buches stellte Gurlitt einzelne Gebäude, meistens sakrale, dar. Er stellte auch eine interessante Meinung dar, dass das Diokletianmausoleum in Split ein dem uralten iranischen Gott Mitra gewidmeter Tempel ist. Unter dem Einfluss des Ostens verbreitete sich das seit dem 2. Jahrhundert im ganzen Römischen Imperium. Gurlitt war der Meinung, dass Diokletian seine populäre Verehrung mit dem offiziellen römischen Glauben verbinden wollte. Das widerlegte der Konservator Frane Bulić.

1912 veranstaltete die Hohe technische Schule in Dresden eine Fachreise der Studenten durch Dalmatien zum Kennenlernen der dortigen Denkmäler und Kunstwerke. Mitte April gingen sie auf Reisen. Angeführt wurden sie von Professor Cornelius Gurlitt, Architekt Professor Martin Dulfer und anderen. Die Reise ging von Triest über Pula, Zadar, Šibenik, Split bis Dubrovnik und Kotor. Die Rückreise erfolgte am 24. April über Mostar.

1924 kamen wieder Akademiker aus Dresden nach Dalmatien. Auch diesmal beabsichtigte Cornelius Gurlitt sie zu führen, aber da war er schon 75 Jahre alt und krank und musste aufgeben. Die Tradition übernahmen Professor Oskar Reuther und der Sohn von Cornelius Dr. Hildebrand Gurlitt. Sie besuchten Rab und setzten die Küste entlang bis Kotor und über Patras nach Griechenland ihre Reise fort. Obwohl Gurlitt bei dieser Reise nicht anwesend war, nahm er sicherlich an ihrer Organisation teil. Das war sein letzter Einsatz bezüglich Dalmatien.

221

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 203-222 Stanko Piplović: Cornelius Gurlitt i graditeljski spomenici Dalmacije Nach dem Ersten Weltkrieg übernehmen einheimische Fachleute die Forschungen. Im Mittelpunkt aller Ereignisse war lange Zeit Frane Bulić. Mit ihnen wurde eine fruchtbare Zeitspanne der Erforschrung alter Kunst Dalmatiens beendet. Auch im neuen Staat interessierten sich fremde Wissenschaftler weiter für Dalmatien. Gurlitt befasste sich nicht genauer mit der Forschung der Baudenkmäler bei uns, aber er kannte sie sehr gut und trug durch seinen groβen Einsatz ihrer Förderung in zahlreichen Staaten Europas bei. Daher steht Gurlitt in der Kunstgeschichte Kroatiens in dieser ersten Zeitspanne ein hervorgehobener Platz zu.

222

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 223-232 Jure Kuić: Maks-Makso Unger glazbenik i dirigent

Jure Kuić, prof.

Split jukuic@xnet.hr

UDK: 78(091) Izvorni znanstveni rad Prihvaćeno: 12.9.2021.

Maks-Makso Unger glazbenik i dirigent Središće ob Dravi/Polstrau, 1. rujna 1888. Maribor, 8 srpnja 1962.

U radu je na temelju provedenoga istraživanja opisan život i djelovanje glazbenika i dirigenta MaksaUngera, koji je austrijskim podrijetlom u svom radu ostavio dubok trag u glazbenom životu Osijeka i Splita, tj. u hrvatskom kulturnom krugu prve polovice 20. stoljeća.

Ključne riječi: Maks-MaksoUnger, glazbenik i dirigent, Austrijanac, Osijek, Split, Slovenija

223

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 223-232 Jure Kuić: Maks-Makso Unger glazbenik i dirigent

UVOD

Neposredno nakon svršetka Drugog svjetskog rata u Narodnom, današnjem Hrvatskom, kazalištu u Splitu redale su se na upravnim i umjetničkim dužnostima osobe njemačkoga podrijetla, i to Rudolf Bunk, glavni scenografi slikar od 1945. i Herbert Hoffman, scenograf i slikar.1 Njima u Splitu, pak, treba pridružiti u različitim vremenskim razdobljima glazbenika i dirigenta Austrijanca Maksa Ungera, koji je tu boravio u dva navrata, i to od 1938. do 1941., te od 1947. do 1948. godine. U navedenim razdobljima je obnašao najvišu kazališnu dužnost, dužnosti intendanta splitskog kazališta. Što je utjecalo na to da su se ova tri vrhunska umjetnika istodobno našla u jednom, po europskim mjerilima, manje poznatom, gotovo bi se moglo reći provincijskom gradu i njegovom kazalištu, teško je odgonetnuti. Svatko od njih imao je svoj, poseban životni put na kojega ih dovela i pratila sudbina u povijesnom kontekstu turbulentnog vremena od 1914. do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. O čemu je riječ, koji su uzroci takvim životnim pričama, pitanje je na koje odgovor nije jednostavan pa i kad posegnemo u opći filozofski smisao sudbine koja je prema tom stavu ...“ nužni red u svijetu kome je podvrgnuto svako biće. Nužnost nije slijepa ili slučajna kao u usudu (lat. fatum), nego racionalna premda je nepoznata pojedincu koji u njoj sudjeluje“.

Njihovi životopisi, pak, mogli bi biti na tragu opservacija Ludwiga Bauera koje izlaže u eseju: - Obrazac ili simbolika individualne sudbine u povijesnom kontekstu2i njegovih opservacija o fraktalima i mogućnosti tog teorijskog promišljanja o sudbinama pojedinaca i društvenih zajednica; Posredno se želi pokazati kako je princip fraktala primjenjiv i na povijest. Ipak, logikom fraktala koristimo se, kako ističe Bauer u svom eseju, sasvim iznimno kada su u pitanju društvene znanosti ili teme. Dodali bi smo, ne samo u slučaju Bunka, u pitanju je upravo sudbina pojedinca u povijesnom kontekstu. O tim obrascima i sudbini intelektualca, u vihoru rata i mira bit će više riječi u posebnom izlaganju na jednom od narednih skupova, a predmet istraživanja svakako, biti će i pitanje kako i zašto su odabirali Split, kakva je atmosfera vladala u gradu i Kazalištu i što im je omogućilo da djeluju i pokažu snagu svojih umjetničkih talenta. A ako bude moguće (dostupna arhivska građa) za Ungerovo djelovanje ne samo u Splitu nego od prvog njegovog namještenja 1913.-1914. kao kapelana u Mestnom kazalištu Steyru i kazalištu u Moldingu kod Beča, pa sve do povratka i umirovljeničkog života u Mariboru 1962.; pri čemu je promijenio ravno

1 Stanko Piplović, Slikar Rudolf Bunk, Godišnjak Njemačke zajednice/VGD Jahrbuch, Osijek, 2002.

- Ludwig Bauer, Obrazac ili simbolika individualne sudbine u povijesnom kontekstu – Na slučaju Rudolfa Bunka,Academia e d u, 2012.R.G.B - Jure Kuić, Herbert Hoffman, (Duchovo, 25. 12. 1914. – Split, 16. 1. 1985), u Godišnjak Njemačke zajednice/ VGD Jahrbuch, Osijek 2017.

2 Isto kao 1, L. Bauer…

224

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 223-232 Jure Kuić: Maks-Makso Unger glazbenik i dirigent

deset mjesta boravka i rada, počam u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, potom u Kraljevini SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji i konačno u novoj FNR Jugoslaviji.

PODRIJETLO I ŠKOLOVANJE

Maks Unger je rođen 1888. u Središću ob Dravi ili s austrijskim nazivom u Polstrau u danas slovenskom dijelu pokrajine Štajerske, od oca Paula, inače upravitelja pučke škole u Središću ob Dravi i majke Matilde rođene Steiner, u gdje je polazio pučku školu. Daljnje školovanje nastavlja na učiteljskom učilištu u Maribora maturirao je u Ljubljani 1908. Studij kompozicije i klavira polazi na Praškom konzervatoriju kod profesora JB Fostera i O. Nedabala a nastavlja u Beču gdje je i diplomirao,1913. nakon čega je kapelan Mjesnog kazališta u mjestu Steyru i kazalištu u Moldlingu kod Beča. Može se reći da ovdje završava jedan miran normalan životni put jednog dvadesetšestogodišnjeg mladića, umjetnika-glazbenika3.

U POTRAZI - OD ZAROBLJENIŠTVA I PETROVSKA...

Slijedilo je dugo razdoblje, nemirna, a može se reći i neizvjesnog života, života započeta u vihoru rata koji ga je odveo. najprije, na ruski front od 1914. do 1918. gdje pada u rusko zarobljeništvo, tijekom kojega, nakratko radi kao dirigent u glazbenoj školi u Petrovsku na Volgi. Po završetku rata vraća se iz zarobljeništva u Ljubljanu i nakratko 1919. i 1920. u ljubljanskoj operi je dirigent i predavač-profesor na Ljubljanskom glazbenom konzervatoriju.

Što je utjecalo na to da je već 1920. otišao iz Ljubljane i došao u Osijek nemamo dokaza, ali može se pretpostaviti da ga je privukla mogućnost većeg umjetničkog angažmana u osječkom obnovljenom kazalištu gdje odmah dirigirao u tamošnjoj operi i Filharmoniji. U Osijeku je proveo nepunih šest godina i vrlo aktivno i neposredno sudjelovao u glazbenom životu grada na Dravi. Pored rada u Operi gdje je dirigent, Unger vodi glazbenu školu i Hrvatsko pjevačko društvo Franjo Kuhač, što ukazuje na to da je izvan opere i filharmonije, kao glazbenik bio neposredno uključen u druge vidove glazbenog života u Osijeku.

IZ SLAVONIJE NA JADRAN – INTERMEZZO U SARAJEVU

Što ga je, pak, ponukalo da iz Osijeka ode u Tivat u Boki Kotorskoj, ne zna se niti ima neki dokaz koji bi uputio na to. Podatak, pak, da je u Tivtu 1926. na mjesto kapelana mornaričkog orkestra, upućuje na to da je stupio u vojnu službu Kraljevine Jugoslavije. U isto vrijeme, dok je boravio u Tivtu, odnosno Boki Kotorskoj, vodio je zbor društva Jadran te obavljao dužnost direktora glazbene škole i društva Sokol.

Aktivnosti koje je imao izvan vojne-kapelanske dužnosti, ukazuju na njegov raznovrstan 3 Biografski podatci o MaksuUngeru preuzeti su iz Slovenskog biografskog leksikona, Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, 2013.

225

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 223-232 Jure Kuić: Maks-Makso Unger glazbenik i dirigent

glazbeni interesi aktivnost. Bilo kako bilo, ni ovih sedam ili pak osam vrlo aktivnih godina provedenih u Tivtu nije ga tu zadržalo. Naime, 10, studenoga 1936.je u Sarajevu gdje je dirigira u tamošnjoj netom osnovanoj Filharmoniji, kao što se vidi na ovome plakatu.

Ovaj plakat koji donosi sve relevantne podatke, nije iz arhiva Sarajevske opere nego sa stranice Googla koja ga donosi ako se u tražilicu unese: Maks Unger, dirigent; sa nizom drugih fotografija o dirigentima, primjerice i svježi intervju sa hrvatskim dirigentom Mo Nikšom Barezom u povodu njegove 84-te godišnjice života, a koji Ungera navodi kao dirigenta na premijeri Rigoletta, u Splitskom kazalištu kojega je on gledao i doživio Plakat za Simfonijski koncert s programom kojim je dirigirao Maks Unger s ushićenjem kao gimnazijalac i polaznik glazbene škole, (vjerojatno 1992.) možebitno snatreći da se i sam jednom nađe za dirigentskim pultom. Potvrdu da je, makar i na kratko Unger bio u Sarajevu nalazimo u radu: ULOGA STRANIH MUZIČARA U INSTITUCIONALNOM RAZVOJU MUZIČKE KULTURE U SARAJEVU 1878-1941 Fatime Hadžić4, u kojemu navodi kako su u Sarajevo najprije stizali kapelani za vojni orkestar a koji su radili i u civilnom sektoru, odnosno Sarajevskoj filharmoniji, pa je tako i Unger, koji je kako smo utvrdili bio u vojnoj službi, po potrebi „prekomandiran“ u Sarajevo i bio najprije na dužnosti kapelana muzike u Bosanskoj divizijskoj oblasti, a dodatno i dirigent u Filharmoniji, što ovaj plakat i potvrđuje.

No ne zadugo, jer je već 1937. u Šibeniku gdje(na kratko) je na čelu mornaričkog filharmoničnog društva i voditelj je zbora Kolo. Pa tako, 2. travnja 1938. Novo doba u rubrici ŠIBENSKA KRONIKA donosi informaciju o tome da će se u srijedu. 6 aprila održati KONCERT U GRADSKOM KAZALIŠTU, donosi se program i izvođači a izvedbom će dirigirati Mo g. Maks P. Unger, kojemu, kako se navodi, 4 Fatima Hadžić: ULOGA STRANIH MUZIČARA U INSTITUCIONALNOM RAZVOJU MUZIČKE KULTURE U SARAJEVU, Zbornik radova, Historijski pogled na razvoj nacionalnih manjina u Sarajevu i BiH, Umjetničke akademije Univerziteta u Sarajevu, 2017.

226

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 223-232 Jure Kuić: Maks-Makso Unger glazbenik i dirigent

„...ovaj grad duguje užitav(k) mnogih dobrih muzičkih priredaba“, kako je razvidno u tekstu kojega donosi Novo Doba.

SPLITSKA EPIZODA – INTERMEZZO NOB-e I BEOGRAD

Ali već 27. lipnja 1938., što je također razvidno u ovome fotokopiji, također Novo doba na 3. stranici donosi još jedan tekst pod naslovom: PORINUĆE VELIKE TORPILJARKE „LJUBLJANA“ - Ljubljanski gradonačelnik u Splitu“, te da će se povodom toga događaja održati KONCERT MORNARIČKE MUZIKE navodi se programom a dirigirat će Makso P. Unger, što upućuje na to da je Unger iako i dalje u vojnoj službi iz Šibenika prešao u Split.

U Slovenskom biografskom leksikonu navodi se da je u razdoblju provedenom u Splitu, s Tijardovićem i Hatzeom 1938. osnovao

Koncert u Šibenskom kazalištu prema tekstu kijega donosi Novo doba

Tekst kojega također donosi Novo doba, upućuje da je Unger u Splitu i da je voditelj Mornaričkog orkestra

227

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 223-232 Jure Kuić: Maks-Makso Unger glazbenik i dirigent

Filharmoniju te da je voditelj zbora (ili kulturno umjetničkog društva) Zvonimir.

Kolika je i kakva bila suradnja sa splitskim glazbenicima, odnosno s Tijardovićem i Hatzeom, nema podataka ni kod Tijardovića ni kod Hatzea, ali da je imao velikog udjela u osnivanju Filharmonije točno je , budući da su ova dva glazbenika kao i Jakov Gotovac, za popunu kazališnog orkestra i zbora u izvedbama opera , opereta i koncerata, uzimali glazbenike i zboriste iz mornaričkog orkestra i zbora. Kako je razvidno, razdoblje od 1937. do 1942. Ungerove aktivnosti možemo pratiti tek u fragmentima koje donosi splitski tisak, u ovom slučaju NOVO DOBA o suradnji s ovim splitskim i hrvatskim glazbenim velikanima. Sudionik je osnivanju SPLITSKOG MUZIČKOG DRUŠTVA „ZVONIMIR, kojemu je na čelu i s njim nastupa, kao primjerice i u prigodi 25-te godišnjice smrti Ivana pl. Zajca.

U Splitu ga zatiče novi ratni vihor, vihor Drugog svjetskog rata, a već tijekom 1942. priključio se partizanima. Kraj ratnih zbivanja dočekao je u Beogradu gdje je od 1945. na dužnosti ravnatelja muzičkog programa u Središnjem domu Jugoslavenske narodne armije, zaključno do 1947. O tome što ga je navelo da napusti Beograd a time i aktivnu vojnu službu, nije poznato. Na koncertu povodom 120-te obljetnice smrti velikog glazbenog klasika Ludwiga van Beethovena, u funkciji predsjednika Muzičke sekcije KUD „Ivana Lozice“ u Splitu i kako bilježi Slobodna Dalmacija 18. svibnja 1947., nazočnu i brojnu publiku pozdravio je i pored drugih opaski, ukazao na važnost osnivanja Muzičke sekcije, kako stoji i u ovome izvadku.

Slobodna Dalmacija 27. lipnja 1947. donosi 228

Koncert u povodu 25-te godišnjice smrti Ivana pl. Zajca

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 223-232 Jure Kuić: Maks-Makso Unger glazbenik i dirigent

izvješće o prvim diplomskim ispitima na Muzičkoj školi u Splitu i gdje vidimo da je Unger, osim što je voditelj Muzičke sekcije u KUD-a „Ivan Vitezica“ i upravitelj Muzičke škole i drži prigodno slovo povodom podjele diploma prvim polaznicima.

INTENDANT - IZ NUŽDE ILI ...

Što se, pak, dogodilo pod konac 1947. da je Unger došao na mjesto intendanta Koncert u povodu 120-te godišnjice smrti Ludwiga van Beethovena

Maks Unger, u funkciji upravitelja Muzičke škole čestita prvim polaznicima i uručuje diplome.

229

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 223-232 Jure Kuić: Maks-Makso Unger glazbenik i dirigent

Splitskog kazališta, ostat će vjerojatno nepoznato, jer živih aktera iz toga vremena nema, a u arhivima o tome nema tragova. Ipak rekonstrukcijom slijeda događaja od srpnja do listopada 1947. moglo bi se zaključiti da se pojavila kriza upravljanja u Kazalištu. Naime, Tomislav Tanhofer koji je prethodne dvije godine bio intendant i njegovo daljnje upravljanje nije bilo upitno, nakon što je s Kazalištem izveo program na tzv. ljetnim pozornicama iznenada podnosi ostavku, a na mjesec ili dva tu funkciju je obavljao, vjerojatno privremeno, Ivo Tijardović koji je polovicom rujna javnosti predstavio program Kazališta za nastupajuću kazališnu sezonu i pri tome naglasio kako to čini jer je Tanhofer odstupio s te funkcije. U dobi od nepunih šezdeset godina, točnije pod konac 1947. Unger dolazi na mjesto intendanta.

Među osobama koje bi mogle biti kvalificirane za tu najvišu kazališnu funkciju, uz činjenicu da je Unger, suradnik, pa i dugogodišnji prijatelj sa splitskim kazalištarcima, a svoje sposobnosti, kako smo već vidjeli, pokazao na nizu akcija koje je uspješno vodio i rukovodio pojedinim umjetničkim institucijama, i s obzirom na njegov višegodišnji boravak u Splitu, te da je iz netom završenog rata izišao kao sudionik NOB-a, rekli bi smo ništa čudno u tome da je došao na mjesto intendanata Narodnog kazališta u Splitu. No ni to nije bilo zadugo, pa je pod konac 1948. umirovljen. Tada se vraća u Maribor. Kako stoji u Slovenskom biografskom leksikonu, radi honorarno, predaje na glazbenoj školi J. Hermaka i povremeno dirigira u mariborskoj operi. Unger nije bio samo organizator i izvođač glazbenih djela. Skladao je i komponirao, što također navodi spomenuti Leksikon5, ali o tom njegovom skladateljskom umjetničkom radu, nažalost, uz sav napor, nisam naišao niti na jedan zapis u muzičkim leksikonima ni enciklopedijama, niti kritički pogled na taj dio njegovog rada, niti doći do pisanih izvora koji bi na to upućivali, kako u Hrvatskoj tako i u Sloveniji. U sedamdeset i četvrtoj godini, 1962. umro je i pokopan u Mariboru.

ZAKLJUČAK

Iako je provedeno istraživanje, prema dostupnim podacima i arhivskom gradivu, dalo sažeti opis život i rad ovoga jednog značajnog umjetnika može se zaključiti na temelju strukture ličnosti jedne nadasve zanimljive i nemirne stvaralačke prirode jedan Obrazac ili simboliku individualne sudbine u povijesnom kontekstu6. Kada je riječ o Maksu Ungeru, te odrednice vrijedi propitati te ovaj članak otvara pitanja na koja budući istraživači tek trebaju naći odgovor na mnoga otvorena pitanja.

MAKS-MAKSO UNGER GLAZBENIK I DIRIGENT (Središće ob Dravi/Polstrau, 1. rujna 1888. - Maribor, 8. srpnja 1962.)

5 Isto kao 3 …

6 Isto kao 1, L. Bauer…

230

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 223-232 Jure Kuić: Maks-Makso Unger glazbenik i dirigent Sažetak

Obrada životopisa i umjetničkog djelovanja skladatelja i dirigenta Maksa Ungera, nastavak je istraživanja koje je autor proveo u slučaju akademskog hrvatskog i njemačkog slikara Rudolfa Bunka i scenografa Herberta Hofmana, također Nijemca koji je također cijeli svoj radniumjetnički vijek proveo u Splitskom kazalištu. Životni put Maksa Ungera, iako različit od njihovog, završit će također u Splitskom kazalištu u isto vrijeme kad su u tome kazalištu radili i stvarali Bunk i Hofman. Sudbina, odnosno političke prilike, u znatnoj mjeri su odredile životni put i uvjetovale umjetnički habitus sve trojice, svakoga na različit način. Unger će od rodnog Središća ob Dravi, školovanja u Beču i Pragu, prve službe u Meldingu kod Beča 1913. i 1914, tijekom tri desetljeća, proći čak četiri države: Austro-ugarsku, Rusiju, Kraljevinu SHS i konačno u novoj i zadnjoj Jugoslaviji, boraveći i radeći, s prekidima, u deset mjesta-gradova.

U članku se, na temelju malobrojnih ali pouzdanih arhivskih izvora napisa u sredstvima javnog priopćavanja, Ungerov period života u Splitu rekonstruira i može uputiti na njegov angažman i u drugim sredinama u kojima je živio i radio, u Ljubljani, Osijeku, Sarajevu, Tivru i Boki kotorskoj, Šibeniku i u dva navrata u Splitu. I njegov životopis, pak, mogao bi, kako je uvodno istaknuto, biti na tragu opservacija Ludwiga Bauera koje izlaže u eseju: - Obrazac ili simbolika individualne sudbine u povijesnom kontekstu7 i njegovih opservacija o fraktalima i mogućnosti tog teorijskog promišljanja o sudbinama pojedinaca i društvenih zajednica. Posredno se želi pokazati kako je princip fraktala primjenjiv i na povijest sasvim iznimno kada su u pitanju društvene znanosti ili teme. U slučaju Ungera, kao i Bunka i Hofmana, u pitanju je upravo sudbina pojedinca u povijesnom kontekstu.

MAKS-MAKSO UNGER – MUSIKER UND DIRIGENT (Središće ob Dravi/Polstrau, am 1. September 1888 Maribor, am 8. Juli 1962) Zusammenfassung

Die Bearbeitung des Lebenslaufes und des Kunstwirkens des Komponisten und Dirigenten Maks Unger ist eine Fortsetzung der Forschung, welche der Autor im Falle des kroatischen und deutschen Akademiemalers Rudolf Bunk und des Szenografen Herbert Hofman, ebenfalls Deutschen, der seine ganze künstlerische und Dienstzeit im Spliter Theater verbrachte, durchführte. Der Lebensweg von Maks Unger, obwohl er sich von ihrem unterscheidet, endet ebenfalls im Spliter Theater zu derselben Zeit, als in diesem Theater Bunk und Hofman arbeiteten und schufen. Das Schicksal, bzw. politische Umstände, bestimmten in bedeutendem Maβe den Lebensweg und bedingten den künstlerischen Habitus von allen drei, jedem auf verschiedene Weise. Unger wird aus dem Geburtsort Središće ob Dravi, über die Bildungszeit in Wien und Prag, seinen ersten Dienst in Melding bei Wien 1913 und 1914, durch drei Jahrzehnte sogar vier Staaten durchreisen: Österreich-Ungarn, Russland, das Königsreich der SKS (Serben, Kroaten und Slowenen) und endlich im neuen und letzten Jugoslawien, mit kürzeren Unterbrechungen, arbeitete und wohnte er in zehn Ortschaften-Städten.

7 Isto kao 1, L. Bauer…

231

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 223-232 Jure Kuić: Maks-Makso Unger glazbenik i dirigent Im Artikel wird, aufgrund weniger aber vertraulicher Archivquellen und Artikeln aus der Presse, Ungers Leben in Split rekonstruiert und kann auf seinen Einsatz auch in anderen Umwelten in denen er lebte und wirkte, in Ljubljana, Osijek, Sarajevo, Tivat und Boka Kotorska, Šibenik und zweimal in Split hinweisen. Auch sein Lebenslauf könnte, wie in der Einleitung betont, auf der Spur der Betrachtungen von Ludwig Bauer sein, der in seinem Essay erklärt: - Die Form oder Symbolik des individuellen Schicksals im historischen Kontext und seiner Beobachtungen über Fraktale und Möglichkeiten dieses theoretischen Nachdenkens über die Schicksale einzelner Personen und gesellschaftlichen Gemeinschaften. Indirekt will man zeigen, dass das Prinzip der Fraktale auch in der Geschichte anwendbar ist, ganz ausnehmend, wenn es um Gesellschaftswissenschaften oder –themen geht. Im Falle von Unger, wie auch Bunk und Hofman, geht es gerade um das Schicksal des Einzelnen in historischem Kontext.

232

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

Krešimir Belošević, ing. TPH KBC Zagreb kresimirbelosevic@yahoo.co.uk

UDK: 641.5(091) Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 7.10.2021

Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić) Istraživanje povijesti vegetarijanstva u Hrvatskoj uključuje i istraživanje životopisa niza pojedinaca koji su utjecali na njegov razvoj. Jedna od njih je i Mira Seifert, osoba o kojoj će biti riječ u ovom radu. Mira je javnosti poznatija pod prezimenom Vučetić. Živjela je u više društvenih uređenja, a u svakom je osobnim angažmanom pokušavala obrazovati nove generacije u kuharskom i domaćinskom umijeću. Svoja znanja i iskustva pretočila je u više desetaka kuharskih priručnika, a više godina bila je i ravnateljica Domaćinske škole u Zagrebu.

Ključne riječi: Mira Vučetić (r. Seifert), Domaćinska škola u Zagrebu, kuharski priručnici, Domaćinski tjedan, kuharstvo

233

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

Uvod

Ovaj rad nastoji utvrditi osnovne činjenice o Miri Seifert (Vučetić) koju neki smatraju prvom damom hrvatskog kuharstva, a osobno mislim da je tijekom više desetljeća suvereno vladala „kuharskim kraljevstvom“. Istraživanje o vegetarijanstvu na hrvatskom području ugrađuje tijekom godina kamenčiće u hrvatski povijesni vegetarijanski mozaik. Jedan od takvih kamenčića je lik i djelo Mire Seifert, kuharske kraljice. Rad će biti podijeljen na više tematskih poglavlja u kojima će se analizirati njezin život, školovanje i djelovanje u obrazovnim ustanovama, prenošenje znanja o domaćinstvu i kuharstvu preko mnogih priručnika kojima je upućivala domaćice i kuharsko osoblje u tajne pripreme hrane.

Obiteljske prilike, školovanje i počeci djelovanja

Mira Seifert rodila se u Ogulinu 13. studenog 1892. kao druga kćer u obitelji njemačkog podrijetla od oca „kraljevskog inžinira“ Adolfa Seiferta i majke Darinke rođene Dežman.1 Nakon 13 dana 26. studenog 1892. godine krstio ju je podarhiđakon Ante Perković, ogulinski župnik, a kumovi su joj bili ujak Milivoj i teta Blandina Dežman. Na krštenju djevojčica je dobila četiri imena: Mira, Vera, Olga i Zdenka.2

Slika 1. Preslika Matice krštenih rimokatoličke župe sv. Križa, Ogulin za godine 1878. – 1895. (upis pod rednim brojem 249.)

Imala je stariju sestru Ellu (1888.), te mlađe: brata Vladimira (1902.) i sestru Ljerku (1911.).3 1 Č lanovi obitelji Seifert su otac Adolf, kraljevski građevinski savjetnik u mirovini (18. lipanj 1857. – 21. svibanj 1942.), majka Darinka r. Dežman (3. prosinca 1866. – 23. kolovoz 1937.), sestra Ella ( 24. kolovoza 1888. – 30. srpnja 1967.). Više vidi na https://hr.billiongraves.international/grave/Adolf-Seifert/12876520?referrer=myh eritage (Pristupljeno 30. 8. 2021.). Članovi obitelji pokopani su na Gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu, vidi na https://www.gradskagroblja.hr/trazilica-pokojnika/15 (Pristupljeno 30. 8. 2021.)

2 Podaci o rođenju i krštenju Mire Seifert mogu se iščitati iz Matice krštenih rimokatoličke župe sv. Križa, Ogulin za godine 1878. – 1895. pod rednim brojem 249. Ova Matica čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Ujak i krsni kum male Mire bio je Milivoj Dežman (Zagreb 30. kolovoz 1873. – 24. lipanj 1940.), hrvatski liječnik i književnik. Više vidi na https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=14929 (Pristupljeno 23. 8. 2021.)

3 Ostali podaci o obitelji Seifert dostupni su na Internet stranici https://www.geni.com/ koja se bavi istraživanjem genealogije. Više vidi na https://www.geni.com/people/Ella-Seifert/6000000138105600865,

234

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

Osnovnu školu završila je u Ogulinu, te nastavlja školovanje u zagrebačkom Ženskom liceju. Ovdje je završila i položila ispite za učiteljicu osnovnih škola 1910. godine.4 Na završnom ispitu Mira Seifert postigla je slijedeće ocjene:

veoma dobar (higijena, kućanstvo, metodika s praktičnim vježbama, nauk vjere, pjevanje, prirodopis, ženski ručni rad); dobar (jezici: francuski, hrvatski ili srpski, njemački, fizika, gimnastika, krasopis, pedagogija, risanje, svjetska književnost); dovoljan (matematika, povjesnica, zemljopis).

U tada izdanoj svjedodžbi na kraju stoji: „Budući da je time ispitanica zakonitim zahtjevima zadovoljila to joj se izdaje svjedodžba o zaključnom ispitu, kojom se proglašuje sposobnom, da obnaša službu privremene učiteljice na nižim pučkim školama.“5

Sljedeće godine Mira Seifert upisuje Školu za praktična zanimanja u Zagrebu, uža specijalnost učiteljica kućanske struke. Ravnateljica Škole za praktična ženska zvanja Milka Pogačić u dopisu od 1. rujna 1927. opisuje tijek Mirinog školovanja.6 Ovim dopisom ona između ostalog potvrđuje Miri da je god. 1910./11., nakon položenog zaključnog ispita na ženskom liceju u Zagrebu, na školi za praktična ženska zvanja s odličnim uspjehom završila tečaj za privatne činovnice i putujuće učiteljice, te da je odmah potom poslana voditi ambulantne kućanske tečajeve u Kostajnici i Koprivnici. Nadalje joj ravnateljica Pogačić piše „Radi Vašega osobito uspješnoga rada i pedagoške spreme…povjereno Vam je god. 1913/14 vodstvo tečaja za privatne činovnice i putujuće učiteljice kućanstva. Milo mi je, što Vam i danas, kao bivša ravnateljica škole za praktična ženska zvanja, mogu izreći svoje potpuno priznanje i hvalu za razumijevanje svojih dužnosti, koje je ta škola imala buditi i učvršćivati, za

https://www.geni.com/people/Vladimir-Seifert/6000000138105306953,https://www.geni.com/people/LjerkaSeifert/6000000138105022036 (Pristupljeno 30. 8. 2021.)

4 Zaključni ispit učenica Mira Seifert položila je pred stručnim povjerenstvom u Privremenom zemaljskom Ženskom liceju u Zagrebu. Članovi povjerenstva na ispitu 24. lipnja 1910. godine bili su: dr. Gjuro Körbler, kraljevski povjerenik ispita, dr. Ivan Hoić, upravitelj Ženskog liceja, dr. Milica Bogdanović (nadstojnica VIII. razreda) za povijest, zemljopis i svjetsku književnost, Velimir Hržić za prirodopis, Marija Jambrišak za metodiku i praktične vježbe, Štefa Iskra za francuski jezik, Božić za hrvatski jezik, Mara Ettinger za risanje, dr.

Mirko Dovranić za nauk vjere, Rudolf Šega za matematiku, dr. Jure Turić za pedagogiju, Ernest Kramberger za njemački jezik i Mile Cindrić za fiziku. Dio povjerenstva bili su Mirini profesori na Ženskom liceju. Popis profesora Ženskog liceja nalazi se u Izvještaju Privremenoga zemaljskog Ženskog liceja i s njom spojene vježbaonice u Zagrebu na koncu školske godine 1909. – 1910., Zagreb, 1910., str. 35 – 39. Prijepis Svjedodžbe o zaključnom ispitu za ispitanicu Miru Seifert nalazi se u personalnom dosjeu koji je sačuvan u arhivskom fondu HR – DAZG – 1088 Državna stručna kućanska škola, serija 6, dosje Mira Vučetić.

5 Više vidi u arhivskom fondu HR – DAZG – 1088 Državna stručna kućanska škola, serija 6, dosje Mira Vučetić, prijepis Svjedodžbe o zaključnom ispitu.

6 O Milki Pogačić, hrvatskoj učiteljici i književnici (Zagreb, 10. veljače 1860. – 11. travnja 1936.) više vidi na https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48984 (Pristupljeno 23. 8. 2021.) i u tekstu Štefke Batinić „Ljubav i rad – Milka Pogačić (1860. – 1936.)“, https://blog.hsmuzej.hr/2020/09/15/ljubav-i-rad-milkapogacic-1860-1936/ (Pristupljeno 23. 8. 2021.)

235

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

Vaš svagda uzoran rad i pedagoško lijep postupak s Vašim učenicama, kojim ste bili na čast i korist škole, a veliku pomoć ravnateljstva.“7

Nakon završetka školovanja Mira je sudjelovala u Hrvatskim ambulantnim kućanskim tečajevima, koji su uvedeni naredbom kraljevskog povjerenika Slavka pl. Cuvaja8 od 20. kolovoza 1912. br. 20.307. O ovim tečajevima je nakon godinu dana rada u Jutarnjem listu od 13. kolovoza 1913. godine javnosti predočen skraćeni Izvještaj. Tekst pod naslovom „Kućanske škole za seljačke kćeri“ donosi podatke da su održana tri tečaja na selu i tri tečaja u gradu što je pokazatelj „da se osjeća potreba naobrazbe djevojaka u kućanstvu jednako na selu kao i u gradu.“ Nadalje se u ovom tekstu, između ostalog, piše „da su učiteljice Mira Seifert i Augusta Večerkova opravdale nade, koje je visoka kr. zemaljska vlada i ovo ravnateljstvo u nje polagalo izašiljući ih domovinom kao vjesnice one jednostavne i stare istine, da je obitelj temelj narodne i državne sreće, a žena u njoj svećenica krieposti, ideala i patriotizma, čuvarica blagostanja i poštenja.“9 Uz provedbu ambulantnih tečajeva Zemaljska vlada imenovala ju je 19. listopada 1912. godine učiteljicom, te je dekretom dodijeljena Višoj djevojačkoj školi, smjera kućanskoga. Ovoj školi pripojena je ovih godina i Škola za praktična ženska zvanja u Zagrebu (koju je osnovala i godinama njome upravljala poznata kulturna djelatnica i književnica Milka Pogačić). Mira Seifert učlanila se u Udrugu hrvatskih učiteljica nedugo nakon imenovanja učiteljicom, te je uz mnoge školske obaveze vodila administrativne poslove u Dječjem domu u Kukuljevićevoj ulici. Njeno organizacijsko umijeće prepoznato je odmah na početku profesionalnog djelovanja, te je od ravnateljice Pogačić dobila zadatak da sastavi Nastavni plan i program za kućanske predmete za sve razrede Više djevojačke škole te za Školu za praktična ženska zvanja.10 Sljedeće godine Mira se udaje za Jurja pl. Vučetića, ali Zemaljska vlada dozvoljava joj da i dalje radi unatoč tadašnjem zakonskom okviru u kojem učiteljice kada se udaju trebaju prestati s radom. Brak je trajao samo četiri godine i završio je razvodom. U braku je rodila troje djece, od kojih je odraslu dob doživio sin Fedor. Fedorovog sina Ivu kasnije je odgojila Mira.11

7 V iše vidi u arhivskom fondu HR – DAZG – 1088 Državna stručna kućanska škola, serija 6, dosje Mira Vučetić, prijepis dopisa Milke Pogačić, ravnateljice škole za praktična ženska zvanja u mirovini, Miri Vučetić rodj. Sajfert, učiteljici osnovnih škola i kućanstva, pridodjeljenoj Udruzi hrvatskih učiteljica u Pušći od 1. rujna 1927. u Zagrebu.

8 O Slavku Cuvaju više vidi u leksikografskoj odrednici Mirjane Gross objavljenoj u Hrvatskom biografskom leksikonu https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3811 (Pristupljeno 25. 8. 2021.)

9 N. N., „Kućanske škole za seljačke kćeri“, Jutarnji list, Zagreb, 2, 17. kolovoza 1913., br. 442, str. 3. Učiteljice Mira Seifert i Augusta Večerkova obučavale su polaznice kućanskih tečajeva.

10 Više vidi u arhivskom fondu HR – DAZG – 1088 Državna stručna kućanska škola, serija 6, dosje Mira Vučetić, Službenički list.

11 Obiteljske prilike Mire Vučetić opisuje Željka Godeč u tekstu „Nevjerojatan život Mire Vučetić, autorice najvažnije hrvatske kuharice“. Tekst je dostupan na https://www.jutarnji.hr/dobrahrana/price/nevjerojatan-

236

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

Zbog ratnih prilika prekinut je normalni školski rad, ali je Mira s apsolventicama Škole sudjelovala u kuhanju obroka za ranjenike smještene u Bolnici Crvenog križa u Zagrebu. Vrijedne ruke pripremale su ujesen 1914. dnevno 2000 obroka od čega 300 dijetalnih jela.12

Djelovanje Mire Vučetić u obrazovnim ustanovama po završetku Prvog svjetskog rata

Godine 1919. Mira postaje pravom učiteljicom i dodijeljena je Zemaljskoj višoj djevojačkoj školi smjera kućanskoga u Zagrebu.13 Poslije Prvog svjetskog rata Mira upravlja zapuštenim dobrom Pušća. Ovo imanje baruna Raucha preuzela je Jugoslavenska banka u Zagrebu koja ga daje Udruzi hrvatskih učiteljica. Ova Udruga ondje osniva Kućansku školu za seoske djevojke.

Povratkom u Zagreb Mira se pridružuje „Gospojinskom odboru Zagrebačke domaćinske škole“ kojeg je osnovala Berta Heinzel.14 Nakon toga Mira postaje i ravnateljicom Zagrebačke domaćinske škole u Demetrovoj ulici u Zagrebu, u palači Balbi, koja je započela s radom 1928. godine.15

12

13 14

15

zivot-mire-vucetic-autorice-najvaznije-hrvatske-kuharice-3538772 (Pristupljeno 23. 9. 2021.); vidi i: HR – DAZG – 1088 Državna stručna kućanska škola, serija 6, dosje Mira Vučetić, Službenički list.

Zk., „U kuhinji Crvenog križa“, Novosti, Zagreb, 8, 01. listopada 1914., br. 267, str. 4, 5. U ovom tekstu opisan je jedan radni dan u kuhinji Crvenog križa. Radni dan započinje u 8 sati navečer kada u zgradu Obrtne škole, u kojoj se nalazi Bolnica Crvenog križa ulaze požrtvovne kućanice. „Već ih čeka jestvenik za sutradan, te odredjene količine živeža za opskrbu ono 250 – 300 osoba, koje su im na skrbi. Nije to lagan posao za toliko ljudi kuhati, peći, a sve si same priredjuju. Do 1 – 2 sata u noći, a katkada i do 4 u jutro priredjuju razni živež, pristavljaju u lonce od 50 – 70 lit. sadržaja, u to već sviće i treba prirediti doručak, kavu ili čokoladu, koji se u 6 sati dijeli ranjenim časnicima i vojnicima. Sad treba kuhati objed – juha, govedina, pečeno meso, varivo i kolači. A tek kvantum tih jela. Juhe 100 – 150 litara po 70 kg. mesa, šmarn od 15 kg. krupice, po 2500 valjušaka od šljiva. Sve to prirede, kuhaju, sole, mjese i peku same gospodje i gospodjice.“ Ručak se poslužuje u 11 h i 30 min, a potom se priređuje večera koja se dijelila u 18 h. U daljnjem tekstu spominju se „…marljive kućanice „Crvenog križa“…Adela Kaiser, N. Bertani, Ema Matijašić, Ivka Radičević, Irena Pajas, Mira Vučetić, Melanija Rossik, A. Večernikova, Mara Grafius, I. Hoffmann, Zlata Landrok, Ivka Pogačić, Micika Čanaki, Herica Nišler, Paula Jančo, Marija Knežić, Ksanda Hruby i Zorka Rudlić. Hvala im u ime onih za koje se žrtvuju.“ Više vidi u Službeni glasnik Kr. Hrv. – Slav. Zemaljske vlade, Povjereništva za prosvjetu i vjere, godina 1919., Zagreb, 1919., 55.

Berta Heinzel, r. Pick (Prag, 1881. – Zagreb, 12. svibanj 1969.), supruga zagrebačkog gradonačelnika Vjekoslava, godinama je radila na socijalnom polju te je 1927. godine predložila osnivanje „…instituta za praktičnu izobrazbu, kojom bi naša mladež osposobljena bila za vrijedne domaćice, žene i majke.“ O počecima Zagrebačke domaćinske škole više vidi u izvještaju Zagrebačka domaćinska škola 1928. – 1931., Zagreb, 1931. (?). Leksikografska odrednica „Heinzel, Berta“ dostupna je u Židovskom biografskom leksikonu koji je dostupan na https://zbl.lzmk.hr/?p=275 (Pristupljeno 30. 8. 2021.) ( Vučetić, Mira ?), Zagrebačka domaćinska škola, Demetrova ulica 11, Zagreb, (1929.?), u ovoj knjižici opisana je Zagrebačka domaćinska škola s internatom. Knjižica započinje riječima „Svrha Zagrebačke Domaćinske škole jest, da se učenice upute u sve kućne vještine te da ih praktično znadu primjenjivati na svoj dom i porodicu. Osim toga pruža priliku da se osposobe za samostalne voditeljice kućanstva tako, da to bude djevojkama novo zvanje, novo vrelo privrede.“

237

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

Slika 2. i 3. Mira Vučetić kao ravnateljica Zagrebačke Domaćinske škole (izvor: Obitelj. Časopis za hrvatsku porodicu, br.78, 15. veljače 1938) i Mirin potpis (iz Zapisnika 3. redovne sjednice dobrotvornog odbora „Kola domaćica“, 25. travnja 1938.)

Zagrebačka domaćinska škola otvorena je 1. veljače 1928. godine na temelju odobrenja Ministarstva Prosvjete od 9. studenog 1927. godine br. 76 796 „na temelju naučne osnove, koja je molbi bila priložena.“16

Slika 4. Učenice Domaćinske škole (Obitelj. Časopis za hrvatsku porodicu, br.78, 15. veljače 1938)

Tijekom Drugog svjetskog rata Mira radi kao upraviteljica Stručne kućanske škole u Tvrtkovoj ulici 5. Tekstove o ženskim stručnim školama objavljuje u Stručnom glasniku Ministarstva za obrt, veleobrt i trgovinu, kasnije Stručnom glasniku Glavnog ravnateljstva za obrt, veleobrt i trgovinu Ministarstva narodnog gospodarstva.17 16 Z agrebačka domaćinska škola 1928. – 1931., 20.

17 Više vidi u: Vučetić, Mira (upraviteljica Državne stručne kućanske škole u Zagrebu), „Kako bi sve ženske škole mogle pripraviti mladež za život?“, Stručni glasnik Ministarstva za obrt, veleobrt i trgovinu, Zagreb, 1941., god. 2, str. 353 – 355, 376, 379. Vidi i Vučetić, Mira (školski nadzornik stručnih i kućanskih škola),

238

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

U novoj državi završava u zatvoru zbog prijave svoje nasljednice na mjestu upraviteljice Državne stručne kućanske škole. Moguće je da ju je ona prijavila, jer je nova uprava htjela, i uspjela, promijeniti program i naziv u Učiteljsku domaćinsko - poljoprivrednu školu i Školu za domaćice te nije željela da ju Mira u tome ometa.

Ipak, Mira nije dugo ostala u zatvoru, već je puštena nakon dva tjedna. Nakon izlaska iz zatvora Miru postavljaju za referenta u Odjelu za stručno školstvo iz kojeg po vlastitom zahtjevu početkom 1946. godine odlazi u mirovinu.18 U mirovini Mira ne miruje, već surađuje u pisanju raznih knjiga, dopunjuje svoje ranije objavljene priručnike i piše nove kuharice.19

Doprinos Mire Vučetić Kolu domaćica i Domaćinskim tjednima

Godine 1930. osniva se Kolo domaćica, prosvjetni i dobrotvorni odbor, koji je trebao osigurati poslovanje Domaćinske škole. Konstitucijska sjednica održana je 1. travnja 1930. godine na kojoj je izabrana uprava odbora u sastavu: protektorica Tinka Šilović, predsjednica Berta Heinzl, tajnica Mira Vučetić, blagajnica Adela Rado te odbornice Milka Pogačić, Stanka Matić, Tilda pl. Deutch, Vilma Miler, Gizela Kon, Mihela Hofiller, a u odboru za reviziju Mica Shauff i Draga Gvozdanović.20 Na Drugoj sjednici u odbor je izabrana i Marija Jurić Zagorka, književnica i urednica časopisa Ženski list.21 Domaćinsku školu krajem siječnja 1931. godine posjetila je kraljica Jugoslavije Marija. Ona je razgledala školu i vidjela učenice kod rada u kuhinji, pače je okušala i hranu priređenu po učenicama i zahvalila se riječima: „jako je dobro bilo“.

Nakon kraljičinog posjeta Kolo domaćica je dobilo dar u iznosu od 5000 din koje je uložilo na knjižicu pod imenom „Marija“. Kamate su svake godine trebale poslužiti za nagrađivanje najdarovitije i najsiromašnije učenice.22

18 19 20 21

22

„Stručne škole za ženska zvanja“, Stručni glasnik Glavnog ravnateljstva za obrt, veleobrt i trgovinu Ministarstva narodnog gospodarstva, Zagreb, 1942., god. 3, br. 3 – 4, str. 5 – 10, 109 – 110, 113 - 114.

Više vidi na https://belizagrebgrad.com.hr/mira-vucetic-znala-je-na-svoj-poseban-nacin-poducavati-buducedomacice/ (Pristupljeno 9. 9. 2021.)

Jedna od knjiga u kojima je Mira surađivala je Leksikon svakodnevnog života autora Silvia Ružića, koji je tiskan 1962. godine u Zagrebu.

Kolo domaćica kao prosvjetni i dobrotvorni odbor nastao je na inicijativu Mire Vučetić. Pravila Kola domaćica potvrdila je Kraljevska banska uprava 8. travnja 1930., dopisom br. 42981 – II. Više vidi u Zagrebačka domaćinska škola 1928. – 1931., 12 - 17 Hrvatska književnica i novinarka Marija Jurić Zagorka (Negovec kraj Vrbovca, 2. ožujak 1873. – Zagreb, 29. studeni 1957.) pisala je povijesne romane, uređivala je časopise Ženski list i Hrvatica. Više vidi u leksikografskoj odrednici Brune Kragića, „Jurić, Marija (Zagorka)“ u Hrvatskom biografskom leksikonu, sv. 6 (I – Kal), Trpimir Macan, gl. ur., Zagreb, 2005., 609 – 612.

Kraljica Marija Karađorđević r. Marie von Hohenzollern - Sigmaringen (Gota 9. siječanj 1900. – London 22. lipanj 1961.) bila je supruga kralja Jugoslavije Aleksandra. O kraljici Mariji više vidi na https://sr.wikipedia.org/ srel/%D0%9C%D0%B0%D1%80%D0%B8%D1%98%D0%B0_%D0%9A%D0%B0%D1%80%D0%B0% D1%92%D0%BE%D1%80%D1%92%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B (Pristupljeno 30. 8. 2021.) O posjetu kraljice Marije Domaćinskoj školi vidi u Zagrebačka domaćinska škola 1928. – 1931., 15.

239

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

Rezultati školovanja u Zagrebačkoj domaćinskoj školi bili su prikazivani tijekom više Domaćinskih tjedana. Na njima je Kolo domaćica sa svojom predsjednicom Mirom nastojalo javnosti približiti rezultate rada Domaćinske škole, ali i predavanjima i natjecanjima u kuhanju zainteresirati mnoge za vrlo bitan problem prehrane. Neki detalji o ovakvom prezentiranju domaćinske struke mogu se iščitati iz dnevnog tiska onog doba, ali i iz arhivske građe koja se čuva u institucijama i privatnim zbirkama.

Tako mi je svojevremeno ponuđena za otkup Knjiga zapisnika „Kola domaćica“ „sekcije od srca k srcu“ god. 1938. – 1939. – 1940.23 Iz ove knjige doznajemo mnoge korisne podatke na koje se referira i časopis Naš dom koji je izlazio tijekom 1938. - 39. godine.24

Prvi Domaćinski tjedan održavao se od 30. siječnja do 5. veljače 1938. godine u Zagrebu, da bi pokazao rezultate desetogodišnjeg rada zagrebačke Domaćinske škole. Časopis Obitelj donosi Izvještaj s ovog tjedna ističući natjecanje u kuhanju, razna predavanja, ali donosi i fotografije svih prostorija u kojima je priređen svadbeni stol, ponuđena razna jela, te pripremljena tombola. Sadržaj Domaćinskog tjedna podijeljen je u više priredbi: 30. siječnja – svečana akademija i kulinarska izložba, 2. veljače svečana služba Božja nadbiskupa dra Alojzija Stepinca, 4. veljače kazališna predstava operete „Đak prosjak“, svakog dana natjecanja: u kuhanju u Pučkom Sveučilištu, u krpanju u Domaćinskoj školi, stručna predavanja, javno obučavanje u kuhanju, šivanju, krpanju, glačanju, pravljenju strunjača i popluna, čišćenju cipela. Tijekom Domaćinskog tjedna održana je i Izložba domaćinskih potrepština, u zagrebačkim kinima prikazivao se kulturni film „Jedan dan u Domaćinskoj školi“ prije svake predstave, a organizirana su i predavanja za žensku mladež i radničke žene.25 Tijekom Domaćinskog tjedna održano je kuharsko natjecanje međunarodnog karaktera, a kuhale su seljanke i građanke, akademski obrazovane žene, mlade učenice Domaćinske škole, i iskusne voditeljice raznih menzi i velikih kuhinja iz Austrije, Mađarske, Slovenije i Hrvatske. Predsjednica bečkog „Hausfraubunda“ Sidonija Gephardt „koja je i sama uz ostale domaćice iz inozemstva sudjelovala kod priredaba 23 Knjigu zapisnika Kolo domaćica - sekcija od srca k srcu god. 1938. – 1939. – 1940. nabavio sam na Sajmu antikviteta, umjetnina i starina na Britanskom trgu u Zagrebu jedne nedjelje 2018. godine. Prva redovna sjednica dobrotvornog odbora Kola Domaćica u Zagrebu održana je 28. veljače 1938. godine pod predsjedanjem banice Nade Ružić (Slavonski Brod, 31. siječanj 1893. – Rijeka, 2. siječanj 1964.), a posljednja 19. redovna sjednica bila je 24. ožujka 1941. godine pod predsjedanjem Mire Vučetić.

24 Časopis Naš dom izlazio je tijekom 1938. i 1939. godine u Zagrebu pod uredništvom Mire Vučetić. Časopis donosi razne vijesti i tekstove vezane uz hranu, domaćinske tjedne, reklame i fotografije. Travanjski broj iz 1938. godine na stranicama 6 i 7 donosi vijest „Od srca k srcu…“ kojom se obavještava javnost da je „Kolo domaćica u Zagrebu proširilo je svoj dobrotvorni rad i osnovalo sekciju, koja radi pod geslom „od srca k srcu“.

Na čelu ove sekcije stoji gdja banica Nada Ružić, pa u zajednici sa gospođama, kojima je ta akcija na srcu, želi, da pomaže intelektualcima, koji su bez svoje krivnje zapali u teške materijalne prilike. Žena, kao čuvarica doma treba u svom srcu da nosi ljubav, da goji požrtvovnost i pouzdanje u Boga, jer ljubav, žrtva i pouzdanje je most preko kojega se prelazi od srca k srcu, to je snaga i mač…“.

25 Tekst „Domaćinski tjedan u Zagrebu“, objavljen je u časopisu Obitelj, Ilustrovanom tjedniku za hrvatsku porodicu, Zagreb, 1938., god 10, br. 5 – 6, str. 67.

240

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

u Domaćinskom Tjednu, zadivljena spremom i spretnošću hrvatskih domaćica, čestita im i poziva ih na međunarodna natjecanja u Beču i Londonu.“ 26

Na završnoj svečanosti u Glazbenom zavodu uz prigodne govore, lutriju i glazbene brojeve otpjevana je za ovu prigodu skladana himna kompozitora Nikole Fallera27 „Od srca k srcu“. Himnu su otpjevale pitomice Domaćinske škole na svečanom otvorenju Domaćinskog tjedna.28 Ovu manifestaciju je posjetio i dr. Ivo Hengster29, predsjednik Vegetarskog društva u Zagrebu. Uz čestitke na organizaciji gđi Heinzl i direktorici Miri Vučetić, dr. Hengster uputio je molbu da se vegetarizam u školi tumači „u duhu načela racionalne ishrane po Dr-u Bircher-Benneru.“30 Švicarski liječnik i nutricionist Maximilian Oskar Bircher - Benner (Aarau, 22. kolovoz 1867. – Zürich, 24. siječanj 1939.) popularizirao je sirovu hranu i vegetarijanstvo. U prehranu je uveo žitne pahuljice s voćem – Müsli.31

Sljedeći domaćinski tjedan održan je od 19. do 28. veljače 1939. godine. Sudjelovale su učesnice iz: Njemačke, Čehoslovačke, Mađarske, Italije, Francuske,Turske, Bugarske, Rumunjske, Slovenije, Srbije, Dalmacije i Hrvatske. Program ovog Domaćinskog tjedna sastojao se u: internacionalnom nagradnom natjecanju u kuhanju od 20. do 26. veljače, oglednom kuhanju od 19. do 25. veljače, Internacionalnoj kulinarskoj izložbi 27. veljače te završnoj svečanosti na kojoj su nagrađivane natjecateljice Domaćinskog 26 Sljedeći broj Obitelji donosi razne tekstove uz Domaćinski tjedan. U tekstu „Iza Domaćinskog tjedna“, Obitelj, Ilustrovani tjednik za hrvatsku porodicu, Zagreb, 1938., god 10, br. 7 – 8, str. 91 opisan je rad Domaćinske škole s pet glavnih tečajeva: za domaćice, za učiteljice domaćinstva, za upraviteljice pensiona, kućne pomoćnice, za dijetne asistentice i nadstojnice dijetalnih kuhinja. Isti broj na duplerici donosi slikovni prilog vezan za desetgodišnji rad zagrebačke Domaćinske škole. Uz slikovni prilog koji odgovara na pitanje „Koliko se probavlja koje jelo?“ tiskan je i tekst I. M., „Natjecanje u kuhanju“. U ovom tekstu opisano je kuharsko natjecanje „…Iza dugačkog stola bilo je montirano šest plinskih štednjaka. Sve su natjecateljice imale bijelu pregaču i kapu, a svaka je bila označena brojem. Njihov je rad bio oteščan time, što je svaka imala samo mali prostor na stolu, a i na tom malom prostoru morala je držati urednost i čistoću. Čim je koja svršila posao na štednjaku, prijavila se ocjenjivačkom odboru, koji je ustanovio, u koliko je minuta dovršen objed i koliko je potrošeno plina.“ 27 Hrvatski kompozitor Nikola Faller (Ivanec kod Varaždina, 22. travnja 1862. – Zagreb, 28. veljače 1938.) napisao je mnoge komorne, zborske i crkvene kompozicije. O Nikoli Falleru više vidi u leksikografskoj odrednici Nade Bezić, „Faller, Nikola“ u Hrvatskom biografskom leksikonu, sv. 4 (E – Gm), Trpimir Macan, gl. ur.Zagreb, 1998., 124 – 125. Opširniju biografiju Nikole Fallera napisao je 1938. godine povjesničar glazbe Antun Goglia u časopisu Sv. Cecilija, Smotra za crkvenu glazbu s glazbenim prilogom. Glasilo Cecilijina društva u Zagrebu, Zagreb, god. 32, sv. 2, str. 40 – 43, sv. 3, str. 65 – 72, sv. 4, str. 97 – 101.

28 Himna „Od srca k srcu“ posljednja je kompozicija Nikole Fallera.

29 Uloga dr. Ive Hengstera u organizaciji vegetarijanstva obrađena je u tekstu Krešimir Belošević, „Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu i razvoj vegetarijanstva u Hrvatskoj“, VDG Jahrbuch, 16, Osijek, 2009., str. 89-102 30 Dr. Ivo Hengster prisustvovao je svečanoj matineji društva Kolo Domaćica 30. siječnja 1938. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu i posjetio je kulinarsku izložbu. Ovaj posjet opisan je u arhivskom fondu HR – DAZG - 792 Hrvatsko vegetarsko društvo koji je sačuvan u Državnom arhivu u Zagrebu, serija 1, Zapisnici sjednica tijela uprave, 1928. / 1947., knjiga 3, Zapisnik sjednica upravnog odbora i glavnih godišnjih skupština 1938- 1947., 10. odborska sjednica 1. veljače 1938. godine.

31 Više vidi u enciklopedijskoj odrednici „Bircher – Benner, Maximilian Oskar“, Deutsche biographische Enzyklopädie, sv. 1 (Aachen – Braniβ), K G Saur, München 2005., 672.

241

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

tjedna 28. veljače.32 Uz već tradicionalno međunarodno natjecanje u kuhanju održana su različita predavanja. Predavanje učiteljice Marije Rakele pratile su domaćice s naročitim interesom, jer manje-više ima svaka domaćica nekoga u obitelji, koji treba dijetalnu hranu.33 Jedno predavanje održala je i Mira Vučetić koja je tijekom 3 sata komentirala kuhanje natjecatelja i tumačila ispravne postupke koje je trebalo primijeniti. Iako je predavanje dugo trajalo pobudilo je velik interes. Ravnateljica Domaćinske škole Mira Vučetić predavala je zadnji dan Domaćinskog tjedna i „o racionalizaciji u kućnom gospodarenju, pa je obuhvatila sve dužnosti domaćica i pokazala kako se za domaćinstvo mora domaćica pripraviti i osposobiti baš tako, kao i svaki obrtnik za svoj zanat, ako se hoće dovinuti do majstora u svakom djelovanju.“34 Završna svečanost ovog tjedna održana je u „historijskim Gradskim dvorima na koju su pretsjednik gradske općine g. dr. Teodor Peičić i gospodja Anče Peičić pozvali sve natjecateljice, da im gdja Peičić u prisutnosti uzvanika podijeli zaslužene nagrade.“35

Treći veliki Domaćinski tjedan održao se pod pokroviteljstvom „hrvatskoga Metropolite preuzvišenog gospodina dr. Alojzija Stepinca“36 od 7. do 15. svibnja 1940. godine.37

Predavanja su bila religiozne, socijalne, prehrambene tematike, ali su doprinos dali i arhitekti Stjepan Planić i Pavao Ungar s predavanjima o ulozi domaćice u suvremenom stanovanju, te o kućnom vrtu. Naglasak na Trećem domaćinskom tjednu svakako je bio na ispravnoj ishrani kao temelju za zdravstveni napredak obitelji.

Tiskani letak sadrži program Domaćinskog tjedna, a ogledno kuhanje popraćeno je predavanjima o dijetnom kuhanju u dvorani Domaćinske škole.38 Ogledno kuhanje 32 N . N., „Domaćinski tjedan“, Naš dom, 2, Zagreb, 1939., br. 2, str. 21.

33 Dijetalna prehrana bitna je u liječenju bolesnika, pa je ova predavačica „… govorila o ispravnom priređivanju čaja, kakao – a, o priredbi slatkih i slanih varenaca, te o sastavljanju jestvenika za sve tri vrsti općenito bolesničke hrane.“ Više vidi u N. N., Domaćinski tjedan u Zagrebu, Naš dom, Zagreb, 1939., god. 2, br. 3, str. 6 34 Treći broj Našeg doma, Zagreb, 1939., god. 2, br. 3 sadrži više ilustriranih tekstova vezanih uz Drugi domaćinski tjedan. Predavanje Mire Vučetić opisano je u tekstu N. N., „Domaćinski tjedan u Zagrebu“, Naš dom, Zagreb, 1939., god. 2, br. 3, str. 6 - 7 35 Više vidi u N. N., „Domaćinski tjedan u Zagrebu“, Naš dom, Zagreb, 1939., god. 2, br. 3, str. 1 36 Životopis zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca (Brezarić pokraj Krašića, 8. svibnja 1898. - Krašić, 10. veljače 1960.) vidi na http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/o-stepincu/zivotopis/100 (Pristupljeno 2. 9. 2021.)

37 Pripreme za treći Domaćinski tjedan započele su nekoliko mjesecu unaprijed, pa su na 15. redovitoj sjednici odbora „kola domaćica“, sekcije od srca k srcu održane 15. ožujka 1940. godine članice izvještene o prihvaćanju pokroviteljstva nadbiskupa Stepinca „...uz napomenu dali nam neće njegovo pokroviteljstvo „škoditi“. Sljedeća 16. redovita sjednica odbora bila je 5. travnja 1940. godine kada su bile prisutne i Vlasta Šubašić, banica Hrvatske, te Josipa Maček, supruga dr. Vladka Mačeka. Predviđeno je da će na ovom tjednu sudjelovati: domaćice iz Delnica, Tuzle, Sarajeva i Zagreba, zagrebačka gospoda, akademski obrazovane domaćice. Razrađen je cjenik za ulaznice za natjecanja i predavanja. Predviđeno je bilo: 5 din dnevno za natjecanje u kuhanju, ogledno kuhanje (dijetni tečaj) 10 din dnevno, predavanja u Pučkom sveučilištu 3 din dnevno.

38 Tiskani letak u ime Kola domaćica, potpisala je predsjednica Mira Vučetić. Program je započeo otvorenjem Domaćinskoga tjedna uvodnim predavanjem Mire Vučetić u Franjevačkoj dvorani na Kaptolu 9 dana 7. travnja 1940. godine u 11 sati, a poslije toga je dr. Vjekoslav Wagner predavao na temu „Dom i obitelji sa

242

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

demonstrirala je dijetalna asistentica Heda Lengh, apsolventica škole prof. dr.

Nordena iz Beča.39 Ona je uz različita dijetalna jela (vezana uz želučanu, žučnu dijetu posvetila i dva dana dijeti za šećernu bolest), posebni naglasak stavila je na sirovu hranu koja je jedan oblik vegetarijanske prehrane.40

Nagradno natjecanje u dvorani Kola, na tadašnjem Trgu Kralja Aleksandra I (danas Trg Republike Hrvatske) prenosila je zagrebačka Radio – stanica, a sve uzvanike primila je 15. travnja u 16 sati u Banskim dvorima banica gđa Vlasta Šubašić koja je nagrađenima podijelila prigodne nagrade.41

Kuharski priručnici Mire Vučetić

Tijekom života Mira je, osim što je Slika 5. Pozivnica za treći Domaćinski radila kao učiteljica i ravnateljica škole tjedan koji se održavao od 7. do 15. travnja za obrazovanje kuharica te bila urednica 1940. godine u Zagrebu časopisa Naš dom, kroz 47 godina napisala mnoge domaćinske i kuharske priručnike (20 različitih naslova objavljeno u 52 izdanja), te je u hrvatskoj kuharskoj sredini ostavila dubok trag. Pregledom raznih bibliografskih baza sastavio sam Popis knjiga Mire Vučetić. Ukupno je pronađeno 52 knjiga.42

39 40

41

42

gledišta katoličke crkve“. Sljedećih dana predavali su prof. dr. Rudolf Horvat, prof. Mirko Jurkić, dr. Jelisava Bačić, dr. Šefanija i dr. Makso Grossman, prof. dr. Mira Ille, arhitekti Stjepan Planić i Pavao Ungar, Anica Hanicka i Mirko Markulin.

Na ovom Domaćinskom tjednu široj javnosti su predstavljene razne dijete: Opća zaštitna, želučana, žučna, dijeta za šećernu bolest, a u subotu 13. travnja 1940. godine predstavljena je sirova hrana (Rohkostdiät).

Vrste vegetarijanstva prema najnovijim podjelama su: fleksitarizam, polotarijanizam, pescetarijanizam,

vegetarijanstvo, laktovegetarijanizam, ovovegetarijanizam, apivegetarijanizam, veganstvo, etičko veganstvo, sirovo veganstvo, granivorijanizam, frugivorism. O ovoj podjeli vegetarijanstva više vidi na https:// bs.warbletoncouncil.org/tipos-de-793 (Pristupljeno 7. 9. 2021.)

Natjecanje u dvorani Kola odvijalo se svakog prijepodneva od 8. do 14. travnja 1940. godine. Svakodnevno je 6 natjecatelja kuhalo isti jelovnik, ocjenjivački odbor promatrao je i ocjenjivao njihov rad. Ocjenjivali su: urednost, čistoću, organizaciju rada, štedljivost, spretnost, brzinu, vrijeme i potrošak plina. Po završetku Tjedna u Hrvatskom Narodnom Kazalištu održana je 17. travnja kazališna predstava „Tajni brak“ u korist prosvjetnih i dobrotvornih ciljeva Kola domaćica. Sudionici iz pokrajine imali su 50 % popust na željeznici.

Popis knjiga Mire Vučetić s ukupno 52 knjiga nastao je pregledavanjem raznih bibliografskih baza.

Online katalog Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu ima 26 bibliografskih jedinica, više vidi na https://katalog.nsk.hr/F/TB49176E5LVSHQJRSMJE1T7JD3P2L4GANV53R4CS5C8T6CJINA-

243

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

Prvi priručnik Mira Vučetić objavila je pod naslovom Najbolji savjetnik za kućanstvo I. U kuhinji 1929. godine u Zagrebu na 180 stranica, a autorica u predgovoru, između ostalog, piše da će „svaka domaćica radosno pozdraviti ovakvu vrstu „Kuharice“, koja ne će sadržavati samo recepte jednostavne hrane, već će joj dati sve one malenkosti, koje su neophodno potrebne, da jelo postane tečno i ukusno.“43 Na kraju poglavlja „Općenite upute neiskusnoj domaćici“ Mira donosi deset glavnih dužnosti koje bi svaka domaćica morala svjesno i točno izvršavati.44 Nadalje uz mnoge korisne savjete u ovom priručniku dani su brojni recepti za: juhe, meso, pridodatke k mesu, umake, salate, variva, tjestenine, jednostavne zakuske i pića.45

Od petnaest u knjizi opisanih torti ovdje možemo navesti recept za Tortu od kukuruznog brašna, koja se javlja i u kasnijim izdanjima:

Slika 6. Naslovnica prvog Mirinog priručnika Najbolji savjetnik za kućanstvo I. U kuhinji,

Zagreb, 1929.

5 žutanjaka, 20 dkg šećera, 15 dkg kukuruznog brašna, 3 bjelanjka snijeg, korica od limuna, pekmez, rum, 2 dkg šećera za posipanje 41600?func=short-jump&jump=000001 (Pristupljeno 9. 9. 2021.). Nacionalna i sveučilišna knjižnica ima i digitalizirani katalog knjiga do 1975. godine i digitalizirani katalog knjiga od 1976. do 1990. godine. Ovi katalozi dostupni su na https://www.nsk.hr/digitalizirani-katalozi/ (Pristupljeno 9. 9. 2021.), a neka izdanja nisu upisana u baze.

43 Vučetić, Mira, Najbolji savjetnik za kućanstvo I. U kuhinji, Zagreb 1929., Tisak Štamparije „Linotip“, M. Židan, Ilica br. 65, str. 4. Treće dopunjeno izdanje ove knjige iz 1934. godine dostupno je na https://archive. org/details/nas_dom_domacica_u_kuhinji_1.dio_1934-mira_vucetic (Pristupljeno 6. 9. 2021.)

44 Vučetić, Mira, Najbolji savjetnik za kućanstvo I. U kuhinji, str. 5. – 10. Deset dužnosti svake domaćice su: 1. Nastoj dobro upoznati sve dužnosti, koje od tebe traži tvoj poziv, jer ćeš ih samo onda moći i izvršavati.

2. Uvijek dobro promisli sve prije, nego li učiniš, pa se ni za tvoje djelo ne ćeš poslije kajati.

3. Pomaži svoga muža u radu, jer se samo sjedinjenim silama dolazi do uspjeha.

4. Provodi štednju i na sitnicama, jer ćeš samo onda osjetiti blagodat one narodne: zrno do zrna – pogača, kamen do kamena – palača.

5. Rasporedi si dohodak, živi po proračunu, pa se u tom radu što češće sama kontroliraj.

6. Brini se za dobru i zdravu hranu svojih ukućana, jer je to prvi uvjet zadovoljstva u obitelji.

7. Provadjaj uzoran red i veliku čistoću u svojem kućanstvu, jer to pomaže zdravlju tvojih ukućana.

8. Svaku poderanu stvar okrpaj i obuci je s ponosom i ne zaboravi na onu narodnu: krpež kuću drži!

9. Brini se za odijelo i ostale potrebe ukućana, no ne kupuj ono što ne treba, jer ćeš poslije prodavati ono, što ti nužno treba.

10. Brini se za valjani odgoj svoje djece, i ne zaboravljaj, da su oni odraz ili slika tebe i tvoga djelovanja.

45 Vučetić, Mira, Najbolji savjetnik za kućanstvo I. U kuhinji, str. 45. – 178. Više reklama nalazi se na stranicama ove knjige, tako Laboratorij „Alga“ sa Šušaka reklamira svoje proizvode Energin, željezovito kina – vino, preparate Alga i prašak Magna purga (sredstvo za čišćenje želuca i crijeva za djecu i odrasle).

244

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

Žutanjci se sa šećerom miješaju dok je pjenasto. Poslije se doda fino kosana korica, rum, brašno i snijeg. Masa se dade u namazanu i posipanu tepsiju i polagano se peče.

Kad se ohladi, razreže se nadjene pekmezom i posipa šećerom.46 Do 1940. godine Mira Vučetić objavila je 8 različitih knjiga, od kojih se sedam bavi isključivo kuharstvom,47 a za vrijeme II. svjetskog rata tiskala je 7. popunjeno izdanje Kuharstva u vlastitoj nakladi.48

Slika 7. Naslovnica Mirine knjige Kuharstvo Zagreb, 1943.

Poslije 1945. godine izašle su mnoge Mirine kuharice općeg i specijaliziranog karaktera u velikim nakladama.49 Kuharicu za dječju dob Ja sam mala kuharica. Kuhanje u igri Mira je objavila prvi put 1963. godine.50 Knjiga započinje dvostihom: 46 Vučetić, Mira, Najbolji savjetnik za kućanstvo I. U kuhinji, str. 148. Isti recept modificiran je u trećem izdanju iz 1934. godine. Dodana su još dva bjelanjka i određena je količina pekmeza za nadjev, više vidi na https://archive.org/details/nas_dom_domacica_u_kuhinji_1.dio_1934-mira_vucetic/page/n161/mode/2up (Pristupljeno 6. 9. 2021.)

47 Više vidi u Rogulja, Petar, gl. ur. Građa za Hrvatsku Retrospektivu Bibliografiju Knjiga 1835 – 1940, knjiga 24, Vi – Zan, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb 1999., str. 129.

48 Više vidi u Vučetić, Mira, nadzornik stručnih i kućanskih škola Ministarstva narodnog gospodarstva, Kuharstvo, 7. popunjeno izdanje, vlastita naklada, Zagreb 1943. (malo izdanje), 1944. (veliko izdanje), tisak Zagrebačka priradna tiskara. Izdanje iz 1944. godine sadrži i recept za već spomenutu Tortu od kukuruznog brašna. Dodan je i opis sitnih radova: 1. sve prirediti, 2. kosati limun, 3. miešati žumanjke, šećer, 4. dodati limun, 5. tući snieg, 6. dodati snieg, brašno, 7. peći, 8. ohladiti, 9. nadjenuti, 10. ukrasiti. Recept za istu Tortu modificiran je u Zlatnoj knjizi kuharstva, Zagreb 1973., Nakladni zavod Matice hrvatske, str. 476 49 O vdje od knjiga o kuharstvu koje je Mira objavila tijekom života možemo istaknuti slijedeće: Kuharstvo (https://archive.org/details/kuharstvo_1_i_2dio-mira_vucetic/kuharstvo_1_dio_1958-mira_vucetic/page/ n3/mode/2up i https://archive.org/details/kuharstvo_1_i_2dio-mira_vucetic/kuharstvo_2_dio_1953-mira_ vucetic) (Pristupljeno 10. 9. 2021.), Kuharica, Suvremena prehrana i kuhanje (digitalizirano izdanje iz 1961. godine nalazi se na https://archive.org/details/suvremena_prehrana_i_kuhanje_1961-mira_vucetic/mode/2up ) (Pristupljeno 10. 9. 2021.), Ja sam mala kuharica. Kuhanje u igri, Naša prehrana i kuhanje, Sljeme vam nudi, Slatka jela, torte i kolači, Zlatna knjiga kuharstva.

50 Prvo izdanje ove kuharice iz 1963. godine tiskano je na 64 stranice u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu u nakladi od 10 000 primjeraka. Više vidi u Bibliografija Jugoslavije – Knjige, brošure i muzikalije, 1964., 22 (Redni broj 6901 – 73 00), Beograd, str. 2593. Stihove za ovu knjigu napisala je Mira Vučetić, a ilustrirali

245

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

„Tu su jela kakvih nigdje nema, i bez vatre tu se kuha, sprema.

Ja sam mala kuharica,

marljiva sam djevojčica,

kuham, perem, spremam, šivam, i u poslu tom uživam,

jer ja imam lutke male

koje plaču – nema šale!

Kad su žedne ili gladne –„51

Mira Vučetić stihovima upućuje male kuharice u pripremne radove za recepte: Meransku kremu, Voćnu salatu, Salatu od banana i naranči, Kreme od jabuka, jagoda, Oranžadu, Limunadu, Kuglice od oraha, smokava, voća, Slatkiše od voća, Punjene datulje, Imitirane datulje, Štapiće od čokolade, Pikantni čalabrčak, Kolač od marcipana, Kolačiće od lješnjaka, Tortu od keksa, čokolade, Slatke pastile, Francuski jež, Slatku salamu, Slane i slatke sendviče.52 su je Greta Turković i Vjekoslav Brešić. Postoji i njemačka stihovna verzija o kojoj je pisala Nives Rittig – Beljak u svojoj knjizi Švapski kulinarij – dodir tradicija u Hrvatskoj Süddeutsches Culibarium – Begegnung von Kochtraditionen in Kroatien, Zagreb, 2002., 37.

51 Vučetić, Mira, Ja sam mala kuharica. Kuhanje u igri, Matica hrvatska, Zagreb, 1963., 1, 3. Stihovi koji slijede na trećoj stranici: Suze rone lutke jadne i dozivlju svoju „mamu“, da im dade keks, salamu, svježu, hladnu limunadu ili slatku oranžadu, pa bonbona marcipana….

A ja sve to spremam sama jer imadem knjigu ovu„kuharstvom“ je ljudi zovu.

Al’ to nije knjiga ista što je moja mama ima već knjiga od „čuda trista“ pa je mila nama svima.

52 Vučetić, Mira, Ja sam mala kuharica. Kuhanje u igri, str. 36 i 37, stihovi i recept za „Pikantni čalabrčak“ : Što zovemo čalabrčak želite li znati?

Nisu samo slatka jela što ih čovjek traži to svjedoči čalabrčak, koji ték nam draži.

Stoga, što ga više jedeš,

246

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

Mnoge Mirine knjige tiskane su u Zagrebu, a neke su tiskane u Bečeju, Cetinju i Varaždinu.

Kruna rada Mire Vučetić svakako je njena knjiga Zlatna knjiga kuharstva. Ova knjiga tiskana je u 12 izdanja tijekom više desetljeća,53 a poslije njene smrti objavljena je knjiga Zlatna knjiga slatkih jela.

Pero autorice u predgovoru izdanja knjige Zlatna knjiga kuharstva iz 1973. godine piše da je ova knjiga “… ostala udžbenik i praktični savjetnik za suvremenu i zdravu prehranu, samo je prilagođena današnjim prilikama, u kojima domaćici u radnom odnosu kuhanje danas nije lagani zadatak.“. Mira završava Predgovor riječima „Želja mi je da „Zlatna knjiga kuharstva“ bude svima ne samo pomoć kod kuhanja, već da daje i poticaj kako bi ispravno odabranim i ukusno pripremljenim jelima mogli razveseliti i zadovoljiti one osobe za koje jela pripremaju, a da, uz to, s lakoćom i veseljem svladavaju ovaj svakidašnji posao.“ Mira Vučetić u deset poglavlja ove kuharice daje savjete i recepte za razna jela i uvodi čitatelja u organizacijsku shemu po kojoj svatko uz malo truda može isplanirati jelovnik za zdrave i bolesne, a posebno poglavlje bavi se temom gostoprimstva.54 Posebno poglavlje bavi se dijetalnom hranom. U ovom poglavlju autorica objašnjava koje živežne namirnice treba davati bolesnicima, te piše o raznim dijetalnim režimima prehrane.55 Mira naglašava da „Bolesnička hrana mora biti uvijek svježe priređena, pa zato kod pripreme treba osobitu pažnju posvetiti količini živežnih namirnica kako se ne bi priredilo previše hrane koja bi se morala baciti.“56 Općenitu bolesničku hranu Mira Vučetić dijeli na: tekuću, kašastu i punu hranu. Tekuća dijeta primjenjuje se kod prehlada, upale vrata i sličnih bolesti, a sastoji

53 54 55

56

želiš ga sve više.

“Zašto? - pitaš. U receptu pročitaj što piše.

Sve prirediti: 2 mala hljepčića 1. kiseli krastavac 10 dkg šunke 3. žlice kisela vrhnja Sitni radovi 1. Šunku isjeckati 2. Krastavce isjeckati 3. Hljepčiće razrezati, izdubiti 4. Šunku, krastavce, vrhnje izmiješati 5. Hljepčiće napuniti smjesom Prvo izdanje knjige Mire Vučetić Zlatna knjiga kuharstva, izdana je 1972. godine u Zagrebu na 683 stranice.

Daljnja izdanja tiskana su: 1973., 1974., 1975., 1976., 1977., 1978., 1979., 1980., 1981., 1983., 1984.

Izdanje Zlatna knjiga kuharstva, iz 1973. godine na stranicama 601 – 656 bavi se temom gostoprimstva.

Izdanje Zlatna knjiga kuharstva, iz 1973. godine na stranicama 573 – 598 bavi se temom dijetalne hrane.

Tema „Dijetalna hrana“ podijeljena je na 11 podtema. Jedan od važnijih naslova je „Propisi kod priređivanja bolesničke hrane“ (str. 581), a započinje „Osoba koja ima zadaću da priređuje bolesničku hranu ne smije zaboraviti da bolestan čovjek treba jesti ono što mu liječnik odredi i ono što u granicama ove dozvole on rado jede….Najveći uspjeh pri priređivanju bolesničke hrane može postići onaj tko ne poznaje samo tehniku i kulinarske procese obične i fine kuhinje, već tko zna ispravno upotrijebiti začine i, prema tome, jelo učiniti što tečnijim.“ (str. 583) Zlatna knjiga kuharstva, str. 592

247

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

se od mlijeka, juhe, jaja, svježeg voća, voćnih sokova i želea. Kašasta dijeta daje se i kod težih bolesnika, a sadrži rižu, griz, pire krumpir, mrkva, špinat, kajgana, strugano teleće meso…Puna dijeta je bolesnička hrana sastavljena od juha variva, mesa i tijesta, a ne bi trebala sadržavati teško probavljiva jela (mahunarke, masna jela). 57

Zaključak

Mira Vučetić zbog svojih zasluga na kulinarskom polju i obrazovanju zaslužuje naslov „kuharska kraljica“. Suvereno je vladala dugi niz godina kraljevstvom kuhinje, sudjelovala je obrazovanju mnogih kuharica i domaćica. Na kraju možemo zaključiti da je Mira Vučetić rođ. Seifert tijekom života pokazala da se pravilnom organizacijom, u njemačkom stilu, može postići mnogo na korist šire zajednice. Napisala je mnoge kuharske priručnike, a najpoznatiji su Zlatna knjiga kuharstva i Ja sa mala kuharica.

Igranje u igri. Radila je do posljednjih dana svoga života, umrla je u Zagrebu 27. siječnja 1976., te je pokopana na zagrebačkom groblju Mirogoj.58 Nakon njene smrti tiskane su njene knjige, a sliku svoje bake Kornelije Dežman Mira Vučetić oporučno je ostavila Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU.59

Literatura: Izvori i literatura A.

Arhivski izvori:

Matica krštenih rimokatoličke župe sv. Križa, Ogulin za godine 1878. – 1895. pod rednim brojem 24960

Arhivski fond HR – DAZG - 792 Hrvatsko vegetarsko društvo koji je sačuvan u Državnom arhivu u Zagrebu, serija 1, Zapisnici sjednica tijela uprave, 1928. / 1947., knjiga 3, Zapisnik sjednica upravnog odbora i glavnih godišnjih skupština 1938- 1947., 10. odborska sjednica 1. veljače 1938.

B.

Objavljeni izvori:

Časopis Naš dom, Zagreb 1938. – 1939. (urednica Mira Vučetić, izdavač i vlasnik J. Boranić)

C. Tekstovi:

57 Z latna knjiga kuharstva, str. 586 - 588 58 Mira Vučetić pokopana je na Mirogoju, više vidi na https://www.gradskagroblja.hr/trazilica-pokojnika/15 (Pristupljeno 10. 9. 2021.)

59 Uz druge knjige poslije Mirine smrti tiskana je i Zlatna knjiga slatkih jela koju je priredio i nadopunio 1985. godine Mirin unuk dr. Ivo Vučetić. Sliku Kornelije Dežman r. Schmit naslikala je Lina Crnčić Virant, a bila je izložena 2020. godine na Izložbi „Zagreb, grad umjetnica“. Više vidi na https://www.vecernji.hr/kultura/ dok-zivimo-u-patrijarhalnom-drustvu-zenska-agenda-ima-smisla-1376953 (Pristupljeno 10. 9. 2021.)

60 O va Matica krštenih nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu

248

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

Bez autora: „Kućanske škole za seljačke kćeri“, Jutarnji list 2, Zagreb, 17. kolovoza 1913., br. 442, str. 3

„Domaćinski tjedan u Zagrebu“, Obitelj, Ilustrovani tjednik za hrvatsku porodicu 10, Zagreb, 1938., br. 5 – 6, str. 67

„Iza Domaćinskog tjedna“, Obitelj, Ilustrovani tjednik za hrvatsku porodicu 10, Zagreb, 1938., br.

7 – 8, str. 91

„Galerija javnih radnica: Mira Vučetić“, Hrvatica, Časopis za ženu i dom 1, Zagreb, 1939., br. 4, str.

127. „Domaćinski tjedan“, Naš dom 2, Zagreb, 1939., br. 2, str. 21.

„Dom i obitelj: Odgoj naše domaćinske generacije“, Hrvatica, Časopis za ženu i dom 2, Zagreb, 1940., br. 5, str. 22 - 23. „Mira Vučetić“ na http://library.foi.hr/lib/autor.php?B=1&A=0000011448&E „Mira Vučetić“ na https://www.ogulin.hr/mira-vucetic/

Potpisani autori i inicijali: D.

Enciklopedijske i leksikografske odrednice:

N. N., „Bircher – Benner, Maximilian Oskar“, u: Rudolf Vierhaus (ur.), Deutsche biographische Enzyklopädie, 1 (Aachen – Braniβ), K G Saur München 2005., 672.

Bezić, Nada, „Faller, Nikola“, u: Trpimir Macan (gl. ur.), Hrvatski biografski leksikon 4, E – Gm, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1998., str. 124 – 125.

Detoni – Dujmić, Dunja, „Bogdanović, Milica“, u: Aleksandar Stipčević (gl. ur.), Hrvatski biografski leksikon 2, Bj - C, Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb 1989., 74.

Gross, Mirjana, „Cuvaj, Slavko“, u: Aleksandar Stipčević (gl. ur.), Hrvatski biografski leksikon 2, Bj C, Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb 1989., 759 – 760.

Kragić, Bruno, „Jurić, Marija (Zagorka)“, u: Trpimir Macan (gl. ur.), Hrvatski biografski leksikon 6, I – Kal, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., 609 – 612. Šicel, Miroslav, „Dežman, Milivoj“, u: Trpimir Macan (gl. ur.), Hrvatski biografski leksikon 3 Č - Đ, Zagreb 1993., Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, 369 – 370.

E.

Tekstovi u periodičnim izdanjima:

Belošević, Krešimir, „Dr. Ivo Hengster - predsjednik Hrvatskog vegetarskog društva u Zagrebu i razvoj vegetarijanstva u Hrvatskoj“, VDG Jahrbuch 16, Osijek, 2009., str. 89-102.

Donat, Branimir, „Hors d’oeuvre kulture blagovanja iliti pohvale individualnosti“, u: Mira Vučetić, Zlatna knjiga kuharstva, Zagreb 1980., 679 – 682.

Fabrio, Nedjeljko, „Poziv na kulinarski udar“, Start 13, Zagreb, 11. 9. 1982., br. 356, str. 12, 13, 76.

Goglia, Antun, „Nikola pl. Faller“, Sv. Cecilija, Smotra za crkvenu glazbu s glazbenim prilogom. Glasilo Cecilijina društva u Zagrebu 32, Zagreb, 1938., sv. 2, str. 40 – 43, sv. 3, str. 65 – 72, sv. 4, str.

97 – 101.

M., „Natjecanje u kuhanju“, Obitelj, Ilustrovani tjednik za hrvatsku porodicu 10, Zagreb, 1938., 111.

Jindra, Jelena i Vržina, Nelija, „Hrvatska pomama za kuharicama“, Globus, Nacionalni tjednik 14, Zagreb, 2. 1. 2004., br. 682, str. 56 – 59.

249

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić) Radojčić, Dragana, „Kulinarsko umeće u medijima“, Glasnik Etnografskog instituta SANU 57, Beograd, 2009., br. 1, str. 93 – 106.

Vučetić, Mira, „Kako bi sve ženske škole mogle pripraviti mladež za život?“, Stručni glasnik Ministarstva za obrt, veleobrt i trgovinu 2, Zagreb, 1941., 353 – 355, 376, 379.

Vučetić, Mira, „Stručne škole za ženska zvanja“, Stručni glasnik Glavnog ravnateljstva za obrt, veleobrt i trgovinu Ministarstva narodnog gospodarstva 3, Zagreb, 1942., br. 3 – 4, str. 5 – 10, 109 – 110, 113 – 114.

F. Knjige: Bibliografija Jugoslavije – Knjige, brošure i muzikalije, 22 (Redni broj 6901 – 73 00), Beograd 1964.

Izvještaj Privremenoga zemaljskog Ženskog liceja i s njom spojene vježbaonice u Zagrebu na koncu školske godine 1909. – 1910., Zagreb, 1910.

Službeni glasnik Kr. Hrv. – Slav. Zemaljske vlade, Povjereništva za prosvjetu i vjere, godina 1919., Zagreb, 1919.

Rittig – Beljak, Nives, Švapski kulinarij – dodir tradicija u Hrvatskoj Süddeutsches Culibarium – Begegnung von Kochtraditionen in Kroatien, Zagreb, 2002.

Rogulja, Petar (gl. ur.), Građa za Hrvatsku Retrospektivu Bibliografiju Knjiga 1835 – 1940, knjiga 24, Vi – Zan, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb 1999.

(Vučetić, Mira ), Zagrebačka domaćinska škola, Demetrova ulica 11, Zagreb 1929.(?)

(Vučetić Mira ) Zagrebačka domaćinska škola 1928. – 1931., Zagreb 1931.(?)

Vučetić, Mira, Ja sam mala kuharica. Kuhanje u igri, Matica hrvatska. Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1963.

Vučetić, Mira, Kuharstvo, 7. popunjeno izdanje, vlastita naklada, Zagreb, 1943. (malo izdanje), 1944. (veliko izdanje).

Vučetić, Mira, Najbolji savjetnik za kućanstvo I. U kuhinji, Zagreb 1929.

Vučetić, Mira, Zlatna knjiga kuharstva, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1973.

Prilozi

Drugi o Miri Vučetić Stručnost i znanje Mire Vučetić prepoznale su mnoge domaćice i ugostiteljski radnici, a više je autora posvetilo svoje tekstove njezinu liku i djelu.

Miri Vučetić posvećeno je dvadesetak tekstova:

Tekst „Mira Vučetić“ na http://library.foi.hr/lib/autor.php?B=1&A=0000011448&E61 Tekst „Mira Vučetić“ na https://www.ogulin.hr/mira-vucetic/ 62

„Galerija javnih radnica: Mira Vučetić“, Hrvatica, Časopis za ženu i dom, 1, Zagreb, br. 4, str. 127. 63 61 N . N., Mira Vučetić, više vidi na http://library.foi.hr/lib/autor.php?B=1&A=0000011448&E (Pristupljeno 10. 9. 2021.)

62 N. N., Mira Vučetić na https://www.ogulin.hr/mira-vucetic/ (Pristupljeno 10. 9. 2021.)

63 O vaj tekst nepoznatog autora počinje riječima „ Započela je skromno i tiho. Svršivši ženski licej stupila je u školu, koju je ustrojila znamenita naša pjesnikinja i pedagoškinja Milka Pogačić. …otkrila je u njoj veliku

250

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić) „Dom i obitelj: Odgoj naše domaćinske generacije“, Hrvatica, Časopis za ženu i dom, 2, Zagreb, br.

5, str. 22 - 23. 64

Donat, Branimir, „Hors d’oeuvre kulture blagovanja iliti pohvale individualnosti“, u: Vučetić, Mira, Zlatna knjiga kuharstva, Zagreb 1976. 65 Fabrio, Nedjeljko, „Poziv na kulinarski udar“, Start, 13, Zagreb, br. 356, 11. 9. 1982., str. 12, 13, 76. 66

Jindra, Jelena - Vržina, Nelija, „Hrvatska pomama za kuharicama“, Globus, Nacionalni tjednik, 14, Zagreb, 2. 1. 2004., br. 682, str. 56 – 59. 67 Radojčić, Dragana, „Kulinarsko umeće u medijima“, Glasnik Etnografskog instituta SANU, 57, Beograd, 2009., br. 1, str. 93 - 106.68

Bracewell, Wendy, „Eating up Yugoslavia. Cookboooks and Consumption in Socialist Yugoslavia“, u: Bren, Paulina i Neuburger, Mary (ur.), Communism Unwrapped: Consumption in Cold War Eastern Europe, Oxford University Press, Oxford, 2012., 171, 174, 176, 180, 189, 190, 193 – 196.69 Čimbur, Tamara, „Kuharice po kojima kuhaju generacije“ na https://www.buro247.hr/knjige/ek-

64

65

66

67 68 69

darovitost za sve sposobnosti, koje su potrebne učiteljici domaćinstva i postavila ju na čelo kućanstva u svojoj školi….“ Tekst sadrži portret Mire Vučetić.

Tekst opisuje Domaćinsku školu u Zagrebu i njenu ravnateljicu Miru Vučetić. Autor ističe „Gospodja Mira Vučetić, kao što smo već napisali u našem listu, pravo je čudo talenta i finansijera. Ona umije stvarati iz maloga… Gospodja je Mira Vučetić pobudila toliki interes za domaćinstvo, da su se na tom natjecanju sastali grad i selo, muški i žensko!“. Tekst sadrži portret Mire Vučetić i sliku učenica Domaćinske škole kod kuhanja Esej Branimira Donata „Hors d’oeuvre kulture blagovanja iliti pohvale individualnosti“ prvi put je objavljen u Vučetić, Mira, Zlatna knjiga kuharstva, Zagreb 1976.. Donat između ostalog piše „…U fundus nacionalne kulture ne ulaze samo čuvene građevine, velika književna, slikarska ili glazbena ostvarenja, među plejadama čuvenih umjetnika valja naći odgovarajuće mjesto i za …kuhače koji su svojim anonimnim radom ipak davali biljeg epohi i neposredno oblikovali ljudski prostor i vrijeme.“ Donat u daljem tekstu daje biografske podatke o Miri Vučetić, ističe neke Mirine knjige, te naglašava „Ova kapitalna knjiga, koja ulazi u fundus najšire kulture, može nas s nostalgijom sjećati vremena kada kuhanje još bijaše umjetnost. Očito je da Mira Vučetić nije težila sastavljanju knjige takvih recepata koji bi bili namijenjeni samo blagdanskoj trpezi…nije mislila isključivo ni na „sestru siromaštinu“…njezina namjera bijaše plemenita, a rezultati nenaplativi.“. Više vidi u Vučetić, Mira, Zlatna knjiga kuharstva, Zagreb, 1980., str. 679 - 682.

Polemički esej Nedjeljka Fabria između ostalog donosi riječi „Kako piše Mira Vučetić, još jedan klasik naše kulinarske beletristike i autorica hit – kuharicá: „Recepti su temelj ili, mogli bismo reći, ‘štake’ za početnike, na koje se oni moraju podupirati dok se ne nauče slobodno kretati u prehrambeno – kuharskoj struci.“ Ovaj esej objavio je Miroslav Šicel u svojoj Antologiji hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća II. dio Hrvatski književni esej 1950 – 2000, Zagreb, 2002., Disput, str. 229 -235 Autorice ističu „Kuharska klasika. U nemilosrdnoj tržišnoj borbi, knjige Dike Marjanović Radice i Mire Vučetić ostale su obavezna literatura svakog tradicionalnog kućanstva.“ Najstarija knjiga koju autorica uzima za literaturu je Moje kućanstvo (Zagreb, 1938.) u kojoj Mira Vučetić „preporučuje da svaka domaćica mora voditi knjigovodstvo da se ne bi kasno zapitala ‘kada’ i ‘zašto’ je izdala novac.“ (str. 104).

Na stranici 180 između ostalog piše: „Some cooksbooks retained a distinctly socijalist slant in their approach to their readers well into the 1970s, offering ways to make their workfaster, better, and easier, but also giving housework an explicitly ideological context. This was the case with the successive revised editions of Mira Vučetić’s cooking manuals, which combined exhaustive information on nutrition „on a scientific basis“ with lectures about the housewife’s social role and responsibility.“ U slobodnom prijevodu ovaj dio glasi „Neke su kuharice zadržale izrazito socijalistički stav u svom pristupu čitateljima i do 1970 -ih, nudeći načine da im posao učine bržim, boljim i lakšim, ali i dajući kućanskim poslovima izričito ideološki kontekst. Mira Vučetić je u svojim kuharskim priručnicima u više dopunjenih izdanja kombinirala podatke o prehrani „na znanstvenoj osnovi“ s predavanjima o društvenoj ulozi i odgovornosti domaćice.“

251

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić) spert/10612.html70

Godeč, Željka, „Nevjerojatan život Mire Vučetić, autorice najvažnije kuharice u hrvatskoj povijesti“, Jutarnji list, 15, Zagreb, 15. 12. 2013., br. 5530, str. 42 – 45.71 Ivanišević, Jelena, Od kuharice do književnosti, hrvatski kulinarski i gastronomski narativi, doktorski rad, Zagreb, 2014.72

Ivanović, Vladimir, „Die jugoslawischen Fabriken guten Geschmacks“, Südosteuropäische Hefte, 3, Berlin, br. 1, str. 24 - 43.73 Ivanišević, Jelena, Od kuharice do književnosti Ogledi o kulinarskoj prozi, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, prosinac 2017.74 Grgurić, Jasmina, „Zlatna knjiga Mire Vučetić – kulinarska biblija koja nas podučava i danas“ na https://www.mirovina.hr/price/zlatna-knjiga-mire-vucetic-kulinarska-biblija-koja-nas-poducava-danas/

„Žene koje su nas naučile kuhati“ na https://blog.glovoapp.com/hr/pauziraj-malo/zene-koje-nasnaucile-kuhati/75 Wierlacher, Alois (ur.), Kulinaristik des Frühstücks Breakfast across cultures (Analysen – Theorien – Perspektiven), IUDICIUM Verlag GmgH, München, 2018., 220, 221, 227. 76

Ljubić, Ida, „Bratstvo i jedinstvo za stolom? Jugoslavenske kuharice i udžbenici kuharstva“, Povijest u nastavi, 29, Zagreb, 2018., br. 1, str. 5 – 25.77 Fotiadis, Ruža, Ivanović Vladimir i Vučetić, Radina (ur.), Brothehood and unity at the kitchen table Foo din Socijalist Yugoslavia, Zagreb, Srednja Europa, 2019.78

Solić, Nikolina, Mira Vučetić: Znala je na svoj poseban način podučavati buduće domaćice na 70 T amara Čimbur u tekstu predstavlja klasike kulinarskog umijeća, objavljeno 6. 12. 2012. (Pristupljeno 20.

9. 2021.)

71 Tekst je objavljen na portalu www.jutarnji.hr 17. prosinca 2013. (Pristupljeno 10. 9. 2021.)

72 Doktorski rad Jelene Ivanišević, Od kuharice do književnosti, hrvatski kulinarski i gastronomski narativi, izrađen je pod mentorstvom dr. sc. Nives Rittig - Beljak, na Filozofskom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu, 2014. godine.

73 Ivanović u radu Jugoslavenske tvornice dobrih ukusa uspoređuje razne kuharice (27). Vučetićkino Kuharstvo iz 1943. godine komparira s Jugoslavenskom kuhinjom – specijaliteti Pate Spasenije Marković, Beograd 1961.

74 U poglavlju „Zašto čitati kuharice?“ autorica ističe podnaslovom „Odgoj uzorne domaćice – Mira Vučetić“.

Između ostalog ovdje piše „Mira Vučetić nudi pomoć u svim aspektima vođenja kućanstva, no upravo je kuhanje ključan dio ženskih zaduženja. Dobro kuhati za Miru Vučetić značilo je ispunjavati tri zahtjeva: ispravno prehranjivati, tečno kuhati i ekonomično voditi kuhinju. Zato nimalo ne čudi da je na naslovnici Vučetićkina Mojeg kućanstva (1936) prikazana žena koja sjedi za stolom i upisuje troškove u veliku bilježnicu.“.

75 O vaj blog objavljen je 5. ožujka 2018. (Pristupljeno 10. 9. 2021.)

76 Na stranici 221 između ostalog piše „Mira Vučetić wiederum empfiehlt mit Verweis auf die moderne Ernährungswissenschaft drei Mahlzeiten aber nur für Erwachsene; für Kinder und „Geschwächte“ hingegen seien fünf anzusetzen, diesie wie folgt benennt: „zajutrak: Frühstück, dejeuner; doručak: Gabelfrühstück, dejeuner a la fourchette; objed: Mittagessen, diner; užina: Jause, five o’clock tea; večera: Abendessen, souper“. Slobodni prijevod ovih rečenica glasi „Mira Vučetić preporučuje tri obroka na temelju suvremene nutricionističke znanosti, ali samo za odrasle; za djecu i “slabe” treba dodati pet obroka: “zajutrak: doručak, dejeuner; doručak: doručak s vilicom, dejeuner a’ la fourchette; objed: ručak, zalogajnica; užina: međuobrok, čaj u pet sati; večera: večera, juha ”.

77 Autorica u ovom tekstu izlaže nastavnu pripremu za blok sat analize kuharica i udžbenika kuharstva tiskanih u razdoblju SFR Jugoslavije.

78 U ovoj knjizi nalazi se i tekst Ruže Fotiadis „Yugosav cuisine: Cookbooks and culinary discourses in socijalist Yugoslavia“ u kojem autorica analizira kuharice i navodi nekoliko Vučetićkinih kuharica. (str. 31 – 52).

252

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić) https://belizagrebgrad.com.hr/mira-vucetic-znala-je-na-svoj-poseban-nacin-poducavati-buduce-domacice/79

Popis knjiga i časopisa koje je napisala i uredila Mira Vučetić80: Zagrebačka domaćinska škola, Demetrova 11, Zagreb (1929.?, urednica) Najbolji savjetnik za kućanstvo. 1. U kuhinji, Zagreb (1929.)

Naš dom. Dio I. Domaćica u kuhinji, Zagreb (1930., 1934.)

Moje kućanstvo, Zagreb (1931., 1934., 1938.)

Zagrebačka domaćinska škola 1928. – 1931., Zagreb (1931.?, urednica) Kuharica zagrebačke domaćinske škole, Zagreb (1935.)

Priručnik za kuhanje. Teorija i praksa, Zagreb (1937.)

Naš dom, časopis, Zagreb (1938. – 1939., urednica)

Mali priručnik za kuhanje. Teorija i praksa, Zagreb (1939.)

Kuharstvo, Zagreb (1943., 1944., 1952. – 1953., 1955. – 1956., 1958. – 1960.)

Kuharica. Najbolja večera, francuska salata s majonezom, Zagreb (1956.)

Suvremena prehrana i kuhanje, Zagreb (1961. - dva izdanja, 1962., 1963.), Cetinje (1964.)

Ja sam mala kuharica. Kuhanje u igri, Zagreb (1963., 1964., 1971., 1986., 2002.)

Naša prehrana i kuhanje, Bečej (1966.)

Sljeme vam nudi, Varaždin (1968.)

Slatka jela, torte i kolači, Zagreb (1970., 1972.)

Zlatna knjiga kuharstva, Zagreb (1972., 1973., 1974., 1975., 1976., 1977., 1978., 1979., 1980., 1981., 1983., 1984.)

Zlatna knjiga slatkih jela, Zagreb (1985., 1988.)81 Knjiga kuharstva, Zagreb (1995., 2004., 2005.)

Hrvatske slastice i torte, Zagreb (2001.)

Velika knjiga kuharstva, Zagreb (2013.)

79 T ekst je objavljen 1. ožujka 2021. (Pristupljeno 10. 9. 2021.)

80 Popis knjiga i časopisa koje je napisala i uredila Mira Vučetić osim naslova sadrži mjesto izdanja, te godine izdanja.

81 Priredio i nadopunio unuk Mire Vučetić, dr. Ivo Vučetić.

253

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 233-254 Krešimir Belošević: Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić)

Kuharska kraljica Mira Seifert (Vučetić) Sažetak

Rad govori o Miri Vučetić rođ. Seifert, koja zbog svojih zasluga na kulinarskom polju i obrazovanju zaslužuje naslov „kuharska kraljica“. Svoja znanja i iskustva pretočila je u više desetaka kuharskih priručnika, a kao nastavnica sudjelovala je u obrazovanju mnogih kuharica i domaćica. Mira Seifert rodila se u Ogulinu 13. studenog 1892. u obitelji njemačkog podrijetla, od oca Adolfa Seiferta i majke Darinke rođ. Dežman. Nakon što je u rodnom Ogulinu završila osnovnu školu, nastavlja školovanje u zagrebačkom Ženskom liceju, a potom i u Školi za praktična zanimanja u Zagrebu. Po završetku školovanja vodila je ambulantne kućanske tečajeve, bila učiteljica na Višoj djevojačkoj školi, smjera kućanskoga, a 1928. postaje i ravnateljicom Zagrebačke domaćinske škole u Demetrovoj ulici u Zagrebu. Tijekom Drugog svjetskog rata radila je kao upraviteljica Stručne kućanske škole. Mira je bila i urednica časopisa Naš dom, a aktivno je sudjelovala u radu Kola domaćica i organizaciji Domaćinskih tjedana, kojima je u radu također poklonjena veća pažnja. U radu se donosi i popis djela Mire Seifert, kao i popis radova koji se njome bave.

Kochkönigin Mira Seifert (Vučetić) Zusammenfassung

Die Arbeit spricht von Mira Vučetić geb. Seifert, die wegen ihren Verdiensten auf kulinarischem Gebiet den Titel „Kochkönigin“ verdient. Ihre Kenntnisse und Erfahrung übertrug sie in dutzende von Kochhandbüchern und als Lehrerin nahm sie an der Ausbildung vieler Köchinnen und Hausfrauen teil. Mira Seifert wurde am 13. November 1892 in Ogulin, in einer Familie deutschen Stammes, vom Vater Adolf Seifert und der Mutter Darinka geb.

Dežman, geboren. Nachdem sie im gebürtigen Ogulin die Grundschule absolvierte, setzt sie ihre Bildung im zagreber Frauenlyzeum und danach auch in der Schule für praktische Berufe in Zagreb fort. Nach beendeter Bildung leitete sie ambulante Haushaltskurse, war Lehrerin an der Höheren Mädchenschule, Zweig Haushalt, und 1928 wird sie Leiterin der Zagreber Haushaltsschule in der Demetrova Straße in Zagreb. Während des Zweiten Weltkrieges arbeitete sie als Leiterin der Haushaltsfachschule. Mira war auch Redakteurin der Zeitschrift Naš dom und sie nahm aktiv an der Tätigkeit des Haushälterinkreises („Kolo domaćica“) und der Organisation der Haushaltswochen („Domaćinski tjedni“) teil, denen in der Arbeit auch größere Aufmerksamkeit gewidmet wird. Die Arbeit bringt auch das Verzeichnis der Werke von Mira Seifert, sowie der Arbeiten, die sich mit ihr befassen.

254

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

Mirjana Paušak,dipl.arheologinja Viša kustosica - voditeljica Muzeja Valpovštine Valpovo pausakm@net.hr

UDK: 929.52Prandau-Normann: 347.23 Prethodno priopćenje Prihvaćeno: 15.8.2021

Održiva ostavština valpovačkih vlastelina Autorica istražuje doprinos valpovačkih vlastelina u izgradnji profane i sakralne arhitekture koju zajednica i danas koristi. Pronašla je 39 objekata koje je nabrojila i opisala te locirala i označila na priloženoj karti prostora nekadašnjeg valpovačkog vlastelinstva. Uz to je dodala i tri važne lokacije u gradu Osijeku.

Ključne riječi: baruni Prandau, austrijsko plemstvo, grofovi Normann, njemačko plemstvo, valpovački vlastelini, dvorac, kurija, crkva, valpovačko vlastelinstvo, Valpovo, Osijek, Donji Miholjac

255

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

Uvod

U prošlim brojevima Jahrbucha je objavljeno dvadesetak radova vezanih uz razne aspekte života i djelovanja valpovačke vlasteline te njihovu ostavštinu. Muzej Valpovštine se već više od petnaest godina bavi istraživanjem te obitelji. Sam muzej koji je smješten u dvorcu Prandau - Normann pretvoren je svojim sadašnjim postavom u ambijentalni muzej, koji dočarava ambijent u kojem su živjeli valpovačke vlastelinske obitelji Prandau i Normann. Uz ovu stalnu izložbu muzej je tijekom zadnjih desetak godina imao i četiri privremene izložbe s obradom pojedinih tema vezanih uz tu obitelj, kao i pet privremenih izložbi drugih tema, ali u kojima se ipak neizostavno moraju spominjati pripadnici obitelji. Kruna obrade ostavštine valpovačkih vlastelina je zajednička izložba četiri ustanove u kulturi koje čuvaju njihovu ostavštinu 2018. godine. To je bio jedinstveni projekt Državnog arhiva u Osijeku, Muzeja Slavonije, Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku i Muzeja Valpovštine. Jedna izložba u četiri ustanove i dva grada. Za taj projekt su sve četiri ustanove primile priznanje Osječkobaranjske županije i Muzejskog društva Hrvatske. Dugogodišnja istraživanja spomenute teme hrvatsku kulturu stavljaju u europski kontekst. Kako su do sada predstavljana pokretna kulturna dobra, povijesna događanja i nematerijalna kulturna ostavština valpovačkih vlastelina u ovom radu autorica nabraja i opisuje nepokretnu kulturnu baštinu iz ostavštine kojom se i danas služi zajednica.

O donatorima i njihovom porijeklu

Obitelj Hilleprand von Prandau staro je austrijsko plemstvo podrijetlom iz Tirola.

Nosi plemićku titulu od 16. stoljeća. Viteški naslov s predikatom Prandau dodijelio je Petru I car i kralj Leopolda I. 1674. godine za značajne diplomatske uspjehe.

Prvi vlasnik valpovačkog veleposjeda sin je Petra I , Petar II Anton Hilleprand od Prandaua dvorski i komorski savjetnik koji je dobio barunsku titulu 1704. godine, a Karlo VI darova mu je na Silvestrovo 1721. godine valpovački veleposjed. Carskom darovnicom dobio je valpovačko vlastelinstvo s 45 naselja i 60.000 hektara zemljišta te oštećenu staru srednjovjekovnu utvrdu u samom Valpovu. Petar II Anton Hilleprand von Prandaua često je dolazio u Valpovo. Obnovio je staru utvrdu u čijem je sklopu sagradio i novi barokni dvorac, ali se nije trajno u njemu nastanio.

Članovi obitelji Hilleprand von Prandaua ostali su vlasnici valpovačkog veleposjeda kroz tri generacije. Poslije je ženidbenom vezom posjed prešao u ruke grofova Normann Ehrenfels i ostaje u njihovom vlasništvu također kroz tri generacije.

Obitelj Normann Ehrenfels pripada njemačkom plemstvu koje se spominje još u 13.st. Valpovačka linija grofova Normann Ehrenfels pripada wurttemberškoj liniji obitelji koja je 1809. godine dobila grofovstvo.

Sin nasljednik Petra II Antona Hilleprand von Prandaua Josip Ignjat Hilleprand von Prandaua (1749.-1816.) druga je generacija iz te barunske obitelji. Trajno se 256

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

nastanio u dvorcu u Valpovu. Zaslužan je za mnoge građevine na veleposjedu. Nakon njegove smrti vlastelinstvo se dijeli između njegova dva sina Karla i Gustava.

Karlo Hilleprand von Prandaua (1792.-1865.) dobio je miholjački dio vlastelinstva.

Bio je poznati glazbenik, skladatelj i mecena. Nakon prerane smrti supruge živio je u Beču gdje je i umro. Nije imao nasljednike i njegov posjed opet je pripojen valpovačkom posjedu njegovog brata Gustava. Gustav je bratove posmrtne ostatke sahranio u obiteljsku kriptu u Valpovu.

Gustav Hilleprand von Prandaua (1807.-1885.) naslijedio je valpovačko vlastelinstvo od svog oca Josipa Ignjata. Novčano je pomagao brojna glazbena društva i glazbenike u Valpovu, Osijeku, Pečuhu i Beču. U njegovo vrijeme gospodarstvo valpovačkog veleposjeda bilo je na svom vrhuncu. Nije imao muškog potomka i imanje je podijelio na tri kćeri. Njegovom smrću prestaje loza Prandau u Valpovu. Gustavova najstarija kćerka Mariana naslijedila je valpovački dio veleposjeda i dvorac u Valpovu.

Njezinom udajom za grofa Konstantina Normanna Ehrenfelškog vlastelinstvo prelazi u posjed te obitelji odnosno njihovog sina Rudolfa.

Rudolf I. Normann Ehrenfelški (1857.-1942.) sin je grofice Mariane, rođene barunice Prandau i grofa Konstantina Normanna Ehrenfelškog Posjed je podijelio s bratom Gustavom. Njemu je pripao valpovački dio, a bratu bizovački. Oženio je Julijanu pl. Vest s kojom je imao dva sina i tri kćeri. Sin Karlo umro je kao dijete, a drugom sinu Rudolfu je još za života prepustio imanje. Kćeri su dobile šumska gospodarstva. Umro je u Valpovu 1942.godine i svečano je sahranjen u kripti crkve sv. Roka. Njegov nasljednik Rudolf II napušta Valpovo s maloljetnom kćeri 1944. i odlazi u Austriju u dvorac Rothenthurn gdje potomci i danas žive.

U radu se spominju i osobe u bliskom srodstvu, a koje potječu iz drugih plemićkih obitelji. Tako je treća supruga baruna Ignjata (jedina koja je živjela s njim u Valpovu) bila Ana Maria Elisabeta rođ.grofica Pejačević.

Barunica Alvina Prandau, kći Gustava i unuka Ignjata bila je udana za grofa Pavla Pejačevića. Štefanija, također kći Gustava udala se za grofa Mailatha i donijela mu u miraz stari miholjački dvorac i dio Prandauovog posjeda sa sjedištem u Donjem Miholjcu. U Miholjcu će grof Majlaht početkom 20.st. izgraditi novi dvorac u stilu engleske arhitekture.

Baština koja je i danas u upotrebi zajednice

Iako su valpovački vlastelini podigli veliki broj građevina (krajem 19. st. navodi se broj od 562 objekta) prezentiramo samo one građevine i objekte koje su još u funkciji, a za čiju gradnju su zaslužni članovi vlastelinskih obitelji Hilleprand von Prandau i Normann Ehrenfels. Tu su i vjerski objekti od kojih su neki s vremenom obnavljani i dograđivani, no i dalje su zadržali prepoznatljivi izgled u odnosu na vrijeme kada su nastali zalaganjem različitih pripadnika obitelji valpovačkih vlastelina. Navedeni 257

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

broj objekata krajem 19. stoljeća odnosi se i na gospodarske zgrade koje su tijekom modernizacije, a osobito nakon 1945. godine uništene i porušene. Za neke od tih objekata je velika šteta što više ne postoje jer su bile solidne građevine koje su i dalje mogle služiti u gospodarske svrhe.

Građevine za koje je zaslužan Petar II Anton Hilleprand von Prandaua

Petar II Anton Hilleprand von Prandaua prvi vlasnik valpovačkog veleposjeda je nakon primljene darovnice 1721. godine unutar zidina stare utvrde ugradio barokni dvorac u Valpovu kao sjedište vlastelinstva i stalno prebivalište valpovačkih vlastelina. U njemu je danas Muzej Valpovštine u kojem je dočaran životni prostor valpovačkih vlastelina.

U sklopu gradnje baroknog dvorca na temeljima srednjovjekovne kapele sv.

Ladislava podignuta je barokna kapela sv. Trojstva koja danas služi kao prigodni koncertni prostor. U kapeli se nalaze i vrijedne orgulje pečuškog majstora Josefa Angstera (za koje je investitor bio Gustav Hilleprand von Prandau), a koje su i danas u uporabi. Župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu podignuta je na mjestu nekadašnje drvene crkve. Naručitelj je bio opet Petar II. Anton Hilleprand von Prandau. Crkva predstavlja najznačajniji projekt crkvene gradnje obitelji Hilleprand von Prandau na Valpovačkom vlastelinstvu, a izgradnjom u baroknom stilu pratila je stilska obilježja svog vremena. Unutrašnjost je opremljena s umjetninama austrijskih majstora. Tako je oltarnu sliku izradio bečki slikar Anton Herzog. Postojeće orgulje djelo su apatinskog majstora orguljara Caspar Fischera po narudžbi baruna Josipa Ignjata Hilleprand von Prandaua.

Petar II. Anton Hilleprand von Prandau pomogao je i izgradnju crkve u Petrijevcima osiguravši potreban građevni materijal dok je doprinos mještana bio rad na izgradnji zdanja. Nakon valpovačke crkve riječ je o drugoj crkvenoj zgradi koju je na Valpovačkom vlastelinstvu podigao istoimeni vlastelin. Petrijevačka crkva će poslužiti kao prototipno rješenje za župne i filijalne crkve na Valpovačkom vlastelinstvu sve do pojave historicizma.

Crkvu sv. Petra i Pavla u Koškoj dao je temeljito obnoviti isti barun Riječ je o srednjovjekovnoj crkvi građenoj u gotičkom stilu čija je obnova provedena u duhu baroka a završena je 1754.godine. Crkva je poslije u više navrata bila obnavljana.

Petar II Anton Hilleprand von Prandau kupio je 1725. zemljište u samom središtu Gornjeg grada u Osijeku. Na tom je zemljištu pokraj Kapucinske crkve podignuta dvokatna zgrada. Poslije je obnavljana, a 1889. srušena i sagrađena nova.

S obzirom da su članovi obitelji Hilleprand von Prandau bili veliki poklonici i podupiratelji glazbe, a imali su i palaču u susjedstvu oni su uz još dvije plemićke obitelji, darovali sredstva za uređenje kora i postavljenje orgulja u Kapucinskoj crkvi u Osijeku. Spomen na taj čin nalazi se zapisan na ploči postavljenoj na ogradi kora.

258

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

Građevine koje su ostale iza druge generacije baruna von Prandau – vlastelina valpovačkih

Kazališnu zgradu, prvu u Slavoniji, dao je izgraditi “veseli barun” Josip Ignjat Hilleprand von Prandau, nakon što se morao napustiti bezbrižan život u Beču i nastaniti se na svom imanju u Valpovu. Njega je sam car zbog razuzdanog života i velikih dugova iz Beča poslao u Valpovo da se brine o svom posjedu. Ali zahvaljujući njemu i danas je u funkciji sedam crkava na bivšem prostoru valpovačkog vlastelinstva za čiju je gradnju zaslužan. Od profanih građevina treba uz kazališnu zgradu spomenuti barokne konjušnice te zgradu mljekare, pomoćne zgrade uz dvorac. Zgrada kazališta i konjušnice danas nažalost služe kao skladište privatne firme. Mljekara vlastelinstva, danas je preuređena u prostor za stanovanje, ali se još može uočiti oblik zgrade sa izrazito visokim krovom. Čak je zaslužan i za osnivanje sela Josipovac koje je danas prigradsko naselje grada Osijeka. Mjesto je naseljeno s njemačkim doseljenicima, a osnovano je u čast braka između baruna Josipa Ignjata Hilleprand von Prandau i gofice Marije Pejačević. Za crkvu u selu koja se gradi krajem 19. stoljeća prilog je darovao njihov sin barun Gustav Hilleprand von Prandau. Crkva je posvećena sv. Josipu.

Ignjat je podigao i zavjetnu kapelu sv. Roka u Valpovu. Bila je to zavjetna kapela u vrijeme kad je kuga vladala u Srijemu. U obiteljsku kriptu pretvorio ju je njegov sin Gustav. U kripti je sedamnaest grobova, a u lađi crkve danas je sjedište Memorijalnog centa Podunavskih Švaba.

Gradnju crkve sv. Katarine u Satnici donacijom građevinskog materijala također je pomogao barun Ignjat Hilleprand von Prandau. Crkva je sagrađena 1808. godine.

Požar u crkvi izbio je 1832. godine, a dvije godine nakon požara 1834 obnovu je pomogao njegov sin Gustav.

Izgradnju crkve u Bistrincima 1813. godine financirao je patron barun Josip Ignjat Hilleprand von Prandaua i župljani. Crkva je posvećena sv. Stjepanu Ugarskom, kralju.

Kasnije je u više navrata obnavljana.

Uz poticaj i novčanu pomoć baruna Josipa Ignjata sagrađena je kasnobarokna crkva u Podgajcima 1795. godine. posvećena sv. Martinu.

Crkvu Sv. Petra i Pavla u Marijancima datira još iz srednjeg vijeka. Potpuno ju je obnovio i dao izgraditi pročelni toranj barun Josip Ingnjat Hilleprand von Prandau 1813. godine. Danas se obnavlja fasada, ali je crkva zadržala obilježja iz 1813. godine.

Barun Josip Ignjat podigao je crkvu Snježne Gospe u Harkanovcima 1799.godine, a obnovio ju je njegov sin Gustav 1873. godine. Crkva je poslije obnovljena 1936. godine, potom je proširena, a 1956. i potpuno oslikana s 57 zidnih slika. Gradnja župnog dvora u Harkanovcima započeta je 1810. godine uz veliku pomoć Josipa Ignjata. Za obnovu 1872.godine, kad je isti dobio reprezentativan izgled, novac je priskrbio njegov sin Gustav.

259

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

U Brođancima je uz pomoć baruna Josipa Ignjata Hilleprand von Prandaua 1790. godine podignuta kasnobarokna crkva posvećena sv. Ani.

Perivoj uz dvorac u Valpovu danas je vrijedni spomenik parkovne arhitekture i omiljeno šetalište Valpovčana, a posebno je zanimljiv školarcima i predškolarcima.

Park je dao urediti u engleskom stilu navedeni barun početkom 19. stoljeća. Na održavanju parka radili su profesionalni vrtlari. Nakon 1945. godine otvoren je za javnost. Prema popisu biljnih vrsta iz 2000. godine u parku je bilo 119 biljnih vrsta.

Kurija Prandau - stari dvorac u Donjem Miholjcu podigla je 1818. barunica Marija Ana Hilleprand von Prandau (rođena Pejačević) udovica Josipa Ignjata Hilleprand von Prandaua. Kuriju je dobio njen sin Karlo kao stambeni prostor za svoj dio vlastelinstva dok je drugi sin Gustav ostao u dvorcu u Valpovu. Sama barunica Marija Ana nastanila se u Pečuhu u „palači Prandau“ koju je kupila 1828. godine.

Zgrada se nalazi u strogom centru grada na trgu iznad džamije Gazi Kasima. U svom pečuškom domu razvila je snažan glazbeni život. Tako je 1839. bila pokroviteljica Ilirske večeri u mjesnom Njemačkom teatru u Pečuhu na kojoj je nastupio tamburaški orkestar Paje Kolarića iz Osijeka. Danas se u zgradi “palače Prandau” nalazi pečuški Arheološki muzej.

Obaveza vlastelina bila je pomagati u gradnji ili obnovi katoličkih bogomolja, no za pravoslavne crkve nisu imali takvu dužnost. Usprkos tome valpovački vlastelini su pomagali i izgradnju tih objekata, bilo oslobađanjem od tlake kmetova u vrijeme gradnje crkve ili prigodnim darovima. Zanimljiva je Srpska pravoslavna crkva Svete Trojice u Kapelnoj iz 1883. godine. Sagrađena je uz osobno zauzimanje udovice baruna Ignjata, Marije Ane rođ. Pejačević, poznate dobrotvorke. Crkva je i danas u funkciji. Toranj crkve je u nekoliko navrata obnavljan, a fasada crkve je nedavno obnovljena

Treća generacija baruna Prandau na valpovačkom posjedu

Barun Karlo Hilleprand von Prandau za života u Donjem Miholjcu poklonio je orgulje župnoj crkvi Svetog Mihaela u Donjem Miholjcu koje su građene oko 1852. godine u Pečuhu. Na vanjskoj strani kućišta nalaze se inicijali darovatelja CBP (Carlus Barun Prandau).Orgulje danas imaju svojstvo kulturnoga dobra Republike Hrvatske.

U crkvi se nalazi i grob njegove prerano umrle supruge Marie Therese Breznay (18051838) radi čije smrti seli iz Donjeg Miholjca u Beč gdje je i umro.

260

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

Inicijali CBP na vanjskoj strani kućišta orgulja u crkvi Svetog Mihaela u Donjem Miholjcu

Poklonio je i sliku sv. Karla Boromejskog za crkvu u Lacićima koja je posvećena tom svecu. Selo Lacići i Šljivoševci u to vrijeme pripadali su njegovom dijelu vlastelinstva Crkva sv. Karla Boromejskoga u Lacićima sagrađena je 1817.g sredstvima patrona i doprinosom vjernika. Sagrađena je dvije godine prije požara u šljivoševačkoj crkvi pa se u Lacićima služila Sveta Misa dok se nije osposobila župna crkva u Šljivoševcima.

U starom dvorcu u Donjem Miholjcu nekadašnjem prebivalištu baruna Karla Hilleprand von Prandau danas su uredi Grada Donjeg Miholjca, dok je ured gradonačelnika u novom dvorcu kojeg je podigao grof Georg Mailath početkom 20.stoljeća prema nacrtu mađarskog arhitekta Istvana Möllera. Grof Georg bio je zet baruna Gustava Hilleprand von Prandaua tj. suprug grofice Štefanije Mailath rođ. barunice Hilleprand von Prandau.

Najznačajniji i najveći donjomiholjački park svakako je takozvani “Veliki park” koji se nalazi u sklopu kompleksa dvoraca Prandau-Mailath. Prekrasni perivoj engleskoga tipa u stilu engleskih vladara Tudor dao je urediti grof Georg Mailath.

Viljevo je dobilo prvu školu 1834. Godine. Patron škole bila je grofica Štefanija Mailath, odnosno grof Mailath. Služila je do 1994. godine kad je zbog lošeg stanja izgrađena nova.

Posljednji barun iz loze Hilleprand von Prandau u Valpovu

Sin Ignjata i brat Karla Gustav Hilleprand von Prandau pomogao je gradnju pet crkva koje i danas koriste vjernici za svoje duhovne potrebe. Kapelu Uzvišenja 261

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

svetoga Križa na valpovačkom gradskom groblju dao je podići 1880. godine. To je jednobrodna građevina koja ima elemente neobaroka i neogotike. Unutrašnjost je bogato oslikana u stilu neobarokna. Na oltaru je slika Uzvišenja sv. Križa poznatog mađarskog historicističkog majstora Carolusa Jakobeya.Crkva u Nardu sagrađena je također uz njegovu pomoć 1815.god. Posvećena je sv. Katarini djevici i mučenici kao i prva crkva u selu koju su mještani podigli od drveta i omazali blatom još 1754. godine.

U Šagu se danas nalazi crkva sv. Bartola apostola, koja datira iz 1800. godine. I ona je podignuta uz pomoć baruna Gustava Hilleprand von Prandaua. Prvu crkvu ovoga sela koja je bila manja, drvena i omazana blatom mještani su podigli još 1752. godine.

Crkva Presvetog Imena Marijinog u Zelčinu podignuta je 1829. godine dijelom od ostavštine župnika I. Kovačevića a dijelom iz donacije baruna Gustava .

Crkva u Šljivoševcima, od tvrdog materijala, postojala je i prije turskih vremena.

Za vrijeme Turaka, pretvorena je u džamiju. Poslije požara 1819.godine od crkve su ostali samo goli zidovi. Tek 1874.g. crkva je potpuno restaurirana, troškom patrona baruna Gustava Hilleprand von Prandaua. Poslije je u više navrata obnavljana. Crkva je posvećena Grguru Velikom - papi.

Kuriju u Bizovcu gradio je Gustav u prvoj polovici 19. stoljeća za potrebe činovnika i uprave vlastelinstva. Nakon udaje kćeri Marijane za grofa Konstantina Normann Ehrenfelsa preuređena je za stanovanje te nove grofovske obitelji. U takvom obliku egzistira i danas. Nakon 1893. i podjele valpovačkog veleposjeda na valpovački i bizovački dio, kurija postaje sjedište bizovačkog veleposjeda kojeg je dobio njihov sin grof Gustav Normann Ehrenfels. Danas je kurija sjedište općine Bizovac. Dugo vremena poslije Drugog svjetskog rata koristila se kao osnovna škola, sve dok nije sagrađena nova školska zgrada na mjestu perivoja i vrta kurije.

Jedinu zgradu na kat u Petrijevcima iz 19. stoljeću podigao je Gustav Normann Ehrenfels nakon što je s gostioničarom Juliusom Deutschom dogovorio zamjenu za njegovu drvenu gostionicu koja se nalazila na tom mjestu. Katnicu je projektirao za potrebe stanovanja šumarskih djelatnika vlastelinski šumarnik Josip Sacher. U prizemlju su se nalazile prostorije pošte i oružništva. Danas je u njoj smještena Općina Petrijevci.

Spomenik pred dvorcem u Valpovu Matiji Petru Katančiću, poznatom valpovčaninu prevoditelju Biblije na hrvatski jezik, arheologu, etnologu i sveobuhvatnom znanstveniku naručio je barun Gustav Hilleprand von Prandau. Želeći ukazati Katančiću priznanje, naručio je njegovu bistu kod klesara Grunwalda u Pešti. Rad je zajedno s pripadajućim postoljem postavljen 1873. godine iza dvorca dok je 1971. godine premješten na današnju lokaciju. Spomenik je često polazna točka za turistički i znanstveni obilazak Valpova i valpovačkog dvorca.

262

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

Graditeljska ostavština grofovske obitelji Normann

Nekadašnja upravna zgrada vlastelinstva danas je sjedište uprave Grada Valpova.

U prvoj polovici 20. stoljeća stari grof Rudolf Normann Ehrenfels nakon što je prepustio na upravu imanje svom sinu Rudolfu ml. živio je u toj zgradi gdje je proveo svoje posljednje godine života.

Za staru zgradu DVD-a Valpovo grof Rudolf Normann Ehrenfels dao je zemljište i prilog u novcu. Zgrada je izgrađena 1893.godine dok je njegova supruga Julijana bila kuma vatrogasnoj zastavu. Zastava se danas čuva u Muzeju Valpovštine.

Izgradnju današnje župne crkve u Veliškovcima financirao je grof Rudolf Normann Ehrenfels. Dovršena je 1902. godine za vrijeme župnikovanja Ante Evetovića Miroljuba u Veliškovcima. Zdanje je najvjerojatnije projektirao akademik Josip pl.

Vanceš Požeški. Unutrašnjost crkve također je bogato ukrašena. Glavna oltarna slika sv. Roka s psom rad je slikara Celestina Mate Medovića. Kraj glavnog oltara je spomen vitraj koji je grof Rudolf Normann postavio kao spomen na svog prerano umrlog sina grofa Karla Ludwiga Normanna Ehrenfelsa. Kod oltara se nalazi i spomen ploča kao uspomena na dovršenje izgradnje crkve i donatora.

Vitraj iz crkve Svetog Roka u Veliškovcima

Slika sv. Roka rad slikara Celestin Medovića

263

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

Na zemljištu u centru Osijeka pokraj Kapucinske crkve koje je kupio Petar II Hilleprand von Prandau i na kojem je podignuta dvokatna zgrada, Marijana Normann Ehrenfels rođena Hilleprand von Prandau zajedno sa sinovima Gustavom i Rudolfom odlučila je podići 1889. godine raskošnu historicističku palaču. Projektant palače je hrvatski arhitekt Josip Vancaš, vjerojatno po preporuci Josipa Jurja Strossmayera.

Palača je 1898. godine prodana Austro-ugarskoj banci. Danas se u njoj nalazi sjedište Osječko-baranjske županije.

U drugoj polovici 19. stoljeća gradski oci Osijeka donijeli su odluku o izgradnju nove monumentalne gornjogradske župne crkve. Mnogobrojni utjecajni i ugledni građani donirali su sredstva za potrebe izgradnje zdanja i njegovo uređenje. Tako je nekoliko članova iz obje vlastelinske obitelji doniralo sredstva za postavljanje ukupno sedam vitraja koji se i danas tamo nalaze. Vitraje su donirali: grofica Julijana Normann Ehrenfels, grof Rudolf Normann Ehrenfels, grof Gustav Normann Ehrenfels, grofica Ana Chaky rođena Normann Ehrenfels, grofica Štefanija Mailath rođena Hilleprand von Prandau.

Rudolfov brat Gustav (vlasnik bizovačkog vlastelinstva po diobi braće) nakon prodaje palače u Osijeku izgradio je dvorac Jelengrad kod Petrijevaca koji više ne postoji.

On je financijski pomogao izgradnju škole u Satnici 1900. Škola je i danas u funkciji, a obnovljena je 2018. godine. To je jedina škola koja je ostala iz razdoblja vlastelinstva. Oni su gradili i pomagali gradnju više škola, ali iz razumljivih razloga te škole nisu ostale u funkciji. Školstvo je napredovalo, moderniziralo se, broj učenika se povećavao, a trajanje osnovnog obrazovanja se produživalo i stare zgrade više nisu mogle zadovoljiti potrebe.

Lovačka kuća Jarčevac kod Petrijevaca jedina je od više lovačkih kuća koje su bile u posjedu valpovačkih vlastelina. Ova je do danas očuvana te se nalazi u vlasništvu Hrvatskih šuma. Danas se iznajmljuje za razne svečane prigode.

Zaključak

U radu je dokazan veliki doprinos austrijskog i njemačkog plemstva u kulturi Valpovštine i bogata materijalna ostavština koja i danas služi zajednici. Poslije odlaska Turaka, Slavonija je siromašna, nenastanjena i zaostala za drugim dijelovima monarhije. Dolaskom barunske obitelji Prandau za Valpovštinu se taj status mijenja.

Već u drugoj generaciji Valpovo dobiva prvu zgradu kazališta u Slavoniji, a u trećoj generaciji za vrijeme Gustava Prandaua, valpovačko vlastelinstvo svrstava se u najbogatija vlastelinstva u monarhiji. Prvi vlasnik vlastelinstva Petar Prandau počinje sa zamjenom do tada drvenih crkvica omazanih blatom u crkve građene od čvrstog materijala. To se intenzivira u vrijeme njegovog sina Ignjata i unuka Gustava. Osim 264

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

crkava obitelj baruna Prandaua i grofova Normann gradi i najreprezentativnije zgrade u naseljima pa i u samom središtu Osijeka.

265

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

Kazalo uz kartu

1. Barokni dvorac Prandau - Normann u Valpovu 2. Kapela sv. Trojstva

3. Angstnerove orgulje 4. Kazališna zgrada

5. Zgrada Grada Valpova

6. Župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije 7. Kapela sv. Roka 8.Kapela Uzvišenja svetoga Križa

9. Perivoj uz valpovački 10 Spomenik Matiji Petrau Katančiću 11. Gasilana

12. Kurija Prandau 13. Veliki park.

14. Orgulje u župnoj crkvi svetog Mihaela u Donjem Miholjcu 15. Palača Normann na glavnom trgu u Osijeku 16. Vitraji u osječkoj konkatedrali

17. Kor i orgulje u Kapucinskoj crkvi 18. Kurija u Bizovcu

19. Crkva u Petrijevcima - građevinski materijal darovao je Petar II. Antun Hilleprand von Prandau .

20. Zgrada općine Petrijevci

21. Lovačka kuća Jarčevac kod Petrijevaca 22. Selo Josipovac

23. Crkva sv. Bartola apostola u Šagu 24. Crkva sv Katarine u Nardu

25. Crkva sv. Karla Boromejskoga u Lacićima 26. Crkva u Šljivoševcima

27. Crkva sv. Roka u Veliškovcima

28. Crkva sv. Petara i Pavla u Koškoj

29. Crkva Sniježne Gospe u Harkanovcima 30. Crkva sv. Martina u Podgajcima 31. Crkva sv. Ane u Brođancima 266

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

32. Crkva Presvetog Imena Marijinog u Zelčinu.

33. Crkva sv.Katarine u Satnici

34. Crkva sv. Petra i Pavla u Marijancima 35. Crkva sv.Stjepana u Bistrincima

36. Srpska pravoslavna crkva Svete Trojice u Kapelnoj .

37. Župni dvor u Harkanovcima 38. Škola u Satnici

39. Škola u Viljevu

Literatura:

Čuržik,V:Valpovština kroz stoljeća, Valpovo 1994. Čuržik,V:Valpovčke župe, Valpovo 1995.

Kuhač. F. : Valpovo i njegovi gospodari, Zagreb 1876.

Lacković, E. :220 godina Kapelice sv. Roka u Valpovu, Valpovo 2016.

Mažuran, I. : Valpovo 7. stoljeća znakovite prošlosti, Valpovo 2004.

Najman, S.: 275 godina od osnutka vlastelinstva Valpovo, Valpovački godišnjak 1997.

Paušak, M.: Ostavština plemićke obitelji Prandau-Normann,Valpovo 2009.

Paušak, M.: 70 godima od smrti poslijednje valpovačkog grofa,Valpovo 2012.

Stanić, D: Barokna župna crkva i župni dvor u Valpovu, Valpovački godišnjak 1999.

Stanić, D.: Zaboravljani valpovački barun Karlo Prandau 1792.-1856., Valpovački godišnjak 2003.

Stanić, D: Dvorac Prandau-Normann i nekadašnji vlastelinski kompleks u Valpovu, Hrvatska revija Br.1 2005. Šćitaroci, M.i B.: Dvorci i perivoji u Slavoniji, Zagreb 1998.

Umjetnost slavonskog plemstva, katalog izložbe, Zagreb 2021.

Varga, D : Graditelj orgulja Josef Angstner i Valpovo, Valpovački godišnjak 2009.

Valpovački vlastelini Prandau-Normann, katalog izložbe, Osijek 2018.

267

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 255-268 Mirjana Paušak: Održiva ostavština valpovačkih vlastelina

Održiva ostavština valpovačkih vlastelina Sažetak

U radu se govori o velikom doprinosu valpovačkih vlastelina austrijske barunske obitelji Prandau i njemačke grofovske obitelji Normann razvoju današnjeg svjeverozapadnog dijela Osječko-baranjske županije i napose nekadašnjeg valpovačkog veleposjeda. Nabrajaju se sve građevine koje i danas služe zajednici, a čiji je veliki broj reprezentativnog izgleda. I danas su u upotrebi četiri palače kao sjedišta državne uprave u Osijeku, Donjem Miholjcu i Bizovcu.

Državna uprava koristi i zgrade iz naslijeđa vlastelina u Valpovu i Petrijevcima. Dva prekrasna perivoja u Valpovu i Donjem Miholjcu iz ostavštine služe građanstvu kao spomenici parkovne arhitekture. Tu su još i tri profane zgrade u Valpovu kao i sam dvorac u kojem je Muzej Valpovštine. Sve četiri crkve u Valpovu su iz ostavštine kao i petnaest sakralnih objekata na području nekadašnjeg valpovačkog vlastelinstva koji i danas služe vjernicima. Treba spomenuti i vrijedne orgulje u četiri crkve te vitraje u konkatedrali u Osijeku. Još tri profane građevine i spomenik M.P.Katančiću prevoditelju Biblije na hrvatski jezik dio su te ostavštine.

Nachhaltige Hinterlassenschaft der valpovoer Gutsherren Zusammenfassung

In der Arbeit wird von dem großen Beitrag der valpovoer Gutsherren, der freiherrlichen Familie Prandau und der deutschen freiherrlichen Familie Normann, zur Entwicklung des heutigen nordwestlichen Teiles der Osijek-baranjaer Gespanschaft und insbesondere des einstigen valpovoer Großgutes gesprochen. Aufgezählt werden die Gebäude, die auch heute der Gemeinde dienen und deren Großteil repräsentativ aussieht. Auch heute sind vier Paläste in Gebrauch als Sitz der Staatsverwaltung in Osijek, Donji Miholjac und Bizovac. Die Staatsverwaltung benutzt auch die Gebäude aus dem Erbe der Gutsherren in Valpovo und Petrijevci. Zwei herrliche Parks in Valpovo und Donji Miholjac aus diesem Erben dienen den Bewohnern als Denkmale der Parkarchitektur. Hier sind auch noch drei weltlichen Gebäuden in Valpovo sowie auch das Schloss selbst, in dem sich das Museum der Valpovština befindet.

Alle vier Kirchen in Valpovo stammen aus dem Erben sowie auch fünfzehn kirchlichen Gebäuden auf dem Gebiet des heutigen valpovoer Landgutes, die auch heute noch den Gläubigen dienen. Erwähnt sollen auch die wertvollen Orgeln in vier Kirchen sowie die Buntglasfenster in der Konkathedrale in Osijek werden. Teil dieses Nachlasses sind auch noch drei weltlichen Gebäuden und das Denkmal dem Übersetzer der Bibel in die kroatische Sprache M.P. Katančić.

268

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 269-277 Maja Ćutić Gorup: Habsburška vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću

Doc. dr. sc. Maja Ćutić Gorup Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci Odsjek za povijest Sveučilišna avenija 4 51000 Rijeka mcutic@ffri.uniri.hr

UDK: 94(497.5-3Istra)”15” Pregledni rad Prihvaćeno: 26.10.2021

Habsburška vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću Habsburške vlasti su u 16. stoljeću davale Pazinsku knežiju u zakup ili je služila kao zalog za dobivanje zajmova što je znatno otežavalo položaj podanika. Knežija je predstavljala dio Unutarnje Austrije čija je glavna zadaća bila obrana granica Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti od osmanske opasnosti. Sredinom 16. stoljeća u Pazinskoj knežiji se širila reformacija, ali se nije razvila u pokret. Nadvojvoda Karlo II. Unutarnjoaustrijski želio je povećati poreze u Knežiji zbog mogućnosti boljeg najma. Zbog toga je 1578. godine na snagu stupio novi urbar. S druge strane kapetani Pazinske knežije koji su zloupotrebljavali svoj položaj, izgubili bi pravo na Knežiju.

Analizom protureformacijskih spisa habsburških vlasti i izvješća biskupa Svetoj Stolici može se zaključiti da su upravo habsburške vlasti suzbile širenje reformacije u središnjoj Istri.

Ključne riječi: habsburška vlast, Pazinska knežija, 16. stoljeće, rani novi vijek

269

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 269-277 Maja Ćutić Gorup: Habsburška vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću

UVOD

Pazinska knežija nalazila se pod vlašću obitelji Habsburg od 1374. godine.

Politička granica između mletačke i habsburške Istre nije se poklapala s granicom crkvene jurisdikcije pojedinih biskupa. Crkvenu jurisdikciju u Pazinskoj knežiji su imali pićanski, porečki, pulski i tršćanski biskup od čega je jedino pićanski biskup imao sjedište unutar tog područja. Knežija je predstavljala rubni dio Svetog Rimskog Carstva te je zbog toga zajedno s ostalim područjem Unutarnje Austrije bila izložena osmanskoj opasnosti. Reformacija se u Knežiji širila sredinom 16. stoljeća, ali se nije razvila u pokret. U Unutarnjoj Austriji provodila se u drugoj polovici 16. stoljeća habsburška protureformacija te su se podržavatelji nove vjere u Pazinskoj knežiji trebali vratiti katoličanstvu ili su bili prognani. Habsburgovcima je trebao novac pa su davali u najam zemlje manje važnosti od kojih je jedna bila i Pazinska knežija. Ovaj rad ima za cilj opisati habsburšku vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću i dati pregled političkih, gospodarskih i vjerskih prilika u Pazinskoj knežiji u tom razdoblju.

HABSBURŠKA VLAST U PAZINSKOJ KNEŽIJI U 16. STOLJEĆU

U vrijeme Rata Cambraiske lige (1508.–1523.) – koji je vodila protumletačka koalicija (habsburški car Maksimilijan I., francuski kralj Luj XII., papa Julije II., a poslije i Španjolska i Napuljsko Kraljevstvo) - područje Pazinske knežije bilo je pogođeno razaranjima, paležom i pljačkom.1 Hrvatski vladari i njemački carevi željeli su prodrijeti do Venecije i uništiti Mletačku Republiku pa se ratovalo na području Istre. Mletačka vojska je zauzela Pazinsku knežiju u vremenskom razdoblju od 17. do 21. svibnja 1508.2 Providur Girolamo Contarini doveo je brodove u Červar, malu luku između Novigrada i Poreča.3 Skupio je vojsku od 2000 ljudi kojoj je bio cilj osvajanje Pazina. Na vijest o napredovanju G. Contarinija pazinski kapetan Johann von Thur4 napustio je Pazin i ostavio zapovjedništvo zamjeniku kapetana Gasparu Waltersteinu s vojskom od 70 konjanika i 500 pješaka.5 Mlečani su preko Trviža ušli u Knežiju. Nakon dva sata borbe branitelji Trviža su svladani, a kuće opljačkane i spaljene.6 Krenuli su prema Pazinu čiji 1 B ertoša Miroslav, Vrandečić Josip, Dalmacija, Dubrovnik i Istra u ranome novom vijeku, Zagreb 2007., 84. O Ratu Cambraiske lige usp. opširnije: Bertoša Slaven, Svjetska povijest modernoga doba: (XVI.-XIX. stoljeće): s posebnim osvrtom na Apeninski poluotok, Zagreb 2004., 12-37.

2 D e Franceschi Camillo, Storia documentata della Contea di Pisino, Venezia 1964., 61.

3 Isto, 61.

4 Pojedini članovi plemićke obitelji De Dur (na njemačkom von Thur ili von Dürer) bili su upravitelji Pazinske knežije u 16. stoljeću kada je to područje bilo vlasništvo obitelji Habsburg. Boravili su u Pazinu. Johann von Thur upravljao je Knežijom od 1504. do 1508., kada su Mlečani osvojili Pazin, te od 1509. do svoje smrti 1515. Naslijedio ga je sin Jakob koji je pokušao naseliti opustošena područja novim stanovništvom. Jakob je 1522. sudjelovao na strani njemačkog cara u obrani Grobnika i Grobničkog polja od provale Osmanlija te ih je svojim postrojbama otjerao sve do Brinja. O plemićkoj obitelji De Dur usp. opširnije: Labinjan Galiano, “De Dur”, u: Istarska enciklopedija, Zagreb 2005., 171.

5 D e Franceschi, Storia documentata, 62.

6 Isto, 62.

270

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 269-277 Maja Ćutić Gorup: Habsburška vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću

stanovnici su se sklonili u utvrdu. Dana 19. svibnja 1508. zidovi utvrde su se urušili zajedno s tornjem, a branitelji su zatražili predaju koja je prihvaćena.7 Usprkos tome mletačka vojska je prodrla u utvrdu i opljačkala grad.8 Gaspar Walterstein je uhićen i odveden u Veneciju. Tri utjecajna građana – među kojima je vjerojatno bio Jakob von Thur, sin Johanna von Thura – odvedena su u Poreč kao taoci.9 Poslije osvajanja Pazina sva mjesta i utvrde, kao i privatni posjedi, potpali su pod vlast Venecije, a ona je osvojila i Rijeku i liburnijsku obalu.10 Stanovnici Knežije su s vremenom prihvatili mletačku vlast jer su u usporedbi s njemačkim feudalizmom plaćali lakše poreze i imali slobodniji društveni život.11 Pazin je poslao četiri govornika u Veneciju da izraze svoju vjernost i da mole vlast za privremeno izuzeće od plaćanja poreza zbog teških oštećenja tijekom osvajanja, nakon čega su to i dobili u vremenskom razdoblju od 5 godina.12 Okupacija Venecije nije trajala dulje od jedne godine. Poslije teškog poraza kod Agnadella 1509. Venecija je napustila Lombardiju, Furlaniju, Goričku, Kras te habsburšku Istru s Trstom i Rijekom.13 Prvih dana lipnja 1509. providur Secondo da Pesaro se povukao iz Pazina i predao habsburškim vlastima utvrdu. Johann von Thur se vratio i bolje utvrdio mjesto.14

Osiromašenu i ratom pogođenu Knežiju zahvatila je velika epidemija kuge 1510.

– 1511.15 Kuga je odnijela mnogo života, a polja su ostala zapuštena. Granice su se zatvorile pa je zamrla i trgovina. Ljudi su umirali od bolesti, gladi te nedostatka liječnika i lijekova. Prihodi Knežije su se toliko smanjili da nije bilo novaca niti za plaću kapetana.16 Godine 1511. Osmanlije su posljednji put provalile u Istru, a u tom pljačkaškom pohodu akindžija znatno je stradala upravo Pazinska knežija.

Sukobi u Istri završili su mirom 1513.17 Za postizanje primirja i pregovore s Johannom von Thurom bio je ovlašten rašporski kapetan Francesco Marcello.18 U

7 Isto, 62.

8 Isto, 62-63.

9 Isto, 63.

10 Isto, 63.

11 Isto, 64.

12 Isto, 64.

13 Isto, 65.

14 Isto, 65.

15 Usp. Isto, 71; Bertoša Slaven, “Pazinska knežija”, u: Istarska enciklopedija, 577 i 578; Isti, “Mletačka i austrijska

Istra u XVI. st.”, u: Istarska enciklopedija, 628. Epidemije kuge najviše su poharale Istru upravo u 16. i 17. stoljeću. Početkom 16. stoljeća pojavila se kuga bubonskoga tipa (s limfnim oteklinama na tijelu). U 16. stoljeću Istru je pogodilo 16 epidemija kuga. Godine 1631. i 1632. Istrom se proširila posljednja i najveća kužna epidemija u njenoj povijesti. O kugi i malariji u Istri usp. opširnije: Bertoša, Vrandečić, Dalmacija, Dubrovnik i Istra, 88-89; Bertoša Slaven, “La peste in Istria nel Medio Evo e nell’Età Moderna (il contesto europeo delle epidemie)”, Atti del Centro di Ricerche Storiche di Rovigno, vol. XXXVII, Rovigno 2007., 112-159.

16 De Franceschi, Storia documentata, 71.

17 Isto, 68.

18 Isto, 68-69. U ratu s habsburškom vojskom Rašpor je porušen pa je rašporski kapetan premješten u Buzet.

Usp. Bertoša, “Mletačka i austrijska Istra”, u: Istarska enciklopedija, 628.

271

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 269-277 Maja Ćutić Gorup: Habsburška vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću

Venetu i Lombardiji rat je trajao do primirja 1516. i 1518. Mir 1523.19 osigurao je Veneciji kaštel u Momjanu, posjed Bernhardina von Raunacha, Završje s posjedima u Kostanjici i Vižinadi, Račice, Barban s Rakljem, Draguć i Sovinjak s Vrhom, što je u to vrijeme pripadalo Pazinskoj knežiji. Posljedice rata, epidemija kuge, nerodnih razdoblja20 i godina gladi za Istru su u gospodarskom i demografskom smislu bile katastrofalne pa su mletačke i austrijske vlasti željele na napuštena područja naseliti novo stanovništvo.21

Nakon što je 1515. umro Johann von Thur, kao upravitelj Knežije naslijedio ga je njegov sin Jakob von Thur koji je uživao povjerenje austrijskih vlasti, ali je s Venecijom zbog vremena provedenog u zarobljeništvu bio u napetim odnosima.22 Habsburgovcima je bio potreban novac kojeg je zbog rata s Osmanlijama bilo sve manje. Dvorska komora je predložila Ferdinandu I. da bi trebalo privremeno dati u najam zemlje manje važnosti.23 Jedna od takvih zemalja bila je Pazinska knežija koja je 1532. prodana Alessiju Mosconiju24 uz pravo otkupa. Alessio Mosconi bio je građanin Ptuja i trgovac tkaninama poznatih manufaktura iz Lombardije i Veneta, a živio je dugi niz godina u austrijskim zemljama gdje se obogatio do te mjere da je želio steći i plemićki naslov.25 Prodaja Knežije bila je uvjetovana pravom na vraćanje nakon 16 godina,26 pravom na teritorijalni suverenitet i iskorištavanje rudnika i šuma, kao i pravom na urbarijalne namete.27 Alessio Mosconi se doselio s obitelji u Pazin.

Imao je dva sina, Giovannija i Cristofora, koji su nakon njegove smrti 1540. postali suvlasnici Knežije.28 Oni su navodno već tada bili simpatizeri protestantizma, s čijim su se idejama upoznali u njemačkim zemljama.29 Obitelj Mosconi naseljavala je na područje Pazinske knežije stanovništvo s područja ugroženog osmanskom opasnošću.

Zbog zlouporabe položaja obitelj Mosconi je izgubila pravo na Knežiju. Sredinom 16.

19 De Franceschi, Storia documentata, 69.

20 Nerodna razdoblja bila su posljedica dugih i oštrih zima, kao i drugih prirodnih nepogoda.

21 Radilo se većinom o stanovništvu koje je pobjeglo s prostora ugroženih osmanskim osvajanjima: iz Hrvatske, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, u manjoj mjeri Crne Gore i Albanije te mletačkih područja s prostora propalog Bizanta: Nauplije, Malvazije i Cipra. Neke obitelji došle su također iz Veneta, Furlanije i Kranjske.

Usp. Bertoša Slaven, “Matične knjige kao vrelo demografske, etničke, društvene i gospodarske povijesti Pule (1613. – 1815.)”, Časopis za suvremenu povijest, br. 1/33, Zagreb 2001., 175-180; Jurković Ivan, “Kasni srednji vijek”, u: Istarska enciklopedija, 628.

22 De Franceschi, Storia documentata, 71.

23 Isto, 72.

24 Plemićka obitelj Mosconi porijeklom je iz Bergama, a u 16. stoljeću imali su posjede u Istri. Usp. Bertoša Slaven, “Mosconi”, u: Istarska enciklopedija, 507-508.

25 De Franceschi, Storia documentata, 73; O obitelji Mosconi u Pazinskoj knežiji usp. Ćutić Gorup Maja, “Kapetani i namjesnici Pazinske knežije kao zaštitnici reformacije”, Zbornik radova znanstvenog simpozija posvećenog 500. obljetnici reformacije Reformacija globalni događaj u lokalnoj perspektivi, Zagreb 2020., 121122.

26 Obitelj Mosconi je dala još novca i produljila najam Knežije na 28 godina.

27 Ćutić Gorup, “Kapetani i namjesnici”, 121; De Franceschi, Storia documentata, 73.

28 Ćutić Gorup, “Kapetani i namjesnici”, 121; De Franceschi, Storia documentata, 74.

29 Grah Ivan, “Izvještaji porečkih biskupa Svetoj Stolici (1588. – 1775.)”, Croatica christiana periodica, br. 12, godina VII, Zagreb 1983., 3.; Ćutić Gorup, “Kapetani i namjesnici”, 121.

272

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 269-277 Maja Ćutić Gorup: Habsburška vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću

stoljeća u Knežiji se javljaju i šire reformacijske ideje koje će do početka 17. stoljeća suzbiti habsburška protureformacija.

Nakon druge podjele habsburškog nasljeđa između sinova cara Ferdinanda I. 25. srpnja 1564. za područja koja je dobio najmlađi sin Karlo II. (1540.-1590.) upotrebljava se administrativan pojam Unutarnja Austrija. Iz prijestolnice Graza upravljalo se Štajerskom, Koruškom, Kranjskom, Goričkom i Gradiškom, Trstom, habsburškom Istrom s Rijekom i habsburškom Furlanijom.30 Unutarnja Austrija bila je od 1564. do 1619. teritorijalno samostalna država sa svojim predstavnicima u Reichstagu, s vlastitom apostolskom nuncijaturom i sa zajedničkom vanjskopolitičkom zadaćom obrane jugoistočne granice Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti te jugoistočne granice habsburških zemalja – koja se nalazila 50 – 150 km još istočnije – od osmanske opasnosti.31 Godine 1578. preuzeo je nadvojvoda Karlo sa staležima Unutarnje Austrije po zapovijedi cara Rudolfa II. obvezu obrane područja Hrvatske i Slavonije koja još nisu zauzele Osmanlije.32

Sljedeći upravitelj Knežije bio je barun Adam Schwetkowitz (u literaturi je naveden i oblik prezimena Cvetković) koji je uživao povjerenje na dvoru i obnašao funkciju upravitelja prihoda vladara, kao i pokrajinskog kapetana Kranjske, čijem plemstvu je pripadao.33 Schwetkowitz je također bio simpatizer Lutherovih ideja.34 Kao upravitelj optužen je za zloupotrebu svog položaja. Nakon Adama Schwetkowitza pazinski kapetan postao je 1572. Leonard Attems koji je trebao smiriti Pazinsku bunu i osigurati provedbu reforme urbara.

U Pazinskoj buni sudjelovalo je oko 2000 podložnika. Austrijske vlasti su se bojale da će se proširiti na austrijske zemlje, posebice na Kranjsku. Pazinska buna je ugušena u krvi, a vođe su kažnjene smrtnom kaznom.

Godine 1571. nadvojvoda Karlo II. proveo je opći popis stanovništva koji je služio za sastavljanje novog urbara.35 Porezi su se prema novom urbaru trebali ubirati prema svakom podaniku, a ne kao do tada od seoskih općina pri čemu su glavešine vodile računa o pravednoj raspodjeli nameta. U planu je bilo povećanje nameta pri čemu bi porasla cijena Knežije. Plemići i kolonisti imali su povlašten položaj pa su autohtoni podanici sami podmirivali novčana i naturalna podavanja.36 30 Loserth Johann, Die Reformation und Gegenreformation in den inneroesterreichischen Laendern im XVI. Jahrhundert, 1970., 5; Winkelbauer Thomas, Ständefreiheit und Fürstenmacht: Länder und Untertanen des Hauses Habsburg im konfessionellen Zeitalter, sv. I, Wien 2003, 44.

31 Isto, 44.

32 Isto, 44.

33 De Franceschi, Storia documentata, 81.

34 Grah, “Izvještaji porečkih biskupa, 3.

35 O novom urbaru usp. Ćutić Gorup, “Kapetani i namjesnici”, 124-128.

36 Bertoša, Vrandečić, Dalmacija, Dubrovnik i Istra, 102; Ćutić Gorup, “Kapetani i namjesnici”, 124-125.

Austrijske vlasti oslobodile bi koloniste podavanja na određeni rok. I reformirani urbar iz godine 1597. znatno je povećao obveze podložnika.

273

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 269-277 Maja Ćutić Gorup: Habsburška vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću

Do godine 1574. trajali su pregovori s koruškim grofom Georgom Khevenhüllerom koji je preuzeo upravu nad kapetanatom tako što je nasljednicima obitelji Schwetkowitz vratio iznos kredita.37 Knežiju je uspio zadržati 4 godine. Bio je pristaša protestantizma.38

Na tajnom sastanku u Münchenu 1579. zemaljski knezovi iz Bavarske, Unutarnje Austrije i Tirola, kao i papinski nuncij za južni dio Svetog Rimskog Carstva dominikanac Felician Ninguarda, došli su do zaključka da se trebaju ukinuti vjerske povlastice dane protestantima u Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj.39 Kako bi porastao utjecaj Katoličke crkve, u Grazu je 1580. osnovana stalna Apostolska nuncijatura.

Nadvojvoda Karlo je u vladi i na dvoru postupno zamjenjivao protestante katolicima, a u gradovima zabranjivao djelovanje protestantskim propovjednicima. Godine 1587. počela su s radom prva povjerenstva za suzbijanje reformacije40 s ciljem rekatolizacije posjeda zemaljskog kneza, gradova i stanovništva. Sve te mjere ugrozile su trgovinu i obrt u gradovima.41 Također iz Istre i s područja Krasa prognani su propovjednici zajedno s obiteljima, suprugama i djecom.42 Analizom protureformacijskih spisa habsburških vlasti i izvješća biskupa Svetoj Stolici može se zaključiti da su upravo habsburške vlasti do početka 17. stoljeća suzbile širenje reformacije u središnjoj Istri.43 Godine 1578. upravu nad Knežijom preuzeo je koruški plemić Leonard od Keutschacha koji se obvezao da će Karlu II. dati novčani zajam uz kamatu.44 Leonard od Keutschacha bio je također pristaša protestantizma.45 Naslijedili su ga sinovi Johann, Sigmund i Wolfgang, od kojih je jedan kao kapetan stanovao u Pazinu.46 Od 1579. do 1580. namjesnik i upravitelj Knežije bio je Antonio Wassermann, a od 1586. do 1587. Giorgio Primicerio.47 Nadvojvoda je na zahtjev porečkog biskupa uklonio s dužnosti i časti Giorgia Primiceria jer je bio gorljivi pristaša protestantizma.48 U 37 D e Franceschi, Storia documentata, 85.

38 Bučar Franjo, Reformacija medju Hrvatima po Istri, Pula 2002., 6; Ćutić Gorup, «Kapetani i namjesnici», 125. Njegovo ime nalazi se na popisu plemića protestanata koji je sastavio štajerski emigrant Sötzinger. Usp. Loserth, Die Reformation und Gegenreformation, 597.

39 Winkelbauer Thomas, Ständefreiheit und Fürstenmacht: Länder und Untertanen des Hauses Habsburg im konfessionellen Zeitalter, sv. II., Wien 2003, 49.

40 Na njemačkom ovaj pojam glasi Religionsreformationskommissionen. Usp. Winkelbauer, Ständefreiheit und Fürstenmacht, sv. II., 49.

41 Loserth, Die Reformation und Gegenreformation, 384.

42 Isto, str. 384.

43 O suzbijanju reformacije u središnjoj Istri usp. Ćutić Gorup, Maja, „Dekret nadvojvode Ferdinanda iz 1599. o izgonu protestanata“, Croatica Christiana Periodica, XXXIII, br. 63, Zagreb 2009., 77-85; Ista, “Katolička obnova i habsburška protureformacija u Pazinskoj knežiji”, Pazin 2015., 71-84.

44 De Franceschi, Storia documentata, 86.

45 Njegovo ime Lienhardt Kheutschach nalazi se na popisu plemića protestanata koji je sastavio štajerski emigrant Sötzinger. Usp. Loserth, Die Reformation und Gegenreformation, 597.

46 Ćutić Gorup, “Kapetani i namjesnici”, 126; De Franceschi, Storia documentata, 86.

47 Ćutić Gorup, “Kapetani i namjesnici”, 126.

48 VATIKANSKI APOSTOLSKI ARHIV, Congr. Concilio Relationes Dioec. 621a, Parentin, fol. 2v.

274

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 269-277 Maja Ćutić Gorup: Habsburška vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću

literaturi se još kao namjesnici u vrijeme vladavine obitelji Keutschach spominju Francesco Bagni i Nicolò Ressauer.49

Zbog teškog financijskog stanja austrijskih zemalja savjetnici su nadvojvodi Ferdinandu50 predložili da se obrati bogatoj bankarskoj obitelji Fugger51 koja mu je 1600. posudila 80000 fiorina uz kamatu od 6% i hipoteku na Pazinsku knežiju.52 Administrativne poslove u Knežiji obavljao je u to vrijeme Bernardino Barbo, najprije kao namjesnik, a zatim kao kapetan do 1609. kada ga je zamijenio kao upravitelj njegov suparnik Ivan Milošić.53

ZAKLJUČAK

Pazinska knežija je u 16. stoljeću od strane habsburških vlasti davana u zakup ili je služila kao zalog za dobivanje zajmova. Neki kapetani zloupotrebljavali su svoj položaj pa su izgubili pravo na Knežiju. Novim urbarom iz 1578. Karlo II. namjeravao je povećati vrijednost Pazinske knežije jer su njime podložnicima povećani nameti.

Zbog ratova i bolesti broj stanovnika se smanjivao tako da je na područje Knežije naseljavano stanovništvo s područja pogođenih osmanskim osvajanjima. Habsburška vlast je protureformacijom do početka 17. stoljeća suzbila širenje reformacije čije ideje su se sredinom 16. stoljeća širile u Pazinskoj knežiji.

IZVORI:

VATIKANSKI APOSTOLSKI ARHIV, Congr. Concilio Relationes Dioec. 621a, Parentin.

LITERATURA:

Bertoša Miroslav, Vrandečić Josip, 2007., Dalmacija, Dubrovnik i Istra u ranome novom vijeku, (Hrvatska povijest u ranome novom vijeku, sv. 3.), Leykam international, Zagreb.

Bertoša Slaven, 2001., “Matične knjige kao vrelo demografske, etničke, društvene i gospodarske povijesti Pule (1613. –1815.)”, Časopis za suvremenu povijest, br. 1/33, Zagreb, 175-180.

Bertoša Slaven, 2004., Svjetska povijest modernoga doba: (XVI.-XIX. stoljeće): s posebnim osvrtom na Apeninski poluotok, Profil International, Zagreb.

Bertoša Slaven, 2005., “Mosconi”, u: Istarska enciklopedija, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, 49 Ćutić Gorup, “Kapetani i namjesnici”, 127; De Franceschi ,Storia documentata, 87.

50 Godine 1600. održano je vjenčanje nadvojvode Ferdinanda i princeze Marije Ane Bavarske, što je prouzročilo velike troškove. Usp. Ćutić Gorup, “Kapetani i namjesnici”, 128.

51 Moćna trgovačka obitelj Fugger porijeklom je iz Augsburga. Imetak obitelji doseže vrhunac u vrijeme Antona Fuggera koji je nakon smrti ujaka Jakoba 1525. preuzeo vođenje poslova. Bavio se trgovinom metala i luksuzne robe te bankarenjem. Usp. Ćutić Gorup, “Kapetani i namjesnici”, 128. O obitelji Fugger usp. opširnije: Lexikon des Mittelalters, Band IV, München – Zürich 1989., 1010-1012.

52 Usp. Bertoša, “Pazinska knežija”, u: Istarska enciklopedija, 578; Ćutić Gorup, “Kapetani i namjesnici”, 128; De Franceschi, Storia documentata, 87. Savjetnici su nadvojvodi najprije predložili da Pazinsku knežiju založi kod toskanskog vojvode Ferdinanda Medicija za posudbu od 150000 kruna, ali sporazum nije postignut. Usp. Bertoša, “Pazinska knežija”, u: Istarska enciklopedija, 578.

53 De Franceschi, Storia documentata, 87.

275

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 269-277 Maja Ćutić Gorup: Habsburška vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću Zagreb, 507-508.

Bertoša Slaven, 2005., “Pazinska knežija”, u: Istarska enciklopedija, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb, 577-578.

Bertoša, Slaven, 2005., “Mletačka i austrijska Istra u XVI. st.”, u: Istarska enciklopedija, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb, 628.

Jurković Ivan, 2005., “Kasni srednji vijek”, u: Istarska enciklopedija, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb, 627-628.

Bertoša Slaven, 2007., “La peste in Istria nel Medio Evo e nell’Età Moderna (il contesto europeo delle epidemie)”, Atti del Centro di Ricerche Storiche di Rovigno, vol. XXXVII, Rovigno, 112159.

Bučar Franjo, 2002., Reformacija medju Hrvatima po Istri, (Zagreb, 1918.), Kršćanska crkva Hosana - Izvori, Pula. Ćutić Gorup, Maja, 2009., „Dekret nadvojvode Ferdinanda iz 1599. o izgonu protestanata“, u: Croatica Christiana Periodica, XXXIII, br. 63, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., 77-85.

Ćutić Gorup Maja, 2015., “Katolička obnova i habsburška protureformacija u Pazinskoj knežiji”, Državni arhiv u Pazinu, Pazin, 71-84. Ćutić Gorup Maja, «Kapetani i namjesnici Pazinske knežije kao zaštitnici reformacije», Zbornik radova znanstvenog simpozija posvećenog 500. obljetnici reformacije Reformacija globalni događaj u lokalnoj perspektivi, Teološki fakultet Matija Vlačić Ilirik, Zagreb 2020., 117-131.

De Franceschi Camillo, 1964., Storia documentata della Contea di Pisino, Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, Venezia.

Grah Ivan, 1983., “Izvještaji porečkih biskupa Svetoj Stolici (1588. – 1775.)”, Croatica christiana periodica, br. 12, godina VII, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1-47.

Labinjan Galiano, 2005., “De Dur”, u: Istarska enciklopedija, Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, Zagreb.

Lexikon des Mittelalters, Band IV, Artemis Verlag, München – Zürich, 1989.

Loserth Johann, 1970., Die Reformation und Gegenreformation in den inneroesterreichischen Laendern im XVI. Jahrhundert (Stuttgart, 1898.), Nieuwkoop – B. de Graaf.

Milićević, Josip, 2005., „Etnografske crtice s Tinjanštine“, u: Tinjanski zbornik: zbornik radova sa stručno – znanstvenog skupa „Tinjan i okolica od prapovijesti do danas u povodu 100. obljetnice utemeljenja Hrvatske čitaonice u Tinjanu (Tinjan, 6. svibnja 2000.), Matica hrvatska Pazin – Poglavarstvo općine Tinjan, Tinjan, 297-307.

Winkelbauer, Thomas, 2003., Ständefreiheit und Fürstenmacht: Länder und Untertanen des Hauses Habsburg im konfessionellen Zeitalter, sv. I-II, Ueberreuter, Wien.

276

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 269-277 Maja Ćutić Gorup: Habsburška vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću

Habsburška vlast u središnjoj Istri u 16. stoljeću Sažetak

Pazinska knežija nalazila se pod vlašću obitelji Habsburg od 1374. godine. Politička granica između mletačke i habsburške Istre nije se poklapala s granicom crkvene jurisdikcije pojedinih biskupa. Crkvenu jurisdikciju u Pazinskoj knežiji su imali pićanski, porečki, pulski i tršćanski biskup od čega je jedino pićanski biskup imao sjedište unutar tog područja. Knežija je predstavljala rubni dio Svetog Rimskog Carstva te je zbog toga zajedno s ostalim područjem Unutarnje Austrije bila izložena osmanskoj opasnosti. Reformacija se u Knežiji širila sredinom 16. stoljeća, ali se nije razvila u pokret. Habsburške vlasti su davale Pazinsku knežiju u zakup ili je služila kao zalog za dobivanje zajmova što je znatno otežavalo položaj podanika. S druge strane kapetani Pazinske knežije koji su zloupotrebljavali svoj položaj, izgubili bi pravo na Knežiju. Nadvojvoda Karlo II. Unutarnjoaustrijski želio je povećati poreze u Knežiji zbog mogućnosti boljeg najma. Zbog toga je 1578. godine na snagu stupio novi urbar. Analizom protureformacijskih spisa habsburških vlasti i izvješća biskupa Svetoj Stolici može se zaključiti da su upravo habsburške vlasti do početka 17. stoljeća suzbile širenje reformacije u središnjoj Istri.

Habsburger Regierung in Mittelistrien im 16. Jahrhundert Zusammenfassung

Die Paziner Grafschaft befand sich ab 1374 unter der Regierung der Familie Habsburg. Die politische Grenze zwischen dem venezianischen und habsburger Istrien stimmte nicht mit der Grenze der kirchlichen Jurisdiktion einiger Bischöfe überein. Die kirchliche Jurisdiktion hatten in der Paziner Grafschaft die pićaner, porečer, pulanesische und triester Bischöfe, von denen nur der pićaner Bischof seinen Sitz innerhalb dieses Gebietes hatte. Die Grafschaft stellt den Randteil des Heiligen Römischen Reiches dar und war, zusammen mit den anderen Gebieten Binnenösterreichs Gefahren ausgesetzt. Die Reformation verbreitete sich in der Grafschaft Mitte des 16. Jahrhunderts, entwickelte sich aber nicht zu einer Bewegung. Die habsburger Regierung verpachtete die Paziner Grafschaft oder diente sie zur Ermittlung von Darlehen, was die Lage der Untertanen erheblich erschwerte. Andererseits verloren die Kapitäne der Paziner Grafschaft, welche ihre Position missbrauchten, ihr Recht auf die Grafschaft. Erzherzog Karl II. von Innenösterreicher wollte die Steuern in der Grafschaft wegen der Möglichkeit günstigeren Verpachtung, erhöhen. Deswegen trat 1578 das neue Urbar in Kraft. Durch eine Analyse der Schriften gegen die Reformation der habsburger Regierung und der Berichte der Bischöfe an den Heiligen Stuhl, kann man beschließen, dass gerade die habsburger Regierung bis Anfang des 17. Jahrhunderts die Verbreitung der Reformation in Mittelistrien verhinderte.

277

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

dr.sc. Igor Josipović, poslijedoktorand, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Osijek ijosipovic@ffos.hr

UDK: 37(497.5)(091) Pregledni rad Prihvaćeno: 15.8.2021

Nemanja Spasenovski, asistent, Odsjek za pedagogiju, Filozofski fakultet Osijek nspasenovski@ffos.hr

Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj polovici 19. stoljeća Ovaj rad analizira institucionalne okvire izgradnje sustava i uspostave mreže osnovnih(pučkih) škola u Slavoniji u sklopu reforme obrazovanja koju je AustroUgarska Monarhija provela u drugoj polovici 19. stoljeća, kao i utjecaj koji je austrijska liberalna misao imala na javno školstvo u Slavoniji.

Ključne riječi: školstvo, reforme, Austro-Ugarska Monarhija, Mažuranićev zakon, razvoj školstva

279

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Uvod

U radu se analizira razvoj hrvatskog školstva na teritoriju Banske Hrvatske, a poglavito Slavonije, u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Važno je ustvrditi da je AustroUgarska Monarhija država kojom je vladala dinastija Habsburg i njezini nasljednici iz dinastije Habsburg-Lothringen, koja se u vrijeme cijelog svojeg postojanja naziva Habsburška Monarhija, iako ovo nikada nije bio službeni naziv države, već samo termin koji obuhvaća veći broj zemalja koje ujedinjuje zajednička osoba vladara. Službeni naziv po prvi puta uvodi se 1804. godine kada se država nazivala Austrijsko Carstvo, a zatim Austro-Ugarska Monarhija koja pravno postoji od 1867. do 1918. godine.

Austro-Ugarska Monarhija utemeljena je 8. lipnja 1867. godine Austro-ugarskom nagodbom, čime je osigurana jednakopravnost Kraljevine Ugarske u državnopolitičkim odnosima s Austrijom. Nagodba je od povijesne važnosti za hrvatske zemlje, koje su se tada našle u personalnoj uniji1 s Kraljevinom Ugarskom, jer su se time uključile u reformske procese u cijeloj Monarhiji, pogotovo u reformi školskog sustava, koji i je glavni predmet ovoga rada. Hrvatski ban je pod svojom upravom imao Bansku Hrvatsku i Slavoniju, dok su ostali dijelovi, koji su danas sastavni dio moderne Republike Hrvatske, pripadali izravno austrijskom dijelu monarhije, a radi se o Vojnoj Krajini, Istri i Dalmaciji, stoga školske reforme hrvatskog bana i sabora nisu mogle biti primijenjene u spomenutim područjima. (Iveljić, 2010).

Kroz srednji vijek, pa i od početka 16. stoljeća, školstvo se u hrvatskim krajevima održalo uglavnom u samostanima i uz kaptole gradskih (biskupijskih) središta.

Pojedini su crkveni redovi i prije u samostanima njegovali osnovnu, srednju i visoku izobrazbu svojih mladih članova. Usporedno postoje kaptolske škole za izobrazbu budućeg klera. Najpoznatija takva škola bila je u Zagrebu. Tijekom 17. i 18. stoljeća sve je više župnih ili crkvenih škola koje osnivaju župnici. Oni grade ili ustupaju kuću za učitelja i učionicu te se brinu za učiteljevo izdržavanje. Škole ili učitelji dosta su česti već sredinom 17. stoljeću, pogotovo u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske (Iveljić, 2010).

U vrijeme prosvijećenog apsolutizma u Europskim zemljama započela je praksa školske modernizacije s tendencijama laicizacije, ali i opismenjavanja šireg sloja stanovništva uključujući i seljaštvo. Pravo na osnovnoškolsko obrazovanje stekla su, barem na papiru, sva djeca bez obzira na stalešku, konfesionalnu, spolnu i etničku pripadnost. Važnost školovanja bila je u skladu s velikim optimizmom koji je donijelo prosvjetiteljstvo i rani liberalizam. Gotovo sve značajnije školske reforme na bečkom dvoru rađene su po uzoru na pruske, a čak je i njihov glavni autor bio opat Johann

1 Hrvatsko

plemstvo je s ugarskim kraljem Kolomanom Arpadovićem 1102. sklopilo sporazum znan i kao Pacta Conventa, kojim su Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Ugarska dobile zajedničkog vladara ali su i dalje ostale dvije zasebne kraljevine.

280

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Felbiger2, koji je i došao iz Pruske. (Ingrao, 2014). Prema njegovim je zamislima donesen 1774. godine školski red za nasljedne zemlje Monarhije, Opći školski red za njemačke normalne, glavne i trivijalne škole u svim austrijskim nasljednim zemljam.,kao i 1777. godine Ratio educationum za Hrvatsku i Ugarsku. Nove školske uredbe donesene su početkom 19. stoljeća; 1805. godine novi austrijski red, a godinu kasnije novi Ratio educationis za Ugarsku. Potonja će odredba biti na snazi sve do 1845. godine kada se donosi Systema scholarum elementarium, no prave korijenite promjene nisu u tom razdoblju zapravo provedene (Iveljić, 2010). Do njih će doći tek u drugoj polovici 19. stoljeća, zbog čega analiza u ovom radu obuhvaća upravo taj period.

Političke okolnosti u drugoj polovici 19. stoljeća

Zadnjih pedesetak godina Habsburške monarhije3 predstavlja burno političko razdoblje koje su obilježile dvije oprečne tendencije. Jedna, ona bečka, imala je za cilj očuvanje te vraćanje stabilnosti u poljuljanu Monarhiju. Druga tendencija obuhvaćala je stav svih ostalih zemalja Monarhije. Naime, one su nastojale ostvariti što veći stupanj neovisnosti od bečke vlasti. Dakako, ta tendencija je bila najzastupljenija u Pešti, stoga je određeno kompromisno rješenje postignuto 1867. godine sporazumom između Beča i Pešte. (Ingrao, 2014) Vrijeme će pokazati da sporazum nije predstavljao dugoročno rješenje, već samo kratkoročno odlaganje neizbježnog.

Ništa manje komplicirano nije bilo ni pitanje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ona je već nekoliko stoljeća bila u državnoj zajednici s Ugarskom i Austrijom4. Iako je Hrvatska službeno imala određen autonoman status u sklopu Austrije te kasnije Austro-Ugarske, on je bio ograničen i nedefiniran. Stupanj hrvatske autonomije ovisio je o političkoj situaciji, to jest trenutnom odnosu između Austrije i Ugarske. Istovremeno, prostor Slavonije bio je izložen političkom utjecaju i Beča i Pešte, kroz germanizaciju i mađarizaciju društva. Međutim, upravo u takvim okolnostima dolazi do integracije hrvatske nacije5 u čijem je kontekstu nužno pratiti i razvoj odgojno-obrazovnog sustava6. Štoviše Župan (2002), smatra da se formiranje nacije ne može razumjeti bez razumijevanja obrazovnog sustava u određenom vremenu. „Univerzalno obrazovanje bilo je nužno za nastanak modernog društva i njegovih institucija, jer je ono omogućilo komunikaciju u standardiziranom mediju i pismu. Putem općeg obrazovanja, koje je podrazumijevalo zajedničke nastavne programe i 2 P edagog, reformator i organizator katoličkoga školstva u Njemačkoj i Austriji, vrhovni ravnatelj škola u Austriji do smrti carice Marije Terezije. U nastavu uveo novu slovnu i tabelarnu metodu »Buchstaben und Tabellarmethode«. Prema: Felbiger, Ignaz Johann von. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 13. 8. 2021.

3 Habsburška monarhija prestala je postojati 1918. godine, poslije mirovne konferencije u Parizu 4 Hrvatska je u personalnoj uniji s Ugarskom od 1102. godine, a s Austrijom od 1527. godine 5 Integracija hrvatske nacije podrazumijeva transformaciju tradicionalne hrvatske etničke zajednice u modernu naciju tijekom 19. i 20. stoljeća 6 U radu se odgojno-obrazovni i školski sustav koriste kao sinonimi.

281

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

udžbenike na određenom političkom području, kod učenika i nastavnika stvaran je osjećaj istovremenosti, koji je za Benedicta Andersona jedan od glavnih uvjeta za stvaranje nacije kao zamišljene zajednice“ (Župan, 2002, 279).

Nacija je određena, kako Smith navodi, povijesnim prostorom, zajedničkim mitovima, zajedničkom masovnom kulturom, zakonskim pravima i dužnostima svih pripadnika nacije te zajedničkom ekonomijom (Smith, prema Cipek, 2007). Upravo u stvaranju i održavanju zajedničkih mitova, odnosno povijesti, kao i masovne kulture odgojno-obrazovni sustav ima temeljnu ulogu. Rezimirajući ranije navedeno, školski sustav je odličan poligon za stvaranje osjećaja nacionalnog zajedništva i provođenja nacionalne politike. Stoga, ne čudi što je školski sustav jedna od glavnih interesnih sfera u politici, naročito u totalitarnim zemljama.

Komplicirana politička situacija u kojoj se Hrvatska, a tako i Slavonija nalazila tijekom 19. i početkom 20. stoljeća pretvorila je odgojno-obrazovni sustav u političko pitanje, na uštrb plemenitih ciljeva obrazovanja. Naime, Austrija i Ugarska su kroz obrazovni sustav nastojale osigurati vlastite političke težnje u Hrvatskoj i Slavoniji.

Dok je s jedne strane vršen pritisak na obrazovnu politiku u Hrvatskoj u vidu mađarizacije i germanizacije, s druge strane, Hrvatska je kroz školski sustav nastojala očuvati nacionalni identitet (Iveljić, 2010). Od vremena buđenja nacionalne svijesti kroz Ilirski pokret pa sve do raspada Monarhije, razvoj obrazovnog sustava bio je ekvivalentan razvoju nacionalne svijesti.

Revolucionarne godine 1848. i neposredno nakon nje „hrvatski su preporoditelji, nastavljajući na onome što su postigli za vrijeme ilirskog pokreta, utemeljili najvažnije integracijske nacionalne osnovice na kojima se u daljem razvoju formira hrvatska nacija“ (Korunić, 1999, 10). Upravo u revolucionarno vrijeme, 1849. godine, donose se Osnove temeljnih pravila javnog obučavanja za Hrvatsku i Slavoniju. Ovo je bio prvi pokušaj hrvatske vlade da sveobuhvatno uredi školstvo i to na svom teritoriju. Shodno tome nije iznenađujuća prožetost Osnova nacionalnim osjećajima (Ograjšek-Gorenjak, 2007).

Smisao Osnove bila je pokušati provesti modernizaciju školstva na teritoriju Hrvatske i Slavonije. U njoj je izneseno kako je osnovno školstvo preduvjet za ostvarivanje slobode svakog čovjeka te da se zbog toga mora poboljšati kvaliteta i povećati broj osnovnih škola. Trebalo je uvesti i kvalitetniju obuku za prosvjetni kadar.

Pučko obrazovanje bilo bi obavezno sve do 12 godine, a kako bi se škola prilagodila djeci iz ruralnih područja, školska se godina trebala prilagoditi ratarskim potrebama i ratarskom kalendaru, kako se ne bi dogodilo da u isto vrijeme djeca moraju pomagati u ratarskim poslovima i biti na nastavi. (Ograjšek-Gorenjak, 2007).

Ipak realizacija takve ideje teško je bila zamisliva u tadašnjim političkim okolnostima. Još u vrijeme revolucije 1848/49. godine, Lajos Kossuth, lider mađarske revolucije, nastojao je učiniti sve potrebno da se Hrvatskoj i Slavoniji ukine povijesno282

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

politička autonomija, da ju se izjednači s ostalim zemljama krune svetog Stjepana, a sve s ciljem stvaranja jedinstvene mađarske države (Balta, 2006).7

Nešto pak povoljniji bio je stav Beča po pitanju hrvatske školske autonomije, u odnosi na onaj koji su imali po pitanju političke autonomije. Pedesetih godina 19. stoljeća, u vrijeme apsolutizma, provodi se germanizacija gimnazija u Hrvatskoj i Slavoniji. Austrijski ministar prosvjete Leo Thun 1850. godine propisao je Nacrt za organizaciju gimnazije i realnih škola, kojim je između ostalih gimnazija proširena sa šest na osam razreda (Filipović, 2015). Zatim se njemački jezik uvodi kao obvezni u svim razredima gimnazije 1851. godine, dok se istovremeno nastojala ispitati mogućnost uvođenja njemačkog kao nastavnog jezika. Ban Jelačić je protestirao ministru Thunu, zahtijevajući da zemaljski jezik i dalje ostane nastavni jezik. Unatoč tome, njemački jezik je uveden kao nastavni jezik u višim razredima gimnazije i to za historiju, prirodopis, matematiku i fiziku. Opravdanje za uvođenje njemačkog jezika u prirodopis, matematiku i fiziku pronađen je u nedostatku hrvatske terminologije za te predmete, dok je pozadina uvođenja njemačkog jezika bila u sprječavanju nacionalnog odgoja. Ipak, do školske godine 1854/55. ilirski jezik je bio nastavni jezik. Naredbom iz kolovoza 1854. godine u višu gimnaziju je uveden njemački kao pretežno nastavni jezik, što je za Hrvatsku i Slavoniju značilo da se hrvatski jezik može koristiti samo za učenje hrvatskog jezika i vjeronauka. Nešto više od godinu dana kasnije, uporaba njemačkog se proširila i na niže razrede gimnazije (Gross, 1985). Naravno, nastava na njemačkom jeziku nije mogla osigurati kvalitetno obrazovanje učenika, jer mnogi učenici nisu u potpunosti ovladali ni materinjim jezikom, a kamoli stranim. Stoga je obrazovanje svedeno gotovo isključivo na učenje njemačkog jezika, dok su nastavnici imali ulogu prevoditelja. Cjelokupni proces germanizacije gimnazija, odnosno posvećenost tom procesu, najbolje se može shvatiti na prihvaćanju teze Johanna Herdera da je bit nacije u njezinu jeziku (Cipek, 2007). Rezultate procesa marginalizacije hrvatskog jezika možda najbolje opisuje izdavačka djelatnost Matice ilirske, koja je u 9 godina (1852.-1860.) izdala samo četiri knjige (Cuvaj, 1910b, 16). Okončanje germanizacije hrvatskih gimnazija počelo je 1859. godine s okončanjem apsolutizma. Donošenjem Listopadske diplome, 20. studenog 1860., i stupanjem Šokčevića8 na mjesto bana bio je otvoren put za vraćanje hrvatskog nastavnog jezika u gimnazije oko 1861. godine (Ograjšek-Gorenjak, 2007).

Sve do sad navedeno bilo je nužno da se stvori potpuni uvid na kakvom se političkom nasljeđu formirao hrvatski školski sustav. Ipak, središnja točka hrvatske povijesti 19. stoljeća je Hrvatsko-ugarska nagodba. „Dualizam stvoren Austrougarskom nagodbom 1867. razdijelio je hrvatski korpus, tadašnje Kraljevine Hrvatsku,

7 O p.a. Kontradiktoran stav mađarskog lidera, je istovremeno dok se borio za priznavanje i neovisnost mađarskog naroda i države, u gotovo identičnoj situaciji negira pravno i povijesno postojanje hrvatske države.

8 Josip Šokčević (1811.-1896.) bio je pripadnik carske vojske u kojoj je dospio do čina generala bojnika. Zbog zasluga u vojnoj službi car ga 1860. godine imenuje hrvatskim banom.

283

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Slavoniju i Dalmaciju, a hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. isti je korpus doveden u neravnopravan položaj u odnosu na većinske narode Monarhije“ (Balta, 2006, 361).

Nagodbom iz 1867. godine Istra i Dalmacija pripale su austrijskom dijelu Monarhije, dok su Hrvatska i Slavonija pripale ugarskom. Uz to, dijelovi Hrvatske i Slavonije bili su u sklopu Vojne Krajine, koja je bila pod upravom Beča. Tek je 1881. godine po raspuštanju Vojne krajine došlo do djelomičnog objedinjavanja hrvatskog teritorija.

Međutim, Vojna krajina je sve do 1886. godine bila administrativno odijeljena od banske Hrvatske (Skupina autora, 2005). Nesumnjivo da Nagodba nije bila ni revolucionarno niti idealno političko rješenje. No, po pitanju hrvatskog školstva, ona je udarila temelje njegovu razvoju u sasvim novom smjeru. Nagodbom je Hrvatskoj osigurana autonomija baš na području bogoštovlja i nastave, što je za krajnji rezultat imalo donošenje prvog hrvatskog školskog zakona. Ipak, parcijalizirani teritorij onemogućio je jedinstvo hrvatskog naroda, zbog čega su se razvojni putovi u Slavoniji i Dalmaciji ili Banskoj Hrvatskoj i Vojnoj Krajini drastično razlikovali. Dakako, to je imalo odjeka i na odgojno-obrazovni sustav koji nije bio istovjetan u svim dijelovima Trojedne Kraljevine. (Ograjšek-Gorenjak, 2007). Autonomija školstva, potvrđena Nagodbom, jedino se mogla ostvariti u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji.

Treba naravno prihvatiti i činjenicu da je Hrvatska, kao i većina Habsburške monarhije u to vrijeme bila dio europske periferije, pa je civilizacijski znatno zaostajala u odnosu na dinamični razvojni centar koji se formirao u zapadnoj Europi. Na europskoj periferiji, koja je obuhvaćala istok i jugoistok Europe, procesi formiranja modernih društva kasnili su nekoliko desetljeća. Spontani gospodarski razvoj u uvjetima liberalnog tržišta ili pak bankama poduprta gospodarska ekspanzija, zaobišla je područje Slavonije, stoga je razvoj, kako tvrdi Gerschenkron (1966), mogla pokrenuti jedino država svojom intervencijom odozgo. Na taj je način jedino moglo doći i do modernizacije školskog sustava. Kada je riječ o balkanskim zemljama, Berend i Rànki (1996) smatraju da u tim zemljama čak ni država nije bila u stanju pokrenuti razvojne procese jednostavno stoga što nije bilo pogodnih aktera na koje bi se mogla osloniti. Ovdašnja su društva, tvrde Berend i Rànki, bila opterećena prošlošću, prije svega viševjekovnom borbom s Turcima. Stoga je u njima umjesto stvarne na djelu bila «simbolička modernizacija», koja se odvijala na površini društva. Drugačiju ocjenu stanja zemalja jugoistočne Europe daje Gross, koja piše da su ta društva „… usprkos slabosti društvenih i ekonomskih snaga promjene, također došla u dodir sa svjetskom kapitalističkom ekonomijom koja se upravo razvijala“ (Gross, 1996, 38).

Također, za razumijevanje hrvatskog školstva u drugoj polovici 19. stoljeća nužno je odrediti njegov položaj u odnosu na Crkvu. Naime, Crkva je sve do kraja 19. stoljeća održala monopol nad odgojno-obrazovnim sustavom (Ograjšek-Gorenjak, 2007). Ovlasti Crkve nad školstvom počivale su na Konkordatu koji su car Franjo Josip I. i papa Pio IX. sklopili 1855. godine. Prema „Čl. V. Svakolika nastava katoličke mladeži bit će u svih kako javnih, tako i posebnih učionicah primierena nauka

284

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

vierozakona katoličanskoga; biskupi će pako po dužnosti vlastitoga svoga duhovnoga pastirstva odhranjivanje mladeži u duhu vierozakona katoličanskoga upravljati u svih učionicah i javnih i posebnih, i brižljivo bditi nada tim, da pri nijednom učevnom predmetu nebude ništa, što bi protivno vieri katoličanskoj i ćudoredju“ (Cuvaj, 1910b, 23-24). Crkveni nadzor nije bio ograničen samo na vjeronauk, nego na cjelokupni nastavni proces u školama, što potvrđuje čl. VIII Konkordata u kojem je navedeno da će „Svi učitelji pučkih učionicah, odredjenih za katolike, bit će podvrženi nadzoru cerkvenome“ (Cuvaj, 1910b, 24). Dakle, Crkvi je priznat visok stupanj nadležnosti nad školstvom, što će biti problematično prilikom procesa modernizacije hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava sedamdesetih godina 19. stoljeća. Sve do stupanja na snagu Mažuranićevog9 zakona, hrvatsko školstvo u okvirima Habsburške monarhije bilo je uređeno po Systema scholarum elementarium iz srpnja 1845. godine. Systema se u Hrvatskoj nije u organizacijskom pogledu provodila, prije 1848. godine, međutim „tek kada je 1850/51. počela organizacija škola, Systema se primjenjivala uz određene promjene“ (Gross, 1985, 276) sve do 1874/75. godine (Modrić- Blivajs, 2007). Iako su revolucionarne 1848/49. godine poljuljale klasno društvo, princip terezijanskog školstva preživio je društvena previranja (Gross, 1985, 275). Takav odgojno-obrazovni sustav, gdje je jasno izražena razlika između seoskih i gradskih škola u duljini trajanja te obrazovnim sadržajima, bio je samo odraz društvene segregacije. Isto je izraženo i u podijeli djevojačkih škola čija je kategorizacija izvršena na osnovu socijalnog statusa učenica (Ograjšek-Gorenjak, 2007; Munjiza, 2009).

Po Systemi škole su se dijelile na dvogodišnje niže početne seoske škole, trivijalke, na trogodišnje više početne škole u gradovima i trgovištima, glavne škole, i na normalke ili uzorne glavne škole u glavnim gradovima krunovina i nekim drugim značajnijim gradovima Monarhije. Pored normalki i glavnih škola postojale su i realke koje su davale sustavnu naobrazbu za privrednu djelatnost (Gross, 1985).

Trivijalke su bile niže početne škole, uglavnom na selu. U njima se poučavalo čitanje, pisanje, računanje i vjeronauk, a polazili su ih i dječaci i djevojčice. Bit nastave činio je trivij, odnosno jezična nastava bila je usmjerena na čitanje, vježbanje u govoru, gramatiku te na pismene vježbe. „Iako se isticalo da nastava treba biti zorna, da se izvodi u prirodi i da se primjenjuje različna pomagala, ipak je u školskoj praksi dominiralo vježbanje u pamćenju, a u tu je svrhu služila građa čitanaka“ (Franković, 1958, 112).

U glavnim je školama dva do tri učitelja poučavalo djecu proširenim gradivom u koje su ulazile osnove latinskog jezika, crtanje, geometrija, geografija i gospodarstvo.

Valja istaknuti kako je u glavnim školama bila preporučena spolna segregacija.

Normalne ili uzorne škole imale su četiri do pet učitelja kao i ravnatelja te se isključivo 9 I van Mažuranić (1814.-1890.) bio je pravnik i književnik rođen u Novom Vinodolskom, a studirao je filozofiju u Zagrebu i Szombathelyju. Od 1861. bio je aktivan u Hrvatskom saboru, a vrhunac političke karijere doživio je 1873. godine kada je postao hrvatski ban. Ostao je na toj funkciji do 1880. godine.

285

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

kroz njih moglo dalje napredovati u školovanju. Time je samo stvoren još veći jaz između školovanja na selu i školovanja u gradu, jer su uzorne škole postojale jedino u većim mjestima (Iveljić, 2010).

Obvezno školovanje po ovoj odredbi trajalo je od sedme do dvanaeste godine, dok su jedine obvezne škole bile niže dvogodišnje. Dakle, učenici koji su željeli završiti samo nižu školu, preostale tri godine morali su ići u opetovnicu, kako bi ispunili pet obveznih godina školovanja (Ograjšek-Gorenjak, 2007). S druge strane, u treći razred mogli su prijeći samo najbolji učenici, dok se po završetku oba godišta četvrtog razreda moglo upisati srednjoškolsko obrazovanje (Munjiza, 2009.).

Systema se u glavnini nije mnogo razlikovala od gotovo četrdeset godina ranije donijete nastavne osnove Ratio educationis (Cuvaj,1910a). Kao što se vidi, ona ni u trenutku stupanja na sagu nije imala potencijal da modernizira školstvo i odgovori suvremenim zahtjevima društva. Pored toga, ona se u Hrvatskoj primjenjivala gotovo 30 godina. To dugo razdoblje nam indicira na tromost hrvatskog školskog sustava, odnosno na njegovo opstruiranje od politike. Neosporno je postojanje ideja za modernizaciju školskog sustava, međutim one nikako nisu mogle zaživjeti u vrijeme apsolutizma. No, hrvatskoj pedagoškoj eliti i nakon dokidanja apsolutizma trebalo je petnaest godina, a od Nagodbe, šest godina, da bi započeli s ozbiljnim reformama odgojno-obrazovnog sustava. Školski je sustav kao dio disciplinsko-birokratskog sustava trebao podržavati vladajući mehanizam moći koji je omogućavao neupitnost državnih autoriteta. Taj je mehanizam moći počivao na građanskoj patrijarhalnoj vertikali, naime kao što se u obitelji trebao neupitno poštivati autoritet oca tako se u školi trebao poštivati autoritet školskih vlasti koje su posredovale autoritet bana i vladara (Župan, 2010).

Mažuranićeva reforma hrvatskog školstva

Unatoč tome što je Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bila u sklopu Austro-ugarske, modernizacija hrvatskog školskog sustava nešto se kasnije provela nego u ostalim dijelovima Monarhije. Prvi moderni školski zakon u Monarhiji najprije je donijela Ugarska 1868. godine10, a godinu dana kasnije novi školski zakon stupa na snagu i u austrijskim zemljama. Modernizacija hrvatskog školstva započeta je 1874. godine donošenjem Zakona ob ustroju pučkih školah i preparandijah, te njegovim provođenjem 1875. godine (Župan, 2002.).

Mažuranićevoj reformi školstva prethodilo je nekoliko društveno-političkih čimbenika u Habsburškoj Monarhiji. Ne treba zaboraviti revolucionarne godine 1848./49. koje možda ne mijenjaju iz temelja društveno uređenje cjelokupne Europe, 10 N a inicijativu ugarskog ministra kulture Jozsefa Eötvösa 1868. godine donesen je prvi moderni zakon o pučkom školstvu u Monarhiji, kojim je država preuzela školstvo u svoje ruke, dok su konfesionalne škole mogle raditi samo pod određenim uvjetima. (Župan, 2002.)

286

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

ali su naznačile tendenciju mijenjanja postojećeg poretka. Drugi bitan događaj koji je prethodio Mažuranićevoj reformi bio je donošenje liberalnog Ustava u austrijskom dijelu Monarhije u prosincu 1867. godine. Međutim, tek od Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine stvoreni su uvjeti za stvaranje modernog školskog sustava u Hrvatskoj. Hrvatsko-ugarskom nagodbom osigurana je politička samostalnost u vladanju na području sudstva, školstva i uprave. Nedugo nakon Nagodbe izrađen je prijedlog školskog zakona koji je upućen na javnu raspravu u Sabor. Prijedlog je prošao saborsku proceduru, ali nije sankcioniran jer nije dobio blagoslov Pešte, tako da nikada nije oživotvoren. Novu inicijativu za izradu školskog zakona pokrenula je Zagrebačka županija, kojoj se pridružila i Riječka županija. No ove inicijative nikada niti nisu došle do saborske rasprave (Župan, 2002, Munjiza, 2009). Novi pokušaj reforme hrvatskog školstva pokrenulo je prvo hrvatsko učiteljsko društvo Zadruga.

Ono je 1865. godine, iste godine kada je i osnovano, pokrenulo novu inicijativu za izradu školskog zakona. Te godine grupa učitelja predvođena Ivanom Filipovićem izradila je predložak novog školskog zakona, pod nazivom Ustav pučke škole, koji također nikada nije zaživio (Munjiza, 2002).

Uz to javljalo se i pitanje nadležnosti nad školstvom. Tako je godine 1872. došlo do rasprave dvije suprotstavljene strane oko uređenja pučke škole. Prva strana, okupljena oko Klaića, nastojala je zadržati utjecaj crkve na školstvo, dok je druga, liberalnija strana okupljena oko Filipovića, nastojala modernizirati školstvo i dati mu svjetovni karakter (Munjiza, 2009).

Kako je posljednja školska reforma, koja je prethodila Mažuranićevoj, bila ona iz 1845. godine, implementacija suvremenih pedagoških ideja u hrvatsko školstvo bila je nužna. Administrativna naredba Systema sholarum elementarium ili Sustav početnih učiona, kako glasi prijevod na hrvatski jezik, bila je nazadna u usporedbi s idejama iz revolucionarne 1848./49. godine. Prema Sustavu elementarnih učiona svrha i zadatak škola je „pravi i valjan odgoj, te naobrazbu udešenu prema stanju i staležu svačijemu, a tako i prema potrebama pojedinačnim i općim, i da se ovako uljudi duševno i umno za budući život“ (Raguž, 2010, 93) što se nikako nije moglo uklopiti u postrevolucionarno razdoblje. Unatoč tome, ona se u Hrvatskoj primjenjuje baš nakon revolucije i bit će u uporabi sve do 1875. godine.11 Naravno, u Hrvatskoj, ali ni u čitavoj Monarhiji, nije bilo moguće liberalizirati društvo i školstvo u vrijeme apsolutizma (1850. godine do 1860. godine). Upravo dokidanjem apsolutističke vlasti te ostvarivanjem višeg stupnja autonomije 1868. godine stvoreni su uvjeti za reformu u hrvatskom društvu pod banom Ivanom Mažuranićem. Zakon je izglasan 14. listopada 1874. pod nazivom Zakon ob ustroju pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji. (Horbec, Matasović, Švoger, 2017).

11 U natoč tome što je Mažuranićev zakon sankcioniran od kralja još u listopadu 1874. godine, on se počeo primjenjivati od 1875. godine

287

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Unatoč osjetnoj razlici u odnosu na ranije razdoblje kao i vidljivom austrijskom utjecaju, Mažuranićeve reforme ipak se ne mogu usporediti s modernizacijom zapadnoeuropskog tipa. U hrvatskom slučaju više se radilo, o “konzervativnoj modernizaciji“ s jakim utjecajem tradicionalizma ( Jagić, 2008, 77). Ipak, reforma obrazovnog sustava išla je u korak sa suvremenim tendencijama na zapadu. Bez obzira na to što Mažuranićev školski zakon nije bio pedagoški inovativan, barem ne na europskoj razini,12 on je na razini stanja u Banskoj Hrvatskoj bio odlučan korak naprijed.

Mažuranićevim zakonom Hrvatska prvi puta samostalno i autonomno uređuje svoje školstvo. Njime je i formalno uvedena obveza školskog obrazovanja. Zakon u pedagoškom smislu predstavlja krupan iskorak i napredak. Prema njemu, uvodi se obvezna niža četverogodišnja pučka škola, uz koju djeluje opetovnica i po mogućnosti početni oblici praktičnog osposobljavanja za život. Po završetku niže pučke škole postoji građanska škola u najmanje trogodišnjem trajanju. U njoj se učenici početno profesionalno osposobljavaju za zanimanja iz obrta, trgovine i umnog gospodarstva.

Uz državne škole, zakon je predviđao i različite mogućnosti privatnih škola, pa i početno obrazovanje u obitelji (Franković, 1958).

No, u domaćoj javnosti preobrazba obrazovnog sustava naišla je na negodovanje i kritiziranje. Naravno, reforma nije praćena samo negativnim reakcijama, već je od dijela javnosti s oduševljenjem prihvaćena. Možda objektivnu vrijednost Mažuranićeve reforme najbolje opisuje reakcija u jednom ugarskom listu gdje se navodi: „Kad se sve ujedno svede, ova zakonska osnova hrv. slav. zemaljske vlade pokazuje radostan napredak u školskom zakonodavstvu, a mi želimo nesamo da se ta osnova u interesu pučkih škola trojedne kraljevine primi i uspješno izvede, već mi i našoj vladi preporučujemo, da tu osnovu najpomnjivije prouči, kako ugarske pučke škole ne bi zaostale sa hrvatskima“ (Cuvaj, 1911a, 454).

Nasuprot tome što je tražio reformu školstva i tome što je smatrao da je znanje preduvjet napretka društva, ipak je uveden imovinski i obrazovni cenzus. Naime, na izborima je glasanje bilo dopušteno samo imućnijim i obrazovanijim građanima.

Unatoč svojim liberalnim shvaćanjima, ban Mažuranić bio je sklon popuštanju, što je smetalo ostalim političarima koji su ga optuživali za popustljivu politiku, a na kraju i na način upravljanja Hrvatskom. Provođenje samog zakona otežavalo je veliki nedostatak škola, učitelja, ali i nepostojanje cestovnog sustava koji bi povezao mjesta.

Stoga ne treba čuditi da je zakon naišao na mnoge javne kritike i neodobravanja jer ipak je propisivao obavezno školstvo, na što nedovoljno razvijeno građansko društvo nikako nije bilo u potpunosti spremno.(Antoljak, 1994.)

12 H rvatski školski Zakon iz 1874. godine nastao je po uzoru na ranije donijet austrijski (Feldman, Stipetić, Zovko, 2000, 63)

288

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Za hrvatsku političku i pedagošku povijest donošenje Mažuranićevog zakona značajno je iz više razloga. Svakako treba izdvojiti da je to prvi školski zakon koji je hrvatska vlada samostalno donijela, kao i da je prvi put formalno uvedena obvezna škola (Munjiza, 2009, Horbec, Matasović, Švoger, 2017). Također, donošenje prvog hrvatskog školskog zakona odvijalo se usporedno s procesom stvaranja hrvatske nacije zbog čega te dvije pojave ne treba razdvajati, jer jedna drugu uvjetuju. Stoga je važno što se u ovom zakonu prvi puta jasno definirana uporaba hrvatskog jezika kao nastavnog, zamjenjujući do tada obično korišteni izraz narodni jezik (Raguž, 2010.). „Nu na onih javnih pučkih školah, koje podižu i uzdržavaju obćine drugoga po jeziku plemena, nastavnim je jezikom dotični materinski“ (Cuvaj, 1911a, 436). U tim školama hrvatski jezik je podučavan kao obvezni predmet. Međutim, postojala je mogućnost ukoliko se „hrvatski jezik već uobičajio“ da bude nastavni jezik, dok bi materinski jezik imao status obveznog predmeta (Cuvaj, 1911a, 436). Iako je člankom 11. već bilo riješeno pitanje nacionalnih manjina, dodatnim člankom određeno je gdje se „u ovom zakonu spominje hrvatski jezik, kao jezik nastavni, razumjeva se pod tim jezikom u srbskih školskih obćinah istovjetni jezik srbski“ (Cuvaj, 1911a., 453).13 Tim zakonom ukinuta je razlika između glavnih i trivijalnih škola te od tada sve opće pučke škole imaju 4 razreda (Raguž, 2010). „Prema njemu, uvodi se obvezna niža četverogodišnja pučka škola, uz koju djeluje opetovnica i po mogućnosti početni oblici praktičnog osposobljavanja za život“ (Munjiza, 2009, 41). Do tada se nižom pučkom školom smatrala prva dva razreda, a višom naredna dva. Nakon niže pučke škole postojala je mogućnost nastavljanja školovanja u građanskim školama. Ove škole su trajale najmanje 3 godine, osposobljavajući učenika za obrtne djelatnosti, trgovinu i umno gospodarstvo.(Munjiza, 2009; Raguž, 2010; Skupina autora, 2005).

Uz javne škole omogućeno je obrazovanje u privatnim školama ili u obitelji.

Ipak, obrazovanje u privatnim školama moralo je biti u skladu s nastavnim planom i programom državnog javnog školstva, dok su djeca koja su se obrazovala u obitelji morala svake godine polagati ispite u javnoj školi. Dana 19. listopada 1874. godine ban Ivan Mažuranić svečano otvara Sveučilište u Zagrebu s tri fakulteta; bogoslovnim, 13 N aime, u drugoj polovici 19. stoljeća bila je izražena ideja jugoslavenstva, kao modificirani vid ilirizma. Stoga, nije iznenađujuća implementacija te ideologije u hrvatsko školstvo. Pored toga, zagovaratelji jugoslavenske ideje prilikom izgradnje modernog građanskog društva bili su suočeni s nedovoljnom povezanosti pojedinaca koji nisu mogli osigurati širenje nacionalne svijesti. Stoga „su svojoj političkoj i kulturnoj djelatnosti pripisivali funkciju odgoja građanstva, kao središnjeg dijela društva, koje će zatim poticati širenje »narodne prosvjete« na sve ostale slojeve“ (Gross,1985., 289) Korak ka ostvarivanju tog procesa bilo je osnivanje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1867. godine. Njezina zadaća bila je da njeguje narodnu znanost, odnosno da učvršćuje nacionalnu svijest, zbog čega su povijest i filologija znanosti na prvom mjestu. „Zadatak »narodne znanosti« bio je dakle da odgaja Hrvate u duhu »slavenske uzajamnosti«, u uvjerenju da su hrvatski i srpski narod istovjetni jer imaju isti jezik i da ih je samo »zlokobna prošlost« razdvojila“ (Gross, 1985., 289).

Međutim, kako jugoslavizam, kao ni ilirizam, nije imao snažnijeg utjecaja na stvaranja slovenske ili srpske nacionalne svijesti, on je djelovao „isključivo u pravcu formiranja hrvatske nacije“ (Fresl, 2008., 136)

289

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

filozofskim i pravnim. Za prvog rektora Sveučilišta imenovan je svećenik Matija Mesić. (Munjiza, 2009; Mažuranić, 1999).

Jedan od problema hrvatskog školstva 19. stoljeća bio je slab odaziv djece u školu.

Masovno izostajanje djece s nastave nije bilo izazvano isključivo slabim afinitetom prema školi ili isključivo roditeljskoj nemarnosti. Djeca, naročito ona sa sela, uvelike su sudjelovala u obavljanju kućanskih i poljoprivrednih poslova u čemu je uglavnom ležao razlog njihova izostajanja s nastave. Zbog toga je zakonom iz 1874. godine ovo pitanje regulirano uvođenjem obveznog petogodišnjeg školovanja, ne računajući u to opetovnu obuku (Cuvaj, 1911a). Polaženje opće pučke škole bilo je obvezno s navršenom sedmom godinom, a najranije se moglo poći sa 6 godina. Posebno je reguliran odnos prema roditeljima koji ne budu izvršavali svoje zakonske obveze. „Roditelji ili njihovi zamjenici dužni su djecu, koja su na polaženje škole obvezana (§ 44.), redovito pošiljati u javnu pučku školu; što ako propuste, imaju se od občinskoga školskog odbora najprije na svoju dužnost opomenuti; a ako se opomenom neuspije, imaju se na prijavu obćinskoga školskoga odbora od obćinske političke oblasti kazniti na korist školske blagajne postupnim novčanimi globami od 1-10 for., koje će se globe ujerivati onim načinom, kojim se utjeruju i drugi obćinski zaostaci. Samo u slučaju podpune neutjerivosti novčane globe, imadu se roditelji ili njihovi zamjenici kazniti zatvorom od 1 do 2 dana“ (Cuvaj, 1911a, 439). Ukoliko roditelji i dalje ne budu slali svoju djecu u školu, prijetilo im je oduzimanje roditeljske skrbi (Cuvaj, 1911a).

Zakonom je također regulirano školovanje djece koja su već bila u radnom odnosu.

Prema članku 52 „Vlasnici tvornica ili većih obrtničkih radionica, na koliko se za svoj posao služe djecom, na polaženje škole još obvezanom, moraju takovu djecu, dok ona obveza traje, ili pošiljati u javnu mjestnu učionu ili ju pako dati najmanje 12 ura na tjedan obučavati u posebnoj o svom trošku po propisih valjanih za javne škole ustrojenoj tvorničkoj učioni“(Cuvaj, 1911a, 439). Vrijeme poduke mora biti smješteno „unutar vremena za posao opredieljena“ (Cuvaj, 1911a, 439), u suprotnom vlasnik će biti sankcionirani.

Slično je bilo i na majurima (pustarama) gdje je vlasnik morao osigurati školovanje djece. Jedino su tielesnoslaba ili duševnonezrela djeca mogla na duže ili kraće vrijeme biti oslobođenja od škole (Cuvaj, 1911a).

Kako bi se osiguralo obvezno školovanje, mjesta koja su imala barem 40 djece za pohađanje škole bila su dužna imati opću pučku školu. Za mjesta sa manjim brojem djece predviđeno je udruživanje s najbližim mjestima (Cuvaj, 1911a, 438).

Iz istog razloga, Mažuranićeva reforma pokazivala je veliku socijalnu osjetljivost.

Prije početka školske godine bilo je predviđeno da svaka škola mora osigurati sve potrebne stvari učenicima, dok bi roditelji to kasnije otplatili. Za učenike čiji roditelji nisu bili u mogućnosti snositi troškove, Zakonom su bili osigurani besplatni udžbenici i sve ono što je bilo potrebno kako bi bilo omogućeno obvezno školovanje (Raguž, 2010).

290

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Reformom se nastojao poboljšati i socijalni status učitelja. Zakonom učitelji dobivaju položaj državnih službenika te im je osigurana mjesečna ili godišnja plaća te mirovina nakon 30 godina rada. Po pitanju plaća učitelja, Mažuranićev zakon je među zasigurno najliberalnijim zakonima u ondašnjoj Europi jer nije diskriminirao učiteljice. „Mažuranićev školski zakon bio je među rijetkim školskim zakonima u Europi koji u pogledu plaća nije diskriminirao učiteljice“ (Horbec, Matasović, Švoger, 2017, 354). Značajno je da su učiteljsku mirovinu mogle naslijediti udovice i djeca. Iako je status učitelja poboljšan, daleko je to bilo od idealnog. Prema statističkim podatcima za školsku godinu 1875./1876. od 16 umrlih učitelja i učiteljica čak 13 ih je umrlo od tuberkuloze14. To ukazuje na nizak životni standard i na nezadovoljavajuće higijenske uvjete u školama i učiteljskim stanovima, koji su često bili u sklopu škole (Munjiza, 2009; Župan, 2008, Horbec, Matasović, Švoger, 2017).

Postojećih higijenskih i zdravstvenih problema u školama bili su svjesni i tvorci zakona iz 1874. godine. Oni su zaključili da „Sgrade pučkih škola moraju stajati na shodnih i zdravih mjestih, moraju biti suhe, svjetle i provjetrive te imati dovoljno prostora za mladež“ (Cuvaj, 1911a, 435). Dodatno je vladinom naredbom iz 1875. godine predviđeno da kotarsko zdravstveno osoblje barem jednom godišnje izvrši zdravstvenu i higijensku inspekciju škola. Unatoč tome što mnoge postojeće školske zgrade nisu odgovarale novopostavljenim standardima, za izgradnju novih ili adaptaciju postojećih nije bilo dovoljno financijskih sredstava (Župan, 2008).

Radi osiguravanja provedbe zakonskih odredbi regulirano je pitanje nadzora nad odgojno-obrazovnim sustavom. U škole je uvedena institucija školskog općinskog odbora koji je bio zadužen za upravljanje školom. Konkretni zadatci odbora bili su da predlažu učitelje, brinu o materijalnom stanju škole i upravljaju školskom blagajnom, nadziru rad učitelja, vode brigu o pohađanju nastave i budu posrednik u sporu između učitelja i roditelja. Treba napomenuti da i današnji školski odbori imaju slične funkcije. Školski odbor činili su svećenik one vjere kojoj je pripadala većina učenika, načelnik općine, učitelj, određen broj članova školske općine (2 do 5) te školski patron (Cuvaj, 1911a). Izbor članova školskog odbora bio je u ovlasti općinskih vijeća. „Školskim odborom predsjedava osoba koja ima najviše znanja i koji je prijatelj škole pa ujedno obavlja funkciju mjesnog školskog nadzornika“ (Raguž, 2010, 95). Po nepisanom pravilu, najčešće je to bio župnik. Radi obavljanja svoje dužnosti školski odbor se sastajao minimalno jednom mjesečno. Školske općinske odbore na rok od 3 godine biralo je općinsko vijeće, a izabrani su se morali prihvatiti svoje dužnosti, unatoč tome što im nisu donosile nikakvu materijalnu korist. (Horbec, Matasović, Švoger, 2017). Županijsku upravu pučkim školama vršila su županijska školska nadzorništva. Članovi nadzorništva mogli su biti samo učitelju „koji su barem 10 godinah u školskoj službi proveli, ili između drugih poznatih školskih vještakah 14 Tuberkuloza je poznata kao bolest socijalno ugroženih slojeva stanovništva

291

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

potrebiti broj županijskih školskih nadzornikah“ (Cuvaj, 1911a, 450). Županijski nadzornici nadzirali su sve javne i privatne škole u županiji te ih barem jednom godišnje posjećivali, savjetovali učitelje, osiguravali provedbu zakona Zemaljske vlade, rješavali sukobe između učitelja i školskih odbora, predsjedavali učiteljskim sastancima te brinuli za znanstveno i moralno stanje svih pučkih škola svoga područja.

Na županijskoj razini, uz nadzorništva, postojala je institucija županijskih školskih odbora, koji su bili zaduženi za nadzor i organizaciju rada škola u svojoj županiji. Županijski odbori bili su sastavljeni od županijskog predstojnika ili namjesnika, županijskog školskog nadzornika, predstavnika crkve, dva učitelja školskih općina i šest predstavnika županijskih skupština. U gradovima su postojale institucije gradskih školskih odbora, koji su imali iste dužnosti kao i županijski školski odbori. Poput školskih i županijskih odbornika, ni gradski odbornici nisu primali plaću za svoj rad.

Jedino su županijski nadzornici, kao zemaljski činovnici, primali zakonom propisanu plaću. Kao i školski odbori, županijski su bili zaduženi da nadziru i organiziraju rad škola u županiji (Cuvaj, 1911a).

Vrhovnu upravu nad školstvom imala je Zemaljska vlada. Točnije, ona je rješavala „sva načelna didaktičko-pedagogička i disciplinarna pitanja“, izdavala „naučne osnove za sve pučke škole“, propisivala školske knjige, izvršavala vrhovni nadzor nad svim pučkim školama, „čini najvišu molbu u svih školskih poslovih“, „izdavala „svake godine tiskom svestrano izvješće o stanju svih pučkih školah“ (Cuvaj, 1911a, 452). Pri zemaljskoj vladi postojao je zemaljski školski odbor čiji su članovi bili strukovni organi vlade, po jedan vjerski zastupnik svih priznatih religija u zemlji, kao i šest odbornika imenovanih od strane vlade.

Reformom je bilo i regulirano pitanje učiteljskog obrazovanja. Dotadašnje dvije godine obrazovanja učitelja produžene su na tri godine. Članak 76. propisuje da uz svaku preparandiju mora biti opća pučka škola sa školskom radionicom u kojoj se treba izvoditi praktikum budućih učitelja. U istom zakonskom članku navodi se da uz preparandije mora biti igralište i vrtni prostor, dok uz ženske preparandije mora biti i zabavljalište (Munjiza, 2009; Raguž, 2010).

Na muškim učiteljskim školama predavali su se sljedeći predmeti: „nauk vjere, pedagogika, didaktika s njihovom povjestju i pomoćnimi naukami, hrvatski jezik i povijest književnosti njegove, njemački jezik, zemljopis i povjest s osobitim obzirom na domovinu i njezin ustav, prirodopis (životinjstvo, bilinstvo, rudstvo), prirodoslovlje (fizika i počela lučbe), matematika (aritmetika, algebra i geometrija), gospodarstvo i obrtoslovlje s osobitim obzirom na domaće okolnosti, krasnopis, geometrično i prostoručno risanje, pjevanje, guslanje i orguljanje te gimnastika“ (Cuvaj, 1911a, 442). Nešto drugačiji predmeti bili su na ženskim učiteljskim školama. „Uz zajedničke nauk vjere, pedagogiju i didaktiku, hrvatski jezik i povijest književnosti, njemački jezik, zemljopis i povijest, prirodopis, prirodoslovje, krasopis i gimnastiku, predavano je računstvo, kućanstvo, risanje, pjevanje i glasba te ženska ručna djela“(Cuvaj, 1911a, 442).

292

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Na preparandijama prve i druge godine polažu se ispiti, nakon čega se prelazi u viši tečaj. Nakon te prve dvije godine vrši se eliminacija onih „koji preparand neima zvanja i sposobnosti za učiteljstvo“ (Cuvaj, 1911a, 443). Nakon završetka trogodišnjeg tečaja kandidati polažu ispit iz svih teorijskih i praktičkih predmeta pred posebnim povjerenstvom. Povjerenstvo su sačinjavali jedan povjerenik zemaljske vlade, po jedan zastupnik crkvenih oblasti, učitelji preparandije i drugi vještaci. U slučaju pada na završnom ispitu kandidat je u mogućnosti još jednom pristupiti polaganju ispita.

Učiteljsku profesiju su mogli obavljati svi oni koji su završili veliku gimnaziju uz uvjet da jedno vrijeme obavljaju praksu na preparandiji. U slučajevima da učitelj bude nezaposlen tri godine od polaganja učiteljskog ispita isti je morao ponovo polagati (Raguž, 2010).

Uređenje odnosa crkve i školskog sustava je, vjerojatno, izazivalo najviše kontroverzi u Mažuranićevoj reformi. U korak sa zapadnoeuropskim zemljama izvršeno je odvajanje crkvenog i državnog školstva, tako da je crkvi ostalo pravo na organizaciju i nadzor vjeronauka, ali i nadzor odgoja. S druge strane, država je preuzela nadzor nad obrazovanjem. Mažuranićev zakon o školstvu napušta načelo konfesionalne pučke škole, ali zadržava izraziti religijski temelj. Učitelj u pravilu mora biti iste vjere kao učenici. Ako u školi postoji više religija, onda učitelj mora biti one vjere koje je većina učenika. Dakle, reformom je izvršena transformacija obrazovanja iz konfesionalnog u svjetovno, ali je odgoj i dalje zadržao religioznu osnovu, tako da možemo govoriti o samo djelomičnoj transformaciji hrvatskog odgojno-obrazovnog sustava u svjetovni.

Člancima 146., 164. i 177. reguliran je utjecaj crkve na obrazovanje tako da se ne može govoriti o potpunom isključivanju crkve iz obrazovne politike, već samo o reguliranju utjecaja na obrazovanje. Na tragu toga su i Mažuranićeve misli „da zastupnici crkve ne samo da ne imaju pravednoga povoda pobijati novi zakon školski, već se pače smijem nadati da će mu oni biti žuđenom krepkom potporom“ (prema Raguž, 2010, 92). Štoviše, prema članku 1. jedna od zadaća škole je „da djecu religijozno i ćudoredno odgaja“ (Cuvaj, 1911a, 435). Uz to, prema članku 4. „Bogoštovne u zemlji obstojeće obćine mogu o svom trošku podizati i uzdržavati konfesionalne pučke škole, kojim će se priznati pravo javnosti, ako glede njihova vanjskog uređenja i nutarnjeg ustroja bude zadovoljeno uvjetom, ovim zakonom propisanim“ (Cuvaj, 1911a, 435). Također, Zakonom je predviđeno da učitelj u pučkoj školi mora biti one vjere „kojoj pripada mladež školu polazeća“ (Cuvaj, 1911a, 435).

U nastojanju da se ograniči crkveni monopol nad obrazovanjem, 1875. godine osnovana je Zemaljska ženska preparandija. No, uz nju je opstala i tzv. prkos-preparandija sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zagrebu. Nastojanje da se crkveni utjecaj izuzme iz obrazovanja bilo je neuspješno. Najprije je preparandija sestara milosrdnica sv. Vinka dobila pravo javnosti 1879. godine, a potom je državna preparandija ukinuta 1884. godine, tako da je jedina preparandija bila ona pod jurisdikcijom katoličke crkve ( Jagić, 2008).

293

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Unatoč svemu katolička, kao i pravoslavna crkva, nije bila zadovoljna Mažuranićevim reformama. Samom zakonskom reguliranju ove odredbe prethodile su žestoke rasprave saborskih zastupnika, dok su po stupanju Zakona na snagu jasno izražavale svoje nezadovoljstvo (Cuvaj, 1911a).

Osim pitanja nadležnosti nad školskim sustavom, jedna od zamjerki suvremenika Mažuranićevom školskom zakonu bila je preopterećenost učenika, što je bilo po prvi put da se javlja to pitanje, a koje je aktualno i danas. Međutim, ni pitanje preopterećenosti nije bilo jednostavno za utvrditi, odnosno razina opterećenosti učenika ovisila je o učitelju i njegovoj kvalificiranosti (Raguž, 2010). Više se tu radilo o drastičnoj razlici u odnosu na Sustav početnih učiona čiji su obrazovni zahtjevi bili minimalistički. Da Mažuranićeve reforme nisu imale namjeru otežavanje položaja učenika potvrđuje odluka o ukidanju tjelesnog kažnjavanja. Međutim, nisu svi željeli prihvatiti liberalni duh Mažuranićeve reforme, što je bio glavni razlog otpora. Tako se prijedlogu ukidanja tjelesne kazne kao sredstva discipliniranja protivio Stjepan Basariček. Odjel za bogoštovlje i nastavu je 1876. godine zabranio upotrebu tjelesne kazne. No, kako je ukidanje tjelesne kazne kao sredstva discipliniranja naišlo na mnogobrojne pritužbe učiteljskog osoblja, ona je ponovo uvedena naredbom iz 1879. godine. Ipak, prema naredbi, upotreba tjelesnog kažnjavanja strogo je definirana tako da se „… tjelesna kazna dozvoljava samo u slučaju većih moralnih prestupa, kano: radi tvrdokorna laganja, drzovite upornosti, prostačine i krupne nećudorednosti, te pošto sva druga dozvoljena disciplinarna sredstva ostanu bezuspješna“ (Župan, 2008, 204).

Kažnjavanje je bilo dopušteno samo šibom, dok su čupanje, ćuškanje, klečanje i drugi oblici grubog kažnjavanja bili zabranjeni. Unatoč reguliranju tjelesnog kažnjavanja, grubi oblici kažnjavanja bili su i dalje prisutni. Dodatno reguliranje tjelesnog kažnjavanja urađeno je 1892. godine izdavanjem posebne okružnice po kojoj je bilo prihvatljivo kažnjavanje šibom. Također, naznačeno je da se tjelesna kazna mora izvršiti na primjeren i po zdravlje djeteta neškodljiv način (Župan, 2008). Škola je bila i mjesto na kojem se moralo voditi računa o zdravlju djece, a Ministarstvo je nastojalo nametnuti praksu čišćenja školskog prostora jednom dnevno. (Filipović, 2015).

Školstvo od Khuena Hedervaryja do propasti Austro-ugarske monarhije

Khuen Hedervary15 postao je ban 1883. godine nakon ostavke Ladislava Pejačevića. Razdoblje njegovog banovanja obilježeno je snažnom mađarizacijom, koja je bila vidljiva u otvaranju mađarskih škola, uvođenjem mađarskog jezika i postavljanju mađarskih natpisa. Nešto prije njegovog dolaska na bansku vlast, 1881. godine carskim manifestom Vojna krajina je pripojena civilnoj Hrvatskoj, no potpuno 15 K aroly Khuen Hedervary (1849-1918) bio je veleposjednik iz Nuštra i političar. Rodio se u Jeseniku u Češkoj a studirao je pravo u Zagrebu i Bratislavi. U politiku je ušao kao član skupštine okruga Siget, potom je u razdoblju od 1881.-1883. bio veliki župan u Gyoru. Cijelog političkog života bio je osoba od povjerenja cara i kralja Franje Josipa I. ali i mađarskih političkih elita

294

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

pravno ujedinjenje provedeno je u vrijeme Hedervaryja 1886.16 Novonastalo stanje omogućilo je da Hedervary, protivno Nagodbi, uvodi mađarski jezik i pokrene snažnu mađarizaciju, što je najviše bilo vidljivo na primjeru otvaranja mađarskih škola za financijske činovnike (Goldstein, 2008).

U tim okolnostima nastala je osnova za drugi školski zakon, Zakon o preustroju pučke škole. On je na snagu stupio 31. listopada 1888. godine. Odredbe koje su bile nazadne u odnosu na prvi školski zakon bile su da se županijske učiteljske skupštine održavaju svake treće godine, a ne svake. Ukinula se klasifikacija škola, pa je za sve učitelje određena jednaka temeljna plaća i oduzeto im je pravo na uživanje školske zemlje, osim vrta. Udate učiteljice isključuju se iz učiteljske službe, samostalnost školskih nadzorništava se ukida. Učitelji mogu ići u mirovinu nakon 40 godina neprekidnog školskog rada (Pavličević, 2000). 1888. godine novim zakonom bilo je uvedeno pravilo da vjerske škole također postaju javne škole, građanske se škole trebalo zamijeniti višim pučkim školama i opetovnicama, a mogle su se otvarati škole na njemačkom i mađarskom nastavnom jeziku. To se počelo provoditi i prije samog zakona, već od 1883. pa sve do 1903. godine. Nadalje, trajanje učiteljskih škola valjalo je produljiti s dvije na četiri godine, a radni vijek učitelja produžiti s 30 na 40 godina.

Učiteljicama je od tada zakonski propisano da se udajom dobrovoljno odriču službe, a da školski nadzornici trebaju postati referenti upravnih vlasti čime se izgubila stručna samostalnost. Na temelju zakona o pučkim školama iz 1888. godine građanske su škole zamjenjivane višim pučkim školama i opetovnicama. Niže pučke škole su imale učenike od I. do IV. Razreda, a više škole s praktičnim usmjerenjima zamijenile su građanske škole. Opetovnica ili blagdanska škola bila je škola u kojoj se ponavljalo gradivo niže pučke škole. Ovaj tip škole bio je namijenjen i šegrtima. 1892. godine Kraljevska zemaljska vlada donosi odluku o obveznom osnivanju šegrtskih škola. Šegrti su učili zanat kod privatnih majstora ili u nekoj organizaciji, a u školi su učili teorijske predmete. Školu su pohađali dvije ili tri godine, jedanput ili dvaput tjedno (Cuvaj, 1913).

Valja ipak priznati da je u vrijeme banovanja Hedervaryja gotovo udvostručen broj nastavničkog osoblja, a udareni su temelji za osnivanje Medicinskog fakulteta.

Osnovani su brojni i različiti stručni zavodi, a najveća pažnja posvećena je pučkoj nastavi i obrazovanju pučkih učitelja. Hedervaryjev školski zakon donio je tri velike promjene u odnosu na postojeće stanje: „preustrojene su dotadašnje građanske škole u više pučke škole s praktičnim smjerovima; produžena je opetovana obuka i konačno je dana veća sloboda konfesionalnim školama“ (Cuvaj, 1913, 1). Važno je istaknuti da je 1898. profesor Šimun Frangeš ocrtao rezultate dotadašnjeg Hedervaryjeva banovanja i prikazao da je koncem godine 1884. u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji postojalo 1227 16 D a bi se prihvatilo pravno sjedinjenje, Hrvatski kraljevinski odbor morao je prihvatiti smanjenje broja hrvatskih zastupnika u zajedničkom saboru sa 55 na 40, što je bilo kršenje Nagodbe iz 1868.

295

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

pučkih škola, u kojima je radilo 1750 nastavnika. Na polazak je bilo obavezno 188.443 djece, a stvarno je školu polazilo 109.665 učenika. Građanskih škola bilo je ukupno 17, a srednjih škola 16. Od 16 srednjih škola bilo je 9 gimnazija, 1 velika i 1 mala realna gimnazija, kao i 3 velike i 2 male realke. (Frangeš, prema Cuvaj, 1913).

Usporedno treba prikazati i stanje krajem školske godine 1902./1903. kada je Hedervary odstupio s banske časti. Tada je Sveučilište u Zagrebu polazilo 894 studenta, postojalo je 9 velikih gimnazija s ukupno 3512 učenika, 6 realnih gimnazija s 2064 učenika, 3 niže realne gimnazije sa 460 učenika i ženski licej s 321 učenicom.

Nadalje, egzistiralo je 29 viših pučkih škola s ukupno 3151 polaznikom, a u 1412 nižih pučkih škola bilo je ukupno 174.405 djece. U njima je radilo ukupno 2490 učitelja, od kojih su 1596 bili muškarci, a 894 žene. Valja primijetiti da je dolaskom Hedervaryja na vlast u ženskoj stručnoj školi u Zagrebi bilo 22 učenice, a 1903., u godini njegova odlaska, školu je polazilo čak 1603 učenice. Upravo na temelju ovih pokazatelja Cuvaj će ocijeniti banovanje Khuena Hedervarya na kulturnom i prosvjetnom polju veoma uspješnim (Cuvaj, 1913). Hrvatsko školstvo je dakle koncem 19. stoljeća imalo one teorijske značajke koje su povijesno definirane u tadašnjem školskom sustavu AustroUgarske Monarhije. U osnovnim školama obučavalo se početkom stoljeća po nastavnoj osnovi iz 1895. godine pa je, zbog nezadovoljstva učitelja, vlada pozvala odbor Saveza hrvatskih učiteljskih društava da sastave novi zakon/naputak. Prema novoj nastavnoj osnovi, obuka u pučkim školama se dijelila na tri stupnja, niži, srednji i viši. Sve je u ono vrijeme bilo novo, pa je Savez hrvatskih učiteljskih društava organizirao posebne tečajeve u kojima su najbolji stručnjaci pedagoške teorije i prakse upoznavali učitelje s novim planom i njegovim principima i upućivali u rad po novim metodama.

U vrijeme Hedervaryjeva banovanja u bogoštovno-nastavnom odjelu Kraljevske zemaljske vlade predstojnici su bili Izidor Kršnjavi od 1891. do 1896. godine, Oton pl.

Krajčović-Iločki od 1896. do 1897. godine, Teodor Malin od 1897. do 1898. godine te Armin Pavić od 1898. do 1904. godine. (Cuvaj, 1913). Kršnjavi je zaslužan za odluku o premještanju velikih godišnjih praznika na srpanj i kolovoz te za sređivanje popisa i klasifikacije svih školskih zgrada. Kršnjavi je također zaslužan za osnivanje prvog ženskog liceja, kao i zemaljske stručne škola, o kojima će više govora biti u sljedećem poglavlju. Po njegovom umirovljenju za predstojnika je imenovan Oton pl. KrajčovićIločki. Nije se dugo zadržao na radnom mjestu, a od važnih odredbi valja istaći da je za njegova mandata izdana prva nastavna osnova za obučavanje slijepe djece. On je nakon kratkog zadržavanja u odjelu za bogoštovlje i nastavu prebačen na mjesto predstojnika za unutarnje poslove, a naslijedio ga je njegov savjetnik Teodor Malin. Njemu je bio povjeren zadatak da što više štedi, a prema Cuvaju, „taj je posao časno i riješio“ (Cuvaj, 1913., 16). Njega je ubrzo naslijedio Armin Pavić, za čijeg će se 6-godišnjeg predstojnikovanja dogoditi brojne promjene. Vrijedi istaknuti uvođenje polugodišnjih školskih praznika, kao i dozvolu upisa ženama na Mudroslovni fakultet (Cuvaj, 1913).

296

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

Hedervarya je na poziciji hrvatskog bana 1903. godine naslijedio grof Teodor Pejačević17. U vrijeme njegova banovanja, dok je predstojnik odjela za nastavu bio Levin Čavrak, učinjeno je uistinu mnogo za hrvatsko školstvo. Izdane su odredbe kojima se trebao smanjiti broj onih koji ne polaze školu, ukinuta je potreba uspravnog pisanja, a pod zemaljsku nakladu je preuzeto izdavanja školskih knjiga, kako bi se povećao državni dohodak. Nadalje su izmijenjeni propisi u polaganju ispita zrelosti u realnim gimnazijama, a donesene su i nove nastavne osnove za opetovnicu. Na kraju vrijedi istaknuti i novi disciplinarni red za više pučke škole (Cuvaj, 1913).

Nakon Pejačevićevog odlaska 26. lipnja 1907. godine, kralj je na mjesto bana postavio Aleksandra Rakodczaya18. On je u hrvatskim političkim krugovima uživao visoko poštovanje, no političke okolnosti u kojima je preuzeo banovanje utjecat će na njegovu smjenu već 8. siječnja 1908. U vrijeme njegova banovanja otvorena je u Privremena škola za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, izdan je statut za botanički vrt u Zagrebu, sastavljena je i nova zakonska odredba o regulaciji učiteljskih plaća, no ona na kraju nije zaživjela zbog njegova kratkog banovanja. (Cuvaj, 1913). Naslijedio ga je Pavao Rauch19 koji je prepoznavao važnost uređenog školskog sustava, pa je prilikom svoga imenovanja istaknuo: „Najveću ću važnost polagati na to, da se pučke škole pomnože tako, da će prestati žalosno stanje, da imade toliko analfabeta u nas. Kod toga ne ću zaboraviti, da u najkraćem roku udovoljim opravdanim željama pučkih učitelja.

Pomnjivo ću se baviti reformom naših srednjih škola, gdje se danas vrlo mnogo uči, a vrlo malo nauči“(Rauch, prema Cuvaj, 1913, 85). Na mjesto predstojnika za bogoštovlje i nastavu imenovan je Ferdo Mikšić koji je potom donio važne odredbe: određena je decentralizacija pučkih škola, izdane su posebne odredbe o važnosti ženskog odgoja i obrazovanja, propisane su odredbe oko izgleda školskih zgrada, izdan je nov propis za ispite zrelosti u gimnazijama, a roditeljima je dana potpuna sloboda u izboru pučke škole za njihovu djecu. Valja primijetiti kako su učinjeni brojni pomaci u modernizaciji školskog sustava za što je ban Rauch uvelike zaslužan. (Cuvaj, 1913).

Nakon Rauchova odstupanja s dužnosti bana 1910. godine, u vrijeme velikih političkih previranja u Europi, Hrvatska je bila obilježena velikom nestabilnošću. Do propasti Austro-Ugarske Monarhije neće proći još puno vremena, i u tih 8 godina na

17 T eodor Pejačević (1855.-1928.) rodio se u Našicama, a studirao pravo u Bonu i Budimpešti gdje je stekao i doktorat znanost. 1880. postao je aktivan u hrvatskom saboru, 1883. postao je župan Virovitičke županije i tu je funkciju obavljao čak 16 godina, prije negoli je postao hrvatski ban.

18 Aleksandar Rakodczay (1848.–1924.) rođen je u hrvatskom Zagorju u mađarskoj obitelji. Mlad se zaposlio na poslovima prevođenja u zemaljskoj vladi. Osim banske, časti vrhunac karijere doživio je 1905. kada je imenovan predsjednikom Kraljevskog banskog stola.

19 Pavao Rauch (1865.–1933.) rođen je u Zagrebu, a otac mu je bio prvi nagodbeni ban Levin Rauch. Studirao je pravo u Beču i Budimpešti, bavio se poezijom i glazbom. U saboru se istakao kao veliki unionist.

297

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

mjestu bana će se izmijeniti 4 osobe, Nikola Tomašić20, Slavko Cuvaj21, Ivan Skerlecz22 i posljednji hrvatski ban u sklopu Monarhije, Antun Mihalović23. Tijekom njihova banovanja neće se dogoditi značajnije promjene u hrvatskom školstvu (Pavličević, 2000.)

Zaključak

Iz iznesenih podataka može se zaključiti da je Mažuranićeva reforma školstva tijekom godina ipak napravila određene pomake u modernizaciji hrvatskog pučkog školstva. Ti pomaci nisu samo vidljivi iz podataka o povećanju broja škola, već i iz drugih podataka koji pokazuju poboljšanje u stanju školstva na različitim razinama, od školskih zgrada do učiteljskog osoblja. Jedan od najboljih pokazatelja pozitivnih učinaka Mažuranićeve reforme pučkog školstva je povećanje broja učenika i učenica u periodu od 1875. do 1885., što je svakako indikator uspjeha Mažuranićeve reforme školstva, međutim, ona je još uvijek bila gotovo na početku jer je ukupna kvaliteta tadašnjeg hrvatskog školstva bila na vrlo niskoj razini u usporedbi s razvijenosti školstva ostalim dijelovima Austro-Ugarske. Slične pokazatelje imamo i u razdoblju banovanja Khuena Hedervaryja i njegovom drugom školskom reformom iz 1888. godine, koja je, ipak, stvorila temelje pojačane mađarizacije, ali i poboljšanje stanja koje se ogleda u povećanom broju pučkih škola te porastu nastavnog osoblja. O gradnji i otvaranju novih škola odlučivala je država, a nadzor je imala i prilikom odluka o upotrebi školskih knjiga u pučkim školama. Na taj je način država postala glavni posrednik u širenju znanja i vještina koje su čovjeku bile neophodne za djelovanje u izgradnji novog građanskog društva. Organizirano i svjesno uključila se u pripremu učenika za proces uklapanja u moderno društvo, tako što je pružila priliku širim slojevima pristup osnovnom obrazovanju. Kronološkim prikazom najznačajnijih događaja u provedbi reforme školstva u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji, pokazano je da je sekularizacija školstva bila dugotrajni proces koji je postupno urastao u proces školske reforme. Ona se provodila u skladu s dugotrajnim procesom austrijskih školskih reformi, ali primjereno hrvatskim uvjetima i mogućnostima. Hrvatsko školstvo je u reformama Mažuranića i Hedervaryja na određeni način pratilo liberalne tprocese ostalih zemalja Austro-Ugarske monarhije, ali i drugih liberalnijih zapadnih država. To se svakako može primijetiti u napretku koje je ostvario školski sustav po pitanju školovanja žena u promatranom razdoblju. Ženama je dozvoljeno školovanje i studiranje, imale su mogućnost postati učiteljice, a po Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji otvarane su ženske škole. Školstvom se pokušao premostiti jaz između seoskog i gradskog stanovništva i u tome se polako ali sigurno uspijevalo. Kao što Filipović (2017) uočava: „Godine uoči Prvoga svjetskog rata razdoblje su političke 20 21 22 23

ikola Tomašić (1864.–1918.) bio je hrvatski ban od 5.veljače 1910. do 19. siječnja 1912.

N Slavko Cuvaj (1851.–1931.) bio je hrvatski ban od 19.siječnja 1912. do 21. srpnja 1913.

Ivan Skerlecz (1873.–1951.) bio je hrvatski ban od 21. srpnja 1913. do 29. lipnja 1917.

Antun Mihalović (1868.–1949.) bio je posljednji hrvatski ban u Monarhiji od 29. lipnja 1917. do 20. siječnja 1919.

298

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

radikalizacije Hrvatske. Neki od razloga za to bili su Željeznička pragmatika, Friedjungov i Veleizdajnički proces, ali i zbivanja na međunarodnoj razini, uključujući aneksijsku krizu te poslije balkanske ratove“(Filipović, 2017, 243). Razvidno je dakle da se u periodu uoči Prvog svjetskog rata, zbog velike političke krize koja ja urušavala ovo stoljetno carstvo, nisu niti mogle dogodile značajnije zakonske regulative za hrvatsko školstvo, te je ono samo nastavilo svoj razvoj koji su mu udarili Mažuranić i Hedervary.

Popis literature:

Antoljak, S. (1996). Pregled Hrvatske Povijesti. Split: Laus.

Balta, I. (2006). Pravnopovijesni hrvatsko-mađarski odnosi od dualizma do propasti monarhije, s posebnim osvrtom po pitanjima obrazovanja. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 43(34), 361-375.

Berend, I. T. i Rànki, G. (1996.) Europska periferija i industrijalizacija 1780. – 1914. Zagreb: Naprijed Cipek, T. (2007).Nacija kao izvor političkog legitimiteta. Nacija i nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, 17-31.

Cuvaj, A. (1910a). Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije : od najstarijih vremena do danas. sv.3, Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu.

Cuvaj, A. (1910b). Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije : od najstarijih vremena do danas. sv.4, Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu.

Cuvaj, A. (1910c). Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije : od najstarijih vremena do danas. sv.5, Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu.

Cuvaj, A. (1911a). Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije : od najstarijih vremena do danas. sv.6, Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu.

Cuvaj, A. (1911b). Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije : od najstarijih vremena do danas. sv.7, Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu.

Cuvaj, A. (1913). Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije : od najstarijih vremena do danas. sv.8, Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu.

Filipović, S. (2015). Osječke gimnazije na prijelazu iz 19. u 20. st.: uspjeh, kažnjavanje i školski život.

Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, Vol. 13, str. 173-190.

Filipović, S. (2017). Štrajk učenika osječke Kraljevske velike gimnazije iz 1912. godine. Časopis za suvremenu povijest, Vol. 49 (2) str. 243-255.

Franković, D. (1958.), Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj. Zagreb: Pedagoško-književni zbor Fresl, T. (2008.). Faze integracije hrvatske nacije. Pravnik, 42(86), 123-140.

Gerschenkron, A. (1966.) Economic Backwarrdness in Historical Perspective. Boston: Harvard University Press

Goldstein, I. (2008)., Povijest 21 – Hrvatska povijest. Zagreb: Jutarnji List – Europa Press Holding

Gross, M. (1996.) «Jezgra» i «periferija» - nova teorija industrijske revolucije u Europi, predgovor knjizi: Berend, I. T. i Rànki, G. (ur.); Europska periferija i industrijalizacija 1789. – 1914.

Zagreb: Naprijed Gross, M. (1985). Počeci moderne Hrvatske: neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850.-

299

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

1860. Zagreb: Globus.

Horbec I., Matasović, M., Švoger, V. (2017). Od protomodernizacije do modernizacije školstva u Hrvatskoj. Knjiga I.: Zakonodavni okvir. Zagreb: Hrvatski institut za povijest

Ingrao, Č. (2014). Habzburška Monarhija. Beograd/Novi Sad: Centar za Regionalizam/Res Publica

Ivić, V. (2009). Pučko narodno i građansko školstvo u slobodnom i kraljevskom gradu Osijeku u 18. i 19. Stoljeću. Anali Zavoda za znanszveni i umjetnički rad u Osijeku, 25, 103-130.

Iveljić, I (2010). Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848. godine. Zagreb: Leykam International Komadinić, M. (1934.) Problem seljačkih dugova. Beograd: Privredni pregled

Korunić, P. (1999). Hrvatski nacionalni program i društvene promjene za revolucije 1848/49. godine, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 31 (1) 9-39 Mažuranić, I.(1999). Izabrani politički spisi, Zagreb: Golden marketing

Modrić-Blivajs, D. (2007) Utjecaj školskog zakonodavstva na razvoj školstva u Banskoj Hrvatskoj od 1774. do 1850. godine. Povijesni prilozi, 32(32), 209 – 220.

Munjiza, E. (2009). Povijest hrvatskog školstva i pedagogije. Osijek: Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku – Filozofski fakultet u Osijeku.

Ograjšek Gorenjak, I. (2004). “On uči, ona pogađa, on se sjeća, ona prorokuje” – pitanje obrazovanja žena u sjevernoj Hrvatskoj krajem 19. stoljeća. U: Feldman, A., prir. Žene u Hrvatskoj: Ženska i kulturna povijest. Zagreb: Institut “Vlado Gotovac” – Ženska infoteka,str. 157-180.

Ograjšek-Gorenjak, I. (2007). Reforma obrazovnog sustava kao jedno od ključnih društvenih pitanja 19. stoljeća. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 39(1), 57-95.

Pavličević, D. (2000). Povijest Hrvatske. Zagreb: Naklada PIP Pavičić

Raguž, M. (2010). Zakon od 14. listopada 1874. ob ustorju pučkih škola i preparandija za pučko učiteljstvo u Kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji. Senjski zbornik, 37(1), 87-97.

Skupina autora, (2005). Povijest Hrvata. knj. 2, Zagreb: Školska knjiga

Skupina autora, (1981). Društveni razvoj u Hrvatskoj. Zagreb: Sveučilištna naklada Liber

Szabo, A. (2009). Razvoj osnovnoga i srednjega školstva od kraja XVIII. do početka XX. stoljeća.

U: Ježić, M., gl. ur. Hrvatska i Europa : kultura, znanost i umjetnost. Sv. 4: Moderna hrvatska kultura od preporoda do moderne : (XIX. stoljeće). Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Školska knjiga, str. 210-228.

Vranješ-Šoljan, B. (1999). Obilježja demografskog razvoja Hrvatske i Slavonije 1860.-1918. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 31(1), 41-53.

Vukelić, V. (1994). Tragovi prošlosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske

Župan, D. (2009). Dobre kućanice. Obrazovanje djevojaka u Slavoniji tijekom druge polovice 19. stoljeća. Scrinia Slavonica, 9(1), 232-256.

Župan, D. (2008). Odnos prema tijelu unutar hrvatskog školskog sustava druge polovine 19. st.

Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 40(1), 189-209. Župan, D. (2002). Utjecaji Mažuranićeve reforme školstva na pučko školstvo u Slavoniji (1875.1885.). Scrinia Slavonica, 2(1), 277-292. Župan, D. (2005). Viša djevojačka škola u Osijeku 1882.-1900. Scrinia Slavonica, 5(1), 366-383. Župan, D. (2010). „Živio svijetli ban“. Scrinia Slavonica, 10(1), 212-.225.

300

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 279-301 Igor Josipović, Nemanja Spasenovski: Stanje školskog sustava u Slavoniji u drugoj...

STANJE ŠKOLSKOG SUSTAVA U SLAVONIJI U DRUGOJ POLOVICI 19. STOLJEĆA Sažetak

19. stoljeće donijelo je u brojnim europskim državama pokrete koji su zahtijevali reformu školskog sustava. Austro-Ugarska Monarhija o tom pitanju, također, nije iznimka jer je i ona u drugoj polovici 19. stoljeća reformirala svoje osnovno(pučko) i srednje školstvo. Reforma osnovnog(pučkog) školstva provedena je u svim zemljama Monarhije, pa tako i u Slavoniji. Prvi moderni školski zakon u Monarhiji donesen je na području Ugarske 1868. godine, a već 1869. godine donesen je u austrijskim zemljama. Na području Slavonije nova etapa institucionalnog razvoja školskog sustava započinje 1874. godine za vrijeme bana Ivana Mažuranića, kada je donesen Zakon ob ustroju pučkih školah i preparandijah. U njemu možemo vidjeti začetke modernizacije i sekularizacije školskog sustava, koji su bili u skladu s općom institucionalnom modernizacijom koja je u to vrijeme otpočela u austrijskom dijelu Monarhije. Ovaj rad analizira institucionalne okvire izgradnje sustava i uspostave mreže osnovnih(pučkih) škola u Slavoniji u sklopu reforme obrazovanja koju je Austro-Ugarska Monarhija provela u drugoj polovici 19. stoljeća, kao i utjecaj koji je austrijska liberalna misao imala na javno školstvo u Slavoniji.

Stand des Schulsystems in Slawonien in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts Zusammenfassung

Das 19. Jahrhundert brachte in vielen europäischen Staaten Bewegungen, die eine Reform des Schulsystems forderten. Die Österreichisch-Ungarische Monarchie war in dieser Frage keine Ausnahme, weil auch sie in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts ihr Grund- (Volks) und Mittelschulsystem reformierte. Die Reform des Grund- (Volks-)schulsystems wurde in allen Ländern der Monarchie, also auch in Slawonien, durchgeführt. Das erste moderne Schulgesetz in der Monarchie wurde im Jahr 1868 auf dem Gebiet von Ungarn und schon 1869 auch in den österreichischen Ländern erlassen. Auf dem Gebiet von Slawonien beginnt der neue Zeitabschnitt der institutionellen Entwicklung des Schulsystems 1874 zur Zeit des Banus Ivan Mažuranić, als das Gesetz über das System der Volksschulen und Lehrerbildungsanstalten erlassen wurde. Darin sind die Ansätze der Modernisierung und Säkularisierung des Schulsystems ersichtlich, die mit der allgemeinen institutionellen Modernisierung, welche in dem österreichischen Teil der Monarchie zu dieser Zeit begann, im Einklang waren. Diese Arbeit analysiert die institutionellen Rahmen des Systemaufbaues und die Einrichtung des Netzwerkes der Grund- (Volks-) schulen in Slawonien im Rahmen der Bildungsreform, welche die Österreichisch-Ungarische Monarchie in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts durchführte, sowie den Einfluss, welchen der österreichische Freigeist auf das öffentliche Schulwesen in Slawonien hatte.

301

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

Petar Kerže, prof., viši predavač Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija Osijek pkerze@ferit.hr

UDK: 796(497.5Osijek)(091) Pregledni rad Prihvaćeno: 9.8.2021

Mr. sc. Vesna Širić, viša predavačica Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku vesna.siric@optinet.hr Zoran Vladović, prof., viši predavač Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku zvladovi@pravos.hr

Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (V. dio) U radu autori na temelju članaka iz novina Hrvatski list, pohranjenih u hemeroteci Muzeja Slavonije u Osijeku i dostupne literature nastavljaju pratiti u gradu Osijeku značenje Nijemca i Austrijanca, koji su iz redova obrtnika, trgovaca, industrijalaca, liječnika, farmaceuta i ostalih društvenih slojeva, kao potomci treće ili četvrte generacije Nijemaca i Austrijanaca pridošlih u Osijek, sudjelovali krajem 19. i tijekom 20. stoljeća u djelovanju i osnivanju pojedinih osječkih sportskih društava i bili istaknuti članovi. U ovom radu su uvodno ukratko dali općeniti razvoj zrakoplovstva i motociklizma, a potom se u središnjem dijelu rada usmjerili na obradu sportskih društva u Osijeku kojima su navedeni sportovi temeljna grana djelovanja.

Ključne riječi: sportska društva, zrakoplovstvo, motociklizam, Nijemci, Austrijanci, Osijek 303

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

Uvodna napomena

U sportskom životu grada Osijeka i zrakoplovstvo i motociklizam su sinonim za sportsku tradiciju, koja predstavlja određeno razdoblje postojanja i djelovanja tih klubova. Te grane sporta su sastavnica sportske kulture, koja je dio kulturne baštine grada na Dravi. U tome je i veliko značenje Austrijanaca i Nijemaca. Budući da tema o osječkim sportskim društvima i klubovima nije završena ni u IV. dijelu članka iz Godišnjaka Jahrbucha vol. 27 objavljenoga 2020. godine istraživanje je nastavljeno što je i sadržaj ovoga rada.

Budući da Osijek zaista ima dugu tradiciju vezanu za sportski život i ovim člankom, u kojem obrađujemo navedene sportske grane, dajemo samo mali prilog za daljnja temeljitija proučavanja sporta grada Osijeka.

O sportskom zrakoplovstvu općenito

Sportsko zrakoplovstvo (engl. sporting flying, njem. Flugsport, franc. aviation sportive) zajednički je naziv za sve vrste letenja bezmotornim i motornim letjelicama, kojima se nastoji postići izvršenje nekog sportskog zadatka, i to: natjecanjima, rekordima i osvajanjem sportskih značaka. Sportsko zrakoplovstvo obuhvaća sljedeće grane: balonstvo, jedriličarstvo, modelarstvo (zrakoplovno i raketno), padobranstvo, astronautiku (samo rekorde) i motorno letenje, te djelatnosti: amatersku gradnju letjelica, zrakoplovno obrazovanje i propagandu.1

Susreti sa zrakoplovstvom

Stanovnici grada Osijeka i okolice imali su prvi javni neposredni susret sa zrakoplovstvom 5. lipnja 1890. godine u Gradskom vrtu. Toga je dana u grad na Dravi sa svojom montgolfierom „Saturno“ stigao tada poznati Bolognese Giacomo Merighi, koji je odmah punio balon pred brojnim gledateljima okupljenim u osječkom Novom gradu. Budući da se to punjenje odužilo Merighi je poletio prerano i napravio samo nekoliko svojih akrobacija na trapezu obješenom o prsten balona i ubrzo se spustio u dvorište obližnje ciglane. Šesnaest godina kasnije spustio se na tzv. Brožanovu pustaru, južno od grada Osijeka, balon Austro-Ugarske Monarhije balonskoga odjela s natporučnicima Malinom i Semlinerom. Sljedeći susret sa zrakoplovstvom toga tipa zbio se 22. kolovoza 1906. godine kada je balon preletio Osijek iz smjera Moravske, tako da ga je vidjelo jako malo Osječana. Nad gradom je zapažen i prelet balona 11. svibnja dvije godine potom.2 Pionira zrakoplovstva u Osijeku, za razliku od nekih hrvatskih gradova, nema. No, prvi susret sa zrakoplovom Osječani su doživjeli 20. kolovoza 1910. godine, kada je na poticaj gornjogradskog Hrvatskoga sokola, a posredstvom bankarske kuće Worms 1 E nciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, br. 2 (P-Ž) dodatak i rezultati, Zagreb 1977., 504 2 I van Šum, „Baloni i rana krila nad Osijekom“, Povijest sporta, br. 69., Zagreb 1986., 239-241.

304

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

iz Pariza, u grad na Dravi stigao francuski pilot Leon Versepuy sa zrakoplovom tipa Demoiselle. Taj lagani zrakoplov, prikladan za pokazne letove, Francuz je toga dana montirao na artiljerijskom vojnom vježbalištu iza Tvornice šećera u Donjem gradu i izveo dva uspješna leta na visini od 35 do 40 metara. (To uzletište se upotrebljavalo do 1932. godine, a potom se do 1940. koristio teren na Pampasu, smješten bliže središtu Osijeka u Gornjem gradu: bio je manje siguran.) Zapis o pokušaju inž. Andrije Hubera da u veljači 1911. patentira svoju zamisao u izvedbi letjelice i nije bio previše uspješan. No, drugo viđenje zrakoplova nad Osijekom dogodilo se 15. kolovoza sljedeće godine, kada su putujući u Budimpeštu Mihajlo Merčep, glasoviti hrvatski konstruktor zrakoplova, i njegov pilot Dragutin Novak izveli tim zrakoplovom, pred okupljenim građanstvom, tri uspješna leta na visini od 40 metara. Organizator toga događaja ponovno je bio gornjogradski Hrvatski sokol. Treći i posljednji osječki predratni javni let zrakoplovom izveo je 23-godišnji mađarski pilot Istvan Dobos, koji je 21. lipnja 1914. doletio u Osijek „Albatrosom III“. Zrakoplov je bio zanimljivo konstruiran. Za uzletište je odabrano vojno vježbalište južno od gornjogradskoga željezničkog kolodvora uz Vinkovačku cestu. Pred velikim brojem Osječana Dobos je u poslijepodnevnim satima ostvario svoj program, koji se sastojao od spirala, osmica, poniranja, propinjanja i bacanja cvjetnih latica. Potom se s visine do 500 metara postupno spustio / doletio u Gradski vrt. Tako je prvi pilot koji je letom zrakoplova iznad grada ponio rana krila nad Osijekom.3 Iako su ratne operacije u Prvom svjetskom ratu uglavnom mimoišle hrvatsko područje, pa tako i Osijek, upravno, gospodarsko, prosvjetno, zdravstveno i vojno središte, Osječani su za vrijeme Prvoga svjetskoga rata imali prilike uočiti rutinske prelete vojnih zrakoplova zbog relativne blizine značajne vojne baze u Novom Sadu.4

Nakon završetka rata ponovno su nad gradom zapaženi školski i izviđački zrakoplovi novoga zrakoplovstva. Prvim poslijeratnim civilnim zrakoplovom nad Osijekom pilotirao je Zagrepčanin Mautner, koji je iz svoga zrakoplova 1. travnja 1921. godine bacao letke nad gradom.5

O Aeroklubu „Naša krila“

Poticaj za razvoj zrakoplovstva u Osijeku dao je agilni profesor fizike Janko Orlović, kojeg je u tome potpomogao veliki župan Ljudevit Gaj. Tako se 14. veljače 1926. godine osniva ogranak osječkoga Aerokluba „Naša krila“. Osnivačka skupština održana je u dvorani Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku (danas zgrada Županijske komore Osijek, Europske avenije 13 u Osijeku). Toga je dana izabran 3 H R-Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS), I. Šum, „Zrakoplovstvo grada Osijeka 1890. - 1996.“, (Sjećanja i dokumentacija, neobjavljeni rukopisi); I. Šum, „Baloni i rana krila…“, 240.-241.

4 „Lokal-Nachrichten”, Die Drau, Osijek, 7. 10. 1914., 4; Isto, 10. 10. 1914., 5; „Lokalnachrichten”, Slavonische Presse, Osijek, 7. 10. 1914., 2.

5 I. Šum, „Baloni i rana krila…“, 240.

305

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

privremeni odbor u sastavu: predsjednik Ljudevit Gaj, potpredsjednik dr. Vjekoslav Hengl, osječki gradonačelnik, blagajnik Richard Hedl, tajnik Orlović te odbornici trgovac Miro Exinger, inž. Ivan Reich, arhitekt Vladoje Aksmanović (Viktor Axmann) i drugi ugledni Osječani iz gospodarskih, prosvjetnih, kulturnih i drugih krugova. Klub je vrlo brzo imao 1.125 članova.6

Gradonačelnik Vjekoslav Hengl 6 „Sport“, Hrvatski list, Osijek, 16. 2. 1926.

306

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

Prvi osječki tzv. „Aero–dan“ s nekoliko tipova zrakoplova „Brandenburg“ i „Devoitin“ organiziran je 18. rujna 1927. godine na vježbalištu u Donjem gradu iza Tvornice šećera. Međutim, potonje priredbe, tombole i zabave organizirane od strane Aerokluba „Naša krila“ nisu pomogle da se nabavi vlastiti klupski zrakoplov, što je bilo vrlo bitno za ozbiljniju djelatnost Kluba. Stoga je u potonjim godinama rad sve više slabio, te gotovo zamro. Naime, budući da je sva promidžba imala suviše prizvuk centraliziranja rada i jak utjecaj vojnoga zrakoplovstva pravog sportskog zrakoplovstva i nije bilo.7

Prilike glede razvoja zrakoplovstva u Osijeku bitno su se izmijenile kada se u grad na Dravi doselio Teodor Drndarski, trgovac i suvlasnik osječkog Narodnoga magazina. Bio je veliki entuzijast zrakoplovstva i sportski djelatnik. Prvotno je djelovao u gornjogradskom Veslačkom klubu „Neptun“, ali je ubrzo potaknuo zamisao ponovnog oživljavanja rada osječkoga Aerokluba „Naša krila“. Obnoviteljska osnivačka skupština održana je 21. prosinca 1932. godine. Za predsjednika je izabran Drndarski, koji je prvi u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji nabavio pravi privatni sportski zrakoplov tipa „Gerner G II“. Za tu je namjenu dao izgraditi i hangar na Pampasu nadomak VK „Neptun“. Drndarski je prvo pokušao poletjeti s dvosjedom jedrilicom „Poppenhausen“, koju je na rijeci Dravi trebao vući gliser. Međutim, kako to nije uspjelo preradio je sljedeće godine tu letjelicu u motornu kopnenu. Dobila je motor „Skorpion“ od 30 KS pa su s tom zanimljivom konstrukcijom Bogumil Jaklič, pričuvni pilot lovac i član državne reprezentacije, piloti Miroslav Speiser i Vlado Schmidt letjeli na više zrakoplovnih susreta (aeromitinga), i to sve dok letjelica nije 1935. godine teže oštećena. Aeroklub je 1934. godine od Središnje uprave dobio amfibiju „Fizir FA“, zanimljivu konstrukciju domaćeg velikoga konstruktora inž. Rudolfa Fizira. Jaklič je s njom letio na nekoliko aeromitinga dok nije vraćena pa je umjesto nje u Osijek doletio „Fizir FN“, poznati školski zrakoplov, koji je služio do kraja Drugoga svjetskoga rata.

Najbolji i najljepši zrakoplov Osijeka bio je drugi zrakoplov Drndarskoga, poznati „De Havilland Gipsy Moth“, koji je dopremljen u grad 21. veljače 1934. godine. Plavi trup i srebrna krila reg. YU-PCH bio je viđen na svim mitinzima u Slavoniji i izvan nje. U potonjim godinama Klub je u nekoliko navrata bio domaćin natjecanja za pričuvne i aktivne vojne pilote na školskim dvosjedima. Razni piloti iz drugih klubova primani su u Osijeku često, te su tada gotovo svakodnevnim letenjem privlačili zainteresirane osječke građane. Sva ta aktivnost omogućila je do 1941. godine održavanje pet velikih aeromitinga na Pampasu. No, izbijanje Drugoga svjetskoga rata umanjilo je aktivnosti i prijeratni rad Kluba. Za vrijeme rata Klub je djelovao s vrsnom sekcijom modelara.8

7 I. Šum, „Baloni i rana krila…“, 240.

8 HR-Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS), I. Šum, „Zrakoplovstvo grada Osijeka 1890. - 1996.“, (Sjećanja i dokumentacija, neobjavljeni rukopisi)

307

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

Pogled na hangar na Pampasu

O motociklizmu

Motociklizam (engl. Motorcycling, franc. motocyclisme, njem. Motorradsport), sportska je grana koja obuhvaća raznovrsna natjecanja vozača motornim vozilima na dva ili tri kotača.9

Djelovanje Motociklističkog kluba „Slavonac“

U Osijeku je Motociklistički klub „Slavonac“ osnovan 22. lipnja 1927. godine, kao prvi samostalni motociklistički klub u Osijeku. Osnivači su Josip Pavlinić, Srećko Goldstein, Fedor Pollak, Viktor Vorich i Ferdinand Gasteiger. Toga je dana konstituiran Privremeni odbor Kluba kojeg su činili pročelnik Goldstein, tajnik Pavlinić, blagajnik Otto Kohler, tehnički vođa Pollak te odbornici Gasteiger i Oskar Spiller. Prva klupska sjednica održana je 27. srpnja te godine u društvenim prostorijama terase Grand hotela u Županijskoj ulici. Na sjednici se raspravljalo o Društvenim pravilima i drugim djelatnostima Kluba.10

9 E nciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, br. 1 (A-O), Zagreb 1975., 589 10 „Sport“, Hrvatski list, Osijek, 24. 6. 2. 1927., 6; Isto, 28. 7. 1927., 7.

308

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

Prvo natjecanje vozača Motociklističkoga kluba „Slavonac“ bilo je klupsko prvenstvo održano 14. kolovoza 1927. u okviru proslave 10. obljetnice djelovanja osječkoga Hrvatskog Građanskog Športskog Kluba (HGŠK). To motociklističko cestovno natjecanje provedeno je na relaciji Osijek – Borovo – Nuštar – Osijek u dužini od 98 kilometara. U utrci je sudjelovalo 8 vozača podijeljenih u dvije kategorije. Prvu kategoriju vozača na motorima do 250 ccm činili su Pavlinić, Goldstein, Spiller, Herman Wirrer i Stefan Dreher. U kategoriji motora od 350 ccm i više natjecali su se Robert Müller, Viktor Vorich i Franjo Nad. Start i cilj se nalazio ispred zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta u Županijskoj ulici. U vrijeme utrke gradski javni promet na startu i cilju bio je zaustavljen, a mnogobrojni Osječani došli su ispratiti i dočekati osječke natjecatelje.11

Pripreme pred start R. Müller (1), Pavlinić (10), Zimmer (15)

Tijekom rujna motoristi Slavonca započeli su pripreme za motociklističku utrku održanu 29. rujna na novootvorenom trkalištu Koturaškoga športskoga kluba „Tomislav“. U međuklupskoj motociklističkoj utrci 1. mjesto u kategoriji 250 ccm osvojio je Pavlinić, član osječkoga „Slavonca“, u kategoriji 350 ccm najbolji je bio 11 „Sport“, Hrvatski list, Osijek, 7. 8. 1927., 6; Isto, 15. 8. 1927., 7.

309

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

Ivan Čihak iz vinkovačkoga „Sremca“, a u klasi motora 500 ccm briljirao je Osječanin Martin Wiesenthaler.12

Početkom listopada 1927. započele su pripreme Motociklističkoga kluba „Slavonac“ i osječkoga Koturaškog kluba „Tomislava“ za održavanje motociklističke i koturaške (biciklističke) utrke na Tomislavovu trkalištu (sjeverni dio današnjega Vijenca Ivana Meštrovića). Tijekom mjeseca slijedile su prijave motorista i biciklista iz Zagreba, Vinkovaca, Beograda i Ljubljane te osječkih vozača, članova Motociklističkoga kluba „Slavonac“ i biciklista HGŠK. Natjecanje motorista provedeno je u dužini od 10 krugova za motore od 175 ccm, 15 krugova za motore od 250 ccm, 25 krugova za motore do 350 ccm te 30 krugova za motore do 500 ccm. Najveću senzaciju Osječanima pružio je dolazak iz Zagreba prestižnih hrvatskih motorista Antuna Štrbana, Antuna Uroića, Milutina Futerera i Ivana Petersa.13 Aktivnost članova Motokluba „Slavonac“ u sljedećoj godini započeli su 16. ožujka održavanjem prve klupske sjednice kojoj su nazočili i delegati motociklističkih klubova iz Broda na Savi (današnji Slavonski Brod) i Vinkovaca. Jednoglasno su prihvatili zaključak da slavonski motoklubovi istupe iz Zagrebačkoga motociklističkog saveza i osnuju Slavonski motociklistički savez. Tom odlukom rješavana su neka novčana pitanja, posebice ona glede doprinosa Zagrebačkomu savezu. U toj 1928. godini Motociklistički klub „Slavonac“ prvi put je 6. svibnja priredio tzv. umjetnu vožnju u izložbenom prostoru Velesajma u Gradskom vrtu u Novom gradu. Za mnogobrojne Osječane, kao i same vozače, to je bila novost i svojevrsna atrakcija. Iako su pripreme za tu proljetnu moto-koturašku utrku provedene korektno i na vrijeme, odaziv vozača bio je neznatan, a utrka je prekinuta zbog kiše i lošeg vremena. Međutim, osječkim ljubiteljima motorističkih utrka jedino je zadovoljstvo bilo sudjelovanje glasovitoga prvaka Kraljevine Jugoslavije Zagrepčanina Antuna Uroića.14

Zajedničku veliku motociklističku i biciklističku utrku priredili su „Slavonac“ i „Tomislav“ 27. i 28. svibnja 1928. godine. U utrci su sudjelovali vozači iz Osijeka, Beograda, Novoga Sada i Velikoga Bečkereka, i to u tri kategorije motora. Prvoga dana trka je organizirana u 15 krugova na motorima od 175 do 250 ccm. Prvo mjesto osvojio je favorit natjecanja Radomir Stajić, prvak Moto kluba iz Beograda, drugo mjesto pripalo je Franji Planeru iz osječkog „Slavonca“, a treće Edi Pavlovskom iz osječkoga „Tomislava“. U klasi motora od 250 do 350 ccm vozilo se u 20 krugova i prva tri mjesta osvojili su redom, 1. mjesto ponovno Stajić, drugi je bio Martin Wiesenthaler, a treći Robert Müller, obojica iz Motociklističkoga kluba „Slavonac“.

Kategorija motora od 500 ccm vožena je u potonja dva dana. Prvoga dana u 10 krugova ponovni prvak je Beograđanin Stajić, drugi i treći na cilj stigli su Osječani Pavlinić 12 „ Sport“, Hrvatski list, Osijek, 19. 9. 1927., 6; Isto, 27. 9. 1927., 6.

13 „ Sport“, Hrvatski list, Osijek, 29. 10. 1927., 7; Isto, 30. 10. 1927., 7.

14 „ Sport“, Hrvatski list, Osijek, 19. 3. 1928., 3.

310

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

i Planer, a drugoga dana natjecanja veliko iznenađenje priredio je član „Slavonca“ Müller osvojivši 1. mjesto ispred favorita Stajića, koji je na cilj stigao drugi. Treće mjesto osvojio je također Osječanin Pavlinić.15

Veliku jesenju motociklističku utrku organizirao je „Slavonac“ 2. rujna te godine.

Odaziv gledatelja bio je golem. Utrku je promatralo oko 2.500 ljudi. Pored domaćina u utrci su sudjelovali i vozači iz Broda na Savi i Vinkovaca. Natjecalo se u kategorijama motora od 175, 350, 500 i 1.000 ccm. Najbolje su vozili Brođani Hans Jirasek i Josip Kain te Vinkovčani Čihak i Zarackov. Od Osječana posebice su se istaknuli Müller i Mirko Lukić. Tijekom utrke bilo je dva udesa, u kojima nije bilo većih i težih povreda.16 Prema rezultatima Osječana u pojedinim kategorijama može se uočiti da je motoristički sport u Osijeku zaostajao za klasom vinkovačkih, a posebice brodskih motorista. Osnovni nedostatak domaćina bio je u tome što vozači „Slavonca“ nisu imali dovoljnu rutinu i iskustvo u vožnji, a nije bilo ni odgovarajućih motora.

Prema masovnosti i popularizaciji

Sljedeće godine su 23. lipnja članovi Motociklističkoga kluba „Slavonac“ ostvarili prvo gostovanje izvan Osijeka sudjelujući u Zagrebu u motociklističkoj utrci mjesnog HGŠK-a. Na tom natjecanju su zavidne rezultate ostvarili Osječani Karlo Müller i Mirko Lukić, i to u natjecanju motora od 250 do 350 ccm. Lukić je osvojio jedno 1. mjesto, dva druga i jedno treće mjesto, a Müller 2. mjesto.17

Na Tomislavovom trkalištu su „Slavonac“ i Koturaški / Biciklistički klub „Tomislav“ organizirali 7. srpnja prvu moto utrku u 1929. godini u Osijeku. Pred oko 3.000 okupljenih gledatelja pored domaćina natjecali su se vozači iz Zagreba, Vinkovaca, Broda na Savi, Subotice i Beograda. To je natjecanje bilo ujedno i izborno za osječke vozače, jer je „Slavonac“ u tekućoj godini stekao pravo natjecanja na Državnome prvenstvu. Favorit toga natjecanja ponovno je bio Beograđanin Radomir Stajić, a od Osječana posebice su se istaknuli Müller, Ivan Seljan, Ivan Zimmer, Franjo Planer i Vjekoslav Szabo.18 Cestovna utrka Osijek – Valpovo – Osijek održana je 8. rujna i sudjelovalo je 15 vozača Motociklističkoga kluba „Slavonac“. Motoristi su startali pojedinačno u razmaku od dvije minute. U Valpovu je dolazak i odlazak vozača mjerilo odabrano povjerenstvo.

Pobjednik cestovne utrke duge 98 km bio je Karlo Müller, koji je vozio motor prosječnom brzinom od 75 km/h, a cijelu relaciju je prešao za 40 minuta. Drugi na cilj stigao je

15 16 17 18

„Sport“, Hrvatski list, Osijek, 15. 5. 1928., 7.; Isto, 29. 5. 1928., 7; Isto, 30. 5. 1928, 7. „Sport“, Hrvatski list, Osijek, 3. 9. 1928., 7. „Sport“, Hrvatski list, Osijek, 24. 6., 1929., 3; Isto, 25. 6. 1929., 7. „Sport“, Hrvatski list, Osijek, 5. 7. 1929., 7; Isto, 8. 7. 1929., 2.

311

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

njegov brat Robert Müller sa zakašnjenjem od dvije minute, a 3. mjesto osvojio je Maks Zimmer stigavši na cilj za 44 minute.19

Međuklupsko natjecanje organizirano je u Osijeku 15. rujna. U motociklističkoj utrci pored Osječana Karla i Roberta Müllera, Franje Zimmera, Josipa Planera, Ivana Seljana, Ignje Langfeldera i Ladislava Szaboa sudjelovali su Antun Uroić i Antun Štrban iz Zagreba, Hans Jirasek, Zdenko Katušić, Josip Kain, Rašo Spasojević i Franjo Presel iz Broda na Savi i Radoslav Staić iz Beograda. Najzanimljivija je bila utrka na 13 km na motorima do 1.000 ccm. Prva tri mjesta ostvarili su Šrban vozeći u prosjeku 72 km/h te Uroić i Jirasek.20 Tijekom svake godine Motociklistički klub „Slavonac“ je pored natjecanja za svoje članove i njihove obitelji, kao i za sve ljubitelje ovoga sporta, organizirao nedjeljne izlete, i to na Jankovac i u obližnja slavonska mjesta.

U 1930. godini prvu motorističku utrku „Slavonac“ je organizirao 7. rujna u čast pristupanja Savezu motoklubova Kraljevine Jugoslavije. Prvog dana natjecanja u prijepodnevnim satima upriličena je promidžbena vožnja po ulicama grada Osijeka u kojoj je sudjelovalo 50 motorista. Vozili su motore od Gradskoga vrta u Novom gradu kroz Tvrđu u Donji grad, da bi se potom povratno istim putom vozači dovezli u Gornji grad.

Nakon zajedničkoga ručka upriličenoga u Grand hotelu u Županijskoj ulici natjecatelji su krenuli u Gradski vrt gdje su dobili startne brojeve. U utrci je sudjelovalo 17 vozača u 6 kategorija vožnje. U kategoriji motora do 350 ccm prvi je na cilj stigao Zagrepčanin Uroić, drugi je bio Osječanin Zimmer, a treći Stajić iz Beograda. U kategoriji motora do 500 ccm na relaciji od 9.750 m prvi je stigao Osječanin Zimmer, a slijedili su Žagar iz Broda i Čihak iz Vinkovaca. U istoj klasi motora na udeljenosti od 13 km prvi je na cilj stigao Štrban iz Zagreba, a slijedili su Jirasek iz Broda i drugi vozači. Zagrepčani su i u ostalim utrkama bili favoriti. U tom je natjecanju Osječanin Karlo Müller napustio natjecanje zbog kvara na svom motoru.21

Na trkalištu u Gradskome vrtu održana je 10. svibnja 1931. velika motociklistička utrka, koja je okupila veliki broj gledatelja. Natjecali su se prvaci države Uroić, Štrban i Schildhalal iz Zagreba te prvaci iz motociklističkih klubova iz Beograda, Ljubljane i Broda na Savi. Domaći Motociklistički klub „Slavonac“ predstavljala su braća Müller.

Natjecanje je provedeno u kategorijama motora od 250, 350 i 500 ccm. Te godine je Osijek 7. lipnja bio domaćin motorističke utrke za 2. kolo državnoga prvenstva jugoslavenskih motoklubova. Utrku je priredio Savez motoklubova Kraljevine Jugoslavije.

Tada su Osječani prvi puta vidjeli utrku motora s prikolicom. Zbog neuobičajenoga toploga vremena staza u Gradskome vrtu bila je polijevana nekoliko puta, a tribine su bile prekrivene. Gledatelji su se krijepili hladnim napitcima. Za tu je prigodu „Slavonac“ 19 „ Sport“, Hrvatski list, Osijek, 10. 9. 1929., 7.

20 „ Sport“, Hrvatski list, Osijek, 16. 9. 1929., 3.

21 „ Sport“, Hrvatski list, Osijek, 7. 9. 1930., 3; Isto, 8. 9. 1930., 3.

312

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

uspio uključiti u natjecanje i međunarodnoga vozača Lazsla Kissa iz Budimpešete, koji se natjecao izvan konkurencije. Natjecanje je započelo u 9.00 sati trening vožnjom i promidžbenom utrkom voženom po gradu u 11.00 sati. Glavna utrka je upriličena u 15.00 sati poslije zajedničkoga ručka. Iako je za utrku prijavljeno 23 vozača, svi prijavljeni nisu uspjeli doći u Osijek. Budući da se na treningu ozlijedio Zagrepčanin Štrban nije nastupio na glavnoj utrci. Sve vozače je izvanrednom vožnjom zasjenio Uroić. Za njim su slijedili redom Osječanin Karlo Müller, Zagrepčanin Vjekoslav Zoričić, Beograđanin Stajić i Osječanin Žika Stojanović.22

U 1932. godini prvo međuklubsko natjecanje „Slavonac“ je organizirao 15. i 16. svibnja. U dvodnevnom natjecanju sudjelovali su motoristi Ludovik Starić iz Ljubljane, Ladislav Gubanić, Mirko Lukić i Nebojša Jovanović iz Novoga Sada, Antun Uroić, Vjekoslav Zoričić, Stevo Cisar i Antun Schildhelel iz Zagreba, Ivan Hrvan i Emil Crhounek iz Bjelovara te braća Karl i Robert Müller i Maks Zimmer iz Osijeka.

Prvoga dana utrka je završila senzacionalnom pobjedom Karla Mullera nad favoritom i internacionalcem Uroićem.23

Značajno središte motorističkoga sporta

Da je Osijek postajao sve značajnije središte motorističkoga sporta, potvrđuje podatak da se 1933. kroz grad na Dravi vozila dionica međunarodne automobilističke utrke Beograd – Monte Carlo. Najznačajniji događaj te godine bilo je i sudjelovanje Osječana Karla i Roberta Müllera u međunarodnoj motorističkoj utrci održanoj 23. srpnja u Subotici. Od jugoslavenskih vozača, pored braće Müller, u utrci je vozio samo Starič iz Ljubljane. U utrci su sudjelovali vozači međunarodnoga glasa, i to Soerensen, tada poznati „leteći Danac“, Kilmayer, Hubmann, Auslander i Zamečnik.

Prvi na cilj, bez premca, stigao je prvak Europe Kilmayer, a za njim su slijedili Osječanin Karl Müller i Ljubljančanin Starič. Müllerov uspjeh bio je i prvi takav uspjeh Motociklističkoga kluba „Slavonca“. Najbolje vrijeme vožnje utrke iznosilo je u prosjeku 90 km/h.24 Tijekom sljedećih godina osim organiziranih izleta po Slavoniji i Baranji nisu zabilježene druge aktivnosti Motociklističkoga kluba „Slavonac“. Na IX. glavnoj skupštini održanoj 6. ožujka 1938. za predsjednika Kluba ponovno je izabran dr.

Alfred Šorš, a za potpredsjednika Ljudevit Krvarić. Tajnik je bio Josip Pavlinić, blagajnik Ante Effenberber, klubski vođa Karlo Müller, a njegov zamjenik Victor Vorich. Odbornici su bili Robert Müller, Erich Gedicke i Ivan Kovač. U Nadzorni odbor Kluba izabrani su Dragan Müller, Ljudevit Szinicz i Dezider Verteš. Nova je uprava preuzela obvezu da temeljitije radi na odgoju mladih motorista te da osnuje 22 „Sport“, Hrvatski list, Osijek, 8. 5. 1931., 7; Isto, 9. 5. 1930., 9, Isto, 31. 5. 1930., 15; Isto, 7. 6. 1931., 15; Isto, 8. 6. 1931., 4.

23 „Sport“, Hrvatski list, Osijek, 17. 5. 1932., 6.

24 „Sport“, Hrvatski list, Osijek, 22. 1., 6. 1933.; Isto, 27. 7., 1933., 9.

313

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

posebnu sekciju za motoristkinje.25 Iako je na Skupštini odlučeno da se tijekom godine u srpnju i kolovozu u Osijeku organiziraju dvije međunarodne motorističke utrke, nema nikakih zapisa i podataka o njihovoj realizaciji.

U 1939. godini članovi Motociklističkoga kluba Slavonac održali su samo nekoliko trening utrka i izleta u bližu okolicu grada Osijeka. U ratnim godinama u osječkom dnevnom tisku nema zapisa o djelovanju Motociklističkoga kluba Slavonac.26

Zaključak

U nastavku istraživanja povijesti sporta grada Osijeka s posebnim osvrtom na zrakoplovstvo i motociklizam i nadalje se uočava značenje Nijemaca i Austrijanaca, potomaka treće i četvrte generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca u Osijek.

Razvidno je da su svojim sudjelovanjem u osnivanju i djelovanju navedenih sportskih grana i društava ostavili značajan i neizbrisiv trag.

25 „Sport“, Hrvatski list, Osijek, 19. 3. 1938., 10; Zlata Živaković-Kerže, „Povijest motociklizma u Osijeku do 1945. godine“, Povijest hrvatskoga športa, br. 113., Zagreb, 1997., 24-27.

26 Z. Živaković-Kerže, „Povijest motociklizma u Osijeku…“, 28.

314

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 303-315 Petar Kerže, Vesna Širić, Zoran Vladović: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi...

Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (V. dio) Sažetak

Značenje Nijemca i Austrijanca iz redova obrtnika, trgovaca, industrijalaca, odvjetnika, liječnika, farmaceuta, kao i ostalih slojeva 20. stoljeća, koji su potomci treće ili četvrte generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca u Osijek, golemo je i očito u osnivanju i djelovanju osječkih sportskih društava, i to gotovo u svim sportskim granama. Ovo je istraživanje ukazalo na njihovo značajno djelovanje u razvoju zrakoplovstva i motociklizma u gradu na Dravi te istaklio njihovo sudjelovanje u osnivanju i djelovanju (kao utemeljitelji i članovi) navedenih klubova („Naša krila“ i Motociklistički klub „Slavonac“) u kojima su ostavili značajan i neizbrisiv trag.

Deutsche und Österreicher Gründer und Mitglieder der osijeker Sportgesellschaften (V. Teil) Zusammenfassung

Die Bedeutung der Deutschen und Österreicher aus den Reihen der Handwerker, Kaufleute, Industriellen, Rechtsanwälte, Ärzte, Apotheker sowie anderen Schichten des 20. Jahrhunderts, die Nachfahren der dritten und vierten Generation der angesiedelten Deutschen und Österreicher in Osijek sind, ist riesig und offensichtlich in der Gründung und in dem Wirken der osijeker Sportgesellschaften, und zwar fast in allen Sportzweigen. Diese Forschung weist auf ihr bedeutendes Wirken bei der Entwicklung des Flugwesens und des Motorradsportes in der Stadt an der Drau hin und hebt ihre Teilnahme an der Gründung und dem Wirken (als Gründer und Mitglieder) der angeführten Clubs („Naša krila“ und Motorradclub „Slavonac“), in denen sie bedeutende und unlösbare Spuren hinterließen, hervor.

315

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje Podunavskog čamca - čikla...

Darko Mrkonjić, mag.cult.

Društvo za interpretaciju baštine u turizmu istočne Hrvatske, Osijek dmrkonjic@ffos.hr

UDK: 008(439) Pregledni rad Prihvaćeno: 21.10.2021

Rad na zaštiti umijeća gradnje podunavskog čamca - čikla, 2012.-2021.

Rad obuhvaća postupke zaštite umijeća gradnje tradicijskog ribarskog čamca Srednjeg Podunavlja, (švapskog) čikla u razdoblju od 2012. do 2021. godine. Potreba zaštite uočena je 2012. godine, što potvrđuje Konzervatorski odjel u Osijeku, te je provedeno istraživanje objavljeno u Jahrbuchu 2014. U narednom se razdoblju kao partneri u projektu očuvanja pojavljuju dionici iz Mađarske, Srbije i Slovenije, potvrđujući međunarodni značaj kulturnog dobra. Umijeće je predloženo za zaštitu Ministarstvu kulture RH, a od 2013. izrađeno je više replika plovila izlaganih na različitim manifestacijama.

Na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku provedena je nastavna radionica gradnje za studente, a Fakultet je i inicijator organizacije Sveučilišne regate čiklova koju je podržalo više institucija i udruženja.

Vidljivost predmetne baštine potvrđuje 2020. godine Grad Otok narudžbom četiri plovila za potrebe turističke ponude, usklađena s Direktivom 2013/53/EU. Upisom Društva za tradicijski ribolov u Kopačkom ritu u registar ovlaštenih proizvođača, te certifikacijom (CE) prvog modela čikla koji je moguće nuditi na europskom tržištu, ostvareni su i uvjeti za zapošljavanje u slabije razvijenom područja, skladno smjernicama EU. Ekonomski je aspekt ujedno i ključan preduvjet za održivo očuvanje predmetne nematerijalne baštine, što zaokružuje cjelinu radova na njezinoj zaštiti.

Ključne riječi: nematerijalna kulturna baština, Direktiva 2013/53/EU, oznaka CE, MIC - KRR

317

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje podunavskog čamca - čikla...

Slika 1: Gradnja čikla u sklopu studentske stručne radionice na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu Osijek.

Uvod

Predmetnim istraživanjem obuhvaćeni su postupci na zaštiti umijeća gradnje tradicijskog ribarskog čamca Srednjeg Podunavlja poznatog pod nazivom (švapski) čikl, čikla, čiklja ili csikli, provedeni u razdoblju od 2012. do 2021. godine.

Cilj rada je dati cjeloviti pregled provedenih istraživanja i projekata, te nerealiziranih projekata i prepreka koje su se pojavile nasuprot nastojanjima očuvanja baštine.

Cilj je i ukazati na njezin značaj te moguće koristi u sferama kulture, ekonomije i ekologije. Iznosi se sažeti kronološki prikaz aktivnosti, te nešto podrobniji osvrti na one najvažnije, posebice recentne koji nisu obuhvaćeni ranijim radovima i kojima je zaokružena svojevrsna cjelina.

Sažeti kronološki prikaz aktivnosti

Potreba za očuvanjem predmetnog umijeća uočena je 2012. godine, tijekom pripreme za snimanje dokumentarne emisije HRT-a o tradicijskom ribolovu na području Kopačkog rita, što svojom potporom potvrđuje i Ministarstvo kulture 318

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje Podunavskog čamca - čikla...

RH, odnosno Konzervatorski odjel u Osijeku1. Tijekom dvije godine provedeno je istraživanje na širem području djelovanja nekadašnje apatinske Ribarske centrale gdje je postojala radionica (šoperplac) u kojoj su se izrađivali čamci za potrebe ribarskih zadruga. Obuhvaćeno je područje od Kopačkog rita i Osijeka do Vukovara i Šarengrada na desnoj, te Bačkog Monoštora i Apatina na lijevoj obali Dunava, što je objavljeno kao znanstveni rad u Zborniku Njemačke zajednice, Jahrbuch 2014.2

U narednom razdoblju međunarodni značaj predmetne baštine potvrđuje zanimanje više inozemnih dionika za sudjelovanje u projektu zaštite. Primjerice: Együtt a zöldebb környezetért egyesület, Kozármisleny (Mađarska), Fondacija za zaštitu zavičajnog nasleđa Podunavskih Švaba, Sremski Karlovci (Srbija), te recentno i stručnjaci iz Slovenije, Zavod za varstvo kulturne dediščine, koji provode istraživanja sličnih inačica čamaca u gornjem toku rijeke Drave.

Uz potporu više dionika, 2014. godine predmetno je umijeće predloženo za zaštitu Ministarstvu kulture RH.3 Od 2013. do 2017. godine izrađeno je više replika plovila u svrhu istraživanja tehnika gradnje, ali i ispitivanja tehničkih i nautičkih osobina plovila, te načina održavanja i trajnosti materijala.

Izgrađena su plovila od 2013. godine izložena tijekom manifestacije Ribarski dani u Kopačevu kao redovni eksponat, a jedno je plovilo bilo izloženo u Muzeju Slavonije tijekom izložbe Priča o Belju 2014-2015. Također jedan je izgrađeni čamac dva puta sudjelovao na veslačkim regatama Motonautičkog kluba Neptun na Dravi, gdje se pokazala superiornost hidrodinamičkih svojstava i lakoće tradicijskog drvenog čamca u odnosu na suvremena plastična komercijalna plovila. Također, na predmetnim je plovilima ispitana i mogućnost korištenja električnog porivnog uređaja, koje je, zahvaljujući rečenoj maloj težini i dobrim hidrodinamičkim svojstvima, pokazalo iznimno dobre rezultate, uzevši u obzir još uvijek vrlo ograničenu snagu i kapacitet tog ekološki prihvatljivog pogona (što otvara nove mogućnosti u smislu zaštite okoliša).

Tijekom označenog razdoblja kontinuirano se prati i trajnost materijala (drveta) uz specifična sredstva za impregnaciju, kao bitan čimbenik za komercijalnu upotrebu (ključan za održivost baštine). U tu je svrhu jedno plovilo u stalnoj uporabi (na vezu), kontinuirano izloženo atmosferilijama, kroz četiri godišnja doba, te je nakon impregnacije lanenim firnisom u tijeku gradnje (2013. godine), impregnacija obnovljena samo dva puta. Usprkos teškim uvjetima uporabe, plovilo je zaključno

1 M inistarstvo kulture Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Osijeku: Dopis, Klasa: 612-08/13-04/0003 od 18. siječnja 2013., UTV Osijek, pismohrana, Osijek, 2013.

2 Živaković-Kerže, Zlata and Darko Mrkonjić. 2014. “Očuvanje umijeća izradečamaca Podunavskih Švaba”.

DG Jahrbuch, vol. 21:269–295.

3 Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Osijeku: Prijavni obrazac za predlaganje uspostave zaštite nematerijalnog kulturnog dobra, od 22. prosinca 2014. godine.

319

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje podunavskog čamca - čikla...

s 2021. godinom u dobrom stanju, čime je potvrđenja dugotrajnost i rečena superiornost prirodnih sredstava za impregnaciju, koja je opisana u citiranom članku iz 2014. godine. Nadalje, kontinuirano se provodi i (nestrukturirano) istraživanje utjecaja lanenog ulja i firnisa na mehanička svojstva drveta, dok je sinopsis sustavnog istraživanja dostavljen GFOS-u 2017. godine, no to istraživanje ostaje za realizaciju u narednom razdoblju.

U cilju uspostave sustava za prijenos umijeća, 2017. godine na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku (GFOS) je organizirana stručna radionica za studente studija Građevinarstva,4 te je izrađeno plovilo bilo izloženo na Prijemnom centru Javne ustanove Park prirode Kopački rit u razdoblju 2017-2018. GFOS je ujedno i inicijator organizacije Sveučilišne regate čiklova5 koju je podržalo više sastavnica Sveučilišta J.J. Strossmayera, te baštinska i sportska udruženja.6

Vidljivost predmetne baštine potvrđuje 2020. godine Grad Otok, te u okviru projekta uređenja rekreacijskog centra Otočki Virovi naručuju četiri plovila za potrebe turističke ponude.7 S tom je narudžbom postavljen i uvjet certifikacije plovila kod ovlaštene institucije, Hrvatskog registra brodova, sukladno Direktivi 2013/53/ EU,8 čime je ostvarena mogućnost njihova korištenja za gospodarsku i javnu namjenu, odnosno stavljanja na europsko tržište. Upisom Društva za tradicijski ribolov u Kopačkom ritu iz Kopačeva - Bilje u registar ovlaštenih proizvođača oznake (MIC) KRR,9 te certifikacijom prvog modela čikla u skladu s europskom normom (oznaka CE)10 ostvareni su i uvjeti za zapošljavanje u ruralnom području, odnosno razvoj slabije razvijenih područja u skladu sa smjernicama EU. Taj je ekonomski aspekt ujedno i ključan preduvjet za održivo očuvanje predmetne nematerijalne baštine, čime je zaokružena cjelina radova na njezinoj zaštiti.

Slijedom navedenog, u sklopu EU projekta ARDENT - Ruralni akcelerator, ciljanom na razvoj u ruralnim područjima, u 2021. godini Ekonomskom fakultetu u Osijeku predložen je projekt pokretanja proizvodnog pogona - radionice za gradnju 4 G rađevinski i arhitektonski fakultet Osijek, Potvrda o održavanju studentske stručne radionice br. 4-3-2019 5 Građevinski fakultet Osijek, Inicijativa za organizaciju veslačkog natjecanja tradicijskim čiklima između različitih fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera.

6 Inicijativu su pismeno podržale: Umjetnička akademija u Osijeku, Odjel za kulturologiju Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Studentski športski savez Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, te Moto nautički klub Neptun Osijek - kao mogući nositelj organizacije regate.

7 G rad Otok, Narudžbenica 80-20/05, od 1. srpnja 2020. godine.

8 Direktiva 2013/53/EU Europskog parlamenta i vijeća od 20. studenoga 2013., Službeni list Europske unije 28.12.2013., L 354/90, https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:32013L0053 (26.7.2020) 9 Ministarstvo mora prometa i infrastrukture RH, Rješenje o dodjeli jedinstvene oznake proizvođača (MIC) Klasa UP/I-342-01/20-01/132, od 3. srpnja 2020. godine.

10 Hrvatski registar brodova, Potvrda o ispitivanju (Modul A1) sukladno Direktivi 2013/53/EU, Br. 20056869/2014030, od 15. veljače 2021. godine.

320

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje Podunavskog čamca - čikla...

čiklova u Kopačevu, kojim bi se osim zapošljavanja u toj grani, osigurao i sustav edukacija, odnosno prijenosa predmetnog tradicijskog umijeća, te drugi učinci, razvoj turizma, proizvodnja prirodnih materijala iz održivih izvora te zaštita okoliša.

Također, u cilju daljnjeg promicanja predmetne baštine, Muzeju Slavonije u Osijeku, Gradskom muzeju Vukovar i Zavičajnom muzeju u Županji, predloženo je postavljanje izložbe na temu čikla koja bi uključivala i pokaznu radionicu gradnje, uz očekivanje da bi za izložbu bili zainteresirani i drugi muzeji u području Hrvatskog Podunavlja, Podravine, Međimurja, te u inozemstvu, u Mađarskoj, Sloveniji i Srbiji, gdje prema statistici čitanja objavljenih tematskih materijala na istraživačkim mrežama za temu postoji znatan interes.

Osijek na Dravi – projekt stalne izložbe i pokazne radionice

Gradu Osijeku je za 2015. godinu, pod nazivom Osijek na Dravi, predložen projekt zaštite i očuvanja kulturne baštine kroz njezino prikupljanje, stvaranje sustava prenošenja umijeća i običaja te njezinog stavljanja u funkciju kulture, obrazovanja, sporta i turizma kao održivog oblika zaštite. Širi kontekst programa bio je i natjecanje Osijeka za europsku prijestolnicu kulture.

Posebno područje programa je zaštita materijalne i dokumentarne građe vezane uz povijest i razvitak veslačkog, motonautičkog i ribolovnog sporta u Osijeku te očuvanje umijeća gradnje tradicijskih čamaca, čiklova, kao jedne od prepoznajnica rijeke Drave, i zaštite tog umijeća kao kulturnog dobra Republike Hrvatske te mogućeg upisa na UNESCO-vu listu11. Pritom, planirane su sljedeće aktivnosti: prikupljanje i sistematizacija povijesne građe vezane uz urbanu priču o životu uz rijeku Dravu; popisivanje i prikupljanje etnološke materijalne i dokumentarne građe u vlasništvu nautičkih i ribolovnih društava i pojedinaca, te kazivanja; Uređenje izložbe – zbirke veslačkog, motonautičkog i ribolovnog sporta na Dravi u prostorima Neptun MNK Osijek; Organizacija stalne pokazne radionice (u sklopu zbirke) za izradu tradicijskih čamaca; Izrada osam tradicijskih čamaca za potrebe manifestacija, natjecanja, rekreacije i turizma; Organizacija Sveučilišne regate i drugih natjecanja tradicijskim plovilima; Izrada i ponuda turističkih programa, posjete i razgledanja Osijeka i okolice s uključenim veslanjem – spuštanjem rijekom Dravom; Uređenje priručnika za gradnju i obnovu tradicijskog čamca – čikla; Pripreme za snimanje dokumentarne emisije HTV-e, Osijek na Dravi, urbane priče o životu uz rijeku, tradicijama i navikama Osječana vezanim uz Dravu: “šetnje, čamci, ribolov, izleti, piknici, kupanje, gastronomija - mentalitet grada na rijeci (u prošlosti i sadašnjosti)”12

11 U svrhu mogućeg upisa na UNESCO-vu listu, Ministarstvu kulture RH odobreno je neograničeno korištenje autorskih djela bez naknade.

12 HRT, Uredništvo programa pučke i predajne kulture, e-pošta od 10. rujna 2013. god.

321

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje podunavskog čamca - čikla...

Kratkoročni cilj projekta bio je provedba žurnih mjera za očuvanje kulturne baštine Grada vezane uz rijeku Dravu. Posebice nematerijalne i materijalne baštine koja se odnosi na veslački, motonautički i ribolovni sport te umijeća gradnje čamaca te njezine zaštite kao kulturnog dobra Republike Hrvatske. Također, jedan od kratkoročnih ciljeva je i osnaženje kandidature Grada Osijeka u natjecanju za titulu europske prijestolnice kulture, kroz niz kulturnih aktivnosti od kojih su najznačajnije stvaranje zbirke i izložba nautičkih sportova na Dravi, očuvanje umijeća gradnje tradicijskog čikla kroz tematske radionice i izradu priručnika (suvenira).

Kao dugoročni cilj istaknuto je očuvanje tradicijskih vrijednosti i kulture Osijeka povezane s rijekom Dravom kao jednom od važnih odrednica osječkog identiteta.

Trajna i održiva zaštita dijela vrijedne nematerijalne i materijalne baštine Grada.

Jačanje svijesti o potrebi očuvanja okoliša, posebice rijeke uz koju i s kojom Grad živi.

Promocija Grada kao kulturnog i turističkog odredišta. Pritom, sudionici radionica za gradnju tradicijskih polovila, članovi nautičkih klubova (koji bi pri tome stekli potrebna znanja za očuvanje umijeća gradnje kao mjere zaštite nematerijalne baštine) te etnologa i drugih stručnjaka (za što je utvrđeno postojanje interesa) iz kulturnih institucija regije, definirani su kao posebne skupine korisnika.

Zaključno, uređenjem zbirke nautičkog sporta na Dravi, građani i posjetitelji Grada dobivaju novi vrijedan kulturni sadržaj, dok planirane sportske manifestacije i turistički programi vezani uz rijeku Dravu, povećavaju atraktivnost odredišta te su izravna potpora turističkom i ugostiteljskom sektoru tj. gospodarstvu Grada.

Projekt je dobio formalnu potporu Grada Osijeka, no odobrena su sredstva tek u iznosu od oko 2% od predviđenog troška, što je odgodilo realizaciju.

Slika 2: Vizualno rješenje izložbenog paviljona čikla na Gornjodravskoj obali u Osijeku.

322

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje Podunavskog čamca - čikla...

Slijedom navedene ideje uređenja stalne izložbe i pokazne radionice gradnje čikla, Gradu Osijeku je 2019. godine dostavljeno vizualno idejno rješenje izložbenog paviljona (u obliku niza 3D animacija) - trajne izložbe na temu tradicijskog čamca, čikla, kao jednog od osječkih simbola i stoljetne poveznice Grada, ljudi i rijeke, koji bi bio smješten na Gornjodravskoj obali, šetnici uz rijeku Dravu u prostoru ispod terase Restorana Kompa.

Prijedlog izložbenog paviljona, odnosno izložbe, nastavak je promišljanja o predstavljanju i očuvanju nematerijalne baštine, umijeća, vezanih uz Dravu, te njihovog stavljanja u funkciju turizma, opisanog u projektu uređenja izložbe i pokazne radionice gradnje čikla u Moto nautičkom klubu Neptun, „Osijek na Dravi,“ kojem je Grad u 2015. godini odobrio financijsku potporu, no nisu ostvarena dovoljna financijska sredstva za realizaciju.

Pritom je iskazano uvjerenje da je aktualni prijedlog u smislu predstavljanja čikla, reprezentativniji i pristupačniji za razgledanje od ranije predlože lokacije (iako ne isključuje, već štoviše osnažuje raniji projekt, kao izložbeni postav većeg opsega i pokaznu radionicu). Štoviše, predloženo rješenje bio bi doprinos privlačnosti šetnice uz Dravu, te rješava pitanje neiskorištenog i sad zapuštenog prostora.

Prilagodba čikla Direktivi 2013/53/EU

Predmet konkretne aktivnosti je projekt i izvedba prototipa Podunavskog tradicijskog ribarskog čamca - čikla u okviru Direktive 2013/53/EU. Cilj prilagodbe proizvoda tradicijskog umijeća europskim normama je stvaranje uvjeta za njezinu funkcionalizaciju, odnosno stavljanje u gospodarsku namjenu, kao najbolji i održivi oblik zaštite kulturnog dobra. Pritom valja imati na umu da je tradicija, kao i kultura, trajna mijena, izbor najboljih praksi i prilagodba potrebama ljudi, novim spoznajama i uvjetima življenja.

Europsko zakonodavstvo prepoznaje povijesna plovila građena prije 1950-te godine, odnosno njihove replike građene pretežno od izvornih materijala, te su izuzeta od važećih normi kad su namijenjena za osobne potrebe. No ako se grade za komercijalne svrhe i javnu namjenu podliježu certifikaciji, što podrazumijeva izradu projekta: nacrta, opisa materijala i postupka gradnje, tehničke dokumentacije, te nadzora gradnje prototipa od strane ovlaštenog (prijavljenog) tijela i konačno praktično ispitivanje stabiliteta i nepotonjivosti. Direktiva, odnosno standard ISO 12217-313 uvjetuje minimalnu dubinu korita i slobodno nadvođe, najveći dopušteni nagib pod opterećenjem, nepotonjivost plovila, te mogućnost ukrcavanja osoba u naplavljeno plovilo. To zahtijeva prilagodbe tradicijske forme koje autori nastoje svesti na najmanju moguću mjeru u cilju očuvanja vizualnog identiteta i kulturne vrijednosti.

13 S tandard ISO 12217-3 : 2015, Small craft — Stability and buoyancy assessment and categorization — Part 3: Boats of hull length less than 6 m http://docs.cntd.ru/document/1200145714 (1.8.2020)

323

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje podunavskog čamca - čikla...

Slika 3: Ispitivanje stabiliteta i nepotonjivosti prototipa.

Rad sadrži detaljan opis plovila, označenog kao model “Marko 560” izgrađenog za javnu namjenu s podatcima koji moraju biti obuhvaćeni dokumentacijom, nacrt i tablicu izračuna težišta s težinama i težištima svih dijelova, te rezultat konačnog ispitivanja prototipa.

Navedene prilagodbe, uvažavajući zahtjev naručitelja u pogledu nosivosti, izvedene su tako da su dubina i širina korita nešto veće u odnosu na dužinu od one kod ribarskog čikla kakav se u velikim serijama izrađivao za ribare na širokom području Apatinske ribarske centrale do 1950-ih godina (te se može smatrati ‘standardom’). Pritom, ni kod ‘standardnog’ modela, omjer dužine, dubine i širine nije strogo propisan, tako da je i aktualna prilagodba u skladu s tradicijskim pristupom. Ipak, najznačajnija izvedena prilagodba korita je u pogledu zahtijevane nepotonjivosti. U tom su cilju izvedene komore ispunjene ekstrudiranim polistirenom ukupnog uzgona od 165 kg. U smislu očuvanja vizualnog identiteta plovila bilo je potrebno komore izvesti tako da ne budu upadljive i da ne utječu na oblik, te da ne oduzimaju korisni (putnički) prostor, dakle da očuvaju svrsishodnost kao temeljnu supstancu tradicijskog koncepta. Stoga je odbačen čest pristup izvedbe krmenih i pramčanih komora, kako zbog upadljivosti (utjecaja na vizualni identitet), tako i zbog nepovoljnog utjecaja vlažnih i neprozračnih prostora na trajnost drveta. Komore su tako izvedene iznad dna plovila, ispod klupa za 324

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje Podunavskog čamca - čikla...

sjedenje i na bokovima između rebara. Postavljanjem uzgonskih elemenata, odnosno težišta uzgona, iznad vodene linije i težišta plovila postignuta je i dodatna stabilnost naplavljenog plovila. Pritom, komore postavljene na bokove, izvan uzdužne osi plovila, onemogućuju prevrtanje korita (i poklapanje putnika) prilikom ukrcaja u naplavljeno plovilo, kao iznimno važan propisani sigurnosni čimbenik, osobito kod namjene u turizmu i rekreaciji.

Gradnja tradicijskih čamaca kao mogućnost zapošljavanja u ruralnom području

U poglavlju se daje analiza mogućnosti pokretanja proizvodnje podunavskih tradicijskih drvenih čamaca - čiklova, kao osnove zapošljavanja u ruralnom području.

Društvo za tradicijski ribolov iz Kopačeva i Društvo za interpretaciju baštine u turizmu iz Osijeka u 2020. godini projektirali su i izgradili prve čiklove u Hrvatskoj koji su od nadležnog tijela, Hrvatskog registra brodova, certificirani u skladu s Direktivom 2013/53/EU za gospodarsku i javnu namjenu, te s oznakom CE za EU tržište, čime su ostvaren temeljni preduvjet za pokretanje proizvodnje. Realizacijom projekta, osim izravnog zapošljavanja na poslovima gradnje čamaca, kao čimbenik zapošljavanja unapređuje se i lokalna turistička ponuda. Uz iznajmljivanje plovila i organizirano razgledanje okolnih močvarnih područja, planiran je i razvoj edukativnog turizma - radionice gradnje čikla. Radionice su i sustav prijenosa tradicijskog umijeća kao ključan čimbenik zaštite i očuvanja predmetne nematerijalne baštine, a tako i dodana kulturna vrijednost projekta. Kao dodatni benefit, gradnjom predmetnih plovila promiče se i ekologija - korištenje materijala iz lokalnih obnovljivih izvora.

Pritom, korištenje materijala domaće proizvodnje također utječe na zapošljavanje. Uz preradu drvne mase do finalnog proizvoda, upotreba impregnacija na bazi ulja lana, koja se kroz predmetno istraživanje pokazala i tehnološki superiornom u odnosu na sintetičke proizvode, može biti čimbenik poticanja proizvodnje te (danas) alternativne poljoprivredne kulture koja može donijeti veći prihod po jedinici površine od konvencionalnih.

Projektni zadatak ostvaruje se nabavkom alata i materijala, opremanjem brodotesarske radionice i organizacijom proizvodnje, te edukacija (radionica) tijekom prve tri godine. Kao poslovni model postavlja se neprofitno gospodarstvo, uvažavajući javni interes u očuvanju baštine i ruralnom razvoju. Prijedlog financiranja je nepovratnim sredstvima u iznosu 1,5 mil. kn, a od toga 10% lokalna samouprava, (Općina Bilje i Županija), 20% RH, te 70% EU fondovi - uz uvažavanje vrijednosti baštine i njezina međunarodnog značaja, te europske strategije poticanja slabije razvijenih područja. Kredibilitet projekta temelji se na 8 godina istraživanja i više objavljenih znanstvenih radova, koji su rezultirali isporukom prvih certificiranih plovila, čime je model ispitan u praksi, do gotovog proizvoda. Projektom se na akciju poziva sve koji su se već pojavili kao dionici: Sveučilište, lokalna samouprava, razvojne 325

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje podunavskog čamca - čikla...

agencije, kulturne institucije i drugi koji imaju kapacitet kao nositelji i partneri u projektu, te kao korisnici projekta. Tijekom trajanja projekta izradilo bi se 30 čamaca, koji bi bili dati na korištenje partnerima za gospodarske, turističke i sportsko rekreacijske svrhe. Predviđeno: JUPP Kopački rit, Posjetiteljski centar na Topoljskom Dunavcu, Društvo za tradicijski ribolov u Kopačevu, te MNK Neptun Osijek za organizaciju sveučilišne regatu na Dravi, odnosno drugih sportsko rekreacijskih i turističkih događanja.

Izložba na temu čikla u muzejima Podunavlja

U smislu promicanja predmetne baštine u širem kontekstu, Muzeju Slavonije u Osijeku, Gradskom muzeju Vukovar i Zavičajnom muzeju u Županji, dostavljen je okvirni prijedlog projekta, radnog naslova Plovila srednjeg Podunavlja od prapovijesti do 20-og stoljeća (proizišla iz razgovora s arheologom, prof. Aleksandrom Durmanom) o tome kako bi se, u suradnji više muzeja, organizirale radionice gradnje različitih tipova povijesnih plovila s našeg područja tradicijskim postupcima, a koje bi uz istraživački karakter bile namijenjene i posjetiteljima.

Slijedom iste ideje muzejima je predložena i konkretnija mogućnosti postavljanja izložbe na temu čikla, a koja bi uz dokumente i fotografije starih čamaca (Gradski muzej Vukovar ima obilje fotodokumentacije), materijalnu građu, dijelove starih čamaca i eventualno cijeli stari čamac (kakvi se još mogu pronaći i locirani su na terenu), uključivala i noviju dokumentaciju i fotografije. Primjerice, tijeka rada na revitalizaciji gradnje i opisanoj certifikaciji tradicijskih čamaca za gospodarsku namjenu, te također pokaznu radionicu gradnje koja bi se odvijala tijekom trajanja izložbe. Tako bi posjetitelji mogli vidjeti čamac u različitim stupnjevima gradnje, a za organizirane skupine kao što su učeničke, mogle bi se izvoditi pojedine faze radova uz predavanja.

Za partnerstvo u organizaciji izložbe nedvojbeno bi bili zainteresirani i Muzej grada Iloka, Muzej grada Vinkovaca, Šumarski muzej Bošnjaci, Muzej Brodskog Posavlja i drugi. Za postavljanje izložbe bi bili nadalje zainteresirani i muzeji u Podravini i Međimurju, a bila bi vjerojatno zanimljiva i pojedinim muzejima u Republici Sloveniji (odakle nas je kontaktiralo više stručnjaka u vezi čikla), te u Republici Mađarskoj.

Jednako, vjerojatno bi se ostvarila suradnja i s baštinskim institucijama u Srbiji s obzirom na više kontakata vezano za očuvanje umijeća gradnje čikla, te velikog broja čitanja objavljenog rada o očuvanju umijeća gradnje (prema statistici mreže ResearchGate) s tog područja. Naime, iako je tih plovila vjerojatno više u uporabi na području Vojvodine, za sad se ne mogu pronaći objavljena istraživanja u kojima bi bio cjelovito opisan postupak gradnje. K tome, odobrenjem izvedbenog projekta u 2020. godini i gradnjom prvih plovila s EU certifikatom (CE) zaokružena je cjelina u smislu očuvanja umijeća kao nematerijalnog kulturnog dobra, a time i zatvara logičnu cjelinu predložene izložbe.

326

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje Podunavskog čamca - čikla...

Tehnički, gradnja jednog čamca, zavisno o veličini, umjerenim tempom u pokazne svrhe, traje oko mjesec dana, tako da se uz uvjet dužeg trajanja izložbe može sagraditi više plovila, koje bi ostale u vlasništvu muzeja odnosno lokalnih samouprava.

Za montažu čamca dužine 5 m potreban je prostor od cca 4 x 7 m u kojem se postavlja prijenosna (drvena ili metalna) konstrukcija (kako je to vidljivo na priloženoj fotografiji s Građevinskog fakulteta). Pritom, grubi se radovi (piljenje i brušenje) tijekom kojih nastaje prašina mogu izvesti u odvojenom pa i na otvorenom prostoru.

Svi se radovi izvode lakim, uglavnom ručnim alatom tako da nema velikog tereta, vibracije, buke i drugih problematičnih emisija i opterećenja.

U ocjeni značaja postavljanja predložene izložbe, valja napomenuti i to da su Komiža, Betina i Rovinj na svojim lokalnim tradicijskim plovilima, falkuši, gajeti i batani sagradili brendove, te je gubitak to što do sad rad na očuvanju umijeća gradnje čikla (koji je krenuo kad i rad na betinskoj gajeti) nije dobio konkretniju podršku (osim simboličnih). Radi usporedbe, vrijedno je napomenuti da je u tijeku i projekt revitalizacije gradnje istarske pasare, Arca Adriatica, koji se izvodi kao prekogranični u partnerstvu s Italijom i koji je vrijedan više od 3 mil. eura.14

Člankom o prilagodbi čikla EU Direktivi, koji je u postupku objave, kompletiran je također i materijal za Priručnik za gradnju i održavanje tradicijskog podunavskog čamca - čikla. Uz povijesni osvrt i ranije objavljeni opis tradicijskog postupka, Priručnik će uključivati i aspekte gradnje suvremenim alatima i novim ekološki prihvatljivim materijalima, što je priređeno tijekom gradnji čamaca u svrhu istraživanja, te zaključno s postupkom certifikacije i projektom modela usklađenog s važećim zakonima.

Priručnik je zamišljen kao trojezični (konceptualno po uzoru na knjigu, Sjećanja majstora brodogradnje15), hrvatsko-englesko-njemački, uz pretpostavku da bi bio zanimljiv i kao lokalni suvenir, a i za šire europsko tržište, a mogao bi se realizirati u okviru istog projekta pripreme rečene izložbe.

Zaključak

Opisanim je postupcima, provedenim u označenom razdoblju zatvorena cjelina revitalizacije umijeća gradnje tradicijskog podunavskog čamca čikla kao nematerijalnog kulturnog dobra, ali i kao mogućeg čimbenika u gospodarskom razvoju ruralnih područja, razvoju kulturnog turizma i zaštiti okoliša. Preduvjeti za stvarnu, trajnu i održivu zaštitu predmetnog umijeća te ostvarenje ostalih ciljeva stvoreni su prije svega provedenim i objavljenim istraživanjima u kojima je prikupljena dokumentarna građa i umijeće gradnje opisano, te su postavljeni temelji sustava za prijenos umijeća 14 R Iportal, “BRAVO, EKIPA! U riječkoj Tehničkoj školi učenici izgradili pasaru; Pogledajte kako im je to uspjelo!”, 21. ožujka 2021. https://riportal.net.hr/ri-tv-bravo-ekipa-u-rijeckoj-tehnickoj-skoli-uceniciizgradili-pasaru-pogledajte-kako-im-je-to-uspjelo/ (10.10.2021.)

15 Hribar Uroš, Davide Filipas Sjećanja majstora brodogradnje, Pomorski muzej ‘Sergej Mašera’, Piran 2011.

327

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje podunavskog čamca - čikla...

i njegova stavljanja u gospodarsku funkciju kao čimbenika održivosti. Ostvareno je rezultat djelovanja neprofitnih udruženja i pojedinaca volontera, koji nemaju kapacitet i nadležnost za konačnu realizaciju svih zacrtanih ciljeva. Kao prepreka realizaciji se pojavljuje inertnost institucija, konkretno Ministarstva kulture RH, koje od 2014. godine nije provelo predloženi postupak upisa umijeća na listu zaštićenih kulturnih dobara RH, niti se o istom očitovalo, te eventualno pozvalo predlagatelje da prijedlog dopune. Pritom, predlagatelji su u proteklom razdoblju Konzervatorskom odjelu u Osijeku dostavljali izvješća o postupcima na zaštiti umijeća, navedenim u ovom radu, a provedenim nakon podnošenja označenog prijedloga iz 2014. godine. Također, kao prepreka pojavljuje se inertnost i slab odaziv jedinica lokalne samouprave, odnosno njihovih tijela zaduženih za kulturu i razvoj turizma, u prvom redu turističkih zajednica. Iako su u prvom razdoblju, od 2012. do 2015. godine, jedinice lokalne samouprave, Osječko-baranjska županija, Grad Osijek i Općina Bilje, te njihove turističke zajednice putem pismenih podrški i skromnim novčanim sredstvima dali određeni doprinos istraživanju, te je predmetni projekt uvršten u pojedine razvojne strategije, do zaključenja ovog istraživanja, nisu provedene radnje potrebne za konačno ostvarenje zacrtanih ciljeva. Realizacijom recentno predloženih projekata, pokretanja proizvodnje i radionica za prijenos umijeća u ruralnom području, te postavljanjem muzejske izložbe, izgledno bi se prevladale navedene prepreke. Preduvjet za uspješnu realizaciju je to da bi nositelj projekta bila rečena sastavnica osječkog Sveučilišta, ili drugi dionik primjerena profila i kapaciteta, te da bi predmetna baština postavljanjem izložbe u više muzeja, napose na području Hrvatskog Podunavlja, dobila primjerenu vidljivost.

328

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje Podunavskog čamca - čikla...

RAD NA ZAŠTITI UMIJEĆA GRADNJE PODUNAVSKOG ČAMCA - ČIKLA, 2012.-2021.

Sažetak

Radom su obuhvaćeni postupci na zaštiti umijeća gradnje tradicijskog ribarskog čamca Srednjeg Podunavlja poznatog pod nazivom (švapski) čikl, čikla, čiklja ili csikl, provedeni u razdoblju od 2012. do 2021. godine. Potreba za očuvanjem predmetnog umijeća uočena je 2012. godine tijekom pripreme za snimanje dokumentarne emisije o tradicijskom ribolovu na području Kopačkog rita, što potvrđuje i Ministarstvo kulture RH, odnosno Konzervatorski odjel u Osijeku. U narednom je razdoblju provedeno istraživanje na širem području nekadašnje apatinske Ribarske centrale, okvirno na potezu od Kopačkog rita do Šarengrada na desnoj, te Bačkog Monoštora i Apatina na lijevoj obali Dunava, što je objavljeno kao znanstveni rad u Zborniku Njemačke zajednice, Jahrbuch 2014. U narednom se razdoblju kao partneri u projektu zaštite pojavljuju dionici iz Mohača (Mađarska), Udruženje Podunavskih Nijemaca iz Sremske Kamenice (Srbija), te recentno i stručnjaci iz Slovenije koji provode istraživanja sličnih inačica čamaca u gornjem toku rijeke Drave, potvrđujući međunarodni interes u očuvanju predmetnog kulturnog dobra. Uz potporu više dionika, 2014. godine predmetno je umijeće predloženo za zaštitu Ministarstvu kulture RH. Od 2013. do 2017. godine izrađeno je više replika plovila u svrhu istraživanja tehnika gradnje. Izgrađena su plovila od 2013. godine izložena tijekom manifestacije Ribarski dani u Kopačevu, jedno je plovilo bilo izloženo u Muzeju Slavonije tijekom izložbe Priča o Belju 2014-2015, sudjelovala su na veslačkim regatama Motonautičkog kluba Neptun na Dravi, a 2017. kao radnja na prijenosu umijeća gradnje na Građevinskom i arhitektonskom fakultetu u Osijeku (GFOS) je organizirana nastavna radionica za studente hidrotehnike, te je izrađeno plovilo bilo izloženo na Prijemnom centru Javne ustanove Park prirode Kopački rit u razdoblju 2017-2018. GFOS je ujedno i inicijator organizacije Sveučilišne regate čiklova koju je podržalo više sastavnica Sveučilišta J.J. Strossmayera, kulturne institucije, te sportska baštinska udruženja. Vidljivost predmetne baštine potvrđuje 2020. godine Grad Otok, te u okviru projekta uređenja rekreacijskog centra Otočki Virovi naručuju četiri plovila za potrebe turističke ponude. S tom je narudžbom postavljen i uvjet certifikacije plovila kod ovlaštene institucije, Hrvatskog registra brodova, sukladno Direktivi 2013/53/EU, čime je ostvarena mogućnost njihova korištenja za gospodarsku i javnu namjenu, odnosno stavljanja na europsko tržište. Upisom Društva za tradicijski ribolov u Kopačkom ritu iz Kopačeva - Bilje u registar ovlaštenih proizvođača oznake (MIC) KRR, te certifikacijom prvog modela čikla u skladu s europskom normom (oznaka CE) ostvareni su i uvjeti za zapošljavanje u ruralnom području, odnosno razvoj slabije razvijenih područja u skladu sa smjernicama EU. Taj je ekonomski aspekt ujedno i ključan preduvjet za održivo očuvanje predmetne nematerijalne baštine, čime je zaokružena cjelina radova na njezinoj zaštiti.

329

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 317-330 Darko Mrkonjić: Rad na zaštiti umijeća gradnje podunavskog čamca - čikla...

TÄTIGKEITEN AM SCHUTZ DER FERTIGKEIT ZUM BAU DES DONAUBOOTES - ČIKELS, 2012-2021 Zusammenfassung

Mit der Arbeit werden Verfahren zum Schutz der Fertigkeiten zum Bau des traditionellen Fischerbootes des Mitteldonaugebietes, bekannt unter dem Namen (schwäbisch) čikl, čikla, čiklja oder csikl, beschrieben, welche in der Zeitspanne von 2012 bis 2021 durchgeführt wurden. Das Bedürfnis nach Erhaltung dieser Fertigkeiten wurde 2012 bemerkt, während der Vorbereitungen zur Aufnahme der Dokumentarsendung über die traditionelle Fischerei auf dem Gebiet des Kopački rit, was auch das Kulturministerium der Republik Kroatien bzw. die Konservatorische Abteilung in Osijek bestätigt. In folgender Zeitspanne wurden Forschungen auf weiterem Gebiete der einstigen apatiner Fischerzentrale, zwischen dem Kopački rit bis Šarengrad auf dem rechten sowie von Bački Monoštor und Apatin auf dem linken Ufer der Donau durchgeführt, was als wissenschaftliche Arbeit in dem Jahrbuch der Deutschen Gemeinschaft, Jahrbuch 2014, veröffentlicht wurde. In folgender Zeitspanne erscheinen als Partner im Projekt des Schutzes Teilnehmer aus Mohacs (Ungarn), Verein der Donauschwaben aus Sremska Kamenica (Serbien), und vor kurzen auch Fachleute aus Slowenien, welche ähnliche Ausführungen von Booten im oberen Lauf der Drau erforschen, das internationale Interesse an der Erhaltung des angehenden Kulturgutes bestätigend. Mit Unterstützung mehrerer Teilnehmer wurde die betreffende Fertigkeit 2014 dem Kulturministerium der Republik Kroatien zum Schutz vorgeschlagen.

Von 2013 bis 2017 wurden mehrere Repliken des Bootes zum Zwecke einer Erforschung der Bautechnik gemacht. Die gebauten Boote wurden von 2013 während der Veranstaltung Ribarski dani/Fischertage in Kopačevo ausgestellt, ein Boot wurde im Muzej Slavonije ausgestellt während der Ausstellung Priča o Belju 2014-2015/Geschichte über Belje 2014-2015, sie nahmen an den Ruderregatten des Motonautikklubs Neptun auf der Drau teil und 2017 wurde als Tätigkeit an der Übertragung der Baufertigkeit an der Bau- und Architektonischen Fakultät in Osijek (GFOS) eine Lehrwerkstatt für Studenten der Hydrotechnik veranstaltet und das gefertigte Boot wurde in dem Empfangszentrum der Öffentlichen Anstalt Naturpark Kopački rit in der Zeit von 2017-2018 ausgestellt. GFOS ist zur gleichen Zeit Anreger der Veranstaltung der Universitätsregate der čikls, die von mehreren Komponenten der Universität J.J. Strossmayer, von Kulturinstitutionen sowie Sportvereinen unterstützt wurde. Die Sichtbarkeit des angehenden Erbens bestätigt 2020 die Stadt Otok und bestellt im Rahmen des Einrichtungsprojektes des Rekreationszentrums Otočki Virovi vier Boote für den Bedarf des Touristenangebotes.

Mit dieser Bestellung wurde auch die Bedingung einer Zertifizierung der Boote bei der zuständigen Behörde, dem Kroatischen Schiffsregister, gemäß Direktive 2013/53/EU gestellt, wodurch die Möglichkeit ihres Gebrauches zu wirtschaftlichen und öffentlichen Zwecken bzw. zum Erscheinen auf dem europäischen Markt geschaffen wurde. Durch Eintragung der Gesellschaft für traditionelle Fischerei im Kopački rit aus Kopačevo – Bilje in das Register der bevollmächtigten Produzenten mit Bezeichnung (MIC) KRR, sowie Zertifizierung des ersten Modelles des čikls gemäß Europanorm (Bezeichnung CE) wurden die Bedingungen zur Beschäftigung in ruralen Gebieten bzw. zur Entwicklung der schwächer entwickelten Gebieten gemäß der EU-Richtlinien geschaffen. Dieser gesellschaftliche Aspekt ist gleichzeitig auch die Schlüsselvoraussetzung zur nachhaltigen Bewahrung des angehenden nichtmateriellen Erbens, womit die Gesamtheit der Arbeiten an seinem Schutz abgerundet wird.

330

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 331-335 Otto Siebers: Doprinos Zlate Bartl u razvoju Podravke iz Koprivnice

Otto Siebers Donji Vukojevac 61a

UDK: 663/664(497.5Koprivnica) Stručni članak Prihvaćeno: 25.5.2021

Doprinos Zlate Bartl u razvoju Podravke iz Koprivnice U radu je autor istaknuo doprinos Zlate Bartl u razvoju Podravke iz Koprivnice. Rad je koncipiran tako da je u uvodnom dijelu dana kratka biografija Zlate Bartl te potom slijedi središnji dio s prikazom njenoga doprinosa i značenja na osmišljavanju hrvatskoga i „podravkinoga“ brenda „Vegete“, univerzalnoga dodatka jelima.

Ključne riječi: Zlata Bartl, Austrijanka, „Vegeta“, Podravka, Koprivnica

331

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 331-335 Otto Siebers: Doprinos Zlate Bartl u razvoju Podravke iz Koprivnice

Kratka biografija

Zlata Bartl rođena je u Sarajevu 20. veljače 1920. u rimokatoličkoj obitelji, kao najstarije dijete. Otac Roman Bartl, službenik Gradskoga poglavarstva bio je austrijskoga podrijetla, a majka Marija je potekla iz češke obitelji Kwapil. Bartlovi su imali još dvije kćeri – Kseniju i Vesnu. Zlata je krštena u župi Srca Isusova, koja je pripadala Vrhbosanskoj nadbiskupiji. U rodnom gradu je završila pučko školovanje i stekla srednje obrazovanje u sarajevskoj Ženskoj gimnaziji. U Zagrebu je 1938. upisala Mudroslovni fakultet (današnji Filozofski fakultet), smjer kemija, fizika, matematika i meteorologija, te stekla profesorsko zvanje. Aktivno je govorila njemački, talijanski, francuski, španjolski i engleski jezik. Vrativši se u Bosnu i Hercegovinu radila je kratko u prosvjeti u rodnom Sarajevu, i to kao profesorica kemije, fizike i matematike. Nakon završenoga Drugoga svjetskoga rata osuđena je na 8 godina robije zbog „antidržavne politike“. Na temelju toga su ju u noći 10. travnja 1945. odveli u zenički logor u koji je dan poslije deportiran i njen otac. Na izdržavanju višegodišnje kazne razboljela se dobivši tuberkulozu kostiju pa je iz zatvora puštena nakon 16 mjeseci. Nakon saniranja bolesti zaposlila se u plinari grada Sarajeva bez priznanja stečene visoke stručne spreme. Budući da se ubrzo ponovo razboljela napustila je dobiveni posao i naredne godine provela na liječenju u lječilištima diljem Jugoslavije te se potom liječila i u sarajevskoj bolnici. Nakon izlaska iz bolnice radila je jedno vrijeme kao profesorica kemije u Banja Luci, a potom je ponovo u rodnom gradu gdje je zaposlila u Zavodu za industrijska istraživanja. U Koprivnicu dolazi 1955. i zapošljava se 1. travnja te godine u današnjoj Podravci na radnom mjestu kemijskoga tehničara. Imajući inovativne sposobnosti nastojala je svojim zamislima unaprijediti i povećati proizvodnju u tom poduzeću koje je tada poslovalo s velikim teškoćama, jer je tadašnja koprivnička pekmezara samo prerađivala voće i sušila povrće. Budući da se izvrsno pokazala u svom poslu na njen je poticaj pokrenuta proizvodnja juha, a 1959. osmislila je začinsku smjesu za sve vrste jela nazvanu „Vegeta“. U mirovinu je otišla 1976. godine.1

Značajke golemoga doprinosa

Dolaskom u Podravku prvotno je dvije godine radila u tvorničkom laboratoriju na kontroli voda. U potonje dvije godine je iskazala sve svoje radne sposobnosti te je 1957. postavljena na šefovsko mjesto toga laboratorija i aktivno sudjelovala u redefiniranju i inoviranju cjelokupnoga razvojnog modela Podravke. Budući da se u tom razdoblju unutar programa razvoja tvornice razmišljalo o mogućnostima proizvodnje dehidriranih juha s onime čime je Podravka tada raspolagala (sušeno povrće) inicijativom Zlate Bartl i njenoga stručnoga tima nastale su prve juhe sa 1 P odaci iz kazivanja inženjera Pavla Gažija provedenoga 15. travnja 2015. godine; Josip Alfirević, „Zlata Bartl, putokaz prema izvrsnosti“, Podravina, časopis za multidisciplinarna istraživanja, br. 12, Koprivnica 2007., 74, 75.

332

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 331-335 Otto Siebers: Doprinos Zlate Bartl u razvoju Podravke iz Koprivnice

sušenim povrćem, gljivama i tjesteninom. S tim prvim juhama od povrća Podravka je u jesen 1957. nastupila na Zagrebačkom velesajmu. Već u proljeće sljedeće godine Podravka je započela s proizvodnjom klasičnih juha: goveđe i kokošje s tjesteninom, koje su izvrsno bile prihvaćene na domaćem tržištu, i to ponajviše jer su se brzo pripremale. Na čelu tima koji je te juhe kreirao bila je Zlata Bartl. Taj je isti tim dvije godine potom osmislio danas nadaleko poznatu „Vegetu“, univerzalni dodatak jelima.

Nazvan je na temelju početnih slova sastojaka u njemu – V (vegetables, temeljnoga značenja – povrće) i T (taste, u osnovnom značenju – okus). Naziv se izvrsno uklopio u značenje latinske riječi vegetus u prijevodu krepak, zdrav, čio.2

Zlata Bartl https://sarajke.com/wp-content/uploads/2019/03/ZB.jpeg

Godinu dana potom, u trećoj godini proizvodnje podravkinih juha, stvarani su novi proizvodni programi, a „Vegeta“ je od 60. godina 20. stoljeća postala jedan od najuspješnijih proizvoda kreiranih u vlastitom laboratoriju u kojem je značajnu ulogu i nadalje imala voditeljica / šefica Bartl. Ona je bila ta koja je bila više nego uvjerena da korištenjem povrća dostupnoga u tvornici dodavši sušene gljive, začine i glutaminat te vitamin B može doći do izvrsnoga i jedinstvenoga proizvoda. Kada 2 P avle Gaži, „Zlata Bartl“, Podravski zbornik, Koprivnica 2008., 224-226; Rene Bakalović, Pamtim samo sretne dane, rukopis; J. Alfirević, „Zlata Bartl, putokaz…“, 76–78.

333

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 331-335 Otto Siebers: Doprinos Zlate Bartl u razvoju Podravke iz Koprivnice

je to ostvareno prvotno je „Vegeta“ pakirana u papirnatu ambalažu koja je ubrzo zamijenjena staklenom. Unatoč izvrsnoj kvaliteti put na inozemno tržište nije bio ni lak ni jednostavan, ali je vrijeme ipak tom podravkinom originalnom i univerzalnom dodatku jelima „otvorilo širom vrata“.

Umjesto zaključka

Omotnica „Vegete“

O značajnom doprinosu Zlate Bartl za „Podravku“ govore podaci da je dobitnica brojnih najviših državnih i mjesnih priznanja i nagrada. Tako je 1972. dobila nagradu „Srebrno srce Podravke“, 1985. nagradu za tehničku kulturu SR Hrvatske, 1987. „Spomenicu Podravke za životno djelo“, 1996. „Nagradu za životno djelo“ za višegodišnji rad i iznimna dostignuća grada Koprivnice, a godinu dana potom je primila „Povelju povodom 50. obljetnice tehničke kulture. Odlikovana je i visokim odličjem predsjednika Republike Hrvatske Redom Danice s likom Nikole Tesle, a 1998. je primila „Zlatnu kunu za životno djelo Hrvatske gospodarske komore. O jedinstvenosti životnoga puta, dugogodišnjega rada u Podravci te iznimnoga doprinosa razvitku i promicanju tehničke kulture govori još i podatak da je taj koprivnički tvornički gigant 2001. osnovao „Zakladu prof. Zlata Bartl“ iz koje se dodjeljuju stipendije i potpore studentima i postdiplomandima, odnosno mladim talentiranim osobama te se tako ulaže u njihove vještine i znanja.

334

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 331-335 Otto Siebers: Doprinos Zlate Bartl u razvoju Podravke iz Koprivnice

Doprinos Zlate Bartl u razvoju Podravke iz Koprivnice Sažetak

Zlata Bartl profesorica kemije, fizike i matematike, rodom iz Sarajeva po ocu austrijskoga podrijetla, jedna je od kreatorica gotovih juha i univerzalnoga dodatka jelima „Vegete“, koji su nastali u laboratoriju koprivničke Podravke. Razvijajući od 60. godina 20. stoljeća proizvodnju povrća dostupnoga u tvornici s dodatkom sušenih gljiva, začina i glutaminata te vitamina B Podravka je, zahvaljujući timu Zlate Bartl, došla do izvrsnoga i jedinstvenoga proizvoda.

Osmišljeno je i ime proizvodu „Vegeta“, koje je izvedeno na temelju početnih slova sastojaka u njemu – V (vegetables, temeljnoga značenja – povrće) i T (taste, u osnovnom značenju – okus).

Naziv se izvrsno uklopio u značenje latinske riječi vegetus u prijevodu krepak, zdrav, čio. O značajnom doprinosu voditeljice podravkinoga laboratorija govori najviše podatak da je taj koprivnički tvornički gigant 2001. osnovao „Zakladu prof. Zlata Bartl“ iz koje se dodjeljuju stipendije i potpore studentima i postdiplomandima.

Beitrag von Zlata Bartl zur Entwicklung der Podravka aus Koprivnica Zusammenfassung

Zata Bartl, Chemie-, Physik- und Mathematikprofessorin, geboren in Sarajevo, nach ihrem Vater österreichischen Stammes, gehört zu den Schöpfern der Fertigsuppen und des universellen Speisenzusatzes „Vegeta“, die in dem Labor der korpivnicaer Podravka entstanden.

Seit den 60-ger Jahren des 20. Jahrhunderts die Produktion von Gemüse entwickelnd, das in der Fabrik zugänglich war, mit Zusatz von gedörrten Pilzen, Gewürzen und Glutamate sowie Vitamin B, kam die Podravka, dank dem Team von Zlata Bartl, zu einem vorzüglichen und einzigartigen Produkt. Dem Produkt wurde der Name „Vegeta“ gegeben, abgeleitet von den Anfangsbuchstaben der Zutaten – V (vegetables, Grundbedeutung – Gemüse) und T (taste, Grundbedeutung – Geschmack). Der Name passte vorzüglich zu der lateinischen Bedeutung des Wortes vegetus, übersetzt kräftig, gesund, rüstig. Von dem bedeutenden Beitrag der Leiterin des Labors der Podravka spricht am meisten die Tatsache, dass dieser koprivnicaer Werkgigant im Jahr 2001 die „Stiftung Prof. Zlata Bartl“ gründete, aus welcher Studenten und Postdiplomanden Stipendien und Unterstützungen zugeteilt werden.

335

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 337-342 Ivan Ćosić-Bukvin: Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama....

Ivan Ćosić-Bukvin Vrbanja ivabukvic@inet.hr

UDK: 639.1(497.5)(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 7.6.2021

Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama početkom 20. stoljeća Autor u tekstu opisuje bogatstvo spačvanskih i vrbanjskih šuma te jedan izniman događaj za taj kraj iz 1911. godine kada je uslijedio posjet i boravak visoke šumarske delegacije iz gotovo svih zemalja Austro-Ugarske Monarhije, a o čemu je izvješćivao list „Österreichische Forst- und Jagdzeitung“ od 17. studenog 1911 godine.

337

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 337-342 Ivan Ćosić-Bukvin: Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama....

Da su tzv. Spačvanske šume svojim izgledom sve od vremena Rimljana do današnjeg dana plijenile pozornost svojom jedinstvenošću poznato je ne samo šumarskom osoblju već i širem puku. Tako od samih skromnih početaka njihove eksploatacije 50-ih godina 19. stoljeća u vrijeme Vojne granice do intenzivnog iskorištavanja od 80-ih godina 19. stoljeća nakon razvojačenja iste granice, mnogi slučajni ili namjerni posjetitelji tih šuma (u ovome slučaju Vrbanjskih) iznosili su svoje divljenje u mnogim stručnim časopisima, te svojim opisima namijenjenima pučanstvu u mnogim tadašnjim listovima u monarhiji K. u. K. promicali vrijednost istih.

Da je posjeta Spačvanskim šumama bila nešto izuzetno kao i lov u njima, čak i pitanje rejtinga u određenim krugovima, svjedoči nam i posjet nekolicine velikaša K. und K. monarhije istima na samome početku 20. stoljeća, o čemu piše mađarski list Természet. Tako je godine 1901. nadvojvoda Franjo Ferdinand zakupio 66 katastarskih jutara šume u vinkovačkoj okolici gdje je odstrijelio za vrijeme „rike“ dva jelena.

Grof Marko Bombeles ustrijelio je „kapitalca“ od 20 parožaka dok je markiz Karlo Renfenschendt „srušio“ također jednog. Nedugo iza toga je godine 1903. također u zakupljenome lovištu Franje Ferdinanda, grof Rudolf Erdödy ustrijelio jednoga jelena od 18 parožaka i jednog od 14 parožaka. Mišljenja sam po dostupnim navodima, da su se ta dva velikaška lova odvijala najvjerojatnije u vrbanjskim ili strošinačkim šumama. Nadvojvoda Ferdinand je lovio krajem 1901. godine, dok je grof Erdödy lovio krajem 1903. godine. Pored već spomenutih lovišta tih godina bila su na glasu i lovišta Crna greda, Lože i Radiševo te Sočna. Isto nam potvrđuju stare požutjele fotografije koje prikazuju lovce na domjenku s velikim i bogatim ulovom, na kojima je mnogo puta sudjelovao i Petar Nikoljačić, Bukvin, vlasnik Vrbanjske štedionice. Često se na fotografijama vidi s konjičkim Manliherom ili kako su domaći Šokci govorili Maliher, dok je većina lovaca posjedovala „duplonke“ sistema Hamerles.

Tijekom 1903. godine je već se u mjesecu rujnu počelo raditi na izgradnji dvije lovačke kuće na prije spomenutome prostoru. Kuće su građene na Spačvi (vrbanjske šume) i na Debrinji (strošinačke šume). Iz oskudne, ali konkretne dokumentacije o izgradnji obiju zgrada tj. lugarskih kuća na Spačvi i Debrinji da se vidjeti da je obje kućes nusprostorijama gradio zidarski majstor Gregor Žnidaračić. Isti je od strane Kraljevskog ugarskog šumskog erara dobio na ruke 15. rujna 1903., za zgradu na Debrinji od šumarije u Moroviću 2573 forinte, zatim od šumarije u Vrbanji 3079 forinti. Iz predočenog troškovnika za radove na Debrinji vidljivo je da su isti iznosili 1292 forinte, po upisanih 16 stavki tj. izvedenih radova dok su za zgradu na Spačvi sveukupni troškovi iznosili 1304 forinte s po također upisanih 16 stavki.

Zanimljivo je da visoka plemenita divljač nije imala stalno stanište u našim šumama.

To nam potvrđuje, osim ponekih zapisa i predaje, također i Školska spomenica Rajeva Sela u kojoj stoji zapisano da je bila rijetkost ubiti jelensku divljač u to vrijeme. Veliki šumski kompleks poznat kao Spačvanske šume bio je dijelom unutar vinkovačkoga, a dijelom unutar županjskoga kotara. Jedan dio ovog šumskog kompleksa podijeljen 338

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 337-342 Ivan Ćosić-Bukvin: Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama....

1873. između državnih šumarija, koje su organizacijski bile povezane u Kraljevski Nadšumarski ured u Vinkovcima, dok je drugi dio šuma pripao Brodskoj imovnoj općini ustrojenoj 1874.godine, tj. udruženju pravoužitnika, bivših krajišnika, što se zadržalo do 1942 godine.1

Slika 1. Dio opisa spomenutih lovova u mađarskome listu Természet 1901.

Još jedan važan posjet mnogobrojnog onodobnog šumarskog establišmenta Austrije, Mađarske, Njemačke te Češke i Slovačke navedenom šumarskom prostoru tj. vrbanjskim šumama dogodio se davne 1911. godine. Opis posjete te boravak visoke šumarske delegacije u vrbanjskim šumama te lovačkom dvorcu na Spačvi objavljen je u listu“ „Österreichische Forst- und Jagdzeitung“ od 17. studenog 1911., (koji i jeste naša tema) gdje je opisana sama priprema putovanja i boravak visoke delegacije uglednog društva u Budimpešti, te potom izlet i boravak u našim šumama. Kako stoji u listu od 17. studenog, ugledna delegacija šumara krenula je iz Beča ka Budimpešti dana 11. rujna, (ponedjeljak) gdje se u potpunosti oformila te provela jedno kratko vrijeme u gradu. (U istome listu od 1. rujna, autor velikog teksta koji se nalazi na nekoliko stranica piše sa stručne strane o našim šumama. Je li to možda i potaknulo posjet visoke delegacije nešto kasnije?)

Spomenuta delegacija se sastojala od oko 30-32 člana većinom šumarske struke s navedenih prostora, uglavnom raznih direktora i predsjednika te i visoke aristokracije vezane za šumarstvo. Jedan od prisutnih bio je i Karl Princ Auersperg, predsjednik „Österreichische Reichs-forstvereins“ (Austrijskog carskog šumarskog udruženja) s nekoliko osoba čije su tvrtke imale svoja sjedišta u Vinkovcima, te još nekoliko članova visokog plemstva. Također je bilo gospode iz Istočne Pruske, Galicije i Šlezije te visokih predstavnika ministarstva poljoprivrede Ugarske koji su se priključili istima u Budimpešti. (Obzirom da sam relativno dobro upućen u povijest šumarstva i lovstva

1 I van Ćosić, Bukvin, Osamdeset godina organiziranog lovstva u Vrbanji (1936.-2016.) Vrbanja 2016.,str.

14.-18.

339

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 337-342 Ivan Ćosić-Bukvin: Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama....

ovih šuma mišljenja sam da značajnija delegacija nije nikada posjetila spomenuti prostor, a niti njegovu širu okolicu.)

Visoka delegacija doputovala je vlakom u Vinkovce zauzevši u njemu nekoliko kupea. Kako stoji u izvješću o posjetu tj. putovanju, u pratnji gospode su se nalazila i dva „pulman automobila“ u to vrijeme u vrhu autoindustrije. Dana 13. rujna visoka delegacija se prugom Vinkovci – Brčko uputila „…vidjeti poznate slavonske hrastove šume“ i to kako stoji, specijalnim vlakom. Dio izvješća koji se tiče Vrbanje i okolice tj. naselja Spačva, a koji je nama zanimljiv uglavnom glasi u mom nešto slobodnijem prijevodu od službenog prijevoda koji je sačinio advokat-prevoditelj iz Donje Austrije tj. Gencendorfa , ovako; „Vožnja je prolazila kroz Spačvu i Vrbanju preko cijelog divovskog kompleksa lokalnih državnih šuma. Postoji oko 60.000 hektara zajedno, u cijelosti imaju šume kraljevske šumske uprave Vinkovci razmjer od oko 628 km2. Cijelo područje pripada poplavnoj ravnici Save. Nedaleko od južnog ruba šume, tako daleko od Save, zaustavili se na otvorenoj cesti i izašli iz automobila posjetiti neke dijelove šume. Mladi stoje hrastovi u različitim sastojinama. Naš posebni vozač odvezao se na slijedeću stanicu okrenuo se i zatim se vratio da nas pokupi. Vozili smo privremeno do Vrbanje i natrag. Stvarno mjesto je 3 km od vlaka, što nismo dobili za vidjeti. Željeznička stanična zgrada je mala.

HEGERHAUS (Hegerova kuća) i nekoliko pilana. Potonje su tu, a jedna više ne radi, jer je hrastovo drvo gotovo potpuno nestalo u tom području. U kući, HEGERHAUS bili smo dobrodošli i doručak je ponuđen. Svi su bili žedni i gladni. Uslugu su pružale djevojke za uobičajeni nedjeljni dan spremljene. Bilo ih je i nekoliko u braku. One nose marame. Koje su same, ne. Zato nose u braku svoj miraz javno u četverostrukim dukatima oko vrata…

Dva su manje veličine (tambura) jedan je komad manji (tamburica) i jedan veličine odraslog. Potonji se instrumenta naziva “Bais”. Kada je glad bila zadovoljena, a najgora žeđ ugašena tada smo mogli uzeti malo zraka. Počeli su plesati. Ni glazba ni ples nisu uključivali REGEND (kolo). Djevojke čine krug držeći se za mali prst ili pojas i plešu na melodiju, ali ne sa strancima. Pjevaju razumljivi tekst, kao neku vrstu normalnog ugodnog glasa. Idu u malim koracima naprijed –natrag i nakon određenog „G‘SETZL”(postava) idu u krugu na lijevu stranu. Teško da itko prati pokret, tako ležerno se kreću uzdignute glave kao pijetlovi. Glazba je također normalna, nije provokativna. Neka vrsta barkarol (?) sa tri, četiri bliska tona, ali ne u tri četvrtine, ali u dvo- i četvrtinska takta. To se zove „Kolo“ odnosno ovaj ples.

Nakon doručka slijedila je dulja vožnja, išli smo posjetit neke šumske dijelove sa starim hrastovima. Oni su pravi momci. Šteta što nešto takvo sada nestaje zauvijek. Već smo vidjeli kod vlaka i kolodvora te stanice za utovar velike komade koji su došli sa sječa. Sad smo vidjeli kako ih još uvijek ima. Naravno ima ih mnogo, ali hrastovine takve više nema. i tako nešto ne raste više. Trupovi su im 40 m i više. Od kojih je vratilo 25 m, promjera 2 m. ……………… . Posebnost je proizvodnja „Tanninholz“. Za proizvodnju tanina je naime; a velik dio otpada pa čak i otpad iz okolnih Vinkovačkih tvornica tanina prodaje se po povoljnim cijenama. Cijene su tako dobre da sad i stare okrajke i korijenje ide (i do 340

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 337-342 Ivan Ćosić-Bukvin: Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama....

40 godina.) U zemlji su ostali poslije rada, a sad prodani kao Tanninholz. Velika prašina i velika vrućina obično ostavljaju grla suha. Nitko nije bio ljut kada smo se odvezli do lijepe lovačke kuće u Spačvi. Duboki bunar tamo daje svježu vodu koja je odlična za pranje. Veliki šator je zasjenio naš ručak, a nedaleko od njega bila je smještena naša kuhinja. Bilo je pet ili šest dugih i uskih vatri, već prilično spaljeni, tako da je samo ostao žar i na svakoj drugoj strani nalazio se drveni ražanj s dvije vilice. Na prvom drvenom ražnju nabijene su prepelice kao da ih je birao Münchausen, potom veličanstveni red pilića , zatim je sljedio još jedan veće peradi, patke, guske, purani. U drugom nizu lijepa svinja, a na sljedećem je bila veća životinja, ovčetina ili nešto. Ukratko, ova „Kuhinja“ je izgleda, imala utješan osjećaj ovdje i sada, jer nitko nije ostao gladan.,No sa žeđi smo naišli na teškoće! Obrok je bio ukusan.

Mađarski ministarski savjetnik Czik nazvao je imenovanog Obergespana Ostroluckog iz mađarskog Nacionalnog šumarskog saveza i šumarskog vijećnika Bokora, kao člana uprave Kraljevskog šumarskog ureda u Vinkovcima i izrazio sve pohvale.” 2

Vidljivo je da su obje delegacije bile zadovoljne s obilaskom i doživljenim ugođajem u vrbanjskim šumama što je rezultiralo i otvaranjem turističkog “hoh” lovnog ugođaja u istima.

Slika 2. Zajednička fotografija šumarskih stručnjaka te snaša i tamburaša iz Vrbanje.

2 O esterreichische Forst –und Jagd- Zeitung , Wien, Freitag , den 17. November 1911. Numero 46. Se. 423.426.

341

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 337-342 Ivan Ćosić-Bukvin: Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama....

Posjeta austrijsko–njemačkih lovaca i šumara vrbanjskim šumama početkom 20. stoljeća Sažetak

Neizmjerno bogatstvo spačvanskih i vrbanjskih hrastovih šuma smještenih na poplavnom području rijeke Save nije ostalo skriveno šumarima i lovnicima čitave tadašnje Monarhije.

Već početkom 20. stoljeća, 1901. i 1903. u vrbanjskim i strošinačkim šumama love nadvojvoda Franjo Ferdinand, grof Marko Bombeles, markiz Karlo Refenschendt, grof Rudolf Erdödy i drugi velikaši i bilježe kapitalne ulove jelenske divljači.

Cvelferijski kraj bilježi i jedan izniman događaj 1911. godine kada je uslijedio posjet i boravak visoke šumarske delegacije onodobnog šumarskog establišmenta Austrije, Mađarske, Njemačke te Češke i Slovačke koja se sastojala od oko 30 osoba, a o čemu je vrlo detaljno izvješćivao list „Österreichische Forst- und Jagdzeitung“ od 17. studenog 1911 godine. U listu je opisana sama priprema putovanja i boravak visoke delegacije uglednog društva u Budimpešti, te potom izlet i boravak u spačvanskim i vrbanjskim šumama. Među gostima bilo je i uglednih velikaša poput Karla Princa Auersperga, gospode iz Istočne Pruske, Galicije i Šlezije te visokih predstavnika ministarstva poljoprivrede Ugarske. Posjet je bio vrlo uspješan, ostavio je odličan dojam na goste, a sve je to rezultiralo otvaranjem turističkog „hoch“ lovnog ugođaja u šumama Cvelferije.

Besuch österreichisch-deutschen Jäger und Förster in den Wäldern von Vrbanja Anfang des 20. Jahrhunderts Zusammenfassung

Der unermessliche Reichtum der spačvaer und vrbanjaer Eichenwälder in dem Flutgebiet des Flusses Save blieb den Förstern und Jägern der ganzen damaligen Monarchie nicht verborgen. Schon Anfang des 20. Jahrhunderts, 1901 und 1903, jagen in den vrbanjaer und strošinacer Wäldern der Erzherzog Franz Ferdinand, Graf Marko Bombeles, Marquis Karl Refenschendt, Graf Rudolf Erdödy und andere illustre Personen und verzeichnen kapitale Fänge von Hirschen.

Das Gebiet der Cvelferija verzeichnet auch ein außergewöhnliches Ereignis 1911, als der Besuch und Aufenthalt der hohen Jägerdelegation des damaligen Forst-Establishment von Österreich, Ungarn, Deutschland und Tschechien und Slowakei von 30 Personen erfolgte, worüber das Blatt „Österreichische Forst- und Jagdzeitung“ vom 17. November 1911 deutlich berichtete. Im Blatt wurde die Vorbereitung der Reise und der Aufenthalt der hohen Delegation der angesehenen Gesellschaft in Budapest, danach der Ausflug und Aufenthalt in den spačvaer und vrbanjaer Wäldern beschrieben. Unter den Gästen waren auch angesehene illustre Personen wie Karl Prinz Auersperg, Herrschaften aus Ostpreußen, Galizien und Schlesien sowie hohe Vertreter des Landwirtschaftsministeriums von Ungarn. Der Besuch war sehr erfolgreich, machte einen vorzüglichen Eindruck auf die Gäste und all das hatte als Folge die Eröffnung der touristischen Hochjagdstimmung in den Wäldern der Cvelferija.

342

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 343-354 Dragana Marković, Jelena Vujović: Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo...

Dragana Marković, bibliotekarka savjetnica Nacionalna biblioteka Crne Gore “Đurđe Crnojević” Cetinje Crna Gora dragana.markovic@nb-cg.me

UDK: 94(497.16)”18/19” Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 5.10.2021

Jelena Vujović profesor razredne nastave Osnovna škola “Njegoš” Cetinje Crna Gora vujovicj@hotmail.com

Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo Milice Jute Petrović-Njegoš Ovaj rad se bavi ulogom, statusom i mjestom žene u XIX i početkom XX vijeka u Crnoj Gori. Na brojnim primjerima autorice prikazuju kako je jedna evropska žena - Juta od Meklenburga-Nojštrelica, mijenjala društveni život u prijestonici Ključne riječi: Milice Jute Petrović-Njegoš, Crna Gora, Njemačka, crnogoska princeza, ženska istorija

343

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 343-354 Dragana Marković, Jelena Vujović: Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo...

Uvod

Željele smo ovim radom da osvijetlimo ličnost njemačke princeze i crnogorske prestolonasljednice, jer smo smatrale da su njen lik i djelo zapostavljeni. Kroz rad koji oslikavaju vrijeme prije stotinjak godina, nastojat ćemo da približimo njen život široj javnosti. Žena ogromnog obrazovanja iz porodice koja je dala tri evropske kraljice, ostavila je neizbrisiv pečat u crnogorskoj istoriji.

Položaj žena u prošlosti i danas u mnogome se razlikuje. Istoriju su pisali muškarci, pa se čini da su najveći dio istorije i činili muškarci. Žene su, naravno, postojale, ali one nijesu bile prisutne u raznim tzv. „muškim stvarima“, odnosno u javnom životu. Bilo je nepojmljivo da bi jedna žena bilo šta drugo radila nego kuvala, prala i čuvala djecu.

Ovaj rad se bavi ulogom, statusom i mjestom žene u XIX i početkom XX vijeka u Crnoj Gori. Na brojnim primjerima vidjećemo kako je jedna evropska žena Juta od Meklenburga-Nojštrelica, mijenjala društveni život u prijestonici.

Porodica kralja Nikole Petrovića Njegoša

344

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 343-354 Dragana Marković, Jelena Vujović: Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo...

Fotografija je snimljena na dan proglašenja knjaza Nikole Petrovića Njegoša za kralja, a Crne Gore za kraljevinu, 15. avgusta 1910.

Stoje (s lijeva na desno): veliki knez Petar Nikolajevič, knez Franc Jozef od Batenberga, knjaginjica Vjera Petrović Njegoš, knjaginjica Ksenija Petrović Njegoš, knjaz-prestolonasljednik Danilo Petrović Njegoš, knjaz Mirko Petrović Njegoš, knjaz Petar Petrović Njegoš.

Sjede (s lijeva na desno): kneginja Milica-Juta od Maklenburg-Nojsterlica, kneginja Ana od Batenberga, italijanska kraljica Jelena, kraljica Milena Petrović Njegoš, kralj Nikola Petrović Njegoš, velika kneginja Milica Nikolajevič, italijanski kralj Vitorio Emanuel, kneginja Natali Natalija Konstantinović.

Sjede na tepihu (s lijeva na desno): kneginjica Jelena Karađorđević, kći velikog kneza Petra Nikolajeviča princeza Galicin, prestolonasljednik Srbije Aleksandar Karađorđević.

Potomci kralja Nikole i kraljice Milene

Nikola Petrović Njegoš (1841-1921) postao je knjaz Crne Gore i Brda 1860. kada se i oženio Milenom (1847-1923), rođenom Vukotić. 1910. godine Nikola je proglašen za kralja Crne Gore. Izrodili su dvanaestoro djece - devet kćeri i tri sina: Zorka (1864-1890) se udala 1883. za kneza Petra Karađorđevića, docnijeg kralja Srbije. Izrodili su petoro djece: Jelenu (1884-1962), Milenu (1886-1887), Đorđa (1887-1972), Aleksandra (1888-1934) i Andriju (1890, umro nekoliko dana po rođenju).

Milica (1866-1951) se udala 1889. za ruskog Velikog kneza Petra Nikolajeviča Romanova.

Stana (1867-1935) se udala 1889. za ruskog kneza Đorđa Maksimilijanoviča Romanovskog, a potom se 1907. udala za Velikog kneza Nikolu Nikolajeviča Romanova.

Marica (1869-1885).

Prestolonasljednik Danilo (1871-1939) se oženio 1899. Jutom (po prelasku u pravoslavlje Milicom), vojvotkinjom od Meklenburg-Nojsterlica. Nijesu imali djece.

Jelena (1872-1952) se udala 1896. za italijanskog prestolonasljednika, docnijeg kralja Vitoria Emanuela.

Ana (1874-1971) se udala 1897. za Franca Jozefa od Batenberga.

Sofija (1876, umrla sa tri mjeseca).

Princ Mirko (1879-1918) se oženio 1902. Natalijom (1882-1950), rođenom Konstantinović, čiji je otac po ženskoj liniji bio unuk Jevrema, brata srbijanskog knjaza Miloša Obrenovića. Mirko i Natalija su izrodili pet sinova: Stevana (1903345

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 343-354 Dragana Marković, Jelena Vujović: Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo...

1908), Stanislava (1905-1907), Mihaila (1908-1986), Pavla (1910-1933), Emanuela (1912-1928). Princ Mihailo se oženio 1941. kćerkom francuskog lekara Ženevjevom i dobio 1944. sina Nikolu.

Princ Petar (1889-1932) se oženio 1924. Violetom Vegner (po prelazu u pravoslavlje Ljubicom). Nijesu imali djece.

Princeza Milica – Juta

Juta od Meklenburga-Nojštrelica (nem. Jutta von Mecklenburg-Strelitz; Nojštrelic, 24. januar 1880 — Rim, 17. februar 1946), ili Milica po prelasku u pravoslavlje, bila je supruga crnogorskog prijestolonaslednika Danila, sina crnogorskog kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kraljice Milene Vukotić Petrović.

Taj brak je u početku naišao na mnoga neodobravanja, jer je ona bila katolikinja, ali po prelasku u pravoslavlje, kada je postala Milica, brak je bio odobren od strane crkve. Ona i prestolonaslednik Danilo nisu imali djece, te je prijesto naslijedio sin princa Mirka, Mihailo, kada je Danilo abdicirao. Umrla je u izgnanstvu, u Italiji.

Crnogorska priča njemačke princeze

Crna Gora je dobila lijepu, mladu i obrazovanu princezu, koja je uz to poticala iz jedne od najbogatijih porodica Njemačke. Iako veoma mlada, princeza Juta 346

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 343-354 Dragana Marković, Jelena Vujović: Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo...

neočekivano dobro se snašla u svojoj novoj domovini. Bila je zadivljena srdačnim dočekom širokih narodnih masa, opijena prirodnim ljepotama zemlje, a posebno ljepotom crnogorske nošnje, koju je i sama nosila prilikom svog prvog dolaska na Cetinje, a i kasnije u određenim prilikama.

O svojim prvim danima života u Crnoj Gori zapisala je: „Činilo mi se da sam zalutala u bajku iz Hiljadu i jedne noći“. Aktivno je učestvovala u društvenom životu Cetinja, ali najveći dio vremena provodila je baveći se raznim sportskim aktivnostima: rado je odlazila na kupanje u Ulcinj, gdje su Petrovići posjedovali kuću u mjestu Suka ili u njihov dvorac u Baru, kojemu je pripadalo veliko, ograđeno lovište od 118 hektara.

Iako se kao djevojčica užasavala pucanja iz oružja, čak je napuštala pozorišne predstave prije nego bi na sceni bio ispaljen hitac, postala je strastven lovac i odličan strijelac. Gađanje je ponekad vježbala tako što bi kralj Nikola bacao u vazduh sirova jaja, a ona i njen đever Petar su ih gađali. Sa Danilom je takođe rado odlazila na pecanje.

347

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 343-354 Dragana Marković, Jelena Vujović: Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo...

Bila je odlična jahačica, dobro je igrala tenis i golf. Tenis je igrala često, najčešće sa članovima stranih poslanstava na Cetinju i sa njihovim suprugama. Poznato je naime da je na Cetinju za vrijeme kralja Nikole postojalo desetak teniskih igrališta, na kojima se igralo do kasno u jesen. Često se igralo i u parovima.

Jutino ime povezuje se i sa osnivanjem golf kluba na Cetinju. Klub je osnovan 1906. godine i bio je to prvi golf klub na Balkanu. Princeza Juta bila je počasna predsjednica kluba, tako da joj je pripala čast da izvede prvi udarac na turniru organizovanom 16. 7.

1906. godine. (preuzeto iz Katalog izdanja, Narodni muzej Crne Gore:” Juta i zemlja crnih brda”, Tekstovi dr. Neda Donat Stana Marušić, Cetinje 2019.)

Svečano otvaranje golf igrališta obavljeno je u četvrtak 6. jula 1906. godine. Ruski agent Potapov je detaljno opisao taj događaj čije djelove prenosimo. On kaže:

„Tačno u pola 5 stigli smo do golf-klub-a. Dočekao nas je Dževad (Beg, I sekretar turskog poslanstva na Cetinju, primj. B.B). Nasljednik (Danilo, sin kralja Nikole, primj. B.B) je već bio tamo, osim njega, tu su se nalazili Juristovski (Plemić Nikola Juristovski, I sekretar austrougarskog poslanstva, sa suprugom, primj. B.B) i Perazić (Božo, ljekar na dvoru kralja Nikole, primj. B.B) sa ženom. Ubrzo su se počeli okupljati i ostali“. Prisutni su bili Toševi (Andrej, bugarski diplomatski agent na Cetinju, sa suprugom, prim. B.B) i M-me Sercey (grof Rene Sersej, ministar rezident sa suprugom, primj. B.B). Potapov dalje kaže: „Zatim je stigla ‘predsjednica’ (Milica-Juta, žena prestolonasljednika Danila, primj. B.B) sa sestrama, za njima Natalija (supruga princa Mirka, sina kralja Nikole, primj. B.B) sa Konstantinovićem (Natalijina rodbina), dalje – Kunovi (baron Oto Kunenfeld, austrougarski ministar rezident sa suprugom, primj. B.B) i Paša (Ajdinoglu Ahmed Fevzi Paša, general i 348

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 343-354 Dragana Marković, Jelena Vujović: Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo...

opunomoćeni ministar Sultana na Cetinju), najzad – sam Gospodar sa Knjeginjom. Štejnovi (ruski diplomata, Evgenije, sekretar ruskog poslanstva na Cetinju i Olga njegova supruga, primj. B.B) nijesu došli.

Odmah su poslužili šampanjac. Gospodar je popio za zdravlje „predsjednice, a ova – za procvat golf-klub-a. Knjeginjica Ksenija je napravila nekoliko fotografija. Poslije toga Dževad je počeo da pokazuje igru a drugi da probaju, ali novajlijama je išlo loše“.

Potapov dalje kaže da su svi pratili pažljivo igru, čak su stari Knjaz i Knjaginja „šetali pješke“. Potapov, dalje kaže da je za vrijeme igre Žusja (supruga Potapova) pozvala goste u „dimanche a 5 hr“ (u neđelju u 5 časova). Potapov završava zapis riječima: ,,Skup je završen kadrilom (vrsta plesa) u polju. Zaboravio sam da na odgovarajućem mjestu napišem da je sve vrijeme svirala vojna muzika.

Vratili smo se u pola 9“.

O samom činu otvaranja golf terena na Cetinju danas raspolažemo sa više podataka.

Jedan smo već citirali iz pera ruskog agenta Potapova, koji je sa nevjerovatnom preciznošću vodio dnevnik sa Cetinja, a drugi se odnosi na nedjeljni list „Glas Crnogorca“. Naime, u broju 27 (8. jula) 1906. godine, nalazi se tekst koji u cjelosti prenosimo:

349

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 343-354 Dragana Marković, Jelena Vujović: Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo...

Kao što se vidi iz pomenutih arhivskih dokumenta i tekstova objavljenih u „Glasu Crnogorca“, golf klub je formiran 20. 06. 1906. godine, a svečano otvaranje golf terena na kojem je izveden prvi golf udarac na ovim prostorima nešto kasnije, 6. 07. 1906. godine. (preuzeto: autor teksta Branislav Borilović – Golf u Crnoj Gori” Montenegrina.net)

(Štap kojim je knjaginja Milica izvela prvi udarac i danas se čuva u Muzeju na Cetinju).

350

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 343-354 Dragana Marković, Jelena Vujović: Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo...

Tokom svojih posjeta zaovi Jeleni od Savoja, italijanskoj kraljici, Juta-Milica naučila je da vozi rolšue. Vožnju rolšua kraljica Jelena organizovala je za svoje gošće u jednoj od sala Kvirinala. Povodom uzdizanja Crne Gore u kraljevinu 1910. godine, Danilo i Juta su u blizini svog dvorca dali napraviti tzv. skejting podijum, okićen zastavicama država koje su imale svoje diplomatske predstavnike u Crnoj Gori. Poznato je da je bila i redovni posjetilac na filmskim projekcijama na Cetinju, što je i razumljivo, jer je dobar dio prikazivanih nijemih filmova poticao upravo iz Njemačke. Princeza se bavila i slikanjem, sačuvano je njenih pet koloritnih akvarela.

Svoju veliku privrženost Crnoj Gori prijestolonasljednica Juta-Milica pokazala je za vrijeme Prvog balkanskog rata. Od samog početka rata danonočno se angažovala na pomaganju borcima i prispjelim ranjenicima, rizikujući pri tome svoj život, jer su u Crnoj Gori izbile epidemije: velike boginje, tifus i kolera. Plela je kape i šalove za vojnike na svojoj mašini za pletenje, od svojih sredstava je kupila šivaću mašinu cetinjskoj bolnici, da bi mogli šiti posteljinu, lično je obilazila sve privremene bolnice i nabavljala sanitetski materijal koji je nedostajao iz Njemačke. Isto tako je u Njemačkoj pokrenula akciju sakupljanja novca, a značajan novčani prilog dao je i njen otac, veliki vojvoda Adolf Fridrih od Meklenburg-Strelica. Nakon balkanskih ratova razboljela se na nervnoj bazi, zbog nervne iscrpljenosti morala je da se liječi u Njemačkoj. Nakon atentata na Franca Ferdinanda i njegovu suprugu u Sarajevu vratila se sa Danilom u Crnu Goru, koju su nakon izbijanja Prvog svjetskog rata ponovo zajedno napustili sredinom avgusta 1915. godine, da se više nikada ne bi vratili u nju. Njen život trajno 351

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 343-354 Dragana Marković, Jelena Vujović: Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo...

su obilježile dvije velike tragedije. Godine 1908. sa nepunih 20. godina umro je mlađi od dvojice njene braće, Karl Fric.

O razlozima smrti postoje razne verzije. Prema jednima umro je od posljedica dvoboja, braneći čast njihove sestre Mari koja je rodila vanbračno dijete, a prema drugima, od trovanja krvi. Jutin brat, veliki vojvoda Fridrih Adolf takođe je umro pod misterioznim okolnostima 1918. godine. Najvjerovatnije je počinio samoubistvo.

Pitanje nasljednika ostalo je u velikom vojvodstvu Meklenburg-Strelic neregulisano sve do kraja monarhije. Između dva svjetska rata boravila je sa suprugom Danilom u Francuskoj, u mjestu Kap Marten, gdje su živjeli u vili Augusta.

(Kneginja Ksenija sa porodicom, u izgnanstvu prvi red, sejde: kralj Nikola i kraljica Milena drugi red, stoje, slijeva na desno: princeza Vjera, princeza Ksenija, princeza Milica, žena knjaza Danila, Lazar Mijušković, predsjednik Savjeta, i princ Danilo, u Lionu (Francuska) 1916. godine)

O tom periodu njenog života malo je poznato. Povremeno je odlazila u svoj rodni kraj, na sahrane ili vjenčanja. Svoje posljednje dane provela je kod zaove, italijanske kraljice Jelene Savojske. Umrla je u Rimu 1946. godine, gdje je i sahranjena, samo sedam godina nakon smrti svog supruga Danila, koji je umro 1939. godine u Beču.

(Preuzete iz kataloga Katalog izdanja, Narodni muzej Crne Gore:” Juta i zemlja crnih brda”, Tekstovi dr Neda Donat Stana Marušić, Cetinje 2019.

352

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 343-354 Dragana Marković, Jelena Vujović: Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo...

Zaključak

Oduvijek je postojala bogata i uzbudljiva ženska istorija. Važno je napomenuti da se o njoj nije mnogo znalo. Snaga muške istorije držala ju je u sjenci ili je pogrešno interpretirana. Muškarci su postavljali pravila, bili sudije u igri. Žene se nijesu uzimale ozbiljno u razmatranje. Žene su bile „uzgredna pojava“ u muškoj istoriji pobjedničkih ratova i osvajanja. Ženska istorija se kretala po šemi: prećutkivanje, ponovno otkrivanje, a onda opet prećutkivanje. U toj tišini i nevidljivosti postojali su ženski glasovi i žene koje govore različitim jezicima u odnosu na dotadašnju „mušku istoriju“ i doprinose svestranijoj društvenoj realnosti. I ne može se reći da nije bilo žena u muškoj istoriji, ali i ako je bilo, bile su prisutne kao dekor i primjeri koji su pojačavali važeće patrijarhalne stereotipe (žrtve – heroj). O jednoj heroini koja je ostavila neizbrisv trag u Crnoj Gori u zemlji u kojoj je došla i koju je istinski voljela, govori i rečenica koju je Milice Jute Petrović-Njegoš izgovorila: „Neka Bog čuva moju dragu Crnu Goru!”.

Literatura:

Juta i zemlja crnih brda = Juta and the land of black mountines = Jutta und das Land der schwarzen berge / [autoke izložbe Stana Marušić, Tatjana Jović ; tekstovi Neda Donat, Stana Marušić ; prevodi Olivera Kusovac, Azra Kosovac, Neda Donat ; fotografije Anka Gardašević, Saša Kovačević], Katalog izdanja, Narodni muzej Crne Gore: Cetinje 2019.

353

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 343-354 Dragana Marković, Jelena Vujović: Crnogorska priča njemačke princeze: život i djelo...

Memoari jedne njemačke princeze / Milica Juta Petrović Njegoš = Memoiren einer deutschen Prinzessin / Jutta von Mecklenburg-Strelitz ; [sa njemačkog prevela i priredila = aus dem deutschen übersetzt und bearbeitet Neda Donat ; urednik Đorđe Borozan], Podgorica : Crnogorska akademija nauka i umjetnosti = Montenegrinische Akademie der Wissenschaften und Künste ; Cetinje : Narodni muzej Crne Gore = National Museum von Montenegro, 2019 (Podgorica : DPC) Montenegrina.net : autor Branislav Borilović – Golf u Crnoj Gori” Wikipedija.net

354

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 355-362 Zlatko Bender: Bošnjaci u carskoj službi

Zlatko Bender DABiH Društvo Austrijanaca u Bosni i Hercegovini Banja Luka

UDK: 355(436+439) Izlaganje sa znanstvenog skupa Prihvaćeno: 8.7.2021

Bošnjaci u carskoj službi

(Bosansko – hercegovačke trupe u vojsci Austro–Ugarske Monarhije) U radu autor riječju i slikom ukratko ističe značenje bosansko–hercegovačkih trupa u vojsci Austro – Ugarske Monarhije i to od završetka bosansko – hercegovačkoga ustanka 1878. do propasti Austro – Ugarske Monarhije nakon završetka Prvoga svjetskoga rata 1918. godine.

Ključne riječi: Austro – Ugarska Monarhija, godine 1878. do 1918., bosansko – hercegovačke trupe, carska vojska

355

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 355-362 Zlatko Bender: Bošnjaci u carskoj službi

Pošto je Bosna i Hercegovina 1878. godine došla pod upravu Austrougarske monarhije, 1894. god. počelo se sa formiranjem četiri pješadijske regimente Regimenta Ime Iz okruga Garnizon

1. Prva bošnjačka regimenta Sarajeva Beč 2.

3.

4.

356

Druga bošnjačka regimenta

Treća bošnjačka regimenta

Četvrta bošnjačka regimenta

Banjaluka

Tuzla

Mostar

Grac

Budimpešta

Trst

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 355-362 Zlatko Bender: Bošnjaci u carskoj službi

Sve Bošnjačke regimente su bile napadačke i bile su raspoređene na frontovima širom Austrougarske monarhije. Neke su bile na Galiciji, Soči, Pjavi, Karpatima i regionu Alpa i bile su jedne od najelitniji jedinica austrougarske vojske.

Druga bošnjačka regimenta je osnovana 1894. godine u Banjaluci sastojala se od četiri bataljona, od kojih je 1. 2. i 4. Bataljon odlazio u garnizonski grad Grac i bili su smješteni u dominikansku kasarnu.

3. Bataljon je lociran u glavnom gradu svog okruga. Od svih bosanskohercegovačkih regimenti, posebno treba istaći Drugu bošnjačku koja je u toku rata dobila 42 zlatne medalje i tako važila kao najodlikovanija jedinica u Austrougarskoj vojsci. Inače zlatna medalja je bilo najviše odlikovanje u Austrougarskoj vojsci.

Druga regimenta je 7. juna 1916. godine pobjedila italijansku armiju u bici na Monte Maletti između austrougarske vojske i Italijanske armije u ovoj bici je poginulo 208 pripadnika Druge bošnjačke regimente, a na italijanskoj strani 2.033 vojnika.

Treba spomenuti da su gradske vlasti Bosanske Dubice i Graca ovoj regimenti posvetile srebrenu signalnu trubu za divljenje, zahvalnost i priznanje.

Početkom juna mjeseca, svake godine na vojnom groblju u opštini Lebring, pored Graca u Austriji, obilježava se godišnjica bitke na Monte Meletti u Južnom Tirolu gdje su ukopani i Bošnjaci iz Druge regimente. Obilježavanje ove proslave počelo je 1917. godine, godinu nakon osvajanja planine Monte Melette.

357

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 355-362 Zlatko Bender: Bošnjaci u carskoj službi

Zauzeo je Monte Melettu: Jezički genije Stevo Duić ( 1877 – 1934 ) Duić je govorio njemački, hrvatski i bugarski, a vladao je i francuskim, ruskim i češkim jezikom. Od 1. maja 1916. godine unapređen je u potpukovnika i prekomandovan u pješadijski puk. Kao komadant jurišne grupe 11. Durić je 7. juna 1916. napao i zauzeo utvrđeni i dobro branjeni vrh Monte Melette - Fior.

Prvog maja 1916. godine je Stevo Duić imenovan za potpukovnika. U zadnjoj ratnoj godini je bio komandant novoformiranoga „Orijentalnog korpusa“.

358

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 355-362 Zlatko Bender: Bošnjaci u carskoj službi

Povelja o dodjeli Viteškog križa Leopoldovog ordena (Ritterkreuz des Leopold ordens) za potpukovnika korpusa generalštaba Stevu Duića iz septembra 1916. u znak priznanja zbog zauzimanja Monte Melette – Fior.

359

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 355-362 Zlatko Bender: Bošnjaci u carskoj službi

Od 1987. godine je tadašnji puk 54. Austrijske armije njeguje tradicije bosanskohercegovačkog Pješadijskog puka br. 2. 1988. godine je blagoslovljena ponovo sagrađena kapela Monte – Forno koja podsjeća na borbu na Monte Meletti.

7. septembra 1996. godine otkriven je spomenik Bošnjacima kod Alm Slapeura u podnožju Monte Meletta – Flora kojeg su napravili pioniri austrijske armije.

Žalosno je da narodi BiH o svojoj ne tako davnoj prošlosti gotovo ništa ne znaju ili vrlo malo, unatoč saznanju da su platili najveću cijenu od svih država i nacija na svijetu u prvom Svjetskom ratu. Šta je dakle preostalo od najelitnije Carsko – kraljevske vojske K.u.K Armije?

Bošnjaci su ratovali na sva četri fronta – Galiciji, Karpatima, Srbiji, Albaniji, Soča i Pijava u Italiji i Verdenima u Francuskoj.

U Bosni i Hercegovini je sve zaboravljeno, apsolutno sve. Stotinu puta zašto?

Zašto nema ni jednog sokaka ni ulice, ni trga ni škole, ni ploče, ni krsta, ni nišana ni kamena ni štapa da posjeti djecu na desetine hiljada po Evropi rasuti kostura heroja i 360

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 355-362 Zlatko Bender: Bošnjaci u carskoj službi

potoka prolivenih suza naših starih majki. U ratnom muzeju u Beču još stoji 15.000 nerješenih prijedloga za odlikovanje i unaprijeđenje Bošnjaka kao i prebogata ratna arhiva.

Hoćemo li i dalje stanovati u ulicama sa imenima problematičnih junaka i sastajati se na trgovima lažnih velikana? Danas u R. Austriji zahvaljujući Bošnjacima - ratnicima Prvog Svjetskog rata kazati da si BOŠNJAK je nešto posebno. Oni pamte oni se sjećaju onih dobrih Bošnjaka. Oni rado slušaju kompoziciju iz 1905. vojničkog marša “Die Bosniaken kommen”.

Popularan je bio marš „Bošnjaci dolaze“ kojeg je komponovao Eduard Wagnes, rođen u Gracu kapelmajstor bosansko-hercegovačkog Pješadijskog puka br. 2. Čitav niz drugih marševa veličao je herojska djela Bošnjaka tokom Prvog svjetskog rata.

361

DG Jahrbuch, Vol. 28, 2021. str. 355-362 Zlatko Bender: Bošnjaci u carskoj službi

U Gracu postoji ulica Zweierbosniakengasse (Ulica Druge Bošnjačke ) te dvije kamene spomen ploče u Gracu i Beču, oni rado jedu jedno pecivo od raži i kima tzv.

Bosniak, čitaju knjigu od Schachingera “Die Bosniaken kommen”.

Oni preko 80 godina u Gracu i Lebringu svake godine najsvečanije odaju počast na vojničkom groblju u čast bitke na Monte Meletti Fior 7. 6. 1916.

Iz tog rata ostao je u Italiji kod Gorizie naziv jednog neprohodnog grebena Posso del Bosniako. Talijani su čak sa ponosom i poštovanjem zajedno sa Austrijancima podigli spomenik Bošnjacima 7. 9. 1996. god. na mjestu njihovog najvećeg pojedinačnog vojničkog poraza na Monte Meletti.

Dr. Vincenz Liechtenstein

Austrijski savezni poslanik

Još kao dijete sam od svog oca slušao o velikim podvizima i hrabrosti Bošnjaka. Moj djed se također borio na italijanskom frontu u prvom svjetskom ratu i bio je stalno pod utiskom i oduševljenjem za svoje Bošnjačke drugove. Povezuje nas mnogo toga zajedničkog. Danas je također naše nastojanje mirna, ujedinjena i slobodna Evropa. Uistinu je staroj centralnoj Evropi Bosna jednako pripadala koliko i Austrija, sa več zaživljenom nacionalnom idejom pomirenja i povezivanja naroda. Bosna je već tada bila izvanredan primjer da različite vjere i nacije mogu zajedno.

Kada mislimo na Bošnjake i našu istoriju u centralnoj Evropi, mogu reći samo jedno mi svi koji sada ovdje ujedinjeni živimo, smo imali ujedinjenu Evropu. Ta Evropa koja danas treba da se realizira, postojala je već u malom, no bila je premoderna za početak ovog stoljeća.

Da i vi svakako pripadate toj ujedinjenoj za nas nije uopće pitanje. Ja Vam tvrdim gdje god mi možemo danas pomoći, činimo to rado i sa najdubljim prijateljstvom.

Graz, 11. 6. 1999.godine.

362

UPUTE AUTORIMA Časopis “GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE – DG JAHRBUCH” (ISSN 1849-8159), kojega publicira Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek objavljuje istraživanja iz povijesti njemačkoaustrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i susjednim državama. Članci se objavljuju na hrvatskom ili, iznimno, na njemačkom jeziku. Objavljuju se radovi koji nisu tiskani u drugim časopisima, niti predani u tisak. Izvodi, sažeci, sinopsisi, magistarski radovi, disertacije te izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima ne smatraju se objavljenim radovima. U dodatku časopisa mogu se objaviti prikazi knjiga ili njihove recenzije, kraći prijevodi, osvrti i vijesti iz područja koje obuhvaća časopis.

Radovi se šalju u Uredništvo časopisa elektroničkim oblikom (e-mail: rtrisler@ gmail.com), a moraju zadovoljiti sljedeće tehničke propozicije:

• Maksimalni obujam rada (uključujući tablice, grafikone, slike i sheme) je 25 stranica A-4 formata (prored 1,5), sažetka disertacije 2 stranice, sažetka magistarskog rada 1 stranica, pregleda knjige 1 stranica (prored 1).

• Tekst mora biti pisati u Microsoft Word for Windows, verzija 6.0 ili viša, Font Times New Roman. Sve margine su 2,5 cm.

• Cijeli rad treba pisati veličinom slova 12, osim naslova rada (14), naslova i sadržaja tablica (10) te sažetaka (10). Naslov rada i poglavlja treba pisati velikim podebljanim slovima.

• Grafikoni, slike i sheme trebaju biti čisti, pregledni i snimljeni u Winword obliku te editirani kao integralni dio rada tj. u tekstu gdje dolaze. U naslovima i tablicama ne smiju se nalaziti fusnote.

• Početak odlomka (pasusa) u tekstu ne treba uvlačiti. Odlomke treba razdijeliti tipkom ENTER. Treba koristiti automatsku numeraciju stranica (pozicija dolje desno).

• Puna imena i prezimena autora, sa zvanjima, e-mail adresom kontakt autora i adresama ustanova u kojima rade (veličina slova 10, kurziv) stavljaju se na vrhu prve stranice lijevo. U slučaju da rad zahtijeva pisanje fusnota, poželjno je koristiti automatske fusnote veličine slova 10.

• Citirani autori u radu ne smiju biti podebljani niti pisani velikim slovima.

Primjer citiranja: Bezina Petar, “Samostani klarisa u Hrvatskoj”, Sveta Klara Asiška i naše vrijeme, Zbornik Kačić 26, Split 1994., 269-294.

Ukoliko se radi o zasebnoj knjizi onda je npr.: Cuvaj Antun, Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. I., Zagreb 1910.

Radove će recenzirati najmanje 1 recenzent iz odgovarajućeg područja. Autori mogu predložiti recenzenta za svoj članak, a ukoliko to ne učine, odredit će ga Uredništvo.

Recenzenti obavljaju kategorizaciju radova: izvorni znanstveni članak, pregledni znanstveni članak, prethodno priopćenje, izlaganje na znanstvenom skupu, stručni članak. Rad može biti objavljen i bez recenzije u dijelu časopisa “Prilozi sa Znanstvenog skupa”. Svi radovi dobivaju UDK klasifikacijski broj (rad se kategorizira prema određenim područjima).

Radovi u pravilu sadrže:

NASLOV: treba biti što kraći, informativan, pisan velikim tiskanim (podebljanim) slovima, font 14.

APSTRAKT: navode se podaci o načinu istraživanja, korištenoj metodologiji i postignutim rezultatima. Abstrakt treba biti napisan kurzivom (font 10). Optimalna dužina je oko 100 riječi. Uz abstrakt, rad treba sadržavati ključne riječi bitne zbog uključivanja u informacijske sustave, a koje treba pisati podebljanim slovima u kurzivu (font 10).

UVOD: izlaže se ideja i cilj provedenih istraživanja, a može se dati vrlo selektivan osvrt na literaturu, ako nema posebnog poglavlja “Pregled literature”.

RASPRAVA: u pravilu sadržava opis metodologije primijenjene u istraživanju za članak te donosi bit članka.

ZAKLJUČAK: sadrži sintezu istraživanja i rezultata. Pri njegovom pisanju važna je postupnost u izlaganju.

LITERATURA: popis literature se donosi na kraju rada, a piše se abecednim redom s rednim brojem ispred prvog autora, s punim podacima (autori, godina, naziv reference, izdavač, mjesto izdavanja, stranice). Autore ne pisati velikim slovima.

SAŽETAK: Kratak sadržaj s najvažnijim zaključcima piše se na kraju članka na hrvatskom jeziku, opsega do jedne kartice. Piše se na posebnom listu, a Uredništvo prevodi sažetak na njemački jezik.

Zadnju verziju rada, ispravljenu prema primjedbama recenzenata, treba poslati Uredništvu e-mailom. Rukopisi radova se ne vraćaju.