Šeher Banja Luka 80

Š E H E R BANJA LUKA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

U znaku jubileja „Šeher Banje Luke“

Magazin velikog srca

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Ovih dana, na samom početku marta, kad svoje raskošne latice šire i prvi proljetni cvjetovi, proslavljali smo i značajan praznik naše domovine, Dan nezavisnosti BiH. Oživljavaju i teške slike agresije, kad je ta nezavisnost napadnuta i kad su se počele nizati najteže slike stradanja i zla, ali i otpora i domoljublja,

Teške slike rata i razaranja prisutne su, nažalost, i u srcu Evrope; puna je godina od napada Rusije na Ukrajinu. U toku ove agresije stradalo je mnogo vojnika na obje strane, a što je još žalosnije i veliki broj nedužnih civila. Materijalne štete su ogromne, neka mjesta su spržena do temelja, a ciljevi, osim ratnih, bili su infrastrukturni, energetski i civilni objekti. Rat se nastavlja i niko ne zna kada će se završiti. Mirovni procesi su slabašni, prije nekoliko dana je Kina predložila svoj plan za završetak rata. Možda nešto od toga i bude, međutim, analizirajući reakcije sa obje strane, male su šanse. Zapadni svijet podržava Ukrajinu u njenom nastojanju da se odbrani i poslije, ako je moguće, oslobode okupirane teritorije. Još uvijek ima podosta zemalja koje se drže po strani, ali i to se mijenja. Saudijska Arabija šalje pomoć u iznosu od 4 milijarde švedskih kruna.

A naš mali magazin, uvijek na strani dobra, prijateljstva i saradnje, mira i humanosti, stigao je do broja 80, i to je za nas ipak mali jubilej. Izlazimo već 14. godinu i možemo biti ponosni na naš rad u našoj skromnoj redakciji. Za Šeher su pisali mnogi eminentni književnici, pjesnici, novinari, publicisti, ali i amateri koji imaju dara za pisanje. Nažalost, mnogo njih nije više među nama, ali mi ih nikada nećemo zaboraviti. Zato im ovim putem još jednom iskreno zahvaljujem na uspješnoj saradnji. Aleksandar Aco Ravlić, Slavko Podgorelec, Fuad Balić, Anto Ćosić, Ozren Tinjić, Mišo Vidović, Rešad Salihović, Kemal Coco, Irfan Nurudinović, Enes Zahić, Enisa Osmančević Čurić, Idriz Saltagić, Enver Kadenić, Edhem Trako, Edhem Čizmić, Mersad Berber, Muhamed Kulenović, Alija Sarač, Meho Baraković... čekaju nas negdje gore, da se opet ljudski ispričamo, a Šeher Banjaluka nas je povezala u neraskidive niti.

Ovih dana dobili smo novu saradnicu koja će, sigurno, naš magazin obogatiti i učiniti još atraktivnijim i sadržajnijim. Pridružila nam se Dženana Džana Mujadžić, novinarka, Banjalučanka i Parižanka, koja piše za više francuskih, švicarskih i njemačkih listova. Njene članke imate priliku čitati već u ovom broju. I ove godine je u Švedskoj, a i u mnogim zemljama svijeta gdje žive Bosanci i Hercegovci, posebno svečano obilježen Dan nezavisnosti BiH. Bili su to dobro organizovani i posjećeni skupovi, sa porukama mira, demokratije i tolerancije. Kako se slavi u domovini, nije potrebno posebno komentarisati, već ću samo dodati, slavi se tamo gdje se ona voli.

Savez Banjalučana je imao svoju redovnu sjednicu 18. februara u Vekšju, a godišnja skupština je zakazana za 18. mart u Halmstadu. Domaćin nam je udruženje „Aktivitet centar“ i sekcija „Kastel“.

Koristim priliku, da u ime našeg, i vašeg, lista svima čestitam 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, a našim damama 8. mart, Dan žena. Prigodnim buketom cvijeća i odabranim riječima prenesimo naše emocije i ljubav do srdaca naših majki, supruga, sestara i prijateljica, jer one to i više nego zaslužuju.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl

Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

Vaš urednik Mirsad Filipović

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/Utgivare

SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete

Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare

Ismet Bekrić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion

Goran Mulahusić

Enisa Bajrić

Fatima Mahmutović

Nedžad Talović

Dopisnici/Korrespondenter

Ismet Bekrić (Slovenija)

Radmila Karlaš (BiH)

Mersad Rajić (Kanada)

Ljubica Perkman (Njemačka)

Reuf Jakupović (Švedska)

Dr Severin D. Rakić (Australija)

Dinko Osmančević (BiH)

Adresa redakcije/Redaktionens adress Šeher Banjaluka, Holmsvägen 9, 59136 Motala

Telefon: +46(0) 739 872 284

Internet: www.blsavez.se

E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno

Godišnja pretplata: 6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame

+46(0) 73 98 72 284

E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/Tryck

NIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna strana

Amela Gazić-Begović

Ogromna je razlika u shvatanju politike u Švedskoj, gdje postoje visoki moralni kriteriji, i BiH, gdje je sve

podređeno ličnim interesima i vlastitom statusu, što potvrđuju dešavanja nakon izbora.

Iznevjerene nade

Fočanka Aida Hadžialić (S) (36), postala je, sa svega 27 godina, najmlađi ministar u Švedskoj 13.10.2014-13.08.2016, da bi sama podnijela ostavku jer je u krvi imala 0,2 promila alkohola, iako je zakonom dozvoljeno 0,5 promila u Danskoj, gdje je prvi i jedini put vozila auto jer je na rođendanu popila čašu vina; čekala je da se politički angažira sve do 9. 9.2019., jer ovdje su takvi politički adeti.

iU BiH je novoizabrani član predsjedništva Denis Bećirović, suprotno svim predizbornim obećanjima, za ambasadora u UN predložio bivšeg korumpiranog političara Zlatka Lagumdžiju, za kojeg se vežu brojne afere i kriminal, razbio je SDP koja je 2010. imala oko 350.000 članova i izgubio oko 80 procenata članstva, te nanio ogromne štete statusu BiH kao demokratske i multietničke države.

Piše: Fikret Tufek

I po babu po stričevima

Stranačke funkcije da budu ministri

Ništa nije čudno, jer nakon formiranja vlasti od tri grupacije: HDZ, SNSD i tzv. „osmorke“, sve je podređeno ličnim intereima; kako drukčije objasniti da su za ministre već izabrani vođe NIP Elmedin Konaković i Naše stranke Edin Forto, a predsjednik SDP Nermin Nikšić sve je dao da bi po drugi put bio premijer Federacije BiH, u čemu se direktno vide talovi: „Ti meni - ja Tebi“!

Neshvatliva logika u Evropi

Teško je svima koji žive u zemljama zapadne Evrope shvatiti kako je moguće da se to dešava u BiH i da sve zemlje idu naprijed, samo BiH nazaduje i po svemu je, zbog toga, među zadnjima u Evropi. Od povratka izbjeglica nema ništa, oni koji su se i vratili nakon samo određenog vremena pakuju kofere i vraćaju se nazad u EU zemlje gdje mogu bar pristojno i dostojanstveno živjeti.

Osuđivani izabrani za ministre

Kadrovska politika je ogledalo u kojem se to sve odslikava: ako ministar u Vijeću ministara BiH može biti osoba sa brojnim aferamaNenad Nešić (DNS) ili ako se biraju sudski osuđivani kao donedavni predsjedavajući Vijeća ministara BiH Zoran Tegeltija (SNSD), ili Zukan Helez (SDP), onda svaka logika gubi smisao. Nisu oni jedini, sve vrvi od neprincipijelnosti, politika je biznis, političke stranke su najunosnije „firme“, povezanost političara sa firmama koje crpe novac iz državne kase je normalno!

Nelogičnost je totalna jer se ministri u Vijeće ministara biraju „u paketu“, pa ne mogu „pasti“ ni oni koji ne bi dobili zeleno svjetlo ni u vlastitim partijama.

Politikom se bave uglavnom oni kojima je to posao u punom smislu riječi, kad odu u penziju, nastavljaju kao političari, postaju nezamjenjivi, to što nemaju obrazovanje i ne znaju strane jezike, ne predstavlja im problem, mladi nemaju šanse, zato i odlaze trbuhom

za kruhom, pa je BiH jedna od zemalja koju je napustilo najviše stanovništva, više od pola!

Mirovni plan - tijesan okvir

Ima i časnih političara u BiH, među predloženima ima i snaga koje obećavaju. Nadati se izlasku iz krize, ali je teško očekivati da se preko noći riješe svi nagomilani problemi koji opterećuju dejtonsku

BiH, koja je inače skrojena po tom mirovnom planu, ali koji je, nažalost, ostao jer nema mogućnosti da se promijeni u postojećim društvenim okvirima.

Složena međunarodna situacija

Situacija u Svijetu i Evropi je posebno složena, prije svega zbog agresije Rusije na međunarodno priznatu državu Ukrajinu, a složeni su i odnosi u regionu, gdje se sve više govori o stvaranju tri velike države: Srbije, Hrvatske i Albanije na štetu BiH, Crne Gore, Makedonije i Kosova.

U tom kontekstu sve je čudnije i zabrinjavajuće i providno navijačko djelovanjevisokog predstavnika međunarodne zajednice za BiH Christan Schmidta, koji čini da se situacija u BiH jako usložnjava.

Mediji pod uticajem

Mediji su u podređanom položaju i uglavnom su u rukama partija i vlasti, koja sve čini da se stanje ne promijeni, jer im ovakvo stanje odgovara za dalje bogaćenje i zadržavanje funkcija, ali i da ne bi bili osuđeni za kriminalno dugogodišnje djelovanje.

Ima i svijetlih primjera kao Face TV Senada Hadžifejzovića, na kojoj su 27. i 28. januara 2023. godinegovorili otvoreno i kritički potpredsjednik SDP-a BiH Vojin Mijatović, bivši novinar i advokat Senad Pećanin, kao i novinarka, direktorica TVSA i novoizabrana zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH Duška Jurišić, koji su jasno i otvoreno progovorili o stanju u BiH, „Ni po babu ni po stričevima“, što je dovelo do vrele političke scene, jer narod vidi jasno šta rade političari i „Kuda plovi ovaj brod“!

Senad Pećanin

- Kada bi politički zločini bili krivična djela, Lagumdžija bi bio osuđen na doživotnu!

Zar treba teža moralna osuda nego što ju je izrekao vrsni novinar i analitičar, uz to i advokat, Senad Pećanin, koji je podnio i pismenu ostavku u Savjetu za vanjsku politiku Denisa Bećirovića, s kojim ne dijeli iste političke vrijednosti. A o Zlatku Lagumdžiji sve je jasno sažeo u citiranoj rečenici, secirajući i obrazlažući šta je sve Zlatko Lagumdžija radio tokom duge političke karijere, tokom koje, i po mišljenju ovog autora, nije vidio ništa doli sebe narcisoidno u ogledalu i samo tražio ličnu korst.

Začuđujući potez Denisa Bećirovića

Novinarka Kenana Kešmer u osvrtu kaže: „Denis Bećirović je krenuo stopama Izetbegovića i SDA.“

Teško je i nezahvalno iz Švedske komentarisati politiku u BiH, nisam to gotovo nikada kao novinar ni činio, ali ovdje to nije baš samo kritika „sa strane“: došao sam s porodicom namjerno i planski da glasam 5. oktobra 2022. godine i svi smo dali glas Bećiroviću, za kojeg sam se podobro angažirao i kao novinar i voditelj brojnih tribina u Švedskoj: ne mogu mu halaliti nikako glasove koje smo mu dali, u nadi de će BiH ići naprijed, a ne da on vraća dugove dijeleći ambasadorske funkcije bez konsultacije svoje baze u SDP BiH, čak ako to pravno i ne mora, ali nije mu funkcije u naslijeđe babo ostavio, predlaže one koji su obraz i kredibilitet izgubili, nije ni njegovo maslo za Ramazana, nažalost.

Koalicija SNSD na čelu sa Miloradom Dodikom, HDZ na čelu sa Draganom Čovićem i „Osmorka“ na čelu sa Nerminom Nikšićem, teško će BiH izvesti na zelenu granu, mada je po BiH najgore ono što je iza sebe ostavila SDA, u tom kontekstu „Osmorki“ bar treba dati šansu.

Nadati se bar nekim promjenama, ali dijeljenje funkcija po principu „Ti meni, ja tebi“ i ambasadorskih fotelja kroz „vraćanje dugova“ ne govori ništa dobro, po onoj narodnoj: „Dabogda te kćeri hadžija uzeo, ali Cigani se vucaju oko kuće“!

Šutnja nije zlato

Nesrećna sudbina mnogih ljudi je posljedica izbora kojeg nisu napravili!

Šutnja nije zlato

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Javno mijenje je konačno pokazalo svoju snagu na primjeru otkaza nastavniku- osuđenom za pedofiliju, ali i ponovo otvorilo pitanje odgovornosti države i obrazovnog sistema, koje je omogućilo da osuđenik bude vraćen u istu školu. Danas se bh. javnost ponovo pita: Kako je moguće da nam presuđeni pedofili rade u osnovnim i srednjim školama?

na svim nivoima zakazale. Te iste institucije, osnovane da upravo svojim djelovanjem budu moralna vertikala i zaštita građanskog interesa.Zato nas ne treba iznenađivati što se presuđeni kriminalci bezobzirno izruguju njenim slabostima nametanjem osjećaja da živimo u Zombi-državi – ni živi ni mrtvi!

Centar za istraživačko novinarstvo objavio je podatke kako je najmanje trinaest prosvjetnih radnika u proteklih deset godina osuđeno za seksualno zlostavljanje u školama, a više od polovine ih je nakon presude nastavilo raditi s djecom.

I ovaj slučaj prošao bi neopaženo, da nije bilo hrabre Emine Brkanić, do prije sedam godina učenice Osnovne škole Grbavica1, učenice i žrtve nastavnika-pedofila! Da se država pita, ova društvena anomalija bi se pomela pod tepih, jer država puno ne mari što nam presuđeni kriminalci vaspitavaju našu djecu.

Kultura šutnje je duboko zadrla u sve ćelije bh.društva.Hrabrost još uvijek nije nadjačala strah. Recidivi ratnih trauma i zločina nisu zaliječeni, a svaka nova trauma ponovo retraumatizira ranjeno društvo. Zbog nepovjerenja u institucije, ali i straha od osvete zlostavljača, mnoge žrtve prikrivaju učinjeno. Posljedice uvijek ostavljaju trag kako na žrtvu tako i na društvenu zajednicu.

Sigmund Frojd u jednom od svojih citata nas uči:“Većina ljudi ne želi slobodu jer sloboda podrazumijeva odgovornost, a većina ljudi se boji odgovornosti.“S druge strane Erich Fromm kaže: „Nesretna sudbina mnogih ljudi rezultat je izbora koji nisu napravili. Oni nisu ni živi ni mrtvi.Život se ispostavlja kao teret, a djela su samo sredstvo od zaštite muka boravka u carstvu sjena.“

Dakle, bh. javnost nema alternativu! Indolentnost države na sva devijantne pojave u bh.društvu zahtijevaju pažnju i budnost javnog mijenja. Pravo na slobodu podrazumijeva vjeru društva u perspektivu i progres, jer kultura šutnje ne bira žrtvu, naciju, vjeru, starost i ime.

Afere postaju naša svakodnevica

Brojni su primjeri iz naše svakodneviceu kojoj su upravo institucije

Najnoviji primjer je bezobzirnost Sakiba Pleha , direktora sarajevske Biblioteke za slijepa i slabovidna lica, presuđenog da je 18 godina radio sa lažnom diplomom. On je „nedodirljiv“. Za njegaje to „završena stvar i kako NIJE napravio nikakvu grešku za svoju funkciju, neće dati ostavku“.

Slučaj Jasenka Tufekčića, bivšeg dopredsjedavajućeg Doma naroda Parlamenta Federacije, osuđenog na osam mjeseci zatvora za prevaru u službi i krivotvorenje službene isprave, čime je oštetio budžet Federacije BiH za blizu 40 hiljada km - za duboko jerazmišljanje. Tufekčićev odgovor nakon izrečene presude ući će u anale bestidnosti i političke neodgovornosti:“Cijenu borbe za istinu i pravdu NE plaćaju samo ‘obični’ građani već i rijetki iz vlasti(op. Jasenko Tufekčić) koji imaju hrabrosti da ukažu na korupciju i kriminal koje vode, u koje ubrajam i sebe. Svoju borbu zaistinu i pravdu ja nastavljam bez obzira na cijenu, znajući da sam na pravom putu, svjestan da se sa rogatim teško bosti. Ovo je samo prvo poluvrijeme.”

„Sve je rađeno po zakonu“, pravdat će se presuđeni kriminalci. Naravno, jer su im upravo bh. institucije omogućile da zatvorsku kaznu mogu „otkupiti“ kaznom 100 km po danu, pod plaštom „uspješnije resocijalizacije“. I to tako traje godinama i decenijamašto u konačnici potkopavapovjerenje u bh. institucije i njeno pravosuđe.

Afere postaju naša svakodnevicai velikom brzinom smjenjuju jedna drugu. Ona od juče se mete pod tepih, a ova od danas već sutra neće biti aktuelna.

Svjedoci smo da su, zapravo, najmlađinajveće žrtve društva zarobljenog kulturom šutnje.Njihova perspektiva zahtijeva razumnog i društveno odgovornog građanina.Bh. javnost je na primjeru reakcije i otkaza nastavniku- pedofilu pokazala da ima snage da na svoja pleća preuzme breme odgovornosti što joj jamči pravo na slobodu i bolje obrazovanje!

„U carstvu sjena“

Piše: Edin OSMANČEVIĆ

Vapaj za pravdom

Rukija Hasanović, rodom iz sela Voljevica kod Bratunca, prevalila je 80 godina, a život je nije nimalo milovao. U genocidu u Srebrenici izgubila je muža Ismeta i sina Ermina. Danas sa Erminom, kćerkom sa posebnim potrebama, živi u jednom selu nadomak Srebrenika daleko od svoje Voljevice. Kuća u Voljevici prepuštena je zubu vremenu, a kako vijeme prolazi, uspomenena njihove najmilije,ukopane u Memorijalnom centru Potočari, i želja da im češće na mezarima prouči fatihe, svakim su danom sve jače.

Rukija i Ermina su se kao porodica žrtava genocida obratile Holandiji sa zahtjevom za odštetu,zavedenim pod brojem 1569, nakon što je Vrhovni sud Holandije presudio da je, zbog odgovornosti svojih vojnika, Holandija dužna isplatiti odštetu za 350 porodica žrtava u Srebrenici.

U odgovoru Holandije na njihov zahtjev navodi se sljedeće (u originalu):

„Poštovana gospođo Hasanović, Procijenili smo Vaš zahtjev za naknadu štete na osnovu građanskopravne uredbe Srebrenica (u daljem tekstu uredba). Vaš zahtjev ne dolazi u obzir za naknadu štete.

Obrazloženje

Da bi ste imali pravo na naknadu štete, morate učiniti vjerovatnim da ispunjavate zahtjeve i uslove uredbe. To za Vas konkretno znači da morate učiniti vjerovatnim da se žrtva u poslijepodnevnim satima 13. jula 1995. godine nalazila u UN-bazi nizozemskog bataljona (Dutchbat) u Potočarima; i da ste u porodičnom odnosu sa žrtvom. Da bi se stekla veća sigurnost o broju i identitetu

Genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini nikad ne zastarijevaju!

Porodice žrtava genocida u Srebrenici obratile se Holandiji sa zahtjevom za odštetu, zavedenim pod 1569, ali njihova presuda vrijeđa i diskriminira preživjele članove porodica žrtava genocida.

Napisao: Edin OSMANČEVIĆ

muških izbjeglica, koji su se popodne 13. jula 1995. nalazili u bazi nizozemskog bataljona u Potočarima, komisija je dala provesti istraživanje. Pri tome su korišteni svi raspoloživi i pouzdani spiskovi bosanskih i međunarodnih organizacija , kao što je spisak koji je sačinjen samog 1 . jula 1995.godine na licu mjesta, spisak „Udruženja Majke Srebrenice“, i informacija od Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Provjereni izvori ne sadrže indikaciju da je Hasanović Ismet boravio u UN- bazi nizozemskog bataljona u Potočarima u popodnevnim satima 13. jula 1995. godine.

Pored navedenog su druge organizacije registrovale i mjesto gdje je žrtva posljednji put viđen. Ovo je učinjeno pomoću izjava koje su date pod zakletvom.

Iz informacije proizilazi da je Hasanović Ismet zadnji put viđen na drugom mjestu a ne u Potočarima. Na osnovu toga smatramo da se ne čini vjerovatnim da se Hasanović Ismet u poslijepodnevnim satima 13. jula 1995. godine nalazio u UN-bazi nizozemskog bataljona u Potočarima.

Zato odbijamo Vaš zahtjev. To znači da Vam ne možemo ponuditi ugovor o nagodbi u ime nizozemske države i da ne dolazite u obzir za naknadu šteteza smrt ove Hasanović Ismet. Protiv ove odluke nije moguće uložiti prigovor ili žalbu.

Na kraju želimo Vas uvjeriti da je komisija itekako svjesna da ste i Vi strašno propatili zbog gubitka Vaših bliskih članova familije koji su postaližrtve genocida u Srebrenici...“

Identičan je odgovor i za Ermina Hasanovića kao i za sve ostale zahtjeve porodica žrtava genocida koji su nisu nalazili u Potočarima fatalnog 13. jula 1995. godine iako su nakon povlačenja holandskog bataljona sa linije UN zaštićene zone , zajedno sa gradom Srebrenicom ostavljeni na milost i nemilost krvnika tadašnje vojske RSa (VRS-a).

Presuda nizozemskog Vrhovnog suda da su vojnici holandskog bataljona UN odgovorni za smrt 350 Srebrenčana u julu 1995. i to u „omjeru“ od 10 procenata je kontraverzna pa i licemjerna. Prema toj presudi je naime „10 procenata bila šansa žrtava da prežive bez obzira što su potražili zaštitu holandskih vojnika“. Koliko procenata šanse za preživljavanje su imale brojne žrtve po okolnim šumama i nepreglednim kolonama pokušavajući da napuste srebrenički inferno?

Novac ne može ni u kom slučaju kompenzirati porodice žrtava genocida, kako rekoše Rukija i Ermina. Njihov zahtjev je vapaj za pravdom,jer ovakva presuda nizozemskog Vrhovnog suda po ko zna koji put vrijeđa i diskriminira preživjele članove žrtava genocida! Hoće li se i žrtve genocida dijeliti na „privilegovane“ i „neprivilegovane“?

Dakle pitanje svih pitanja je ko će obeštetiti ostalih 8000 obitelji žrtava genocida? U presudama Mladiću i Karadžiću i dr. nedvojbeno je potvrđeno da su zločin u Srebrenici počinili pripadnici VRS-a pa bi po logici stvari današnji bh. entiet RS trebalo da preuzme odgovornost za obeštećenje žrtava kao i UN pod čijim zaštitom se nalazilaenklava Srebrenica.

Genocid, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini nikad ne zastarijevaju, a što je propisano i međunarodnim pravom i međunarodnim standardima. Na živima je da na pravdi insistiraju i u tome istraju!

MAMA

Danas je 12. Februar, mamin rođendan. Prvi rođendan koji moram pregurati sama. Kod nas je uvijek na ovaj dan bila velika fešta. Gostiju puno, puno, mamino geslo, što više, to bolje. Nakon tate, rođendan smo obilježile s najbližim prijateljima u tegobnoj atmosferi. Pamtim mamu kako dolazi po mene kod rođaka, a ja, imam četiri godine, trčim prema njoj. Oko nje leprša šarena ljetna haljina, osmjehom su joj još naglašenije jagodice, gleda lijevo - desno, s toliko ljudi treba stati i popričati. A ja želim da priča samo sa mnom. Još ranija sjećanja. Imam nešto više od dvije godine i upalu slijepog crijeva. Ljekari predlažu da sačekamo. Mama mi cijelu noć stavlja obloge na stomak i to prolazi. Kažu da je moj prvi rođendan bio za pamćenje. Gitare, harmonike, na desetine ljudi. Mama je živjela za ljude oko sebe, druženja i bila široke ruke i srca. Rat je. Komšija mi javlja da me prate. Mama izlazi i trči prema nekom golfu koji treba “da me zaplaši”, juriša, a vozač ide unatrag, jer se u njenom hodu, a naročito prema njenoj rječitosti razaznaje da ne bi stala samo na autu, već da bi polupala i one unutra. Sljedeća scena. Komšije se pakuju, ona dolazi i viče na one koji samo čekaju da usele, mjeri im od šake do lakta, staje kao bedem ispred i neda da priđu. Mene napada ratni profiter. Mama kao ofurena trči u Mejdan, upada bez kucanja i naginje se preko stola, grabeći ovog za vrat. Ja sam nju rodila, podizala, sad ću te zubima ovim svojim zaklati. Ovaj hoće da zove policiju, a ona nalakćena kaže, Zovi, ajde zovi, mamicu ti tvoju. I zapamti, i ti imaš kćer. Najviše je pamtim po druženjima. Kad god bi otišli na more, ubrzo bi imali goste iz svih djelova bivše zemlje. U stanu od 54 kvadrata, svi bi stali. Spavalo se i na podu, ali smo se družili. Kad su na kredit kupili plac na Brdu iznad mora, imali smo najružniji kontejner na svijetu, i naravno mnoštvo šatora okolo za sve koje je mama pozivala. Samo selo je apsolutno bilo njeno stanište. Stari Ivo, Jela, Antun, Marko, Anka, više je znala o njima, nego sopstvena im djeca. Nikad nismo znali gdje je zdimila kad bi ujutro ustali, dok se ne bi pojavila od Jele ili Nade i Franje s kafe. Bila je avangardna po svemu u životu. Nije bila klasična žena, klasična kućanica, mada je pretjerivala sa čistoćom, peglanjem, uopšte higijenom. Sjećam se jednog ljeta, Ulcinj, vidim je podbočenu u dvorištu i malog čovjeka sa bijelom kapicom na glavi, vlasnika kuće u kojoj smo iznajmili sobe. Gleda u mamu otvorenih usta. Aba, sad me slušaj. Mama je bila jako rječita, brzomisleća i nadasve ubjedljiva. I slušao je, a na kraju, poslušao. Lično je išla s njim da nadgleda kupovinu mašine za veš. Naime, vidjela je njegovu snahu, mladu ženu, kako svaki bogovetni dan pere veš na ruke. I onda to više nije mogla gledati. Bila je najviše ona ona u mnogobrojnim aktivnostima, akcijama pomoći, obilascima slabih, koliko je ta žena samo znala ljudi. Svima se nalazila pri ruci i mnogima je postala kćer. Imala je srce da bi bogataša ona častila. Uvijek je davala (bogami, nekad i ručak ispred mene). Zapamti šta će ti mama reći; Baci niz vodu, naći ćeš uz vodu. Ujutro bi smetljarima obavezno iznosila rakijicu. Kažu mi, nema više takvih. Do prodavnice bi podijelila pola penzije djeci iz komšiluka. Ako je iko bio najbliže zvijezdama u našoj porodici, to je bila ona. Njene vizije, njena karizma, njezina neobičnost koju je meni često bilo teško dosegnuti. Do kraja je za mene ostala misteriozna, mama Sfinga. Njen svijet je bio mnogo složeniji od ovog pojavnog, mnogo širi i raskošniji. I kompleksniji. Čak i tamo, na onoj postelji u bolnici, dok je gorila od temperature, zračila je nečim tako dostojanstvenim da su mi i sestre to naglasile. Kao da ja to nisam znala. Ona je oduvijek vidjela više od drugih. Smrti se ni najmanje nije plašila. Prošaptala je; Volim te i Nikada te neću napustiti. Moja mama nije bila od riječi, već od djela. Ovo je najtoplije što mi je ikad rekla. Ja njoj vjerujem. Ona zaista jest u stanju da me nikad ne ostavi. U pravom smislu riječi.

Piše: Radmila Karlaš

Postoji jedna bolest od koje ulema može oboljeti, i ponekad je neizlječiva – to je tzv. mesijanski sindrom (Messiah syndrome), kad počnemo vjerovati da smo NEZAMJENJIVI, da imamo sva rješenja, da su druga pogrešna. Od tog sindroma ja upozoravam i sebe, ali i sve svoje kolege imame i muftije, da o tome vodimo računa, za N1 TV u jednom intervjuu kazao je uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović.

Ako ovu definiciju prihvatimo kao ispravnu, onda možemo slobodno zaključiti da su nosici kompletne bosanskohercegovačke društveno- političke scene, odnosno prije svega političari, oboljeli od ove ponekad neizlječive bolesti.

Posljedice njihove ”dijagnoze”

Trenutni cirkus oko formiranja vlasti kao da potvrđuje ove navode.

Stoga predlažemo, uradite mali test, zažmirite nekoliko minuta, duboko se zamislite i analizirajte postupke nosioca državnih funkcija, od Predsjedništva BiH do rukovodilaca mjesnih zajednica. Jeste li ikada čuli iz njihovih usta iskrene riječi, da se bez njih može, da nisu nezamjenjivi... Itd! Sumnjam, samo ste mogli čuti riječi hvale da su “baš oni” najuspješniji predsjednici, ministri, načelnici, razni rukovodioci, biznismeni i ne znam šta sve još. Rezultati njihove dijagnoze, odnosno “mesijanskog sindroma”, vidljivi su na svakom koraku u domovini - mito i korupcija postali su sastavni dio života, kriminalci i dame sumnjivog morala uzori su za mlade, kupljene diplome na benzinskoj pumpi, koja se nalazi preko puta jednog privatnog fakulteta u BiH, postale su ulaznica za budžetski dženet, da ne nabrajmo više, jer lista posljedica njihove dijagnoze predugačka je i poznata svakom građaninu Bosne i Hercegovine.

Naravno, onda niko više ne treba da se pita zašto najproduktivniji

“Privatizacija asocijacija”: Ima li negdje apoteka u kojoj ima lijeka za mesijanski sindrom?

baš oni ...”

dio društva gotovo panično bježi iz domovine u potrazi za mirnim i stabilnim životom.

Pitajte se, ko su ti ljudi

Ako mislite da je stanje u bosanskohercegovačkoj dijaspori puno bolje, i da tu nema mesijanskog sindroma, varate se – ima, doduše u nešto manjim količinama. Ako živite van granica BiH, također uradite mali test, zatvorite oči nekoliko minuta, duboko se zamislite i analizirajte rukovodstvo bh. udruženja iz vašeg okruženja. Pitajte se ko su ti ljudi, koliko godina su tu, šta su do sada uradili za zajednicu, da li ih uopšte poznajete, da li su ikada rekli da ih ima neko zamijeniti, da li su vas pozvali da ih zamijenite?

Evo i ja sam uradio brzi test, pa mi u misli dođe nekadašnja satirična novinska rubrika “PRIVATIZACIJA ASOCIJACIJA” ,u kojoj smo na pomalo komičan način pisali o “učiteljima ” koji su sa diplomom završene osnovne škole u BiH radili u dopunskim školama, o “aktivistima” čiji se jedini smisao aktivizma sveo na slikanje u prvim redovima kada je kakva proslava, pa o predsjednicima koji su sami sebi dodjeljivali nagrade za životno djelo. Da danas egzistira ta rubrika, u njoj bi se, prije svega, našlo mjesta za “vazelinske čelnikedijaspore” koji su se mesijanskim sindromom zarazili na specifičan način, odnosno uvlačenjem otpozadi bh. političarima koji “brinu”o dijaspori. Uz to, ne bi bili preskočeni ni samozvani lobisti nakon čijih lobiranja Bosne i Hercegovine ima sve manje.

Što bi rekao pokojni Balašević u jednoj pjesmi – ”imao bih svašta reć, ali neću” - ne zbog njih već zbog onih drugih, poštenih, koji to rade iz čista srca i bez materijalnog interesa.

Na kraju, nameće se logično pitanje, ima li negdje apoteka u kojoj ima lijeka za mesijanski sindrom? Odgovor vjerovatno znaju doktori koji nisu diplomirali na već spomenutoj “benzinskoj pumpi”.

Pripremio: Namik Alimajstorović

Ilustracija: Goran MULAHUSIĆ

Demokratija ili anarhija

Zapadne demokratije i shvatanja sloboda štampe često vrijeđaju vjerska osjećanja, što stvara još dublji jaz među različitim kulturama.Spaljivanje kur’ana u Stockholmu ispred turske ambsade 21. januara izazvalo čitav niz reakcija u svijetu i udaljilo Švedsku od prijema u NATO.

Piše: Fikret Tufek

Sve se svodi na to da Švedska kritikuje spaljivanje Kur`ana, ali brani davanje dozvole! Je li to kontradiktorno? – kako se uzme, aršini za mjerenje pravde i demokratije veoma su različiti, kao i shvatanja slobode govora, štampe i misli u medijima, bez obzira kako se to tumačilo u drugim kulturama i religijama, posebno u sferi vrijeđanja vjesrkih osjećanja.

Je li to demokratija?

Švedska je kritikovala čin spaljivanja primjerka islamske svete knjige Kur’ana koji je izveo Rasmus Paludan, švedskodanski desničarski ekstremista u Stockholmu, ali je stala u odbranu svoje odluke da dozvoli planirani čin, jer je to u skladu sa švedskim shvatanjem sloboda izražavanja i demokratije.

Švedski premijer kontroverzan

Premijer Švedske Ulf Kristersson poručio je na Twitteru da je spaljivanje knjiga, koje su za mnoge ljude svete, čin dubokog nepoštovanja.

- Sloboda izražavanja je fundamentalni dio demokratije. Ali ono što je legalno nije nužno i prikladno. Spaljivanje knjiga koje su za mnoge ljude svete, predstavlja čin dubokog nepoštovanja. Želim da izrazim suosjećanje sa svim muslimanima koji su uvrijeđeni onim što se dogodilo u Stockholm, rekao je Kristersson.

Švedski ministar vanjskih poslova Tobias Billström objavio je na Twitteru da su “islamofobične provokacije nešto užasno“.

- Švedska ima široku slobodu izražavanja, ali to ne znači da švedska vlada ili ja lično podržavamo izražena mišljenja. Napisao je Billström.

Rasmus Paludan, desničar i ekstremista

Rasmus Paludan, lider danske krajnje desničarske stranke „Čvrsti

kurs“ (Stram Kurs), spalio je 21. januara 2023. godine primjerak svete knjige Kur’ana ispred turske ambasade u Stockholmu. Paludan je bio okružen brojnim pripadnicima policije dok je izvodio čin spaljivanja Kur’ana u blizini turske ambasade. To je izazvalo velike mirne kontrademonstracije, prije svega pripadnika islamske zajednice.

Sloboda misli ili anarhija?

U saopštenju policijske uprave Štokholma navedeno je da je Paludanu dozvoljeno da održi protest, on je naime na vrijeme zatražio i dobio dozvolu, zato je policija nadzirala događaj, da ne bude posljedica.

Kao odgovor na odluku Švedske da izda dozvolu, zvanična Ankara je otkazala predstojeću posjetu švedskog ministra odbrane Pala Jonsona Turskoj. Ide se i dalje: to će vjerovatno koštati Švedsku ulaska u NATO, a Finksa je 24. januara već saopćila da će sama pokušati u NATO, jer Švedska je sve dalje od ulaska u tu alijnsu, upravo zbog švedskog shvatanja demokratije i sloboda govora i mišljenja.

Reakcije širom svijeta

Brojne su reakcije na javno spaljivanje Kur’ana, što je i za očekivati. Zapadni svijet to gleda na sasvim drugi našin od ostalih, uslovno ih nazovimo „istonih“ civilizacija, pa se postavlja opravdano pitanje jesu li razlike nepremostive i čemu one vode u krajnjem slučaju. Indonezija je 24. januara pozvala švedskog ambasadora i uputila vladi Švedske zvaničnu notu protesta. U 90 džamija u Turskoj vjernici su mirno prosvjedovali nazivajući spaljivanje Kur’ana vandalizmom. Velika negodovanja i reakcije zabileženi su i u Iranu i Iraku, te brojnim drugim islamskim zemljama. Bilježimo i izjavu Safeta Softića, političara SDA u BiH, koji smatra da spaljivanje Kur’ana i nije europska vrijednost, te da su se shvatanja demokratije i sloboda izražavanja jako iskomplicirala.

Crtanje uvredljivih karikatura

Lars Wilks samo je jedan od mnogih zapadnih umjetnika koji su crtali pogrdne karikature o poslaniku Muhamedu, te koji je zbog toga živio pod policijskom zaštitom. Njegova smrt u saobraćajnoj nesreći samo je povod za temu o slobodama štampe, o različitim poimanja demokratije i religijskih osjećanja. Wilks je poginuo u saobraćajnoj nesreći 3. oktobra 2021. godine, kao novinar objavio sam 7. oktobra 2021. godine tekst: Različiti aršini pravde „Nije prekršaj zapaliti Kur’an“?

Odbijaju li muslimani „moderno sekularno društvo“? – ili traže „povlastice za njihova vjerska osjećanja“? (Fleming Roza).

Koliko je aktuelan i tada (i danas) taj tekst najbolje govori dio iz njega koji citiram:

„Paljene Kur`ana viđeno različitim očima“

„Danski političar Rasmus Paludan htio je javno zapaliti Kur`an u Malmöu u augustu 2020. godine, policija ga je na granici spriječila da uđe, ali je to učinio njegov istomišljenik i to postavio na internet. Prema švedskom tužiocu to se ne može okvalifikovati kao mržnja, prijetnja lili progon narodne grupe!

Epilog: tužilac je odlučio odustati od istrage! Policija nije otkrila osobu koja je zapalila Kur`an, svetu knjigu muslimana. Za švedske vlasti to je vjerovatno čin demokratije i ljudskih sloboda, koje su neprikosnovene. Demokratija je jedan od osnovnih principa zapadne civilizacije, a pravda se često tumači prema različitim aršinima.

Filosofsko je pitanje koliko se ovdje radi samo o demokratiji i šta motiviše zapadne zemlje da kroz javno djelovanje i „slobodu medija“ vrijeđaju religijska osjećanja muslimana - pripadnika islama, kojih na zapadu ima jako mnogo, za dublju je sociološku i političku analizu!“

Šta je istina?

Paliti bilo čiju svetu knjigu nije čin kulture, još manje traba biti nivo zapadne evropske civilizacije. Navodim još jednom mišljenje švedskog premijera Ulf Kristerssona koji je poručio je na Twitteru da je spaljivanje knjiga, koje su za mnoge ljude svete, čin dubokog nepoštovanja, ali istovremeno je njegova vlada i dala kontraverznu dozvolu da se knjiga može spaliti: šta je tu čin demokratije i ljudskih sloboda zaista je teško pitanje, toliko teško da se svijet time, ili o sebi zabavio..?!

Ulf Kristersson

Izgradnje sahat-kula u Osmanskom carstvu počinju sredinom 16. stoljeća, kao plod kulturnih i arhitektonskih uticaja iz Srednje Evrope,naravno, uz prilagođenje sredini, kroz način gradnje i odabir materijala.Uslovljeno je potrebom obavljanja molitvi, pet puta dnevno, kod muslimana. Bilo je to vrijeme, kada su samo rijetki, oni najbogatiji, posjedovali džepne satove.

Kule kao tornjevi

Sahat-kule grade se u obliku tornjeva. Osnove su četvorougaone, zidane su gotovo uvijek kamenom, a krov je šatorast. Ispod krova je vijenac, sa četiri otvora, na sve četiri strane, gdje se nalazi sat, te satni mehanizam povezan sa zvonom. Na sahat-kulama obično su i mali otvori poput puškarnica, da bi neznatna svjetlost mogla prodirati u unutrašnjost. A, unutar kule, uz zidove, strma drvena stepeništa, sa raspoređenim odmorištima, vode od ulaza do vrha i satnog mehanizma. Poseban službenik, nazivao se muvekit, bio je zadužen da navija sat (i proračunava vrijeme molitvi). Taj posao nerijetko se prenosio generacijama, unutar jedne porodice, obično sa oca na sina.

Smatra se da je prva sahat-kula podignuta u Skoplju između 1566. i 1572., a da je satni mehanizam za nju donesen iz zauzetog Sigeta.

Sahat-kule najčešće su građene u središnjim dijelovima čaršija, uz glavne gradske džamije, uglavnom kao zadužbine uglednih legatora (vakifi).

Banjalučka Sahat-kula usko je vezana za Ferhat-pašinu džamiju i spadala je među najbitnije javne objekte stare čaršije u našem gradu. Iako ne znamo tačan datum njene gradnje, jasno je da je nastala u vrijeme velikih građevinskih poduhvata Ferhat-paše Sokolovića, u Banjaluci, novoj prijestolnici Bosanskog pašaluka.

Povratak jednog od simbola grada

Turistička atrakcija, ali i poruka tolerancije i zajedničkog života.

Naši poznati historičari, Hamdija Kreševljaković i Alija Bejtić, ističu upravo tu tvrdnju, da je Sahat-kula nastala u drugoj polovini 16. stoljeća, za vrijeme vladavine Ferhat-paše (1574-1588.), a u pronađenoj Ferhat-begovoj vakufnami, može se zaključiti da se radi baš o 1587. Naime, datum gradnje nije izričito pomenut, ali jesu sredstva za službenika koji je održavao javni sat, vjerovatno onaj na Sahat-kuli. Ako je to tačno, onda je Banjalučka sahat-kula najstarija sahat-kula u Bosni i Hercegovini. (Po nekim hipotezama Aleksandra Ravlića, Sahat-kula bi mogla biti i znatno starija, te da je upravo zbog izuzetne pozicije kule, sam Ferhat-paša vizionarski odlučio oko nje graditi novo središte Banjaluke. Ravlić svoju hipotezu potkrepljuje činjenicom da je na zvonu koje je bilo na Sahat-kuli sve do Drugog svjetskog rata, pisalo da je izliveno 1501. Ipak, znamo da su Osmanlije zvona uzimala sa crkava kao ratni plijen, ovog puta vjerovatno iz kontinentalne Hrvatske, te je njegova tvrdnja više bajkovita nego realna.)Lociranje gradnje Sahat-kule za osmanski period potvrđuju i arheološka istraživanja iz 1984, kada je utvrđeno da su temelji ovog zdanja bili na hrastovim gredama.

Sahat-kula imala je osnovicu 3,20 x 3,30 m. Zidovi su bili izuzetno masivni, građeni od tesane sedre, zaliveni krečom,i postepeno su se sužvali prema vrhu. U trenutku rušenja, 15. decembra 1993., visina kule bila je 18,89 m. Sam izgled kule tokom burnih vijekova znatno se mijenjao, Sahat-kula doživjela je znatnu devastaciju i u zemljotresu 1969, kada se vrh sa satnim mehanizmom urušio, a na zidovima su se javile pukotine. Nakon toga, izrađena je rekononstrukcija, ali veoma nespretno, trapavo. Tako da je na koti 14,45 m, tačka do koje je došlo do urušenja, nastavljena nadogradnja dosta lošijom, Jajačkom sedrom, a taj dio zaliven je betonom, i još rađen je ravno vertikalno, bez postepenog sužavanja ka vrhu, što je davalo dojam grbavosti i iskrivljenosti.

Piše:Dinko OSMANČEVIĆ

Još jedan svjetionik Banje Luke

Tokom prethodne gradske administracije, na čijem čelu je bio Igor Radojičić, potpisan je sporazum o rekonstrukciji ovog objekta, odnosno o njenom vraćanju na njenu lokaciju u neposrednoj blizine Ferhadije i elektro-tehničkog fakulteta, gdje je i stajala preko 400 godina, sve do već pomenutog 15.decembra 1993., kada je porušena zajedno sa ostalim objektima u kompleksu ranije srušene Ferhadije (7. maj). Bila su to teška vremena mraka, mržnje i potpune destrukcije svega što je moglo podsjećati na jedan, tada, nepoželjan narod.

Pripremni radovi za obnovu, na tlu, počeli su 2020.godine, a ovih dana ponovo su aktuelizovane priče o nastavku rekonstrukcije Sahatkule. Partneri za obnovu su Vakufska direkcija Bosna i Hercegovina i Turska, koja će finansirati projekat, Grad, koji će sve pratiti potrebnim dozvolama, i Muftijstvo koje raspolaže potrebnom dokumentacijom. Već tokom februara ove godine predviđen je sastanak sa Konzulatom Republike Turske, gdje će se dogovoriti o dinamici gradnje, naravno, zavisno o donacijama koje budu pristizale.

“Svaka gradnja, a pogotovo gradnja porušenog, u ovom slučaju obnova i izgradnja porušene Sahat-kule, budi emociju i daje nadu da slike mladosti i slike grada koje nosi pojedinac mogu biti razlog za ljudsku radost. Praznina onog što je porušeno u ovom slučaju je vidljiva za veliki broj građana Banjaluke koji, promatrajući minaret Ferhat-pašine džamije osjećaju nedostatak i prazninu Sahat-kule,” rekao je muftija banjalučki Nusret ef. Abdibegović.

Obnovom Sahat-kule, vratiće se još jedan od simbola našeg grada. Biće to nesumnjivo i bitna turistička atrakcija, ali i poruka tolerancije i suživota svih Banjalučana. Radujemo se gradnji Sahatkule koja će, nadamo se, ubrzo ponovo postati, kako to reče i sam reče efendija Abdibegović “još jedan svjetionik urbanog centra Banjaluke”

Povijest današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ započinje osnivanjem njezina pravnog prethodnika i preteče – društva „Gajret“, 20. februara 1903. godine u tadašnjoj Muslimanskoj čitaonici na Bentbaši u Sarajevu na čelu s dr. Safvet-begom Bašagićem, jednim od rodonačelnika novije bošnjačke književnosti i moderne kulture Bošnjaka uopće. „Gajret“ je izvorno osnovan kao „društvo za potpomaganje đaka muslimana na srednjim i višim školama“, ali je od samog početka uloga društva bila znatno šira – sveobuhvatno kulturno-prosvjetno djelovanje među bosanskohercegovačkim muslimanima u skladu s naročitim okolnostima i potrebama bošnjačke zajednice s kraja 19. i početka 20. st. pa nadalje, ekvivalentno radu temeljnih kulturnih organizacija drugih naroda Bosne i Hercegovine, kao i drugih evropskih naroda ovog vremena. Uvesti Bošnjake u modernu evropsku kulturu aktuelnog vremena, ali bez napuštanja onog što su identitetske osnove i vrijednosti tradicije, i tako narod učiniti

»Za sreću doma i naroda«

Ulaskom u novu, 2023. godinu Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ ulazi i u godinu u kojoj obilježava svoj veliki jubilej – 120. godišnjicu osnivanja ove danas temeljne i najstarije organizacije kulture Bošnjaka, odnosno bošnjačke kulturne matice. Ovaj veliki jubilej dočekujemo s ponosom i radošću, a prije svega sa sviješću o povijesnoj i savremenoj važnosti naše kulturne i društvene zadaće, koja je od samog početka zacrtana kao rad i djelovanje za opće dobro, odnosno „za sreću doma i naroda“, kako je to pjesnički stihom sažeo dr. Safvet-beg Bašagić, jedan od osnivača i prvi predsjednik današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“. Tu zadaću Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ nastojala je ostvarivati tokom svih prethodnih 120 godina, što na način primjeren savremenom trenutku čini i danas, uvijek djelujući društveno konstruktivno i progresivno.

Pripremio: Prof. dr. Sanjin KODRIĆ

sposobnim za život u novim društvenim prilikama, bila je srž „Gajretove“ kulturno-prosvjetne uloge, koju ovo društvo ostvaruje najprije putem stipendija, potpora i zajmova za učenike i studente, a potom i putem đačkih konvikata i internata u svim većim gradovima u Bosni i Hercegovini i šire – u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru, Bihaću, Foči, Trebinju, Gacku, Novom Pazaru, Prijepolju, Pljevljima te Beogradu, gdje je 1923. godine osnovan „Beogradski Gajret Osman Đikić“ i studentski dom.

Uz niz drugih oblika odgojno-obrazovnog rada, s istim ciljem „Gajret“ osniva i Ćilimarsku školu u Novom Pazaru, Radionicu za izučavanje i izradu ručnih radova u Trebinju, Žensku stručno-zanatsku školu u Stocu, brojne analfabetske tečajeve, učeničke korepetitorije, domaćičke škole, biblioteke, čitaonice i klubove, folklorne, muzičke, glumačke i druge sastave…, organizirajući različite kulturne manifestacije, koncerte, pozorišne predstave i sl. „Gajret“ razvija i vlastitu izdavačku djelatnost, unutar koje se posebno ističe časopis Gajret, jedan od najznačajnijih kulturnih časopisa kod Bošnjaka u prvoj polovini 20. st., sve to uz desetine mjesnih organizacija gotovo u svakom mjestu u Bosni i Hercegovini, a onda i širom nekadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije te u inostranstvu, sve do Sjedinjenih Američkih Država, pri čemu zarad finansiranja ovih i drugih svojih mnogobrojnih kulturno-prosvjetnih djelatnosti „Gajret“ realizira i različite privrednoekonomske aktivnosti, te između ostalog osniva i Privrednu i kreditnu zadrugu u Sarajevu, odnosno Banku „Gajret“. Na ovaj način, obrazujući hiljade učenika i studenata ne samo u Bosni i Hercegovini već i u širokom luku od Beča, preko Istanbula pa do Kaira i drugdje, „Gajret“ je pomogao ili omogućio školovanje čak dvije trećine bošnjačkih intelektualaca do 1941. godine, uključujući i tad posebno

marginaliziranu žensku djecu i omladinu, istovremeno ostvarivši i niz raznih drugih kulturno-prosvjetnih postignuća u široj društvenoj zajednici, čime je praktično stvorio bošnjačku kulturnu i obrazovnu, odnosno općenito intelektualnu i društvenu elitu i bitno oblikovao modernu kulturu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.

suštini, upravo zahvaljujući insistiranju na usvajanju vrijednosti evropskog moderniteta, ali bez negiranja i onog što su vlastite identitetsko-tradicijske vrijednosti, „Gajret“ je bio društveno najprogresivnija pojava kod Bošnjaka svojeg vremena, a naročito u periodu između dvaju svjetskih ratova imao je i vrlo snažan društveni utjecaj, uključujući i političku važnost, zbog čega je njegov rad od 1923. godine bio i pod visokim pokroviteljstvom prijestolonasljednika Petra II Karađorđevića.

Ukupna povijesna uloga društva „Gajret“ bila je, dakle, historijski fundamentalna, što mu je osiguralo jedinstveno mjesto u kulturnoj i društvenoj povijesti Bošnjaka uopće. Međutim, prvenstveno usljed razilaženja u bošnjačkoj politici međuratnog vremena, koje je u ovom smislu vrlo specifično i složeno, 17. oktobra 1924. godine, na istom mjestu gdje je prethodno osnovan „Gajret“, u Muslimanskoj čitaonici na Bentbaši u Sarajevu, osnovano je i društvo „Narodna uzdanica”, drugo temeljno važno bošnjačko kulturno-prosvjetno društvo koje je pravni prethodnik i preteča današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, s Asim-begom Dugalićem kao prvim predsjednikom. Iako je „Narodna uzdanica“ trebala biti pandan „Gajretu“ iz druge političke opcije, njezina djelatnost bila je u osnovi ista kao i djelatnost „Gajreta“ – školovanje bošnjačkih učenika i studenata putem stipendija, potpora i zajmova te đačkih konvikata i internata, uključujući i studentski dom u Zagrebu, odnosno putem drugih oblika odgojno-obrazovnog rada, kao i širi kulturno-prosvjetni rad kod Bošnjaka, pri čemu je i „Narodna uzdanica“ sa svoje strane dala također nemali doprinos kulturnom i društvom razvoju bošnjačkog naroda, čineći tako sveukupnu povijesnu ulogu današnje Bošnjačke zajednice kulture Preporod“ još značajnijom.

Kao i „Gajret“, i „Narodna uzdanica“ posebno je insistirala na us-

vajanju tekovina moderne evropske kulture kod Bošnjaka, pa će se npr. otvoriti i ka kulturnim formama koje su ranije bile strane bošnjačkoj kulturnoj tradiciji, poput npr. klasične evropske muzike, uključujući i operu te balet, koje na taj način uvodi u bošnjački kulturni kontekst. Djelovanje „Narodne uzdanice“ bilo je posebno važno tokom Drugog svjetskog rata, kad je ovo društvo radilo i na pomoći bošnjačkim prognanicima i stradalnicima u ratu, naročito izbjeglicama i žrtvama četničkih zločina, ratnoj siročadi i sl., nastojeći i na druge načine pomoći Bošnjacima, ali i drugim građanima pogođenim ratnim progonima, stradanjima i razaranjima, uključujući i žrtve ustaških vlasti te bivše štićenike i pitomce „Gajreta“, o kojima je „Narodna uzdanica“ također preuzela brigu budući da su vlasti Nezavisne države Hrvatske početkom rata zabranile rad „Gajreta“.

Uprkos ranijim pokušajima ujedinjenja te dodirivanju u radu u nemalom broju slučajeva na razini mjesnih organizacija, „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ djelovali su uporedo sve do Drugog svjetskog rata, nakon kojeg će se konačno ujediniti u Kulturno društvo Muslimana „Preporod“, osnovano 13. septembra 1945. godine s dr. Zaimom Šaracem kao prvim predsjednikom. Jedinstveni „Preporod“ okupio je brojne važne predstavnike bošnjačke inteligencije ovog vremena, manje-više sve istaknute nekadašnje članove i pitomce „Gajreta“ te „Narodne uzdanice“ kojima nije uskraćeno pravo javnog djelovanja u novim političko-ideološkim prilikama, te je kao takav trebao nadvladati dotadašnji paralelni rad ovih društava i združenim snagama djelovati s ciljem daljnjeg kulturnog i društvenog razvoja Bošnjaka s obzirom na nove društveno okolnosti.

Međutim, vijek ujedinjenog Kulturnog društva Muslimana „Preporod“ bit će vrlo kratak budući da već 1949. godine tadašnje socijalističke vlasti shodno svojem političko-ideološkom konceptu zabranjuju rad nacionalnih kulturnih društava u Bosni i Hercegovini, među njima i rad „Preporoda“, oduzimajući mu istovremeno i svu njegovu brojnu i bogatu imovinu, koja ni do danas nije vraćena svojem izvornom vlasniku. Nemajući druge nacionalne kulturne institucije, na ovaj način Bošnjaci ostaju bez svoje temeljne i najstarije, matične organizacije kulture, što je ekvivalentno i širem društvenom položaju Bošnjaka u ovom vremenu. Pa ipak, rezultati djelovanja „Gajreta“ i „Narodne uzdanice“, odnosno „Preporoda“ kao cjeline trajat će i dalje jer će bošnjačka kulturna i intelektualna elita čije su stvaranje svojim radom prethodno potakla, pomogla i omogućila upravo ova društva postati osnova na kojoj će se graditi kulturni i in-

telektualni profil Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata budući da su praktično u tom vremenu bile vrlo rijetke kulturne i intelektualne ličnosti koje na ovaj ili onaj način, kao članovi ili pitomci, nisu bile vezane za djelovanje „Gajreta“ i „Narodne uzdanice“, odnosno jedinstvenog „Preporoda“ – to su brojni bošnjački pisci i intelektualci različitih profila, među njima i neki od prvih profesora novoosnovanog Univerziteta u Sarajevu ili prvi akademici Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, pa čak i onovremeni bošnjački političari te 13 narodnih heroja Jugoslavije.

Rad Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ kao pravnog sljednika Kulturnog društva Muslimana „Preporod“, odnosno ranijih društava „Gajret“ i „Narodna uzdanica“, nastavljen je tek u uvjetima kraja socijalističkog poretka i početka demokratskih promjena u Bosni i Hercegovini i tadašnjoj Jugoslaviji – 5. oktobra 1990. godine na obnoviteljskoj skupštini održanoj u sarajevskoj Vijećnici, u tadašnjoj Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine. Obnoviteljska skupština okupila je bošnjačku kulturnu i intelektualnu elitu ovog vremena, a za prvog predsjednika obnovljenog Kulturnog društva Muslimana „Preporod“ izabran je prof. dr. Muhsin Rizvić (1990–1993), redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i ugledni historičar bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, i sam nekadašnji saradnik „Narodne uzdanice“. U narednim godinama predsjednici Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ bili su prof. dr. Enes Duraković (1993–1994), prof. dr. Munib Maglajlić (1994–2001), prof. dr. Šaćir Filandra (2001–2010) i prof. dr. Senadin Lavić (2010–2019), dok je aktuelni predsjednik prof. dr. Sanjin Kodrić, svi redovni profesori Univerziteta u Sarajevu.

Kao bošnjačka kulturna matica, Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ danas se bavi svim oblastima kulture Bošnjaka, uključujući i savremene kulturne prakse i kulturno naslijeđe te naučnoistraživački rad. Direkcija Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ nalazi se u Sarajevu, u nekadašnjem „Gajretovu“ domu, dok širom Bosne i Hercegovine, u više zemalja bivše Jugoslavije, Evropi i svijetu djeluje više od 60 podružnica – općinskih / gradskih i kantonalnih / regionalnih društava i drugih organizacijskih jedinica. Sve ove podružnice značajno učestvuju u kulturnom životu svojih sredina, odgovarajući na njihove neposredne kulturne potrebe.

Pri Direkciji u Sarajevu od 1991. godine djeluje i Institut za bošnjačke studije kao naučnoistraživačka organizacijska jedinica s ciljem realizacije naučnoistraživačkih i drugih projekata u oblasti bosanskog jezika, bošnjačke književnosti, historije, historije umjetnosti, folkloristike, etnologije i kulturne antropologije, etnomuzikologije i muzikologije, filozofije, sociologije i politologije te drugih humanističkih i društvenih disciplina vezanih za Bošnjake i Bosnu i

Hercegovinu. U okviru ovog instituta od 1995. godine realizira se kapitalni projekt Bošnjačka književnost u 100 knjiga, odnosno edicija kojom se predstavljaju najznačajnija ostvarenja bošnjačke književnosti u njezinoj ukupnosti, od srednjovjekovlja do savremenosti, inače dosad najveći izdavački projekt u povijesti bošnjačke književnosti i kulture. U Institutu za bošnjačke studije realizirani su i drugi kapitalni projekti kakav je i prvi Pravopis bosanskoga jezika (1996) prof. dr. Senahida Halilovića, kojim je započeo proces normiranja bosanskog jezika kao takvog, ali i proces njegova priznavanja i afirmiranja kako u zemlji, tako i u svijetu, odnosno kakav je prva Historija Bošnjaka (1997) prof. dr. Mustafe Imamovića, kao prvi historiografski pregled povijesti bošnjačkog naroda od najstarijih vremena, pa također sve do savremenog trenutka.

znanja, Centar za izdavaštvo i medije – RTV „Preporod“, Centar za stećak i nišan, Centar za tradicionalnu umjetnost i stare zanate, Centar za muzičke, scenske i likovne umjetnosti, Galerija „Preporod“ –Kreativni centar vizuelnih umjetnosti, Fond „Muhsin Rizvić“, Fondacija „Alija Isaković“ i Fondacija „Ibrahim Pašić“, uz Kabinet predsjednika i Službu za organizacijske, finansijsko-računovodstvene, pravne i opće poslove te nove organizacijske jedinice u procesu osnivanja.

Za svoj rad i djelovanje Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ dobila je više nagrada i priznanja, uključujući i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva (2003) u povodu 100. godišnjice osnivanja te Plaketu Kantona Sarajevo (2007). Uz više drugih općina i gradova, Gradsko vijeće Grada Sarajeva Bošnjačku zajednicu kulture „Preporod“ proglasilo je organizacijom kulture od posebnog značaja za Grad Sarajevo (2020), kao i više kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine, uključujući i Kanton Sarajevo (2022), a slično se uskoro očekuje i u drugim kantonima te na drugim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini. Na ovaj način konačno bi se, nakon 120 godina, primjereno riješio društveni status i način finansiranja rada i djelovanja Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ te drugih ekvivalentnih temeljnih organizacija kulture naroda Bosne i Hercegovine.

I danas se u Institutu za bošnjačke studije realizira niz ključno važnih projekata, među kojima je i fundamentalni projekt Enciklopedija Bošnjaka te novi Bosanski pravopis, na čijoj se pripremi radi u saradnji s Institutom za jezik Univerziteta u Sarajevu, sve to uz vrlo bogatu izdavačku djelatnost, uključujući i specijalističke edicije Studia bosniaca, Literatura bosniaca i Musica bosniaca te časopise Godišnjak i Radovi Instituta za bošnjačke studije na bosanskom te Bosnian Studies na engleskom jeziku. Pored Instituta za bošnjačke studije, pri Direkciji Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ također djeluje i više centara i fondacija: Bibliotečko-informacijski centar, Centar za digitalizaciju i digitalnu humanistiku – Bošnjačka kuća

Tokom svoje 120 godina duge povijesti Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ ne samo da je dijelila povijesnu sudbinu Bošnjaka kao naroda već se bošnjačka kolektivna povijesna sudbina, naročito u kulturno-identitetskom smislu, i simbolički i konkretno ostvarivala i kroz sudbinu današnje Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ počev od osnivanja društava „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ i njihova kasnijeg institucionalnog puta, preko njihova ujedinjavanja i osnivanja Kulturnog društva Muslimana „Preporod“ i zabrane njegova rada, odnosno preko godina formalnog prekida u njegovu djelovanju, pa sve do njegove obnove i izrastanja u ono što Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ danas jeste. Uprkos problemima i izazovima, kojih ne manjka ni u sadašnjem vremenu, kao što ih nije manjkalo ni u prošlosti, Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ ima i mora imati budućnost jer ona je nužnost, nasušna potreba prvenstveno Bošnjaka kao naroda, kuća njihove kulture i identiteta, ali i nužnost višenacionalnog i višekulturnog društva Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovačkih kulturnih i identitetskih višestrukosti u njihovoj pojedinačnosti i međusobnim vezama i odnosima. Sve to i dalje za opće dobro, „za sreću doma i naroda“.

Kameni spomenici

GROBLJA I HAREMI NA BANJALUČKOM PODRUČJU

Tekst i foto: Adem Čukur

Još od nastanka prvih civilizacija pa do današnjih dana obilježavaju se mjesta sahranjivanja umrlih;od jednostavnih stela do monumentalnih građevina kao što su Piramide u Egiptu ili Tadž Mahal u Indiji... Na širem prostoru Banjaluke pronađeno je nekoliko kamenih nadgrobnih spomenika još iz perioda Rimskog carstva, u obliku kamenog sarkofaga (slika u članku ”Tragovi postojanja”) ili dekorisane uspravne kamene ploče / stele.

U periodu srednjovjekovne Bosanske države,prvenstveno na prostorima Hercegovine i središnje Bosne, grobna mjesta su obilježavana stećcima / reljefno dekorisanim kamenim blokovima različitih oblika (najveća grupacija se nalazi u Radimlju kod Stoca) koji predstavljaju autohtoni izraz narodnog stvaralaštva toga doba, a jedan takav u obliku položene kamene ploče nalazi se u Krupi na Vrbasu.

Prvobitna groblja pravoslavnih i katoličkih vjernika u Banjaluci formirana su na tadašnjoj periferiji grada; pravoslavna pored Rebrovačke crkve i ”Sveti Pantelija” u Boriku, katoličko ”Sveti Marko” u Budžaku. Kameni nadgrobni spomenici iz tog perioda u osnovi su imali oblik krsta / križa, a oblikovani su u više varijanti. Značajan broj takvih spomenika nalazi se i na mjesnom groblju pored manastira Gomionica kod Bronzanog Majdana. Pored navedenih, prisutna je bila i izrada nadgrobnih spomenika od drveta, od kojih su neki lijepo dekorisani.U selima na teritoriji opštine nalaze se mjesna groblja, ponegdje sa grobljanskom kapelom.

U Osmanlijskom periodu skoro svaka mahala / džemat (vjerska opština) imala je džamiju uz koju su se najčešće nalazila i groblja. Za razliku od nekih drugih gradova u BiH, gdje su ta groblja nazivana mezarja /

mezaristani (mezar- grob), u Banjaluci se ona nazivaju haremi, dok se grobovi nazivaju kaburi. Kaburi su se najčešće obilježavali sa dva kamena nišana / bašluka izrađena od mramora ili kamena bihacita, koji na travnatom tepihu djeluju kao da su iz njega izrasli i s njime srasli. Formu nišana nad uzglavljem je unekoliko određivao i društveni status ili profesija umrlog za života, pri čemu se isti pojavljuju u obliku turbana (ulemski, derviški, aginski, činovnički), fesa, stilizovanog mača..., a lijep primjer ženskog bašluka se završava ženskom kapom (oblika obrnutog fesa).

Ivo Andrić između ostalog ovako opisuje stara muslimanska groblja: ”Ta stara groblja sa svojim bijelim nišanima koji sve više tonu u zemlju umiru danas i sama,ali spokojno i vedro u dostojanstvu i ljepoti kao što su umirali i bivali sahranjeni u toku stoljeća oni koji u njima počivaju.”Viši nivo obrade

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Pravoslavno groblje Sveti Pantelija u Boriku

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

predstavljaju kaburi sa nadzemnim reljefnodekorisanim kamenim sandukom i nišanima iznad njih, od koji neki imaju znatnu umjetničku vrijednost. Neki od posebno značajnih ljudi sahranjivani su u zasebnim objektima – turbetima (mauzolejima).To su objekti šesterougaone osnove zidani u kamenu sa kupolom ili šesterovodnim krovom. Tri turbeta nalaze se pored džamije Ferhadije, jedno uz džamiju Arnaudiju, dva uz džamiju Gazanferiju (slike u članku ”Arnaudija i Gazanferija”), te Halil-pašino

turbe u sklopu harema na sjevernom rubnom dijelu Gornjeg Šehera, na kojem piše: Ovdje počiva Halil-paša Livčanin, bivši admiral turske mornarice, umro 1590-e godine. Najveći harem nalazi se u naselju Stupnica, na kojem je i gasulhana, objekat u kojem se vrši obredno pranje i priprema umrlog za sahranu.

Šezdesetih godina prošlog vijeka na zapadnom dijelu grada na kosom terenu iznad naselja Pobrđe uređeno je ”Novo groblje” sa konfesionalno izdijeljenim parcelama, te parcelom za ateiste, kao i pratećim objektom. U njegovom podnožju nalazi se Partizansko spomen-groblje s trostrukim bijelim obeliskom i grobovima naznačenim manjim poluobrađenim kamenjem.

Period druge polovine XX-og vijeka obilježen je i drugačijim oblikovanjem nadgrobnih spomenika u odnosu na tradiciju, pri čemu ječest oblik, zastupljen više ili manje kod svih konfesija i ateista, predstavljen vertikalnom kamenom pločom u obliku pravougaonika s dužom horizontalnom stranom i kamenim soklom koji uokviruje grob.

Kod muslimana te ploče su rađene najčešće od mramora, a kod pravoslavaca i katolika od granita. Pored tih, javljaju se i nadgrobni spomenici u obliku stilizovanog cvijeta i sl., a neki i apstraktnih formi.U ovom periodu češće se grade i kršćanske/hrišćanske porodične grobnice s položenom kamenom pločom na kamenom soklu i uspravnom pločom kod uzglavlja s ispisanim imenima pokojnika. Skromniji oblik nadgrobnih spomenika rađen je u teracu.

Halil-pašino turbe u Gornjem Šeheru

Bašluk / nišan sa turbanom

Drveni nadgrobni spomenik

Katoličko groblje u sklopu Novog groblja iznad Pobrđa

Veliki grad Male sirene

Za ovih, uskoro trideset godina bitisanja u Švedskoj, veliki grad koji sam najviše vidio u prolazu, je svakako Kopenhagen. Kroz njega sam, na putu za Evropu, prolazio mnogo puta vozom, autobusom ili vlastitim autom. Rijetko sam se zadržavao u samom gradu, tek nekoliko puta. Morao sam tu grešku kad-tad ispraviti i temeljito obići najveći skandinavski grad, saviše od dva miliona stanovnika.

Kopenhagen nudi pregršt interesantnih turističkih atrakcija i u njemu nije nikad dosadno. Danci su po mnogim anketama, u zadnjih 40-50 godina, najsretniji ljudi na svijetu. Mnogo je parametara koji to dokazuju, a da je to istina, uvjerio sam se i ja boraveći u glavnom gradu, pogotovo vikendom. Eksperti u ovoj oblasti ističu važne postulate danskog odgoja: usredotočenosti na igru, iskrenost, empatiju i društvene vještine, a zanemaruju nepotrebne negativne informacije. Osim što svojim stanovnicima nudi savršenu ravnotežu poslovnoga i privatnoga života, besplatno visoko obrazovanje i besprijekoran vozni red autobusa, vozova, metroa, ostatak svijeta nadmašuje i po broju zapaljenih svijeća po kućanstvu. Danska formula za Lykke - Sreća je život dostojan čovjeka, sa slobodom govora, socijalnim mirom i visokim životnim kvalitetom. Često se spominje i riječ Hygge, koja je sinonim za udobnost, ugodnost, druženje i neformalni stil života.

Historija

Kopenhagen (København) - Trgovačka luka zvanično se prvi put spominje u 11. vijeku, a oko 1000. godine osnovali su ga kralj Sven I i njegov sin Knut II Veliki. Zanimljivo je sagledati, koja je sila bila Danska u to vrijeme, jer je Knut II Veliki bio istovremeno i kralj Engleske, a vladao je i Švedskom, Norveškom, Islandom, Grenlandom i sjevernom Njemačkom. U to vrijeme bilo je to malo ribarsko središte, a počeo se širiti kada biskup Absalon Hvides (1167–1168.) gradi zamak za odbranu naselja. Kopenhagen postaje sjedište biskupije i počinje se naglo razvijati i širiti. Status grada dobija 1254. godine, a 1536. godine postaje prijestolnicom danskog kraljevstva.

Plan grada Kopenhagena je u velikoj mjeri djelo Kristijana IV, koji je dao podići niz monumentalnih zdanja u gradu, kao što su Berza, Holmens Kirke, zamak Rosenborg i Tøjhuset. Godine 1658.

Putuje i piše: Mirsad FILIPOVIĆ

Foto: Melkina i Mirsad FILIPOVIĆ

švedski kralj Karl X Gustav napao je Kopenhagen, ali je grad za dlaku uspio da se odbrani od švedske opsade, što je Kopenhagenercima dalo veći prestiž i autonomiju.

Ubrzani razvoj grada je zaustavljen nemilim događajima. Prvo je epidemija kuge pogodila Kopenhagen 1711. godine, grad je i gorio u dva navrata, 1728. i 1795. godine, a bombardovala ga je engleska flota u bici kod Kopenhagena (1807.), kada je uništen veliki dio starijeg grada. Međutim, početkom ubrzane industrijalizacije u 19. vijeku grad napreduje u mnogim segmentima. Gradske zidine Kopenhagena, koje postoje od srednjeg vijeka, srušene su i zamijenjene zelenim površinama i počelo se urbanim razvojem grada. Krajem 19. vijeka, tadašnji ministar J.B.S. Estrup i kralj probili su beznadežno zastarjelu odbrambenu strukturu koja je nazvana Vestenceinten, a sada se popularno zove Vestvolden. To je dovelo do urbanog planiranja koje se uglavnom fokusiralo na izgradnju gustih, kompaktnih naselja. Rezultat sam i sam vidio, gusto naseljena moderna naselja i zelene površine daju jednu lijepu uređenu cjelinu.

Dva svjetska rata su pogodila dansku prijestolnicu. Prvi svjetski rat je donio u grad nezaposlenost, socijalne probleme i siromaštvo. Velike probleme su izazvala ogromna minska polja koje su postavile danska, švedska i njemačka mornarica. Otvoren je bio samo uski otvor. U drugom svjetskom ratu bilo je još gore. Danska je bila okupirana od 9. aprila 1940. do 5. maja 1945. Najspektakularniji događaj tokom njemačke okupacije bio je onaj kada je 21. marta 1945. RAF bombardovao štab Gestapoa u Shellhusetu i kada je veliki broj političkih zatvorenika uspio da pobjegne, a arhive Gestapoa su uni-

štene. Tokom završetka okupacije, danska policija je ukinuta i izbio je period bezakonja. Bilo je to teško vrijeme u cijeloj Evropi, a od tada ova država i njen glavni grad samo napreduju, tako da se danas može reći, da je ovo područje blagostanja.

Znamenitosti

Kao i svaki veliki grad, a uz to i najvažniji i najveći u svojoj zemlji, Kopenhagen ima mnogobrojne značajne kulturne, historijske, religijske, političke i druge znamenitosti. Dvorci, muzeji, crkve, gradsko jezgro, luka, stari hoteli, brojni monumenti, zabavni parkovi ... Treba stvarno dosta vremena i dobre volje, da se barem oni najvažniji objekti posjete. Kopenhagen je zaista lijep i interesantan grad i ima se šta vidjeti. Pa da počnemo skraljevim dvorcem koji je stvarno monumentalan i, čini mi se, veći nego štokholmski.

Christianborg - Dvorac Kristijanborg

Zamak Christiansborg je smješten na Slotsholmenu u Indre Byu, u strogom centru grada. To je danas najvažnija danska građevina jer se u njegovom sklopu nalaze Folketing - Danski Parlament, Državno ministarstvo, Vrhovni sud Danske, sjedište Danskog premijera, a tu je i velika kraljevska konjušnica. Zanimljivo je da kraljevska porodica još uvijek koristi dijelove dvorca za svoje potrebe, uključujući prostorije kraljevskog predstavništva, crkvu zamka Christiansborg i De Kongelige Stalde - Kraljevsku konjušnicu. Prvi prethodnik

Berza je jedna od najstarijih i najljepših građevina u Kopenhagenu.

Gradska vijećnica je važno administrativno sjedište

Dvorcem dominira prekrasan toranj visok 106 metara.

Kraljev muzej je uvijek dobro posjećen

zamka, Absalonov zamak, sagradio je 1167. godine biskup Absalon, a sadašnji dvorac i danas se nalazi na istom mjestu. Hanza je prisilila Dance da sruše Absalonov zamak 1369. godine. Sagrađen je novi dvorac i od 1417. godine pa nadalje bio je stalni kraljevski dvorac. Trajalo je to nekoliko vijekova i zbog dotrajalosti je morao biti srušen.

Od 1731. Do 1745. Godine na tom mjestu je izgrađen novi kraljevski dvorac, prema crtežima, između ostalih, E.D. Häusser i Nicolai Eigtved, u rokokou. Ovaj dvorac se zvao Christiansborg Castle. Prvi dvorac Christiansborg opisuje se kao veličanstvena barokna palata. Kada je završen 1745. godine, spominjao se kao najveći kraljevski dvorac u sjevernoj Evropi. Nažalost, izgorio je do temelja u velikom požaru 1794. Obnavljan je još dva puta, a sadašnji izgled je dobio u godinama 1907-1928. i to u moderniziranom baroknom stilu prema crtežima Thorvalda Jørgensena. Ovi crteži se uglavnom odnose na prošlu istoriju zgrade.

Dvorac-Zamak je stvarno impozantan. Trebalo mi je dosta vremena da ga cijelog obiđem. Melkina nije mogla, a ni htjela pratiti moj tempo, pa se odmarala na prelijepom popločanom trgu ispred ulaza u dvorac. U obilasku dvorca, koji je sam za sebe ogroman muzej, nalazi se nekoliko muzeja: Jevrejski, Royal Arsenal muzej, Thorvaldssens muzej. Svi su sadržajni i dobro posjećeni. Glavna atrakcija je velika svečana dvorana s bogatim tapiserijama. Dvorcem dominira prekrasan toranj visok 106 metara. Zanimljiva je i kraljevska kuhinja i biblioteka. Nezaobilazan je obilazak i kraljevske konjušnice s prostranim jahačkim stazama. Znali su kraljevi i njihove porodice uživati u blagodetima svoje moći. Danska je monarhija i, iako je uloga kralja danas jako simbolična, kraljevska porodica je uvijek pri vrhu popularnosti, slično kao i u Švedskoj.

Amalienborg - Amelijin Dvorac

Ovaj dvorac je danas sjedište kraljevske porodice i u njemu živi današnja danska kraljica Margrethe, kćerka kralja Fredrika IX. Dvorac ima oblik dvorskog kompleksa koji se sastoji od četiri zasebne palate. Palata Christian 7:s palæ, Christian 8:s palæ, Christian 9: s palæ i Frederik 8:s palæ. Mjesto je dobilo ime po kraljici Sofiji Amaliji jer je tokom 17. vijeka za nju bio izgrađen dvorac, koji je potom izgorio. Nekoliko porodica je kasnije dobilo dozvolu da tamo grade svoje privatne palate. Palatu je između 1748. i 1760. godine u rokoko stilu sagradio Nicolai Eigtved. Palate su korištene kao četiri zasebne privatne rezidencije do 1794. godine, kada su kupljene kao rezidencije za kraljevsku porodicu nakon što je zamak Christiansborg izgorio.

Imali smo sreću, da se nađemo na ogromnom trgu ispred dvorca kada se tu vršila smjena straže kraljevske garde. To je posebna atrakcija za sve posjetioce ovog značajnog dvorca i garda je jedan od simbola glavnog grada Danske. U dvorištu između palata, nalazi se konjička statua Fredrika V, koju je platila Azijska kompanija, a koju je izgradio francuski skulptor, Žak Sali1771. godine. Statua je visoka 12 metara, a teška 22 tone.Uz ovaj komleks se nalazi i najveća danska crkva- Frederiks kirke, poznata i po nazivu Mramorna crkva–Marmorkirken.

Rosenborgslot - Dvorac Rosenborg

Jedan od prioritetnih ciljeva posjete Kopenhagenu svakako je ovaj prelijepi dvorac, rađen u stilu Holandske renesanse i sada pret-

Amelijin dvorac ima oblik dvorskog kompleksa koji se sastoji od četiri zasebne palate.

Smjena straže uvijek okuplja znatiželjne turiste

Dvorac Rosenborg je kao iz najljepših bajki

Dvorac sa čelne strane

voren u muzej. Uvijek je oko dvorca mnoštvo znatiželjnika i turista. Nalazi se u Kongens Haveu – Kraljevskom parku, u središtu današnjeg Kopenhagena. Posjeduje brojne dragocjene kraljevske stvari od 17. vijeka pa nadalje, uključujući danske kraljevske dragocijenosti, dragulje i nakit koji se čuvaju u četiri sefa. Vrijedni pažnje su porculanski servisi i kraljevska odjeća iz tog doba. Početkom 17. stoljeća, kralj Kristijan IV kupio je veliku površinu zemlje neposredno izvan istočnog gradskog zida Kopenhagena. Područje je uređeno kao park “Kongens Have”. Ovdje je 1606–1607. godine sagradio dvospratni cigleni “List” sa stepenastim tornjem. Ova kuća je još uvijek dio južne polovice sadašnjeg dvorca. Nakon dogradnje, kralj je odlučio proširiti dvorac, što je učinjeno između 1613. i 1615. godine. Kralj se mogao useliti u svoj dvorac, ali su radovi na preuređenju nastavljeni sve do 1624. godine. Dvorac je tada dobio treći sprat, koji je u potpunosti zauzela velika viteška dvorana. U čast vjenčanja svog sina, 1634. godine, Kristijan IV je sagradio sadašnju stepenišnu kulu zamka.

Dvorac Rosenborg, čije se ime prvi put pominje 1624. godine, bio je okružen jarkom s pokretnim mostom. Za razliku od srednjovjekovnog kraljevskog dvorca unutar grada, sa spojenim kućama i skučenim prostorima, Rosenborg je izgledao kao dvorac potpuno u duhu vremena. Zanimljivo je pomenuti da je vlasnik Kristijan IV aktivno učestvovao u projektovanju i izgradnji dvorca. Rosenborg, koji je još uvijek u vlasništvu danske kraljevske kuće, karakterizira veliki broj dobro očuvanih okoliša iz perioda od 1624. do oko 1710. godine kada je kraljevska porodica živjela u dvorcu. Postoji i veliki broj predmeta koji pripadaju danskoj kraljevskoj kući. U podrumu dvorca smještena je takozvana “riznica”. Između ostalog, izloženo je i sjajno sedlo Kristijana IV u kojem je jahao prilikom krunisanja u Kopenhagenu 1596. U podrumu se nalaze i kraljeve bačve s još očuvanim vinom iz prve polovine 17. vijeka. Dio dvorca je pripadao kraljici i njenoj sviti, a impozantne su svečane dvorane, posebno Viteška sala i ogromni

kraljev toalet. Kada je tu živio, kralj Fredrik IV je ostavio u dvorcu fenomenalne staklene figure koje je dobio na poklon od venecijanskih majstora prilikom svoje posjete Veneciji. U pravom smislu riječi, ovo je dvorac iz bajke smješten u jednom od najljepših dijelova grada.

Kastellet - Citadela Frederikshavn - Tvrđava Fredrikshavn

Na samom kraju središnjeg jezgra grada nalazi se ova interesantna historijska utvrda i veoma blizu je Male sirene, još jednog od mojih zacrtanih ciljeva posjete Kopenhagenu. Kastellet je jedna od najbolje očuvanih tvrđava u sjevernoj Evropi, a sadrži pet bastiona: Kraljev, Kraljičin, Grofov, Princezin i Prinčev. Utvrda ima i svoju crkvu, (od 1902. župna crkva župe Kastel), te mlin - vjetrenjaču. Utvrdu je osnovao kralj Kristijan IV 28. oktobra 1624. Predviđeno je da se ovdje izgradi dvorac, ali takav projekat nije izveden iz fi-

Središte tvrđave je dobro očuvano

Rosenborg je rađen u stilu Holandske renesanse

mlina - vjetrenjače

nansijskih razloga. Nakon švedske opsade Kopenhagena, 1658-1660., holandski inženjer Henrik Ruse (kasnije Rysensteen) je pozvan da obnovi i dogradi redutu. Nazvana je Citadelet Frederikshavn, ali je poznatija kao Kastellet. Za razliku od ostatka bedema Kopenhagena, Kastellet nije bio usmjeren samo na neprijatelja, već je mogao biti usmjeren i na grad. Topovi su se mogli okretati i uperiti u kraljeve podanike. Danas je u vlasništvu oružanih snaga, a koristi se kao rezidencija načelnika obrane (Kommandantgården) kao i niz manjih organa vlasti. Tu su i dodatne uslužne rezidencije. Kastellet je zaštićen i tako funkcionira i kao vojni prostor, kulturno-historijski spomenik, muzej i park. Obilazio sam ga temeljito, uzelo mi je dosta vremena, ali se isplatilo. Toliko je tu zanimljivih i dobro očuvanih objekata, a sa svih strana se pruža divan pogled na dijelove grada, luku, kanale i more. Posebno mi se svidjela vjetrenjača. Nekad je u gradu bilo 16 vjetrenjača, sada je aktuelna samo ova i još je u upotrebi. Izgrađena je 1847. godine, na istom mjestu gdje je bila stara koja je uništena u oluji.Služila je za mljevenje pšenice i kukuruza u slučaju neprijateljske opsade. Ima podatak da je ruska kraljica jela za doručak kašu od brašna iz ovog mlina. Zanimljiv je stari zatvor u kojem je svojedobno engleski istraživač i gusar, John Norcross, od-

ležao 32 godine, a polovinu u drvenom kavezu. Kakav „human zatvor” u poređenju sa sadašnjim skandinavskim zatvorima. U tvrđavi se vrši svakodnevna smjena straže, a tvrđava ima dva prelijepa ulaza. Opasana je vodom što znači da je smještena na malom ostrvu. Vidio sam mnoštvo različitih ptica. Melkina me čekala kraj prekrasne engleske crkve i onda smo se uputili ka najposjećenijem simbolu grada - Maloj sireni.

Den lille havfrue - Mala Sirena

Poslije duge kilometarske šetnje stigosmo i do ovog gradskog simbola. Mala sirena je švedska bronzana skulptura Edvarda Eriksena. Visoka je samo 1,25 metara i na prvi pogled ne čini se nešto posebnim remek djelom. Ali pošto simbolizuje izgubljenu ljubav, postala je veoma priljubljena i posjećuje je svakodnevno hiljade ljudi. Rad je predstavljen 23. avgusta 1913. Edvard Eriksen je stvorio skulpturu nakon što je H.C. Andersenova bajka, izvedena u kraljevskom pozorištu, a inspirisana baletskom igračicom Ellen Price, koja je izvela ulogu sirene. Mnogi vjeruju da je Elen Prajs bila model, ali u stvari to je samo glava za koju je Elen Prajs trebalo da bude model, dok se ostatak tijela sirene mora pripisati prelijepoj supruzi vajara Edvarda Erihsena, Elini. Eline Eriksen je modelirala za svog muža tokom izrade više od 350 sati. Razlog zašto je vajarova supruga sjedila kao model je taj što Elen Prajs nije željela da sjedi kao goli model za Edvarda Eriksena.

Bajka govori o sireni koja je spasila princa poslije brodoloma i, naravno, zaljubila se u njega. Kako bi ostala s njim pretvorila se u ženu ali je izgubila glas. Ako princ oženi drugu ženu, ona će se pretvoriti u morsku pjenu. Tako je i završila ova Andersenova bajka napisana 1837. Djelo je u nekoliko navrata bilo izloženo vandalizmu. Dva puta joj je odsječena glava, jednom ruka, jednom je srušena eksplozivom, a više puta su je farbali različitim bojama. Osim toga, statua je u nekoliko navrata oslikana ili obučena u Djeda Mraza, burku i švedski i norveški fudbalski nacionalni dres. Ova sadašnja skulptura nije original. Ona se čuva u vlasništvu nasljednika kipara Eriksena. Druge kopije Male sirene mogu se naći u SAD-u, Kanadi, Velikoj Britanijii mnogim evropskim državama. Rijeka ljudi je čekala da se uslika sa Malom sirenom, pa tako i mi nismo bili izuzetak.

Simbolizuje izgubljenu ljubav

Sirenu svakodnevno posjećuje hiljade ljudi

Melkina me čekala kraj prekrasne engleske crkve

Rundetaarn – Okrugli Toranj

Ovo je jedna od najpoznatijih građevina u Kopenhagenu i izgrađena je u ime kralja Kristijana IV, a dizajnirao ju je arhitekta Hans van Steenwinckel. Rundetaarn je izgrađen u 17. vijeku, tačnije, kamen temeljac položen je 7. jula 1637. godine, a kula je završena 1642. godine. Toranj je dio objekta Trinitatis, koji je izgrađen da bi tadašnjim učenicima i studentima pružio astronomsku opservatoriju, univerzitetsku biblioteku i studentsku crkvu Trinitatis kirke (Trojstvena crkva). Trinitatis kirke je završena tek 1656. godine, a biblioteka 1657. godine. Kula je visoka 36 metara i prečnik joj je 15 metara. Nema stepenica, već ima kamenom popločanu spiralnu stazu širine 5,6 metara koja vodi do platforme za posmatranje na krovu. Nije se baš lako popeti na vrh, ali se putem može vidjeti ulaz u crkvu, biblioteku, izložbene prostore, razne odaje i toaleti. Zanimljiv podatak je da je Petar Veliki dojahao na vrh kule 1716. godine, a istim putem je jahala i njegova supruga Katarina sa četiri konja. Kao dodatna turistička atrakcija postavljen je stakleni pod koji omogućava da se vidi jezgro tornja na 25 metara iznad zemlje. I ja sam se zavukao u taj mali dio tornja i uslikao jezgro tornja.

U vrijeme kad sam ja bio u posjeti ovom čudesnom zdanju, u izložbenom prostoru se održavala veoma interesantna izložba svjetskog dizajna, pa sam s pažnjom pregledao sve izložene različite objekte od drveta, metala, tkanine, kartona i.t.d. Na kraju sam se

popeo na platformu sa koje se pruža prekrasan panoramski pogled na sve dijelove Kopenhagena, a posebno je lijep vidik na Öresund most koji spaja ovaj grad sa Malmeom, tj. Dansku i Švedsku.

Tivoli – Tivoli

Ovaj impresivni zabavni park, ideja novinara Georga Carstensena, osnovan je 1843. godine (inauguracija je održana 15. avgusta). Nalazi se u strogom centru grada, uz željezničku stanicu. Preko puta mu je Gradska vijećnica i spomenik majstoru bajki Andersenu. Ovaj komleks sadrži ogromne tobogane, razne vožnje, karusele - vrtuljke, koncertne dvorane, restorane, mjesta za odmor, različite performanse, otvoreno pozorište, a kao takav bio je uzor drugim zabavnim parkovima kao što su npr. Liseberg u Geteborgu. Sa više od četiri miliona posjetilaca godišnje, Tivoli je danska turistička destinacija broj jedan. Zabavni park je najveći u Skandinaviji, u smislu broja godišnjih posjetilaca. Kopenhagen ima dugu tradiciju kada su u pitanju zabavni parkovi, a isto tako poznati Bakken je otvoren 1583. godine i najstariji je u Evropi. Tivoli je također postao druga riječ za zabavni park općenito. U Tivoliju se može naći više od 20 atrakcija i tri rolerkostera. Najstarija i najpopularnija atrakcija u Tivoliju je Roller Coaster, jedan od najstarijih tobogana na svijetu koji još uvijek funkcionira, izgrađen 1914. godine. Više od milion putnika doživi ovu klasičnu vožnju svake godine. Park je prepun spektakularnih at-

Jezgro tornja na 25 metara iznad zemlje.

Toranj je astronomski opservatorij, crkva, muzej i biblioteka

Interesantna izložba svjetskog dizajna

Glavni ulaz u Tivoli

rakcija, a posebno se izdvaja vrtuljak “The Star Flyer”, sa ljuljačkama na visini od 80 metara. Odatle se pruža veličanstven pogled na Kopenhagen i most Öresund. Moja supruga nije bila zainteresovana za ove testove hrabrosti i andrenalina, pa ću pomenute atrakcije isprobati slijedeći put.

U svim gradovima koje sam posjetio svojom ljepotom i arhitetonskim stilom dominiraju vjerski objekti, tako da ni Kopenhagen nije izuzetak. Kako u većini dijelova grada nema ogromnih visokih zgrada, još se više ističu tornjevi crkava i daju neobičan šarm gradskom izgledu. Nabrojat ću nekoliko najznačajnijih i najljepših crkava, a u mnoge sam ušao i razgledao interijere. Obilazeći gradske četvrti prolazio sam pored dvedesetak crkava, u neke sam ulazio, a neke samo fotografisao. Zanimljivo je, da sam u jednoj od crkava primijetio da se nešto dešava, puno je tu svijeta ulazilo. A unutra u velikoj sali prodavali su ploče i knjige. Kako sam ja veliki ljubitelj vinila, zadržao sam se tu podugo.

Vor Frelsers Kirke

Ova prekrasna i interesantna crkva nalazi se na području Christianshavna. Karakteriše ga njegova crna i zlatna kula s površinskim stubištem i mnogim manjim zvonima u središnjem velikom crkvenom zvonu. Interijer je veoma bogat, a crkva je magnet za turiste koji imaju volje da se popnu na njen vrh odakle je fantastičan pogled na Kopenhagen. Toranj je okružen spiralnim vanjskim stubištem i treba dosta snage da se dođe do vrha. Crkva je građena od 1682. do 1696. pod vodstvom danskog arhitekta i umjetnika Lamberta van Havena. Crkva se spominje u romanu Žila Verna„ Put do središta zemlje”.

Sankt Petri Kirke

Saint Petri Kirke je njemačka evangelističko-luteranska crkva, jedna od najstarijih sačuvanih crkava u gradskom središnjem dijelu Kopenhagena. Dansko ime crkve je Sankt Peders Kirke, a njemačko St.-Petri-Kirche. Nalazi se u Latinskoj četvrti. Crkva je sagrađena početkom 14. vijeka. U samoj crkvi, a i u vanjskom groblju, sahranjene su mnoge značajne danske historijske ličnosti, poznati pisci, umjetnici, biskupi i političari.

Frederiks kirke

Frederiks Kirke, takođe je poznata kao Mramornacrkva (“Marmorkirken”), koju je dizajnirao arhitekt Nicolai Eigtved 1740. godine, zajedno s ostatkom okruga Ova crkva ima najveću crkvenu kupolu u nordijskim zemljama saprečnikom od 31 metra. Kupola je postavljena na 12 lijepo oblikovanih zidova. Arhitekt je vjerovatno bio inspiriran najpoznatijom crkvom Svetog Petra u Vatikanu. Kako sam bio i u toj crkvi, mogu reći da je tačno. Kamen temeljac je položio kralj Fredrik V 31. oktobra 1749. godine. Međutim, zbog ograni-

Kirker - Crkve

Ova crkva je magnet za turiste koji imaju volje da se popnu na njen vrh

Mramorna crkva je najveća u Kopenhagenu

Interesantan dio zabavnog parka

čenog budžeta ova crkva je stojala neizgrađena punih 150. godina. Sadašnja crkva konačno je završena nakon modificiranih crteža Ferdinanda Meldahl i otvorena je 19. avgusta 1894. godine. Interijer crkve je bogat, a dominira veliki oltar i lijepo izrađene orgulje. Crkva se nalazi uz Amelijin dvorac.

Museer - Muzeji

Kopenhagen obiluje izvarendnim, bogatim i interesantnim muzejima. Nemoguća misija je posjetiti svaki, treba novca i vremena, ali u neke se mora obavezno ući, jer kako osjetiti duh grada i njegovu historiju ako ne na taj način. Ovisno o interesu napravi se plan i prioritet. Nacionalni muzej (Nationalmuseet) i Državni umjetnički muzej (Statens museum for Kunst) su najvažniji muzeji kada su u pitanju umjetnički, kulturnohistorijski, etnografski ikraljevski eksponati, staro oružje, nošnje i drugi antikviteti. Nacionalni je najstariji i izgrađen je davne 1743-44. godine. Jedan od meni najzanimljivijih muzeja je svakako impresivni Ny Calberg Glyptotek - Nova Kalbergova gliptoteka. Osnovao ga je Carl Jacobsen poznati pivar, mecena i sakupljač umjetnina. Teško je reći da li je ova prelijepa građevina, ljepša izvana ili iznutra. Muzej sadrži velika umjetnička djela francuskih impresionista, između ostalih zastupljeni su Claude Monet, Alfred Sisley i Edgar Degas, a tu su i velikani Paul Gauguin, Vincent van Gogh i Paul Cezzane. Muzej sadrži i veliku kolekciju antičkih skulptura iz Grčke, Italije, Egipta, Mezopotamije... U prekrasnom vrtu se nalaze brojne skulpture i među njima veoma poznati Rodinov Mislilac. Bio sam i u kraljevskom muzeju, a nekoliko muzeja su stvarno unikatni napr: “HC Andersen museet”, “Guinness rekord-museum”, Ratni muzej, Muzej starih brodova, Zoološki muzej, Medicinskimuzej, Muzej dizajna ...

Od Strøgeta do Nyhavna

Strøget je najduža i najstarija pješačka ulica na svijetu. Ime ove ulice potiče iz 1890. godine, a za automobilski promet je zatvorena 1962. godine. Ovaj model su preuzeli i mnogi drugi gradovi u svijetu. Ulica je duga 2,2 kilometra i prava je turistička meka. Sastoji se od nekoliko ulica i trgova, a na kraju ulice počinje veliki Kraljev novi trgKongens Nytorv. Tu je lijepi park sa klupama za odmor i Kraljevsko pozorište. Sa trga se dolazi do Nove luke - Nyhavna, ulice iz koje se širi fantastičan miris hrane, jer tu su smješteni i neki od najboljih gradskih restorana. Ulica je živopisna, sa starim šarenim kućama u danskom stilu. Na kraju ulice se širi prekrasan pogled na more i moderne arhitetonske građevine poput Kraljevske biblioteke, Opere i stambenih jedinica. Na kraju luke i kanala, je veliko sidro koje služi kao spomen na danske mornare koji su izgubili živote u Drugom svjetskom ratu. Kopenhagen je ove godine proglašen za svjetski glavni grad arhikteture. Pogotovo ovaj dio grada je fenomenalan. Ističe se i prekrasni Kulturološko središte Blox, vrhunsko moderno zdanje.

Rodinov mislioc

Impresivni Ny Calberg Glyptotek

Najviši čovjek na svijetu je 272 cm visok i 199 kg težak

Strøget je najduža i najstarija pješačka ulica na svijetu

Kopenhagen se može pohvaliti odličnim restoranima, kako onim vrhunskim (Mišelinove zvjezdice) tako i mnogim kvalitetnim sa pristupačnijim cijenama. Ovaj grad je veoma skup i mi obični smrtnici moramo pažljivo gledati cijene. Kopenhagen se može pohvaliti i s velikim brojem autentičnih italijanskih picerija. Čak tri se nalaze među 100 najboljih picerija u svijetu, a picerija Luca je zadnjih godina među 15 najboljih svjetskih picerija. Naravno, ipak najbolje se nalaze u Napulju i Italiji. Jeo sam pice u Rimu, Firenci, Veneciji, Milanu, Riminiju i ova u Luci je u tom rangu. Svi sastojci dolaze direktno iz Italije i nije ni čudo da su njihove pice fenomenalne.

Puno se toga ima za vidjeti u ovoj skandinavskoj metropolii moram doći tu još nekoliko puta. Ovaj grad je proglašen za jedno od najboljih svjetskih mjesta za živjeti. Parametri koji to određuju su standard života, kulturni sadržaji, čistoća zraka, zdravstvena zaštita, niska stopa kriminala i.t.d. Grad je lijepo uređen, sa dosta zelenila i parkova, bicikli dominiraju i mogu se lako iznajmiti. Metro im je proglašen za najljepši u svijetu, gradske četvrti su veoma uređene, nema velikih nebodera. Noćni život je bogat, za mlade ima mnogo zanimljivih sadržaja. Posebno je zanimljiv dio grada u Kristijaniji gdje stanovnici žive po svojim pravilima i normama slobodnijeg života. Tu je prevozno sredstvo bicikl, auta nema uopšte, ali ima narkotika i drugih opojnih sredstava. Ovo je prilično kontroverzno mjesto i mami milione turista, ali se meni nije posebno dojmilo.

Ovdje su živjele i žive mnoge poznate ličnosti kao što su pisac Andersen, atomski fizičar Niels Bohr, režiser Lars von Trier, filozof Søren Aabye Kierkegaard, muzičar Victor Borghe, osnivač Carlsberg pivovare Jacob Christian Jacobsen, fudbaler Michael Laudrup, glumac Mads Dittmann Mikkelsen, duga je lista i trebalo bi puno prostora da se svi nabroje. Završit ću ovu reportažu sa konstatacijom da je Kopenhagen veoma lijep i interesantan grad za posjetiti tokom cijele godine.

Picerija "Luca" je među najboljima na svijetu

Kopenhagen je ove godine proglašen za svjetski glavni grad arhikteture.

Najpoznatiji Danac nisam ja već ovaj majstor bajki iza mene

Melkina odmara na Kraljevom novom trgu

Kraljeva biblioteka

Dobrota u srcu

Piše: Ismet BEKRIĆ

Bošnjački kulturni savez Slovenije / Bošnjaška kulturna zveza Slovenije uspješno djeluje već 25 godina.Tim povodom, krajem prošle godine objavili su i svečani broj svoga lista »Bošnjak«, iz kojega prenosimo prigodan tekst inspirisan i stihovima »Zdravljice« Franceta Prešerna, u izvorniku i u prepjevu na bosanski jezik, koji u najljepšem svjetlu mogu predočiti i misiju našeg magazina »Šeher Banje Luke«, i našegSaveza Banjalučana Švedske.

Riječi su mostovi. Riječi su prijatelji. Riječi su zdravice… Nazdravimo!

Prijatlji! Up! Dežela! Dom! Bratje! Edinost! Sreča! Sprava! Čast! Mladenči! Sonce! Sosed! Dobro! Ljudi!

Sve ove riječi, životne i pjesničke, čitamo i slušamo kao najljepši odjek Zdravljice / Zdravice, koju nam je kao najljepši dar i putokaz ostavio pjesnik France Prešeren. Slovenski, ali možemo slobodno ponosno kazati, i naš, bosanski, jer njegove poruke dotiču i naša srca.

Zato Zravljico / Zdravicu s ponosom i radošću izgovaramo i mi, u našem svakodnevnom djelovanju, kad se družimo, kad na našim stranicama čitamo stihove i prozu slovenskih i bosanskohercegovačkih autora, kad proslavljamo i obljetnice našeg Saveza kulturnih društava Slovenije, i našeg Društva bosanskohercegovačko-slovenskog prijateljstva »Ljiljan«. I kad s ponosom kazujemo i pišemo da živimo i stvaramo »V objemu dveh domovin« / »U zagrljaju dviju domovina«, kako smo nazvali i jednu našu monografiju posvećenu našem bitisanju i našim dostignućima i željama.

Žive naj vsi narodi, ki hrepene dočakat dan, da, koder sonce hodi, prepir iz sveta bo pregnan, da rojak prost bo vsak, ne vrag, le sosed bo mejak!

Nek žive svi narodi koji za danom žude

da,sve dok sunce hodi mir u svijetu bude, i da je svak slobodnjak, ne kao vrag, već susjed drag!

Nazadnje še, prijatlji, kozarce zase vzdignimo, ki smo se zato zbratli, ker dobro v srcu mislimo; dokaj dni naj živi vsak, kar nas dobrih je ljudi.

Najzad, prijatelji mili, čaše za sebe podignimo, što smo se zato pobratili, jer dobro u srcu mislimo; svaki vijek prožive nek svi što su dobro prigrlili… (Preveo/prepjevao: Ismet Bekrić)

A ono što nas nadahnjuje, obogaćuje, hrabri, zapisano je i u našoj Zdravljici / Zdravici, da je najvažnije, najljepše upravo to, »ker dobro v srcu mislimo«. A sada, kada nižemo godine svoga stvaralaštva i svoga prisustva, kada slavimo, najveće bogatstvo, i naše i zajedničko, i svakog osobno, upravo je ta – Dobrota u srcu!

Žive naj vsi narodi / Nek žive svi narodi: U svjetlu jubileja Bošnjačkog kulturnog saveza Slovenije i jedne pjesme koja je utkata i u slovensku himnu.

Ujutro rano, većina džematlija spava, zbog posta su rano ustajali da ručaju prije nego se sunce pomoli, pa kad prouče sabah namaz, legnu ope’ i prepuste se snu. A sokakom, ponekad rano ujutro, opipljivu tišinu zimskog jutra zaremeti piska dječiji’ glasova. To je bio išaret da mahalska djeca polaze u školu i glasnom drekom i vikom dozivaju jedni druge.

-Namkooo,Radeee, Dževdoooo, Vladooo, Zijooo, Biseraaa! Hajmo u školu, vakat je!!- izvikuju dječaci i djevojčice s obe strane sokaka, oni koji su prvi ustali, a s njihovim vikom pojavljuju se pospane glave ostale djece koja izlaze sa tašnama na leđima il’ u rukama te i oni, zjedno s ostalima, sporim koracima odlaze kroz prtinu neočišćena sokaka.

Katkad, ako snijeg zapada u noći, ujutro, bez obzira na hladnoću i studen, prvi se pojavi ciganin Bajro sa kajasima u rukama i sa konjima koji vuku drveni grn, u obliku slova ‘’V’’ i mirno odlazi u čaršiju da počisti mahalske sokake. Pažljivo i brižno, ko da su njegovi, a bili su državni, vlasnik im je bila ‘’Gradska čistoća’’, Bajro bi pokrio dobro uhranjane konje s abom, grubim platnom, a preko toga nabacio još i komad tvrde cerade, da im nije zima i da ih zaštiti od studeni i vlage, te da im noge ne prozebu. Iz njihovi’ nozdrva izbijala bi para, tijela su im se pušila, a Bajro je trčkar’o pored njih, s kajasima u rukama, i umilnim glasom, nježno im tep’o i umiriv’o sažaljevajući više konje, nego samog sebe..

- Haj’ dorate, haj’ doro, haj’ polahko, haj’ rođeni moji, sa’ će ovo bit’ gotovo - tepa njima Bajro i miluje vratove konja koji se teškom mukom probijaju uz sokak i debelu prtinu. Konji se napinju, noge im propadaju u duboku prtinu, Bajro ih miluje i gladi po vratu po kojem, reskom zvonjavom, poskakuju nizovi mesingani’ praporaca i remete pradavnu tišinu usnule mahale. Vazduh joj je ispunjen teškim dahom studeni i zime.

Iza njih ostaje vijugavi neravni trag razgrnuta sn’jega s obe strane sokaka. U avlijama, na štrikovima, koje potpomažu podbočaji od grubo sklesanog drveta, njiše se ukočeno, smrznuto rublje koje su naše majke, sestre, tetke, usprkos vel’ke studene, prale na ‘’subacama’’ ispred kuća, a koje su mahom sve, u ovo zimsko doba, bile umotane krpenom vrećom iz koji’ škrto vir’lo pramenje žute slame, da se voda u pipi ne zamrzne.

Voda polahko curka, ne smije se zavrnuti jer ako se zavrne, slavina se odma’ smrzne, a to bi onda slutilo pucanju cijevi prilikom odmrzavanja. Mahaljani su brižno čuvali sve pa i ‘’subace’’ koje su, ko stražari, nijemo stajale i ispred kuća i čekale da usluže svoje vlasnike kad se za to ukaže potreba. Nije bilo puno kuća u čaršiji koje su imale vodu u kući. Samo bogataške i begovske familije.

Još ko dijete on se pit’o odkud naziv ‘’Subaca’’, a ne česma, što je vjerovatno poteklo od naziva po riječici Subotici koje je iz okoline B. Majdana vodom snabdijevala prvobitnu čaršiju. A predpos-

Moj sokak

tavka je da je ta voda dovedena također i u Šadrvan pred džamijom Ferhadijom. A možda i nije. Ko zna?

U vrijeme dugi’ zimski’ noći, sijelilo bi se do neka doba u noći, uz lojanicu, a poneka bi kuća upalila i lampu na gaz, ako nisu imali uvedenu struju. Bivalo je familija koje bi palile zejtin u fildžan a od obične krpe se ubaci fitilj koji je škiljio i jedva osvjetljav’o prostor oko sebe. Svak je dever’o i trpio zimu na svoj način ali se nije niko žalio i izgledalo je da nije bilo mnogo teško. Poslije sijela svak bi hitio svojoj kući. Tada je bilo nečeg romantičnog u toj zimskoj idili sokaka umotanog u sivilo zime.

Nakon jutarnje galame i vike, vrlo brzo, ta halabuka djece se brzo umiri i sve se vrati mirnom nedešavanju, sve dok se prva djeca ne vrate iz škole, pa sokak i ‘’Medresko’’ brdo ponovo ožive galamom i vikom beskaharne i vesele dječurlije iz mahale.

Najvažnija je bila nabavka drva, ćumura, potpale, a priglavaka, rukavica, a šalova je bilo u izobilju za svako dijete, za svakog člana porodice. Cijela banjalučka čaršija i sve njezine mahale su bivale pod teškim udarcima i bijesu zime, al’ tadašnje, čestite džematlije su ulagale sve potrebne napore da savladaju ovu pošast koja bi ih zadesila. Često, opor zvižduk vjetra ih je nagonio da se predaju i posustanu divljini ove zimske nevolje, i sa tugom u sebi i oko sebe, povlačili bi se pod mirne skute topli’ kuća gdje su stari šporeti, crni fijakeri, ispunjavali njihove želje za udobnim bijegom od zimski’ oluja. Nekako pred kraj Ramazana završila se škola i započinj’o je zimski raspust. Eh, tada bi nastaj’o raj za djecu koja su dobro prošla u školi. Djeca bi donos’la ocjene kućama, komad običnog papira u boji. Boja papira je ujedno označavala i uspjeh đaka u školi. Tako je neko donio crvenu, neko žutu, neko plavu, zelenu, neko bijelu boju koja je u to vrijeme bila najlošija i označavala nedovoljan uspjeh. Kad je mati upitala jednog od njih kako to da je donio bijelu, a ne neku bolju boju što je značilo i bolji uspjeh, on je na materin upit spremno i brzo odgovorio:

-Dok sam ja doš’o na red, draga mati, učiteljica je pod’jelila sve druge boje. Mene zapade ova jer drugi’ nije bilo. Nije bilo nikakvi drugi boja za pod’jel’ti. Eto zato sam ti ja donio b’jelu ocjenu.

Istina je bila da je učiteljica ocjene obično dijel’la po redu, od crvene, koja je označavala odličan uspjeh, do bijele, koja je označavala da je đak “prop’o” i da mora ponavljati razred. Srećom na polugodištu nije bilo ponavljanja...

Dvoheftični predah i završetak škole je značio više igre, više druženja. Od ranog jutra odlazilo se prema ‘’Medreskom’’ brdu i na ‘’Pašalića’’ bašču gdje su djeca obično provodila dan za danom u klizanju i igri po sn’jegu. Pored odlazakana ova mjesta, jedna od najdraži’ igara je bila pravljenje “klize” ispred Kulenovića kuće. Ujutro rano, neko od djece bi polio vodom stvrdnuti snijeg na sokaku pa bi se onda, jedan za drugim, djeca klizala po njemu praveći usku, du-

Piše: Mersad RAJIĆ

gačku uklizanu stazu koja se crnila i caklila na sn’ježnoj sokačkoj bjelini.

Ta se ‘’kliza’’ pravila skoro uvijek na istom mjestu, između kuće, na lijevoj strani sokaka, gdje su stanovale familije Kulenović i Numanović, i druge kuće na desnoj strani sokaka, gdje su stanovale familije Rajić, Omurović, Žerić i Topčagić. Zašto pred ovim kućama?

I to je bio dio njihove igre.

Pored kuće Zuhre Kulenović i nalazio se vel’ki zid koji se protez’o od te kuće i jednim krajem se naslanj’o na ovu kuću, a drugim krajem, na vel’ku drvenu kapiju kroz koju se išlo prema Afganovoj avliji i kući u kojoj je bila smještena bojadžijska radnja porodice Drakulić. U ovu bojadžijsku radnju svakog Utorka i Petka seljanke su navraćale i donos’le vunu za farbanje. Poslije obavljena posla na ‘’Placu’’ il’ ‘’Govedarnici’’ seljanke bi se, prolazeći pored Zuhrine kuće, ponovo svraćale u Afganovu avliju po gotovu, ofarbanu vunu, il’ donos’le neku novu za farbanje. Ne obraćajući pažnju na klizu one bi počesto padale što je izazivalo radost i sm’jeh kod nas, mahalske djece.

Ta naša radost i ujdurma bi dugo trajala, sve dok Zuhra, il’ Rukija, ne pospu lugom klizu, i tako je zatrpaju. Valjda im je bilo teško i žao gledati nevine ljude kako ulažu napore i pehlivane ‘’klizom’’ fatajući se za havu, gubeći ravnotežu, i najčešće se, na kraju, nađu na ledenoj površini klize i sokaka. Sigurno je bilo da su obe komšin’ce samilosno saosjećale sa snašama koje, kad naiđu klizom, okliznu se i padnu.

-Nalet vas bilo! Zijančeri jedni! Nejma veći’ šejtana od vas! Polom’će narod noge i ruke zbog vaši’ šejtanluka!- govor’le bi one dok su lugom iz šporeta pos’pale uglačani komad sokaka. Al’ i to je trajalo samo određeno vrijeme dok djeca ne počiste lug i naprave drugu klizu da ponovo uživaju u njihovoj naivnoj igri koja je mogla skupo koštati one koji nesretno padnu. Međutim, djeca nisu o tome mislila, more se desiti al’ i ne mora...

Vrijeme je teklo mirno, u bjelilu snijega, potrpano njegovim ledenim dahom, život u mahali se odvij’o bez veći’ promjena osim što se osjećala lagahna groznica dolazećeg Bajrama. Poslije akšama i jacijske dove, sokak utone u vlastiti mir, a po neugaženom sn’jegu i čistoj prtini, presijava se škiljava svjetlost žarulja sa dvije crne, uljem namazane bandere. Vrijeme prolazi, život traje, život bez naročitog sjaja, život bez jači’ prepreka.

S vremena na vrijeme sokakom bi proš’o i ’unjeo’ promjenu i malo drugačijeg života, stari i pomalo luckasti, više vesveseli, Der-

viš Leška. Derviš Haznadar zvani ‘’Leška’’ je inače rođeni džematlija iz fine porodice Haznadar, al’ je često hod’o po čaršiji u svom uflekanom, poderanom dugačkom kaputu, ponekad i mantilu iz čiji’ džepova vire smotuljci stari’ novina i kojekakvi’ papirina. Mršav, upali’ očiju, poguren životom, pocrvenio u licu sa kojeg se jasnonazire rjetka s’jeda brada, nakrivljena fesa kojeg bi on, za zimski’ dana, podvez’o svilenom maramom.

Derviš Leška je inače je stanov’o pod Pećinama, i često prolazio našim sokakom te uvijek nešto mrmlj’o i nevezano prič’o. Kažu da je ovu vesvesu donjeo sa Istočnog fronta u Galiciji odakle je doš’o faleći se da je Ruski car koji je ubijen od boljševika u Oktobarskoj revoluciji al’ da je on ustvari živ i zdrav i da nije ubijen.

Govor mu je brz i teško razumljiv, iz usta mu izlijeću kapljice pljuvačke kad uzbuđeno zabrza kazivanje onog što mu je na umu. Na nogama ima stare iznosane kundure bez pertli koje spadaju svakim korakom koji napravi, a onda se ukaže bjelilo pete ispod poderani’ čarapa. Pored vesvese sakupljanja klipa i stari’ papira i novina, Leška je im’o drugu vesvesu te sakuplj’o i trp’o u džepove odbačene i prazne kutije od šibica i cigara. Obično bi u rukama nosio naramak klipa i drva što sakupi hodajući čaršijom, a djeca šejtani, zaletali bi se i izbijali mu iz ruku ove klipe il’ vadili papire iz njegova poderana kaputa što je još više dražilo jadnog Derviša pa je letio sokakom i galamio na djecu al’ nikad nije udario il’ povrijedio ni jedno djete.

Kad im je bilo dosadno, oni su ga zarivali izazivajući u njemu bijes, nekad muku i suze koje su klizile niz njegovo izborano staro lice odlijevajući tajanstvenu bol u staračkoj duši pa su ga, poslije, djeca većinom ostavljala na miru, saosjećali s njegovom mukom i onda bi mu pomagali, donoseći veće komade granja što otpanu s drveća il’ poneku cjepanicu koju nisu mogli razbiti kad su majkama c’jepali drva. Nikad ga nisu pitali što on to skuplja klipe, papir i drva, šib’ce, prifat’li su ga takvog bojeći se njegove sudbine koju nisu razumjeli. Zato su ponekad donosili komad pogače il’ koruze što bi im majke davale za njega. Derviš Leška bi im se zafaljiv’o blagosivljajući ih svim mogućim blagoslovima koja djeca nisu razumjela. U njihovo vrijeme jadni Derviš je bio česta, skoro svakodnevna, pojava u ovom sokaku. Samovoljno je živio svoj čemeran život, nikoga nije omet’o, nije nikog dir’o, mučio se sa svojom mukom, sam svjestan il’ nesvjestan vesvese sa kojom je živio i nju odnjeo sa sobom u grob. Kasnije, tiho je nest’o a da oni nisu ni zam’jetili. I danas neki od njih se sjete jadnog Derviša i njegovi’ klipa i kutija od cigara i šibica.

Nastavak u idućem broju

Fahirin osmijeh

Želimo brz oporavak našoj prijateljici i ambasadorcii bosanske

Piše: Lejla SOLAKOVIĆ

Vedri osmijeh Fahire Hasedžić malo ko da nije primijetio. Nažalost, ovu godinu smo započeli sa ne tako lijepim saznanjima o njenom zdravlju. Zbog bolesti Fahira nije više u stanju da dolazi u Bosansku kuću i vodi folklornu grupu. Prioritet je, da što prije započne sa odgovarajućim tretmanom kako bi što prije ozdravila.

Delegati iz BH UK Networka posjetili su dragu prijateljicu i poželjeli joj brz oporavak. Zauzvrat, Fahira nam je poklonila svoju folklornu nošnju te zahvalila za podršku koju su joj mnogi uputili iz BH UK Networka, naročito članovi KUD-a ”Mladost Bosne”, kojima mnogo nedostaje.

Fahira Hasedžić je naša vrijedna i omiljena instruktorica folklora, ponosna Banjalučanka, koja je svake sedmice, više od 25 godina, putovala na relaciji Nottingham-Birmingham, sa ciljem očuvanja, njegovanja, unapređenja i promocije naše folklorne baštine.Uz KUD “Mladost Bosne”,Birmingham, i “Bosanski biseri”, Derby, predano je od njihovog osnivanja. Danas je aktivna samo grupa iz Birmingama, ”Mladost Bosne”. Inače, prije dolaska u Veliku Britaniju, naša Fahira se aktivno bavila folklorom u KUD-u “Budućnost” u Banjaluci.

Već više od dvije decenije Fahira je čuvar bosanskohercegovačke kulture i tradicije, te našeg folklora u Engleskoj, trudeći se da pod njenim budnim okom folklorna grupa predstavlja bh. zajednicu na različitim festivalima i zabavama, naročito povodom obilježavanja državnih praznika. Godinama se bavi i aktivnim humanitarnim radom, mnoge donacije nosila je sama, i uručivala, u Bosni i Hercegovini.

Našoj dragoj Fahiri Hasedžić želimo da se što prije oporavi i vrati na časove folklora, koje sva naša djeca uistinu vole i cijene.

Samo pozitivno i snažno!

Amaterski video snimci

”Hotel Sarajevo”, priča o opsadi

Ili: pričao tri generacije Sarajlija u ratnoj

svakodnevici granatiranog grada

Piše: Džana MUJADŽIĆ

Barbara Cupisti, najprije uspješna glumica, okrenula se režiji i svoje novo dokumentarno ostvarenje, podnazivom Hotel Sarajevo, posvetila je 30-godišnjici opsade bosanskohercegovačke prijestolnice. Cupisti, Talijanka iz Toscane koja živi izmedju New Yorka i Varšave, ostvarila je 11 dokumentaraca. Njezina obrada poslijednjeg sadržaja je posebna: pokupila je od građana Sarajeva, koji su i pored svakodnevne, mučne borbe za život snimali svakodnevicu, video dokumente. Izbjegavala je medijski materijal i propagandna ostvarenja, takozvanih “ međunarodnih mirovnih snaga”!

Hotel Sarajevo upoznaje publiku sa ratnim postojanjem tri generacije civila, što raspravljaju o aktualnosti ali i načinu uticaja četvorogodišnjeg sukoba na njihovu ličnost.

Arhivske dokumente je ekipa filma dobila od Nihada Kreševljakovića koji ih je objedinjavao od početka blokade grada. Mnoštvo strašnih videa šta je nastojalo ostaviti trag o 44 mjesečnom preživljavanju pod bombama. Kreševljaković, autor poznatog ostvarenja Do You Remember Sarajevo? posjedovao je joššest sati neviđenog materijala koji je rado ustupio ekipi.

Da bi komunicirali, građani su upućivali video pisma o vjenčanjima, rađanjima, sahranama..., rječitim dokazima nastavka života, uprkos nemogućim uvjetima!

Osnivatelj Ratnog teatra Sartr Nihad Kreševljaković postao je jedan od likova. Pokazao je međunarodnim cineastima i drugim filmskim djelatnicima, kako su Sarajlije hrlile na predstave, znajući da mogu izgubiti ono najdragocije nije -život!

Film je ostvaren po ideji Andree Di Consoli što je nastojao obilježiti tridesetgodišnjicu jedne od najvećih europskih tragedija, kraja 20. stoljeća. Rediteljica je objeručke prihvatila njegov projekt jer je odavno željela obraditi sadržaj. Nadahnula se anketom Al Jazeere Balkan te odlučila snimiti film čiji je centar jedan hotel! Istakla je kako je vijesti i izvještaji epohe, nikada nisu napustili. Sjećala ih se detaljno kao i žute građevine poput velikog kuba, što se nije uklapala u okolicu, nitia rhitekturu grada. Bila je začuđena što nije bio srušen, pored svakodnevnih bombardiranja, sistematskog uništenja grada i njegovih stanovnika.

Prve osobe, koje su pronašli, imale su spone sa strancima: BobaLizdek, prevoditeljica koja je u Holiday Inn-u, jer o njemu je riječ, živjela veliku ljubav sa francuskim novinarom, a kasnije i piscem Paulom Marchandom, ovjekovječenu na velikom ekranu kamerom kanadskog reditelja Guillaume de Fontenay, u dugometražnom filmu “Simpatija za đavola”. Zoran Herceg je bio fixer ekipe pa je i njegova životna priča postala dio filma. Nova direktorica hotela Belmina Bajrović, što se sa samo 26 godina prihvatila odgovornog poziva, bila je također zanimljiva pa je uvrštena u protagoniste. Kako je radnja filma naglašavala postojanje tri generacije Sarajlija, oni su bili savršen izbor.

Hotel Sarajevo je, nedavno prikazan u Rimu gdje je otpočeo svoju staro kontinentalnu, potom svjetsku promociju.

Barbara Cupisti već sprema novi projekt: dokumentarac o ženama u Ukrajini, što se hrabro bore protiv ruske okupacije.

Film Na zapadu nešto novo...

Edin Hasanoviću Netflixovoj filmskoj koprodukciji

Dugometražno ostvarenje Edwarda Bergera od 147 minuta, ujedno adaptacija čuvenog romana Eriquea Marie Remarquea Na Zapadu Ništa Novo /Im Western nicht Neues/, objavljenog 1928., njemački je kandidat za najveće priznanje svjetske kinematografijeOscara, čija će se 95. izdanje i proglašenje nagradenih upriličiti 12. ožujka u Los Angelesu.

Slavno remek djelo njemačke književnosti imalo je prvu filmsku verziju već 1930. godine, zahvaljujući reditelju Lewisu Milestone, dok je Delbert Mann ostvario televizijski film 1979.

Jednu od glavnih uloga u Bergerovoj adaptaciji, interpretira Berlinčanin iz Zvornika, Edin Hasanović, likom Tjadena Stackfeeta. Nekadašnji četveromjesečni izbjeglica, čija je majka Hida uspjela, zahvaljujući Crvenom križu, doći u Njemačku, nakon što su Edinovog oca i dva strica, u ljeto 1992. godine, četnici ali i vojska RS nasilno odveli u nepoznatom pravcu zajedno sa 700 bosanskih muslimana, kojima se izgubio trag. Još nije pronađeno 200 posmrtnih ostataka, smaknutih iz ove grupe, među kojima su trojica Hasanovića.

Dječak, kojemu je uvijek nedostajala muška prisutnost u obitelji, rano je ispoljio zanimanje, a ubrzo i posebnu nadarenost za glumu, pa je kao dvanaestogodišnjak učestvovao u tv seriji KDD. Između tridesetak filmova i televizijskih ostvarenja, Edin Hasanović je bio interpret veoma popularnih i rado viđenih naslova Shiftingthe Blame, Life is Not for Cowards ili Rate Your Date. Prije šest godina, umjetnik je dobio u Hamburgu prestižno priznaje - Zlatnu kameru, za najuspješniju glumu

Druga značajna filmska manifestacija, londonska BAFTA, čije će se proglašenje održati u Royal Festivalu, 19. veljače, prima njemački film, imenovan 14 puta za različita priznanja: najbolju režiju, najuspješnije ostvarenje izvan engleskog govornog područja, sporednog glumca, najbolji scenario.

Uskoro mladi Zvorničanin putuje u Hollywood.

Džana Mujadžić

Studentica Pravnog fakulteta, uz to uspješna manekenka i svjetski model, Zagrepčanka Elena Dizdar, koja potiče iz BiH, članica je poznatih agencija poput Addicted To Models ili Select Model Global. Nakon osvojene prestižne lente Miss Sporta Hrvatske 2015. godine, tada maloljetna taekwondoistica ulazi u modnu sredinu, na velika vrata. Najprije nije bila upućena u tajne catwalk-a, a danas je mentorica kandidatkinjama, odabranim za titulu Miss Zagreba pa u Midikenn školi za modeling!

Nakon veoma uspješno položene mature, preseljava se u Milano,

Čuveni brandovi Sport i moda

Studentica iz Zagreba Elena Dizdar, porijeklom iz BiH, poznato lice modnih pista i brandova

da bi bila bliže svjetskim i europskim, modnim smotrama i događanjima. Godinu kasnije u rodnom gradu upisuje studij, pošto kasnije namjerava izučavati sportsko pravo.

Elena Dizdar često surađuje s mnoštvom stilista i brandova: Igorom Đugom, Ivanom Jurić, De Lightom, AD Twenty, MiliPointTwo, Les Emaux. Drag joj je i Risis jer izrađuje predivan nakit pa Europe 92. Rado nosi modele hrvatske kreatorice iz Londona, Vjere V ali, i poznatih kuća Calzedonia, L’Oréal, Super dry te Deichmann. Džana Mujadžić

Tko rano rani...

Modeli kreatorice Amele Mlivić iz Bihaća

Otkriće zadnjeg modnog događaja nazvanog European Fashion Passeport Sarajevo je 21 godišnja kreatorica Amela Mlivić. Mlada Bišćanka je studentica treće godine Tekstilnog odsijeka Tehničkog fakulteta u rodnom gradu.

Nadarena stilistica, čiji su modeli pobudili veliku pažnju publike i stručnjaka, ne krije ambicije i brojne projekte. Ističe svoje osobno zadovoljstvo prvim predstavljanjem pred međunarodnom klijentelom i ljubiteljima suvremenog fashiona.

Kolekcija, koju je znalački obradila, nadahnuta je modelima branda Balenciaga iz 50-ih godina prošlog stoljeća, zbog eksperimentalnog pristupa i ostvarivanja odjevnih predmeta. Slavni španjolski meštar, čija marka ima sjedište u Parizu, posebno je izučavao volumen i forme.

U svoje, ipak originalne, modele studentica uvodi nadrealističku notu, misteriju i monokromatske palete boja.

- Moda je lični odražaj pojedinca, njegov identitet. Vizuelna komunikacija je veoma bitna i značajna. Osoba se otkriva oblačenjem, izražavajući svoj odnos prema drugima. Danas se moda posmatra funkcionalno a trendovi svjedoče o njezinom mijenjanju i prilagođavanju duhu vremena kao i potrebama pojedinaca. Umjetnost, koju odijevanje svakako posjeduje, nije priznata u našoj oblasti ali postoje osvještene osobe koje je prakticiraju na veoma estetski i sofisticiran način, njegujući poseban stil.

Amela Mlivić pomno slijedi rad japanskih avangardista Yohija Yamamotoa i Reija Kawakuboa, izumitelja mnoštva novih koncepta. Nadahnjuje je i kreiranje marke Martina Margele, jer upražnjava minimalizam i destrukturizam, svježe konceptne filozofije fashiona našeg vremena.

Džana Mujadžić

Lik iz Avatara Filip Geljo:

Naš mladi glumac koji osvaja američke ekrane

Mladi glumac Filip Geljo /20/, koji živi u Los Angelesu, nalazi se među sedam obečavajućih nada svjetske sedme umjetnosti, koje je uposlio James Camerun u nastavku Avatar 2, poznatijem kao Vodeni tok.

Započeo je karijeru u dvanaestoj godini u Canadi, gdje mu je otac - poznati bosanskohercegovački glumac Jasmin Geljo - izbjegao 1992. godine, spasivši se iz opsade rodnog mu Sarajeva. Dječak, čija je majka Filipinka, rođen u Torontu 13. travnja 2002. godine, rano je pokazao neobičnu nadarenost za glumu.

Dokazao se dugotrajnim učešćem u tv seriji Old Squad, u kojoj se pojavio u više nastavaka, između 2014. i 2016. godine. Prije toga je glumio u televizijskom filmu Zadnja prilika, te u filmu Čekaonica, zajedno s ocem Jasminom.

Dobio je i glavnu ulogu u nagrađivanom kratkometražnom ostvarenju Shahzad, a oživio je i lik studenta u serijalu Annedroids. Prošle godine je interpretirao ulogu Offona, u MobileUnite.

Već 2017. godine saznao je da će glumiti Aomunga, sposobnog lovca i sina šefa klana Metkayinaet, u Avatar-u 2. Bio je plaćen 150 000 dollara. Angažiran je za treći i četvrti nastavak već kultnog, američkog globbbustera.

Filip Geljo je dobitnik dvije značajne nagrade: najprije mu je uručen Joey Award u Vancouveru 2015. Iste godine je proglašen najboljim mladim performatorom i osvojio priznanje Young Artist Award.

Džana Mujadžić

Novi grafički roman o atentatu 1914.

Sarajevsko jutro

Ujutro, 28 lipnja 1914. godine, ubijen je, hicem mladog nacionaliste Gavrila Peincipa, nadvojvoda Franc-Ferdinand, prijestolonaslijednik Austro-ugarskog carstva. Događaj, kako cijela planeta odavno zna, zbio se u Sarajevu i, po mišljenju mnogih, uzrokovao Prvi svjetski sukob.

Novim grafičkim romanom Sarajevsko jutro /Le Matin de Sarajevo/, uvježbani francuski dvojac, Jean-Charles Chapuzet i Christophe Girard, još jednom je ispoljio posebnu nadarenost i efikasnost. Prije dvije godine autori su objavili veoma čitanu i zanimljivu, romansiranu biografiju Slučaj Zola. Ovaj put se, također, vraćaju u prošlost, obrađujući na nesvakidašnji način tragične postupke navodnih pobunjenika, prožete slučajnostima svojstvenim amaterima, što su zapalili planetu.

Opus objašnjava događaje kobnog jutra, najprije postupke Gavrila Principa, studenta i člana Crne ruke, tajne srpske organizacije oformljene u Beogradu 1911. godine, sa ciljem ujedinjenja južnih oblasti Austro- ugarskog carstva /Hrvatskom, BiH, te jugom Mađarske/ sa Srbijom! Strip uvodi čitatelje u Bosnu pod Habzburzima, u kojoj mladići iz Crne ruke nastoje pokrenuti nacionalističku omladinu. Nadaju se da će dugo planirani atentat biti podloga jače, nacionalne svijesti.

Užasne posljedice

Strip uigranog dvojca Chapuzet- Girard predlaže vremensko putovanje u dekor početka prošlog stoljeća bosanskohercegovačke prijestolnice, nastanjene enigmatičnim i drsko smjelim osobama, upućujući čitetelje u balkanska previranja. Veoma dokumentovan recit ispunjen je historijskim referencama.

Iščeznuće Rudolfa od Austrije, rođaka Franca-Ferdinanda, što se ubio zajedno sa Marijom Večerom/Vetsera/, čija se baka sa maj-

čine strane zvala Despina Vuković, stavilo je novog prijestolonasljednika u nezavidan položaj. Prva prijetnja mu je bio stric, što nije prihvatao njegovu suprugu Sofiju Chatek, pošto mlada žena, iako plemkinja, nije posjedovala dinastijski rang.

Konspiratori, koji su se rasporedili svom dužinom Obale, pomno su pratili kretanje kraljevske kočije i najprije učinili više greški. Prvobitni pokušaj atenatata nije ostvaren. Međutim, Gavrilo Princip je iz kafane iskoristio pogodan trenutak, osobnom akcijom. Najprije je mislio da je promašio, ali se vozilo nenadano zaustavilo radi promjene pravca. Princip je pucao nekoliko puta, ubivši carski par. Istog dana se anonimni student iz okolice Bosanskog Grahova našao na naslovnicama svih europskih glasila!

Uporedo s preciziranjem događaja tog sarajevskog jutra, strip poziva publiku upoznati Franca-Ferdinanda, koji nije bio predodređen za prijestolje. Slijedeći izbliza postupke terorista, čitatelji razumijevaju uloge epohe i odjek atentata na suvremena društva. Vrijedno je naglasiti napore autora za preciznošću i cjelovitom obradom vremenskih tokova, što su pomogli prikazivanju Sarajevskog atenatata.

Sati koji su promijenili historiju

Tragičan i burleskan, grafički roman može se usporediti s historijskim polarom, prikazivajući detaljno sate što su promijenili historiju 20-og stoljeća.

Sarajevsko jutro ističe veoma uspješnu suradnju scenariste JeanaCharlesa Chapuzeta sa crtačem Cristopheom Girardom. Uspjeli su dopadljivo ilustrirati događaje i postupke osoba koje su promijenile planetarnu historiju, sa velikim “sječivom”, kako bi rekao ugledni francuski pisac i autor Georges Perec, nekadašnji student u Titovoj Jugoslaviji.

Crtani roman od 128 strana izdala je pariska kuća Glénat. Džana Mujadžić

Karađoz

AUTOROVA BIOGRAFIJA

Rođen sam u srijedu, 11. 02. 1953. u 07:15 u Zagrebu, dakle u znaku Vodenjaka, a i u podznaku. Pamtim mlijeko u prahu i Trumanova jaja. Od prve godine živio sam u Banjaluci, gdje sam se školovao. Prvu priču sam napisao sa četrnaest godina, a prvu sam objavio sa dvadeset. Cijelo vrijeme gimnazijskih dana pišem, uglavnom pripovijetke i dramske tekstove. Poslije gimnazije sam studirao dvije godine pravo, a usput slušao i predavanja iz književnosti na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Putovao sam i nastupao čitajući svoje “rane radove” od Triglava do Đevđelije jer sam kao dijete iz mješovitog braka vjerovao u “bratstvo i jedinstvo”.

Sa dolaskom demokracije i rata odlazim u Švedsku, a prethodno sam izbjegao pet regrutacija u vojsku RS. U izbjegličkom logoru u Ystadu predajem bosanskoj djeci maternji jezik, povijest i zemljopis od 5. do 8. razreda. Zajedno sa Senadom Angelov i Mehmedom

Mešićem sam autor čitanke i radne sveske “Naši mostovi” za bosanski jezik koje su finansirali Ministarstvo prosvjete Kraljevine Švedske. U Stockholmu radim kao animator kulturnih manifestacija u bosansko-švedskom udruženju “Ljiljan” i voditelj recitatorskodramske sekcije za djecu i omladinu. Radim u redakciji “Glasa BiH”

Iz recenzije Dr. Davora Beganovića:

U Karađozu Lukić pokušava uspostaviti kontinuitet bosanske prošlosti i sadašnjosti. Fiktivni teatar koji će se odigravati pred raznolikim vlastodršcima uvijek će služiti samo jednoj svrsi – njihovu ismijavanju i razgolićavanju. No, što se više približavamo sadašnjem trenutku ti će vlastodršci postajati sve suroviji, a šale koje se s njima budu zbijale imat će sve češće kobne posljedice. Provala zla kulminirat će u pokušaju ubojstva posljednjega Karađoza koji se u fantazmagoričnoj sceni, već gotovo mrtav susreće sa svojim precima, a oni mu omogućuju da se otrgne sudbini, otkrivajući mu tamni izlaz iz pakla kazamata. Preci su svi oni glumci banjalučkoga teatra sjena koji su se nas svoj način, humorom i izrugivanjem, opirali silnicima čiji je jedini cilj bio suzbijanje upravo takve vesele melankolije. Taj će mu bijeg omogućiti i pronalazak dramskoga teksta njegova oca (i taj će se vrijedni rukopis kriti u sehari) u kojemu će legendarna Safikada španskim kraljevima održati lekciju vjerske tolerancije.

(Stockholm, 1993/95.), i objavljujem eseje u kulturnom listu Bošnjaka “Behara” (Zagreb, 1995). Prelaskom u Norvešku radim kao dopisnik za europsko izdanje “Oslobođenja” 1995/96., “Bosanske pošte” (Oslo, 1995/98.), “Bosanske riječi” (Göteborg 1996.) i na radio “Beharu” u Oslu 2000.

Između 1996. i 2000 četiri puta se vraćam u BiH i radim na radiju, redakciji novina i televiziji (sve u Federaciji), ali u zemlji koja je podijeljena između političara i tajkuna ne uspijevam nigdje jer ne želim pripadati ni jednoj političkoj stranci. Zato od 2002. lutam Europom (Köln, Frankfurt, Amsterdam, Beč, Dubrovnik) i zaustavljam se u Sarajevu. Nastojim prezentirati radove koji su nastali u u egzilu međutim pošto nisam bio u domovini “kad je grmilo” ne uspijevam ništa.

I dalje vjerujem da ima nade za nomade i pišem, pišem, pišem… Nudim izdavačima sve ono što Bosna nema, a treba imati (“Bosansku seharu”– zbirku poslovica, “Bosanski rodoslovi”– genealoške karte bosanske kraljevske dinastije Kotromanića i visokog plemstva) – međutim to njih ne interesira. Demoraliziran prelazim u Split i tada nastaje moj književni uspon…

Iz recenzije prof. Enesa Topalovića:

Grad kakav je Banjaluka sa svojom prošlošću zaslužio je ovakav roman. Zbog protesta za izgubljenim gradom nastao je roman koji je vrlo upečatljivo oslikao njegov voljeni grad. Prateći jednu banjalučku obitelj u razmaku od sedam stotina godina Lukić daje razvoj grada i odnose u gradu ali kroz prizmu glavnih junaka čiji se članovi tradicionalno bave uslovno rečeno kazalištem: u srednjem vijeku, u doba Kraljevine Bosne oni su dvorske lude, dolaskom osmanske vlasti bivaju karađozi (i to im postaje prezime), kao i u austrougarsko doba, da bi u doba Kraljevine Jugoslavije samo pričali viceve jer postepeno atrofira njihov kreativni i pobunjenički gen. Zadnji izdanak obitelji samo piše grafite u Banjaluci 1992. u kojoj je započelo etničko čišćenje. Romanom defiliraju Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Ferhatpaša Sokolović, Omerpaša Latas, Ivan Frano Jukić, Adem Ćejvan i Alija Mahmutović – Ale, dakle osobe koje su ostavile svoj trag na gradu i Banjalučanima. Sve su to samo naizgled slučajni susreti jer sudbina je iznad svega, ona režira živote likova, ona se ponavlja neprestano kao povijest: čas je epopeja, čas je ironija. Nadasve duhovito, elokventno i edukativno za sve one koji ne poznaju Banjaluku i mentalitet Bosanske Krajine.

– Ali ja nisam bio na Krbavi! Ti si taj koji ne zna povijest! – naljuti se Ivaniš.

– Svejedno je to plemeniti rode. Bili su hrvatski banovi. A vi uvijek kažete da su oni cvijet vašeg, ugarskog plemstva. Dakle – isto vam je... Al' počujte nastavak:

Nije u pitanju kravlje vime, tako vam spjevah zbog rime. Ban Svraka kraljevske krvi ponio je vile i ubio – pile, pade Kroacija na Krbavi ni majka Ugarska je ne izbavi...

– ...Moj otac, kralj Matijaš, kada je vratio od Hagarena grad Jajce, spasio cijelu knjižnicu hercega Hrvoja... Zaboravljaš ti ludo bosanska da je u knjigama sva mudrost i budućnost jednog naroda!

– Hagareni su nam uzeli slobodu, a vi knjige; dakle budućnost. Onda ste isti... A ti kraljevski sine zaboravljaš da su hercegove knjige pisali i bosanski didovi10, kako ti veliš heretici... Pa šta će ugarskoj kruni heretičke knjige? Ugarski kraljevi niti su znali čitati bosančicu, niti su govorili bosanski jezik. Tvoj otac se samo kitio tuđim perjem!

– ...Koje si ti vjere, ludo?! – iznerviran upita Ivaniš.

– Ti si umniji od lude, ili se varam. Ako si umniji morao bi to znati. Bošnjani su do jučer imali svoju Crkvu bosansku. Danas su, zahvaljujući vama, u ovom dijelu Bosne, kršćani... A sve sam sigurniji da će svi Bošnjani, opet zahvaljujući vama, biti Muhamedove vjere...

– Ma je li ti to slutiš da će i ostatak Bosne i Ugarska pasti pod Hagarene?!

– Kad je palo onoliko Bizantsko carstvo, pa Dušanova Carevina, što ne bi i jedna Ugarska, koja je samo kraljevina? Sjeti se: ”Bosna šaptom pade...”

– Što ti sad to znači?!

– Nitko nije vidio, ili nije htio da vidi da je Bosna jedina brana od Osmanovih sinova. Vatikan je obećavao, Venecija također. Vama je bilo svejedno što vam je Mehmed na kapiji dvorišta. Zato je istina: ”Pade Bosna kao zrela jabuka u sultanovo krilo.”

– Ova me budala izaziva!

– Jadan ti kada te budala može izazivati! I moj, bošnjački puk izazivaju vaši velikaši. Za Kraljevine Bosne nije bilo toliko nameta. Dinar za ovo, dva groša za ono... Dogurat ćete do forinte11. I još očekujete da se Bošnjani bore pod vašom zastavom?!

– To tebi nije po volji naša vlast?!

– Pravo kažeš: vaša vlast, a ne naša, bošnjačka... Svijetli vojvodo, od zla ima i gore. Ne bojim se ja za se, nego za djecu – a uskoro ću dobiti i unuče... Vjere su prolazne, kao i vlast...

– Ovaj je heretik... Treba ga na lomaču!

– Nisam ja više ni heretik. Samo mislim svojom glavom... Zobat ćeš ti zajedno sa mnom mrvice kada dođe sultan... Pa zar ne vidiš, ti, kraljevsko kopile da će ti i Ugarska propasti?!

– Uhapsite ga!!! – zaurla Ivaniš.

Na to Pivac zafrljaci Điđanu na Ivaniša. Mačka se spretno dočepa njegove glave i tražeći uporište svojim kandžama, nađe ga na vojvodinom masnom licu. Ivaniš zavapi od bola. Svi se sletiše oko njega i jedva riješiše napasti kraljevskog sina. U tom metežu Pivac, koji je dobro znao hodnike i vrata grada, pobježe, izgubi se, izvuče živu glavu.

3.

Sutradan je doznao da mu je glava ucijenjena na tri forinte zbog uvrede ugarske krune. Zato Pivac uze ženu, sina Jasena i snahu, koja je imala trbuh do zuba i samo što nije rodila, pa krenu uzvodno Vrbasom u šume, u gore, da se sakrije dok vlast ne zaboravi na njegov grijeh, ili dok se sama o sebi ne zabavi. Ime banjalučkog kaštelana Juraja Mikulašića ostalo je upisano u povijesti, jer se spominje na istom dokumentu kada i prvi put ime grada Banjaluke – 6. februara 1494. godine. Sljedeće godine u Banjaluku su stigli franjevci i na brdu iznad rijeke Crkvene digli crkvu i samostan Svetog Ljudevita tj. mađarski rečeno Lajoša. Po imenu tog Sveca, Banjalučani su nekoliko stotina godina kasnije to brdo iznad Crkvene nazvali Lauš. A ime Pivca još se spominje u narodu, jednako kao i ime njegovog djeda Cvrčka i sina Jasena. Ono što narod želi upamtiti to ne mora biti zapisano u povijesti.

III.

JASEN (1527.)

1.

Banjalučkog kaštelana naslijedio je Radak Jurjević, a ovoga njegov sin Andrija Radaković. Tek u njegovo doba usudio se tada, već sasvim star, Pivac sa sinom Jasenom i unukom Vrbasom vratiti u Banjaluku.

Postepeno su jedan po jedan grad Jajačke banovine dolazili pod osmansku vlast. Početkom šesnaestog stoljeća, u sastavu Bosanskog sandžaka već su bili bivši gradovi Jajačke banovine: Livno, Ključ, Komotin, Travnik, Prozor i Kamengrad. 1517. godine pali su pod Turke: Vinac, Jajce, Bočac, Jezero, a početkom 1527. i Livač, Sokol, Greben i Zvečaj. Godinu dana prije je toga sultan Sulejman II. Zakonodavac kraj Mohača rasturio Ugarsku kraljevinu, gdje je smrt našao i sam kralj Ludvig II. Jagelon. Nije bilo više te sile koja je mogla spasiti Banjaluku od osvajača. Zato, kada je banjalučki kastelan Andrija Radaković čuo da Turci dolaze na Banjaluku, zapalio cijeli grad i s vojnicima pobjegao prema Bihaću Povijest je pogrešno zapisala da je taj isti kastelan krenuo u susret Turcima da im preda ključeve grada. Međutim, to je učinila mala grupa Banjalučana, među kojima su bili Fuad Zambak (prvi banjalučki musliman, ali i plaćenik u gradskoj straži) i Jasen, sin Pivčev. 2.

U knjigama je već zapisano šta se desilo s Fuadom Zambakom koji je kao i svi njegovi preci i potomci imao biljeg ljiljana na vratu – pa je zbog toga i dobio u narodu prezime Zambak12. Suvremenici su prepričavali, a prvi je zapisao upravo Fuad kako se to desilo da je ušao u tjelesnu stražu Ilah

10 did – najviši vjerski dostojanstvenik u Crkvi Bosanskoj.

11 forinta – zlatni novac nazvan po tome što je na njemu bio cvijet ljiljana; prema italijanskom fiorino – ljiljan.

paše: Ilah paša koji je ušao u Banjaluku (dakle, ne može se reći da ju je osvojio, pošto se nije ni borio za nju) dodijelio je Fuadu za njegov obavještajni rad titulu age. U sličnim situacijama, Ilah paša bi posjekao doušnika, ali Fuada nije pošto je ovaj bio musliman, u, za Ilah pašu važnom gradu. Što više Ilah paša se iznenadio da u Banjaluci živi jedan musliman prije nego što su Turska i islam stigli u grad na Vrbasu. Zbog svega toga, Ilah paša uze Fuadagu za zapovjednika svoje tjelesne straže pošto je ovaj odranije poznavao sve viđenije Banjalučane. Ali nas ovdje ne interesira sudbina Fuadage Zambaka, već Jasena, zadnje dvorske, ali ne i gradske lude u Banjaluci. Vidjevši blagostanje Fuadage, a sjetivši se riječi svoga oca Pivca da bude uvijek umiljat kao mačka Điđana, Jasen se povjeri svome prijatelju: – Fuade, brate – ti znaš da sam ja bio dvorska luda kod Radakovića. To jedino znam da budem. Volim se zafrkavati, jer jedino zeza u životu ima smisla. Onaj tko je uvijek ozbiljan, za mene nije normalan. Od šege sam sazdan, za šalu ću i umrijeti... Nego, nova su vremena došla, a ja nemam posla. Imaju li Turci svoje dvorske lude? Hoću reći, treba li Ilah paši budala kao što sam ja? Znam da je oko njega mnogo zvrndova, ali ja sam posebno nadaren. Ti najbolje znaš šta je sve mogu i umijem. – Pobratime, dragi moj Jasene, Turci su ti mnogo silovit narod. Ja do sada uopće nisam vidio da se oni šale... Pusti ti mene da ja ispitam stvar, pa ću ti javiti... Ti znaš da ja nisam Turčin. Znaš da sam Bošnjak kao i ti, samo sam primio njihovu vjeru. Primio sam islam zato da bih živio dostojanstveno kao i oni. Jer, Boga mi, bez vjere nema časnog čovjeka! Ona ranija vjera, tvoga i moga oca, bila je dobra, prava vjera... Ali što se može? Protiv sile se ne ide samo vjerom. Ovi su jači. A tko je jači – taj taslači13. Zato ne bi bio zgorega, kada bi i ti porazmislio o tome da primiš njihovu vjeru. Vjeruj mi jarane14 – ništa ne boli...

Međutim, Ilah paša je tih dana bio zauzet neodložnim vojnim poslovima. Nije stizao čak ni u svoj skromni harem, a kamo li da na svome divanu prima ljude nižeg ranga od bega. Ništa nije pomagalo što je Fuadaga zapovjednik pašine tjelesne straže. On po pravilu nije mogao zatražiti razgovor kod paše, dok se begovi ne izredaju. Osim toga Ilah paši je valjalo dovršiti osvajanje plodnog Lijevča polja i paša je bio sav u dumanu15, kako to što prije učiniti, sa što manje rizika i gubitaka.

Odgovor za Jasena je Fuadaga Zambak našao sasvim slučajno, neočekivano, kod ljudi za koje ne bi nikad pomislio da nešto znaju o onome što interesira Jasena. Vraćajući se sa Saračice, gdje je išao da obiđe karaulu, noć ga zateče samog sjeverno od Banjaluke, kraj franjevačkog samostana Svetog Ludviga Lajoša. On pokuca halkom i fratar mu otvori kada reče da je iz straže Ilah paše. Fuadagu primi osobno gvardijan16 samostana fra Grgur Pavlović. Fuadaga ga zamoli za konak, a gvardijan odmah naredi da mu se uredi jedna ćelija kako bi gost mogao prenoćiti. Kako Fuadaga bijaše ljubitelj knjige, pošto franjevci odmoliše svoju noćnu molitvu, a Fuadaga jaciju17, predloži gost domaćinu da pogleda samostansku knjižnicu. Fra Grgur također zaljubljenik u knjige uvede Fuadagu sa zadovoljstvom u skriptorij18 koji je ujedno bio i samostanska knjižnica. Knjižnica bijaše zaista bogata. Po riječima fra Grgura imala je čak dvije stotine i sedam knjiga, doduše još ni jednu štampanu Gutembergovim izumom. Sve bijahu rukopisi na pergamentu, ali bilo ih je nekoliko i na papiru. Bilo je tu knjiga starih i preko stotinu godinu, donesenih iz Bologne, Agrama, Pešte. U razgovoru gost spomenu svoga pobratima Jasena i njegovu muku, a fra Grgur na to poče da traži nešto po policama. Poslije nekoliko trenutaka gvardijan pokaza Fuadagi jednu knjigu iz Granade, nekog sirijskog neoplatoniste Aureliusa, koji je živio na dvoru sultana Muhammeda al–Galiba19. Knjiga je bila latinski prijevod s arapskog, objavljena u Toledu, a napisao ju je Muhamed ibn–Danijal al–Kuz i zvala se: ”Fantomi imaginacije o poznavanju igre sjenki”.

Cijelu noć njih dvojica su proveli izučavajući tu knjigu. Gvardijan nije žalio lojanice, a Fuadaga ga je neprestano nudio svojim duhanom dok je prepisivao iz knjige najvažnije dijelove opisa orijentalnog kazališta – karađoza.

3.

– Jarane moj, tebi treba jedan bijeli čaršaf, od svojih pet–šest lakata duljine i tri do četiri lakta visine. – reče Fuadaga Jasenu s praga, kada je sljedeće večeri došao u njegovu kućicu u podgrađu Banjaluke, na samoj obali Suturlije.

– A ja ga imam i donio sam ti. – nastavi Fuadaga – Gledaj, ovo je najbolji damast20 što se može naći u Bosni!

– Nećeš me valjda u njega umotati i staviti na tabut21? – začuđeno reče Jasen.

– Ne brini, nije ti još došao vakat za selidbu na Ahiret...

Pri tom odmota platno koje je bilo već pričvršćeno za dvije daščice, (kao da je zastava na oba svoja kraja pričvršćena na dva barjaka) – i te daščice Fuadaga zabi pažljivo u ilovaču, u tlo Jasenove kuće. Platno je sada stajalo zategnuto ispred ognjišta i blještalo je od bjeline koju je pojačavala vatra.

– Ti ostani gdje jesi, a ja ću sada iza ovog platna. – reče Fuadaga, zađe iza damasta i sjede na zemlju, ispod zategnutog platna – Moja hanuma je od brezove kore isjekla i sklepala nekoliko oblika koji haman nalikuju na insane22. Jasen sjede na tronožac, žena mu Kosana i sin Vrbas čučnuše kraj njega. Sve troje se zgledaše pa okrenuše svoje oči ka platnu. Iza osvijetljenog platna ukaza se silueta čovjeka s fesom23 na glavi, malo pogrbljenog. Silueta prođe brzo od lijeve do desne strane platna i vrati se u sredinu. Začu se Fuadagin glas:

– Najzad sam sasvim sam. Sada sam rahat24 i mogu skontati kako da mi ona mrcina Bekri Mustafa vrati dug. Makar da mi vrati samo glavnicu, kamate mu neću ni pominjati. Valja mi izvući barem tu glavnicu... Uc'jenit ću ga da ću ga tužiti kadiji, a on zna da smo kadija i ja i komšije i hababi25...

Na to uleti druga silueta, a onaj prvi se trže.

– Sve sam čuo – šta kaniš Hadži Evade! – reče Bekri Mustafa, zapravo Fuadaga, mijenjajući svoj glas kao da zaista govori druga osoba.

– Otkud ti? Mislio sam da sam te napio. – zbuni se Hadži Evad.

– Hehej! Teško je mene napiti! – odgovori mu ovaj.

– A gdje ti je Karađoz? – poskoči Hadži Evad.

– Evo me hrsuzi26! – uskoči u platno silueta Karađoza i pri tom Fuadaga opet promijeni boju glasa. – Ja sam vaš kismet. Nećete mi proći tek tako. Figure Hadži Evada i Bekri Mustafe se približiše jedna drugoj. Moglo se čuti kako šuškaju, kako se sašaptavaju.

– Evo ide pašin telal. – povika Karađoz, a oni skočiše i odvojiše se jedan od drugog – Baš dobro! Sad ću mu reći šta muljate po čaršiji. Ima da vas paša objesi za muda!

Nastavak u sljedećem broju

12 zambak – tur. ljiljan.

13 taslačiti – tući, turski: taslak – klada. U prenesenom smislu: spolno općiti. Drugim riječima, onaj tko je jači uvijek drugog taslači u životu.

14 jaran – prijatelj, habab.

15 duman – u prenesenom smislu zabrinutost, doslovno na tur. – magla, dim.

16 gvardijan – glavar franjevačkoga samostana.

17 jacija – zadnja dnevna molitva kod muslimana; klanja se dva sata poslije prethodne – akšama.

18 skriptorij – prostorija u samostanu gdje se prepisuju knjige, često je i čitaonica i biblioteka.

19 Muhammed I. al–Galib – prvi vladar u Granadskom kalifatu vladao od 1230. – 1272.

20 damast – vrsta platna koja je ime dobila po načinu tkanja kakav se radi u Damasku u Siriji.

21 tabut – mrtvački sanduk bez poklopca.

PRIČE PATULJKA ZLATIBORA

Uvijek se sjećamo prvih knjiga koje smo čitali, prije svega onih iz školske lektire, koje su nam otvarale beskrajne i čudesne svjetove književnosti. U našoj novoj rubrici »Lektira«, u kojoj će o svojim knjigama, i knjigama drugih pisaca, pisati sami tvorci tih nezaboravnih priča, bajki, romana, pjesama… I, počet ćemo s velikim bosanskohercegovačkim bajkarom, Ahmetom Hromadžićem, koji nam je ostavio više knjiga bajki i priča iz djetinjstva: »Zlatorun«, »Patuljak vam priča«, »Patuljak iz zaboravljene zemlje«, »Zlatorun«, »Dječak jaše konja« i dr.

Da li zaista postoje patuljci? Ili su oni samo sićušna nevidljiva bića rođena u dječijoj i propovjedačevoj mašti? I pisci su, ponekad, kao pa-

tuljci. Uvuku se u svoje priče i pjesme, da bi se i sami uvjerili da to o čemu pišu nije samo izmišljanka, maštovanka, nego i istina. I izvana, i iznutra.

Knjige o patuljciuma, uopće – o neobičnim likovima, uvijek kriju neku tajnu. Tako je i iz tajne jednog neobičnog jezera, do kojeg put vodi kroz guste šume i uske prolaze između visokih stijena, nastala i jedna od najljepših knjiga za djecu u BiH. To je čudesna knjiga bajki »Patuljak vam priča«. Ali, vratimo se u jedno djetinjstvo na petrovačkoj visoravni, tamo gdje polja i blage uzbrdice prvo zalaze u šume, a onda se penju uz ledene gore i skrivaju izneđu visokih, oštrih stijena.

-Naša je šuma puna tajni i čudnih stanovnika koje nikad niko neće uspjeti skupiti na jedno mjesto i izbrojati.

Piše: Ismet BEKRIĆ

Tako je Ljiljanov otac počinjao svoje priče o planini koja se prostirala iza sela, u nedogled prema moru. Pričao ih je često, naročito zimi, pored toplog ognjišta dok je napolju padao snijeg i gladna zvijer tražila sklonište. Ljiljan je pažljivo slušao očeve priče, a poslije toga kovao smione planove kako će obići čitavu planinu i zaviriti tamo gdje niko nije zavirio. Ako još uspije da pronađe patuljka Zlatibora (o kome je otac često govorio) i da se sprijatelji s njim, onda će mu sva vrata biti otvorena. Često i znatiželjno posmatrao je visoke planinske vrhove na kojima su se odmarali oblaci i pitao se:

-Gdje li se zapravo nalazi taj Zlatibor? I ko ga uopšte može pronaći u tolikoj planini?

To su bila pitanja na koja mu niko nije mogao dati pouzdan odgovor, čak ni otac koji je znao da Zlatibor živi u planini i ništa više. Nikad ga nije sreo i kad se Ljiljan jednom zapitao kako zapravo izgleda taj Zlatibor, on se malo zamislio i odgovorio neodređeno:

-Pa tako – malen i uvijek nasmijan. Može se bez muke popeti na svako drvo, često jaše na jelenima, vukovima i starim lisicama.

-A kako je odjeven? – pitao je dalje Ljiljan.

-Kažu da nosi odijelo napravljeno od šumskog cvijeća. Naoružan je lukom i strijelom, a vjerovatno nosi i kakav mač.

Tako je Ljiljan stekao neodređenu predstavu o Zlatiboru, ali je još uvijek glavno pitanje – kako pronaći patuljka – ostalo bez odgovora…

Ako nešto silno želiš, u to ponajprije moraš vjerovati. A onda biti uporan. Dječak Ljiljan je često sa dječacima iz sela išao u šumu, lutali su po sunčanim poljanama, penjali su se u najviše krošnje, zavirivali u grmlje i visoku travu, ne bi li ugledali patuljka Zlatibora ili nekoga iz njegove družine. A onda im se sreća osmjehnula – susreli su zaista patuljka Zlatibora i s njim se sprijateljili. A Zlatibor ih je odveo skrivenim stazama i do Ptičjeg jezera, u dubini šume. Tamo ih je dočakao pravi ptičji skup. A dječaci?

Zar su mogli i u snu da zamisle takvo šumsko jezero i takav ptičji skup? Nisu, razumije se. A to nije bilo sve. Zlatibor ih je proveo obalom jezera ispod slapova, ptice su se skupljale oko njih, padale im na ruke, na ramena. Kad su sjeli u hlad crnog bora, Zlatibor je rekao:

-Znam mnogo priča o pticama. Ako želite, mogu da vam ih ispričam.

-Kako da ne želimo. Pričaj odmah – spremno su se odazvali dječaci…

Tako je na obali malog, neobičnog jezera počeo da priča patuljak Zlatibor. Dječaci su ga slušali pažljivo…

A Zlatibor im je pričao o zlatokljunoj ptici, bijelom slavuju, svirali, golubovom krilu, o plamenoj ptici, vodenim cvjetovima, uspavanoj planini, pa onda i o tvrđavi, mrtvom gradu, dječacima i planini, ranjenom orlu, jabuci petrovači… U tim pričama bilo je i radosti i tuge, i neobičnih zbivanja.

Sve ove Zlatiborove priče dječak Ljiljan je kasnije, mnogo kasnije, ispričao piscu. A taj pisac je, zapravo, u godinam svoga djetinjstva bio sam Ljiljan koji je rastao na obroncima polja oko Bosanskog Petrovca, na samom ulazu u veliku šumu iznad koje su se dizale neprehodne, tajnovite planine.

Taj pisac i taj vječiti dječak je poznati bajkar Ahmet Hromadžić, koji nam je poklonio, ostavio, mnogo knjiga o patuljcima i dječacima, o jednom djetinjstvu koje traje… (Iz knjige o knjigama »Palčić Čitalčić«, Izdavač »Bosanska riječ« / »Lijepa riječ«, Tuzla)

Zaboravljena zemlja

Možda je Zaboravljena zemlja bila zaista neobična. Možda je bila samo nedovoljno poznata pa je sve što se o njoj govorilo ličilo na bajku. Možda će zato i moja priča o Sunčanu i Pahuljici ličiti na bajku, ali ja unaprijed obećavamda ću ispričati samo ono što sam čuo.

Vi sad pitate:

-Ko su bili Sunčan i Pahuljica?

Da vas ne bi mučila znatiželja, kazaću vam odmah, bili su patuljci. Živjeli su u Zaboravljenoj zemlji, imali kućicu, napravljenu od cvrvenih koralja, na visokoj i bijeloj morskoj hridini.Šumom su ih uspavljivali i budili talasi, sa galebovima i ribama bili su veliki priajtelji.

I još ću vam nešto kazati: Sunčan i Pahuljica su bili brat i sestra i nisu znali da, osim njihove, postoje na svijetu i druge zemlje, da postoji išta ljepše od njihove obale, od planina s vrhovima uklesanim u nebo… Nakon ovih poetičnih opisa pisac Ahmet Hromadžić uvodi nas u bajkoviti svijet romana »Patuljak iz Zaboravljene zemlje«, satkanog od niza zanimljivih i maštovitih događaja. Uzmite ovu knjigu, kao i ostale o patuljkukoji vam priča, i koji vas poziva na zajedničko putovanje kroz Zabporavljenu zemlju, i ovu nezaboravnu knjigu.

Sjećanja na Abaciju, Studenac i dajak čamce...

Djevojke u špicu

kafane “Alibaba”, čiji su vlasnici biliAvdo i njegova supruga Rabija“, pa uzvodno, sve do Sitara, češljevi vrbaskih sedri prosijecaju površinu brze rijeke. Te stijene ljeti strše nad vodom, a s jeseni i zimi pretvaraju se u kandže u kojima završavaju grane, pa i čitava stabla što ih kiše i bujice izvaljuju uzvodno.

Sedre, te tamne mase okamenjenih riječnih korala, koje nekad i najvještije plivače umiju strahom prožimati, prorjeđuju se nizvodno, no rijeka je još brza, a onda stijene smjenjuje šljunkovito korito koje tu mušku i žestoku rijeku polagano smiruje...

Abacija i Studenac – to su lijepa mjesta uz Vrbas, poznata i kao banjalučka kupališta. Abacija se prostire desnom obalom Vrbasa, između Zelenog i Gradskog mosta,a odmah preko puta”, na drugoj obali, poglede mami “Studenac”.

Na tom mjestu rijeka smiruje tok, te tako nastaju na Studencu i vještačke tihe, napravljene rukama njegove “gradske raje”. Vrbas inače od Sitara, uzvodno, ubrzava koritom suženim bezbrojnim sedrama i ostrvcima, te ostacima brana nekada poznatih vrbaskih mlinova, kao što je Stošića, koji su se ogledali u biserli vodi.Od kultne

Nizvodno, od Zelenog...

Nizvodno od Zelenog mosta, ova biserli rijeka pruža i neplivačima mogućnost, u dopopodnevnim satima, da se mogu slobodno prošetati sredinom korita sve tamo do Studenca, s pogledom na Džunglu,Hadži-Hivzinu sedru, Abaciju, Studenac i dalje, prema čuvenom Kastelu,a onda blagim lukom prema Halilu -Dolcu kraj same Kul Mahale.

Piše: Atif TURČINHODŽIĆ

Abacija se inače proteže na oko dvije stotine metara desne obale. Јoš u vrijeme Austrije, a naročito između dva svjetska rata, bilo je to kupalište rezervisano za Banjalučane koji su ovdje dolazili da se vide i da budu viđeni,a nimalo nije zaostajao “čudesni” Studenac poznat po izvorskoj vodi koja je znala “dušu razgaliti”. A znala se “harnuti” i pokoja “savka šljiva “ iz bašte našeg Idriza Haznadara.

U svoj toj ljepoti nizale su se i nezaobilazne kafane i kafanice, već spomenuti “Alibaba”,pa „Kod Aziza”, pa Trive,te jedna od najpoznatijih, “Hilmijina”, iz koje su dopirale lijepe sevdalinke koje je ovaj biserli ljepotan Vrbas nosio na svojim malim “krilcima”, pogotovo od Studenca pa tamo dolje negdje prema Halilu, a onda negdje u čuvenom “Ciganluku”, prema Brodarskom, sačekaju ih poznate ciganlučke gitare,tamo preko puta čuvenih “Oraha” i tada pitkog izvora, gdje se teferičilo i pjevalo. Odmah tu je ičuvena „ulica gitara i naših serenada”, sa imenima našeg Mimija u kolicima,Mehe (Pupka), Zaima (Brkice ), Zorana (Frica), moje malenkosti i Voje (doktora).

Vrbaska promenada

Vozači dajak-čamaca, tog autohtonog vrbaskog plovila, imali su ovdje stalnu promenadu, ali i ‘štaciju’. Јer, trebalo je pokazati mišiće, ali prije svega svježe obojen čamac sa originalnim “špicom” (pramcem). Današnji oblik i standarde dimenzija čamcu je odredio stolarski radnik Ivica Makor (tridesetih godina 20. vijeka), a realizovao majstor Hakija Ljubović iz Doca, naselja koje se i danas stere lijevom obalom Vrbasa nakon ušća Crkvene...

Sam dragi Bog zna koliko se djevojaka u ovim čamcima prikazivalo kao na modnoj reviji, a stariji Banjalučani tvrde da su mnoge ljubavi počinjale upravo na Abaciji. U čamcima.

Svakako.Abacija, i preko puta, na lijevoj obali Vrbasa, Studenac, odnosno Afganovo vrelo, živjeli su ljeti (praktično!) danju i noću. S prvim sumrakom, kupači bi ove plaže napuštali tek da bi se preod-

jenuli i kupaće kostime zamijenili pantalonama od panama-platna i ljetnjim pamučnim košuljama, a dame bi se – za večernji izlazak na Abaciju – oblačile u lagane, lepršave haljine čije krojeve bi ‘skidale’ sa junakinja holivudskih filmova.

Nizovi električnih raznobojnih sijalica pretvarali bi, svečeri, Abaciju u prostor za sastanke i izlaske. Muzička kapela je repertoar prilagodila modernijim plesovima, ali za starije Banjalučane (koji večeri vole provoditi uz mezu, piće i sevdalinku koja dušu razgaljuje) pjevala je legendarna Kuka Šeherović.

Dajaci bi Vrbasom jezdili i mrakom. Do duboko u noć. Za tu priliku, u čamcima su svijetlili fenjeri. I dok bi majstor-dajaklija gurao plovilo, iz njegove ‘galije’ razlijegala se pjesma momaka i djevojaka, koju su pratili zvuci gitare..

Pjesme moje generacije

I nikad se nije pouzdano saznalo - kome je ljepše: da li onima na obali (što uživaju u ljepoti muzičkog i iluminiranog defilea na rijeci) ili onima u čamcima koji se međusobno pjesmom takmiče...Ništa skromnija nije bila noć na Studencu.Šta više – Vrbaslije s ove i s one strane vječito su pothranjivali plemenito rivalstvo.Naime, koji (i čiji) čamci su elegantniji, a čije (i koje) djevojke u ‘špicu’ ljepše, i konačno – koja ‘riječna posada’ ima bolje pjevače i muzikante? Ovi defileji obavezno su prolazili ispod Gradskog mosta, ispod zidina Kastela, pa sve do ušća (danas betonom sakrivene rječice) Crkvene.

Ti večernji i noćni izleti bili su predivni za oko običnih prolaznika, koji bi se, u grupama, zadržavali na Zelenom te Gradskom mostu; uživali u lijepom prizoru i još ljepšoj muzici.Meksiko, Španija,Flamenko i gitare postali su svakodnevica (ili svakonoćnica) vrbaskih obala, a ‘hit’ su predstavljale kompozicije koje su, tih godina pjevane do kasnih noćnih sati, kao pjesme moje generacije.

ROĐENDANSKI POKLON

Supruga kaže svome dragom mužiću:

- Dragi, pronašla sam šta ću ti pokloniti za tvoj rođendan. Vidiš onaj crveni FERRARI, parkiran tačno ispred naše kuće?

A ovaj sav iznenađen:

- Naravno da vidim!

A žena na to hladnokrvno kaže:

- E, vidiš kupila sam ti pulover iste takve boje!

POTRAGA ZA MUŽEM

U kafiću sjede dvije prijateljice i pričaju:

- Imaš li ponuda na onaj tvoj oglas u novinama za potragom tvoga muža?

- O, da, puno žena mi se javilo.

- Žena? Pa šta one hoće?

- Pa sve i jedna mi kaže: uzmite mojega muža!

DOSADNJAKOVIĆ

Zatvorski čuvar ljutito se obrača jednom kažnjeniku:

- Ne dosađuj mi svakog dana istim pitanjem. Reći ću već kad bude 2055 godina!

DOBAR RAZLOG

Muž se vraća kući ujutro oko 8 sati, a supruga ga pita:

- Reci mi barem jedan dobar razlog zašto dolaziš kući u ovaj sat?

- Da, pa želim doručkovati!

U PRAVO VRIJEME

Gost u motelu nazove recepciju:

- Oprostite, zašto vam je WC tako daleko od spavaće sobe?

- Recepcionar će na to:

- Gospodine, uopće nije daleko, samo morate na vrijeme krenuti!

NEUGODNOST

Sredovječnom Marku preminula treća žena i cijelo selo se okupi na sprovodu osim Markovog najboljeg prijatelja Petra. Čude se seljani anajviše Petrova žena:

- Dobro Petre, Marko ti je najbolji prijatelj, a ti se nisi udostojio doći na sprovod!?

A Petar odgovara:

- Ma išao bih ja, ali mi neugodno, Marko mene već treći put zove, a ja njega ni jednom!

POGREŠKA

Stariji bračni par sijedi u kinu u zadnjem redu, ljube se i prisjećaju mladih dana. U jednom momentu spade perika sa glave muškarca. Ne ispuštajući ženino tijelo, počne rukom pipati okolo i tražiti periku. U jednom trenutku zavuče ruku ispod ženine suknje.

A uspaljena žena kaže:

- Tu je dragi, tu je! Ovaj razočarano reče:

- Ma vraga je tu, moja je imala razdeljak sa strane!

KORONA

Razgovaraju dva penzionera te će prvi:

- Jučer sam došao već dva sata ranije na testiranje na covid19, tako da budem prvi na redu za testiranje.

Drugi će znatiželjno:

- A zašto je važno biti prvi?

Ovaj mudro zaključi:

- Zato što su rekli da je na testiranju svaki drugi pozitivan!

ZLATNA VREMENA

Pitali Muju što je bilo prije... kokoš ili jaje?

On će na to sjetno:

- Bilo je prije i kokoš i jaje, a uz to se svake godine išlo na more...

NESREĆA

Indijanac leži na putu, uhom naslonjen na zemlju.

Naiđe kauboj te ga upita:

- Pozdrav, prijatelju, šta ima novo?

- Velika kola... seat konja vici... zadnji konj šepati na lijevu nogu... bljedoliki sjediti gore... njegova skvo imati cvijet u kosi...

- I sve to čuješ iz zemlje?

- Ma ne, oni mene pregaziti prije pola sata.

BEZOBRAZLUK

U autobusu:

- Oprostite, gospodine, biste li mi ustupili mjesto?

Znate, trudna sam....

- Ništa od toga,gospođo.... Trebali ste se seksati s nekim ko ima automobil!

IDEALNA LJUBAV

Koju ljubav nazivamo idealnom?

- Onu između muškarca s lijepim primanjima i žene s lijepim davanjima.

SNALAŽLJIVI MALIŠAN

Poslao škot sina u trgovinu s bojom.

- Litru smeđeg laka, molim vas!... zatraži dječak.

Prodavac mu napuni bocu i zatraži novac.

- Nemam novca kod sebe, ali ne brinite, platit će moj otac... nasmješi se mališan.

- Ali ja uopće ne poznajem tvog oca! Dobit ćeš lak kad doneseš lovu!... odvrati prodavac, istrese lak nazad u kantu i vrati dječaku bocu. Kad je ovaj malo odmakao, pogleda u bocu i kaže:

- Imao je tata pravo, ostalo je dovoljno da obojimo Okvir.

UTJEHA

Doktor razgovara sa prijateljem:

- Baš dobro što sam te sreo. Tvoja žena je bila kod mene na pregledu i imam za tebe i dobru i lošu vijest.

- Kaži, ne drži me u neizvjesnosti.

- Najprije jedna loša: ”tvoja žena ima jednu spolnu bolest”.

- A dobra?

- Nije je dobila od tebe!

MANJE ZLO

Pita prijatelj svoga najboljeg druga:

- Zašto si ti, tako visok, izabrao tako nisku ženu?

A on mu odgovori:

- Trudio sam se izabrati manje zlo!

(NE)ZAHVALNIK

Pita majka svog sinčića:

- Nisi ni zahvalio tetki što ti je dala kolač. A mališan odgovori:

- Nisam smio. Bojao sam se da će mi dati drugi.

TIHA MISA

Razgovaraju dvije prijateljice koje su u već duže vremena u braku o svojim supruzima:

- Tako sam izbrusila mužića sinoć kad je došao vidno pijan kući, da tri dana nije progovorio sa mnom ni riječi. Ali jučer, hvala Bogu, konačno je progovorio.

- A koje su mu bile prve riječi?

- Pitao me je gdje sam ostavila rakiju?

STARA HRANA

Naručio gost u otmjenom restoranu specijalitet, pečenog goluba. Konobar mu ubrzo donese narudžbu, ali ubrzo se gost požali:

- Nije li ovaj golub malo star?

- Ma otkud vam to, kod nas je sve sviježe.

- Ne znam, ali u golubu sam našao kutiju sa porukom: Napadamo u zoru. Napoleon.

ŽELJA

Ona:

- Dragi, trudna sam. Šta bi volio da bude?

On:

- Šala!

ISKRENOST

Poslije prve bračne noci, mladoženja razgovara sa svojom mladenkom:

- Bit ću iskren! Da si pristala ići sa mnom u krevet prije vjenčanja, nikad te nebih oženio!

- Zar ti misliš dragi, da sam toliko glupa?! Prečesto su me pokušali uhvatiti na taj trik!

DIJAGNOZA

Zet zabrinuto pita liječnika za zdravlje punice:

- Šta joj je doktore?

- Ono najgore.... uzdahne liječnik.

- Pa recite mi već jednom!

- Nije joj ništa!

PODRIJETLO

Neki se turist zatekao u Sarajevu i ne uspijeva pronaći Baščaršiju. Zaustavi on prvog prolaznika na cesti, pa ga upita:

- Ej, mladiću, jesi li ti odavde?

A prolaznik će na to:

- Nisam, ja sam od Ibre, Avdo ima kćer!

ZABORAV

Žali se Mujo liječniku:

- Ponekad mi se doktore, čini da gubim pamćenje.

- Zašto tako mislite?

- Navečer, kad legnem na svojuFatu, zaboravim šta sam htio.... A kad legnem na susjedu Merimu, jednostavno zaboravim sići s’nje.

Pripremio: Vlado Bojer

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka

Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat

Mer informatio på

Od završetka nesretnog rata naprostorima bivše nam države i, ka otragičnih posljedica, planiranog etničkog čišćenja mnogih gradova i sela, napisano je mnogo članaka, knjiga i ekspertiza o tim nemilim vremenima. O našem gradu Banja Luci, također. Imao sam priliku, ne samo kao čitalac nego kao i urednik magazina „Šeher Banja Luka“, da u ovih tridesetak godina prognaničkog života pročitam mnoštvo dokumenata i osvrta na događanja u Banjaluci u toku i poslije rata. Mnogo mojih poznanika i prijatelja, profesionalaca i amatera, napisali su više romana, zbirki poezije i priča o svom gradu. To je, jednostavno, bila potreba da se lijepom riječju grad otrgne od zaborava, ali i ostave u amanet mlađim naraštajima nostalgična sjećanja kao i surova realnost posljedica koje smo svi zajedno pretrpjeli.

A sada, u rukama imam rukopis još jedne knjige o našem gradu. Pročitao sam je u jednom dahu, a poslije nekoliko dana u malo smirenijem ozračju, još jednom. Autor, moj prijatelj Džabir Maglajlić, iz ugledne stare banjalučke familije, uložio je veliki trud, da bi ova neobična knjiga ugledala svjetlo dana. Zašto neobična? Zato jer se razlikuje od mnogih drugih dosad napisanih o Banjaluci i njenim građanima, koji zaslužuju da ostanu u živome sjećanju i odsjajima grada, ona je to i po svom sadržaju, a i po načinu na koji ju je svestrani autor, i riječju i bojom, predstavio, podario čitaocima i svim svojim sugrađanima. Ona nije u polazištu autobiografska, niti ima pretenziju da bude monografija, ona na jednostavan i neobičan način govori o jednom burnom vremenu autorovog života i njegovih brojnih prijatelja i poznanika s kojima je rastao, radovao se i često i žalovao.

Vrlo zanimljivi su dijelovi knjige o banjalučkom teniskom, skijaškom i stonoteniskom opusu, u kojem je on svojim radom i aktivnim učešćem ostavio dubok trag. Autor nas vješto i znalački, uz mnoštvo podataka i starih fotografija, uvodi u početke i razvitak ovih sportova, dajući dosta prostora najzaslužnijim pojedincima i klubovima, a da nikoga ne izostavi. A to je, po mome mišljenju, bila i najveća zamka da se ode u neželjenu i nepotrebnu subjektivnost. Taj dio, koji govori o prijeratnoj staroj gradskoj, kulturnoj i multietničkoj Banjaluci, posebno je značajan iz više perspektiva - faktografske, kulturološke, nostalgične, historijske, sportske, umjetničke ...

Sama porodica Maglajlić u našemu je gradu ostavila neizbrisiv trag. Autor je pokušao na umjeren i skroman način pisati o svojim značajnim rođacima i njihovim djelima. Vrlo su bitne požutjele fotografije koje govore o jednom prohujalom vremenu i ulozi ove poznate porodice u svim oblastima javnog i kulturnog života u Banjaluci, ali i Bosni i Hercegovini. Dio knjige, koji govori o njegovom i našem bitisanju u poslijeratnom periodu, također je važan dokument. On podsjeća čitaoce, pogotovo Banjalučane, kroz kraće biografije i osvrte o

BITI GRAD

Knjigu možete naručiti na: Tel: +4915206010456

E-mail: dzabir.maglajlic@gmx.de

odabranim ličnostima, gdje su oni, daleko od rodne grude, počinjali novi život. U odabiru istaknutih građana Banja - luke morala je biti prisutna i određena doza subjektivnosti, jer - da bi svi koji to zaslužuju, bili bar spomenuti - knjiga bi morala biti mnogo opširnija. Naravno, to je bilo nemoguće i tražilo bi još mnogo vremena i mukotrpnog rada. Džabir Maglajlić u svom pisanju odiše optimizmom, a u svojoj poeziji i dozom ličnog humora koja daje nadu u bolje sutra.

Ova knjiga je jedno vrijedno svjedočanstvo o našem gradu i njegovim žiteljima, svih nacionalnosti, koji su manje ili više ostavili značajan trag budućim generacijama, ali i nama koji još uvijek nosimo Banjaluku svojim srcima, ma gdje bili. Zato jedno veliko hvala neumornom Džabiru i toplo preporučujem ovu knjigu svim ljubiteljima pisane riječi.

Recenziju za ovu knjigu napisao Mirsad Filipović

PLIVIT ROŠTILJSKI KONCEPT

Sa ponosom predstavljamo naš novi Plivit roštiljski koncept koji je nastao u saradnji sa šefom Edinom Džematom.

Ovaj roštiljski koncept sadrži 94% junećeg mesa, a ostalo su začini koji nemaju nikakvih E-brojeva. Čisti proizvodi bez nepotrebnih sastojaka. Više od godinu dana smo u suradnji sa Edinom Džematom radili na razvoju ovog koncepta i na kraju možemo reći da smo veoma zadovoljni i sretni sa konačnim rezultatom. U asortimanu možete pronaći Startbox, Balkan grillbox, ćevape i pljeskavice. Uskoro u prodavnicama!