UZROCI ISELJAVANJA MLADIH IZ HRVATSKE – DEMOGRAFSKA STRUKTURA, MOTIVI I NAMJERE

Pišu: dr. sc. Marina Perić Kaselj, dr. sc. Filip Škiljan, dr. sc. Aleksandar Vukić1

Glavni problemi s kojima se suočava Hrvatska nakon deset godina provedenih u Europskoj uniji može se ukratko sažeti: „1991. godine Hrvatska je imala 4.784.265 stanovnika. Danas, prema posljednjem popisu stanovništva ta je brojka manja za milijun stanovnika. Što je sve dovelo do toga stanja, gdje stručnjaci predviđaju da će nas 2050 biti ispod 3,5 milijuna? Može li se uopće taj nepovoljni trend zaustaviti i kako?“ Ova pitanja omogućiti će nam da se osvrnemo na dosadašnji tok istraživanja, da sistematiziramo početne ideje te da produbimo naše razumijevanje problema kojim se bavimo. Odgovor na postavljena pitanja mogu se pronaći u odnosu na društvene strukture Hrvatske, povijesnih kretanja dugoga trajanja, biti Europske unije kao društveno-političkog sistema, globalnog kapitalističkog sistema te pojedinaca (hrvatskih građana, od kojih su neki bili i naši ispitanici).

Povijesna kretanja i posljedice migracija na demografsku strukturu Hrvatske

Djelovanje svjetskog kapitalističkog sistema počelo se na hrvatskim prostorima osjećati u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća. U Hrvatsku su se počele doseljavati Nijemci, Mađari, Česi Slovaci i mnogi drugi narodi, dok su mnogi Hrvati iseljavali prema SAD i Južnoj Americi. Glavni razlog treba tražiti u agrarnoj prenaseljenosti Europe i procesu odvajanja ljudi od zemlje. Prelazak stanovništva iz sela u gradove, industrijska revolucija i prva globalizacija (1815. – 1914.), u političkoj terminologiji poznata kao pax Britanica, glavni su čimbenici demografskih promjena i migracijskih kretanja. U to doba gradovi su bili opasna mjesta za život koja nisu mogla, u demografskom smislu reproducirati same sebe, nego su ovisili od priljeva stanovništva sa sela. Stanovnicima prenapučenih i infrastrukturno neuređenih gradova kao jedino rješenje nametao se odlazak u SAD i Južnu Ameriku. Kao i obično, u Hrvatskoj kao periferiji Europe, taj se proces odigrao s kojim desetljećem zakašnjenja.

1 Autori su znanstvenici Instituta za migracije i narodnosti.

U vremenu između dva svjetska rata iseljavanje iz Hrvatske se nastavilo, ali usprkos tome nije došlo do smanjenja broja stanovnika. Razlog za to treba tražiti i u globalnoj krizi svjetskog kapitalističkog sistema i raspadu prvog globalnog kapitalističkog sistema u kojem su se Sovjetski savez i Kina nalazile izvan sistema dominacije kapitalističkog tržišta. Migracije su u doslovnom smislu bile ograničene „željeznom zavjesom“. U periodu nakon Drugog svjetskog rata iseljavanje iz Hrvatske, zbog specifičnog položaja Jugoslavije u svjetskom sistemu, intenzivnije je započelo od šezdesetih godina kada se jedan dio građana odlučuje na iseljavanje u Zapadne zemlje Europe. To je iseljavanje uzrokovano nedovoljnom razvijenošću, agrarnom prenapučenošću i siromaštvom zemlje, ali i političko-geografskim prilikama, a od 1963. godine liberalizacijom državne politike prema odlasku na privremeni rad u inozemstvo. Taj trend iseljavanja nastavio se sve do posljednjeg rata (1991. – 1995.). I u vrijeme rata jedan dio građana Hrvatske napušta svoja naselja te se zbog ratnih opasnosti sele u zemlje zapadne Europe te u Bosnu i Hercegovinu i u Srbiju. Nakon rata nastavlja se trend iseljavanja iz Hrvatske te pad broja stanovnika u popisima 2001., 2011. i 2021. godine. Prema prognozama Ujedinjenih naroda Hrvatskoj do 2050. godine prijeti pad broja stanovnika za više od 15%, a prema procjenama časopisa Lancet Hrvatska bi 2100. godine mogla imati 1,9 milijuna stanovnika. Prema mišljenju mnogih svjetski priznatih demografa rast svjetske populacije ide svojem kraju pa se ozbiljniji rast stanovništva predviđa samo za zemlje subsaharske Afrike. Situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska nakon ulaska u Europsku uniju i u drugi globalni kapitalistički sistem „pax Americana“ (1989. – 2022.) prilično je jednostavno objasniti opisom biti kapitalističkog projekta i ulogom Europske unije u njemu. Migracijska i demografska kretanja, držimo, posljedica su unutarnje logike kapitala i kapitalističkog načina proizvodnje. Na određenom stupnju društveno-ekonomskog razvoja većina razvijenih zemalja suočava se s padom broja stanovnika dok se većina siromašnih zemalja, te zemalja u razvoju suočava s rastom stanovništva, za što se rješenje traži u migracijama. Tome je tako, zato što u logici kapitalizma nije proizvođenje i samoreprodukcija života već profit. Razina današnje tehnologije omogućuje da cjelokupnu proizvodnju svijeta obavlja 20% stanovništva, dok je 80% populacije u produkcijskom smislu višak, ali potrošača nema dovoljno (jer većina svjetskog stanovništva nije platežno sposobna), pa bi u interesu kapitala bilo da je svjetska populacija veća barem još za 3 milijardi ljudi ili da se standard siromašnih zemalja dovede na pristojnu razinu. Time bi u velikoj mjeri bio riješen i problem legalnih ili ilegalnih migracija koji je ugrađen u logiku kapitala. Kapital migrira u zemlje u kojima je cijena rada niža, a ljudi migriraju prema odredištima u kojima je cijena rada viša. Dugoročna posljedica bi bila izjednačavanje dohodaka po državama i rast BDP na globalnoj razini. Kapital se samoreproducira i organizira po načelu centar-poluperiferija-periferija, kako na makro, tako i na regionalnom i lokalnom nivou što se, naravno, reflektira i na demografska i migracijska kretanja. Centrima kapitalističke privrede su potrebni ljudi a njih je na tržištu uvijek više nego što je potrebno, pa to utječe na cijene rada.

Visokorazvijenim zemljama je potrebna jeftina kvalificirana radna snaga zbog skrbi o sve starijem stanovništvu i punjenju mirovinskih fondova, nekvalificirana radna zbog rada u proizvodnim i uslužnim, niskoplaćenim sektorom, a, s druge strane, potrebni su i stručnjaci. EU, recimo, od migrantske krize 2015. godine plaća Turskoj milijarde dolara kako bi izbjeglice držala u svojim granicama i ondje „na terenu“ odabire potrebne IT stručnjake, liječnike i inženjere. Subsaharska Afrika je na dnu „hranidbenog lanca“ globalnog korporacijskog kapitalizma, na neki način na njegovom rubu i zbog toga dolazi do, nekontrolirane produkcije života. Nakon ulaska u Europsku uniju 2013. godine nije odmah započet migracijski proces Hrvata jer se moralo pričekati na otvaranje tržišta rada pojedinih članica. Već ta činjenica dosta govori o prirodi zajedničkog ekonomskog prostora koji se naziva Europska unija. Pritom se često ili namjerno zaboravlja da je to povijesna tvorevina koja se sastoji od građana, etničkih grupa, nacija, država i regija. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku moguće je vidjeti kako je broj odseljenih iz Hrvatske posljednjih godina višestruko premašivao broj doseljenih u Hrvatsku. Tako je samo 2017. godine broj odseljenih hrvatskih građana iz Hrvatske iznosio 45.367, a doseljenih u Hrvatsku tek 7.911. Ta se razlika smanjila u 2020. godini (godini nametnutih karantena i „zaključavanja“ svjetske ekonomije) kada je broj odseljenih iznosio 20.886 hrvatskih građana, a broj doseljenih 8.460. Najveće migracije su bile na područje Njemačke (54,9%), Austrije (10,9%), Bosne i Hercegovine (7,3%) i Srbije (4,9%). Prema dobno-spolnoj strukturi u 2020. najveći broj odseljenih su predstavljali muškarci u dobi između 25 i 34 godine, a najveći broj iseljenika bio je iz Grada Zagreba, Splitsko-dalmatinske županije, Primorskogoranske županije, Istarske županije i Osječko-baranjske županije što je i logično kada se radi o županijama s najvećim gradskim centrima. Od 20.886 hrvatskih državljana koji su iselili iz Hrvatske u 2020. njih 16.388 odselilo je na područje država Europske Unije, a 3.972 na područje ostalih europskih zemalja te 63 u Aziju, 1 u Afriku, 215 u Sjevernu i Srednju Ameriku, 6 u Južnu Ameriku i 54 u Australiju.

Istraživanje

Namjera ovoga članka je informiranje javnosti o preliminarnim rezultatima empirijskog istraživanja UZROCI I POSLJEDICE ISELJAVANJA MLADIH IZ HRVATSKE koje provodi Institut za migracije i narodnosti u sklopu projekta Mreža 2050 – Demografija, od izazova do odgovora je odobren i sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda.2 Projekt se temelji na međusektorskoj suradnji koja

2 Mreža 2050 okuplja 11 partnera iz civilnog sektora, znanstvene zajednice, predstavnike lokalne samouprave i socijalnih partnera koji će aktivnostima su-upravljati na participativan, odgovoran i demokratski način; Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Institut za migracije i narodnosti u Zagrebu, Udruga mladih i diplomiranih studenata Fakulteta ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“ Sveučilišta Jurja Dobrile

je izostala u području bavljenja problematikom učinaka negativnih demografska kretanja na društveni i ekonomski razvoj Hrvatske. Nositelj projekta je Svjetski savez mladih Hrvatska (SSMH), a od znanstvenih institucija sudjeluju Institut za migracije i narodnosti i Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. U okviru projekta sprovest će se tri istraživanja: iseljavanje mladih iz Hrvatske, Migracije i nacionalna sigurnost i Demografski potencijal hrvatskog iseljeništva. Pokušat ćemo ukratko razjasniti smisao i faze istraživanja. Problem od kojeg smo mi pošli u istraživanju je pad broja stanovnika Hrvatske i njegova povezanost s iseljavanjem stanovništva mlađe životne dobi. U našem istraživanju koristili smo dvije metode prilikom istraživanja namjere odlaska mladih u inozemstvo. Proveli smo kvalitativno istraživanje putem šest fokus grupa3 i empirijsko istraživanje putem anketnog upitnika na temu iseljavanje mladih. Kvantitativnim istraživanjem (anketa), čije preliminarne rezultate predstavljamo u članku, bilo je obuhvaćeno 1037 ispitanika, od čega 391 muškaraca i 646 žena, a istraživanje je izvršeno putem anketnog upitnika koji je ispunjavan on line putem. Ispitanici su bili u dobnoj skupini između 18 i 30 godina (1991. – 2003. godište), s područja cijele Hrvatske. Najveći broj ispitanika bio je s područja grada Zagreba, Splitsko-dalmatinske i Brodskoposavske županije. Potrebno je istaknuti kako je istraživanje obuhvaćalo nekoliko velikih cjelina koje su se ticale općih demografskih obilježja, socioekonomskog statusa ispitanika, psiholoških odrednica koje utječu na odluku o odlasku u inozemstvo, procjene gospodarskih i političkih prilika u Hrvatskoj kao motiv za odlazak u inozemstvo, namjere o odlasku u inozemstvo, stavova o odlasku mladih u inozemstvo, zemalja u koje se namjerava emigrirati, načina boravka u inozemstvu, razloga iseljavanja i razloga povratka iz inozemstva.

u Puli, Centar za karijere mladih Dubrovnik, Klub studenata geografije Zagreb, Udruga mladih i studenata Split Misli, Udruga obitelji s četvero i više djece Cetinskog kraja, Udruga iseljenika, povratnika i useljenika, Mladi Sikirevaca i Jaruga, Općina Antunovac i Sindikat radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju Hrvatske. 3 Fokus grupe su vodili znanstvenici Instituta za migracije i narodnosti: Sudionici su bili mladi iz različitih dijelova Hrvatske u dobi od 18. – 29. godina. Predviđeno trajanje fokus grupa bilo je oko 90 minuta. U jednoj fokus grupi bilo je između pet i osam sudionika.

Ukupno je sudjelovalo 38 sudionika u svih šest fokus grupa. Od toga je bio 21 muškarac i 17 žena. Fokus grupe obuhvaćale su geografski sudionike iz Splita, Dubrovnika, Sinja,

Zagreba, Slavonije i sjeverozapadne Hrvatske. Uvodno su sudionici bili upoznati s temom projekta i svrhom istraživanja, kao i znanstvenicima koji su provodili fokus grupe. Protokol vođenja fokus grupa unaprijed je definiran kroz šesnaest pitanja putem kojih su se od ispitanika prikupljali sociodemografski podaci, razlozi eventualnog iseljavanja, stavovima o iseljavanju mladih iz Hrvatske, o iseljavanju poznanika i rodbine i njihovoj kvaliteti života u inozemstvu, prednostima života u Hrvatskoj i inozemstvu, željenoj zemlji iseljenja, utjecaju epidemije i iseljenja, doprinosu njih kao pojedinaca u lokalnoj sredini, primjerima dobre prakse pojedinaca u lokalnoj sredini itd.

Već preliminarni pogled na rezultate istraživanja pokazuje da su nezaposlenost, neriješeno stambeno pitanje, nepovoljni uvjeti rada glavni razlozi iseljavanja. Odluku o iseljavanju mladih dodatno potiče negativno društveno-političko okruženje, kao i prevladavajuće mišljenje u javnom diskursu da u Hrvatskoj nema perspektive za mlade.

U hrvatskim društvenim znanostima postoje pojedina sociološka istraživanja o novom migracijskom valu, a istraživanja o „odljevu mozgova“ obavljana su već devedesetih godina prošlog stoljeća. Taj tip migracija je prisutan i danas. Svega Radi se o znanstvenicima iz oblasti prirodnih, biomedicinskih i informatičkih znanosti. Odlazak znanstvenika iz društvenih i humanističkih znanosti je znatno rjeđi jer tu postoji jezična barijera. Oni prodiru na Zapad ako su potrebni kao stručnjaci za, da tako kažemo, balkanska pitanja. S druge strane i zemlje Zapadne Europe se susreće s tim problemom, i njihovi najtalentiraniji znanstvenici odlaze u SAD. Prema nekim podacima u SAD permanentno studira i 200.000 Kineza. Zanimljivo je da se oko 40 % posto vraća u Kinu. Vraćaju se i vrhunski znanstvenici i sa sobom donose znanje i informacije. Kako je već rečeno, naša anketa obuhvatila je 1037 ispitanika, a uzorak je, koliko je to bilo moguće, pravilno raspoređen prema hrvatskim županijama, kako ilustrira sljedeći dijagram.

Graf I. Županija prebivališta

U našem uzorku najveći broj ispitanika završio je srednju školu, a po veličinu sljedeću skupina čine ispitanicu koji su završili preddiplomski studij, a slijede diplomirani studenti. Najmanje ih ima sa završenom osnovnom školom i onih koji su magistri ili doktori znanosti što je u skladu s obrazovnom strukturom hrvatskog društva.

Graf II. Završena razina obrazovanja ispitanika

Graf III. Status ispitanika

Ako ispitanike promatramo prema radnom statusu u uzorku tada najveći broj ispitanika čine studenti (54 %), a potom zaposleni (31 %).

Graf IV. Preseljenje izvan Hrvatske

Uz mnogobrojna pitanja vezana za zadovoljstvo življenja u Hrvatskoj jedno od pitanja bilo je vezano za preseljenje izvan Hrvatske. Pokazuje se da 72% ispitanika stalno, često ili ponekad razmišlja o odlasku u inozemstvo. Nama se čini da optimizam ulijeva činjenica da 28% posto ispitanika uopće ne razmišlja o napuštanju Hrvatske jer je od razmišljanja o odlasku i realizacije tog razmišljanja dugačak put. Prema odgovorima ispitanika razvidno je da o odlasku u inozemstvo najviše razmišljaju mladi iz velikih gradova i regija oko njih – Zagreb, Split, Rijeka i Osijek. To znači da je glavni dio migracija, onaj iz Slavonije, čini se završio. Plodna ravnica ispražnjena je od mladih ljudi i spremna za prodaju agrarnim kapitalistima iz Danske, Nizozemske i Njemačke nakon 1.1. 2023. Mogućnost kupovine poljoprivrednog zemljišta je kao što je poznato, prema ugovoru sa EU trebala biti moguća već 1.1.2022. ali je Hrvatska Vlada zbog pandemije uspjela dobiti odgodu.

Graf V. Preferencije iseljavanja

Najveći broj iseljenika žele iseliti u zemlje članice Europske Unije. O tome govori i činjenica da 420 od ukupno 1037 ispitanika to žele, a njih 505 namjeravaju ostati u Hrvatskoj. Najveći broj iseljenika od zemalja Europske Unije preferira iseljavanje u Njemačku (17,2%), Austriju (12%) i Irsku (8,1%). Od zemalja izvan Europske unije najveći broj bi iselio u Švicarsku (23,4%) i Ujedinjeno Kraljevstvo (15,2%), Norvešku (12,2%) Dužina boravka u inozemstvu kreće se od perioda ’kratko’ do perioda ’zauvijek’. Vidljivo je da je ipak najviše onih koji ne znaju koliko će dugo ostati.

Graf VI. Dužina boravka u inozemstvu

Iz prikaza preliminarnih rezultata vidljivo je da je gotovo polovica ispitanika izrazilo nevoljkost da se isele iz Hrvatske, a veliki broj mladih se dobro osjeća u Hrvatskoj te smatra da imaju visoku kvalitetu života koju ne bi mogli postići u inozemstvu. Oni koji su skloniji odlasku u inozemstvo ističu, kako u inozemstvu već imaju rođake i prijatelje koji su otišli ondje zbog zaposlenja, a kao razloge odlaska iz Hrvatske ističu život u neuređenoj zemlji i odlazak u uređeniju zemlju, nepotizam, političke prilike i društvo u kojem će se njihove sposobnosti i obrazovanje više cijeniti. Dakako, dužina boravka u inozemstvu ovisi o planovima i životnim iskustvima pojedinaca, a demografski će razvoj naše zemlje uvelike ovisiti o tome koliko će pojedine državne i lokalne mjere pomoći da mladi pronađu razloge za ostanak u Hrvatskoj.

Zaključci

Istraživanja o novom valu migracija podržavaju hipotezu da se radi o novoj „političkoj emigraciji“. Taj se dojam može steći iz odgovora sudionika naše ankete. No, mi bi smo prije usmjerili pozornost na društvenu strukturu i ekonomske zakonitosti. Prije svega ljudi migriraju ako mogu migrirati. Ulaskom u EU ta opcija je u mnogome olakšana. Prvo je svoja vrata građanima Hrvatske otvorila Velika Britanija, koju su uz veću ili manju odgodu slijedile ostale zemlje. Austrija je to trebala napraviti u šestom mjesecu 2020. godine, ali je to je onemogućila situacija sa „Koronom“. Drugo ljudi migriraju iz zemalja s manjom plaćom ka zemljama s većom plaćom, dok kapital u uvjetima dereguliranog kapitalizma migrira u zemlje u kojima je cijena rada niža. Naša je pretpostavka da je novi val migracija sasvim drugačijeg tipa jer se većina migranata vraća u Hrvatsku kad god može zbog bolje i brže prometne povezanosti. Migranti uvijek žive u dva sistema i gledaju da iskoriste povoljne prilike u oba. Treće, mnogi odlaze, recimo u Njemačku, (trenutno je 55% migranata „novog vala“ u Njemačkoj, a većina ostalih u Irskoj i Švedskoj), jer znaju da će već nakon samo pet godina rada imati pravo na minimalnu njemačku mirovinu. Taj novac će svakako dobro doći nakon odlaska u hrvatsku mirovinu. Većina novih migranata se zapošljava u uslužnim djelatnostima, u građevinskoj i brodograđevnoj industriji, u sustavu socijalne skrbi za stare i nemoćne. Značajan broj Hrvata posljednjih dvije godine vratio se iz Australije, Kanade, Austrije i ostalih zapadnih zemalja zbog provođenja restriktivne politike/mjera tih zemalja protiv suzbijanja pandemije Covid 19. Korona kriza usporila je iseljavanje iz Hrvatske i omogućila rad „od doma“ pa sve više raste model rada – rad u Hrvatskoj za strane firme.