JADRANKA BRNČIĆ: Tomini kršćani i kršćanstvo u Indiji

Jadranka Brn ić:

Tomino evanđelje kao izazov

Što smo mogli saznati o Tominu evanđelju, kao i o brojnim drugim apokrifnim tekstovima, sve do sredine prošloga, 20. stoljeća, temeljilo se na ulomcima što su ih u svojim spisima citirali ranokršćanski autori iz 2. i 3. stoljeća, osuđujući ga kao heretičko. Premda je Irenej Lyonski (130.–202.) kanonskim evanđeljima proglasio Markovo, Matejevo, Lukino i Ivanovo već oko 180. godine te u djelu Libros Quinque Adversus Haereses (Pet knjiga protiv krivovjerja) među ostalim kritizirao i Tomino evanđelje kao „lažno, samozvano znanje” (3,11), o tom su evanđelju i uopće o gnosticizmu raspravljali mnogi: Tertulijan (155.–220.), Hipolit Rimski (170.–235.), Origen iz Aleksandrije (184.–233.), Euzebije Cezarejski (263.–339.), Ćiril Jeruzalemski (313.–386.), Epifanije Salaminski (320.–403.) i dr. Proces kanonizacije Novoga zavjeta dovršen je latinskim prijevodom Biblije, Jeronimovom Vulgatom nastalom između 383. i 406.108 Tri fragmenta Tomina evanđelja na grčkom (zajedno s brojnim drugim rukopisima, tzv. Ako vam oni koji vas vode kažu: 'Evo, Oxyrhynchus Papyri) nađeni 1898. nisu bitno Kraljevstvo je na nebu', onda su mu upotpunili predodžbu o njegovu sadržaju (usp. ptice bliže nego vi. Ako vam kažu: 'U Fitzmyer 1971: 359). Stoga je otkriće manje-vi- moru je', onda ga ribe već poznaju. še cjelovitoga rukopisa nađena 1945. (Codex II) nedaleko grada Nag Hammadi (Gornji Egipat) – zajedno s pedesetak rukopisa, odnosno prijevoda Kraljevstvo je u unutar vas i ono je izvan vas. ranokršćanskih i gnostičkih tekstova na koptski LOGION 3 (egipatski pisan grčkim alfabetom)109 – bio događaj važan ne samo za proučavanje Tomina evanđelja, nego uopće za bogatiji uvid u različite interpretacije Evanđelja (Radosne vijesti) među prvim kršćanima. Među stijene, koje su služile kao groblje, rukopise su najvjerojatnije zakopali monasi iz ondašnjega obližnjeg samostana kad je biskup Atanazije iz Aleksandrije 367. godine bio naredio da ih se spali i uništi (usp. Ehrman 2003: 19–20). Rukopis koptskoga prijevoda sadrži ukupno 114 izreka (grč. logia), kratkih dijaloga i parabola pripisanih Isusu. Datira iz 340-ih, dok se o datiranju izvornika (čiji fragmenti su nađeni u grčkom prijevodu, dok je izvornik najvjerojatnije napisan na sirijskom aramejskom) stručnjaci spore jer je rukopis očito kompilacija starijih izvora i novijih dodataka (dvije trećine izreka vrlo su nalik onima u kanonskim evanđeljima, dok je trećina njih posve svojstvenih) (usp. Patterson et al. 1998: 40). S obzirom da je u vrijeme kada je evanđelje postalo predmetom napada Ireneja iz Lyona već bilo poznato diljem kršćanskoga svijeta – nije ga moguće datirati poslije 140. (usp. Malanine et al. 1961: 9). Štoviše – budući da su brojne parabole, što ih nalazimo i u sinoptičkim evanđeljima, u Tome sažetije, arhaičnije, njegovo evanđelje upućeno židovskoj kršćanskoj zajednici, a spominje se i prva jeruzalemska zajednica okupljena oko Isusova brata Jakova (logion 12) – mnogi su stručnjaci suglasni da je napisano, barem velik njegov dio, u vrijeme nastanka kanonskih evanđelja (u rasponu od 66. do 110.), ili čak i ranije: između 40. i 50. (usp. Koester 1984: 117).

108 Elaine Pagels, u knjizi The Gnostic Gospels (1979.), izlaže svoju tezu da je rana, nekorumpirana, idealistička crkva mit. Progoni heretičara, prema njoj, nisu uvijek proizlazili iz brige za očuvanjem izvorne Isusove poruke, nego i iz logike politike monoteizma, odnosno i iz borbe za prevlašću crkvene vlasti. No, valja napomenuti da su i gnostici, smatrajući se izabranom duhovnom elitom, napadali „pravovjerne” kršćane. Sukob nije bio jednostran, nego su se srele dvije arogancije: onih koji su upućeni u tajne i onih koji „posjeduju” istinu. 109 Uz Tomino evanđelje i djela pripisana Tomi (Knjiga Tomina i Djela Tomina), Filipovo evanđelje, Evanđelje istine, Evanđelje Egipćanima, Tajna knjiga Jakovljeva, Pavlova apokalipsa, Petrovo pismo Filipu, Petrova apokalipsa.

Kada budete sebe poznavali, bit ćete spoznati i prepoznat ćete da ste djeca Oca Živoga.

LOGION 3 Tomino evanđelje postalo je dostupnim široj javnosti 1959. kada je prevedeno na francuski110 i engleski jezik,111 a potom na brojne svjetske jezike.112 A otada se nižu i brojne studije.113

Gnoza i kršćanstvo

Rukopisi nađeni u Nag Hammadiju tvore biblioteku sastavljenu od međusobno različitih tekstova: ne tek po mjestu i vremenu nastanka, nego i po kvaliteti, teološkim i filozofskim ishodištima. Premda ih se kvalificira kao gnostičke tekstove, o autorima se ne može govoriti kao o pripadnicima jedne skupine ili jednoznačnom pokretu. Riječ gnoza, gnosis (grč. γνωσις) znači: znanje ili uvid kakav proizlazi iz temeljnih pitanja filozofije: Odakle dolazim? Tko sam? Kamo idem? (usp. Jonas 2001: 334). Uvid uključuje znanje stečeno promatranjem i iskustvom, intuitivni proces samospoznaje, potragu za oslobođenjem od uvjetovanosti i povratak izvornoj slobodi kakva nas približava božanskome. Koristeći jezik neoplatonizma, elita ljudi u potrazi za takvim znanjem najčešće se nazivala gnosticima (grč. gnostikos). Pojam gnosticizam, međutim, novijeg je datuma114 te, kao svi –izmi, u sebi skriva opasnost da ga koristimo s pretenzijom da jednim pojmom pokrijemo vrlo različite struje i različite stadije njihova razvoja.115 U vrijeme kad se kršćanstvo počelo konstituirati kao nova religija, u helenističkom svijetu su postojale brojne skupine i pokreti usredotočeni na traženje načina samospoznaje vezane uz spoznaju Boga. Pitanje porijekla gnosticizma i religijskoga konteksta vrlo je složeno i stručnjaci predlažu različite mogućnosti: jedni tvrde da je ishodište gnoze Platonova116 i neoplatonistička filozofija, drugi prepoznaju utjecaje židovskog misticizma,117 treći zoroasterskog naslijeđa,118 egipatskoga monaštva119 itd. Pojedini autori vide u gnozi i utjecaje budizma.120

110 Evangile selon Thomas, prev. Jean Doresse, Plon, Paris 1959. 111 The Gospel according to Thomas, prev. Henri Charles Puech i Antoine M. Guillaumont (New York: Harper & Row). Godine 1977. James M. Robinson – predsjedavajući UNESCO-vom Međunarodnom povjerenstvu za Nag Hammadi, zaslužan da pojedini znanstvenici nisu uspjeli svojatati otkriće – uredio je prvi kompletan prijevod tekstova nađenih u Nag Hammadiju (The Nag Hammadi Library, E. J. Brill and Harper & Row, New York, 1977). Gnostičke tekstove prevedene na engleski s komentarima vidi na web-stranici The gnostic society library: http:// www.gnosis.org/naghamm/nhl_thomas.htm 112 Na hrvatskom je Knjižnica Nag Hammadi objavljena 2002. Riječ je o prijevodu s engleskog (prev. Julijana Štrok), Zagreb: TELEdisk. https://www.ivantic.info/Ostale_knjiige/Apokriifi_Nag_Hammadi.pdf 113 Vidi: Albrile, Ezio, „Gnosticism: History of Study”, u: Jones, Lindsay (ur.), MacMillan Encyclopedia of Religion, London, MacMillan, 2005: 3532 Za uvid u brojna istraživanja vidi i: Nag Hammadi Bibliography Online: https:// bibliographies.brillonline.com/browse/nag-hammadi-bibliography. 114 Pojam „gnosticizam” po prvi put koristi Henry More u 17. stojeću, a na Kongresu u Messini 1966., na kojem su se okupili stručnjaci za gnozu, prihvaćen je kao terminus technicus. 115 Vidi: Williams, Michael Allen, Rethinking „Gnosticism”: An Argument For Dismantling A Dubious Category, Princeton University Press, Princeton, 1996. 116 Vidi primjerice: Pearson, Birger A., „Gnosticism as Platonism: With Special Reference to Marsanes (NHC 10,1)”. The Harvard Theological Review, 77 (1), Harvard Divinity School, Cambridge, 1984, str. 55–72. 117 Usp. Idel 1990: 31. Vidi također: Scholem, Gershom G., Jewish Gnosticosm, Merkabah Myticism and Talmudic Tradition, Jewish Theological Seminary of America, New York, 1960. 118 Prema Wilhelmu Boussetu, gnoza je oblik iranskog i mezopotamijskog sinkretizma, dok ju Richard August Reitzenstein smješta u Perziju, a Geo Widengren tvrdi da je nastala u sprezi zoroastrizma i aramejskoga mezopotamijskoga svijeta (usp. Albrile 2005: 3532–3534). 119 Usp. Wisse 1978: 431–440. 120 Tragom sugestije Charlesa Williama Kinga i Isaaca Jacoba Schmidta, 1966. na kongresu proučavatelja gnoze u Medianu, Edward Conze je upozorio na srodnosti mahajana budizma i gnoze (usp. Conze 1967: 665–666). Kao primjer usporedbe Buddhina učenja i Isusova u Tominu evanđelju vidi: The Esoteric Gospel of Thomas and parallel sayings of Buddha and Christ, https://ocoy.org/original-christianity/the-gospel-of-thomas-for-yogis/. O srodnosti kršćanske i zen budističke misli vidi: Joanne P. Miller, Zen and the Gospel of Thomas, Wisdom Publications, Somerville, 2018.

Interakcija i utjecaji različitih filozofijskih i religijskih sustava složeni su i nerazmrsivi. Pitanje je: da li doista jedan sustav nužno izravno utječe na oblikovanje novoga sustava ili, možda, tragaoci mogu doći do istih uvida u različitim kulturama? Doista, različite mističke tradicije govore o istim iskustvima, ali ih opisuju riječima vlastite kulture koja iskustvu daje drukčiju perspektivu, a onda i priču. Prema gnosticima, čovjek je zatočenik tijela, njegovo rođenje je pad u materiju, silazak u zao i pokvaren svijet, djelo demonskih sila i zlih bića. Bačen u otuđeni svijet, čovjek je nužno obilježen zaboravom svoje iskonske božanske biti, odnosno snom, obamrlošću, neznanjem (grč. agnoia), nostalgijom. Zadaća je gnoze potraga za obnovom istinskoga bića, povratak k sebi, svojoj istovjetnosti s božanskim skrivenim u nama. Povratak se događa kroz „skriveno znanje”, a postiže otrežnjenjem, sjećanjem, vraćanjem, buđenjem. Radikalna ranokršćanska misao o Sinu Božjem (grč. Logos), koji je trpio i umro za grijehe čovječanstva te time spasenje učinio mogućim za sve – misao koju su začeli Ivan i Pavao u svojim novozavjetnim tekstovima – imala je snažan utjecaj na gnostike. Oni su preuzeli kršćansku soteriologiju i pretvorili je u složeni filozofsko-teološki sustav, svojevrstan transcendentalni humanizam artikuliran eklektički i sinkretistički.121 Gnozi nije toliko vlastit poseban sadržaj koliko način na koji se mnogobrojni sastojci raspoređuju i slažu u duhovnu cjelinu, no ta se cjelina neprestance mijenja i iznova uspostavlja. Među brojnim autorima koji nastoje iznaći tipološke modele za različite struje gnoze prvih stoljeća, Christoph Markschies drži da se antička židovska122 i kršćanska gnoza mogu protumačiti kao svojevrsno proširivanje biblijske tradicije, uz pomoć platonskih filozofema, prethodnom (protološkom) i dopunskom (eshatološkom) pripoviješću kako bi se učinila prihvatljivom za obrazovane krugove u antičkim metropolama (usp. Markschies 2013: 37–41). Takvo nastojanje oko posredovanja između kršćanske vjere i filozofskih kriterija racionalnosti nije, međutim, bilo pridržano samo za kršćanske gnostike, nego je jednako tako bilo svojstveno i prvim kršćanskim teolozima, apologetima. Među tim skupinama postojalo je stanovito rivalstvo123 sve dok Irenej iz Lyona nije gnozu, koja se opire institucionalizaciji, proglasio herezom. Cijela povijest Crkve počiva na tenziji između karizme i vlasti. U svojem istraživanju Markschies pokazuje, s jedne strane, da je kršćanska gnoza nastala u posebnim uvjetima susreta kršćanstva i helenističke kulture, a, s druge strane, da svaka predodžba o gnozi živi od vrlo specifičnih pretpostavki vremena u kojem se pristupa proučavanju fenomena gnoze. Stoga još uvijek ne postoji istraživački konsenzus oko toga što gnoza zapravo jest i koliko raznolikosti u sebi nosi. Prepoznaj ono što ti je pred očima i ono što ti je skriveno, bit će ti otkriveno. Nema ničega skrivenog što neće biti otkriveno. LOGION 6

121 Među najpoznatijim kršćanskim gnosticima drugoga stoljeća bili su: Basilid iz Aleksandrije (učitelj 132.–138.), Markion iz Sinope (85.–150.) i Valentin (100.–175.). Svi oni razvijaju kompleksne kozmologije, simbolizam brojeva, pleromičku hijerarhiju, zamršenu teogoniju, nebesku geografiju. U njihovoj se gnostičkoj nebeskoj hijerarhiji umnožavaju emanacije, genealogije, sfere i posredništva. Vidi: Kurt Rudolph, Gnosis: The Nature & History of Gnosticism, T & T Clark Ltd, Edinburgh 1980. 122 Primjer takve židovske gnoze nalazimo i u starozavjetnoj Knjizi mudrosti, što je možda i jedan od razloga zašto nije ušla u židovski kanon biblijskih knjiga. 123 Kršćanstvo kakvo danas poznajemo – utemeljeno na tri osnovne premise: kanon Novoga zavjeta, apostolsko vjerovanje i određen oblik crkvene institucije – oblikovano je tek krajem trećeg stoljeća. Oni koji su se nazivali kršćanima u prva dva stoljeća različito su pristupali pitanju tko je Isus, što znači biti kršćanin te imali različite naglaske u svojem vjerovanju i različite vjerničke prakse, ovisno o tomu jesu li bili Židovi ili pogani, je li ih zanimala politička ili duhovna dimenzija Isusove osobe. Najčešće su se organizirali u zajednice oko nekog od Isusovih sljedbenika s autoritetom rasutih po ondašnjem poznatom svijetu: Jakov u Jeruzalemu, Petar u Rimu, Matej u Antiohiji, Filip u Cezareji, Ivan najvjerojatnije u Efezu..., a onda s Pavlom po cijelom helenističkom svijetu. Među zajednicama je s vremenom raslo rivalstvo i povijesnu prednost su često dobivale zajednice koje bi se bolje povezivale sa svjetovnim vlastima kada su ih one štitile. U vrijeme Konstantina Velikog (272.–337.), kada je kršćanstvo postalo državnom religijom, Crkva se protiv heretika počela boriti i nasiljem.

Da li je Tomino evanđelje gnostičko? Moguće je odgovoriti: i da i ne. Prvo, ovisno o tomu hoćemo li prihvatiti mogućnost da su s vremenom prepisivači i prevoditelji Tomina evanđelja, odnosno zbirke Isusovih izreka, dodavali svoje gnostičkog porijekla (usp. Valantasis 1997: 20). A onda ovisno i o tomu kako definiramo samu gnozu, odnosno hoćemo li je definirati kao filozofijsko-mitski sustav uvjerenja ili kao plod kontemplacije i intuitivnog uvida kakav izmiče racionalnoj teološkoj razradi na temelju koje je artikulirana kršćanska gnoza, kao, uostalom, i ortodoksna teologija. Neki kritičari smatraju kako činjenica da je Tomino evanđelje nađeno među gnostičkim tekstovima u Hag Hammadiju ne mora značiti da pripada istom korpusu (usp. Davies 1983: 22–23). Dakle, ukoliko je riječi o gnozi kao školi mišljenja, Tomino evanđelje nije gnostičko jer se iza jasnih, izravnih riječi što ih stavlja Isusu u usta, ne može otkriti kakav sustav uvjerenja,124 nego naprosto – poziv na nutarnje prepoznavanje onoga „tko”: tko smo mi, tko je Isus, tko je Bog.

Tko je Toma?

U uvodnoj rečenici Tomina evanđelja (logion 1) autor se sam predstavlja: „Ovo su skrivene riječi što ih je Isus, Živi, rekao, a Juda Toma (Blizanac) zabilježio”. Autoru je ime Juda, dok riječi „tomas” (aramejski Θωμάς) i „dydamus” (grčki Θωμάς) obje znače: blizanac. Budući da je ime Juda među Židovima bilo vrlo često, nadimak je zacijelo dobio kao razlikovno obilježje. Moguće je da je imao brata blizanca, ili je možda, kako se neizravno sugerira u Tominu evanđelju, to ime dobio zbog duhovne srodnosti s Isusom (usp. logion 13). No, neki autori smatraju da Juda Blizanac nije istovjetan s U dan kad ste bili jedno, učinili ste dvo- Tomom Blizancem, nego je Isusov brat kojega u je. Sada kad ste dvoje, što ćete učiniti? svom evanđelju spominje Marko (Mk 6,3)125 i o LOGION 11 kojem, kao o Isusovom bratu blizancu, govori Tomina knjiga. Toma se rijetko spominje u kanonskim evanđeljima: Marko, Matej i Luka bilježe njegovo ime tek kad nabrajaju dvanaestoricu najbližih Isusovih učenika (Mk 3,18; Mt 10,3; Lk 6,15; Dj 1,13). No, zato ga Ivan spominje u nekoliko navrata (Iv 11,16; Iv 14,3-7; Iv 20,26-29; Iv 21,2), iz čega ga se može okarakterizirati kao odvažnog i racionalnog čovjeka, no, kadrog i za ustupanje vlastite racionalnosti dubljem uvidu i prepoznavanju. Isus je svoje učenike još za života slao da i drugima naviještaju Radosnu vijest Kraljevstva. Kaže u Tominu evanđelju: „Ono što svojim ušima čuješ, neka i druge uši čuju – razglasi to s vaših krovova” (usp. logion 33). Nakon Isusove smrti učenici su se, kao svjedoci njegova uskrsnuća (kako god se ono očitovalo ili ga oni doživjeli), razišli po onda poznatom im helenističkom svijetu govoreći o Isusu i prenoseći njegovu poruku i oko njih su se okupljale prve kršćanske zajednice. Toma je najvjerojatnije svoju okupio u ondašnjoj Siriji, u Edesi, gdje je možda i napisano Tomino evanđelje.126 Prema predaji, Toma se u sirijskoj Pravoslavnoj crkvi smatra osnivačem i prvim patrijarhom (katolikos): „Tomas Shlikha (Sveti Thomas), uspostavio je Crkve u Siriji, Mezopotamiji i Perziji, a onda otišao u Indiju.”127 U svakom slučaju, pouzdano je da je Tomino evanđelje cirkuliralo u Siriji gdje je bila jaka tomistička tradicija (usp. Dunn i Rogerson 2003: 1574).

124 U Tominu evanđelju nije ni traga mitologije svojstvene gnosticima (usp. Davies 1983: 6–8). A što je najvažnije, Tomino evanđelje (kao i druga dva koptska evanđelja: Filipovo i Evanđelje istine) afirmiraju svetost utjelovljenja života što ga većina gnostika smatra po sebi iluzornim i zlim (usp. logion 28). 125 James Tabor, The Jesus Dynasty: A New Historical Investigation of Jesus, His Royal Family, and the Birth of Christianity, Simon & Schuster, New York, 2006. 126 Usp. Dunn i Rogerson 2003: 1574. Vidi također: Craig A. Evans, Fabricating Jesus: How Modern Scholars Distort the Gospels, Downers Grove, IVP Books, 2008. 127 http://www.nestorian.org/nestorian_patriarchs.html

Uz Tomino ime vežu se još dva rukopisa napisana u 2. i 3. stoljeću, također nađena u koptskom prijevodu u Nag Hammadiju: Knjiga Tomina i Djela Tomina. Knjiga Tomina kratak je zapis (stanovita Mateja) Tomina razgovora s Isusom, Spasiteljem, o neznanju i poznavanju sebe, o vidljivoj i nevidljivoj stvarnosti, o Spasiteljevu svjetlu... Djela Tomina priča je o Tominim misionarskim putovanjima, djelovanju u Indiji, čudima što ih je učinio, obraćenjima koje je posredovao, o mučeničkoj smrti, a sadrži i nekoliko hvalospjeva o sjedinjenju duše i mudrosti. Prema predaji crkava u Siriji i u Indiji,128 Toma je bio jedini apostol koji je propovijedao izvan granica tadašnjega Rimskog Carstva putujući iz Sirije, preko Perzije sve do Kerale u Indiji,129 gdje je već u ono vrijeme postojala važna židovska zajednica (usp. Slapak 2003: 27).130 U Indiju je doplovio 52. godine u luku Muziris (današnji Kodungallur). Tijekom svojega dvadesetogodišnjeg boravka mnoge je ljude iz najviših kasta i iz kraljevske obitelji privukao Isusovoj poruci te stvorio jezgru U mrtvima nema života i u živima nema prve kršćanske zajednice u Indiji. Od 52. do 63. smrti. U dan kada budete jeli ono što je utemeljio je sedam crkava u Kerali, kao i u Tamil mrtvo, učinit ćete ga živim. Kad budeNadu i na Šri Lanci (tada Taprobane) (usp. Blan- te u svjetlosti, što ćete učiniti?chetière 2001: 226). Danas je ta crkva poznata kao „Kršćani sv. Tome” (Mar Thoma Nazranis) ili LOGION 11 Sirijski kršćani Indije. Prema sirijskoj kršćanskoj tradiciji, Toma je ubijen u Chennaiju (danas St. Thomas Mount) 72. godine te se smatra mučenikom. Tijelo mu je sahranjeno nedaleko grada Mylapore i čuva se u kripti bazilike Sv. Tome u Chennaiju. Pojedine relikvije su prenesene u Mezopotamiju još u 3. stoljeću, a neke od njih se i danas se čuvaju u crkvi Sv. Tome apostola u gradu Abruzzo u Italiji.

Ivan i Toma

Tomu Ivan spominje u svom evanđelju u nekoliko navrata. Kada je Lazar umro, učenici su se usprotivili Isusovoj odluci o povratku u Judeju gdje su ga Židovi prethodno bili pokušali kamenovati. Isus je bio odlučan u svojoj nakani, pa je Toma hrabro rekao: „Hajdemo i mi da umremo s njim!” (usp. Iv 11,16). Toma je progovorio i na Posljednjoj večeri. Nakon što je Isus rekao učenicima kako znaju put kamo odlazi, Toma se usprotivio: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?” Na to mu Isus odgovori: „Ja sam put, istina i život”... (usp. Iv 14,3-7). Naposljetku, Ivan Tomi daje dramatsku ulogu: Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, nije bio prisutan kad je uskrsnuli Isus došao među njih. Stoga im nije vjerovao da su ga vidjeli: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” Nakon osam dana, kada se Isus ponovno pojavio ušavši kroz zatvorena vrata, Toma je bio s dvanaestoricom, povjerovao je i prepoznao Isusa kao svojega „Gospodina i Boga”. Isus mu reče: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (usp. Iv 20,26-29). Zbog ove epizode Tomu tradicija zove Nevjernim (ili, u nekim jezicima, Sumnjičavim /engl. doubting; fr. sceptique/). Posljednji puta Ivan u svom evanđelju spominje Tomu u zgodi čudesnog ulova riba na Tiberijadskom jezeru. Uskrsli Isus se očitovao učenicima i Toma

128 Vidi: Thomas Puthiakunnel, „Jewish colonies of India paved the way for St. Thomas”, The Saint Thomas Christian Encyclopedia of India, ur. George Menachery, Vol. II., Trichur, 1973. O Tominu putovanju i boravku u Indiji svjedoče i brojni zapisi iz onog vremena (Euzebija iz Cezareje, Efrajima Sirijskog, Origena, Grgura Ninskog i drugih). 129 Pierre Perrier tvrdi kako je moguće da je stigao sve do Kine (usp. Jean Charbonnier, L’apôtre Thomas et le christianisme en Asie, AED, Paris, 2013, str. 31.). 130 Neki autori Tomin odlazak u Indiju povezuju s mogućnošću da je i sam Isus bio u Indiji prije svojega javnog djelovanja ili čak nakon smrti. Vidi: Charles Potter, Lost Years of Jesus Revealed, Fawcett, New York, 1985.; Palmer, Martin, The Jesus Sutras: Rediscovering the Lost Scrolls of Taoist Christianity, Wellspring/Ballantine, Toronto, 2001.

se spominje uz Petra Šimuna, Natanaela i Zebedejeve, što potvrđuje njegovu važnost među učenicima (usp. Iv 21,2). Ako li Tomino evanđelje možemo usporediti s kojim kanonskim evanđeljem, onda bi to zacijelo bilo Ivanovo. Ponajprije zato što ni jednoga niti drugoga ne zanima toliko povijesni Isus, koliko Krist vjere, tj. ne priča o njegovu životu, nego o značenju njegove osobe i učenja. Obojica, primjerice, pretpostavljaju da njihovi čitatelji poznaju osnovnu priču o Isusovu životu i djelovanju te idu onkraj nje otkrivajući što je Isus govorio svojim učenicima nasamo. Potom, za razliku od sinoptičkih evanđelja, koja govore o tome kako je upozoravao da dolaze posljednja vremena, Ivan i Toma pišu o počecima, o stvaranju te o tomu kako prvotna svjetlost stvaranja povezuje čovjeka s cjelokupnim kozmosom (usp. Iv 1,5; logia 18, 24, 50). Paralele između dvojice, Tome i Ivana, neke su novozavjetne znanstvenike (Gregory J. Riley,131 April DeConick,132 Elaine Pagels /2003/) navele da istražuju mogućnost da je Tomino evanđelje prethodilo Ivanovu, odnosno da se pojedina mjesta u Ivanovu evanđelju bolje razumiju ako ih se prihvati kao iskaz (negativne) reakcije na Tomino evanđelje. Nadmetanje među Isusovim učenicima susrećemo već za Isusova života (usp. Lk 22,14; Iv 13,21-30), a nastavlja se i kasnije: autori se u novozavjetnim i kanonskim i apokrifnim tekstovima često predstavljaju kao oni koji su jedini dobro razumjeli Isusovu poruku. Zapravo, Ivan sebe neizravno naziva „učenikom kojega je Isus ljubio” (Iv 13,23; 21,7), možda i stoga da istakne svoju prednost.

Elaine Pagels hipotezu da Ivan u svojem evanđelju pobija (pa čak možda i ismijava) Tomu temelji na niz Ivanovih perikopa koje izražavaju ono čemu se protivi. A protivi se upravo onom čemu Tomino evanđelje uči: da smo Božja djeca jednako kao i sam Isus (usp. Pagels 2003: 33–40). Toma ohrabruje čitatelje ne toliko da vjeruju u Isusa, nego da upoznaju Boga kroz vlastitu Bogom danu (svi smo stvoreni na sliku Božju) sposobnost. Ivan u svojem evanđelju nastoji reći tko je bio Isus, dok Toma što nam Isus ima reći o nama. Ivanove i Tomine misli o vezi duha i tijela i nisu različite (usp Iv 3,6; 6,52 i logia 29, 80, 87), no kad je riječi o Isusovu uskrsnuću, Ivan inzistira na uvjerenju da je Isus uskrsnuo tijelom jer je utjelovljen Bog, pa prema tome i jedini sin Božji.133 Zato je i Tomi, kad je odustao od potrage za racionalnom istinom, stavio u usta usklik prepoznavanja: „Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28).134 Hipoteza o Ivanovoj polemici s Tomom, kada bi se pokazala točnom, ne samo da bi dala još jedan primjer kako je sav problem oko ma koje istine, njezina interpretacija, nego bi potvrdila da je Tomino evanđelje napisano prije Ivanova te da je bilo dovoljno važno da ga Ivan uplete u svoje evanđelje. Premda pojedini autori osporavaju tu hipotezu,135 to ne umanjuje činjenicu koliko je oblikovanje kršćanstva kao teologije, a onda i religije, bio složen i ne baš lako razumljiv proces te koliko je kršćanstvo kao takvo hermeneutički uvjetovano.

Učenici pitaše Isusa: "Reci nam, kakav će biti naš svršetak?". Isus odgovori: "Što znate o početku da pitate o svršetku? Gdje je početak, tamo će biti i svršetak Blago onomu koji će se držati početka – prepoznat će svršetak i neće okusiti smrti." LOGION 18

131 Resurrection Reconsidered: Thomas and John in Conflict, Augsburg Fortess, Minneapolis, 1995. 132 Voices of the Mystics: Early Christian Discourse in the Gospel of John and Thomas and Other Ancient Christian Literature, T&T Clark, London, 2001. 133 Upravo zahvaljujući Ivanovu evanđelju, kršćanska teologija je razvila misao o Isusu kao „pravom čovjeku i pravom Bogu” proglašenu dogmom na Kalcedonskom koncilu 451. godine. 134 U Novom zavjetu se on različito razumije: od njegova izostanka u Markovu evanđelju koje završava praznim grobom (Mk 16,8), preko ukazanja uskrsloga Isusa u Mateja (Mt 28,16-20) i Luke (Lk 24,13-53) te Ivanove afirmacije da je Isus uskrsnuo u svom fizičkom tijelu (20, 11-29) sve do Pavlova opisa uskrsnuća kao otajstva, kao preobražaja fizičke egzistencije u duhovnu (usp. 1 Kor 15,50). 135 Među novijim autorima dobar primjer je knjiga Christophera X. Skinnera, John and Thomas – Gospels in Conflict? Johannine Characterization and the Thomas Question, Pickwick Publications, Oregon, 2009.

Prva generacija Ivanovih čitatelja nije se slagala u tomu treba li njegovo evanđelje biti dijelom Novoga zavjeta ili ne,136 jednako kao što se treća generacija nije slagala kada je riječi o Tominu evanđelju. Ivanovo evanđelje je preživjelo u tradicionalnoj teologiji i propovijedanju Crkve, a Tomino u tragaocima za onim na što Isus poziva da svatko od nas otkrije, ne samo naprosto vjeruje.

Tomino u usporedbi s kanonskim evanđeljima

Tomino evanđelje se već po samoj strukturi razlikuje i od apokrifnih i od kanonskih evanđelja. Dok su kanonska evanđelja strukturirana kao priča o Isusovu životu (s navodima njegovih riječi), spletena oko kerigmatske jezgre (navještaja Isusa kao Mesije u svjetlu njegove muke, smrti i uskrsnuća), Tomino evanđelje zbirka je Isusovih izreka, kratkih dijaloga i parabola. Dakle, riječ je o dva različita žanra. Stručnjaci tvrde da su zbirke izreka bile prvi oblici u kojima je građa o Isusu zapisana iz usmene predaje te poslužila za pisanje evanđelja, što je još jedan argument u prilog mogućem ranom datiranju Tomina evanđelja (usp. Casey 2002: 33). Takav jedan dokument, tzv. Q-izvor sinoptičkih evanđelja,137 kojemu je po obliku Tomino evanđelje nalik (usp. Paterson et al. 1998: 40), bio je apsorbiran u veće narative i nije preživio kao samostalan tekst (usp. Theissen i Merz 1998: 38–39). No, zahvaljujući jezičnoj i stilskoj analizi moguće ga je rekonstruirati iz postojećih evanđelja:138 izreke koje bi prethodile evanđeljima moguće je prepoznati na temelju ranije faze razvoja koine grčkog, izostanka komentara (mesijanskoga razumijevanja Isusa i eshatološke perspektive), stila građena na temelju analogija, a ne alegorija (što karakterizira židovske izreke i parabole), kao i svrhe – izreke su naprosto zapisi Isusovih riječi, dok evanđelja imaju interpretativnu i navještajnu svrhu u službi kateheze i liturgije (usp. Funk et al. 1993: 17). Dvije trećine rukopisa Tomina evanđelja sadrže izreke i parabole čije paralele nalazimo i u kanonskim evanđeljima:139 1 Iv 8,51 2 Mt 7,7-8; Lk 11,9-10 3 Mt 5,45; Lk 6,35; 17,21 4 Mk 10,31; Mt 19,30; Lk 13,30 5 Mk 4,22; Mt 10,26; Lk 8,17; 12,2 6 Mt 6,1-6.16-18 8 Mt 13,47-50 9 Mk 4,1-9; Mt 13,1-9; Lk 8,4-8 10 Lk 12,49-50 11 Mk 24, 34-36; Lk 16,17

Dat ću vam ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, što ruka nije dotakla, i što do ljudskoga srca još nije doprlo. LOGION 17

Tomini logia Kanonska evanđelja

136 Vidi primjerice: Maurice F. Wiles, The Spiritual Gospel: The interpretation of the Fourth Gospel in the Early Church, Cambridge University Press, Cambridge, 1960. 137 Q izvor (iz njemačkoga Quelle, što znači: izvor, kako su ga nazvali njemački bibličari) hipotetička je prva zbirka Isusovih izreka napisana na grčkom koine (aleksandrijski dijalekt, u Rimskom Carstvu govorni jezik helenističkog razdoblja). Dio je zajedničke građe (zajedno s dijelovima Markova evanđelja) Matejeva i Lukina evanđelja. 138 Upravo to su pokušali novozavjetni znanstvenici okupljeni u američkoj skupini, tzv. Jesus Seminar, posvećenoj, na tragu Bultmannovih istraživanja, potrazi za povijesnim Isusom. Svoj prijedlog izreka koje imaju veliku vjerojatnost da ih je doista izgovorio Isus objavili su u knjizi: The Five Gospels. The Search for the Authentic Words of Jesus (Funk et al. 1993), a neka od izreka su i iz Tomina evanđelja. 139 Logia koji nemaju ekvivalent u kanonskim evanđeljima: 7, 15, 19, 27, 29, 42, 50, 51, 56, 59, 60, 67, 70, 74, 75, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 87, 88, 97, 98, 101, 102, 103, 105, 106, 110, 111, 112 (ukupno 33), uključujući i dvije parabole: o praznom ćupu (logion 97) i o ubojici (98).

Mk 13,30-32; Mt 24,34-36; Lk 21,32-33 Mt 8,22; Lk 9,60 12 Mk 9,33,34; Mt 18,1; Lk 9,46 Mk 6,3a; Mt 13,55 13 Mk 8,27-30; Mt 16,13-20; Lk 9,18-21 14 Mk 6,10-11; Mt 10,11-14; Lk 10,5-11 Mk 7,15; Mt 15,11 16 Mt 10,34-36; Lk 12,51-53 17 Mt 13,14-15; Lk 10,23-24 (1 Kr 2,9) 18 Mk 9,1; Mt 16,28; Lk 9,27 20 Mk 4,30-32; Mt 13,31-32; Lk 13,18-19 21 Mt 11,16; 24,43-44; Lk 7,31-32; 12,39-40 22 Mk 13,15; 10,6-9.18; Mt 16,19; 18,3; 19,4-6.13-14.17; Lk 18,15-17.19 23 Mt 22,14 24 Mk 4,23; Mt 6,22-23; Lk 11,34-36; Iv 1,38-39a; 12,36 25 Mk 12,28-34; Mt 22,34-40; Lk 10,25-28 26 Mt 5,3-5; Lk 6,41-42 28 Iv 1,10-14; 7,37; 9,41 30 Iv 10,34 31 Mk 6,4-5; Mt 13,57-58; Lk 4,23-24; Iv 4,44 32 Mt 7,24-27; Lk 6,47-49 33 Mk 4,21; Mt 10,27; 5,15-16; Lk 8,16; 11,33; 12,3 34 Mt 15,14; Lk 6,39 35 Mk 3,27; Mt 12,29; Lk 11,21-22 36 Mt 6,25-34; Lk 12,22-31 37 Iv 3,3 38 Lk 17,22; Iv 7,33-34; 8,21 39 Mt 10,16; 23,13; Lk 10,3;11,52-54 40 Mt 15,12-13; Iv 15,5-6 41 Mk 4,25; Mt 13,12; 25,29; Lk 8,18; 19,26 43 Iv 8,25 44 Mk 3,28-30; Mt 12,31-32; Lk 12,10 45 Mt 7,15-20; 13,33-37; Lk 6,43-45 46 Mt 11,11; Lk 7,28-30 47 Mk 2,21-22; Mt 6,24; 9,16-17; Lk 5,36-39 48 Mk 11,22-23; Mt 17,20; 21,21; Lk 17,6 49 Mt 22,14 52 Iv 10,8 53 (Rim 2,25) 54 Mt 5,3; Lk 6,20b 55 Mk 8,34-35; Mt 8,34-35; 10,37-38; Lk 9,23-24; 14,26-27 57 Mt 13,24-30.36-43 58 Mk 8,35-37; Mt 10,39; 16,25-26; Lk 9,24-25; 17,33; Iv 12,25 61 Mk 3,24-25; Mt 12,25; 24,40-41, Lk 11,17; 17,34-35; Iv 8,24; 10,15.30 62 Mk 4,10-12; Mt 6,3-4; 13,10-11.13-15; Lk 8,9-10 63 Lk 12,16-21 64 Mt 22,1-10; Lk 14,15-24 65 Mk 12,1-9; Mt 21,33-41; Lk 20,9-16 66 Mk 12,10-11; Mt 21,42-43; Lk 20,17-18

68 Mt 5,11; Lk 6,22 69 Mt 5,6; Lk 6,21 71 Iv 2,19 72 Lk 12,13-15 73 Mt 9,37-38; Lk 10,2 76 Mk 9,47-48; Mt 6,19-21; 19,21; Lk 12,33-34 77 Iv 8,12 78 Mt 11,7-10; Lk 7,24-27 79 Lk 11,27-28; 23,29 86 Mt 8,19-20; Lk 9,57-58 89 Mt 23,25; Lk 11,37-40 90 Mt 11,28-30 91 Mk 8,11; Mt 16,1-3; Iv 7,27-28; 8,19; 14,8-9 93 Mt 7,6 94 Mt 7,7-8; Lk 11,9-10 95 Lk 6,34 96 Mt 13,33; Lk 13,20-21 99 Mk 3,31-35; Mt 12,46-50; Lk 8,19-21 100 Mk 12,13-17; Mt 22,15-22; Lk 20,20-26 104 Mk 2,18-20; Mt 9,14-15; Lk 5,35-35 107 Mt 18,12-14; Lk 15,1-7.8-10 108 Iv 6,53 109 Mt 13,44 113 Lk 17,20-21 114 Mt 19,12

Prvo što primjećujemo uspoređujući kanonska i Tomino evanđelje jest da među Isusovim logia, što ih su ih autori i/ili redaktori Tomina evanđelja odabrali, nema govora o Isusovom nagoviještanju vlastite smrti (aluziju je možda moguće naći u logionu 65), nema eshatoloških parabola i izreka, štoviše, Tomin Isus odgovara na upit učenika o svršetku: „Što znate o početku, da tražite svršetak? Gdje je početak, tamo će biti i svršetak” (logion 18). Govor o Kraljevstvu (Božjem) nije govor kao o budućem događaju, nego kao o događaju sada i ovdje: „Kraljevstvo se razastire zemljom, ali ga ljudi ne vide” (logion 113). Nekim znanstvenicima je upravo ta činjenica dokaz da je Tomino evanđelje napisano kasno, čak početkom 2. stoljeća, a drugima, naprotiv, da je napisano vrlo rano, čak i prije Markova, najstarijega evanđelja, dakle, prije 66. godine. Polazište im je pretpostavka kako su Isusa doživljavali njegovi učenici: ukoliko, kako tvrdi Ehrman, kao apokaliptičkog propovjednika, onda se Tomino evanđelje temelji na gnostičkom viđenju Isusa (usp. Ehrman 1999: 75–78). No, ukoliko su, kako tvrdi Koester, Isusa doživljavali kao učitelja mudrosti, onda je Tomino evanđelje neovisno o kanonskim evanđeljima i srodno Q izvoru (usp. Koester 1996: 125). No, to je doista teško pouzdano pretpostaviti: ta i sama kanonska evanđelja Isusa doživljavaju različito. No, postoji još jedan mogući odgovor zašto se Tomino evanđelje u tonu i perspektivi razlikuje od kanonskih evanđelja. Ukoliko je Toma (ili možda njegov učenik Addaï) svoje evanđelje zapisao za boravka u Siriji, u Edesi,140 razlike bi bile jasnije. Grad Edesa je bio daleko od kulturnoga kruga unutar kojega su iz usmene predaje oblikovana kanonska evanđelja (usp. Snodgrass 2004: 298). Igrao je golemu ulogu u promicanju židovskog kršćanstva (dakle, prvotnog kr-

šćanstva) prema Partskom Carstvu i južnoj Armeniji. Sirijsko kršćanstvo bila je aramejska struja ranoga kršćanstva neovisna o helenističkom kršćanstvu, rimskoj zajednici i rimskoj provinciji u Aziji, kao i od utjecaja sv. Pavla (usp. Blanchetière 2001: 226–227). Srodna joj je zajednica bila ona Jakovljeva u Jeruzalemu (usp. Gal 2,9), uništena 70. godine kad je Rim poharao grad. Stoga ne čudi da Isus u Tominu evanđelju učenike upućuje Jakovu (usp. logion 12) u čijoj je zajednici možda i sam bio u njezinim počecima (jeruzalemska zajednica, ebioniti i sirijska zajednica, imaju puno srodnosti). Sirijski kršćani, nazareni, (spominju se u Dj 24,5) vjeru su razumijevali kao „put”, kao način života.141 Usporedimo li paralelna mjesta u Tominom i kanonskim evanđeljima, primijetit ćemo da u Tome često postoji veća iznijansiranost. Primjerice, kad Isus kaže da će onaj tko traži i naći (Mt 7,7-11; Lk 11,9-13), u Tome je to usložnjeno fazama traženja: uznemirenošću i divljenjem (usp. logion 2). Ili, pak, kad je riječi o Kraljevstvu: i u Luke i u Tome Isus kaže da Blago onomu koji je bio prije je ono u nama (Lk 17,21)142, no u Tome ono je i izvan nas, nego što je postao. a kaže i kako ćemo ga prepoznati: tako da upoznamo sebe LOGION 19 i shvatimo da smo sinovi Oca živoga (usp. logion 3). Nije lako razaznati je li u Tominoj verziji uključeno pojašnjavanje Isusovih riječi ili su one u kanonskim evanđeljima pojednostavljene.143 No, možda je riječ o tomu koliko zahtjevnim čitateljima se evanđelje obraća. Ono što je posve sigurno, svi su Isusa doživjeli kao iznimnu osobu i ostavio je tako dubok trag u njima da doseže i nas koji ih čitamo i o pročitanim riječima promišljamo i kontempliramo. S druge strane, Isusove riječi u njihovim zapisima vjerojatno nam ne bi puno značile niti bi opstale toliko stoljeća, a da u sebi ne prepoznajemo da su istina, da nas oslobađaju i potiču na nadilaženje sebe, na preobrazbu.

Kraljevstvo Božje: hermeneutička i mistička perspektiva

Čitati Tomino evanđelje i intelektualan je i duhovan izazov. Intelektualan zbog toga što propitujući kako i gdje je živjelo to evanđelje i zašto je osuđeno kao heretičko, otkrivamo složenost nastajanja kršćanstva kakvoga poznajemo. Duhovan zbog onoga što u njemu možemo otkriti za svoj vlastiti duhovni put. Oni koji Tomino evanđelje odbacuju samo zato jer je davno proglašeno heretičkim, ne razlikuju se bitno od onih koji u Tominu evanđelju žele naći „pravu” istinu skrivenu ako ne od autora kanonskih evanđelja, a ono od onih koji ih tumače. Mjesto Tomina evanđelja je negdje drugdje. Ono kanonskim evanđeljima ništa ne dodaje niti oduzima. Štoviše, u njemu ne piše ništa što ne možemo kao skrivenu poruku naći i u kanonskim evanđeljima. Nesporazumi, nejasnoće, proturječnosti ne proizlaze iz onoga što je rečeno, nego iz onoga kako razumijemo to što je rečeno. Isus u Tominu evanđelju kaže da će istinski živjeti onaj tko razumije (ne tek „čuva”, kako je prevedeno u Iv 8,51) njegove riječi (usp. logion 1). Te riječi nisu tajna u smislu da je samo izabrani mogu razumjeti, nego su skrivene onima koji nemaju uši da ih čuju, odnosno koji ih ne prepoznaju u sebi kao istinite („Tko ima uši, neka čuje” – logia 8, 21, 24, 63, 65, 96). Čitamo li pomno evanđelja, pogleda usmjerena na ono što je Isus rekao a ne na ono kako se najčešće tumače, vidjet ćemo da Isus iz Nazareta nije sebe nazivao mesijom niti je tvrdio da je božansko biće sišlo na zemlju s neba kako bi umrlo kao žrtva za grijehe svijeta. U središtu Isusovog učenja i djelovanja bila je vizija života u Kraljevstvu Božjem u kojem su Božja velikodušnost i dobrota mjera ljudskog života. Svi su prihvaćeni kao Božja djeca te kao takvi pozvani

141 Prvi židovski kršćani su nasljedovanje Isusova učenja zvali Putom (της οδου) (usp. Dj 9,2; 19,9.23). 142 Ovo „u nama” ovisi i o prijevodu Novoga zavjeta. U verzijama na hrvatski jezik najčešće je prevedeno: „među vama”. 143 Koester smatra da su Isusove izreke u Tome bliže izvoru, nego one u kanonskim evanđelja, posebice logia 8, 9, 31, 57, 63, 64 i 65 (usp. Koester 1996: 125).

biti slobodnima i od etnocentričnih ograničenja tradicionalnog judaizma, i od sekularizirajućega podvrgavanja bezobzirnim upraviteljima Rimskoga Carstva. Isusovo viđenje Kraljevstva Božjeg nije bilo apokaliptičko u uskom smislu te riječi: nije govorio ono što su, u svjetlu njegove smrti i uskrsnuća, vjerovali mnogi svjedoci njegovih riječi: kako će Bog izravnom intervencijom dovesti povijest do kraja i uspostaviti nov, savršen životni poredak. Umjesto toga, Isus je govorio o Kraljevstvu Božjem kao o već prisutnom, a ljudi ga ne vide. Njegove parabole o Kraljevstvu Božjem (poput zen koana) služe otvaranju očiju, preusmjeravanju pogleda, obraćenju (grč. μετάνοια) s uzročno-posljedične logike života prema slobodi od uvjetovanosti takve logike (u Tominom evanđelju naziva se smrću; usp. logia 18, 19, 111). Pozvani smo živjeti punim životom kao cjelovita bića (usp. Iv 10,10). I upravo to je Isusova Radosna vijest i u kanonskim i u Tominu evanđelju. Kada je riječi o tomu tko je Isus, u pozadini Tomina evanđelja otkrivamo teologiju kakva se, u perspektivi, razlikuje od one u kanonskim evanđeljima: dok je za sva četiri kanonska evanđelja Isus mesija, bez obzira kako ga razumijevali (Marko kao budućeg kralja, Matej kao rabija i proroka, Luka kao milosrdnog liječnika i Spasitelja, a Ivan kao utjelovljenje Boga samoga),144 za Tomu je pitanje o tomu tko je Isus neraskidivo vezano uz pitanje tko smo mi, odnosno uz naše sebstvo koje je, ukorijenjeno u transcendentalnom, jedino kadro dati odgovor ili uopće postaviti i samo pitanje. Kroz povijest kršćanstva vjernici su se kolebali između Boga kojega su zamišljali kao krajnje udaljenoga od ljudskog života i Boga koji je njegov dionik, između Boga koji naređuje s nedohvatnih visina svoje nepojmljive moći i Boga kojega se može spoznati tek u dubinama naše intimnosti, drugim riječima: između religije i vjere, vjere u Boga i povjerenja Bogu. U Tominu evanđelju se ne govori o etici nego o mistici, ne o vjeri nego o spoznaji, ne o zlu nego o neznanju, ne o eshatologiji nego o Početku, ne o odluci nego o iskustvu, ne o obvezi nego o prosvjetljenju. Njegovo evanđelje govori o duhovnoj preobrazbi te čitatelja vodi prema kontemplativnoj praksi i nutarnjem rastu kroz nepodvojenost, budnost do ujedinjenja u cjelovitost u prisutnosti Božjoj. Kada je Tomino evanđelje otkriveno, većina stručnjaka bilo je sklono diskreditirati ga, poput Ireneja Lyonskoga, kao teološko iskrivljenje kanonskih evanđelja, no u posljednjih trideset godina ta je početna negativna procjena radikalno revidirana: pojedini znanstvenici sada sugeriraju da Evanđelje možda sadrži i najraniju verziju izvornih Isusovih učenja, a kršćanska gnoza, do nedavno demonizirana, sve se više prepoznaje kao autentična mudrost judeokršćanstva. S popularnim izdanjima Evanđelja po Tomi, sada široko dostupnima, tisuće tražitelja duhovnosti širom svijeta počelo je čitati tekst otkrivajući u njemu oruđe za vlastitu duhovnu avanturu te potvrdu o aktualnosti Isusovih riječi.145 Tomino evanđelje nas potiče da zagrabimo u bogato, uglavnom zanemareno vrelo rane kršćanske duhovnosti. „Mnogo ih je oko bunara, ali nikoga u bunaru” (logion 74). Kada iz dvoga načinite jedno i unutarnje kao vanjsko i vanjsko kao unutarnje, visoko kao nisko, kada od muškoga i ženskoga načinite jedno pa muško neće biti muško i žensko neće biti žensko, kada stavite oko na mjesto oka, ruku na mjesto ruke i stopalo na mjesto stopala, sliku na mjesto slike, tada ćete ući u Kraljevstvo. LOGION 22

144 Vidi zanimljivu knjigu Barta D. Ehrmana, How Jesus Became God: The Exaltation of a Jewish Preacher from Galilee, HarperOne, New York, 2014. 145 Cynthia Bourgeault, episkopalna svećenica, autorica i učiteljica kontemplacije, to zove „Thomas revolucijom”. Vidi: www.spiritualityandpractice.com/ecourses/course/view/148/the-gospel-of-thomas. Među brojnim knjigama koje se bave kontemplativnom dimenzijom Tomina evanđelja valja istaknuti: Lynn Baumann, The Gospel of Thomas: Wisdom of the Twin, White Cloud Press, Ashland, 2002.; Jean-Yves Leloup, L’Évangile selon Thomas, Paris: Albin Michel, Paris, 1986. (engleski prijevod: The Gospel of Thomas: The Gnostic Wisdom of Jesus, Inner Traditions, Rochester, 2005), April D. DeConick, The Original Gospel of Thomas in Translation, A&C Black, London, 2007. i Mark M. Mattison, The Gospel of Thomas: A New Translation for Spiritual Seekers, CreateSpace, Amazon, 2015. A za preporučiti je i predavanje Teda Nottinghama: https://www.youtube.com/watch?v=UUavaWnr4Hc.

Kontemplativni tip kršćanstva njegovan u sirijskoj zajednici (budućoj Pravoslavnoj sirijskoj crkvi), među sirijskim ocima146 koji nasljeduju Tominu mistiku, temeljio se na procesu pobožanstvenja kakav nije uključivao samo krštenje i euharistiju, nego i poduku u kontemplaciji čija je svrha bila postati kao Krist, odmijeniti „palog čovjeka” slikom (ikonom) Božjom, „dok svi ne prispijemo do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove”, kako kaže Pavao (Ef 4,13). „Skrivene stvari” bile su kroz povijest kršćanstva otkrivene brojnim muškarcima i ženama posvećenima kontemplaciji kakva uključuje zahtjev za duhovnom preobrazbom, odricanje od materijalnoga svijeta te povlačenje u osamu i tišinu.147 No, institucionalno kršćanstvo takav radikalan zahtjev može podnijeti tek kao težnje u sebi samom, ali ne i kao bitne teološke odrednice vlastite poruke. Crkva je kroz svoju povijest trajno živjela u napetosti između religioznosti i duhovnosti: religioznost, međutim, održava kršćanstvo na životu, a duhovnost ga oživljuje. No, da bi čovjek uopće ušao u svijet duhovnosti, valja mu to tražiti, tražiti sve dok ne nađe (usp. logion 2). A kad nađe, bit će ispražnjen od svojega osobnog, partikularnog ja (kakvo razlikuje ono vani i unutra, muško i žensko, početak i svršetak), zadivljen neizrecivim i „vladat će Svime” (logia 2, 22). Neće umrijeti ni kada mu tijelo umre jer će „upoznati ono što se ne mijenja” (logion 19). Tomina gnoza umijeće je pronalaženja Boga u samome sebi otkrivanjem skrivene moći u ljudskoj svijesti. Tomin Isus želi svoje učenike dovesti do toga da, poput njega, postanu svjesnima tko su. Čovjek je svjetlosna čestica božanskog Tijela i spašava se, odnosno vraća u svoju cjelovitost kada prepozna povezanost s božanskim porijeklom vlastita bića (usp. logia 49, 50). Ključna riječ u Tominu evanđelju je „prepoznati” (koptski: cooyn, coywn – upoznati, spoznati, prepoznati): sebe (logia 3, 67), što nam je pred očima (18), početak i kraj (18), mir (51), ono što ne prolazi (19), Oca živoga (3, 69). Tomin Isus uči svoje učenike: da bi prepoznali Kraljevstvo, odnosno doista bili živi, moraju „postiti od svijeta” i uči u Počinak (Šabat), što bismo mogli razumjeti kao nadilaženje uobičajene ljudske svjesnosti (mentalne aktivnosti, sjećanja i brige), zatvaranje fizičkih očiju i ušiju (ulaženje u tišinu) te počinak u Duhu da bi „vidjeli Oca” očima duše (usp. logia 17, 27). Tko to ne učini, svijet će ga „pojesti” (usp. logia 7, 11, 60) i bit će siromašan (logion 3) i „gol” (logion 28). Stoga nam je biti prolaznicima (usp. logion 42). Tomin Isus se svojim učenicima Tko ima uši, neka čuje! U čovjeku svjetla svjetlost je i on rasvjetljuje cijeli svijet. Da nije rasvjetljen, kakav bi to bio mrkli mrak! obraća kao djeci Svjetlosti (mnogi duhovni pokreti ranoga kršćanstva /eseni, gnostici, ebioniti/ sebe su tako nazivali). Ulazak u Kraljevstvo ulazak je u drugu dimenziju LOGION 24 unutarnjeg prostora osvijetljena božanskom svjetlošću (usp. logion 51), ulazak „u odaje srca ispunjene blagoslovljenim Svjetlom” (Josip Vizionar; usp. Colles 2009: 109–112). No, da bi bili kadri ući u Kraljevstvo, učenici moraju biti „sami” u smislu „biti jedno”148 (logia 4, 49, 11 usp. Mt 6,22): „Kada je učenik u sebi jedno, pun je svjetla. Kad je u sebi podijeljen ispunjen je tamom” (logion 61). Biti sam znači biti jedan, cjelovit, ujedinjen s Bogom (usp. logion 22).149

146 Usp. Brock 1987. 147 Da spomenemo neke: Efrem Sirijski (306.–373.), Pseudo-Dionizije Areopagit (5./6. st.), Simeon Novi bogoslov (949.–1022.), Guigo II. (?–1188.), Bernard iz Clairvauxa (1090.–1153.), Hildegard iz Bingena (1098.–1179.), Meister Eckhart (1260.–1328.), Gregorije Palama (1296.–1359.), Juliana iz Norwicha (1342.–1417.), Katarina Sijenska (1347.–1380.), Terezija Avilska (1515.–1582.), Serafim iz Sarova (1754.–1833.), a među bližima našem vremenu: Pierre Teilhard de Chardin (1881.–1955.). 148 Koptski: mmonaχs, grčki: μοναχός – „sam, samotan”, pa onda i: monah. 149 Riječ „sam” ili „samost” se na sirijskom aramejskom kaže „ihidaja” i koristi se u opisu duše koje ulazi u mističko jedinstvo (u povijesti zapadne mistike: (lat.) unia mystica). Vidi: Shafiq Abouzayd, Ihidayutha: a study of the life of singleness in the Syrian Orient: from Ignatius of Antioch to Chalcedon 451 a.D., ARAM Society for Syro-Mesopotamian Studies, Oxford, 1993.

Mistici često opisuju nutarnje viđenje kao ono što se spontano pojavi kada se nađu na određenoj razini unutarnje svijesti koju zovu „čistom molitvom.150 Isus reče: „Dat ću vam ono što ni jedno oko nije vidjelo i što ni jedno uho nije čulo i što ni jedna ruka nije dotakla i što još do ljudskoga srca nije doprlo” (logion 17; usp. 1 Kor 2,9). Iz te svijesti u kakvoj nismo odvojeni od Boga i u kakvoj nas ništa ne može od njega odvojiti, više nije potrebno pitati kako moliti, postiti, davati milostinju, voljeti bližnje (logia 14, 25, 89, 95). Dostatno je ne lagati i ne činiti ono što nam je mrsko (logion 6), učiti od malene djece (4, 22) i bdjeti nad lopovima (21, 35). „Kada to začnete u sebi, ono što je vaše spasit će vas. Ono što nije vaše u vama, to će vas ubiti” (ili kako se najčešće prevodi: „Kada iznesete to što je u vama začeto, to će vas spasiti”) (logion 70). Reče Isus: „Tkogod pije iz mojih usta, postat će poput mene. I sam ću postati ta osoba i skrivene stvari bit će otkrivene” (logion 108). Da je Tomino evanđelje nađeno tek nekoliko stotina godina ranije, zacijelo ne bi bilo objavljeno za širu čitateljsku publiku. No, ono je ostalo skriveno sve do 20. stoljeća kada smo postali kadrima na nov način vidjeti pitanja koja otvara te se otvoriti mudrosti koju nudi i koja je, kako reče Tomin Isus, u nama.

IZVORI

Albrile, Ezio. 2005, „Gnosticism: History of Study”, u: Jones, Lindsay (ur.), MacMillan

Encyclopedia of Religion, London: MacMillan. Blanchetière, François. 2001. Enquête sur les racines juives du mouvement chrétien, Paris: Éd. du Cerf. Brock, Sebastian. 1987. The Syriac Fathers on prayer and the spiritual life, Cistercian studies series CI, Kalamazoo: Cistercian Publications. Casey, Maurice. 2002. An Aramaic Approach to Q: Sources for the Gospels of Matthew and Luke. Society for New Testament Studies Monograph Series. Cambridge: Cambridge University Press. Colless, Brian E. (prir.). 2009. The Wisdom of the Pearlers: An Anthology of Syriac Christian Mysticism, Cistercian Studies Series 216, Kalamazoo: Cistercian Publications. Conze, Edward. 1967. „Buddhism and Gnosis”, u: Le Origini dello Gnosticizmo: Colloquio di Messina 1318 Aprile 1966, Leiden: Brill. Davies, Stevan L. 1983. The Gospel of Thomas and Christian Wisdom, New York: Seabury Press. Davies, Stevan. 1983. „Thomas: The Fourth Synoptic Gospel”, The Biblical Archaeologist, Chicago: The American Schools of Oriental Research. Dunn, James D. G. i Rogerson, John William Eerdmans Commentary on the Bible. 2003. Grand Rapids: W. B. Eerdmans. Ehrman, Bart D. 1999. Jesus, apocalyptic prophet of the new millennium (ponovljeno izdanje), Oxford–New York: Oxford University Press. Ehrman, Bart D. 2003. Lost Scriptures: Books that did not make it into the New Testament, New York: Oxford University Press. Fitzmyer, Joseph A. 1971. „The Oxyrhynchus Logoi of Jesus and th Coptic Gospel According to Thomas”, u: Essays on the Semitic Background of the New Testament, Missoula, Scolars Press, str. 355–433. Funk, Robert W., Hoover, Roy W. i Jesus Seminar. 1993. The Five Gospels. The Search for the Authentic Words of Jesus, New York: HarperOne. Gospel of Thomas. http://gnosis.org/naghamm/gosthom.html Idel, Moshe. 1990. Kabbalah: New Perspectives, New Haven, Yale University Press. Jonas, Hans. 2001. (1958). The Gnostic Religion : The Message of the Alien God and the

Beginnings of Christianity, Boston: Beacon Press.

150 Vidi, primjerice, u Evagrija Pontika (345.–399.): „Uživati plod čiste molitve znači biti progutan [pojeden; usp. logion 7] Duhom Svetim. U tom stanju um je onkraj molitve: um zapravo više ne moli nego ulazi u stanje zadivljenosti pred neizrecivim i više ne pripada svijetu smrtnih bića [usp. logion 2]” (Brock 1987: 79).

Koester, Helmut. 1984. „Introduction to the Gospel of Thomas”, u: Robinson, James MacConkey (ur.). The Nag Hammadi Library in English, Leiden-New York-Cologne: E. J. Brill. (dopunjeno izdanje 1994.) Leloup, Jean-Yves. 1986. L’Évangile selon Thomas, Paris: Albin Michel. Markschies, Christoph. 2013 (2009). Gnoza i kršćanstvo, prev. Alen Kristić, Rijeka: Ex libris. Melanine, Michel; Puech, Henri Charles; Quispel, Gilles; Till, Walter i McL Wilson. 1961.

Evangelium Veritatis, Zürich–Stuttgart: Studien auf dem Karl Gustav Jung Institut-Rasher Verlag. Novi zavjet s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije. 1992. prev. Bonaventura Duda i Jerko Fučak, Zagreb: Kršćanska sadašnjost. Pagels, Elaine. 1979. The Gnostic Gospels, New York: Vintage Books. Pagels, Elaine. 2003. Beyond Belief: The Secret Gospel of Thomas, New York: Vintage Books. Patterson, Stephen J. 1993. The Gospel of Thomas and Jesus, Farmington: Polebridge Press. Paterson, Stephen J., Bethge, Hans-Gebhard i Robinson, James M. 1998. The Fifth Gospel: The Gospel of Thomas, Harrisburg: Trinity Press International. Slapak, Orpa. 2003. The Jews of India: A Story of Three Communities, Jerusalem: The Israel Museum. Snodgrass, Klyne R. 2004. „The Gospel of Thomas: A Secondary Gospel”, u: The Historical Jesus:Critical Concepts in Religious Studies. Volume 4: Lives of Jesus and Jesus outside the Bible, ur. Craig A. Evans, London: Routledge. Theissen, Gerd i Merz, Annette. 1998. The Historical Jesus: A Comprehensive Guide. Minneapolis: Fortress Press. Wisse Frederik. 1978. „Gnosticism and Early Monasticism in Egypt”, u: Gnosis: Festschrift für Hans Jonas, Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, str. 431–447. Valantasis, Richard. 1997. The Gospel of Thomas, London–New York: Routledge.

Jadranka Brnčić (Samobor, 1958.) hrvatska je znanstvenica, esejistica, spisateljica, pjesnikinja, prevoditeljica. Studirala je francuski i ruski jezik s književnostima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlena i gdje je doktorirala temom „Ricœurovo tumačenje biblijskoga teksta”. Predaje hermeneutiku i kolegije o vezama Biblije i kulture (književnost, film, simboli), evanđelja i hebrejske tradicije na Protestantskoj teologiji („Matija Vlačič Ilirik”) u Zagrebu. Piše znanstvene, stručne, publicističke i književne tekstove. Autorica je deset knjiga.

Vi, vi budite u prolazu. LOGION 42