Zajedno #7

Page 51

tekstovi o kontemplaciji i mistci 7 2020./2021. cijena 4,5 € Duhovna stremljenja u Crkvi Istoka

zajedno br. 7.

DUHOVNA STREMLJENJA U CRKVI ISTOKA

1 Riječ urednika 3 NEVEN BRADIĆ: Od Sirijske crkve do Crkve Istoka 23 NEVEN BRADIĆ: Mistična teologija Sirijsko-Perzijske crkve 26 NEVEN BRADIĆ: Mistici i duhovni učitelji Sirijsko-Perzijske crkve 37 WILLIGIS JÄGER: Dionizije, zvani Areopagit, i temelji mistične teologije 40 DIONIZIJE: Mistična teologija 44 FRANZ NIKOLAUS MÜLLER: Negativna teologija 49 JADRANKA BRNČIĆ: Tomini kršćani i kršćanstvo u Indiji 63 Evanđelje po Tomi 72 KRUNOSLAV MILAS: Isusove sutre: susret kršćanstva i taoizma u ranom srednjem vijeku 76 Isusove sutre 105 ŠTO? GDJE? KADA? Događanja u 2019. i ne-događanja u 2020. 106 Novoobjavljene knjige IVAN SUPIČIĆ: Prikaz knjige Cynthije Bourgeault, Molitva sabranosti i unutarnje buđenje 110 ISKUSTVA

112 In memoriam, Bernadette Roberts (1931.–2017.) 113 BERNADETTE ROBERTS: Pravi Krist 116 WILLIGIS JÄGER: Jedno 120 NEVEN BRADIĆ: Kako je Willigis Jäger utjecao na moj život 123 In memoriam, Willigis Jäger (1925.–2020.)

GLAVNI UREDNIK: Neven Bradić

LEKTURA: Darko Rubčić NASLOVNICA: Bruno Abramović GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Jurica Puhalović

NAKLADNICI: CENTAR DUHOVNIH PUTOVA „KONTEMPLACIJA I MISTIKA” Radnički dol 24, Zagreb http://kontemplacija.hr

SYNOPSIS d.o.o. Vlade Gotovca 4, Zagreb

NAKLADA: 200 kom. GODIŠNJAK Zagreb, 2020./2021.

KONTAKTI: info@kontemplacija.hr synopsiszg@gmail.com

Riječ urednika

Poznato je da su novija istraživanja vjerojatno najvažnijega teksta mistične (a samim time i apofatičke) teologije kršćanstva, Dionizijeve Mistične teologije, „premjestili” prostor i vrijeme njegova nastanka. Umjesto da se autor, koji je sebe nazivao Dionizijem, povezivao s istoimenim sudionikom (i učenikom) Pavlova govora na atenskom Areopagu u 1. st. – kako su ga kršćanski autori smatrali sve do modernoga vremena1 – u tumačenjima gotovo svih autora tijekom 20. st. on se redovito stavljao u Siriju pred kraj 5. ili početak 6. st. i počeo nazivati Pseudo-Dionizije Areopagit. Kako je do toga došlo? Bilo je pitanje koje me mučilo od prvoga dana kada sam to otkrio. Zašto Sirija? Zašto tako kasno, u 6. stoljeće? Ovo istraživanje koje slijedi proizašlo je iz tih pitanja postavljenih prije 10-ak i više godina. Međutim, postavljanjem tih pitanja priča se otvarala i znatno šire. Kakav je život kršćanskih zajednica bio izvan Rimskoga Carstva? Sirija je, doduše, u prvim novovjekovnim stoljećima bila čitavo vrijeme razmeđe civilizacija, podijeljena između carstava Rima i Perzije. A Mistična teologija čvrsto je utemeljena na duhovnoj tradiciji antike. Ipak, nije trebalo pružiti pogled previše daleko da bi se naslutila ogromna prostranstva Azije koja su se prostirala u beskonačnost. Nije li i tamo kršćanstvo bilo prisutno? Nije li i ovo, tako utjecajno, djelo nastalo upravo zbog te plodonosne latentne napetosti razmeđa svjetova? Prvo proučavanje toga nepoznatog svijeta Istoka odmah mi je otkrilo da sam na dobrom tragu – kršćanstvo je bila najraširenija religija na teritoriju Azije sve do kasnoga srednjeg vijeka. To je bilo fascinantno otkriće! Vodilo me, tako, sve dalje i dalje u svijet Sirije, Mezopotamije, Perzije, stepa Središnje Azije, sve do Indije i Kine. Sve do pitanja: nije li, možda, kršćanstva bilo čak i ondje, prije poznatijih pokušaja proboja nevidljivih granica kultura, povijesti i duhovnosti tijekom 16. st.? Nije li možda i Tomino evanđelje, koje sam oduvijek cijenio i smatrao izuzetno zanimljivim, ali pomalo i enigmatskim, bilo povezano s prisutnošću kršćana na Istoku?

Kao što dupini plutaju na mirnoj površini mora, tako se u tišini mora u srcu oslobođenome ljutnje i gnjeva, skrivaju misteriji božanskog otkrivenja koji su u neprekinutom kretanju poradi njegove radosti.

YOHANNAN SABA (STAREC IVAN), 8. st.

Fascinirajuća otkrića otkrivala su se jedna za drugim. Da, Tomino je evanđelje povezano i sa Sirijom, gdje je vjerojatno nastalo, i s Tominim kršćanima u Indiji koji svoje početke utvrđuju u vrijeme prvih apostolskih putovanja, dakle u 1. st.! Ali ne samo to. Otkrilo se još jedno područje do tada u potpunosti nepoznato (i ne samo meni) – prisutnost kršćana u Kini od 7. do 14. stoljeća. Otkriće Isusovih sutri ogroman je poticaj za daljnje istraživanje i promišljanje koje dopire do samih temelja kršćanstva kao vjere, učenja i organizacije (koncentrirane gotovo isključivo na Zapad). Ono je ujedno i provokacija, reklo bi se diverzija, za uobičajene slike i predodžbe o tome što je kršćanstvo bilo kroz povijest i što je moglo biti da su povijesne okolnosti bile samo malo drugačije. Otkriće da je kršćanstvo koje je nastalo na području Azije (uostalom kao i sve velike svjetske religije) bilo u pravom smislu te riječi – azijska religija, doista je u-zbunjujuće. Pomno čitanje Tomina evanđelja i Isusovih sutri otvara još jedno područje koje me je oduvijek zanimalo i svom silom privlačilo – međureligijski i međuduhovni dijalog. Kao što je to Jadranka Brnčić u svom nadahnutom tekstu primijetila, to (od službene Crkve) nepriznato evanđelje, odbačeno tijekom 3. i 4. st., govori jezikom mistika. Obraća se duhovnom, a ne moralnom, sjedi-

1 Prva ozbiljnija sumnja pojavila se u vrijeme renesanse, u 15. st. (Erazmo Roterdamski), ali se za stvaran dokaz trebalo čekati sve do 20. st.!

1

njenju, ne pobožnosti, upućuje na osobnu duhovnu praksu koja transformira, ne poslušnosti koja stagnira. Slično tome, fascinantni tekstovi nastali u vrijeme kineske dinastije Tang između 7. i 9. st., govore o Isusovu nauku suživljenom s postojećim duhovnim silnicama koje su tamo već stoljećima postojale – taoizmom i budizmom. Tako da će na primjer reći:

Na početku bijahu prirodna stalnost, stvarna tišina prapočetka kao i prapočetna praznina nešto najviše. Tada se podigao duh praznine kao najviši Gospodar i djelovao na tajnovit način da bi osvijetlio svete. To je Jošua, moj istinski gospodar praznine koji obuhvaća tri suptilna i prekrasna tijela, koji biva osuđen na raspeće da bi ljudi sa svih strana mogli biti spašeni.

Godina 2020. po mnogočemu je posebna. Ne samo zbog toga što su na hrvatski jezik prvi puta prevedeni takvi temeljni tekstovi mistične tradicije kršćanstva, kakva je Dionizijeva Mistična teologija, kao ni fascinantni novootkriveni tekstovi kršćana u ranosrednjovjekovnoj Kini, već i zbog pošasti našega doba koja je izmijenila mnoge silnice normalnoga življenja i uvela do sada uglavnom nepoznate mjere i ograničenja u naše svakodnevne živote (osobito gledajući globalno). Moćni svijet nevidljivoga virusa zaustavio nas je i u našim redovnima aktivnostima kao što su uvodni dani kontemplacije, uvodni tečajevi i višednevna povlačenja. Ali, prilagodili smo se nastalim (i nametnutim) okolnostima i pronalazimo nove poticaje i u tome: rad na strpljenju i povećana usmjerenost prema samima sebi i drugome (osobito ako je u nevolji) iskočili su na prva i prioritetna mjesta naših duhovnih putovanja. Sve do možebitne promjene u 2021. … Godina je posebna i po odlasku našega učitelja, Willigisa Jägera. U 95. godini života konačno ga je Bog, ili Život, kako bi on to volio reći, uzeo sebi. Da motri na nas, sada s najviših, rasvijetljenih dubina. Počinak mu bio spokojan i sav!

Probudimo se iz sna i uzdignimo srca i ruke prema Bogu na nebesima, tako da nas, ako Gospodar kuće iznenada dođe, zatekne u budnosti.

***

2

Od Sirijske crkve do Crkve Istoka

I. DIO: VRIJEME, PROSTOR I ZNAČAJ

Sirija je jedno od najranijih središta ranoga kršćanstva. Ona je, također, i jedna od najstarijih dokumentiranih regija s trajno naseljenim gradovima na svijetu kao što su Damask i Alep koji početke imaju prije više od 10.000 godina. Nositeljica je i titule „majke Crkve Istoka” – s njezinoga je područja počelo širenje kršćanstva u Aziji, sve do kraja svijeta, Indije i Kine.

Poticaj za istraživanje ovog (kod nas) malo poznatog razdoblja i područja konsenzus je oko datiranja i lociranja fundamentalnoga mističnog teksta koji je na presudan način utjecao na mističnu teologiju kako na istoku tako (još i više) na zapadu – Mistične teologije Dionizija (Areopagita), koja je iz Grčke 1. st. (kako se smatralo više od 1.000 godina) i učenika sv. Pavla, prebačena u Siriju 6. st. i nepoznata monaha.

Tijekom istraživanja se pokazalo da je za bolje razumijevanje konteksta nastanka Mistične teologije potrebno dati što detaljniji prikaz prostora i vremena koje je prethodilo njezinom nastanku, kao i onog koje je uslijedilo. Iz toga proizlazi podjela ovog sažetog prikaza povijesti Crkve Istoka na četiri razdoblja: 1) crkve Sirije, 2) crkve Perzije, 3) crkve pod muslimansko-arapskom i 4) crkve pod mongolskom vlasti. Veliko je otkriće i iznenađenje ovog istraživanja saznanje da je Crkva Istoka nastala u vrijeme kada Arapi–muslimani osvajaju veći dio Azije (7. st.), a prvi samostani nastaju u stepama središnje Azije i na kineskom (a nešto kasnije i tibetskom) tlu – Crkva Istoka tada je postala crkva čitave Azije!

Vrativši se na početak, Sirija je nezaobilazna za razumijevanje ukupne povijest Crkve Istoka. Zapravo, ona se vremenom počela prepoznavati upravo u nazivu Sirijske crkve Istoka, a korištenjem sirijskoga jezika u liturgiji razlikovala se od Crkve zapada i Bizantske (kasnije pravoslavne) crkve koje su koristile latinski i grčki. Njezin se teritorij, radi pojednostavljivanja vrlo složenih prilika tijekom prvih šest stoljeća u kojima su se granice Rimskoga Carstva kao i graničnog Carstva Osroena koje je Rim kontrolirao često mijenjale, može poistovjetiti s područjem današnje Sirije. On se prostirao od Sredozemnoga mora na zapadu s glavnim središtem u Antiohiji, jednim od najvažnijih rimskih gradova u Aziji, preko Edese3, najvažnijeg grada za daljnje širenje kršćanstva na istok, smještenog

Koliko dugo ćete tražiti vodiča koji će u zidu vašega srca otvoriti prozor u Kraljevstvo? Očistite ogledalo svoga uma od mrlja i tada će vam pokazati slike dvaju kraljevstva i staze koji će vas odvesti do kraljevstva nebeskoga, a zatim dalje do onoga Božjeg.

GRIGORIOS BAR EBROYO (GRGUR BAR HEBRAEUS), 13. st.

2 Tekst koji slijedi bazira se ponajviše na knjizi Samuela Hugh Moffetta: Christianity in Asia, Beginnings to 1500, Vol. 1., Orbis Books, Maryknoll, New York, SAD, 1998. Zahvaljujem se Martini Raguž na velikoj pomoći prilikom pripreme ovog, prilično opsežnoga materijala. Osobito na njezine prijevode tekstova s engleskoga jezika. Svi uokvireni kraći tekstovi – citati sirijskih duhovnih majstora, njezini su prijevodi iz: Sebastian Brock, The Syriac Fathers on Prayer and the Spiritual Life, Cistercian Publ., SAD, 1987. i Brian E. Colless, The Wisdom Of The Pearlers: An Anthology of Syriac Christian Mysticism, Cistercian Publications Inc, SAD, 2008.

3 Kada su 199. godine Rimljani osvojili grad Edesu i učinili ga središtem najistočnije svoje kolonije, on je postao prvi pravi kršćanski grad, budući da se kršćanstvo u njemu slobodno razvijalo, do tada, već više od jednoga stoljeća!

Vidi: T. V. Philip: East of the Euphrates: Early Christianity in Asia, https://www.syriacstudies.com/2018/11/30/ east–of–the–euphrates–early–christianity–in–asia–t–v–philip/(pristupljeno: 5. 12. 2019.), str. 4.

3 Neven Bradić:
2

4

između sjevernih tokova Eufrata i Tigrisa, Eufrata na istoku, pa sve do Palmire i Damaska na sjevernom rubu velike sirijske pustinje na jugu te velike zemlje. Sirijski jezik dijalekt je aramejskog jezika, koji je Isus govorio u Galileji. On je vrlo sličan hebrejskom i oba se nalaze u knjigama Staroga zavjeta. Sirijski je, također, vremenom postao službeni jezik kršćana ogromnoga područja povijesnih kraljevstava: Asirskog, Babilonskog i Perzijskog, odnosno Sirije, Mezopotamije i Perzije, pa sve do stepa središnje Azije te Kine i Indije.

To je bio i jezik kršćana koji su se u tih šest stoljeća proširili sve do „kraja svijeta” na istoku – na jugoistoku preko Baktrije (sjeverni Afganistan) do zapadne Indije, na sjeveroistoku preko Huna i Turaka u središnjoj Aziji sve do Xi’ana, glavnoga grada Kine u vrijeme dinastije Tang, dok je na zapadu sve više dolazio u dodir s grčkim, jednim od dvaju službenih jezika Rimskoga Carstva koji se naročito koristio u diplomaciji i politici, i koji je na sirijski značajno utjecao. Upravo je na sirijski jezik, koji je potekao iz Edese, prevedeno Sveto pismo s hebrejskog, a novija su tumačenja pronašla izvore koji upućuju da su prvi tekstovi evanđelja napisani upravo na aramejskom.4

Sl. 1. Glavni kopneni i morski putovi staroga svijeta

Zna aj Sirijske crkve

U ranim stoljećima kršćanske ere istočno-sirijski kršćani na azijskom kontinentu pokrenuli su misionarsku ekspanziju s kojom se ostale crkve toga vremena nisu mogle mjeriti sve do trinaestoga stoljeća! Ona je podrazumijevala širenje izvan područja Rimskoga Carstva u drevna orijentalna kraljevstva istočno od Eufrata, a koja su se protezala duž drevnoga Puta svile od Osroene i Crvenoga mora sve do Kine i Indije. Slijedeći apostole i evanđeliste koji su pridonijeli rastu kršćanske vjere, istočno-sirijski kršćani pronose kršćansku poruku iz rimske Azije preko Perzije, prema Arabiji na jugu i središnjoj Aziji na sjeveru. Jedan od najvažnijih i najfascinantnijih aspekata života Istočne sirijske crkve bila je živost misionarskog djelovanja. Kršćanski liječnici, pisari i obrtnici širili su kršćanski nauk među zajednicama zemalja u kojima su radili. Cijeli je život kršćanske zajednice bio prožet misionarskim duhom. Svećenici ili laici, trgovci ili izbjeglice, gdje god da su išli, postali su Kristovi ambasadori među ljudima koji za njega nisu znali. Po isteku tih prvih stoljeća širenja, Istočna sirijska crkva imala je crkvenu vlast nad većim geografskim područjem nego sve crkvene zajednice Rima i Carigrada zajedno.

To, na primjer, tvrdi čuveni prevoditelj evanđelja na hebrejski André Chouraqui na osnovi detaljne analize najstarijih sačuvanih grčkih tekstova iz 4. st., kao i nešto mlađih napisanih na sirijskom. Zahvaljujem Jadranki Brnčić na ovom vrijednom uvidu.

4

5

Nekoliko karakteristika čini Crkvu Istoka specifičnom i različitom od one na Zapadu.

1) Ona (ili one) nikada nije imala carsku zaštitu niti je bila obasipana povlasticama – od svog postanka živjela je bez političke moći, za razliku od crkava na zapadu i unutar Bizantskog Carstva. To je rezultiralo uskom povezanošću s narodom i solidarnošću s rubnim slojevima društva. „Živjeti evanđelje s pozicije slabijih, postala je bitna karakteristika ovih crkava.”5

2) Crkva Istoka ostala je u svojoj srži semitska religija, religija Azije. Njegujući izvorni aramejski jezik nikada nije mogla ozbiljnije prihvatiti složene, i na aramejski često neprevodive, grčke filozofsko-teološke pojmove.6 No, upravo joj je to, možda, i omogućilo lakšu inkulturaciju među vrlo raznolike narode i plemena koja su nastanjivala središnje dijelove Azije, a na koncu i Indije i Kine. „Ovi drevni kršćani se nisu bojali ‘kontaminirati’ kulturama i religijama drugih ljudi i uspjeli su još prije petnaestak stoljeća postići da se poruka evanđelja autentično navijesti i kroz kategorije hinduističke, budističke i taoističke tradicije razmišljanja.”7

3) Sirija je, uz Egipat, kolijevka pustinjaštva kao autentičnoga kršćanskog odaziva na poziv ka ispunjenju čovjekova smisla života (i to je jedno od velikih otkrića ovoga istraživanja!). Iako su i ovdje poticaji za rigorozne pristupe asketskom životu bili snažni, oni ipak dobivaju jedan vrlo specifičan oblik: u Siriji posvećeni muškarci i žene (uglavnom) nisu imali za cilj odvajanje od svakodnevice življenja, već su (pretežito) ostajali živjeti unutar gradova i sela iz kojih su potjecali. Kao direktni nasljednici Kristovi, osjećali su se dužnima biti drugima na pomoć na duhovnom putovanju; putovanju koje je podrazumijevalo različite stupnjeve uspona koje je imalo za cilj konačno sjedinjenje s Bogom.

4) Također, za razliku od samotništva kao paradigme vrhunskoga oblika života kršćanina te crkvenoga ustrojavanja u urbanim centrima, na Istoku se znatno više cijenio život u zajednici koju su vodili istaknuti članovi, bez strože klerikalne organizacije.

5) S time je povezana i redovita praksa pozivanja istaknutih asketa–samotnika na ispražnjena biskupska mjesta kada za njih nije bilo odgovarajućih kandidata u samim zajednicama.

6) Samotništvo, kao paradigma odvajanja od svijeta na način kako je to ustoličeno u pustinjama Egipta, nije u cijelosti zaživjelo na Istoku, gdje je više na cijeni bio misionarski rad. Tako su lutajući askete na Istoku bili pronosioci Kristova nauka „sve do kraja svijeta”.

7) Važno je istaknuti i da je i položaj žena posvećenoga života (Kćeri saveza, qeiama) bio znatno integriraniji u život crkve negoli je to bilo na Zapadu – one

O SAMOTNOME ŽIVOTU.

Vidi, brate koji ljubiš Boga, da li voliš samotni život, da li namjeravaš biti pokajnik, da li si zadovoljan tihim životom pustinje i da li zaista želiš postati čovjekom Božjim. Teži, dakle, sljedećemu: budnosti nad mislima, razmatranju Boga, neprekinutoj molitvi, čistoći srca, čistoj savjesti, razumijevanju borbe protiv Sotone, razboru, budnosti nad strastima, sjećanju i strogom nadzoru nad prijestupima, podizanju duše iznad svijeta, a uz sve to neprestanu postu, čitanju Svetog pisma, pojanju psalama i razmatranju vrhunaravnih stvari.

MAR BABAI (VELIKI), 6/7. st.

6 Nije li to jedan od glavnih (skrivenih) razloga prve velike šizme u Crkvi, kako to mnogi suvremeni autori danas sve više ističu?!

7 Pejić, nav. dj., str. 49.

5
Marinko Pejić: Kršćani u zemljama islama, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2019., str. 42.

su imale pravo aktivno sudjelovati u liturgiji pjevajući himne (sv. Efrema npr.), te su imale zadatak brinuti se i blagoslivljati druge članove zajednice kao i sve druge dobronamjerne ljude (tako i u prvim bolnicama koje su se sagradile u to vrijeme).

8) Na kraju, znakovito za budućnost, na biskupskim je sinodama tijekom prve polovine 5. st. svećenicima dopuštena ženidba.

Po etak isto noga, sirijskog kršćanstva

I. FAZA: ZAČECI

Vrijeme između 20. g. pr. Kr. i 80. g. po. Kr. važno je i za povijest Crkve budući da je to jedino vrijeme mira između Rima i Perzije u povijesti, pax romana par excellence! Kršćanstvo se, barem u tom smislu, moglo manje-više nesmetano širiti među židovskim zajednicama u Siriji i Mezopotamiji koje su se služile aramejskim i sirijskim jezikom.

Područje Sirije u promatranom razdoblju bilo je najbogatije i strateški najvažnije područje Rimskoga Carstva u Aziji. Stoga nije čudo da je Antiohija, grad na samom zapadnom rubu toga područja, bila najvažnije vojno, a potom i gradsko središte azijskoga dijela Carstva. Međutim, utopljena u sam vrh administrativne organizacije Carstva uz istočne obale Mediterana, oduvijek je bila dio antičkoga kulturnog kruga baziranog na grčkom i latinskom jeziku.

Sl. 2. Sirija i gornja Mezopotamija u ranokršćanskom periodu

Stoga je za bolje razumijevanje našeg promatrana područja znatno važnije prikazati razvoj crkve u glavnom gradu Sirije, odnosno tadašnjega Kraljevstva Osroene8 – Edesi, prvom središtu kršćanstva na sirijskom govornom području koja je imala apostolsko podrijetlo s posebnim obilježjima. U to je vrijeme Edesa bila glavni grad neovisnoga kraljevstva kojim je vladao arapski kralj Abgar. Bio je to grad izgrađen na tradiciji trgovanja, koje ga je učinilo vrlo važnim gospodarskim središtem regije. Kroz njega su prolazili zapadni produ8

Prva dva stoljeća nove ere Kraljevstvo Osroena, s glavnim gradom Edesom, bilo je polu-neovisna država između Rimskog i Perzijskoga Carstva i čuvalo je prijelaz rijeke Eufrat na njezinom velikom sjevernom zavoju, sve do 214. g. kada postaje najistočnija rimska kolonija.

6

žetak Puta svile koji se protezao između Kine i mediteranskog svijeta u smjeru istok–zapad, kao i karavanski put koji je povezivao Egipat i Armeniju u smjeru sjever–jug. Bio je to istinski centar crkve (u) Azije.

9

2. FAZA: CRKVA SIRIJE (80.–224.)

Svi ti elementi uvjetovali su ranu pojavu kršćanskih misionara na tom području. Tako Euzebije oko 320. g. spominje da je apostol Toma poslao svoga učenika Addaija (lat. Thaddeusa, Tadeja), jednog od „sedamdesetdvojice”10, u Edesu. Još značajniji povijesni izvor poznata je „Doktrina o Addaiju”, tekstu napisanom početkom 5. stoljeća u kojem je prikazan sažetak rane povijesti kršćanstva u Perziji. Govori o tome kako je kršćanin imena Addai došao u Edesu i, kao u slučaju drugih apostola, tražio židovsku zajednicu.11 I ne samo da je nju pridobio za novu i radosnu vijest, već mu je uspjelo i samoga kralja i njegov dvor privoljeti da prihvate kršćanstvo. Oduševljenje novom religioznom i duhovnom usmjerenošću bilo je toliko, kako legenda kaže, da je sam Addai bio pokopan uz najveće kraljevske počasti, a kraljevu je podršku u daljnjem jačanju i širenju crkve imao i njegov nasljednik Aggai. Stoga, prema Moffettu, možemo zaključiti da Addai zaslužuje čast biti nazvan ocem Crkve Istoka.12

S priličnom se sigurnošću može tvrditi da je ova prva crkvena zajednica kršćana na teritoriju Azije izvan granica Rimskoga Carstva rasla bez direktnih sukoba s vlašću ili drugim religijskim zajednicama koje su već postojale na tim prostorima. Kronike Edese iz 201. godine spominju izgrađenu kršćansku crkvu(!), a javlja se i prvi pokušaja ozbiljnoga teološkog objedinjavanja nauka za crkvu Azije koji je napravio Bardaisan iz Edese (154.–222.)13. Iako prepun kontroverzi koje su se ispreplele oko njegova učenja na rubu gnosticizma, on ipak ostaje prvi sistematičar kršćanskoga nauka na Istoku.14 Usporedo s pojavom i rastom crkve u Kraljevstvu Osroena, i u susjednom kraljevstvu Adiabene, koje se smjestilo na gornjem toku rijeke Tigris, događao se sličan razvoj. Do početka 3. stoljeća ono je bilo u sklopu Partskoga Carstva, s Arbelom kao glavnim gradom i važnim trgovačkim središtem s vrlo snažnom židovskom zajednicom koja je imala značajnu ulogu u njemu. Sve je to, slično kao i kod zapadnih im susjeda, imalo značajan utjecaj na rani razvoj i rast kršćanske crkve. I ona je, kao u Edesi, dokumentirana u sačuvanim spisima iz 2. st. No, budući da su oni sadržavali mnogo nejasnih mjesta (neriješenih do danas), tek pojava autora kao što je Bardaisan, i osobito njegova suvremenika Tacijana, donijelo je jasniju sliku religijskoga života rane Sirijske crkve.

Čista duša postaje stručnjak za znanje ne radi slave koju znanje stječe u svijetu, već zato da bi se njezina čežnja za licem Gospodinovim povećala i omogućila joj da uđe i bude skrivena u božanskome oblaku.

9 Izvori iz kojih se crpe podaci o životu Crkve u ta rana vremena su: Učenje Addaia, Solomonove ode, Tomino evanđelje, Djela Tomina, djela Tacijana i Bardaisana iz Edese, te Didascalia Apostolorum.

10 „Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći” (Lk 10,1). Radi se, dakle, o kraju prvoga stoljeća.

11 Poznato je da su prve misije apostola i učenika uvijek započinjale od postojećih židovskih zajednica, kao što to piše u Dj 11,19. Također se s priličnom sigurnošću može reći da su učenici počeli napuštati Judeju i okolicu već nakon stradavanja sv. Stjepana 37. godine; riječ je o prvom dokumentiranom mučeništvu jednog kršćanina koji je propovijedao novi nauk. I na kraju, poznato je da najveća židovska zajednica u dijaspori nije bila na zapadu nego na istoku – u Babilonu. Vidi: Moffett, nav. dj., str. 51.

12 Moffett, nav. dj., str. 50–56.

13 Jedan od najučenijih ljudi svoga vremena, teolog, filozof, znanstvenik, pjesnik. Iako je prihvatio kršćanstvo, tumačenja su mu bila više gnostičke provenijencije s kasnijim utjecajem na maniheizam (žestoko kritiziran od strane sv. Efrema u 4. st.). Zanimljivo je da ga se smatra prvim zapadnim piscem koji je napisao knjigu (kasnije izgubljena) o Indiji i indijskoj religiji/duhovnosti koju je napisao nakon susreta s misionarima, šramanama (indijskim svetim ljudima), poslanih na dvor zapadno-rimskoga cara.

14 Isto, str. 64–69.

7

Tacijan iz Adiabena (zvani i Sirijac, oko 120. – oko 180.) bio je jedan od najznačajnijih teologa i pisaca 2. stoljeća, a kao učenik Justina15 istinski predstavnik neprekinute tradicije rane Crkve. Nakon učiteljeve smrti prvo je u Rimu nastavio voditi njegovu školu, da bi nakon nekoga vremena napustio to časno mjesto i vratio se u Siriju gdje je osnovao novu školu koja je izvršila značajan utjecaj na Antiohijsku školu. Tacijan je u to vrijeme radio i na svom najvažnijem zadatku – Crkvi Istoka dati cjeloviti primjerak tekstova evanđelja. Knjiga pod nazivom Diatessaron bila je sinteza najvažnijih tekstova iz sva četiri evanđelja, harmonično složena u jednu i jedinstvenu priču o Isusu iz Nazareta.16 To Evangelion da mehallete, Miješano evanđelje, kako ga je nazivao Efrem, ostalo je u upotrebi u istočnoj crkvi sve do 5. stoljeća, kada su se pojavila sva četiri odvojena evanđelja u standardnoj, Pešita verziji.

U tom je ključnom djelu za kršćansku crkvu izvan Rimskoga Carstva Tacijan uspio na izvanredno uspješan način povezati priče iz Isusova života iz sinoptičkih evanđelja u jednu cjelovitu priču. U nju je onda skladno uklopio i dijelove Isusovih govora iz Ivanova evanđelja, čime je ujedno uklonio i svaku mogućnost kanoniziranja drugih tekstova koji su u to vrijeme bili vrlo popularni, kao što su to bili na primjer Djela Tome i Evanđelje po Tomi Diatessaron uostalom i znači „kroz četiri (evanđelja)”.

Oni koji uranjaju u egzoterična i ezoterična učenja bez pročišćavanja srca, i koji misle da su dostigli savršenstvo, griješe. Koja je svrha tako čudesnoga djela poput zrcala ukrašenoga biserima i draguljima, ako nije očišćeno? Ali ono koje se čisti, čak i ako je jednostavne izrade, dobro će služiti.

Još je jedno područje Tacijanova života i djelovanja vrlo značajno za bolje oslikavanje duhovnog života vremena i prostora u kojemu je živio, a koje je ujedno i jedno od najkontroverznijih – radikalni asketizam. Smatra ga se začetnikom asketskoga pokreta – enkratita17, koji je u sebi imao, blago rečeno, pretjerivanja, čak i iz perspektive monaha iz subratske (iako stotinama kilometara udaljene) egipatske pustinje. Iako nikada nije kritiziran na Istoku, zapadnim se crkvenim voditeljima nikako nije sviđao njegov pristup asketizmu. Kritike za herezu dolazile su od eminentnih crkvenih otaca kao što su Irinej, Euzebije i sv. Jeronim. Svi su se oni pozivali na Pavlovu poslanicu Timoteju (1 Tim 4,1-6) u kojoj se osuđuju takva zastranjivanja u vidu nedostojnosti bračnoga života (i seksa općenito) ili konzumiranju mesa ili vina. No, bilo da su im prakse proizlazile iz (pre)revnoga odaziva na riječi evanđelja o odricanju samoga sebe, ili su im motivacije bile uronjene u (pro)gnostička negiranja vrijednosti tijela i fizičkoga svijeta, takav pristup njegovanja duhovnoga kršćanskog puta postaje model postizanja svetosti unutar Sirijske crkve. A ono što je u tome posebno interesantno jest da bi to značilo da se početak pustinjaštva treba pomaknuti za puno stoljeće unazad, gotovo sto godina prije pojave sv. Antuna Pustinjaka u egipatskoj Skitskoj pustinji!18

Sirijska asketska tradicija imala je još jednu osobitost – mobilnost. Naime, za razliku od načina života u Egiptu, koji je bio poljoprivredna zemlja i u kojem se cijenila postojanost i bivanje na jednom mjestu, Sirija je bila zemlja trgovaca i putnika u kojem je kretanje bilo sastavni dio života. Stoga su Sirijci postali prvi misionari ogromnih prostranstava Istoka. Već je spomenuti Addai pronosio Radosnu vijest ne samo Edesi, već i Nisibisu i dijelovima Mezopotamije

15 Justin, zvan i Mučenik (100.–165.), najznačajniji je apologet iz 2. stoljeća, kao i prvi od crkvenih otaca koji je „sjećanja apostola” (što je metafora za evanđelja) stavio na istu ravan kao i proročanstva otaca iz Staroga zavjeta. Također je prvi autor koji je jasno citirao dijelove iz sinoptičkih evanđelja, poslanica sv. Pavla i sv. Petra kao i iz Djela apostolskih.

16 To je ujedno i prvi prijevod evanđelja na neki drugi jezik (i dogodio se na tlu Azije)!

17 Grč. „oni koji se suzdržavaju”. O ovoj zanimljivoj i ne toliko poznatoj temi vidi više na: https://www.ccel.org/ ccel/wace/biodict.html?term=Encratites.

18 Moffett, nav. dj., str. 76. Drugim riječima, ono što je Crkvi Istoka bio uzor, Crkvi Zapada se činilo heretičkim. Takav je stav, nažalost, postao općeprihvaćen te se ponovio punom snagom nekoliko generacija kasnije kada je došlo do konačnoga razlaza među njima.

8

i Arabije. Njegov nasljednik Aggai pronio ju je još i dalje, do granica tada poznatoga svijeta – do Armenije, Indije i Kine. U samo dva stoljeća kršćanski su misionari prošli nevjerojatno prostranim područjem od Mediterana na Zapadu do Kine i Indije na Istoku, od Armenije na sjeveru do Arabije na jugu. Kako je jedan od tadašnjih biskupa na području današnje (azijske) Turske rekao: „Putujući na istok, svuda sam nailazio na ljude (kršćane) s kojima sam mogao razgovarati.”19

Zrelo doba Crkve Istoka

3. FAZA: CRKVA PERZIJE (224.–651.)

Godina 226. označava značajnu promjenu u životu područja zapadne Azije kada sasanidska dinastija preuzima vlast od arsakidske (partske). Prva želja novopostavljene perzijske dinastije bila je obnova nacionalnoga identiteta koja je, uz obnovu upravljanja carstvom, ratnim pohodima i novim zamahom u umjetnosti, dovela i do religijske obnove – drevne religije Mezopotamije, zoroastrizma. A ona je dovela i do prvih značajnijih sukoba s tada već razvijenom mrežom kršćanskih zajednica na tom prostoru. Budući da su se oni događali u nekoliko kraćih perioda,20 ipak je većinu vremena Crkva živjela u relativnom miru i slobodi.

Središte Carstva sada se koncentriralo u Seleukiji–Ktezifontu, obnovljenom rimskom gradu na rijeci Tigris, tako da je on postao i crkveno središte,21 dok se teološko središte iz Edese preselilo u Nisibis. Jedan od najpoznatijih svjedoka ovih promjena bio je i najveći učitelj kršćana toga vremena – sv. Efrem (detaljnije o njemu u nastavku).

Četvrto stoljeće bilo je vrijeme konsolidiranja i organiziranja Perzijskoga Carstva, kao i doba strukturiranja i boljega povezivanja kršćanskih zajednica diljem te velike zemlje. Prvi crkveni sabor održan 315. godine u Seleukiji pokazatelj je upravo te tendencije. On je također pokazao nezavisnost Crkve od utjecaja Zapada budući da se Edesa smatrala izvorištem svih biskupija na području Carstva.

U to vrijeme počinje i sustavno organiziranje monaškoga života. Nakon prve faze u kojoj su prevladavali pojedinci asketici (spomenuti enkratiti i Djeca saveza22) uslijedilo je početno organiziranje više njih u grupe s manje-više jasnim pravilima. Ključnu ulogu u tome imao je Jakov od Nisibisa (c. 260.–338.), jedan od velikana ove rane faze organiziranja Sirijske crkve. Već je kao mlada osoba otišao živjeti kao samotnik u planine koje su okruživale grad. Živio je povučenim, asketskim životom. Međutim, mnogo se priča o čudima koja su se u njegovoj prisutnosti događala povezivalo s njegovim sve-

19 Isto, str. 78.

20

Vizija Boga dolazi isključivanjem osjetila, otvaranjem prozora srca i uklanjanjem vela s očiju uma. Kao što je rečeno: zatvorite prozore kako bi soba mogla biti osvijetljena.

Pred kraj 3. st. radikalizirao se stav zoroastrijskoga državnog svećenstva prema drugim religijama i grupama, tako da se u ranom spisu Djela mučenika s početka 4. st. to doba naziva i dobom mučenika (iako se mora reći da su njihova meta bili prvenstveno manihejci zbog njihove agresivne prisutnosti i širenja diljem carstva kao i mnogih sličnosti s vladajućom religijom). Drugim se razdobljem progona smatra desetljeće nakon Milanskoga edikta i proglašenja kršćanstva službenom religijom Rimskoga Carstva. Taj se progon mogao predvidjeti s obzirom na neprijateljski odnos dvaju carstava.

21 Interesantno je spomenuti arheološko otkriće nedaleko od glavnoga grada, u vojnom kampu kojega su Rimljani napustili oko 250. g., a u kojemu su iskopavanja započeta još 1920-ih godina otkrila najstariju sačuvanu, do sada otkrivenu, kršćansku crkvu (s odlično sačuvanim zidnim slikama)! Vidi: Moffett, nav. dj., str. 93.

22 Djeca saveza (Sons and Daughters of the Covenant, bnay qyama), važan je dio ranog sirijskog kršćanstva. Činili su ih muškarci i žene zavjetovani na duhovni (aseksualni) život koji su, za razliku od egipatskog pustinjaštva, živjeli kao dio svijeta u okruženju svakodnevnoga života. Ti istočni asketi držali su da su svi pozvani na spasenje i da svi imaju prilike to ostvariti u ovom životu, a taj njihov pristup bio je uzor cijeloj zajednici. Kako će dolje biti detaljnije opisano, vidjeli su duhovno putovanje kao ustrajan uspon podijeljen na nekoliko razina sve do konačnog sjedinjenja s Bogom.

9

U molitvi budi ustrajan u budnosti, udalji što dalje od sebe pospanost i drijemež; budi pažljiv i na oprezu (watchful) noću i danju i ne budi pokoleban.

tim životom. To je bio i jedan od razloga posjeta arbelskoga biskupa nakon kojega je slijedio njegov povratak u rodni grad u kojem je bio posvećen za biskupa oko 310. godine. Moffett ističe taj podatak i dovodi ga u vezu s povezanošću i bliskošću samotnika i asketa na području Perzije sa stanovništvom koje ga je napučivalo, za razliku od situacije u Egiptu gdje je ta razdvojenost bila kudikamo veća.23 Također ističe tri vrlo značajna događaja za onovremenu Crkvu Perzije: 1) gradnju prve kršćanske crkve u Nisibisu, 2) sudjelovanje na čuvenom crkvenom saboru u Niceji 325. gdje je bio jedan od predstavnika Crkve Istoka (tada još sjedinjene s ostatkom crkvenoga svijeta na zapadu i jugu) i 3) ustoličenje prvih samostana.24 Na osnovi sačuvanih podataka može se reći da su prvi samostani bili izgrađeni u Nisibisu oko 330. i Mar Mattai pored Mosula (uz koji se nalazio i centar biskupa Afrahata) oko 340. godine. Zbog svoga iznimnog utjecaja na ustoličenje Crkve nazivan je i „Mojsijem Mezopotamije”, a do danas je štovan kao svetac i od strane Istočne, kao i od Pravoslavne i Katoličke crkve.

Afrahat je sljedeći u nizu izuzetnih duhovnih učitelja Istoka. Bio je veliki perzijski učenjak, asket, pisac i crkveni vođa koji je nastavio upravo na mjestu gdje je Jakov prije njega stao. Kao i njegov prethodnik, i on se vratio iz samotništva u grad (Nisibis) na poziv lokalne crkve i postao biskupom. Bio je jedinstven po načinu na koji je povezao ta dva načina života – svoju je zajednicu vodio iz samostana Mar Mattai (sv. Mateja) smještenoga visoko u brdima povrh grada. Svojim je homilijama, od kojih je do danas ostalo sačuvano 23 (detaljnije opisanih u nastavku), značajno utjecao na crkveni život Perzijske crkve u 4. st.

Sl. 3. Perzijsko Carstvo Sasanida

23

Moffett, nav. dj., str. 123.

24 Zanimljiva je, ali ne i sasvim izgledna, legenda o osnutku prvoga samostana od strane monaha imenom Mar Augin, učenika sv. Pahomija, kojega je Jakob doveo iz doline Nila da organizira redovnički život i u Perziji po uzoru na onaj u Egiptu.

10

Što se društveno-političkoga života tiče, to je vrijeme najveće snage i ekspanzije Sasanidskoga Carstva koje je dopiralo sve do Kine i Indije. Nju će pratiti i snažna ekspanzija kršćanske crkve prema istoku, sjeveru i jugu. Put prema Indiji bio je osobito značajan, ne samo zbog trgovinsko-gospodarskih razloga, već i zbog povezivanja sa zajednicom kršćana u Indiji koji su u svojoj predaji imali ishodište u samom apostolu Tomi (dok su svi ostali držali za svojeg praoca i osnivača njegova učenika Addaia).25 Prateći morski put, na primjer, kršćanski su samostani na svim ključnim mjestima osiguravali sigurno putovanje kao što su to, na primjer, otok Sokotra, „Crni otok” (Bahrain) pa sve do Basre i Rewardashira.

Konstantinovo priznanje kršćanstva službenom religijom Rimskoga Carstva preko noći je preokrenulo stav perzijskih vlasti prema kršćanima Istoka –sada su i oni, kao prihvaćeni, „službeni” dijelovi Carstva vjekovnih neprijatelja sa zapada, postali neprijatelji istočnoga, Perzijskoga. Sve je bilo spremno za prvi veliki progon – nekada proganjani na zapadu od Rimljana koji su nalazili sigurno utočište na istoku, sada su tamo progonjeni od Perzijanaca da bi na zapadu bili dobrodošli. Kakva ironija sudbine! I to ne bilo kakva. U nekoliko mahova tijekom 4. i 5. stoljeća, progoni su uzrokovali neusporedivo veći broj stradalih, kao i sveukupne negativne posljedice po Crkvu, kada ih usporedimo s progonima u prva tri stoljeća na zapadu.26

Prvi val progona, koji je započeo oko 340. godine i trajao gotovo za čitavoga razdoblja najdugovječnijega vladara u povijesti Perzijskoga Carstva, Šapura II. (309.–379.), umalo je obezglavio crkvu koja je upravo bila dovršavala prvu fazu organizacije na čitavom području carstva (to je, među ostalim, bilo i vrijeme kada Perzijanci ponovo osvajaju Nisibis i kada sv. Efrem odlučuje napustiti svoj rodni grad zajedno s poraženim Rimljanima i preseliti se u rimsku Edesu).

Oni koji prodru u oblak postižu dubinu i bogatstvo Božje mudrosti bez posrednika složene misli.

GRIGORIOS BAR EBROYO

Nakon 400. g. prilike su se smirile i započeo je period cjelovite reorganizacije Perzijske crkve koju su obilježila tri crkvena sabora kao i posljednji(!) period istinskoga jedinstva crkve. Nakon toga perioda i tragičnih nesporazuma koji su uslijedili, to se više nikada neće ponoviti – nekad jedinstvena crkva svih kršćana podijelit će se na crkvu Zapada (Rim i Konstantinopol), crkvu Istoka (Perzija) i crkvu Afrike (Egipat i Etiopija).27

Taj sudbonosni proces započeo je crkvenim saborom u perzijskoj prijestolnici Seleukiji–Ktezifontu 410. godine, poznatim još i pod nazivom Sabor Mar Izaka28 (nazvan po tadašnjem (nad)biskupu grada, Mar Izaku,29 koji je po prvi puta nazvan počasnim nazivom katolikos30). Može se reći da je to bio, u stvari, osnivački sabor Crkve Istoka budući da su donesene sve ključne odluke o načinu njezina organiziranja i vođenja neovisnih od dotadašnjih, tradicijom utvrđenih statusa prvenstva – Jeruzalema, Antiohije, Aleksandrije i Rima.31 Nicejsko vjerovanje po prvi je puta i službeno potvrđeno, a postavljeni su i temelji povjerenja prema perzijskoj vlasti i vladajućoj Zoroastrijskoj crkvi nakon dugoočekivanog perioda mira koji je uslijedio dolaskom na vlast miroljubivog vladara Yazdegerda I. (ubijen 420.).

25

Više o tome u članku Jadranke Brnčić u ovom broju.

26 Moffett donosi podatak da se brojka pogubljenih kršćana kreće čak oko 200.000 duša! Nav. dj., str. 145.

27

28

To je još jedna od velikih novina koje je ovo proučavanje iznijelo na svjetlo dana.

Na saboru je sudjelovalo 40(!) biskupa koji su donijeli odluku o stvaranju 6 pokrajina s biskupijskim sjedištima: Seleukija–Ktezifont (južno od današnjeg Bagdada), Beit Lapat (Gundeshapur, današnji jugozapadni Iran), Nisibis (na današnjoj granici Turske i Iraka), Prat od Maishana (današnja Basra u južnom Iraku), Arbela (današnji Erbil u sjevernom dijelu Iraka) i Karka d-Beit Slokh (današnji Kirkuk). Moffett, nav. dj., str. 151.

29 Sir. Mar, svet.

30 Katolikos, naziv za predvodnika Crkve Istoka.

31 Sabor u Niceji (325.) dodijelio je takva najuzvišenija mjesta crkvenosti Rimu, Aleksandriji i Antiohiji, dok je Jeruzalemu dano počasno mjesto, a drugi sabor u Konstantinopolu (382.) i potom sabor u Kalcedonu (451.) dodijelili su tu titulu i Konstantinopolu.

11

Međutim, vrijeme mira nije dugo potrajalo. U sljedećim je desetljećima u nekoliko navrata ponovno dolazilo do velikih progona kršćana kakvih Zapad nikada nije vidio. Samo u jednom naletu zvjerstava protiv nedužnih ljudi, u Kirkuku 448. g., ubijena je čitava zajednica koja je brojila nevjerojatnih 153.000 osoba(!).

Čak i tijekom tih teških vremena, u (među)razdobljima relativnoga mira, crkva je nastavljala svoj život. A takva su razdoblja uvijek donosila nove izazove. Peto je stoljeće bilo vrijeme ostvarivanja potpune samostalnosti Crkve Istoka – još uvijek sjedinjena u nauku (Niceja) i crkvenosti u smislu poštivanja istih pravila i zakona kao i crkve na svim drugim područjima, tražila je svoje, neovisno mjesto u sveukupnoj crkvenoj organizaciji – vlastiti i samostalni patrijarhat. Sljedeći je crkveni sabor na čelu s tadašnjim katolikosom Dadishom 424. godine to konačno i potvrdio.

Iako bi se zasigurno moglo tvrditi da je razdvajanje crkava Istoka od Zapada započelo ovim odlukama, one su ujedno samo jedna, mirnija strana događaja u odnosima crkava koja nije značila i raskol i međusobna isključivanja (ekskomunikacije). Istinski veliki raskol uslijedit će uskoro.

Kao što osjetila nisu u stanju razumjeti nematerijalne slike, tako ni um, dok još nije izuo cipele svoga tijela s nogu, nije u stanju shvatiti slike skrivene u oblaku (neznanja), videći samo prigušeno i djelomično.

GRIGORIOS BAR EBROYO

On je započeo teološkim raspravama koje su se vodile od vremena prvog ekumenskog sabora u Niceji koji je rješavao pitanje vrlo rasprostranjene i utjecajne Arijeve hereze koja je umanjivala božanstvenost Krista. Ipak, to je više bilo pitanje Zapada te se Istoka vrlo malo dotakao.32 Za razliku od toga, pitanje odnosa Krista kao povijesne osobe i kao božanstva, ticalo se svih, a osobito dviju najznačajnijih teoloških škola tadašnje Crkve – u Aleksandriji i u Antiohiji. Antiohijsku je školu teološki oblikovao jedan od najvećih teologa Istoka prvih stoljeća Teodor Mopsuestijski (350.–428.). Ne ulazeći preduboko u raspravu o njegovu učenju, dovoljno će biti zadržati se na jednom njegovom dijelu da se prikaže sukob, ili bolje rečeno nesporazum u mišljenjima. Naime, u njemu Teodor zagovara zdraviji odnos prema grijehu nego što je to bio Augustinov33 (koji će ipak vrlo brzo i prevladati!). To je vodilo prema učenju da je Krist prvenstveno bio čovjek u potpunosti sjedinjen u Bogu u vječnom razotkrivanju Logosa (te bi po tome Mariju ispravnije bilo nazivati Kristorodicom, a ne Bogorodicom). Na kraju, Teodor će biti osuđen kao heretik (ali tek nakon smrti, 553. g.), dok će njegov učenik Nestorije to doživjeti za života! Nestorije (386.–451.) je jedna od najznačajnijih ličnosti u povijesti Crkve Istoka. Rođen na samom kraju 4. stoljeća, vrlo brzo je pokazao svoje iznimne sposobnosti i nadahnuća. Bio je učenik Teodora Mopsuestijskog u Antiohiji s kojim je ostao u kontaktu cijelo vrijeme koje provodi kao svećenik i redovnik u samostanu u istom gradu, sve do njegove smrti. Zarana je pokazao veliko umijeće u teološkim raspravama, dok su se njegov jasan uvid i sveti život najviše isticali u propovijedima i životu u molitvi i kršćanskim vrlinama. Ta se reputacija uskoro pretvorila u najveću čast koju je jedan svećenik mogao dobiti – postao je patrijarh Konstantinopola. No, mira na tom mjestu nije imao. Dapače, već nakon prvih adventskih propovijedi kada, želeći pomiriti sukobljene strane oko poimanja Djevice Marije kao „Majke Boga” i kao „Majke Čovjeka”, daje svoje kompromisno tumačenje o njezinoj ulozi kao – Majke Krista, i čovjeka i Boga34, koje neće prihvatiti niti jedna niti druga strana. I ne samo to, počet će ga optuživati za krivovjerje.

32 Početkom petoga stoljeća većina glavnih centara na Zapadu bili su arijevski! Moffett, nav. dj., str. 170.

33

Teodor je grijeh smatrao više slabošću negoli izopačenošću. U takvom negativnom stavu prema tijelu i tjelesnom kakvo je zagovarao Augustin, Teodor je vidio skrivene utjecaje maniheizma (čiji je put i nauk Augustin slijedio prije nego što je prešao na kršćanstvo). Isto, str. 172.

34 Christotokos umjesto theotokos.

12

Takve misli došle su kao svježi zrak na dotada gotovo ugasli žar nezadovoljstva kojim je Aleksandrija dočekala gubljenje svog primata u svijetu Crkve nakon 381. g. Također, taj je uzburkani zrak potpirio i vatru koja je već desetljećima izgarala dobre odnose između „bratskih” teoloških škola u Antiohiji i Aleksandriji. Na dan Uskrsne nedjelje 429., aleksandrijski biskup i voditelj teološke škole Ćiril (376.–444.) javno je optužio Nestorija za herezu. Razaslao je 12 heretičkih teza koje je iščitao iz njegovih govora (koji su do njega došli, a da nisu svi bili niti ispravni niti cjeloviti!?)35, da bi ubrzo dobio odgovor iz Antiohije s vrlo sličnim protuoptužbama. Sve je bilo spremno za jednu od najvećih „neugoda i mrlja u povijesti Crkve”36 – crkvenog sabora u Efezu 431. g. Svojim nedogovorenim, nasilnim donošenjem ključnih odluka, pokazao je kamo mogu dovesti nepomirljivi stavovi dva tabora: u ovom je prevladao onaj egipćanski kada je Ćiril uspio pokrenuti glasanje iako 40 biskupa iz Sirije još nije bilo uspjelo niti doputovati! Rezultat je bila ekskomunikacija Nestorija i svih biskupa koji su ga podržavali. Kada su biskupi iz Sirije vidjeli kakva je nepravda učinjena, napravili su kontra-sabor i ekskomunicirali Ćirila. Da bi primirio zahuktale strasti, car Teodozije II. dao je uhititi obojicu i potom ih protjerao; Ćiril se pobjedonosno vratio u Aleksandriju, dok je Nestorije znatno poniznije prihvatio odluku i povukao se u dubinu egipatske pustinje. Umro je 451. g., za istočnu crkvu kao heroj i mučenik, a za zapadnu kao heretik (i tako sljedećih 15.(!) stoljeća) izgovarajući ove riječi: „...Stvari svijeta me više ne zanimaju. Umro sam svijetu i oživio u Njemu... A za Nestorija – neka bude izopćen! I neka svi ljudi kroz njegovo izopćenje dođu do pomirenja s Bogom.”37

Sretan je onaj čije misli utihnu kad pomisli na Tebe, jer Duh izaziva da se u njemu izlijevaju rijeke života za tebe sama, kao i za sve one koji žude za vizijom Tebe.

YAUSEP HAZZAYA (JOSIP VIDJELAC), 8. st.

Ne ulazeći detaljnije u objašnjenje ove komplicirane teološke rasprave o Kristovoj naravi (a koju ćemo moći bolje iščitati iz teksta Bernadette Roberts koji donosimo u nastavku) vrijedno ju je sumirati jer se odnosi i na nas danas: što je to u što stvarno vjerujemo? Koje je to učenje i koji nauk koji Krist donosi na ovaj svijet, a koje bi trebalo podržavati naše duhovno putovanje i kontemplativnu praksu? Pitanje jest također: tko je bio Krist i u kakvom je on odnosu prema Bogu i Duhu, prema Mariji i prema nama samima?

Krist je bio, On je i sada, Bogočovjek. U jednoj osobi, dvije naravi (prirode). On je znak čovjekova potpuna jedinstva s Bogom. U tome je Nestorije ne samo ne-heretik, već je i super-suvremen. Uz taj veličanstveni koan, jedan od najvećih u kršćanstvu (a možda i u cjelokupnosti ljudske duhovnosti), veže se i sljedeći – da li to svaki čovjek može doseći, ili bolje reći, biti? Da li je svaki čovjek Krist, još-ne-probuđeni, još-ne-dosegnuti? Odgovor na to pitanje odzvanjao je od prvih vremena iz usta gotovo svih najvećih učitelja tradicije: Bog je postao čovjekom da bi čovjek mogao postati Bogom.38 Sukob koji se nikako nije smirivao tražio je novu akciju – sazvan je novi ekumenski sabor u Kalcedonu 451. g. Ovaj četvrti po redu skup svih biskupa Crkve bio je najznačajniji (uz prvi u Niceji) po trajnosti odluka koje su na njemu donesene, a ujedno i posljednji koji je okupio pripadnike svih patrijarhata. Jednim od najčuvenijih primjera kompromisnoga rješenja nekog velikog problema u povijesti (i to ne samo Crkve), bio je u novoj, i ovoga puta, konačnoj kristološkoj definiciji: Krist je jedna osoba u dvije prirode, ljudskoj i božanskoj

35 U novije doba uvriježeno je mišljenje da je sukob nastao više zbog nerazumijevanja jezičnih barijera i razlika u mogućnosti izražavanja apstraktnih ideja u grčkom i aramejskom jeziku nego zbog stvarnih teoloških razmimoilaženja.

Kratku analizu sukoba iz pera Bernadette Roberts donosimo pri kraju časopisa, str. 114–117.

36 Moffett, nav. dj., str. 174.

37 Isto, str. 175.

38 Ovaj je iskaz prvi puta dokumentiran kod sv. Ireneja krajem 2. st., a ponavljali su ga potom i većina velikih učitelja koji su slijedili kao što su bili Atanazije, Augustin, Makarije, Bazilije i dr.

13

Formulacija „Jedna osoba” podržavala je stav Ćirila (ali ga u drugom dijelu pobijala), dok je formulacija „dvije prirode” podržavala stav Nestorija (ali ga u prvom dijelu pobijala). Na taj način, Crkva je zapravo osudila oba glavna pristupa – monofizitski aleksandrijske škole i duofizitski antiohijske škole39, i odlučila se za kompromisni. Kompromis za koji se mislilo da će otvoriti put pomirbi zapravo je unio razdvajanje koje se više nikada neće dokinuti40 – kao što je gore već spomenuto, stvorene su tri crkve: Nestorijanska crkva Istoka (Azije, istočno od granice Rimskoga Carstva) i Monofizitska crkva juga, Afrike (Egipta i Etiopije), nastavile su svojim putovima u potpunoj neovisnosti od matice, crkava Zapada (Rim) i Bliskoga istoka (Konstantinopol).

Kroz postojanost u molitvi um postaje dostojan ekstaze u Bogu, a ekstaza ga prenosi na mjesto duha, koje je neizreciva

Period koji je slijedio, od crkvenoga sabora koji je sazvao katolikos–patrijarh Akacije 486. god. do sabora održanog 544. pod vodstvom patrijarha Mar Abe, može se nazvati razdobljem utemeljenja potpune samostalnosti Crkve Istoka. U cijelosti je potvrđen nauk Nestorija (uz druga dva najveća učitelja, doktora – Teodora Mopsuestijskog i Diodora iz Tarza) kao službeno crkveno učenje te je utvrđena struktura Crkve zajedno s pravilima i odnosima unutar njezinih članova. Na primjer, biskupi su dobili punu moć nadzora nad redovnicima i samotnicima (kojima je čak zabranjeno da slobodno lutaju uokolo, pogotovo urbanijim područjima), a svima (čak i biskupima!) je dozvoljeno da se žene osim ako su prvotno zaređeni. Slijedio je i značajan događaj vezan uz održavanje i razvijanje samoga nauka – glavno dotadašnje teološko središte, škola u Edesi, 489. dekretom cara zatvorena je i prebačena u 40-ak kilometara udaljeni grad Nisibis. Iako se izgubila ta iznimna vrijednost mjesta susreta Istoka sa Zapadom (što je Edesa oduvijek bila), nova je škola ubrzo procvjetala te nastavila razvijati teologiju utemeljenu na Nestorijevu učenju odvajajući se sve više od Zapada (koji je još uvijek u to vrijeme uvelike bio podijeljen na monofizitsku i kalcedonsku struju).

Razdoblje koje je slijedilo, a koje je započelo vodstvom patrijarha Mar Abe (540.–552.), vrijeme je snažnog prosperiteta Crkve kao i njezine uspješne ekspanzije. Mar Aba je bio jedan od najvažnijih vođa Crkve Istoka uopće u vrijeme kojega se ostvarilo, riječima S. H. Moffetta: „Vjerojatno najveće pojedinačno razdoblje crkvene organizacije u čitavoj njezinoj povijesti ... koji bi, da je kojim slučajem živio kao papa na Zapadu, bio nazvan Mar Aba Veliki.”41 U vrijeme svojega pontifikata učinio je nekoliko velikih stvari: 1) obišao je čitavo područje svoje jurisdikcije (vrlo neuobičajen čin za to vrijeme) i razrješavao sve probleme koje je na terenu vrlo često nalazio; 2) obnovio je potrebu sustavnijeg i prisutnijeg teološkog obrazovanja, te je uz glavnu školu u Nisibisu otvorio i drugu, u središtu carstva Seleukiji–Ktezifontu; 3) s punom je snagom započeo i obnovu duhovnoga života potičući molitveni život redovnika i asketa, ali i svih vjernika u cjelini (već je bilo rečeno da su se njihovi životi ispreplitali), osnivajući nove samostane diljem carstva; 4) organizirao je prevodilačku školu u kojoj je većina najvažnijih djela helenističke kulture (među ostalima i Aristotel, Platon, Euklid, Hipokrat itd.) prevedena na sirijski jezik42; 5) davao je punu podršku misionarskom širenju prema sjevernim i istočnim rubovima Carstva – na sjeveru to su

39 Po grčkom fisis, narav, priroda.

40 Ipak, neki događaji u posljednjih 20–ak godina pokazuju da su promjene moguće i nakon tako dugih perioda raskola: novo doba donijelo i znatno pomirljivije stavove prema teološkim razlikama tako da su Sirijska crkva istoka, Kaldejska katolička crkva i Sirijska pravoslavna crkva potpisale sporazum o uzajamnom poštivanju.

41 Moffett, nav. dj., str. 217.

42 To je bio temelj slične aktivnosti koju je pokrenula muslimanska dinastija Abasida kojoj su sva ta djela bila prevedena na arapski, da bi na taj način mogla, preko Španjolske, doći do Europe.

14

bila plemena Ujgura, Turaka i Hazara koji su, kolikogod to danas izgledalo iznenađujuće, s velikom spremnošću primili kršćanstvo dovodeći ga, preko nepreglednih ravnica srednjoazijskh stepa, do neprobojnih granica velikoga Kineskog Carstva; prema jugu to su bila područja pokrajina Baktrije (sjeverni Afganistan) i Gandare sve do rijeke Ind – zapadne granice Carstva Indije. Spomenuto razdoblje trajalo je sve do propasti Perzijskoga Carstva. Do tog sudbonosnoga trenutka koji se dogodio sredinom 7. st., crkvena se organizacija mogla podičiti s rastom od 5 metropolija i 38 biskupija 410. g., preko 6 metropolija i 54 biskupija 424. g., sve do 9 metropolija i 96 biskupija 650. godine.43 Zakoračila je i preko nepremostive granice Kineskoga Carstva i 632. godine ušla u prijestolnicu Xi’an44, te učinila vjekovnu Indijsku Crkvu samostalnom od matice Perzije pretvarajući je u samostalan patrijarhat. Tim je uspjesima Perzijska Crkva uistinu postala – Crkva Istoka! Sl. 4. Rasprostranjenost Crkve Istoka u 7. i 8. stoljeću 4.

Ironija je povijesti htjela da je vrijeme najveće ekspanzije kršćanske Crkve, kada je doslovce cijela Azija bila prekrivena misionarima, crkvama i samostanima, ujedno i početak njezine propasti. Nju obilježava prvi nezaustavljivi val nepobjedivih konjanika, koji se iz pustinja Arabije munjevitom brzinom proširio čitavom

43 Usporedo s time rasla je i Monofizitska crkva čiji su pripadnici nakon sabora u Kalcedonu masovno bježali na istok u Perziju. Glavni im je organizator bio veliki asket Jakob Baradeus (Yaqub al–Baradai, oko 500.–578.) koji je, zajedno s mnogim pomoćnicima, do svoje smrti uspio organizirati vjernički život u čak dva patrijarhata s 29 biskupija (i nevjerojatnih 100.000 svećenika). Jakobitska crkva, kako je kasnije nazvana, do danas se sačuvala kao autentična pravoslavna crkva Istoka. Moffett, nav. dj., 243.–247.

44 Na ovom mjestu nećemo opisivati tu nevjerojatnu avanturu kršćanskoga proboja u Kinu, već ćemo to prepustiti detaljnome opisu u zasebnom prikazu u nastavku časopisa (str. 73–75.). Isti je slučaj i s Tominom crkvom u Indiji.

15
– ARAPIMA-MUSLIMANIMA
FAZA: CRKVA POD ISLAMOM
(651.–1258.)

središnjom i zapadnom Azijom te sjevernom Afrikom dolazeći do granica kršćanske Europe. U isto je vrijeme, što je neka vrsta igre povijesti na održavanju ravnoteže, dinastija Karolinga ojačavala i širila utjecaj kršćanstva na zapadu. Ipak, potrebno je na početku istaknuti jednu od većih iskrivljenih slika koje su se zadržale u umovima prosječnih poznavatelja prilika u kršćanskoj Crkvi – da je Muhamed osvajao i potom vladao svojim carstvom „s mačem u jednoj, a Kur’anom u drugoj ruci”. Kao prvo, kako ističe Moffett, Muhamedu je sveta knjiga bila Biblija, dok je Kur’an nastao nakon njegove smrti. Posljedično, i odnos prema kršćanima bio je više blagonaklon nego što se to inače misli. I ne samo da su muslimani, nakon što su osvojili čitav teritorij Perzijskoga Carstva, a potom i manjih kraljevstava uz afričku obalu Mediterana sve do španjolskoga poluotoka, bili dovoljno mudri da ostave na dužnostima vođenja operativnih, često vrlo složenih, poslova (sada) kalifata „birokrate” – one koji su te poslove vodili i ranije – a koji su dobrim dijelom bili kršćani!45 – već su i kršćani blagonaklono gledali na njihov dolazak budući da su proizlazili iz iste tradicije (iako su, naravno, sasvim „krivo” tumačili poruke Svetoga pisma) i bili neprijateljski nastrojeni prema njihovim dotadašnjim neprijateljima, pripadnicima zoroastrizma.46

I kolikogod je život unutar muslimanskoga kalifata tog prvoga razdoblja do oko 1000. god. bio težak, on je ipak bio pošteđen progona. „Omarov edikt”47 na gotovo suvremen način opisuje toleranciju prema pripadnicima drugih vjera: „Dao im je sigurnost za njihove (kršćanske, op.a.) živote, vlasništvo, crkve, križeve, njihove bolesne i zdrave, i sve ostalo vezano uz njihovu religiju. Crkve im neće biti prenamijenjene u stanovanje niti će im biti uništene ... oni neće biti proganjani zbog pitanja vjere.”48 To je značilo da je Crkva mogla nastaviti živjeti i biti prisutna na čitavom području ovih novih osvajača, iako sada označena kao zimija (tur. zimmi, arap. dimmiyy), getoizirana religiozna manjina koja je morala plaćati težak porezni namet.49

Zlo nije ništa drugo nego odsutnost dobra, kao što je i tama odsutnost svjetla. Jer, dobro je svjetlo uma kao što je i tama njegovo zatamnjenje.

IVAN DAMAŠČANSKI

Period Omejidskoga Kalifata (661.–750.) označio je prebacivanje pažnje vođenja carstva s religijskih na politička, ekonomska i ratna pitanja što je osiguralo stoljeće mira za kršćansku Crkvu. Također je značajno bilo preseljenje prijestolnice iz Meke u Damask, usred najgušće naseljenog područja upravo kršćanima; odnos prema njima, u svrhu trajnoga mira kao i boljeg funkcioniranja carstva, značio je ne samo toleriranje njihova religioznog života već i njegova podržavanja. Može se čak zaključiti da su sve tri crkve na neki način odahnule, svaka sa svojim razlozima: Nestorijeva jer se riješila silnog pritiska svojih ljutih neprijatelja zoroastrijanaca, Jakobitska (monofizitska) jer se oslobodila stalnih napada pravoslavnih iz Bizanta, a Melkitska (bizantska pravoslavna) jer se oslobodila stalnog tutorstva bizantskih careva u njihove crkvene poslove.

To je vrijeme kad djeluje jedan od najvećih umova toga vremena, a osobito toga prostora – Ivan Damaščanski (oko 675.–749.). Rodio se i odrastao u Damasku, a preostali dio života proživio u samostanu Mar Saba kod Jeruzalema. Bio je redovnik i svećenik, kao pjesnik i muzičar oblikovao je neke od najvažnijih liturgijskih knjiga pravoslavnog obreda (koje se koriste još i danas!), a kao vrhunski teolog utjecao je na mnoga područja vjerskoga života – istaknuo se bor-

45 Na primjer bili su: carski administratori, učitelji, liječnici, umjetnici, arhitekti, znanstvenici, trgovci. Prvu znanstvenu (medicinsku) knjigu na arapskome jeziku napisao je – kršćanin! Moffett, nav. dj., str. 344.

46 Kao primjer može poslužiti situacija početkom 7. stoljeća kada u dugogodišnjem iscrpljujućem ratu (603.–627.) Perzijanci osvajaju Damask, Antiohiju i Jeruzalem, ali ostaju u potpunosti blagi prema kršćanima (monofizitima), dok ponovnim osvajanjem od strane (kalcedonskog) bizantskoga cara Herakliona oni postaju meta progona kao heretici! Vidi: Moffett, nav. dj., str. 341.

47 Omar (Umar I), drugi je kalif nakon Muhameda koji vlada od 634. do 644.

48 Moffett, nav. dj., str. 336.

49 Ograničenja su se odnosila na zabrane vanjskog izlaganja kršćanskih simbola, procesija i zvonjave zvona, dok je gradnja novih crkava bila izrazito ograničena.

16

bom za zaštitu štovanja ikona, pojašnjenjem duhovnoga nauka utemeljenog na ranijim crkvenim ocima u obliku prve napisane sistematične teologije (što je u velikoj mjeri utjecalo na kasniju skolastiku!), te borbom protiv hereza. U ovom posljednjem bio je prvi koji je napisao ozbiljnu kritiku islama koja se stoljećima potom koristila kao relevantno djelo (u njemu je islam optužio kao heretički pokret, a Muhameda je čak nazivao i antikristom)!?

Sl. 5. Omejidski Kalifat u svom najvećem opsegu (7./8. st)

Slijedilo je razdoblje najdulje vladajuće muslimanske dinastije – Abasida (750. – oko 1050.). U njihovo je doba veliki napor uložen u sakupljanju znanja iz antike te su prevedena mnoga značajna djela, većinom s grčkog (upravo su na taj način mnoga djela Platona i Aristotela sačuvana za buduće generacije!)50. Postigli su i značajna dostignuća vezana za medicinu (nadaleko su poznata njihova proučavanja ljudske anatomije i uzročnika bolesti), astronomiju, matematiku (u velikoj su mjeri razvili algebru), a vjerojatno su napravili i prvi globus(!).

To je i vrijeme utvrđivanja arapskoga načina vladanja ogromnim područjima koja su zaposjeli njihovi prethodnici, a što je uključivalo i jači pritisak na religiozne manjine. Represivni je pristup muslimanskih vlasti u najvećoj mjeri započeo sredinom devetoga stoljeća (u isto se vrijeme događaju i prvi progoni u Kini) od kojih je, zapravo, započeo postupni, ali i nezaustavljivi, pad Crkve Istoka. Paradoksalno, Crkva se nije prestala širiti. Od sedam metropolijskih središta oko 500. godine, 1000. je Crkva imala još novih deset(!), plus onih preko granica imperija – Indije i Kine.51 Istraživanja su pokazala da je oko 1000. godine na svijetu bilo više pripadnika Nestorijeve, nego Katoličke i Pravoslavne crkve zajedno!

Ipak, to je i vrijeme vidljivog smanjivanja utjecaja i prisutnosti Crkve na istoku: Nestorijeva crkva u Kini je nestala zajedno s padom dinastije Tang; u Indiji je Crkva Tominih kršćana preživjela, ali je svedena na najnižu, potlačenu kastu; a muslimanska su turska plemena na sjeveru postala nova prijetnja, ne samo kršćanima, već i samoj vladajućoj dinastiji u Bagdadu. S druge strane, odvojeni kalifat Fatimida52 koji je vladao sjevernom Afrikom, što znači Egiptom i

50

Najveći prevoditelj od svih, Hunayn ibn–Ishaq (809.–873.), nestorijevac iz Hirte, bio je ujedno i voditelj kalifove biblioteke u Bagdadu. Sve se to događalo netom poslije službovanja najvećega patrijarha kojega je Crkva Istoka ikada imala pod muslimanskom vlašću – Timoteja I (779.–823.). Vidi: Moffett, nav. dj., str. 349–354.

51 U tih 20 metropolija stolovalo je 250 biskupa koji su vodili crkvu od otprilike 12 milijuna duša (od ukupno procijenjenih 50 milijuna kršćana u tadašnjem svijetu)!

52 Fatimidska dinastija (969.–1043.) sunitskih muslimana stvorena je u Tunisu da bi se uskoro proširila na istok, preko Egipta sve do Sirije. Nakon što su osvojili Kairo i napravili ga svojim prijestolnim gradom, proglasili su nezavisnost od šijitskog kalifata sa središtem u Bagdadu.

17

sve do Sirije, bio je znatno tolerantniji i omogućio je gotovo neponovljeni prosperitet crkve na tom području. Arapski povjesničar Ibn al-Faqi (10. st.) napisao je da su Mezopotamija i Sirija po nazivu muslimanske, ali po duhu kršćanske zemlje(!) – većina liječnika, odvjetnika, trgovaca i bankara bila je kršćanskog i/ili židovskoga porijekla.

Sl. 6. Putovi širenja kršćanstva na Istok

Prijetnja spomenutih turskih plemena, sada pod vodstvom plemena Seldžuka, ostvarila se oko 1050. kada su ovi konačno svrgnuli arapsku dinastiju Abasida i preuzeli kontrolu nad čitavim područjem zapadne Azije, osvojivši i prva veća područja Bizantskoga Carstva – Armeniju i Maloazijski poluotok. Iako je već i duh Turaka bio puno netolerantniji prema pripadnicima drugih religija, tek su krvavi križarski pohodi pokrenuti s ciljem oslobađanja Svete zemlje od muslimana potaknuli istinske progone kršćanskoga stanovništva u Kalifatu.53 Dva stoljeća koja su slijedila, sve do nezaustavljivog juriša mongolskih plemena s istoka, bila su obilježena krvavim pokušajima Zapada da vrati nešto od vlasti i moći u zapadnom dijelu muslimanskoga Carstva, a što je rezultiralo velikom patnjom kršćanskih zajednica koje su stoljećima živjele na preostalim područjima više na istoku.

Kasno doba i nestanak Crkve Istoka

5. FAZA: MONGOLSKA OSVAJANJA I PAD CRKVE ISTOKA

(1258. – 14. st.)

Veza kršćanske Crkve s mongolskim plemenima jedna je od najmanje poznatih, ali ne i manje fascinantnih priča u kršćanskoj povijesti. Ona se proteže kroz sljedeća dva stoljeća od jedne krajnosti koja je, na naše najveće čuđenje kad o tome

53 U otprilike 200 godina zapadne prisutnosti na Bliskom istoku, od prvoga križarskog pohoda 1095. do posljednjega 1270. i pada posljednjega križarskog uporišta Acre 1291., odnos muslimanskih vladara prema kršćanima stubokom se promijenio. Uvidjevši silna barbarstva koja su križari činili gdjegod su prolazili, smatrali su ih neprosvijetljenom gomilom pod vodstvom isto takvih neprosvijetljenih vladara i religijskih vođa. Uputno je dodati i to da su takvo mišljenje o njima imali i njihova braća kršćani u Siriji koju su oni smatrali hereticima i posljedično proganjali(!). Muslimanima su također križari sa Zapada postali direktni neprijatelji u borbi za prevlast nad svetim mjestima kao i zapadnim Mediteranom. Kao posljedicu, to je izazvalo dodatni pritisak na kršćansko stanovništvo, osobito nakon što su Turci Seldžuci preuzeli vlast. Vidi: Moffett, nav. dj., str. 386–395.

18

danas promislimo, mogla značiti da su Mongoli svojim osvajanjem islamskoga svijeta njega mogli i pokrstiti(!), sve do druge krajnosti stvarnog istrjebljenja kršćana od strane posljednjeg od velikih mongolskih vladara Timura Lenka.

Prva je krajnost povezana s fascinantnim podatkom da je prethodnik Džinkis-kana, Togrul Wang-kan (živio je krajem 12. st.), bio kršćanin!54 Također, i Džingis-kanovi sinovi i potom unuci bili su oženjeni kršćankama iz moćnoga plemena Keraita. Džinkis-kan (pravim imenom Temudžin, 1162.–1227.) sâm nije bio kršćanin, ali je bio najzaslužniji što je kršćanstvo dobilo primat u gotovo čitavoj Aziji (osim većega dijela Indije) i bilo najrasprostranjenije u svojoj povijesti (sve do modernoga doba). Njegova je glavna zadaća pak bila uspostavljanje prostranoga nomadskoga carstva koje je mogao ostvariti samo ujedinjavanjem često sukobljenih mongolska plemena. Upornošću i sustavnošću u dvadeset je godina stvorio temelje budećega carstva, koje će u vremenu njegovih unuka postati najveće kopneno carstvo u povijesti čovječanstva!

Sl. 7. Rasprostranjenost Crkve Istoka na svome vrhuncu tijekom 13. st.

Već smo rekli da je odnos s kršćanstvom postojao od ranije. Već od sedmoga stoljeća prvi su misionari dolazi u kontakt s mongolskim i turskim plemenima središnje Azije te započeli postepeni put prihvaćanja kršćanstva. Gotovo sedam stoljeća kasnije, u vremenu vladavine Mongke-kana (Džinkis-kanova unuka) Crkva Istoka bila je rasprostranjenija nego ikada. Tako je ponovno ušla i u Kinu budući da je, nakon pada dinastije Tang, praktički nestala. Čak je i Zapadna crkva počela slati svoje misionare (franjevce) u Mongolsko Carstvo – deset misija od 1245. do 1345., među kojima su jednu od njih vodila čuvena braća Polo(!), porijeklom iz Korčule – ali iz sasvim drugog razloga: da pokušaju utjecati na promjenu odnosa prema kršćanskoj Europi i prestanu slati svoje

54

To je povezano s kršćanskim misionarima koji su do mongolskih plemena u središnjoj Aziji došli već u 7. st.

19

horde u krvave pohode. Drugi je razlog bio bolje upoznavanje neprijatelja, kao i mogućnost uspostave trgovačkih veza s Dalekim istokom.55

U molitvi je dostojno gledati Slavu Božju i boraviti u oblaku njegova veličanstvenoga svjetla, na mjestu duha, u zapanjenosti i tišini, ispražnjen od poticaja (nagona), u zanosu, začuđen ljepotama raskošnih zraka svjetlosti koje ga obasjavaju i ošamućuju sve svjetove ⁄razine svijesti, op. ur.⁄ umirujući njihove vatrene impulse svojom veličanstvenom ljepotom.

Iako je Nestorijeva linija među kršćanima Istoka oduvijek bila najsnažnija, ovdje je potrebno spomenuti jednog pripadnika manjinske monofizitske Jakobitske crkve, Bar Hebreusa (1226.–1286.), kao posljednjeg čovjeka enciklopedijskoga znanja, pisca mnogih djela (pa tako i mističnih, zbog čega ga i navodim dolje u poglavlju o duhovnim učiteljima Crkve Istoka), među kojima se ističe nezaobilazna povijest Crkve u Mongolskom Carstvu. Umnogome je zaslužan za posljednju crkvenu reorganizaciju što je pridonijelo još snažnijoj prisutnosti među mongolskim vladarima. I to je jedno od najvećih otkrića do kojih sam došao proučavajući ovu temu: da je kršćanstvo među Mongolima bilo najutjecajnije autohtono učenje koje je umnogome utjecao na njihov život općenito (iako ne i dovoljno da bi se odrekli krvavih osvajanja ostatka nepokorenoga svijeta). Bar Hebreus je u tome i sam mnogo doprinio svojom pomirljivošću i razboritošću kojima je razoružao čak i nepremostive i vjekovne podjele između nestorijanaca i jakobita, između kršćana i muslimana kao i kršćana i Mongola. U pravom je smislu riječi bio posljednji pomiritelj staroga svijeta koji je bio na izdisaju, barem onaj kršćanski na Istoku. Početak konačnoga pada i stvarnog izumiranja kršćanske Crkve Istoka56 označili su smrt posljednjega velikog kana Kublaja (poznatoga po vjerskoj toleranciji) i prihvaćanje islama kao „državne” religije mongolskoga vladara Ghazana 1295. g. U samo deset godina mnoge su crkve u Perziji bile uništene, a kršćani natjerani da prijeđu na islam ili zataje svoju vjeru – Perzija je (ponovno) postala zemlja islama. Do Timura Lenka stoljeće kasnije, u vrlo teškim uvjetima života ispunjenog progonima i uništavanjem kršćanskih duhovnih i materijalnih vrijednosti, općem teškom stanju pridružila se i kuga.

Timur Lenk (Tamerlan, 1336.–1405.), posljednji mongolski kan koji je držao vlast na čitavom područja kaganata, bio je i najkrvoločniji. Imao je viziju čišćenja carstva od svega što nije muslimansko. Osobito je brutalan bio prema kršćanima i hindusima. Na nekim je područjima osobno rukovodio pogubljivanjima čitavog (kršćanskog) stanovništva mjesta, grada ili čitavih regija. Rezultat je bio potpuno uništenje Crkve, osim manje zajednice koja je preživjela u planinama sjeverno-istočne Sirije i, naravno, Tominih kršćana u Indiji. Ono što je od kršćana Istoka preostalo, nastavilo je svoj tihi život u sklopu Otomanskoga Carstva na Istoku, te u sklopu nešto glasnijih i prisutnijih biskupija na Zapadu formiranih u novije doba.57

Začuđujući je put trijumfa kršćanske Crkve Zapada i pad Crkve Istoka koji se događa oko godine 1500. I dok se preživjeli kršćani Istoka skrivaju u planinama južnoga Kurdistana ili su dovoljno daleko od ratova i progona kao što je to slučaj s jugom Indije, dotle na Zapadu Španjolci istjeruju posljednje ostatke muslimana sa svog poluotoka i šalju misije u novootkrivene dijelove svijeta,

55 Marko Polo je bio prvi zapadnjak koji je ne samo stao na kinesko tlo, već je imao i nevjerojatnu mogućnost da upozna velikoga kana, Kublaja, u njegovoj prijestolnici na sjeveru Kine. On ga je primio sa svim počastima i uzvratio porukom papi u Rimu da pošalje još stotinu misionara jer su svi oni u Kinu dobrodošli. Nevjerojatno saznanje! Polo čak spominje i princa K’uo-li-kissua (kršćanskoga imena Juraj!, umro 1299.), koji je oženio kćer Kublajeva unuka Timura i bio glavni general mongolske vojske na sjeveru Kine. Vidi u Moffett, nav. dj., str. 445.

56 Iako bi točnije bilo reći kršćanskih crkava Istoka.

57 Glavne denominacije istočnih crkava danas su: Istočna Sirijska (Nestorijevska) crkva, Zapadna i Istočna pravoslavna crkva, Kaldejska (Istočna) katolička crkva te nekoliko crkava protestantskoga smjera.

20

Sveto Rimsko Carstvo u Europi proglašava stoljeće mira, Rusija protjeruje posljednje mongolske vladare i proglašava svoga prvog kršćanskog cara, a Ignacije Lojolski pokreće najučinkovitiju misionarsku družinu koju je svijet ikad vidio. Iako se kroz gornji tekst provlače svi razlozi nestanka Crkve Istoka, za kraj priče pokušajmo ih sumirat:

1. Zemljopisne udaljenosti, a time i međusobne razdvojenosti jasan su mogući razlog po sebi. Radi se o tisućama i tisućama kilometara bespuća koja su bili pogibeljna i u najmirnijim vremenima (a koja su bila rijetka!). Tome se može pridodati i izrazita raznolikost etničke pripadnosti naroda koji su na tom ogromnom prostoru živjeli i koji često nisu imali mnogo zajedničkoga s narodima s kojima su graničili.

2. Brojčana slabost značila je da nikad, ni u jednom nacionalnom prostoru nije bio dovoljan broj kršćana koji bi svojim postotkom ostvario kritičnu masu dovoljnu za značajniji religijski preokret. (Za usporedbu je zanimljiv udio kršćana u ukupnom broju stanovništva Rimskoga Carstva u vrijeme Konstantinova Milanskog dekreta – oko 12%!)

3. Progoni su, pojedinačno, vjerojatno glavni razlog nestanka Crkve Istoka. Kao prvo, brutalne masovne egzekucije kršćana koje su vršile perzijske vlasti tijekom 4. st. višestruko nadmašuju sveukupna stradanja kršćana u Rimskome Carstvu. Kao drugo, možda još i pogubnije, bila su stoljeća „tihog” progona i represije pod muslimanskom vlašću koji su doslovce paralizirali normalno odvijanje i održavanje vjerskoga života. Biljka se sušila od korijena, da bi konačnu sječu onoga što je još ostalo na životu, doživjela sustavnim istrjebljenjem – džihadom – pod Timurom Lenkom. Iako je u principu i na Zapadu i na Istoku vjerska i crkvena organizacija ovisila o politici i volji vladara, potpuno je suprotna situacija između njih – dok su na Zapadu vladari bili sasvim povezani s Crkvom, na Istoku su uglavnom bili sasvim, ili u većem dijelu, protiv nje. A kada je crkvena vlast bila pridržavana od vladara, kao na primjer u slučaju dinastije Tang u Kini, u vrijeme njezina pada pala je i Crkva!

4. Otežavajući susreti s drugim religijama značajno su pridonijeli nemogućnosti snažnijeg upliva na religijski život lokalnoga stanovništva. U vrijeme kada su na Zapadu poganske religije novih naroda slabile u susretu s tada znatno naprednijom i drevnijom antičkom, a tada već i kršćanskom civilizacijom Europe te tako nisu pružale znatan otpor ubrzanoj kristijanizaciji, istovremeno se kršćanska crkva na Istoku susreće s autentičnim, a ujedno i najdrevnijim i najsnažnijim religijama svijeta: perzijskim zoroastrizmom, kineskim budizmom, taoizmom i konfucijanizmom, indijskim hinduizmom te islamom. Kršćanstvo na njihov prostor dolazi kao nova, „vanjska” religija. Njihov otpor, koji je često rezultirao i nasilnim smanjivanjem utjecaja kršćanskih misionara i zajednica, uvelike je otežavalo kako širenje, tako i njihov pusti opstanak.

Poziv da uđe (u oblak, op. ur.) upućen odlučnome umu dolazi od Duha i da gleda, da ugleda Onoga koji je u svemu i u kojemu je sve. A kad je riječ o molitvi, da vidi svoju vlastitu slavu i da se duša osvijetli ljepotom njezine prirode videći sebe onakvom kakva zaista jest; da vidi božansko svjetlo koje u njoj zori i mijenja je na njegovu sliku, dok se vlastita priroda gubi iz vida; da sebe vidi kao sliku Božju, sjedinjena sa svjetlošću bez lika, što je svjetlost Trojstva, koja sjaji u samoj duši. Ona uranja u valove svoje ljepote i ostaje u zanosu još dugo.

5. Konačan argument, koji se tiče samog nestanka Crkve Istoka, tiče se Crkve same – duboka unutrašnja podijeljenost. I to na dva načina. Prvi je podijeljenost koja se temeljila na različitim teološkim tumačenja nauka – Sirijska crkva koja je prihvatila Nestorijevo tumačenje, Jakobitska monofizitsko Ćirilovo tumačenje, Melkitska (Koptska) kalcedonsko (Egipat i Etiopija), koje su

21

kasnije još dobile i svoje pravoslavne, odnosno katoličke podvarijante. I još kada se tome pridodaju i povezanosti s narodima (plemenima) s kojima su bile povezane, na tako ogromnim područjima kakva Azija pruža, ...58

Sl. 8. Razvoj i dijeljenje kršćanske crkve kroz povijest

Molitva na razini savršenih, za razliku od onih koji tvrde da u njoj ima materijalnih slika i sličnosti, ističem da u njoj nema nikakvih slika niti ikakvih sličnosti.

Ovo je mjesto na kojemu stanovnici udišu Duha; njihovu umu lišena svih poticaja (nagona) Duh govori svoje tajne.

Ovo je mjesto spokoja i ljepote; naziva se svjetlost bez (s)lika.

58 Danas na području Bliskoga istoka djeluju 22(!) crkvene zajednice. Vidi u Pejić, nav. dj., str. 40.

22

Mistična teologija Sirijsko-Perzijske

crkve

Molitva treba biti unutarnje predanje srca nakon što je ono očišćeno od strasti; treba biti žrtva ugodna Bogu, bez nedostatka, koju prate pozornost i suze; zauzvrat, Bog će nam poslati „vatru svoga Duha” i podići naš um/duh do neba. Tada ćemo motriti Gospodina u miru njegova otkrivenja koje će spustiti na nas i otkriti skrivena znanja; tada će nam srce biti utopljeno u duhovnu radost i otkrivene tajne za koje nemam riječi kako ih prikazati onima koji to nisu iskusili.

SAHDONA-MARTYRIOS, 7. st.

Sirijska se duhovnost po svim svojim osnovnim karakteristikama uklapa u cjelinu teoloških rasprava i stajališta toga doba. Bila je jasna poveznica između heleniziranih dijelova Crkve, od Konstantinopola i Kapadocije na sjeveru do Aleksandrije i Skitske pustinje na jugu (pod snažnim utjecajem grčkih filozofskih škola od kojih su one neoplatoničara i stoika bile najsnažnije), i onih koji su snažno bili ukorijenjeni isključivo na Svetom pismu.

Kako se vremenom Crkva širila sve više na istok, izvan granica Rimskoga Carstva, te kako je postajala sve samostalnija, vremenom se sve više odvajala i od helenizirajućih utjecaja. To je vrijedilo osobito za teologiju, dok je u mistici utjecaj sa zapada i juga bio prisutniji. Osobito kada se pojavljuju tekstovi Evagrija i Makarija iz egipatske pustinje početkom 5. te Dionizija početkom 6. stoljeća. Sirijski su duhovni pisci na svoj osebujan način tako stvorili mistiku snažno utemeljenu prvo u duhovnoj praksi i Svetom pismu, a potom i na apofatičkoj teologiji (sa znatno blažim utjecajem neoplatonizma).

Teološki, autori su se pozivali na do tada već definirana i prihvaćena stajališta, bilo u Nestorijevu bilo u monofizitskom ili pak kalcedonskom obliku tumačenja. Prema njima (u mističnome tumačenju), Bog je stvorio svijet iz ljubavi i stoga je dio svakoga stvorenja. Čovjek je pritom stvoren na samu sliku i sličnost s Bogom te time pozvan na povratak svom Izvoru, na obogotvorenje. Uskrsli Krist sigurnost je uspjeha transformacije čovječanstva, ali i svih bića. On je uzor stava i prakse duha potrebnoga za postizanje sjedinjenja – ogolivši samoga sebe čak i od svega uzvišenoga i božanskoga, ukazao nam je da to isto trebamo učiniti i mi – isprazniti se od svih navezanosti, materijalnih, duševnih i/ili duhovnih da bismo mogli biti u potpunosti prijemčivi za božansku prisutnost koja je u nama. Da bismo, eventualno, postigli Njegovu jednost, jedinstvenost – Ihidaya. 59 Tim putom čovjek treba ići cjelovit – i tijelom i dušom i duhom. Inzistiranje na važ-

Kada je znanje sjedinjeno s vjerom i postalo jedno s njom, kroz vjeru je potaknuto plamenim poticajima – da svijetli duhovnim sjajem. Tada zahtijeva krila bezstrašća da bi bila uzdignuta od zemaljskih stvari do onih samoga Stvoritelja.

ISHAQ IZ NINIVE, 7. st.

59 Uobičajeni prijevod ovoga mjesta na hrvatski je „jedinorođeni sin Božji”. Značenje na sirijskom jeziku je kudikamo šire, odnosno dublje, jer se odnosi na cjelovito, Jedno, u smislu „imanja Kristova uma, svijesti”. Pojam Ihidaya pripisuje se Afrahatu. Vidi Seely Beggiani: Themes in Syriac Spirituality, Maronite Clergy Enrichment Conference Maronite Seminary, April 17, 2018., https://thehiddenpearl.org/2018/04/18/ themes–in–syriac–spirituality–chorbishop–seely–beggiani/#more–2598 (pristupljeno: 5. 2. 2020.), str. 3.

23 Neven Bradić

nosti uključivanja tijela na duhovnom putu još je jedan važan doprinos sirijskih teologa žučnim raspravama koje su se tih stoljeća širile cijelim poznatim svijetom i prijetile razdiranju jedinstva Crkve.60

Pojam puta, i stupnjeva na putu, neke su od najčešće obrađivanih tema u sirijskoj mistici. Tako i gornji citat od Sahdone, koji se na grčkom naziva Martyrios (i sirijsko i grčko ime znače „svjedok”), sirijskoga monaha iz sedmoga stoljeća, jasno opisuje duhovni put koji se njegovao na području Sirije. Često se u sačuvanim spisima naziva i – Kristovim putom, putom koji nasljeđuju njegovi istinski sljedbenici.

Kao i u čitavom prostoru istočnoga Sredozemlja, od Egipta do Grčke, temelji se na osamljivanju, odricanju od svijeta (svjetovnoga), borbi protiv strasti, razlikovanju duhova i poniznosti, te praksama meditativnoga čitanja Svetoga pisma i, povrh svega, tihovanju, hesukhia.

Gornji opis jedinstven je i po tome što u tako malo riječi opisuje cjelovitost kontemplacije kao duhovne prakse, postignuća (u smislu mističnoga sjedinjenja) te puta podijeljenoga u tri osnovna dijela: pročišćenja, rasvjetljenja i sjedinjenja – po Dioniziju, odnosno tijela, duše i duha – po Ivanu iz Apameje.61 Oba su ta opisa, u biti vrlo slična, imala značajan utjecaj za buduće generacije sirijskih duhovnih učitelja. A budući da će onaj Dionizijev biti opširnije prikazan u posebnom tekstu, ovdje ćemo veću pozornost obratiti objašnjenjima Ivana iz Apameje i srodnim autorima koji su ga slijedili.

Poslušaj što je, ukratko, nagrada Božjih zapovijedi. Prva nagrada je kruna neprolaznosti, koja se sastoji u slobodi od strasti; vizija svjetlosti koja je u tebi samome; uvid u istinske naravi stvorenih stvari; mudrost puna duhovnoga uvida skrivenoga u njoj. Druga nagrada je kontemplativno viđenje suda i providnosti i kraja, zajedno sa suzama punim posvemašnje radosti. Treća je nagrada nematerijalno kontemplativno viđenje, zajedno s onom opaženošću duha koja okuplja sve vrste radosti, sveti miris, prodor u duhovni govor, okus koji daje slatkoću nepcu uma. I nakon svih ovih stvari dolazi kontemplativno viđenje Presvetoga Trojstva, premda to ne dolazi kao nagrada, već se daje samo milošću. Suosjećanje su vrata kojima sveci ulaze u spoznaju Boga. Moraš shvatiti, brate, da kad god se u tebi pokreće suosjećanje, ono je uvid u duhovno razumijevanje suda i providnosti.

ANONIMAC (NEZNANI SIRIJSKI MONAH), vj. iz 10. st.

Očišćenje od strasti oduvijek se smatralo prvim i nužnim korakom za daljnje napredovanje na putu prema Bogu, temelj na kojemu se mogla graditi kuća kontemplacije. Već su prvi mistici 4. stoljeća koji su ga opisivali –Afrahat iz Adiabena, Efrem i Adelfios iz Edese, pa preko gore spomenutih Dionizija i Ivana, i sve do onih koji su djelovali u okruženju islama u 8. st. kao što je to bio na primjer Ivan iz Dalyatha – govorili o važnosti moralnoga života utemeljenog u asketskoj praksi i citatima iz Svetoga pisma. Tako piše Afrahat: „Očistimo svoje srce od iskvarenosti da bismo mogli vidjeti Uzvišenoga u njegovoj slavi”, dok Efrem to opisuje ovim riječima: „Kao što je čisto (ili jasno) oko sposobno gledati zrake sunca, tako čista duša može primiti viziju svoga Gospodina”. Asketska se praksa sastojala od posta, bdijenja i odvajanja od svijeta.62

Kada se monah(inja) ustalio u toj praksi, zajedno s prakticiranjem neprestane molitve koja ga je pratila u svemu što je radio, slijedio

60 Najsnažniji je otpor vjerojatno onaj prema doketizmu, vjerovanju da je Isusovo tijelo, pa time i raspeće, bilo iluzija (Isus je bio čisti i samo duh); krivovjerju iz 1. st. koje su u velikoj mjeri preuzeli gnostici.

61 Pojam koji ih je povezivao je taxis, duhovni poredak. Ta će se razlika u (pristupu) učenju vidjeti i kod dvojice najznačajnijih duhovnih učitelja Istočne crkve kasnijega doba: Izak iz Ninive (7. st.) bazirat će učenje na Dioniziju uz temeljitu obradu svakoga od triju stupnjeva sa svim duhovnim i tjelesnim praksama koje su ih podržavali, dok će Ivan iz Dalyathe (8. st.) bazirat svoje učenje upravo na Ivanu iz Apameje te će većinu svoje pažnje usmjeriti na najviši stupanj mističnoga iskustva – sjedinjenju s Bogom. (Brouria Bitton-Ashkelony: „’Reduced to a State of Silence’: Isaac of Nineveh and John of Dalyatha on Self-transformation”, u Saint Isaac the Syrian and His Spiritual Legacy, The International Patristic Conference, 2013. (https://mail.google.com/mail/u/0/#inbox/ FMfcgxwKjnRmVQtkXgsMKvNlgvLDBFMS, pristupljeno: 14. 12. 2020.), str. 170.).

62 Dobro je primijetiti kako je to isto preporučivao i Evagrije, „otac” pustinjaka iz egipatske pustinje (u smislu pisanih uputa), otprilike u isto vrijeme.

24

je ulazak u stanje naprednih ili rasvjetljenja (kako ga je nazivao Dionizije), odnosno duše (kako ga je nazivao Ivan iz Apameje). U njemu se, izmjenice, događaju iznimna stanja milosti, čistoće (dakhyutha, Ivan iz Apameje) i unutarnje borbe sa strastima duboko ukorijenjenih u ljudskoj duši (psihi). Tu su samoća i tišina, suze i vatrene molitve od presudne važnosti.

Na kraju puta, nakon godina ustrajnoga vježbanja u svemu gore navedenome, monah može doživjeti ulazak u treće i najviše stanje vrhunske čistoće (shaphyutha, Ivan iz Apameje) koju odlikuju vedrina, prozračnost, svjetlina i transparentnost. To je stanje savršenih, „duhovnih” (pneumatikos, Dionizije). Vježba neprestane molitve ovdje postaje istovremeno izuzetno snažna i neporeciva, kao i tiha i neprimjetna, i vodi do potpunoga utihnuća strasti, apatheie 63 U duhovnom stanju duša postiže izvorni čisti pogled kojim je opažala u svom prvotnom stanju, stanju jedinstva s Bogom. Oslobođena, doživljava spokoj, kontemplira Sveto Trojstvo u unutarnjoj tišini i miru (Izak iz Ninive).

I onda vidjeh ... da um nakon pročišćenja uviđa da duša Božjom milošću može postati dostojna neprolaznosti kada odbaci svoje stare strasti i stane u izvornu cjelovitost svoje prirode, kao da je u Kraljevstvu Božjem, iako još uvijek ima svoje prebivalište u ovomu životu.

Govoreći o ovom postignuću savršenog monaha, Ivan iz Apameje uvodi sliku koja će se nakon njega ponavljati kod istočnih, ali i kod zapadnih mistika sve do danas – sjedinjenje željeza i vatre: kada se željezo stavi u vatru, ono se s njom sjedinjuje i poprima njezine osobine, a kada živa vatra Kristova ulazi u dušu, izgara trnje grijeha, a duša postaje nova i živa, dok se slika njezine prirode mijenja u Božju sliku; i kao što se Krist u svojoj ljubavi žrtvovao na križu Golgote, duša je prožeta ljubavlju prema cijelom čovječanstvu i rado bi umrla ako bi se ono moglo spasiti njezinom smrću.

ADELPHIOS IZ EDESE, 4. st.

Cijela pisana ostavština sirijskih duhovnih pisaca prožeta je ovakvim slikama u kojima se prožimaju plamena gorljivost duše koja čezne i stremi Bogu sa slikama iz Svetoga pisma kojima se to stremljenje podupire i potvrđuje.

Od svojih početaka u 2. stoljeću sirijsko je kršćanstvo izrazito asketski nastrojeno. Pod snažnim utjecajem drugih linija u kršćanstvu, koje su ubrzo bile odbačene kao što su bili marcionizam i maniheizam, a koje su zagovarale rigorozni asketizam, i sirijski su mistici tražili život potpune posvećenosti i žrtve. I stoga su se osamljivali i prakticirali svoju duhovnu disciplinu u pustinjama na rubovima naseljenih područja. Ipak, ono što ih je razlikovalo od njihovih su-putnika u pustinjama Egipta, koji su kristoliki život tražili u potpuno izoliranim pustinjskim područjima kilometrima daleko od najbližih naselja (ne treba zaboraviti niti to da su bježali, u određenom smislu, od uređenog, kontroliranog i vrlo užurbanoga života unutar Rimskoga Carstva), bogotražitelji Sirijske i kasnije Perzijske crkve nikada se nisu odricali svojih zajednica iz kojih su poticali – ako je bilo potrebe (osobito za vodstvom crkve na određenom području), vraćali su se u nju i preuzimali dužnosti koje je trebalo. Stoga nije bilo rijetko vidjeti da su neki od najznačajnijih mistika i duhovnih učitelja bili aktivno uključeni u duhovno vodstvo pojedinaca, grupa ili čitavih zajednica kao – biskupi! U Crkvi Istoka nije bilo tako stroge podijeljenosti između asketa i običnoga puka – svatko je imao mogućnost postići spasenje, jedinstvo s Bogom. To je velika istina koja već dvadeset stoljeća, a osobito danas, oživljena i uživljena, sija i za nas!

63 Taj se pojam inače rijetko pojavljuje u spisima sirijskih pisaca, pa je upravo znakovito njegovo pojavljivanje kod Adelfiosa iz Edese za kojega se zna da je bio kod egipatskih pustinjaka i da se čak osobno susreo sa sv. Antunom! To je važan podatak koji upotpunjuje sliku nastanka i utemeljenosti sirijskoga pustinjaštva i mistične teologije (prakse), iako je već pokazano da su već u Tacijanovo vrijeme (2. st.) takve grupe postojale.

25

Mistici i duhovni učitelji Sirijske crkve

AFRAHAT PERZIJSKI

Čistoća srca čini molitvu uzvišenijom od svih molitvi glasno izrečenih, a tišina uma u iskrenosti i jasnoći bolja je od bilo kakvoga glasa iskazana glasnim izričajima.

AFRAHAT PERZIJSKI

Veliki kršćanski učenjak i pisac, rođen oko 280. g. u Adiabenu gdje je i živio, poznat još i kao Mudrac Perzije. Ne zna se mnogo o njegovu životu, ali se iz sačuvanih djela zna da je bio monah i pripadnik Djece Saveza, a vjerojatno i biskup i opat značajnog samostana Mar Mattai u blizini Mosula65. Iako je po godinama bio nešto stariji od Efrema, od njega se bitno razlikovao jer je u potpunosti i samo bio pripadnik istočnoga, perzijskog načina života i mišljenja bez velikoga (ili ikakvoga) utjecaja Zapada (kao što je to bio slučaj kod Efrema). Sačuvane su njegove 23 homilije poznate kao Prikazi (lat: Demonstrationes; sir. Tahwita). U njima Afrahat na jasan i razgovijetan način govori o osnovnim značajkama kršćanske vjere, o duhovnim praksama i molitvi (br. 4.), ali puno prostora posvećuje i odnosima kršćana i židova (budući da su u njegovo vrijeme postojale brojne zajednice koje su već stoljećima živjele u velikim središtima kao što su to Edesa, Nisibis, Arbela i Seleukija–Ktezifont).

Bio je među prvim autorima koji su postavili temelje za asketski i molitveni život pripadnika Crkve. Važan je i zbog toga što u govoru o molitvi ne govori samo o Isusovoj molitvi „Oče naša” (kao što su to prije njega već učinili Tertulijan, Origen i Ciprijan), već donosi opće principe: srce, kao „unutrašnja prostorija” (Mt 6,6), kao središte molitve i duhovnoga života u cjelini, praksa molitve kao darovanje sebe (kenoza) koja se treba prakticirati neprestano te tri klasične faze duhovnoga rasta – čišćenje, rasvjetljenje, sjedinjenje.

YULYANA (JULIJAN) SABA (saba, sir. starec)

Saba, „otac sirijskog monaštva”, čije je ime najranije sačuvano u sirijskoj pisanoj tradiciji, u potpunost se bio posveto monaškom, pustnjačkom životu.66 Živio je u okolici Edese u prvoj polovini 4. st. Jedini je pouzdani podatak da je umro i pokopan u Edesi 367. godine. Po svemu sudeći u osamu se povukao oko 320. g. i ubrzo stekao prve učenike nakon što se riječ o njegovu povlačenju pročula diljem zemlje. Vrijeme je provodio u pećini povrh potoka koji mu je osiguravao vodu za piće, dok je jeo samo jedanput tjedno(!?) malo suhog povrća. Često je dane provodio hodajući okolnom pustnjom, a bilo hodajući ili mirujući u pećini, cijeli je dan (i noć!) molio – prvenstveno psalme.

Iako je svoj život posveto takvom načinu života, dokumentrana su dva njegova putovanja: jedno na Sinaj, drugo u Antohiju. Ne zna se točan razlog njegovih putovanja u, za to vrijeme, velikoj starost, ali se može pretpostavit da je u Antohiju krenuo (365.) da bi podržao službeni stav Crkve koja je prihvatla Nicejsko vjerovanje, a protv Arija čiji je utjecaj tada već bio vrlo prisutan, dok se kasniji odlazak na sjever Egipta zajedno s grupom svojih učenika može povezat s dubokom

64 Većina imena ima oblike i u sirijskom i u grčkom i u hrvatskom jeziku. Sirijska imena ostavljena su gdjegod drugi oblici nisu uobičajeni, u standardnoj upotrebi. Prijedlozi njihove transkripcije na hrvatski jezik (osim nekolicine udomaćenih), dodani su gdjegod je to bilo moguće.

65 Može se reći da je samostan Mar Mattai bio, i ostao, samo (duhovno) središte Sirijske crkve.

66 Najznačajniji su izvori Teodoretova Povijest monaha u Siriji i Efremove pjesme. Sidney Griffith: Julian Saba, ‘Father of the Monks’ of Syria, https://www.syriacstudies.com/2016/03/28/julian–saba–father–of–the–monks–of–syria–sidney–griffith/, (pristupljeno: 28. 3. 2020.), str. 1.

26 Neven Bradić:
64

pobožnost i povezanost sa slavnim prethodnicima iz Staroga zavjeta (Mojsije) –tamo je ostao duže vrijeme, čemu svjedoče izvori u kojima se govori o tome da je sagradio crkvu (i samostan) u kojoj je često slavio euharistju u slavu Božju. Svet Efrem ga je opjevao sljedećim riječima:

Saba je prvak, čist i čestit, svetac, koji je sačuvao čistoću i djevičanstvo, bez ozljeda; tugovanje bez bijesa; poniznost bez ponosa; i vodstvo bez muke hvalisanja.67

On je ihidaya, 68 samotnik i pokristovljeni čovjek i, kao takav, postao je uzor pustinjačkim zajednicama koje su slijedile njegov put. Kao što je gore već bilo rečeno, Sirija je usporedo, ali i nezavisno od pionira pustinjaštva u Egiptu, razvijala svoju liniju pustinjaštva i monaštva. Julijan Saba prvi je od njih za kojega se potvrdu može naći u spisima njegovih nasljednika (od 4. do 6. st.).

Dugim danima i kratkim noćima harfa [srca, op.a.] mu je bila uvijek budna. Pa kada smo mi bili zakopani u snu, on nas je budan pazio, i molio. I putujući, molio je, tako da nikad nije gubio puta.

Za njega molitva je bila neprestana, kao i dah što nam daje život.

Svaki put kada se osamljivao i odlazio na molitvu, motrio je unutrašnjim okom Skriveno(g) Jedno(g) koga je toliko volio. Tkogod očisti svoje oko srca, vidjet će Njegovu slavu i nikad se neće moći nasititi uzdizanja Njegove slave.69

MAR EPHRAIM, EFREM SIRIJSKI

Zasigurno najpoznatiji i najcjenjeniji duhovni učitelj, mistik i pisac kako na Istoku tako i na Zapadu koji je živio na teritoriju Sirije. Rodio se oko 305. g. u Nisibisu, glavnom centru kraljevstva Adiabena koje je u to vrijeme bilo pod vlašću Rima. Bio je učenik sv. Jakova, biskupa u Nisibisu. Biskup je toliko cijenio svog mladog učenika da ga je poveo sa sobom kao tajnika na čuveni crkveni sabor u Niceji 325. godine. Nakon njegove smrti 338. godine nastavlja nezavisan, plodan rad kao govornik, učitelj, komentator, pisac himana i voditelj zbora. Zvali su ga „harfa Duha Svetoga”. Veličao je monaške ideale samotništva i djevičanstva, ali on sam to nije bio, već je bio asket u službi Crkve i svijeta. Bio je u svijetu, ali ne od svijeta, a ipak za svijet usklađujući teologiju, poeziju, asketizam i duhovnost.70

Nakon što su Perzijanci osvojili grad 363., veliki dio rimskih građana, pa tako i Efrem,

67 Griffith, nav. dj., str. 15.

Razmatrao sam i govorio o tebi, a da te nisam razumio; a onda sam bio svladan i zašutio sam –i nisam te izgubio. Izgubio sam se u tebi i ostao bez riječi; slava tebi, skriveno biće.

68 O mističnom objašnjenju pojmu ihidaya vidi u: Cynthia Bourgeault, Wisdom Jesus, Shambala, Boulder, SAD, 2008.

69 Poema Efrema Sirijskog o Julijanu Sabi iz Griffith, nav. dj., str. 15.

70 Brian E. Colles, nav. dj., 2008., str. 46–49.

27

Molitva je razgovor s Bogom i susret s njime. Molitva otkriva dubine božanskog, po njoj se pristupa tajni skrivenih stvari. Ključ je to koji otvara sva vrata. Iz nje se jasno može spaziti što je skriveno, po njoj duša može pristupiti razgovoru s Bogom, ona uzdiže um do veličanstvenog jedinstva s Njime.

ANONIMAC

napusto ga je te se naselio u nedalekoj Edesi. U tom rimskom gradu na granici carstava započinje nova faza u njegovu životu. Upoznao je monahe koji su boravili u planini iznad grada i uskoro im se pridružio. Uz neprekidnu molitvu intenzivno radi i na pisanju komentara pojedinih dijelova Svetoga pisma. Glas o njegovu umijeću se proširio i došao i do učitelja čuvene teološke škole u Edesi iz koje ga ubrzo pozivaju da se vrat u grad i sudjeluje s njima u prenošenju znanja. Slijedile su godine intenzivnoga podučavanja kao i pisanja protv krivih tumačenja kršćanskoga nauka kojih je bilo posvuda. Boravak u gradu dobro povezanom s okolnim svijetom otvorio mu je još širi pogled na učenja i učitelje koji su u to vrijeme bili aktvni na širem području. Prvo ga je put odveo u egipatsku, Skitsku pustnju gdje je ostao nekoliko godina u povlačenju pod vodstvom jednog od najvećih otaca tog vremena Abe Paisiusa (sv. Bishoya), pisanju, ali i aktvnoj borbi protv arijanizma koje se uvuklo i u učenja pustnjskih otaca. Slijedio je put u Cezareju, čuvenom biskupu toga grada i velikom učitelju sv. Baziliju (370.–379.), koji ga zaređuje za đakona.71 Po povratku u Edesu, u posljednjim godinama života, a umro je između 373. i 378., živio je u samotništvu (u špilji u brdima povrh grada) nastavljajući intenzivnu borbu protv drugih tumačenja nauka koja su dolazila od manihejaca, marcionita i arijevaca.

Njegova plodna i vrijedna djela, koja uključuju pjesme, himne, propovijedi i egzegeze, bila su i ostala vrlo cijenjena, koristla su se u liturgiji i podučavanju onoga vremena, a koriste se i danas u svim crkvama podijeljenoga Istoka (Nestorijanska, Melkitska, Jakobitska, Maronitska, Tomina)! Efrem Sirski bio je i ostao najznačajnije ime Sirijske crkve Istoka, proglašen i crkvenim naučiteljem 1920. od pape Benedikta XV.

KNJIGA STUPNJEVA (KORAKA)

Važno djelo napisano rukom nepoznatog mistika krajem 4. st. donosi osnovne principe asketskog i mističnog života rane Sirijske crkve. To je ponajviše prisutno u podjeli kršćana i njihova duhovnoga života na dva stupnja: na pravedne (standardne, dobre i vjerne članove Crkve) i savršene (asketi–mistici). Dok prvi duhovne temelje svoga života grade na od Krista jasno objavljenom moralnom nauku, drugi ih zasnivaju na njegovom skrivenijem tumačenju: na potpunom odricanju od svijeta (Mt 19,21), potpunom samo-ispražnjenju (kenosis, Fil 2,7), posvećenosti neprestanoj molitvi (1 Sol 5,17) u potpunoj unutrašnjoj poniznosti. Nadalje, u tekstu se može razaznati i trostruka podjela stupnjeva usavršavanja, koja će postati jedan od glavnih lajtmotiva kasnije mistike nakon što ih je Dionizije opisao u svom klasiku Mistična teologija (napisanom nekih stotinjak godina poslije ovog djela) – čišćenje, rasvjetljenje, sjedinjenje. Vidljiva crkva osigurava čišćenje putem krštenja i slijeđenja osnovnih moralnih principa, crkva srca osigurava iskustvo „sjajnoga svjetla Božjeg lica” nakon poništenja djelovanja zlih (ne-dobrih) emocija i misli (demona), dok se ulazak u crkvu visina i iskustvo sjedinjenja s Bogom događa nakon smrti (fizičke ili duhovne, ovisi koja se razina tumačenja uzima). Savršenima je to moguće postići i u ovom životu, kada se savršena ljubav i savršena spoznaja sjedinjuju u jednu ljubav i jednu spoznaju. U tome se vidi utjecaj spisa egipatskih pustinjačkih otaca i majki, ponajviše Evagrija Pontskog.

71 Njegovu povezanost sa čuvenim grčkim ocima u Kapadociji upotpunjuje i Grgur Nisenski koji je na osnovi Efremovih spisa napisao Enconium (lat. Laudatio, hvalospjev) njemu u čast.

28

ADELPHIOS IZ EDESE

Adelfios je bio učenik Julijana Sabe, kojemu se pridružio na putu u Egipat oko 360. g. Tamo je upoznao neke od najznačajnijih učitelja, među njima i Antuna Pustinjaka, i tako postao važan pronositelj znanja i iskustva pustinjaka iz Egipta. O tome Filoksen, biskup Mabbuga, piše:

Tamo je naučio značenje kontemplacije nakon što se pročisti srce, kada duša postaje dostojna bezvremenosti putem milosti Božje; kada sa sebe skida stare strasti i stoji u izvornoj cjelovitosti svoje prirode, kao da je u Kraljevstvu Božjem, iako još živi na ovom svijetu.

Ali, isti biskup na čijem je području djelovao, uskoro ga optužuje i za herezu mesalijanstva. Ne ulazeći u sve aspekte ove struje u Sirijskoj crkvi (razlike u tumačenju Kristova nauka, kao i njegove praktične primjene u životu) koja uskoro postaje sekta osuđena od Crkve, jako je znakovito prepoznati ove, povijesno prve znakove zastranjenja nauka, s jedne strane, kao i nepravednog osuđivanja, s druge strane. Naime, ako se govori o (gorljivim) „moliteljima” (što je prijevod sa sirijskog, dok je grčki prijevod euchites, pa su se zvali i euhiti), može li biti pravedno osuditi ih? Odgovor može biti pozitivan ako se zapadne u duhovni materijalizam (za što ih je optuživao na primjer sv. Ivan Damaščanski): ako se ostaje u uvjerenju da je neki postignuti stupanj molitve sam po sebi dovoljan za spasenje, ako se isključuje zdravi odnos prema zajednici i životu u cjelini (na primjer da nas sama molitva oslobađa ikakve moralne odgovornosti) i osobito ako se relativizira važnost Crkve, svećenstva i sakramenata u prijenosu milosti.72

U takvom okruženju Adelfios je morao ulagati dodatne napore da bi objašnjavao svoje stavove koji su proizlazili iz mističnih iskustava (kao i mnogi mistici nakon njega!) i koji, u biti, nisu imali uporište u pretjerivanjima i zastranjivanjima mesalijanaca. Kada se sve te kontroverze stave po strani, ostaje njegovo prodorno učenje koje ukazuje na ključna mjesta mistike prvih stoljeća:

Um kontemplira Boga nakon što biva pročišćen, a duša, milošću Božjom, postaje vrijedna bezstrašća, kada sa sebe skida sve okorjele strasti i stoji u izvornoj cjelovitosti svoje prirode, kao u Kraljevstvu Božjem, iako još živi na ovome svijetu.73

YOHANNAN IHIDAYA IZ APAMEJE (IVAN SAMOTNIK)

O njegovu se životu ne zna mnogo više od toga da je živio u sirijskom gradu Apameji u drugoj polovini 5. st. i da je napisao nekoliko djela koja su značajno utjecala na duhovnost Nestorijeve i Jakobitske crkve, kao što su Rasprava o duši i O molitvi i šutnji. Jedan je od najutjecajnijih učitelja koji je pisao o duhovnom itinerariju (a koji smo opisali u gornjem tekstu o mističnoj teologiji Sirijske crkve) dijeleći ga na tri stupnja: tjelesni, psihički (duševni) i duhovni. Svi oni vode prema obnovi čovjekove veličanstvenosti u koju je stvoren po Božjoj volji, a obnovljen po Kristovoj prisutnosti u duši, u savršenstvu svetosti i mudronosnom znanju božanskih tajni, u nepomućenom miru, u pripremi za prijelaz u slavi u jedinstvu s Otkupiteljem.

Posebno bi još vrijedno bilo istaknuti njegov odnos prema načinu življenja u kojem je uz

Tišina duha je kada um staje čak i na poticaje duhovnih stvari; i kad svi poticaji dolaze samo od njegova Bića u čudesnom strahopoštovanju njegove tišine.

IZ APAMEJE

72 To su sve teze koje će se ponavljati u povijesti koja slijedi, prema sektama u srednjem vijeku od kojih su mnoge proglašene heretičkim, sve do osude kvijetizma u 17. st.

73 Brian E. Colles, nav. dj., 2008., str. 56. (Kurziv moj).

29
YOHANNAN

temeljne asketske vježbe kao što je post, isticao vrijednost budnosti i pomnosti (grč. nepsis). Nepsis je pojam koji je Ivan najvjerojatnije pronašao u djelima Evagrija Pontskog koja su tada već bila u opticaju u sirijskom prijevodu. I ne samo da je to praksa povezana s intenzivnom molitvom, već je prisutna tijekom dana u svemu što se radi („Dok hodaš, ne dopusti da ti pogled luta na lica drugih ljudi ili stvari koje bi te privukle”).

Brian E. Colles opisao ga je ovako:

Za Ivana je, ovdje i sada, cilj biti miran i spokojan, približiti se savršenstvu prije nego što napustimo tijelo te dostići uzvišeno stanje slave kad se Spasitelj objavi u Sudnji dan.74

UTJECAJ PUSTINJAČKIH OTACA IZ EGIPTA: EVAGRIJA PONTSKOG, MAKARIJA VELIKOG I APOPHTHEGMATA PATRUM

Na ovom je mjestu potrebno napraviti malu digresiju i ubaciti vrlo važno poglavlje koje opisuje veliki utjecaj koji su od kraja 5. stoljeća nadalje imala djela najvećih učitelja (i pisaca) iz egipatske pustinje iz 4. stoljeća: Evagrija Pontskog, Makarija Velikog i zbirke izreka pustinjskih otaca Apophthegmata Patrum

Ovo posljednje djelo iznosi niz kratkih priča iz života pustinjskih otaca i majki koji su kao učitelji duhovnoga života podučavali i vodili mlađe na putu k jedinstvu s Bogom. Prvenstveno čuvane usmenom predajom (na koptskom jeziku), krajem 4. i početkom 5. st. bivaju prvi puta zapisane, a ubrzo se prevode i na grčki i latinski.75 Učenje im se sastojalo od sljedećih praksi: samotništvo, poniznost kao potpuno prepuštanje Božjoj volji, borba sa strastima s ciljem postizanje bezstrašća, apatheije, razlikovanje duhova, meditacija Pisma, fizički rad i napose – hezihija, tihovanje.

S druge strane, prva su dva autora pisali osobna djela koja se mogu smatrati prvim cjelovitim udžbenicima duhovnoga (mističnoga) života kršćana.

Osam je generičkih misli što obuhvaćaju sve ostale: prva je proždrljivost, potom dolazi bludnost, treća je lakomost, četvrta žalost, peta bijes, šesta bezvoljnost, sedma taština i osma ponos. Zbunjuju li te misli dušu ili ne, to nije ovisno o nama; no zadržavaju li se u njoj ili ne, izazivaju li strasti ili ne, to je ovisno o nama.

Evagrije (345.–399.) je postao jedan od ključnih učitelja na koga su se mnogi kasniji učitelji pozivali jer je bio prvi koji je detaljno govorio o tretmanu misli (logismoi) u molitvi, borbi sa strastima u koje se misli pretvaraju ako im se dopusti (osam njih koje je papa Grgur Veliki dva stoljeća kasnije preoblikovao u ‘sedam smrtnih grijeha’), pet kontemplacija (Trojstvo, Božji sud, Božja providnost, anđeli i sveci) koje je potrebno provoditi u duhovnoj praksi, te bezstrašću (apatheia) kao cilju duhovnoga života u oslobođenosti od svih odmicanja u svijesti od samoga Božjeg života. Njegov opis trostrukoga duhovnoga putovanja (početnici – napredni – savršeni), baziran na Origenu, postao je jedan od temelja duhovnoga nauka prvih otaca koji se prenosio generacijama, sve do današnjih dana. Kao jedan od prvih učenih pustinjaka – bio je učenik Bazilija Velikog i Grgura Nazijanskog – prenio je dotadašnje znanje otaca u pisani oblik, koje je potom njegov učenik Ivan Kasijan prenio u Europu, postavši trajna inspiracija za duhovne tražitelje, bilo na Zapadu, bilo na Istoku.

Makarije Veliki (Egipatski, 300.–391.) jedan je od najznačajnijih ranih egipatskih (skitskih) pustinjaka, monaha i duhovnih učitelja prvih stoljeća. Učio je od sv. Antuna i time utemeljio prijenos znanja s učitelja na učenika koji je vrijedio stoljećima, sve do naših dana. Bio je poznat po svojem asketizmu 74 Isto, str. 74.

75 U 9. st. zbirka je prevedena na staroslavenski, u 17. st. je dobila novi, osuvremenjeni prijevod na latinski, a na engleski je prevedena prvi puta u cijelosti (Benedicta Ward) tek 1975. godine(!).

30

i mudrosti, a u pisanim djelima po pedeset sačuvanih propovijedi i pisama.76 Najznačajniji utjecaj ostvario je svojim pneumatizmom, tj. učenjem o velikoj važnosti (Kristova) duha u spasenju, kao i njegovom uplivu na duhovni rast. Koristeći ponekad i dramatične opise mističnih iskustava, njegovi su tekstovi ostali trajno nadahnuće za mistike budućih generacija. U dubokoj je starosti pokopan u samostanu nazvanom po njemu usred Skitske pustinje (također često nazivane i Makarijevom!).

DIONIZIJE

Dionizije (danas najčešće nazivan Pseudo-Dionizijem Areopagitom, kraj 5./poč. 6. st.) jedan je od najznačajnijih autora u povijest mistčne literature kršćanstva. Svojim djelima, koja čine Mistčna teologija, O Božjim imenima, O nebeskoj hijerarhiji i O crkvenoj hijerarhiji, na presudan je način utjecao na tekovine kako istočne, tako i zapadne duhovnost. U velikoj mjeri oslanjajući se na neoplatonsku flozofju i mistku, poglavito Prokla (koji umire 485.), koju inkorporira s dotadašnjom kršćanskom mistčnom teologijom Klementa, Origena i Kapadočana, gradi prvi cjelovit pristup teologiji temeljen na fundamentalnoj nespoznatljivost Boga koja se otada nazivana apofatčkom (negatvnom) teologijom.

Trojstvo! Više od bilo kojega bića, bilo kojega božanstva, bilo koje dobrote! Vodič kršćana u mudrosti nebeskoj! Povedi nas iznad neznanja i svjetla, do najudaljenijeg, najvišeg vrha mističnoga pisma, gdje otajstva Božje Riječi počivaju jednostavna, apsolutna i nepromjenjiva u sjajnoj tami skrivene tišine.

Posred najdublje sjene ona izlijevaju preplavljujuću svjetlost na ono što je najjasnije. Sred nespoznatljivog i neviđenog ona potpuno ispunjavaju naše slijepe duše blagom neizrecive ljepote.77

FILOKSEN IZ MABBUGA, HIERAPOLISA78 (AKSENAYA MABUGAYA)

Filoksen se rodio u Perziji na istočnoj obali Tigrisa oko sredine 5. st. Pohađao je teološku školu u Edesi, zatim postao redovnik, da bi od 485. do 519. vodio biskupiju u Mabbugu. Budući da je prešao na stranu Ćirilova monofizitskoga nauka, bio je prognan u Paflagoniju (današnja sjeverna Turska) gdje je u izgnanstvu i umro 522. god. Bio je vrlo plodan i jedan od najcjenjenijih pisaca sirijskoga jezika uopće. Opus mu sadrži mnoge komentare Svetoga pisma, teološke i duhovne rasprave i pisma, među kojima se ističe prijevod Novoga zavjeta na sirijski (koji se po njemu i naziva „Filoksenov”). Bio je i jedan od prvih hereziologa na Istoku, pa njegov popis krivovjernih učenja čini prvorazredan izvor informacija o različitim strujama unutar kršćanstva u prvim stoljećima afirmacije. I dok spominjanje Manija i gnostika Valentina i Marciona nije neobično, jest znakovito navođe-

76 Novija istraživanja upućuju da je autor živio znatno kasnije, ne prije 534. i to na području Mezopotamije, te se stoga danas uz ta djela kao autor navodi Pseudo­Makarije.

77 Početak Mistične teologije. Djelo i značaj Dionizija bit će detaljnije izloženi u nastavku.

78 Grad između Antiohije i Edese.

31

nje Filoksenovih neposrednih prethodnika te samih duhovnih učitelja njegova vremena i okruženja, kao što su gore spomenuti Adelfios, kojega optužuje za mesalijanizam, i Ivan Samotnik iz Apameje.

Učenje o mističnom životu slijedi već uspostavljeni nauk prethodnika, ali je njegova uloga posebna budući da je prvi od učitelja koji se izrazito oslanja na Evagrija. To se očituje u objašnjenju duhovnoga života, podijeljenoga na tri stupnja, kao usporednoga rada na askezi i tihovanju, odnosno praksi čistoće srca koja vodi do apatheie, bezstrašća. Uvodeći važnost prakse kenoze (msarrquta) vidljivo je njegovo korištenje prethodnih tekstova kao što je Knjiga stupnjeva, dok ga govor o dva načina postojanja čovjeka u svijetu – tijela (pagranuta) i duha (ruhanuta) – koji se ostvaruju s dva krštenja, otkriva i kao originalnoga duhovnog pisca.

STEPHANUS BAR SUDHAILE, ABRAHAM IZ NATHPARA I GRGUR SAMOTNIK tri su mistična pisca koji nastavljaju neprekinuti niz duhovnih učitelja kraja 6. i početka 7. stoljeća na području Perzije.

Prvi od njih, Bar Sudhaile, koji je živio i umro u Edesi sredinom 6. st., smatra se autorom djela Knjiga svetog Hierotheusa. A on, smatran učiteljem Dionizija (Areopagita), čiji se život i djelovanje u to vrijeme stavljalo u (post) apostolsko vrijeme prvoga stoljeća, imao je autoritet autentičnosti tako da je i Bar Sudhaileovo djelo izvršilo značajan utjecaj. Ipak, detaljnija moderna analiza njegovih djela ukazala je na malo poveznica s djelima Dionizijeva korpusa, a mnogo više s onima Evagrija Pontskog. Od njega preuzima čitavi itinerarij koji vodi kroz smirivanje strasti do apatheije, dok govor o konačnom jedinstvu ima primjetan prizvuk gnostičkih evanđelja (Tominog, npr.) i panteizma: duhovni put ne završava u jedinstvu sa sačuvanim identitetom (hedayutha), već bez njega (hebikutha). Nije čudno što je ubrzo slijedila osuda, i to na Saboru u Konstantinopolu 553. g.79

Učini svoju savjest čistom i sjajnom i Svemogući će tvojoj duši dati čiste, čestite, misli. Rasvijetlit će ti svjesnost, biti kao pročišćujući oblak pred tobom – sve će prepreke života biti ispred tebe poravnate. … Život koji treba doći za tebe će početi ovdje i sada: ostvarivat ćeš Božju volju u potpunosti, kako na zemlji tako i na nebu. U skladu s tvojim načinom života, kao i tvoje mudrosti, tvoja će se radost povećavati i rasti te ćeš konačno postići istu istinu kao što su je i sveci prije tebe ostvarivali.

Djelo mu je interesantno i po jednom od prvih dokumentiranih opisa tamnih noći, koristeći moderniju terminologiju Ivana od Križa, koje nužno prethode prelascima u više razine itinerarija. U prvoj se um spušta u grobnicu u kojoj boravi tri dana da bi uskrsnuo i sjedinio se s tijelom i dušom(!). Takav uskrsnuli um potom ponire u podzemni svijet demonskih sila i uskrsava kao Krist (1 Kor 2,16), da bi nakon toga još jedanput napustio postignuće, ovog puta samog Raja, i uskrsnuo samim Božjim zahvatom – ovaj puta onkraj svih imena, ali i Boga, Krista, Duha (1 Kor 15,28). Začudno smjele formulacije! Drugi od njih, Abraham iz Nathpara (mjesto u blizini Mosula), živio je kao pustinjak u pećini u blizini Adiabena. Svoj samotnički život prekinuo je samo jednom, putovanjem i trogodišnjim periodom koji je proživio s pustinjacima u Egiptu, a od kojih je preuzeo mnoge utjecaje. Njegov učenik imenom Job (Ayyob) na mjestu pećine izgradio je mali samostan te je preveo sačuvane učiteljeve spise.

Treći od njih, Grgur Samotnik, živio je na prijelazu u 7. stoljeće. Prvo kao trgovac, nakon mističnih iskustava kao pustinjak u blizini Nisibisa, da bi završio svoj život u samostanu na Cipru (pa je poznat i pod imenom Grgur Cipranin). Poznat je po djelu O svetoj kontemplaciji u kojem opisuje uspon duše Bogu koristeći mnoge elemente iz Evagrijevih djela. Zanimljiv je po čestom korištenju riječi parrhesia (inače čestom riječi u sirijskoj duhovnoj tradiciji) sa značenjem jednostavne, gole, bliske molitve u Bogu.

79 Glavna osuda bila je povezana s dijelovima učenja Origena i njegove razrade kod Evagrija.

32

SAHDONA (MARTYRIOS)

Važna osoba Sirijske, sada već Perzijske crkve u 7. st. Nakon studija u Nisibisu otišao je u samostan Beth Abe (u blizini današnjeg Kirkuka) u kojem je ostao do oko 640. kada biva postavljen za biskupa u svojem rodnom gradu Beth Garmaiu. Nakon sukoba s vrhom crkve zbog prebliskih stajališta Kalcedonu biva prognan iz Perzije te umire nepoznate godine i mjesta. Njegovo djelo Knjiga savršenstva spada u red najvrjednijih djela sirijske duhovnosti. U prvom se dijelu uvelike oslanja na Evagrija u govoru o temeljima za duhovni život, dok se u drugom bavi savršenim životom koristeći se, za sirijske pisce neuobičajeno, velikim brojem biblijskih citata. U uvriježenom opisu duhovnoga itinerarija u kojem se duša uspinje Bogu kroz tri uobičajena stadija, ističe se detaljan opis savršene molitve koja je nuđenje srca Bogu bez ikakve zadrške, čisto i oslobođeno od strasti i praćeno savršenom pažnjom (nepsis), a ističe se i važnost povezivanja samostanskog i samotničkog života u skladnu cjelinu. ***

Tridesetih godina 7. stoljeća Sirija, dakle čitavo područje Mezopotamije i Perzije – područje koje je stoljećima bilo središte Crkve Istoka, biva okupirano od Arapa muslimana. Kršćani nove vladare često dočekuju s olakšanjem jer im se čini da će komunikacija s pripadnicima monoteističke religije koja se poziva na iste korijene kao što je i njihova (iako u krajnje heretičkoj varijaciji, kako se njima činila) biti lakša nego s pripadnicima zoroastrijske duoteističke religije s kojom su imali česte sukobe, na svoju štetu. Objavljena djela istaknutih pisaca kršćanske provenijencije, kao i opisi života kršćana iz nekršćanskih pogleda ukazuju na veliki ugled koji su oni sačuvali i imali u novom muslimanskom svijetu. Tako i dolje navedena imena nekih od najistaknutijih mistika i učitelja kršćanske Crkve to zorno pokazuju.

ISHAQ IZ NINIVE (IZAK SIRIJSKI)

Izak Sirijac, što mu je službeno ime u istočnoj Pravoslavnoj crkvi, rodio se u Kataru(!) u prvoj pol. 7. st., da bi nakon školovanja u Mezopotamiji (između 660. i 680.) bio postavljen za biskupa u gradu Ninivi (u blizini današnjeg Mosula) po kojem je dobio i ime. Međutim, ni pola godine kasnije povukao se u samotništvo u planine jugozapadnoga Irana gdje je živio sve do starosti kada se morao preseliti u obližnji samostan zbog uznapredovale sljepoće.

Duša ima dva oka: jedno kojim spoznaje Boga putem njegovih stvorenja, drugo kojim kontemplira Božju slavu.

ISHAQ IZ NINIVE

Bio je mistik par excellence, a i plodan pisac, poznat osobito po svojoj širini pogleda i jasnom izbjegavanju spornih teoloških tema oko kojih su se vodile neprestane rasprave među različitim strujama u istočnoj crkvi, kao i širokom korištenju djela prethodnih autora, a osobito Evagrija, Makarija, Dionizija i Ivana iz Apameje. Zbog svojih otvorenih i dubokih uvida prihvaćen je i štovan u većini kršćanskih crkava u svijetu. Jedan je od najutjecajnijih predstavnika stava o univerzalnom otkupljenju Crkve (svih duša, apokatastasis)80. Bio je i ostao utjecajan unutar istočne Pravoslavne crkve zbog svojeg izrazito suosjećajnoga stava prema potrebitima, bolesnima i umirućima.

80 Kontroverzni pojam koji su rani kršćanski autori, poput Klementa Aleksandrijskog, Origena ili Grgura Nazijanskog preuzeli iz grčke filozofske tradicije (platonici i stoici). Termin je došao na zao glas nakon osude na Saboru u Konstantinopolu 543. g. (povezan s učenjem Origena), također i zbog toga što je u sebi nosio tumačenje u kojem nije spojivo uvjerenje o Bogu koji osuđuje čovjeka na vječno prokletstvo s njegovom sveobuhvatnom ljubavi koja sve prašta. Problem tumačenja koji je moguće vidjeti i u našim vremenima i prostorima!

33

YAUSEP HAZZAYA (JOSIP VIDJELAC)

Rođen je početkom 8. st. u zoroastrijskoj obitelji, od oca svećenika–maga. Kada su ga Arapi zarobili dok je bio još dječak, počinje njegov drugi život kao mladog roba–poslužitelja. Njegov drugi gospodar bio je kršćanin koji ga nakon nekoliko godina službe krst i potom nagrađuje slobodom pod uvjetom da život nastavi u nekom od samostana. Yausep bira jedan u sjevernom Iraku u kojem živi preostali dio života (izmjenjujući namjesništvo opata samostana s periodima života u samoći).

Mnoga su mu djela sačuvana samo u prijevodima. U njima se u velikoj mjeri poziva na učitelje iz prošlosti kao što su Evagrije, Makarije, Dionizije i Ivan iz Apameje. Osobito je bio poznat i cijenjen po svojem učenju o neprestanoj molitvi i o prevladavanju strasti (po uzoru na Evagrija), po zanosnim opisima tri stupnja duhovnoga života (po uzoru na Ivana iz Apameje), kao i po detaljnim opisima mističnog djelovanja Duha u duši. Po njemu, oni mogu biti višestruki: 1) Duh u duši raspaljuje vatru ljubavi koja ga udaljuje od svijeta i zove u samotništvo; 2) On čini dušu istinski poniznom koja „sve ljude vidi velikim i svetim, jednako vrijednim bez obzira na razlike među dobrima i lošima, pravednima i grešnicima”; 3) On dušu ispunjava univerzalnom ljubavi i suosjećanjem koja obuhvaća sve ljude bez razlike; 4) On je ispunjava božanskom ljubavi koja otvara dušu Božjim otkrivenjima; 5) On priprema dušu za prijem božanskoga (Godhead) svjetla.

YOHANNAN SABA OD DALYATHE (IVAN PREČASNI)

Molitvom um otvara svoja vrata Božjim bogatstvima i postaje njihov čuvar i djelitelj. Molitvom postaje vrijedan slave Božje i da boravi u oblaku njegova veličanstvena svjetla: u području njegova duha, ošamućen i tih, ispražnjen od svih poticaja, u ekstazi, zapanjen ljepotom veličanstvenih zraka svjetla koje ga obasjavaju.

Poznat i kao Ivan od Sabe (gdje su pronađeni prijevodi njegovih spisa) i Ivan od Dalyathe (gdje je jedno vrijeme živio). Rodio se u 8. st. u blizini Ninive, u sjevernoj Perziji, i već kao dječak sa zanimanjem je čitao sve knjige do kojih je mogao doći, a još kao tinejdžer ušao je u obližnji samostan Mar Yozadaq u planinama Qardu (Jadu) na sjevernoj granici Sirije (i današnje Turske), da bi se s oko 30 godina povukao u samotništvo u područje Dalyatha sjeverno od Qardua. Pred kraj života vratio se u izvorni samostan i tamo umro na glasu svetosti u dubokoj starosti.

Mnogo je pisao, a djela su mu sačuvana samo u zapadno-sirijskim i arapskim prijevodima budući da je uskoro bio (pogrešno) proglašen heretikom kao pripadnik mesalijanizma. Učenje o duhovnom životu u velikoj se mjeri oslanja na prethodne autore (kao i kod Yaussepa Hazzaye), dok se od svih njih odvaja po jednom neobičnoj sklonosti i prirodno-duhovnoj moći: da razgovara s (divljim) životinjama(!). Po tome ga se često uspoređuje i sa svetim Franjom.

GRIGORIOS BAR EBROYO (GRGUR BAR HEBRAEUS, grč.; GRIGHOR ABU’L-FARAJ, arap.)

Posljednje veliko ime Crkve Istoka. Živio je (1226.–1286.) u kritično doba provale Mongola, dok je Crkva bila u postepenom zalazu. Bio je jedan od najznačajnijih njezinih predvodnika (mafrian, patrijarh Jakobitske crkve), kao i jedan od najučenijih ljudi svoga vremena. Studirao je u Antiohiji, 1246. postao biskup, a 1264. patrijarh Jakobitske crkve. Nakon što su Mongoli osvojili Perziju, postao je jedan od glavnih svjedoka njihove vladavine. Održavao je prijateljske veze sa svim kršćanskim crkvama i bio jedan od rijetkih istinskih pokrovitelja kršćanskoga jedinstva na Istoku. I ne samo to, bio je i dobar poznavatelj muslimanskih autora kao što su Ibn Sina, Ghazali i Nasir al-Din Tusi čije znanje

34

je povezao s grčko-sirijskim izvorima čineći jedinstveni znanstveno-teološki sistem koji se stoljećima kasnije koristio kao normativ. Najpoznatija su mu djela povijesne „summe”: Povijest Sirije i Crkvene kronike, dok će nas najviše zanimati njegov duhovni dnevnik, uvelike baziran na cjelokupnoj mističnoj literaturi koja mu je prethodila, a u kojemu je među ostalim napisao: Bio sam izdignut iznad vrtloga nestajanja i uništenja… i uvidio svoju sličnost s Bogom; izgubivši pritom sva osjetila, u potpunosti opijen, mogao sam izreći: Ja i Bog smo jedno. Otac je u meni i ja sam u njemu; jedno sam sa svim stvarima.

Koliko dugo ćete tražiti vodiča koji će u zidu vašega srca otvoriti prozor u Kraljevstvo? Očistite ogledalo svoga uma od mrlja i tada će vam pokazati slike dvaju kraljevstva i staze koji će vas odvesti do kraljevstva nebeskoga, a zatim dalje do onoga Božjeg.

GRIGORIOS BAR EBROYO

IZVORI

A) Knjige

1. Brock, Sebastian: The Syriac Fathers on Prayer and the Spiritual Life, Cistercian Publ., SAD, 1987.

2. Colless, Brian E.: The Wisdom Of The Pearlers: An Anthology of Syriac Christian Mysticism, Cistercian Publications Inc, SAD, 2008.

3. Gilman, Ian i Klimkeit, Hans-Joachim: Christians in Asia before 1500, Routledge, London, Velika Britanija, 2016.

4. Moffett, Samuel Hugh: Christianity in Asia, Beginnings to 1500, Vol. 1., Orbis Books, Maryknoll, New York, SAD, 1998.

5. Pejić, Marinko: Kršćani u zemljama islama, Synopsis, Zagreb–Sarajevo, 2019.

B) Literatura na internetu

6. Aphrahat the Persian Sage, https://www.ccel.org/ccel/schaff/npnf213.iii.iii.iii.html (pristupljeno: 5. 1. 2020.)

7. Baghos, Mario: Taboric Light, Uncreated Energies and Participation in the Divine Life: Insights from the Triads of St Gregory Palamas, https://www.academia. edu/13516319/Taboric_Light_Uncreated_Energies_and_Participation_in_the_Divine_Life_Insights_from_the_Triads_of_St_Gregory_Palamas?email_work_card=view–paper (pristupljeno: 5. 3. 2020.)

8. Beggiani, Seely: Themes in Syriac Spirituality, https://thehiddenpearl.org/tag/john–the–solitary/ (pristupljeno: 5. 2. 2020.)

9. Beggiani, Seely: Themes in Syriac Spirituality, Maronite Clergy Enrichment Conference Maronite Seminary, April 17, 2018., https://thehiddenpearl.org/2018/04/18/ themes–in–syriac–spirituality–chorbishop–seely–beggiani/#more–2598/(pristupljeno: 5. 2. 2020.)

10. Brouria Bitton-Ashkelony: „’Reduced to a State of Silence’: Isaac of Nineveh and John of Dalyatha on Self-transformation”, u Saint Isaac the Syrian and His Spiritual Legacy, The International Patristic Conference, 2013. (https://mail.google.com/mail/u/0/#inbox/FMfcgxwKjnRmVQtkXgsMKvNlgvLDBFMS, pristupljeno: 14. 12. 2020.)

11. Colless, Brian E.: Introduction to Syriac Mysticism, (Uvod) https://sites.google.com/ site/collesseum/syriac–mysticism (pristupljeno: 25. 1. 2020.)

12. Elias, T. P.: East Syrian Missions to Asia With Special Reference to Malabar Coast from 6th to 16th Century CE and its Influence on Indian Religions, Society and Culture, doktorska disertacija, Mahatma Gandhi University, Kerala, Indija, 2013. https:// shodhganga.inflibnet.ac.in/handle/10603/6356 (pristupljeno: 5. 1. 2020.)

13. Ephraim the Syrian, https://www.ccel.org/ccel/schaff/npnf213.iii.iii.ii.i.html (pristupljeno: 15. 3. 2020.)

14. Griffith, Sidney: Julian Saba, ‘Father of the Monks’ of Syria, https://www.syriacstudies.com/2016/03/28/julian–saba–father–of–the–monks–of–syria–sidney–griffith/, (pristupljeno: 28. 3. 2020.)

35

15. Philip, T. V.: East of the Euphrates: Early Christianity in Asia, https://www.syriacstudies.com/2018/11/30/east–of–the–euphrates–early–christianity–in–asia–t–v–philip/ (pristupljeno: 5. 12. 2019.)

16. Price, Massoume: A Brief History of Christianity in Iran, http://www.iranchamber. com/religions/articles/history_of_christianity_iran1.php, (pristupljeno: 5. 11. 2019.)

17. Thomas, B. M.: Expansion of Christianity Outside the Roman Empire: Persian Christianity, Federated Faculty for Research in Religion and Culture, Kottayam, Indija, 2015. (https://www.academia.edu/19351176/EXPANSION_OF_CHRISTIANITY_ OUTSIDE_THE_ROMAN_EMPIRE?auto=download (pristupljeno: 5. 4. 2020.)

NEVEN BRADIĆ (1967.), trideset godina meditacijske praske; dugogodišnji učenik fra Mladena Hercega i Willigisa Jägera, koji ga 2007. godine promovira u učitelja kontemplacije u sklopu kontemplacijske linije „Oblak neznanja”. Pokretač i urednik biblioteke „Kontemplacija i mistika” nakladničke kuće Synopsis, kao i časopisa Za_jedno: tekstovi o kontemplaciji i mistici. Učitelj qigonga i taijquana.

Postoji tišina jezika, postoji tišina cijeloga tijela, tišina duše, postoji tišina uma i tišina duha. Tišina jezika znači da ne govori zlim i okrutnim govorom, izgovara nešto ispunjeno bijesom ili izaziva nevolje, bilo kakve prigovore ili optužbe. Tišina čitavoga tijela znači da niti jedno njegovo čulo nije zaokupljeno sklonošću zlim djelima ili nepravilnim postupcima; ili kada je tijelo u nekoj vrsti smrti, ničime okupirano. Tišina duše znači da u njoj ne izviru ružne misli koje bi ometale dobro. Tišina uma znači da je pročišćen od bilo kakvoga štetnog znanja ili mudrosti –poznato kao prepredenost u onih koji su skloni opakim radnjama, o kojima neprestano razmišljaju, na štetu svojih bližnjih. Šutnja duha nastupa kada um staje čak i kada ga pobuđuju duhovna bića, i kada poticaji njegovim kretnjama dolaze od Bića; u ovom je stanju [duh] doista tih, svjestan da je tišina koja vlada nad njim i sama nijema.

36
ABRAHAM IZ NATHPARA

Dionizije, zvani Areopagit, i temelji mistične teologije

Što bismo uopće o Bogu mogli reći ostaje neizrečeno. Što god bismo o njemu mogli proniknuti, ostaje neproniknuto.

Dionizije je živio vjerojatno oko 500. godine u Siriji. Njegova povijesna osoba je do danas ostala tajnom. Pisac koji se skriva iza pseudonima Dionizije dugo je nosio iza svog imena još dodatak Areopagit jer ga se držalo učenikom sv. Pavla koji se obratio nakon njegova propovijedanja na Areopagu u Ateni (Dj 17,34). Kad je ta zabuna konačno razjašnjena, počeli su ga nazivati Pseudo-Dionizije.82 Bio je sigurno monah. Njegovi su spisi od jedinstvene važnosti za zapadnu mistiku; na kraju od njega potječe i izraz „mistična teologija”. Dionizije nastavlja nagovještaje mistične teologije koji se pojavljuju najprije u ivanovskim i pavlovskim spisima, razvijaju kod pustinjskih i crkvenih otaca i naučitelja, da bi kod njega dosegle određeni vrhunac i svoj najjasniji oblik. Svi oni govore o jednoj temeljnoj istini – sjedinjenje čovjeka i Boga srž je svake mistične teologije.

U 16. st. počelo se sumnjati u glavnu poruku njegovih spisa. Luther je, na primjer, smatrao da je njegova teologija više platonistička nego kršćanska, dok se radi o tome da je, u stvari, preradio i u svoja djela unio više Prokla nego Platona. S druge strane, posjedovao je, a posjeduje još i danas, znatan ugled, osobito kod katolika. Iako mu je knjižica malenih dimenzija Mistična teologija izvršila presudan utjecaj na razvoj apofatičke linije teologije kako u istočnoj tako i u zapadnoj crkvi, središnjim mu se djelom smatra O Božanskim imenima (De divinibus nominibus) u kojem obrađuje temeljna pitanja katafatičke teologije; one koja Boga određuje i o njemu govori potvrdnim imenima i atributima.

Prvi Uzrok svega spoznatljivog nije sam po sebi spoznatljiv ... On je iznad svega.

Njegovo je središnje pitanje: „Kako mogu sve stvari postići jednost s neshvatljivim izvorom?”. Dionizije cijeni ljepotu i dobrotu univerzuma. Mnoge istine u Pismu su, prema njemu, mistično dobro iznad kojeg se može uzdići samo u tami i iznad svih misaonih napora (apofatički). Karakterističan je za njegovu teologiju sljedeći citat:

Činjenica je da što više letimo prema gore, to su naše riječi više ograničene na ideje koje smo sposobni oblikovati; tako da sada, kada uranjamo u tamu koja je onkraj uma, ne samo da će nam nedostajati riječi, već ćemo ostati nijemi i u neznanju. U mojim je ranijim knjigama argu-

81 Tekst je bio jedan u nizu tekstova o misticima i mističnoj teologiji koje je Willigis Jäger objavljivao na svojoj web stranici https://willigis-jaeger.de, a koja je prije desetak godina ukinuta (danas se sve o njemu može saznati na web stranici https://west-oestliche-weisheit.de/verstehen/willigis-jaeger/, ali bez navedenih tekstova).(op. ur.)

82 Iako se u autorovu povezanost sa sv. Pavlom, dakle vremenom neposredno nakon Isusove smrti, počelo sumnjati već u 6. stoljeću, tek su talijanski humanist Lorenzo Valla i konačno Erazmo Roterdamski u 15. st. u velikoj mjeri uvjerili proučavatelje dionizijevskog korpusa da on potječe iz znatno kasnijega razdoblja, vjerojatno poč. 6. st. kako je to pokazalo detaljno filološko istraživanje više autora koji su pripadali krugu tzv. modernih katolika s kraja 19. st. (op. ur.)

37 Willigis Jäger:
81

mentacija išla od najuzvišenijih do najskromnijih kategorija, skupljajući na ovom silaznom putu sve više ideja koje su se množile sa svakim stupnjem silaska. Sada se moja argumentacija diže od onoga što je dolje do transcendentnog, i što se više penje, jezik sve više posrće. Kada stigne do vrha i onkraj uspona, potpuno će zašutjeti, jer će konačno biti jedno s onim koji je neopisiv.83

Pomoć za praksu

Dionizije je želio ljude uvoditi u praksu. Nije mu cilj znanstveno objašnjavati, nego gledanjem Boga (kontemplacijom) doći na svoj put posvemašnjeg dioništva s Bogom i u Bogu. Pokazuje mistični put prema savršenosti. Pozitivna (katafatička) teologija, koristeći slike i pojmove, ne vodi do sjedinjenja s Bogom. Čovjek se mora probiti do tame spoznaje. Dok pozitivna teologija diferencirano govori o božanskim stvarima, negativna (apofatička) teologija vodi do „spoznajne nemoći govora” – stoga je ona prikladnija za sjedinjenje s božanskim, dakle mistični put. Treba pritom uvijek imati na umu da se slike, pojmovi i simboli ne odbacuju – Bog je uobličen u svemu. Odatle su i sva imena koja mu se pridijevaju važna: „Presveti”, „Kralj kraljeva”, „Gospodar gospodara”, „Bog bogova” i konačno „Savršeni”, „Jedinstveni”, „Jedno”. Ona nam služe lakšem pronalaženju puta k jedinstvu, sjedinjenju s Bogom.

Za Dionizija je, kao i za svu mistiku, vrlo važna riječ Jedno. Jer, sva ta imena na kraju trebaju voditi samo jednom putu, Bogu. Odatle Dionizije i mistici koji ga slijede rabe prefiks „hiper” (grč. preko, nad, onkraj), da bi opisi Boga u isto vrijeme označavali beskrajno i neograničeno, kao i „den” (grč. ne). Ovako složeni izrazi žele opisati da se Boga ne može shvatiti razumom. On jest i uvijek ostaje „Pre-dobri”, „Pre-lijepi”, „Pre-mudri” itd. Bog ostaje neopisiv. Ovaj negativni način govora o Bogu čini mu se najprikladnijim oblikom. Ali i takav govor o Bogu na kraju prestaje i prelazi u čisto gledanje.

Ali onda se događa oslobođenje u kojem on (Mojsije), udaljen od svega što je vidljivo, uranja u istinski tajanstvenu tamu neznanja. U njoj, odričući se svega što um može zamisliti, posve obavijen u nematerijalno i nevidljivo, on potpuno pripada onome koji je iznad svega. Ovdje smo, bivajući ni mi sami ni netko drugi, u savršenom jedinstvu s potpuno nepoznatim, u kojem nam znanje miruje, a znamo dalje i onkraj razumijevanja uma tako što ne znamo ništa.

To se jasno vidi u liku Mojsija kojega se, osobito u tim vremenima, smatralo idealnim mistikom: Ovime [ostvarenjem prvih dvaju stupnjeva na putu mističnoga uzdizanja – čišćenja i rasvjetljenja, op. ur.]… Mojsije nastavlja svoj put dalje i ostavlja daleko iza sebe zemlju u kojoj se još može vidjeti i biti viđen: sada prodire u istinsku mističnu tamu najvišega nespoznatljivog svjetla. Tamo je konačno doveo sve znanje o zemaljskim stvarima do tišine i potpuno umakao obmani shvatljivoga i prepoznatljivoga. Tek sada više ne pripada sebi, ali ni nekom drugom, blizom ili dalekom, nego još samo Onome koji je onkraj svega. On se odrekao svega znanja i zahvaljujući tom odricanju, zahvaljujući tom neznanju, stupio je u spoznaju koja nadilazi sve one koje daju znanje.

Sve vrijednosti postaju istovremeno svoje vlastite suprotnosti. Neznanje postaje znanjem, tama blještavim svjetlom u kojem potvrđivanje (afirmacija) i nijekanje (negacija) bivaju prekoračene u ekstazi. Odreci se umijeća razuma, napusti sve što je još zarobljeno osjetilima ili znanjem… podigni se, ako možeš, sve do visina ništa–više–ne–razlikovanja, preko svega, sve do samog praga stapanja s Onim koji je iznad svakog bića ili znanja.

83 Mistična teologija, 3. poglavlje. (op. ur.)

38

Put u misti nu spoznaju Boga

Put vodi preko čišćenja i prosvjetljenja u sjedinjenje. Ovaj se itinerarij kasnije stalno nalazi u kršćanskoj mistici. Cilj je svakog ljudskog spoznavanja sjedinjenje s Bogom. Tko želi dospjeti do mističnog gledanja, mora se ponajprije osloboditi svih sjetilnih zamjedbi, pa i mišljenja koje je obilježeno sjetilnim zapažanjem. Čovjek se mora uspeti u sjedinjenje bez pojedinačnih spoznaja. Mora se osloboditi svih „nomina” (imena). Stoga vrijedi načelo: tajnu o kojoj govori teologija treba – iskusiti. Tu tajnu Dionizije zove „presvijetlom tamom”. Ta božanska tama još nije gledanje (theoria), mistično sjedinjenje. Ona je udaljavanje, od misli, osjećaja, slika i predodžbi, ona je – „nadspoznaja”.

Ono što se kod Dionizija ipak ne nalazi, važan je dio cjelovitoga duhovnog putovanja – povratak u svakodnevicu. Ono je važno; i ono počiva i konačno se ostvaruje u Bogu.

I poslije svake spoznaje božanskih stvari, koja bi mogla odgovarati našim spoznajnim mogućnostima, moramo krotiti svoju potragu za duhovnim tumačenjima čim nas je pogodila zraka koja dolazi s onu stranu stvorenog svijeta kako bismo mogli pustiti svoj um da miruje.

Svi citati iz: Bernard McGinn, Mystik im Abendland, Herder, Freiburg, 1994. Prevela: LJERKA JOVANOV WILLIGIS JÄGER (1925.–2020.), benediktinski redovnik, učitelj zena, mistični teolog, pisac. Osnivač i dugogodišnji voditelj Würzburške škole kontemplacije (WSdK; danas Würzburški forum kontemplacije, WFdK). Osnivač Centra za duhovne putove „Benediktushof” u Holzkirchenu pored Würzburga. Osnivač je vlastite zen linije „Prazan oblak” te kontemplacijske linije „Oblak neznanja” koja ima za cilj buđenje i obnovu kontemplativne kršćanske tradicije Zapada.

O njemu se ne govori, nema imena niti postoji znanje o njemu. Tama i svjetlo, greška i istina ništa od toga On nije. Onkraj je svake tvrdnje i poricanja. Tvrdimo i poričemo ono što mu je blisko, ali nikada o njemu samom, jer On je onkraj svake tvrdnje, kao savršen i jedinstven uzrok svih stvari, i po svojoj izvanrednoj jednostavnosti i apsolutnoj prirodi, slobodan od svakog ograničenja, onkraj je svakog ograničenja i svakog poricanja.

39

Dionizije:

Mistična teologija

Poglavlje 1. Što je božanska tama?

1. Trojstvo! Više od bilo kojega bića, bilo kojega božanstva, bilo koje dobrote! Vodič kršćana u mudrosti nebeskoj! Povedi nas iznad neznanja i svjetla, do najudaljenijeg, najvišeg vrha mističnoga pisma, gdje otajstva Božje Riječi počivaju jednostavna, apsolutna i nepromjenjiva u sjajnoj tami skrivene tišine. Posred najdublje sjene ona izlijevaju preplavljujuću svjetlost na ono što je najjasnije. Sred nespoznatljivog i neviđenog ona potpuno ispunjavaju naše slijepe duše blagom neizrecive ljepote.

Za ovo se molim, Timoteju, prijatelju, i dajem ti savjet dok tražiš tajanstvene stvari: ostavi iza sebe sve opaženo i razumu dohvatljivo, sve pojmljivo i shvatljivo, sve što nije i sve što jest; i kada ostaviš razumijevanje po strani, teži prema gore koliko god možeš, prema sjedinjenju s onime koji je iznad svih bića i svega znanja. Nepodijeljenim i apsolutnim napuštanjem sebe i svega, odbacivanjem svega i slobodan od svega, bit ćeš uzdignut do zrake božanske tame,85 koja je iznad svega što jest.

2. Ali pobrini se da ništa od ovoga ne dođe do neupućenih, to jest, do onih koji su zatočeni u zemaljskim stvarima, koji zamišljaju da ne postoji ništa iznad njih samih i koji misle da vlastitim intelektom mogu steći izravno znanje o onome koji se skriva u tami.86 I ako je inicijacija u božansko izvan dosega tih ljudi, što reći za one druge, još neupućenije, koji opisuju transcendentni Uzrok87 svih stvari terminima izvedenim iz najnižih redova bića, te koji tvrde da ne postoji način koji nadmašuje bezbožne, mnogolike oblike koje su sami

84 Izvor: Pseudo–Dionysius, Complete Works, The Classics of Western Spirituality, Paulist Press, New York, SAD, 1987., str. 133–141.

Izrazi „mistik”, odnosno „mistično”, prijevod je grčke riječi mustikos (mystikos) sa značenjem (općenito) tajanstvenog, skrivenog (a ne toliko u smjeru današnjega korištenja u smislu izvanrednog, privatnog iskustva nadilaženja samoga sebe).

Sve bilješke dalje u tekstu, uredničke.

85 Slika, odnosno termin, koja se prvi puta pojavila kod Grgura Nisenskog (4. st.) u njegovu opisu Mojsijeva uspona na brdo Sinaj (vidi i Ps 18).

86 Među najranijim primjerima jasne razdiobe spram teologa koji samo „misle” o božanskim pitanjima (ali i svim drugima neupućenim u mistično razumijevanje), primjer je i jasne upute za onio što će se kasnije nazivati „raspoznavanjem duhova”. Ta je različitost vremenom postajala sve izraženijom da bi kulminirala u najpoznatijem sporu oko hesihazma između Grgura Palame i Barlaama u prvoj pol. 14. st.

87 Pojam preuzet iz antičke filozofije, a osobito neoplatoničke (Plotin i Proklo).

40
84

stvorili? Ono što se, pak, doista može reći o Uzroku svega je sljedeće: budući da je on uzrok svih stvari, trebali bismo mu pripisati i sve izjave kojima o njima govorimo. Štoviše, trebali bismo negirati sve te potvrđujuće izjave, jer uzrok nadilazi sva bića. Na kraju, ne bismo smjeli zaključiti da su negacije jednostavno suprotnosti afirmacija, već da je Uzrok svega bio znatno prije, onkraj neimanja, onkraj odricanja i poricanja, onkraj svake tvrdnje.88

3. To je ono što nas uči blaženi Bartolomej.89 On kaže da je Riječ Božja bezgranično velika i isto tako malena, da je evanđelje silno široko, ali i ograničeno. Meni se on čini iznimno oštrouman u ovoj stvari, jer je shvatio da je Uzrok dobra svega i rječit i šutljiv, odnosno bez riječi. U njemu nema ni riječi niti ikakvoga razumijevanja, jer je na razini povrh toga. On se očituje samo onima koji putuju i kroz loše i kroz dobro, koji prođu iznad vrha svakog svetog uspona, koji iza sebe ostavljaju svako božansko rasvjetljenje, svaki glas i objavu s neba, i koji uranjanju u tamu gdje, kako navješćuje Pismo, prebiva Onaj koji je iznad svih stvari. Nije uzalud blaženi Mojsije dobio zapovijed da se prvo podvrgne pročišćenju90, a zatim da se odmakne od onih koji to nisu prošli. Kada je ono bilo dovršeno, Mojsije je čuo trublje i vidio mnoga svjetla, čista i bogata u svom sjaju. Zatim je, stojeći odvojeno od gomile i praćen odabranim svećenicima, krenuo put vrha božanskog uspona. Pa ipak, tamo nije susreo samoga Boga, već je motrio (kontemplirao) samo mjesto gdje prebiva Onaj koji je nevidljiv. To znači, uzimam, da su najsvetije i najviše od stvari koje opažamo okom tijela ili uma samo simboli koji označavaju ono što leži ispod transcendentnog Jednog. Kroz njih se upravo pokazuje njegova nedokučiva prisutnost koja hodi visinama onih svetih mjesta do kojih se um ipak može uspeti. Ali onda se događa oslobođenje u kojem on (Mojsije), udaljen od svega što je vidljivo, uranja u istinski tajanstvenu tamu neznanja.91 U njoj, odričući se svega što um može zamisliti, posve obavijen u nematerijalno i nevidljivo, on potpuno pripada onome koji je iznad svega. Ovdje smo, bivajući ni mi sami ni netko drugi, u savršenom jedinstvu s potpuno nepoznatim, u kojem nam znanje miruje, a znamo dalje i onkraj razumijevanja uma tako što ne znamo ništa.

Uzrok svega bio (je) znatno prije, onkraj neimanja, onkraj odricanja i poricanja, onkraj svake tvrdnje.

Poglavlje 2.

Kako postići jedinstvo i kako slaviti Uzroka svih stvari koji je iznad svih stvari?

Molim se i da dođemo u ovu tamu koja je tako daleko iznad svjetla! Kada bi nam samo vid i znanje bili uskraćeni pa da progledamo i spoznamo ono što leži onkraj svake slike i znanja! Jer to bi značilo zaista vidjeti i znati: slaviti transcendentno Jedno na transcendentan način, poričući trajno postojanje svih stvari.92 Bili bismo poput kipara koji kleše skulpturu, koji uklanja sve prepreke čistom pogledu na skrivenu sliku, i ovim činom odstranjivanja jednostavno razotkriva ljepotu koja je skrivena.93

88 Ključna tvrdnja mistične (ne)spoznaje, znanja po neznanju, kojima su suprotstavlja, i time zapravo nadilazi, klasični antički princip spoznaje utemeljen na afirmaciji i negaciji.

89 Najvjerojatnije autor misli na apokrifno Evanđelje (ili Pitanja) po Bartolomeju

90 Via purgativa, vrlo često korišteni termin kroz povijest termin, a koji se prvi puta nalazi upravo kod Dionizija u djelu O crkvenoj hijerarhiji.

91 Čuveni termin koji će osam i pol stoljeća kasnije autor Oblaka neznanja iskoristiti kao svoj temeljni motiv.

92 „Sve su stvari ništa”, Meister Eckhart.

93 Motiv koji se prvi puta nalazi kod Plotina (3. st.).

41

Sada mi se čini da bismo trebali slaviti poricanje (negacije) sasvim drugačije nego potvrđivanje (afirmacije). Kada iznosimo neku tvrdnju, počinjemo s prvim stvarima i spuštamo se preko srednjih pojmova do posljednjih stvari. Ali sada, dok se penjemo od posljednjih stvari do prvobitnih, poričemo sve stvari, da bismo neskriveno znali ono neznanje koje je sâmo skriveno od svih onih koji posjeduju neko znanje, da bismo vidjeli vrhunaravnu (super-essential) tminu koja je skrivena od sve svjetlosti među postojećim stvarima.

Poglavlje 3.

U mojim Teološkim prikazima94, pohvalio sam ideje koje su najprikladnije za pozitivnu (katafatičku) teologiju. Pokazao sam kako su božanska i dobra priroda jedno, a zatim trojstveno, kako očinstvo i sinovstvo proizlaze iz nje te pokazao značenje teologije Duha. Potom sam pokazao kako su ta temeljna svjetla dobrote izrasla iz bestjelesnog i nedjeljivog dobra, i kako su ostala neodvojena od zajedničke vječne osnove koja je u njima, u jednome i u drugome. Govorio sam o tome kako je Isus, koji je iznad individualnog bića, postao biće s istinskom ljudskom prirodom. Druga otkrivenja iz svetih pisama također su pohvaljena u Teološkim prikazima.

Kada ostaviš razumijevanje po strani, teži prema gore koliko god možeš, prema sjedinjenju s onime koji je iznad svih bića i svega znanja. Nepodijeljenim i apsolutnim napuštanjem sebe i svega, odbacivanjem svega i slobodan od svega, bit ćeš uzdignut do zrake božanske tame koja je iznad svega što jest.

U Božanskim imenima pokazao sam kako je Bog opisan kao dobar, kao onaj koji jest, kao život, mudrost, moć, i sve ostalo što se odnosi na pojmovna imena za Boga.95 U mojoj Simboličnoj teologiji96 raspravljao sam o analogijama Boga izvučenima iz onoga što zamjećujemo. Govorio sam o slikama koje imamo o njemu, o oblicima, likovima i instrumentima koji mu pripadaju, o mjestima u kojima živi i ukrasima koje nosi. Govorio sam o njegovu gnjevu, žalosti i bijesu, o tome kako se kaže da je pijan i mamuran, o njegovim kletvama i psovkama, njegovu spavanju i buđenju. I, doista, o svim onim slikama koje o njemu imamo, slikama oblikovanima djelovanjem simboličnih predodžbi o Bogu. I siguran sam da ste primijetili kako ovi potonji dolaze u većem broju nego prije, jer su Teološki prikazi i rasprava o imenima prikladnim za Boga neizbježno kraći od onoga što se može reći u Simboličnoj teologiji. Činjenica je da što više letimo prema gore, to su naše riječi više ograničene na ideje koje smo sposobni oblikovati; tako da sada, kada uranjamo u tamu koja je onkraj uma, ne samo da će nam nedostajati riječi, već ćemo ostati nijemi i u neznanju. U mojim je ranijim knjigama argumentacija išla od najuzvišenijih do najskromnijih kategorija, skupljajući na ovom silaznom putu sve više ideja koje su se množile sa svakim stupnjem silaska. Sada se moja argumentacija diže od onoga što je dolje do transcendentnog, i što se više penje, jezik sve više posrće. Kada stigne do vrha i onkraj uspona, potpuno će zašutjeti jer će konačno biti jedno s onim koji je neopisiv.97

Možete se zapitati zašto smo sada, nakon što smo počeli iz najviše kategorije kada je naša metoda uključivala tvrdnje, počeli od najniže kategorije kada ona uključuje poricanje. Razlog je sljedeći. Nakon što potvrdimo ono što je onkraj svake tvrdnje, moramo potom krenuti od onoga što je tome najbliže, i čineći tako, iznosimo tvrdnju o kojoj sve drugo ovisi. Kada poričemo ono što je

94

95

Jedno od devet sačuvanih pisama-traktata.

Njegovo temeljno djelo katafatičke teologije.

96

97

Jedno od devet sačuvanih pisama-traktata.

„Prvotni Božji jezik je tišina”, sv. Ivan od Križa („…a sve ostalo su loši prijevodi”, Thomas Keating).

42
Koje su pozitivne, a koje negativne teologije?

onkraj svakog poricanja, moramo poricati one kvalitete koje se najviše razlikuju od cilja kojemu stremimo. Nije li bliže stvarnosti reći da je Bog život i dobro, nego reći da je zrak ili kamen? Nije li preciznije poricati da mu se može pripisati pijanstvo i bijes nego poricati da na njega možemo primijeniti govor i misli?

Poglavlje 4.

Da prvi Uzrok svega spoznatljivog nije sam po sebi spoznatljiv. Dakle, to je ono što tvrdimo. Uzrok svega jest iznad svega; i nije nepostojeći, nije beživotan, bez riječi, bez uma. Nije materijalno tijelo i stoga nema oblik, formu, kvalitetu, količinu ili težinu. Ne nalazi se na nekom mjestu i ne može ga se vidjeti ili dotaknuti. Nezamjetljiv je i nespoznatljiv. Ne podliježe neredu ni nemiru i ne obuzima ga zemaljska strast. Nije bespomoćan niti podložan osjetilnim podražajima. Ne nedostaje mu svjetla. Ne prolazi kroz mijenu, propadanje, podjelu, gubitak, plimu i oseku. Ne podliježe ničemu što osjetila mogu spoznati. Ništa se od toga (o) njemu ne može identificirati niti mu se pripisati.

Poglavlje 5.

Da vrhunaravni Uzrok svakog pojma i svih stvari nije sam po sebi ni pojam ni ikoja stvar.

Uspinjući se, tvrdimo ovo: On nije duša ili um, ne posjeduje maštu, uvjerenje, govor ili razumijevanje. Nije govor po sebi, razumijevanje po sebi (per se, op. ur.). O njemu se ne može govoriti i ne može ga se razumom dohvatiti. On nije broj ili poredak, veličina ili malenost, jednakost ili nejednakost, sličnost ili različitost. Nije nepokretan, pokretan ili u mirovanju. Ne posjeduje moć, nije moć, niti je svjetlost. Ne živi i nije život. Nije supstanca, vječnost ili vrijeme. Ne može se spoznati razumom jer nije ni znanje ni istina. Nije kraljevstvo. Nije mudrost. Nije jedno niti jednota, božanstvo ili dobrota. Nije duh, u smislu u kojem razumijemo taj pojam. Nije sinovstvo ili očinstvo, i nije nešto nama ili bilo kojem drugom biću poznato. Nije nebivanje ni bivanje. Bića ga ne znaju kakav zapravo jest i on njih ne poznaje kakva ona jesu. O njemu se ne govori, nema imena niti postoji znanje o njemu. Tama i svjetlo, greška i istina – ništa od toga On nije. Onkraj je svake tvrdnje i poricanja. Tvrdimo i poričemo ono što mu je blisko, ali nikada o njemu samom, jer On je onkraj svake tvrdnje, kao savršen i jedinstven uzrok svih stvari, i po svojoj izvanrednoj jednostavnosti i apsolutnoj prirodi, slobodan od svakog ograničenja, onkraj je svakog ograničenja i svakog poricanja.

Prevela: MARTINA RAGUŽ

Dionizije je želio ljude uvoditi u praksu. Nije mu cilj znanstveno objašnjavati, nego gledanjem Boga (kontemplacijom) doći na svoj put posvemašnjeg dioništva s Bogom i u Bogu. Pokazuje mistični put prema savršenosti. Pozitivna (katafatička) teologija, koristeći slike i pojmove, ne vodi do sjedinjenja s Bogom. Čovjek se mora probiti do tame spoznaje. Dok pozitivna teologija diferencirano govori o božanskim stvarima, negativna (apofatička) teologija vodi do "spoznajne nemoći govora", stoga je ona prikladnija za sjedinjenje s božanskim, dakle mistični put. Treba pritom uvijek imati na umu da se slike, pojmovi i simboli ne odbacuju, Bog je uobličen u svemu. Odatle su i sva imena koja mu se pridijevaju važna: "Presveti", "Kralj kraljeva", "Gospodar gospodara", "Bog bogova" i konačno "Savršeni", "Jedinstveni", "Jedno". Ona nam služe lakšem pronalaženju puta k jedinstvu, sjedinjenju s Bogom.

43

„Negativna teologija“ i njezin značaj za teologiju duhovnosti i međureligijski susret

Što znači „negativna teologija”?

Prava namjera ... brzo će se rasvijetlili. Prava namjera sastoji se u tome da čovjek živi u samoći samo radi Boga i ljubavi prema našem Gospodinu Isusu Kristu, bez ikakve misli i očekivanja nagrade za svoje napore u bilo čemu od ovoga svijeta, bilo tjelesnog odmora ili osobnog dobitka, ili prvenstva u vodstvu, ili časti, ili pohvale, ili prolazne slave.

DADISHO QATRAYA (KATARSKI), 7. st.

Negativno u ovom kontekstu ne znači vrednovanje u smislu negativnog kao lošeg i pozitivnog kao dobrog. Radi se o „teo-logiji”, dakle o „govorenju o Bogu” posve načelno, o pitanju možemo li uopće nešto izreći o Bogu i ako da, na koji način to možemo odgovorno učiniti. Problem je u tome što koristimo pojmove kako bismo nešto izrekli i u tome da pojmovi pretpostavljaju shvaćanje, razumijevanje one stvarnosti koju nazivamo Bogom, a koja u konačnici izmiče dohvatu našeg shvaćanja.

Postanak i razvoj negativne teologije

Grčki izraz za negativnu teologiju je „theologia apophatike”, teologija „onkraj riječi”98. Kao praotac negativne teologije može sloviti Platon (428.–348. pr. Kr.). On u djelu Država govori o neizrecivosti najvišega i o „onome koji sve transcendira” (Überseiender), koji nadilazi sve što postoji te se zbog toga o njemu ništa ne može izreći. Ovim zamislima je Platon utemeljio jednu predaju koja je u velikoj mjeri utjecala ponajprije na grčku filozofiju, a zatim i na kršćansku teologiju. Dalje u tekstu se upozorava na to da je i izvan kršćanskih tradicija i u ostalim filozofijama i religijama postojala i postoji negativna teologija.

U prvom stoljeću u ovoj platonističkoj tradiciji razmišljanja židovski filozof Filon Aleksandrijski (oko 15. pr. Kr. – 40. po. Kr.) naglašava nepojmljivost Boga. No on ovu platonističku zamisao spaja s tradicijom biblijske objave i kaže da se Bog ljudima objavio kao „ja sam koji jesam” (Izl 3,14), kao onaj koji postoji, no kojemu se ne može pripisati nikakva druga svojstva, koji dakle jezično nije određen.

U trećem je stoljeću nakon Krista novoplatoničar Plotin (205.–270.) razradio Platonove ideje i ideje njegovih sljedbenika te govori o „jednom” (grčki „to hen”) kao najvišem. „Jedno” znači „ne-dvojstvo” koje ne dopušta pripisivanje nikakvih svojstava. To Jedno je stoga u potpunosti „neizrecivo”. Plotin tada ipak progovara o „jednome”, ali ga relativizira dodavanjem riječi „takoreći” ili „donekle”.

98 Doslovno je značenje riječi „apophatike” odrečno, poričuće, niječno. (op. ur.)

44
Franz Nikolaus Müller:

U kasnoj antici je grčki filozof Proklo (oko 390.–446.) prvi stvorio pojmove „negacija” (apophasis) i „teo-logija”. Metoda koja proizlazi iz toga je izostavljanje svih svojstava kako bi se tako naglasilo „jedno”. Logični zaključak za Prokla je bio da je šutljivo promatranje primjerena metoda. Kada se ipak govori o „jednom”, to je zbog prirodne težnje duše da se vrati jednome od kojega sve dolazi. Jer sve što postoji proistječe iz jednoga („emanacija”) i ponovno se vraća u to jedno.

Više od 500 godina su zamisli Platona i njegovih sljedbenika oblikovale razmišljanja Grka i Rimljana. Stoga je bilo razumljivo da su ti filozofski koncepti preuzeti za formuliranje kršćanske teologije. Antički crkveni oci su – slično kao Filon Aleksandijski u 1. stoljeću – platonističko razmišljanje povezali s biblijskom objavom: Bog je jedinstven i sasvim drukčiji od drugih bogova (usp. Izl 20,3-5), „Boga nitko nikada ne vidje” (Iv 1,18), „prebiva u nedostupnom svjetlu” (1 Tim 6,16) i mnogi drugi biblijski citati bi se mogli tumačiti kao opravdanje negativne teologije.

Nauk o nespoznatljivosti Boga u 4. su stoljeću razvili kapadocijski crkveni oci: Bazilije Veliki (oko 330.–379.), Grgur iz Nise (oko 335.–394.) i Grgur Nazijanski (oko 329.–390.). Oni su naglasili neizrecivost Boga i nemogućnost spoznaje njegovog bića, ali su istaknuli i spoznatljivost Božjih načina djelovanja, njegovih „energija”.

Pseudo-Dionizije: praotac kršćanske mistike

Oko 500. godine jedan je, vjerojatno sirijski monah imenom Dionizije, koristeći platonističke i novoplatonističke misli, formulirao osnove svih kasnijih kršćanskih mistika. Isprva se smatralo da je on bio jedan od Pavlovih učenika koji je s Pavlom bio na Areopagu u Ateni. No kako su novija istraživanja dokučila da je definitivno živio oko 500. godine vjerojatno na području Sirije, danas ga se naziva Pseudo-Dionizije. On razlikuje katafatičku (pozitivnu) teologiju, teologiju koja uključuje riječi, i apofatičku (negativnu) teologiju bez riječi. Pozitivne izjave o Bogu su privremene, no mogu voditi na put na kojemu na kraju otpadaju sve predodžbe i imena za Jedno. To je vrhunski put na kojem se sve izjave o Bogu na kraju negiraju – „via negativa”. Dionizije, međutim, niti tu ne staje, već govori da treba nadići i sva nijekanja o Božjem biću. On govori o „nad-postojećem” („Über-Seiender”), o „nad-dobrom” (Über-Guten) itd. Dionizije kao i kapadocijski crkveni oci odbija izjave o prirodi Boga, no potvrđuje mogućnost davanja izjava o Božjem djelovanju. Negativna teologija je kod Dionizija put natrag k Jednome, početku, k Bogu, negiranjem svega što mu se pripisuje. S tim je povezano uviđanje ne-znanja99, važan motiv kasnije mistike. Ovo ne-znanje vodi k odsustvu riječi i praksi šutnje, ka kontemplaciji.

Tko se ne oslobodi svih sjećanja i zabrinutosti, i ne povuče se iz svih poslova kako bi bio nepokolebljiv u samoći s pravom namjerom i ljubavlju prema radu, neće se sjećati svojih nekadašnjih grijeha, niti će vidjeti svoje svakodnevne propuste; neće biti svjestan svojih strasti, niti će razumjeti izazove demona; neće biti spreman za borbu protiv strasti i demona, niti će postići čistoću srca; neće prakticirati čistu molitvu niti će biti dostojan duhovne molitve; on neće vidjeti u sebi svetu svjetlost svoga uma, niti će božanska svjetlost Kristove slave zasjati u njegovoj duši otkrivenjem Duha Svetoga.

Koncept negativne teologije Pseudo-Dionizija podjednako je utjecao na teologiju na Zapadu i na Istoku. U 9. stoljeću je Ivan Skot Eriugena Pseudo-Dionizijeve spise preveo na latinski i prokomentirao te ih tako učinio dostupnima zapadnjačkoj teologiji u Franačkom Carstvu. Zapadni teolozi utisnuli su svoj pečat i u teologiju crkvenih naučitelja, tako da je IV. lateranski koncil 1215. godine ustvrdio da se između Stvoritelja i stvorenja ne može izreći nijedna sličnost a da se ne naglasi još veća nesličnost među njima.

99 Ili, znanja po neznanju, kako su kasniji mistici govorili. (op. ur.)

45

Vjerojatno najvažniji predstavnik negativne teologije u srednjemu vijeku bio je Meister Eckhart (oko 1260.–1328.), s učenjem koje nadilazi i samu negativnu teologiju ako je se shvati kao nešto konačno, statično. Za njega ni pozitivna ni negativna teologija nisu dostatne jer se Boga nikakvim granicama – pozitivnim ili negativnim – ne može obuhvatiti. To Meistera Eckharta vodi paradoksalnim i slikovitim formulacijama kao što je „dno bez dna”, „čista tišina”, „negacija negacije” itd. Nakon njega, njegov učenik Johannes Tauler (oko 1300.–1361.) pokazuje put k „vježbanju unutarnje sabranosti”, kako on naziva prakticiranje kontemplacije. Opisuje ju kao „bespredmetnu meditaciju” koja u smislu negativne teologije napušta sve predodžbe, slike i pojmove kako bi dosegnula iskustvo sjedinjenja („unio mystica”). Već je veliki franjevački teolog Bonaventura (1221.–1274.) stoljeće ranije razlikovao spoznaju Boga (pozitivnom) teologijom („cogitio dei doctrinalis”) i iskustvenu spoznaju Boga („cogitio dei quasi experimentalis”), koju se pojmovno ne može primjereno prikazati. Kontemplaciju se stoga može shvatiti kao prakticiranje negativne teologije, koja čovjeka otvara za iskustvenu spoznaju Boga u unio mystica U 15. stoljeću Nikola Kuzanski (1401.–1464.) je razvio novi pristup negativnoj teologiji. Njemu su pozitivna i negativna teologija jednakovrijedne, trebaju i uvjetuju jedna drugu kako bismo se približili tajni božanskoga. One se moraju složiti u jedinstvenu cjelinu („coincidentia oppositorum”)100 kako bi se moglo dotaknuti Neizrecivo.

Što bismo uopće o Bogu mogli reći ostaje neizrečeno. Što god bismo o njemu mogli proniknuti, ostaje neproniknuto.

U 16. je stoljeću Martin Luther započeo svoj pokret reformacije cijeneći negativnu teologiju, ali se kasnije jasno distancirao od nje, posebice od ideja Pseudo-Dionizija, smatrajući ih opasnima što je u velikoj mjeri utjecalo na negativan odnos prema mistici kod reformiranih općenito. A u čemu je točno bila opasnost možda je najjasnije formulirao Ludwig Feuerbach u svome djelu Bit kršćanstva (Das Wesen des Christentums) 1841. god. kada je pisao: „Navodno religiozna bojazan da će se Boga određenim odlikama ograničiti samo je nereligiozna želja da se za Boga više ne želi znati, da ga se izbije iz svijesti.” Takav je pristup nazivao „suptilnim, lukavim ateizmom”. I zaista, negativnom se teologijom može potonuti u intelektualnu igru ukoliko ju se ne upotpunjava duhovnom praksom koja počiva na negativnoj teologiji, ako ona kao „molitva bez slika i riječi” ne uvodi u „cogitio dei quasi experimentalis”, prema Bonaventuri, odnosno čovjeka ne otvara za to „vježbanjem unutarnje sabranosti”, kako to naziva Johannes Tauler.

Negativna teologija kao fenomen koji nadilazi pojedinačne religije

U svim velikim religijama, odnosno duhovnim tradicijama svijeta, nalaze se oblici negativne teologije koje se podudaraju u tom temeljnom uvidu: o bogu, bogovima, božanskome ili kako god li se transcendentno nazivalo, ne možemo, naposljetku, izreći ništa konačno. Tako se u hinduističkim Upanišadama nalazi poznata formula „neti–neti” koja govori da bog nije niti ovo niti ono, na primjer niti vatra niti ne-vatra itd. I budizam se s dobrim razlogom može shvatiti istinskom negativnom teologijom jer je prema predaji sam Buddha odbijao išta reći o bogu ili o božanskome. U islamu, pak, postoji snažna tradicija iskazivanja „99 lijepih imena božjih” koja se mogu razmatrati molitvenom uzicom101, no sva ona nisu dostatna za prikazivanje njegove veličine – jer ljudi ne znaju stoto ime koje je ovdje presudno. Tome odgovara i uzvik „Allahu hu akbar” (koji su teroristi tako grozno zloupotrijebili), a koji znači „Bog je veći” (ne samo velik), veći od svih imena i predodžbi. To sasvim odgovara osnovnom kršćanskom teološkom načelu „Deus semper maior” – „Bog je uvijek veći” koje je oblikovao Ignacije Lojolski (1491.–1556.). Ovdje treba spomenuti i biblijsku zabranu slikovnog pri-

100 Lat. jedinstvo suprotnostī. (op. ur.)

101 Misli se na tespih, nap. prev.

46

kaza Boga koja se u judaizmu i islamu vrlo doslovno shvaća, dok je u kršćanstvu doživjela drugačije, slobodnije tumačenje (sukobi oko „svetih slika” – ikonoklazam – u Istočnoj crkvi primjer je restriktivnoga pogleda i u njemu).

Sve se religije tako slažu da naš govor o bogu, bogovima ili božanskome uvijek ostaje vrlo privremen i nepotpun.

Negativna teologija kao ishodišna točka međureligijskog susreta Činjenica da sve velike religije poznaju oblike negativne teologije pokazuje put k jednom obećavajućem međureligijskom susretu. Niti jedna religija ne može zadovoljiti zahtjev potpunog opisa, imenovanja i razumijevanja božanskog, transcendentnog. Bog je uvijek više od toga pa se može reći da su i same religije zbog toga nepotpune i privremene. Stoga, gledano iz kršćanske perspektive, ključno je razumjeti i računati s time da su i druge religije iskusile Boga i za to našle vlastiti izričaj. Drugi vatikanski sabor (1962.–1965.) otvorio je put toj spoznaji izjavivši u dokumentu Nostra Aetate da i u drugim religijama postoji „određeno zamjećivanje one tajanstvene moći” koju nazivamo Bogom. Put u međureligijski susret time je otvoren ...

Negativna teologija kao osnova suvremene kršćanske teologije

Važno doba formuliranja kršćanskih dogmi u 4. i 5. stoljeću ujedno je i veliko doba negativne teologije. Da bismo tako jasno govorili o Bogu kao što su to činili teolozi onoga vremena, treba nam dopunska spoznaja da naš razgovor o Bogu („teo-logija”) ostaje uvijek privremen i nepotpun. Tijekom povijesti kršćanstva to je znanje često potiskivano u drugi plan ili potpuno zaboravljano. Nema, međutim, sumnje da teologija dobiva na vjerodostojnosti i uvjerljivosti kad sama sebi jasno daje do znanja da je njezin govor o Bogu uvijek privremen i nedostatan.

Ovdje mogu biti od pomoći riječi filozofa Ludwiga Wittgensteina, koji kao kritičar jezika govori o „jezičnoj igri” kao temeljnom načelu koji tvori svaki izrečeni pojam. Uzimajući to u obzir teologija bi bila samo zaigrano kruženje oko misterija koji nazivamo Bogom bez tvrdnje da možemo konceptualno dokučiti ovaj misterij. Pojam Boga je uvijek privremen i nedostatan.

Molitva su ljestve koje vode do Boga; jer nema ništa moćnije od molitve. Ne postoji grijeh koji se ne može oprostiti molitvom, niti postoji kazna koju ona ne može poništiti. Ne postoji otkrivenje koje nema molitvu kao uzrok, niti postoje vrste ili simboli koje molitva ne može protumačiti. Neprekinuta molitva je svjetlo duše: njome se duša raduje onome slavnom mjestu svjetla koje je istinska ljubav prema Bogu i prema bližnjemu.

Nikada se velike religije nisu toliko približile kao u naše vrijeme i nikada toliko ljudi nije došlo u doticaj s različitim duhovnim tradicijama i bilo obogaćeno njima. Suvremena teologija trebala bi biti u stanju ponuditi tim duhovno probuđenim ljudima okvir razumijevanja koji je primjeren njihovim raznovrsnim iskustvima. Negativna teologija može ponuditi takav okvir razumijevanja za Crkvu 21. stoljeća jer priznaje – u duhu Drugog vatikanskog koncila – da i u drugim predajama postoji spoznaja Boga i/ili božanskoga i daje jasno do znanja da se i kršćanska teologija samo približava otajstvu Božjem: „Deus semper maior ...”102.

Preveo: IVO

FRANZ NIKOLAUS MÜLLER (1951., Salzburg) učitelj je kontemplacije u liniji Willigisa Jägera „Oblak neznanja”, doktor katoličke teologije, umirovljeni autor više studijskih predmeta usavršavanja gimnazijskih učitelja religije, različitih radionica te publikacija na temu religijskog odgoja za djecu i mlade.

47
***

Neven Bradić: TOMINI KRŠĆANI

I KRŠĆANSTVO U INDIJI – UVOD

Jadranka Brnčić ovako prikazuje predaju sirijskih kršćana u Indiji o dolasku apostola Tome u tu daleku zemlju: „Toma je bio jedini apostol koji je propovijedao izvan granica tadašnjega Rimskog Carstva putujući iz Sirije, preko Perzije sve do Kerale u Indiji, gdje je već u ono vrijeme postojala važna židovska zajednica.103 U Indiju je doplovio 52. godine u luku Muziris (današnji Kodungallur). Tijekom svojega dvadesetogodišnjeg boravka mnoge je ljude iz najviših kasta i iz kraljevske obitelji privukao Isusovoj poruci te stvorio jezgru prve kršćanske zajednice u Indiji. Od 52. do 63. utemeljio je sedam crkava u Kerali, kao i u pokrajini Tamil Nadu te na Šri Lanci (tada Taprobane). Danas je ta crkva poznata kao „Kršćani sv. Tome” (Mar Thoma Nazranis) ili Sirijski kršćani Indije. Prema sirijskoj kršćanskoj tradiciji, Toma je ubijen u Chennaiju (danas St. Thomas Mount) 72. godine te se smatra mučenikom. Tijelo mu je sahranjeno nedaleko grada Mylapore i čuva se u kripti bazilike Sv. Tome u Chennaiju. Pojedine relikvije su prenesene u Mezopotamiju još u 3. stoljeću, a neke od njih se i danas se čuvaju u crkvi Sv. Tome apostola u gradu Abruzzo u Italiji. Euzebije Cezarejski, kao vjerodostojan izvor informacija o životu Crkve prvih stoljeća, navodi i drugi misionarski pohod u Indiju koji je predvodio Pantenije (oko 200.), voditelj teološke škole u Aleksandriji i jedan od najvećih umova svoga vremena.104

I dok su spomenuta dva misionarska pohoda utemeljena isključivo na predaji bez sačuvanih egzaktnih dokaza, sačuvani su oni iz početka 4. st. koji govore o direktnom povezivanju indijskih kršćana s crkvom u Perziji. Prvi je bio o biskupu Davidu iz Basre koji je posjetio jug Indije oko 300. i bio zadivljen vjerom koju je tamo zatekao, načinom kako je prakticirana, a jedino što nije smatrao primjerenim je – sjedenje na podu. Godine 345. Josip iz Edese prvi je biskup zaređen u Perzijskoj crkvi i poslan da vodi crkvu Indije.105 U 5. st. veze se još pojačavaju kada su dokumentirane dostave sirijskih prijevoda tekstova Novoga zavjeta, kao i velikih teologa Sirijske crkve, da bi se u 6. i 7. stoljeću dokazala samostalnost i samodostatnost indijskih biskupija. Muslimansko osvajanje zapadne i središnje Azije u 7. st. označilo je početak gubljenja veza s maticom Crkvom u Perziji. Ipak, nekoliko je razloga zašto su malabarski kršćani tako uspješno odolijevali nestanku koji je polagano prijetio da bude sudbina azijske crkve. Kao prvo, ova je bila vrlo snažno utemeljena u predaji koja je imala korijene u jednome od apostola; zatim, bila je vrlo dobro organizirana, s velikim brojem vjernika, brojnim svećenstvom i biskupom na čelu; treće, velika udaljenost od Perzije, a kasnije i potpuni prekid komunikacija, primorao ju je da bude dovoljno samostalnom da može živjeti odvojena od ostatka kršćanskoga svijeta; te na koncu, dobra uklopljenost u običaje i način života Indijaca koji su u velikoj mjeri bili nekršćani106 – sve to činilo je Crkvu Indije dovoljno snažnom da opstane stoljećima, za razliku od snažnijih crkava u Kini, Perziji i čitavoj središnjoj Aziji, gotovo bez ikakve pomoći izvana, do današnjih dana.107

103 Treba imati na umu da su veze s Indijom nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog bile uobičajena stvar. Na primjer, grčki geograf i povjesničar Strabon spominje da je početkom 1. st. po. Kr. čak 120 brodova godišnje plovilo put Indije! Moffett, nav. dj., str. 31.

104 Sv. Jeronim navodi, koristeći se Euzebijem kao izvorom, da je Pantenije išao u Indiju „propovijedati Krista brahmanima”. Njegovi učenici, Klement Aleksandrijski i Origen, koji su nastavili voditi školu nakon njega, poznavali su tako razliku između brahmana-učenjaka i „sarmana”-pustinjaka (sannyasina). Moffett, nav. dj., str. 36.

105 Ian Gillman i Hans-Joachim Klimkeit, nav. dj., str. 142.

106 Moffett navodi zaključak K. Menona koji ju je jednostavno i jasno definirao kao Crkvu „s hinduističkim običajima, kršćanske religioznosti i istočnjačke u bogoslužju”. Christians in Asia before 1500, Routledge, London, Velika Britanija, 2016., str. 501.

107

U srednjemu vijeku Crkva Indije pretrpjela je velike štete koju su joj prouzročile provale muslimana u 11. st., potom Turaka od 13. do 17. st., ali najveću je štetu podnijela od Portugalaca katolika koji su je, došavši do južne Indije 1498. g., gotovo istrijebili! Isto

48

Tomino evanđelje kao izazov

Što smo mogli saznati o Tominu evanđelju, kao i o brojnim drugim apokrifnim tekstovima, sve do sredine prošloga, 20. stoljeća, temeljilo se na ulomcima što su ih u svojim spisima citirali ranokršćanski autori iz 2. i 3. stoljeća, osuđujući ga kao heretičko. Premda je Irenej Lyonski (130.–202.) kanonskim evanđeljima proglasio Markovo, Matejevo, Lukino i Ivanovo već oko 180. godine te u djelu Libros Quinque Adversus Haereses (Pet knjiga protiv krivovjerja) među ostalim kritizirao i Tomino evanđelje kao „lažno, samozvano znanje” (3,11), o tom su evanđelju i uopće o gnosticizmu raspravljali mnogi: Tertulijan (155.–220.), Hipolit Rimski (170.–235.), Origen iz Aleksandrije (184.–233.), Euzebije Cezarejski (263.–339.), Ćiril Jeruzalemski (313.–386.), Epifanije Salaminski (320.–403.) i dr. Proces kanonizacije Novoga zavjeta dovršen je latinskim prijevodom Biblije, Jeronimovom Vulgatom nastalom između 383. i 406.108 Tri fragmenta Tomina evanđelja na grčkom (zajedno s brojnim drugim rukopisima, tzv. Oxyrhynchus Papyri) nađeni 1898. nisu bitno upotpunili predodžbu o njegovu sadržaju (usp. Fitzmyer 1971: 359). Stoga je otkriće manje-više cjelovitoga rukopisa nađena 1945. (Codex II) nedaleko grada Nag Hammadi (Gornji Egipat) –zajedno s pedesetak rukopisa, odnosno prijevoda ranokršćanskih i gnostičkih tekstova na koptski (egipatski pisan grčkim alfabetom)109 – bio događaj važan ne samo za proučavanje Tomina evanđelja, nego uopće za bogatiji uvid u različite interpretacije Evanđelja (Radosne vijesti) među prvim kršćanima. Među stijene, koje su služile kao groblje, rukopise su najvjerojatnije zakopali monasi iz ondašnjega obližnjeg samostana kad je biskup Atanazije iz Aleksandrije 367. godine bio naredio da ih se spali i uništi (usp. Ehrman 2003: 19–20).

Ako vam oni koji vas vode kažu: 'Evo, Kraljevstvo je na nebu', onda su mu ptice bliže nego vi. Ako vam kažu: 'U moru je', onda ga ribe već poznaju. Kraljevstvo je u unutar vas i ono je izvan vas.

Rukopis koptskoga prijevoda sadrži ukupno 114 izreka (grč. logia), kratkih dijaloga i parabola pripisanih Isusu. Datira iz 340-ih, dok se o datiranju izvornika (čiji fragmenti su nađeni u grčkom prijevodu, dok je izvornik najvjerojatnije napisan na sirijskom aramejskom) stručnjaci spore jer je rukopis očito kompilacija starijih izvora i novijih dodataka (dvije trećine izreka vrlo su nalik onima u kanonskim evanđeljima, dok je trećina njih posve svojstvenih) (usp. Patterson et al. 1998: 40). S obzirom da je u vrijeme kada je evanđelje postalo predmetom napada Ireneja iz Lyona već bilo poznato diljem kršćanskoga svijeta – nije ga moguće datirati poslije 140. (usp. Malanine et al. 1961: 9). Štoviše – budući da su brojne parabole, što ih nalazimo i u sinoptičkim evanđeljima, u Tome sažetije, arhaičnije, njegovo evanđelje upućeno židovskoj kršćanskoj zajednici, a spominje se i prva jeruzalemska zajednica okupljena oko Isusova brata Jakova (logion 12) – mnogi su stručnjaci suglasni da je napisano, barem velik njegov dio, u vrijeme nastanka kanonskih evanđelja (u rasponu od 66. do 110.), ili čak i ranije: između 40. i 50. (usp. Koester 1984: 117).

108 Elaine Pagels, u knjizi The Gnostic Gospels (1979.), izlaže svoju tezu da je rana, nekorumpirana, idealistička crkva mit. Progoni heretičara, prema njoj, nisu uvijek proizlazili iz brige za očuvanjem izvorne Isusove poruke, nego i iz logike politike monoteizma, odnosno i iz borbe za prevlašću crkvene vlasti. No, valja napomenuti da su i gnostici, smatrajući se izabranom duhovnom elitom, napadali „pravovjerne” kršćane. Sukob nije bio jednostran, nego su se srele dvije arogancije: onih koji su upućeni u tajne i onih koji „posjeduju” istinu.

109 Uz Tomino evanđelje i djela pripisana Tomi (Knjiga Tomina i Djela Tomina), Filipovo evanđelje, Evanđelje istine, Evanđelje Egipćanima, Tajna knjiga Jakovljeva, Pavlova apokalipsa, Petrovo pismo Filipu, Petrova apokalipsa.

49 Jadranka Brn ić:
LOGION 3

Kada budete sebe poznavali, bit ćete spoznati i prepoznat ćete da ste djeca Oca Živoga.

LOGION 3

Gnoza i kršćanstvo

Tomino evanđelje postalo je dostupnim široj javnosti 1959. kada je prevedeno na francuski110 i engleski jezik,111 a potom na brojne svjetske jezike.112 A otada se nižu i brojne studije.113

Rukopisi nađeni u Nag Hammadiju tvore biblioteku sastavljenu od međusobno različitih tekstova: ne tek po mjestu i vremenu nastanka, nego i po kvaliteti, teološkim i filozofskim ishodištima. Premda ih se kvalificira kao gnostičke tekstove, o autorima se ne može govoriti kao o pripadnicima jedne skupine ili jednoznačnom pokretu.

Riječ gnoza, gnosis (grč. γνωσις) znači: znanje ili uvid kakav proizlazi iz temeljnih pitanja filozofije: Odakle dolazim? Tko sam? Kamo idem? (usp. Jonas 2001: 334). Uvid uključuje znanje stečeno promatranjem i iskustvom, intuitivni proces samospoznaje, potragu za oslobođenjem od uvjetovanosti i povratak izvornoj slobodi kakva nas približava božanskome. Koristeći jezik neoplatonizma, elita ljudi u potrazi za takvim znanjem najčešće se nazivala gnosticima (grč. gnostikos). Pojam gnosticizam, međutim, novijeg je datuma114 te, kao svi –izmi, u sebi skriva opasnost da ga koristimo s pretenzijom da jednim pojmom pokrijemo vrlo različite struje i različite stadije njihova razvoja.115

U vrijeme kad se kršćanstvo počelo konstituirati kao nova religija, u helenističkom svijetu su postojale brojne skupine i pokreti usredotočeni na traženje načina samospoznaje vezane uz spoznaju Boga. Pitanje porijekla gnosticizma i religijskoga konteksta vrlo je složeno i stručnjaci predlažu različite mogućnosti: jedni tvrde da je ishodište gnoze Platonova116 i neoplatonistička filozofija, drugi prepoznaju utjecaje židovskog misticizma,117 treći zoroasterskog naslijeđa,118 egipatskoga monaštva119 itd. Pojedini autori vide u gnozi i utjecaje budizma.120

110 Evangile selon Thomas, prev. Jean Doresse, Plon, Paris 1959.

111

The Gospel according to Thomas, prev. Henri Charles Puech i Antoine M. Guillaumont (New York: Harper & Row). Godine 1977. James M. Robinson – predsjedavajući UNESCO-vom Međunarodnom povjerenstvu za Nag Hammadi, zaslužan da pojedini znanstvenici nisu uspjeli svojatati otkriće – uredio je prvi kompletan prijevod tekstova nađenih u Nag Hammadiju (The Nag Hammadi Library, E. J. Brill and Harper & Row, New York, 1977). Gnostičke tekstove prevedene na engleski s komentarima vidi na web-stranici The gnostic society library: http:// www.gnosis.org/naghamm/nhl_thomas.htm

112 Na hrvatskom je Knjižnica Nag Hammadi objavljena 2002. Riječ je o prijevodu s engleskog (prev. Julijana Štrok), Zagreb: TELEdisk. https://www.ivantic.info/Ostale_knjiige/Apokriifi_Nag_Hammadi.pdf

113 Vidi: Albrile, Ezio, „Gnosticism: History of Study”, u: Jones, Lindsay (ur.), MacMillan Encyclopedia of Religion, London, MacMillan, 2005: 3532 Za uvid u brojna istraživanja vidi i: Nag Hammadi Bibliography Online: https:// bibliographies.brillonline.com/browse/nag-hammadi-bibliography.

114 Pojam „gnosticizam” po prvi put koristi Henry More u 17. stojeću, a na Kongresu u Messini 1966., na kojem su se okupili stručnjaci za gnozu, prihvaćen je kao terminus technicus.

115 Vidi: Williams, Michael Allen, Rethinking „Gnosticism”: An Argument For Dismantling A Dubious Category, Princeton University Press, Princeton, 1996.

116 Vidi primjerice: Pearson, Birger A., „Gnosticism as Platonism: With Special Reference to Marsanes (NHC 10,1)”. The Harvard Theological Review, 77 (1), Harvard Divinity School, Cambridge, 1984, str. 55–72.

117 Usp. Idel 1990: 31. Vidi također: Scholem, Gershom G., Jewish Gnosticosm, Merkabah Myticism and Talmudic Tradition, Jewish Theological Seminary of America, New York, 1960.

118 Prema Wilhelmu Boussetu, gnoza je oblik iranskog i mezopotamijskog sinkretizma, dok ju Richard August Reitzenstein smješta u Perziju, a Geo Widengren tvrdi da je nastala u sprezi zoroastrizma i aramejskoga mezopotamijskoga svijeta (usp. Albrile 2005: 3532–3534).

119 Usp. Wisse 1978: 431–440.

120 Tragom sugestije Charlesa Williama Kinga i Isaaca Jacoba Schmidta, 1966. na kongresu proučavatelja gnoze u Medianu, Edward Conze je upozorio na srodnosti mahajana budizma i gnoze (usp. Conze 1967: 665–666). Kao primjer usporedbe Buddhina učenja i Isusova u Tominu evanđelju vidi: The Esoteric Gospel of Thomas and parallel sayings of Buddha and Christ, https://ocoy.org/original-christianity/the-gospel-of-thomas-for-yogis/. O srodnosti kršćanske i zen budističke misli vidi: Joanne P. Miller, Zen and the Gospel of Thomas, Wisdom Publications, Somerville, 2018.

50

Interakcija i utjecaji različitih filozofijskih i religijskih sustava složeni su i nerazmrsivi. Pitanje je: da li doista jedan sustav nužno izravno utječe na oblikovanje novoga sustava ili, možda, tragaoci mogu doći do istih uvida u različitim kulturama? Doista, različite mističke tradicije govore o istim iskustvima, ali ih opisuju riječima vlastite kulture koja iskustvu daje drukčiju perspektivu, a onda i priču.

Prema gnosticima, čovjek je zatočenik tijela, njegovo rođenje je pad u materiju, silazak u zao i pokvaren svijet, djelo demonskih sila i zlih bića. Bačen u otuđeni svijet, čovjek je nužno obilježen zaboravom svoje iskonske božanske biti, odnosno snom, obamrlošću, neznanjem (grč. agnoia), nostalgijom. Zadaća je gnoze potraga za obnovom istinskoga bića, povratak k sebi, svojoj istovjetnosti s božanskim skrivenim u nama. Povratak se događa kroz „skriveno znanje”, a postiže otrežnjenjem, sjećanjem, vraćanjem, buđenjem. Radikalna ranokršćanska misao o Sinu Božjem (grč. Logos), koji je trpio i umro za grijehe čovječanstva te time spasenje učinio mogućim za sve – misao koju su začeli Ivan i Pavao u svojim novozavjetnim tekstovima – imala je snažan utjecaj na gnostike. Oni su preuzeli kršćansku soteriologiju i pretvorili je u složeni filozofsko-teološki sustav, svojevrstan transcendentalni humanizam artikuliran eklektički i sinkretistički.121

Gnozi nije toliko vlastit poseban sadržaj koliko način na koji se mnogobrojni sastojci raspoređuju i slažu u duhovnu cjelinu, no ta se cjelina neprestance mijenja i iznova uspostavlja. Među brojnim autorima koji nastoje iznaći tipološke modele za različite struje gnoze prvih stoljeća, Christoph Markschies drži da se antička židovska122 i kršćanska gnoza mogu protumačiti kao svojevrsno proširivanje biblijske tradicije, uz pomoć platonskih filozofema, prethodnom (protološkom) i dopunskom (eshatološkom) pripoviješću kako bi se učinila prihvatljivom za obrazovane krugove u antičkim metropolama (usp. Markschies 2013: 37–41). Takvo nastojanje oko posredovanja između kršćanske vjere i filozofskih kriterija racionalnosti nije, međutim, bilo pridržano samo za kršćanske gnostike, nego je jednako tako bilo svojstveno i prvim kršćanskim teolozima, apologetima. Među tim skupinama postojalo je stanovito rivalstvo123 sve dok Irenej iz Lyona nije gnozu, koja se opire institucionalizaciji, proglasio herezom. Cijela povijest Crkve počiva na tenziji između karizme i vlasti. U svojem istraživanju Markschies pokazuje, s jedne strane, da je kršćanska gnoza nastala u posebnim uvjetima susreta kršćanstva i helenističke kulture, a, s druge strane, da svaka predodžba o gnozi živi od vrlo specifičnih pretpostavki vremena u kojem se pristupa proučavanju fenomena gnoze. Stoga još uvijek ne postoji istraživački konsenzus oko toga što gnoza zapravo jest i koliko raznolikosti u sebi nosi.

Prepoznaj ono što ti je pred očima i ono što ti je skriveno, bit će ti otkriveno. Nema ničega skrivenog što neće biti otkriveno.

121 Među najpoznatijim kršćanskim gnosticima drugoga stoljeća bili su: Basilid iz Aleksandrije (učitelj 132.–138.), Markion iz Sinope (85.–150.) i Valentin (100.–175.). Svi oni razvijaju kompleksne kozmologije, simbolizam brojeva, pleromičku hijerarhiju, zamršenu teogoniju, nebesku geografiju. U njihovoj se gnostičkoj nebeskoj hijerarhiji umnožavaju emanacije, genealogije, sfere i posredništva. Vidi: Kurt Rudolph, Gnosis: The Nature & History of Gnosticism, T & T Clark Ltd, Edinburgh 1980.

122 Primjer takve židovske gnoze nalazimo i u starozavjetnoj Knjizi mudrosti, što je možda i jedan od razloga zašto nije ušla u židovski kanon biblijskih knjiga.

123 Kršćanstvo kakvo danas poznajemo – utemeljeno na tri osnovne premise: kanon Novoga zavjeta, apostolsko vjerovanje i određen oblik crkvene institucije – oblikovano je tek krajem trećeg stoljeća. Oni koji su se nazivali kršćanima u prva dva stoljeća različito su pristupali pitanju tko je Isus, što znači biti kršćanin te imali različite naglaske u svojem vjerovanju i različite vjerničke prakse, ovisno o tomu jesu li bili Židovi ili pogani, je li ih zanimala politička ili duhovna dimenzija Isusove osobe. Najčešće su se organizirali u zajednice oko nekog od Isusovih sljedbenika s autoritetom rasutih po ondašnjem poznatom svijetu: Jakov u Jeruzalemu, Petar u Rimu, Matej u Antiohiji, Filip u Cezareji, Ivan najvjerojatnije u Efezu..., a onda s Pavlom po cijelom helenističkom svijetu. Među zajednicama je s vremenom raslo rivalstvo i povijesnu prednost su često dobivale zajednice koje bi se bolje povezivale sa svjetovnim vlastima kada su ih one štitile. U vrijeme Konstantina Velikog (272.–337.), kada je kršćanstvo postalo državnom religijom, Crkva se protiv heretika počela boriti i nasiljem.

51
LOGION
6

Da li je Tomino evanđelje gnostičko? Moguće je odgovoriti: i da i ne. Prvo, ovisno o tomu hoćemo li prihvatiti mogućnost da su s vremenom prepisivači i prevoditelji Tomina evanđelja, odnosno zbirke Isusovih izreka, dodavali svoje gnostičkog porijekla (usp. Valantasis 1997: 20). A onda ovisno i o tomu kako definiramo samu gnozu, odnosno hoćemo li je definirati kao filozofijsko-mitski sustav uvjerenja ili kao plod kontemplacije i intuitivnog uvida kakav izmiče racionalnoj teološkoj razradi na temelju koje je artikulirana kršćanska gnoza, kao, uostalom, i ortodoksna teologija. Neki kritičari smatraju kako činjenica da je Tomino evanđelje nađeno među gnostičkim tekstovima u Hag Hammadiju ne mora značiti da pripada istom korpusu (usp. Davies 1983: 22–23).

Dakle, ukoliko je riječi o gnozi kao školi mišljenja, Tomino evanđelje nije gnostičko jer se iza jasnih, izravnih riječi što ih stavlja Isusu u usta, ne može otkriti kakav sustav uvjerenja,124 nego naprosto – poziv na nutarnje prepoznavanje onoga „tko”: tko smo mi, tko je Isus, tko je Bog.

Tko je Toma?

U dan kad ste bili jedno, učinili ste dvoje. Sada kad ste dvoje, što ćete učiniti?

LOGION 11

U uvodnoj rečenici Tomina evanđelja (logion 1) autor se sam predstavlja: „Ovo su skrivene riječi što ih je Isus, Živi, rekao, a Juda Toma (Blizanac) zabilježio”. Autoru je ime Juda, dok riječi „tomas” (aramejski Θωμάς) i „dydamus” (grčki Θωμάς) obje znače: blizanac. Budući da je ime Juda među Židovima bilo vrlo često, nadimak je zacijelo dobio kao razlikovno obilježje. Moguće je da je imao brata blizanca, ili je možda, kako se neizravno sugerira u Tominu evanđelju, to ime dobio zbog duhovne srodnosti s Isusom (usp. logion 13). No, neki autori smatraju da Juda Blizanac nije istovjetan s Tomom Blizancem, nego je Isusov brat kojega u svom evanđelju spominje Marko (Mk 6,3)125 i o kojem, kao o Isusovom bratu blizancu, govori Tomina knjiga.

Toma se rijetko spominje u kanonskim evanđeljima: Marko, Matej i Luka bilježe njegovo ime tek kad nabrajaju dvanaestoricu najbližih Isusovih učenika (Mk 3,18; Mt 10,3; Lk 6,15; Dj 1,13). No, zato ga Ivan spominje u nekoliko navrata (Iv 11,16; Iv 14,3-7; Iv 20,26-29; Iv 21,2), iz čega ga se može okarakterizirati kao odvažnog i racionalnog čovjeka, no, kadrog i za ustupanje vlastite racionalnosti dubljem uvidu i prepoznavanju.

Isus je svoje učenike još za života slao da i drugima naviještaju Radosnu vijest Kraljevstva. Kaže u Tominu evanđelju: „Ono što svojim ušima čuješ, neka i druge uši čuju – razglasi to s vaših krovova” (usp. logion 33). Nakon Isusove smrti učenici su se, kao svjedoci njegova uskrsnuća (kako god se ono očitovalo ili ga oni doživjeli), razišli po onda poznatom im helenističkom svijetu govoreći o Isusu i prenoseći njegovu poruku i oko njih su se okupljale prve kršćanske zajednice. Toma je najvjerojatnije svoju okupio u ondašnjoj Siriji, u Edesi, gdje je možda i napisano Tomino evanđelje.126 Prema predaji, Toma se u sirijskoj Pravoslavnoj crkvi smatra osnivačem i prvim patrijarhom (katolikos): „Tomas Shlikha (Sveti Thomas), uspostavio je Crkve u Siriji, Mezopotamiji i Perziji, a onda otišao u Indiju.”127 U svakom slučaju, pouzdano je da je Tomino evanđelje cirkuliralo u Siriji gdje je bila jaka tomistička tradicija (usp. Dunn i Rogerson 2003: 1574).

124

U Tominu evanđelju nije ni traga mitologije svojstvene gnosticima (usp. Davies 1983: 6–8). A što je najvažnije, Tomino evanđelje (kao i druga dva koptska evanđelja: Filipovo i Evanđelje istine) afirmiraju svetost utjelovljenja života što ga većina gnostika smatra po sebi iluzornim i zlim (usp. logion 28).

125

James Tabor, The Jesus Dynasty: A New Historical Investigation of Jesus, His Royal Family, and the Birth of Christianity, Simon & Schuster, New York, 2006.

126

Usp. Dunn i Rogerson 2003: 1574. Vidi također: Craig A. Evans, Fabricating Jesus: How Modern Scholars Distort the Gospels, Downers Grove, IVP Books, 2008.

127 http://www.nestorian.org/nestorian_patriarchs.html

52

Uz Tomino ime vežu se još dva rukopisa napisana u 2. i 3. stoljeću, također nađena u koptskom prijevodu u Nag Hammadiju: Knjiga Tomina i Djela Tomina. Knjiga Tomina kratak je zapis (stanovita Mateja) Tomina razgovora s Isusom, Spasiteljem, o neznanju i poznavanju sebe, o vidljivoj i nevidljivoj stvarnosti, o Spasiteljevu svjetlu... Djela Tomina priča je o Tominim misionarskim putovanjima, djelovanju u Indiji, čudima što ih je učinio, obraćenjima koje je posredovao, o mučeničkoj smrti, a sadrži i nekoliko hvalospjeva o sjedinjenju duše i mudrosti.

Prema predaji crkava u Siriji i u Indiji,128 Toma je bio jedini apostol koji je propovijedao izvan granica tadašnjega Rimskog Carstva putujući iz Sirije, preko Perzije sve do Kerale u Indiji,129 gdje je već u ono vrijeme postojala važna židovska zajednica (usp. Slapak 2003: 27).130 U Indiju je doplovio 52. godine u luku Muziris (današnji Kodungallur). Tijekom svojega dvadesetogodišnjeg boravka mnoge je ljude iz najviših kasta i iz kraljevske obitelji privukao Isusovoj poruci te stvorio jezgru prve kršćanske zajednice u Indiji. Od 52. do 63. utemeljio je sedam crkava u Kerali, kao i u Tamil Nadu i na Šri Lanci (tada Taprobane) (usp. Blanchetière 2001: 226). Danas je ta crkva poznata kao „Kršćani sv. Tome” (Mar Thoma Nazranis) ili Sirijski kršćani Indije. Prema sirijskoj kršćanskoj tradiciji, Toma je ubijen u Chennaiju (danas St. Thomas Mount) 72. godine te se smatra mučenikom. Tijelo mu je sahranjeno nedaleko grada Mylapore i čuva se u kripti bazilike Sv. Tome u Chennaiju. Pojedine relikvije su prenesene u Mezopotamiju još u 3. stoljeću, a neke od njih se i danas se čuvaju u crkvi Sv. Tome apostola u gradu Abruzzo u Italiji.

U mrtvima nema života i u živima nema smrti. U dan kada budete jeli ono što je mrtvo, učinit ćete ga živim. Kad budete u svjetlosti, što ćete učiniti?

11

Ivan i Toma

Tomu Ivan spominje u svom evanđelju u nekoliko navrata. Kada je Lazar umro, učenici su se usprotivili Isusovoj odluci o povratku u Judeju gdje su ga Židovi prethodno bili pokušali kamenovati. Isus je bio odlučan u svojoj nakani, pa je Toma hrabro rekao: „Hajdemo i mi da umremo s njim!” (usp. Iv 11,16). Toma je progovorio i na Posljednjoj večeri. Nakon što je Isus rekao učenicima kako znaju put kamo odlazi, Toma se usprotivio: „Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?” Na to mu Isus odgovori: „Ja sam put, istina i život”... (usp. Iv 14,3-7).

Naposljetku, Ivan Tomi daje dramatsku ulogu: Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, nije bio prisutan kad je uskrsnuli Isus došao među njih. Stoga im nije vjerovao da su ga vidjeli: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” Nakon osam dana, kada se Isus ponovno pojavio ušavši kroz zatvorena vrata, Toma je bio s dvanaestoricom, povjerovao je i prepoznao Isusa kao svojega „Gospodina i Boga”. Isus mu reče: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju” (usp. Iv 20,26-29). Zbog ove epizode Tomu tradicija zove Nevjernim (ili, u nekim jezicima, Sumnjičavim /engl. doubting; fr. sceptique/).

Posljednji puta Ivan u svom evanđelju spominje Tomu u zgodi čudesnog ulova riba na Tiberijadskom jezeru. Uskrsli Isus se očitovao učenicima i Toma

128

Vidi: Thomas Puthiakunnel, „Jewish colonies of India paved the way for St. Thomas”, The Saint Thomas Christian Encyclopedia of India, ur. George Menachery, Vol. II., Trichur, 1973. O Tominu putovanju i boravku u Indiji svjedoče i brojni zapisi iz onog vremena (Euzebija iz Cezareje, Efrajima Sirijskog, Origena, Grgura Ninskog i drugih).

129 Pierre Perrier tvrdi kako je moguće da je stigao sve do Kine (usp. Jean Charbonnier, L’apôtre Thomas et le christianisme en Asie, AED, Paris, 2013, str. 31.).

130 Neki autori Tomin odlazak u Indiju povezuju s mogućnošću da je i sam Isus bio u Indiji prije svojega javnog djelovanja ili čak nakon smrti. Vidi: Charles Potter, Lost Years of Jesus Revealed, Fawcett, New York, 1985.; Palmer, Martin, The Jesus Sutras: Rediscovering the Lost Scrolls of Taoist Christianity, Wellspring/Ballantine, Toronto, 2001.

53
LOGION

se spominje uz Petra Šimuna, Natanaela i Zebedejeve, što potvrđuje njegovu važnost među učenicima (usp. Iv 21,2).

Ako li Tomino evanđelje možemo usporediti s kojim kanonskim evanđeljem, onda bi to zacijelo bilo Ivanovo. Ponajprije zato što ni jednoga niti drugoga ne zanima toliko povijesni Isus, koliko Krist vjere, tj. ne priča o njegovu životu, nego o značenju njegove osobe i učenja. Obojica, primjerice, pretpostavljaju da njihovi čitatelji poznaju osnovnu priču o Isusovu životu i djelovanju te idu onkraj nje otkrivajući što je Isus govorio svojim učenicima nasamo. Potom, za razliku od sinoptičkih evanđelja, koja govore o tome kako je upozoravao da dolaze posljednja vremena, Ivan i Toma pišu o počecima, o stvaranju te o tomu kako prvotna svjetlost stvaranja povezuje čovjeka s cjelokupnim kozmosom (usp. Iv 1,5; logia 18, 24, 50).

Paralele između dvojice, Tome i Ivana, neke su novozavjetne znanstvenike (Gregory J. Riley,131 April DeConick,132 Elaine Pagels /2003/) navele da istražuju mogućnost da je Tomino evanđelje prethodilo Ivanovu, odnosno da se pojedina mjesta u Ivanovu evanđelju bolje razumiju ako ih se prihvati kao iskaz (negativne) reakcije na Tomino evanđelje.

Nadmetanje među Isusovim učenicima susrećemo već za Isusova života (usp. Lk 22,14; Iv 13,21-30), a nastavlja se i kasnije: autori se u novozavjetnim i kanonskim i apokrifnim tekstovima često predstavljaju kao oni koji su jedini dobro razumjeli Isusovu poruku. Zapravo, Ivan sebe neizravno naziva „učenikom kojega je Isus ljubio” (Iv 13,23; 21,7), možda i stoga da istakne svoju prednost.

Učenici pitaše Isusa: "Reci nam, kakav će biti naš svršetak?". Isus odgovori: "Što znate o početku da pitate o svršetku? Gdje je početak, tamo će biti i svršetak Blago onomu koji će se držati početka – prepoznat će svršetak i neće okusiti smrti."

LOGION 18

Elaine Pagels hipotezu da Ivan u svojem evanđelju pobija (pa čak možda i ismijava) Tomu temelji na niz Ivanovih perikopa koje izražavaju ono čemu se protivi. A protivi se upravo onom čemu Tomino evanđelje uči: da smo Božja djeca jednako kao i sam Isus (usp. Pagels 2003: 33–40). Toma ohrabruje čitatelje ne toliko da vjeruju u Isusa, nego da upoznaju Boga kroz vlastitu Bogom danu (svi smo stvoreni na sliku Božju) sposobnost. Ivan u svojem evanđelju nastoji reći tko je bio Isus, dok Toma što nam Isus ima reći o nama.

Ivanove i Tomine misli o vezi duha i tijela i nisu različite (usp Iv 3,6; 6,52 i logia 29, 80, 87), no kad je riječi o Isusovu uskrsnuću, Ivan inzistira na uvjerenju da je Isus uskrsnuo tijelom jer je utjelovljen Bog, pa prema tome i jedini sin Božji.133 Zato je i Tomi, kad je odustao od potrage za racionalnom istinom, stavio u usta usklik prepoznavanja: „Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28).134

Hipoteza o Ivanovoj polemici s Tomom, kada bi se pokazala točnom, ne samo da bi dala još jedan primjer kako je sav problem oko ma koje istine, njezina interpretacija, nego bi potvrdila da je Tomino evanđelje napisano prije Ivanova te da je bilo dovoljno važno da ga Ivan uplete u svoje evanđelje. Premda pojedini autori osporavaju tu hipotezu,135 to ne umanjuje činjenicu koliko je oblikovanje kršćanstva kao teologije, a onda i religije, bio složen i ne baš lako razumljiv proces te koliko je kršćanstvo kao takvo hermeneutički uvjetovano.

131 Resurrection Reconsidered: Thomas and John in Conflict, Augsburg Fortess, Minneapolis, 1995.

132

Voices of the Mystics: Early Christian Discourse in the Gospel of John and Thomas and Other Ancient Christian Literature, T&T Clark, London, 2001.

133

Upravo zahvaljujući Ivanovu evanđelju, kršćanska teologija je razvila misao o Isusu kao „pravom čovjeku i pravom Bogu” proglašenu dogmom na Kalcedonskom koncilu 451. godine.

134

U Novom zavjetu se on različito razumije: od njegova izostanka u Markovu evanđelju koje završava praznim grobom (Mk 16,8), preko ukazanja uskrsloga Isusa u Mateja (Mt 28,16-20) i Luke (Lk 24,13-53) te Ivanove afirmacije da je Isus uskrsnuo u svom fizičkom tijelu (20, 11-29) sve do Pavlova opisa uskrsnuća kao otajstva, kao preobražaja fizičke egzistencije u duhovnu (usp. 1 Kor 15,50).

135

Među novijim autorima dobar primjer je knjiga Christophera X. Skinnera, John and Thomas – Gospels in Conflict? Johannine Characterization and the Thomas Question, Pickwick Publications, Oregon, 2009.

54

Prva generacija Ivanovih čitatelja nije se slagala u tomu treba li njegovo evanđelje biti dijelom Novoga zavjeta ili ne,136 jednako kao što se treća generacija nije slagala kada je riječi o Tominu evanđelju. Ivanovo evanđelje je preživjelo u tradicionalnoj teologiji i propovijedanju Crkve, a Tomino u tragaocima za onim na što Isus poziva da svatko od nas otkrije, ne samo naprosto vjeruje.

Tomino u usporedbi s kanonskim evanđeljima

Tomino evanđelje se već po samoj strukturi razlikuje i od apokrifnih i od kanonskih evanđelja. Dok su kanonska evanđelja strukturirana kao priča o Isusovu životu (s navodima njegovih riječi), spletena oko kerigmatske jezgre (navještaja Isusa kao Mesije u svjetlu njegove muke, smrti i uskrsnuća), Tomino evanđelje zbirka je Isusovih izreka, kratkih dijaloga i parabola. Dakle, riječ je o dva različita žanra. Stručnjaci tvrde da su zbirke izreka bile prvi oblici u kojima je građa o Isusu zapisana iz usmene predaje te poslužila za pisanje evanđelja, što je još jedan argument u prilog mogućem ranom datiranju Tomina evanđelja (usp. Casey 2002: 33). Takav jedan dokument, tzv. Q-izvor sinoptičkih evanđelja,137 kojemu je po obliku Tomino evanđelje nalik (usp. Paterson et al. 1998: 40), bio je apsorbiran u veće narative i nije preživio kao samostalan tekst (usp. Theissen i Merz 1998: 38–39). No, zahvaljujući jezičnoj i stilskoj analizi moguće ga je rekonstruirati iz postojećih evanđelja:138 izreke koje bi prethodile evanđeljima moguće je prepoznati na temelju ranije faze razvoja koine grčkog, izostanka komentara (mesijanskoga razumijevanja Isusa i eshatološke perspektive), stila građena na temelju analogija, a ne alegorija (što karakterizira židovske izreke i parabole), kao i svrhe – izreke su naprosto zapisi Isusovih riječi, dok evanđelja imaju interpretativnu i navještajnu svrhu u službi kateheze i liturgije (usp. Funk et al. 1993: 17).

Dat ću vam ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, što ruka nije dotakla, i što do ljudskoga srca još nije doprlo. LOGION 17

Dvije trećine rukopisa Tomina evanđelja sadrže izreke i parabole čije paralele nalazimo i u kanonskim evanđeljima:139

Tomini logia Kanonska evanđelja

1 Iv 8,51

2 Mt 7,7-8; Lk 11,9-10

3 Mt 5,45; Lk 6,35; 17,21

4 Mk 10,31; Mt 19,30; Lk 13,30

5 Mk 4,22; Mt 10,26; Lk 8,17; 12,2

6 Mt 6,1-6.16-18

8 Mt 13,47-50

9 Mk 4,1-9; Mt 13,1-9; Lk 8,4-8

10 Lk 12,49-50

11 Mk 24, 34-36; Lk 16,17

136

Vidi primjerice: Maurice F. Wiles, The Spiritual Gospel: The interpretation of the Fourth Gospel in the Early Church, Cambridge University Press, Cambridge, 1960.

137 Q izvor (iz njemačkoga Quelle, što znači: izvor, kako su ga nazvali njemački bibličari) hipotetička je prva zbirka Isusovih izreka napisana na grčkom koine (aleksandrijski dijalekt, u Rimskom Carstvu govorni jezik helenističkog razdoblja). Dio je zajedničke građe (zajedno s dijelovima Markova evanđelja) Matejeva i Lukina evanđelja.

138 Upravo to su pokušali novozavjetni znanstvenici okupljeni u američkoj skupini, tzv. Jesus Seminar, posvećenoj, na tragu Bultmannovih istraživanja, potrazi za povijesnim Isusom. Svoj prijedlog izreka koje imaju veliku vjerojatnost da ih je doista izgovorio Isus objavili su u knjizi: The Five Gospels. The Search for the Authentic Words of Jesus (Funk et al. 1993), a neka od izreka su i iz Tomina evanđelja.

139

Logia koji nemaju ekvivalent u kanonskim evanđeljima: 7, 15, 19, 27, 29, 42, 50, 51, 56, 59, 60, 67, 70, 74, 75, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 87, 88, 97, 98, 101, 102, 103, 105, 106, 110, 111, 112 (ukupno 33), uključujući i dvije parabole: o praznom ćupu (logion 97) i o ubojici (98).

55

Mk 13,30-32; Mt 24,34-36; Lk 21,32-33 Mt 8,22; Lk 9,60

12 Mk 9,33,34; Mt 18,1; Lk 9,46 Mk 6,3a; Mt 13,55

13 Mk 8,27-30; Mt 16,13-20; Lk 9,18-21

14 Mk 6,10-11; Mt 10,11-14; Lk 10,5-11 Mk 7,15; Mt 15,11

16 Mt 10,34-36; Lk 12,51-53

17 Mt 13,14-15; Lk 10,23-24 (1 Kr 2,9)

18 Mk 9,1; Mt 16,28; Lk 9,27

20 Mk 4,30-32; Mt 13,31-32; Lk 13,18-19

21 Mt 11,16; 24,43-44; Lk 7,31-32; 12,39-40

22 Mk 13,15; 10,6-9.18; Mt 16,19; 18,3; 19,4-6.13-14.17; Lk 18,15-17.19

23 Mt 22,14

24 Mk 4,23; Mt 6,22-23; Lk 11,34-36; Iv 1,38-39a; 12,36

25 Mk 12,28-34; Mt 22,34-40; Lk 10,25-28

26 Mt 5,3-5; Lk 6,41-42

28 Iv 1,10-14; 7,37; 9,41 30 Iv 10,34

31 Mk 6,4-5; Mt 13,57-58; Lk 4,23-24; Iv 4,44

32 Mt 7,24-27; Lk 6,47-49

33 Mk 4,21; Mt 10,27; 5,15-16; Lk 8,16; 11,33; 12,3 34 Mt 15,14; Lk 6,39

35 Mk 3,27; Mt 12,29; Lk 11,21-22 36 Mt 6,25-34; Lk 12,22-31 37 Iv 3,3

38 Lk 17,22; Iv 7,33-34; 8,21

39 Mt 10,16; 23,13; Lk 10,3;11,52-54

40 Mt 15,12-13; Iv 15,5-6

41 Mk 4,25; Mt 13,12; 25,29; Lk 8,18; 19,26 43 Iv 8,25

44 Mk 3,28-30; Mt 12,31-32; Lk 12,10 45 Mt 7,15-20; 13,33-37; Lk 6,43-45

46 Mt 11,11; Lk 7,28-30

47 Mk 2,21-22; Mt 6,24; 9,16-17; Lk 5,36-39

48 Mk 11,22-23; Mt 17,20; 21,21; Lk 17,6 49 Mt 22,14 52 Iv 10,8 53 (Rim 2,25)

54 Mt 5,3; Lk 6,20b 55 Mk 8,34-35; Mt 8,34-35; 10,37-38; Lk 9,23-24; 14,26-27

57 Mt 13,24-30.36-43

58 Mk 8,35-37; Mt 10,39; 16,25-26; Lk 9,24-25; 17,33; Iv 12,25

61 Mk 3,24-25; Mt 12,25; 24,40-41, Lk 11,17; 17,34-35; Iv 8,24; 10,15.30

62 Mk 4,10-12; Mt 6,3-4; 13,10-11.13-15; Lk 8,9-10

63 Lk 12,16-21

64 Mt 22,1-10; Lk 14,15-24

65 Mk 12,1-9; Mt 21,33-41; Lk 20,9-16

66 Mk 12,10-11; Mt 21,42-43; Lk 20,17-18

56

68 Mt 5,11; Lk 6,22

69 Mt 5,6; Lk 6,21

71 Iv 2,19

72 Lk 12,13-15

73 Mt 9,37-38; Lk 10,2

76 Mk 9,47-48; Mt 6,19-21; 19,21; Lk 12,33-34

77 Iv 8,12

78 Mt 11,7-10; Lk 7,24-27

79 Lk 11,27-28; 23,29

86 Mt 8,19-20; Lk 9,57-58

89 Mt 23,25; Lk 11,37-40 90 Mt 11,28-30

91 Mk 8,11; Mt 16,1-3; Iv 7,27-28; 8,19; 14,8-9 93 Mt 7,6 94 Mt 7,7-8; Lk 11,9-10 95 Lk 6,34 96 Mt 13,33; Lk 13,20-21 99 Mk 3,31-35; Mt 12,46-50; Lk 8,19-21 100 Mk 12,13-17; Mt 22,15-22; Lk 20,20-26 104 Mk 2,18-20; Mt 9,14-15; Lk 5,35-35

107 Mt 18,12-14; Lk 15,1-7.8-10

108 Iv 6,53 109 Mt 13,44 113 Lk 17,20-21

114 Mt 19,12

Prvo što primjećujemo uspoređujući kanonska i Tomino evanđelje jest da među Isusovim logia, što ih su ih autori i/ili redaktori Tomina evanđelja odabrali, nema govora o Isusovom nagoviještanju vlastite smrti (aluziju je možda moguće naći u logionu 65), nema eshatoloških parabola i izreka, štoviše, Tomin Isus odgovara na upit učenika o svršetku: „Što znate o početku, da tražite svršetak? Gdje je početak, tamo će biti i svršetak” (logion 18). Govor o Kraljevstvu (Božjem) nije govor kao o budućem događaju, nego kao o događaju sada i ovdje: „Kraljevstvo se razastire zemljom, ali ga ljudi ne vide” (logion 113). Nekim znanstvenicima je upravo ta činjenica dokaz da je Tomino evanđelje napisano kasno, čak početkom 2. stoljeća, a drugima, naprotiv, da je napisano vrlo rano, čak i prije Markova, najstarijega evanđelja, dakle, prije 66. godine. Polazište im je pretpostavka kako su Isusa doživljavali njegovi učenici: ukoliko, kako tvrdi Ehrman, kao apokaliptičkog propovjednika, onda se Tomino evanđelje temelji na gnostičkom viđenju Isusa (usp. Ehrman 1999: 75–78). No, ukoliko su, kako tvrdi Koester, Isusa doživljavali kao učitelja mudrosti, onda je Tomino evanđelje neovisno o kanonskim evanđeljima i srodno Q izvoru (usp. Koester 1996: 125). No, to je doista teško pouzdano pretpostaviti: ta i sama kanonska evanđelja Isusa doživljavaju različito. No, postoji još jedan mogući odgovor zašto se Tomino evanđelje u tonu i perspektivi razlikuje od kanonskih evanđelja. Ukoliko je Toma (ili možda njegov učenik Addaï) svoje evanđelje zapisao za boravka u Siriji, u Edesi,140 razlike bi bile jasnije. Grad Edesa je bio daleko od kulturnoga kruga unutar kojega su iz usmene predaje oblikovana kanonska evanđelja (usp. Snodgrass 2004: 298). Igrao je golemu ulogu u promicanju židovskog kršćanstva (dakle, prvotnog kr-

140 Tu hipotezu prvi je postavio Émile Puech i prihvatili su ju brojni znanstvenici (usp. Patterson 1993: 118–120).

57

Blago onomu koji je bio prije nego što je postao.

LOGION 19

šćanstva) prema Partskom Carstvu i južnoj Armeniji. Sirijsko kršćanstvo bila je aramejska struja ranoga kršćanstva neovisna o helenističkom kršćanstvu, rimskoj zajednici i rimskoj provinciji u Aziji, kao i od utjecaja sv. Pavla (usp. Blanchetière 2001: 226–227). Srodna joj je zajednica bila ona Jakovljeva u Jeruzalemu (usp. Gal 2,9), uništena 70. godine kad je Rim poharao grad. Stoga ne čudi da Isus u Tominu evanđelju učenike upućuje Jakovu (usp. logion 12) u čijoj je zajednici možda i sam bio u njezinim počecima (jeruzalemska zajednica, ebioniti i sirijska zajednica, imaju puno srodnosti). Sirijski kršćani, nazareni, (spominju se u Dj 24,5) vjeru su razumijevali kao „put”, kao način života.141 Usporedimo li paralelna mjesta u Tominom i kanonskim evanđeljima, primijetit ćemo da u Tome često postoji veća iznijansiranost. Primjerice, kad Isus kaže da će onaj tko traži i naći (Mt 7,7-11; Lk 11,9-13), u Tome je to usložnjeno fazama traženja: uznemirenošću i divljenjem (usp. logion 2). Ili, pak, kad je riječi o Kraljevstvu: i u Luke i u Tome Isus kaže da je ono u nama (Lk 17,21)142, no u Tome ono je i izvan nas, a kaže i kako ćemo ga prepoznati: tako da upoznamo sebe i shvatimo da smo sinovi Oca živoga (usp. logion 3). Nije lako razaznati je li u Tominoj verziji uključeno pojašnjavanje Isusovih riječi ili su one u kanonskim evanđeljima pojednostavljene.143 No, možda je riječ o tomu koliko zahtjevnim čitateljima se evanđelje obraća. Ono što je posve sigurno, svi su Isusa doživjeli kao iznimnu osobu i ostavio je tako dubok trag u njima da doseže i nas koji ih čitamo i o pročitanim riječima promišljamo i kontempliramo. S druge strane, Isusove riječi u njihovim zapisima vjerojatno nam ne bi puno značile niti bi opstale toliko stoljeća, a da u sebi ne prepoznajemo da su istina, da nas oslobađaju i potiču na nadilaženje sebe, na preobrazbu.

Kraljevstvo Božje: hermeneutička i mistička perspektiva

Čitati Tomino evanđelje i intelektualan je i duhovan izazov. Intelektualan zbog toga što propitujući kako i gdje je živjelo to evanđelje i zašto je osuđeno kao heretičko, otkrivamo složenost nastajanja kršćanstva kakvoga poznajemo. Duhovan zbog onoga što u njemu možemo otkriti za svoj vlastiti duhovni put.

Oni koji Tomino evanđelje odbacuju samo zato jer je davno proglašeno heretičkim, ne razlikuju se bitno od onih koji u Tominu evanđelju žele naći „pravu” istinu skrivenu ako ne od autora kanonskih evanđelja, a ono od onih koji ih tumače. Mjesto Tomina evanđelja je negdje drugdje. Ono kanonskim evanđeljima ništa ne dodaje niti oduzima. Štoviše, u njemu ne piše ništa što ne možemo kao skrivenu poruku naći i u kanonskim evanđeljima. Nesporazumi, nejasnoće, proturječnosti ne proizlaze iz onoga što je rečeno, nego iz onoga kako razumijemo to što je rečeno. Isus u Tominu evanđelju kaže da će istinski živjeti onaj tko razumije (ne tek „čuva”, kako je prevedeno u Iv 8,51) njegove riječi (usp. logion 1). Te riječi nisu tajna u smislu da je samo izabrani mogu razumjeti, nego su skrivene onima koji nemaju uši da ih čuju, odnosno koji ih ne prepoznaju u sebi kao istinite („Tko ima uši, neka čuje” – logia 8, 21, 24, 63, 65, 96).

Čitamo li pomno evanđelja, pogleda usmjerena na ono što je Isus rekao a ne na ono kako se najčešće tumače, vidjet ćemo da Isus iz Nazareta nije sebe nazivao mesijom niti je tvrdio da je božansko biće sišlo na zemlju s neba kako bi umrlo kao žrtva za grijehe svijeta. U središtu Isusovog učenja i djelovanja bila je vizija života u Kraljevstvu Božjem u kojem su Božja velikodušnost i dobrota mjera ljudskog života. Svi su prihvaćeni kao Božja djeca te kao takvi pozvani

141 Prvi židovski kršćani su nasljedovanje Isusova učenja zvali Putom (της οδου) (usp. Dj 9,2; 19,9.23).

142 Ovo „u nama” ovisi i o prijevodu Novoga zavjeta. U verzijama na hrvatski jezik najčešće je prevedeno: „među vama”.

143 Koester smatra da su Isusove izreke u Tome bliže izvoru, nego one u kanonskim evanđelja, posebice logia 8, 9, 31, 57, 63, 64 i 65 (usp. Koester 1996: 125).

58

biti slobodnima i od etnocentričnih ograničenja tradicionalnog judaizma, i od sekularizirajućega podvrgavanja bezobzirnim upraviteljima Rimskoga Carstva. Isusovo viđenje Kraljevstva Božjeg nije bilo apokaliptičko u uskom smislu te riječi: nije govorio ono što su, u svjetlu njegove smrti i uskrsnuća, vjerovali mnogi svjedoci njegovih riječi: kako će Bog izravnom intervencijom dovesti povijest do kraja i uspostaviti nov, savršen životni poredak. Umjesto toga, Isus je govorio o Kraljevstvu Božjem kao o već prisutnom, a ljudi ga ne vide. Njegove parabole o Kraljevstvu Božjem (poput zen koana) služe otvaranju očiju, preusmjeravanju pogleda, obraćenju (grč. μετάνοια) s uzročno-posljedične logike života prema slobodi od uvjetovanosti takve logike (u Tominom evanđelju naziva se smrću; usp. logia 18, 19, 111). Pozvani smo živjeti punim životom kao cjelovita bića (usp. Iv 10,10). I upravo to je Isusova Radosna vijest i u kanonskim i u Tominu evanđelju.

Kada je riječi o tomu tko je Isus, u pozadini Tomina evanđelja otkrivamo teologiju kakva se, u perspektivi, razlikuje od one u kanonskim evanđeljima: dok je za sva četiri kanonska evanđelja Isus mesija, bez obzira kako ga razumijevali (Marko kao budućeg kralja, Matej kao rabija i proroka, Luka kao milosrdnog liječnika i Spasitelja, a Ivan kao utjelovljenje Boga samoga),144 za Tomu je pitanje o tomu tko je Isus neraskidivo vezano uz pitanje tko smo mi, odnosno uz naše sebstvo koje je, ukorijenjeno u transcendentalnom, jedino kadro dati odgovor ili uopće postaviti i samo pitanje.

Kroz povijest kršćanstva vjernici su se kolebali između Boga kojega su zamišljali kao krajnje udaljenoga od ljudskog života i Boga koji je njegov dionik, između Boga koji naređuje s nedohvatnih visina svoje nepojmljive moći i Boga kojega se može spoznati tek u dubinama naše intimnosti, drugim riječima: između religije i vjere, vjere u Boga i povjerenja Bogu.

U Tominu evanđelju se ne govori o etici nego o mistici, ne o vjeri nego o spoznaji, ne o zlu nego o neznanju, ne o eshatologiji nego o Početku, ne o odluci nego o iskustvu, ne o obvezi nego o prosvjetljenju. Njegovo evanđelje govori o duhovnoj preobrazbi te čitatelja vodi prema kontemplativnoj praksi i nutarnjem rastu kroz nepodvojenost, budnost do ujedinjenja u cjelovitost u prisutnosti Božjoj.

Kada je Tomino evanđelje otkriveno, većina stručnjaka bilo je sklono diskreditirati ga, poput Ireneja Lyonskoga, kao teološko iskrivljenje kanonskih evanđelja, no u posljednjih trideset godina ta je početna negativna procjena radikalno revidirana: pojedini znanstvenici sada sugeriraju da Evanđelje možda sadrži i najraniju verziju izvornih Isusovih učenja, a kršćanska gnoza, do nedavno demonizirana, sve se više prepoznaje kao autentična mudrost judeokršćanstva. S popularnim izdanjima Evanđelja po Tomi, sada široko dostupnima, tisuće tražitelja duhovnosti širom svijeta počelo je čitati tekst otkrivajući u njemu oruđe za vlastitu duhovnu avanturu te potvrdu o aktualnosti Isusovih riječi.145 Tomino evanđelje nas potiče da zagrabimo u bogato, uglavnom zanemareno vrelo rane kršćanske duhovnosti. „Mnogo ih je oko bunara, ali nikoga u bunaru” (logion 74).

Kada iz dvoga načinite jedno i unutarnje kao vanjsko i vanjsko kao unutarnje, visoko kao nisko, kada od muškoga i ženskoga načinite jedno pa muško neće biti muško i žensko neće biti žensko, kada stavite oko na mjesto oka, ruku na mjesto ruke i stopalo na mjesto stopala, sliku na mjesto slike, tada ćete ući u Kraljevstvo.

144 Vidi zanimljivu knjigu Barta D. Ehrmana, How Jesus Became God: The Exaltation of a Jewish Preacher from Galilee, HarperOne, New York, 2014.

145 Cynthia Bourgeault, episkopalna svećenica, autorica i učiteljica kontemplacije, to zove „Thomas revolucijom”. Vidi: www.spiritualityandpractice.com/ecourses/course/view/148/the-gospel-of-thomas. Među brojnim knjigama koje se bave kontemplativnom dimenzijom Tomina evanđelja valja istaknuti: Lynn Baumann, The Gospel of Thomas: Wisdom of the Twin, White Cloud Press, Ashland, 2002.; Jean-Yves Leloup, L’Évangile selon Thomas, Paris: Albin Michel, Paris, 1986. (engleski prijevod: The Gospel of Thomas: The Gnostic Wisdom of Jesus, Inner Traditions, Rochester, 2005), April D. DeConick, The Original Gospel of Thomas in Translation, A&C Black, London, 2007. i Mark M. Mattison, The Gospel of Thomas: A New Translation for Spiritual Seekers, CreateSpace, Amazon, 2015. A za preporučiti je i predavanje Teda Nottinghama: https://www.youtube.com/watch?v=UUavaWnr4Hc.

59
LOGION 22

Kontemplativni tip kršćanstva njegovan u sirijskoj zajednici (budućoj Pravoslavnoj sirijskoj crkvi), među sirijskim ocima146 koji nasljeduju Tominu mistiku, temeljio se na procesu pobožanstvenja kakav nije uključivao samo krštenje i euharistiju, nego i poduku u kontemplaciji čija je svrha bila postati kao Krist, odmijeniti „palog čovjeka” slikom (ikonom) Božjom, „dok svi ne prispijemo do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove”, kako kaže Pavao (Ef 4,13).

„Skrivene stvari” bile su kroz povijest kršćanstva otkrivene brojnim muškarcima i ženama posvećenima kontemplaciji kakva uključuje zahtjev za duhovnom preobrazbom, odricanje od materijalnoga svijeta te povlačenje u osamu i tišinu.147 No, institucionalno kršćanstvo takav radikalan zahtjev može podnijeti tek kao težnje u sebi samom, ali ne i kao bitne teološke odrednice vlastite poruke. Crkva je kroz svoju povijest trajno živjela u napetosti između religioznosti i duhovnosti: religioznost, međutim, održava kršćanstvo na životu, a duhovnost ga oživljuje. No, da bi čovjek uopće ušao u svijet duhovnosti, valja mu to tražiti, tražiti sve dok ne nađe (usp. logion 2). A kad nađe, bit će ispražnjen od svojega osobnog, partikularnog ja (kakvo razlikuje ono vani i unutra, muško i žensko, početak i svršetak), zadivljen neizrecivim i „vladat će Svime” (logia 2, 22). Neće umrijeti ni kada mu tijelo umre jer će „upoznati ono što se ne mijenja” (logion 19).

Tomina gnoza umijeće je pronalaženja Boga u samome sebi otkrivanjem skrivene moći u ljudskoj svijesti. Tomin Isus želi svoje učenike dovesti do toga da, poput njega, postanu svjesnima tko su. Čovjek je svjetlosna čestica božanskog Tijela i spašava se, odnosno vraća u svoju cjelovitost kada prepozna povezanost s božanskim porijeklom vlastita bića (usp. logia 49, 50).

Ključna riječ u Tominu evanđelju je „prepoznati” (koptski: cooyn, coywn – upoznati, spoznati, prepoznati): sebe (logia 3, 67), što nam je pred očima (18), početak i kraj (18), mir (51), ono što ne prolazi (19), Oca živoga (3, 69).

Tomin Isus uči svoje učenike: da bi prepoznali Kraljevstvo, odnosno doista bili živi, moraju „postiti od svijeta” i uči u Počinak (Šabat), što bismo mogli razumjeti kao nadilaženje uobičajene ljudske svjesnosti (mentalne aktivnosti, sjećanja i brige), zatvaranje fizičkih očiju i ušiju (ulaženje u tišinu) te počinak u Duhu da bi „vidjeli Oca” očima duše (usp. logia 17, 27). Tko to ne učini, svijet će ga „pojesti” (usp. logia 7, 11, 60) i bit će siromašan (logion 3) i „gol” (logion 28). Stoga nam je biti prolaznicima (usp. logion 42).

Tko ima uši, neka čuje! U čovjeku svjetla svjetlost je i on rasvjetljuje cijeli svijet. Da nije rasvjetljen, kakav bi to bio mrkli mrak!

LOGION 24

Tomin Isus se svojim učenicima obraća kao djeci Svjetlosti (mnogi duhovni pokreti ranoga kršćanstva /eseni, gnostici, ebioniti/ sebe su tako nazivali). Ulazak u Kraljevstvo ulazak je u drugu dimenziju unutarnjeg prostora osvijetljena božanskom svjetlošću (usp. logion 51), ulazak „u odaje srca ispunjene blagoslovljenim Svjetlom” (Josip Vizionar; usp. Colles 2009: 109–112). No, da bi bili kadri ući u Kraljevstvo, učenici moraju biti „sami” u smislu „biti jedno”148 (logia 4, 49, 11 usp. Mt 6,22): „Kada je učenik u sebi jedno, pun je svjetla. Kad je u sebi podijeljen ispunjen je tamom” (logion 61). Biti sam znači biti jedan, cjelovit, ujedinjen s Bogom (usp. logion 22).149

146 Usp. Brock 1987.

147 Da spomenemo neke: Efrem Sirijski (306.–373.), Pseudo-Dionizije Areopagit (5./6. st.), Simeon Novi bogoslov (949.–1022.), Guigo II. (?–1188.), Bernard iz Clairvauxa (1090.–1153.), Hildegard iz Bingena (1098.–1179.), Meister Eckhart (1260.–1328.), Gregorije Palama (1296.–1359.), Juliana iz Norwicha (1342.–1417.), Katarina Sijenska (1347.–1380.), Terezija Avilska (1515.–1582.), Serafim iz Sarova (1754.–1833.), a među bližima našem vremenu: Pierre Teilhard de Chardin (1881.–1955.).

148 Koptski: mmonaχs, grčki: μοναχός – „sam, samotan”, pa onda i: monah.

149 Riječ „sam” ili „samost” se na sirijskom aramejskom kaže „ihidaja” i koristi se u opisu duše koje ulazi u mističko jedinstvo (u povijesti zapadne mistike: (lat.) unia mystica). Vidi: Shafiq Abouzayd, Ihidayutha: a study of the life of singleness in the Syrian Orient: from Ignatius of Antioch to Chalcedon 451 a.D., ARAM Society for Syro-Mesopotamian Studies, Oxford, 1993.

60

Mistici često opisuju nutarnje viđenje kao ono što se spontano pojavi kada se nađu na određenoj razini unutarnje svijesti koju zovu „čistom molitvom.150 Isus reče: „Dat ću vam ono što ni jedno oko nije vidjelo i što ni jedno uho nije čulo i što ni jedna ruka nije dotakla i što još do ljudskoga srca nije doprlo” (logion 17; usp. 1 Kor 2,9).

Iz te svijesti u kakvoj nismo odvojeni od Boga i u kakvoj nas ništa ne može od njega odvojiti, više nije potrebno pitati kako moliti, postiti, davati milostinju, voljeti bližnje (logia 14, 25, 89, 95). Dostatno je ne lagati i ne činiti ono što nam je mrsko (logion 6), učiti od malene djece (4, 22) i bdjeti nad lopovima (21, 35). „Kada to začnete u sebi, ono što je vaše spasit će vas. Ono što nije vaše u vama, to će vas ubiti” (ili kako se najčešće prevodi: „Kada iznesete to što je u vama začeto, to će vas spasiti”) (logion 70). Reče Isus: „Tkogod pije iz mojih usta, postat će poput mene. I sam ću postati ta osoba i skrivene stvari bit će otkrivene” (logion 108).

Da je Tomino evanđelje nađeno tek nekoliko stotina godina ranije, zacijelo ne bi bilo objavljeno za širu čitateljsku publiku. No, ono je ostalo skriveno sve do 20. stoljeća kada smo postali kadrima na nov način vidjeti pitanja koja otvara te se otvoriti mudrosti koju nudi i koja je, kako reče Tomin Isus, u nama.

IZVORI

Albrile, Ezio. 2005, „Gnosticism: History of Study”, u: Jones, Lindsay (ur.), MacMillan Encyclopedia of Religion, London: MacMillan.

Blanchetière, François. 2001. Enquête sur les racines juives du mouvement chrétien, Paris: Éd. du Cerf.

Brock, Sebastian. 1987. The Syriac Fathers on prayer and the spiritual life, Cistercian studies series CI, Kalamazoo: Cistercian Publications.

Casey, Maurice. 2002. An Aramaic Approach to Q: Sources for the Gospels of Matthew and Luke. Society for New Testament Studies Monograph Series Cambridge: Cambridge University Press.

Colless, Brian E. (prir.). 2009. The Wisdom of the Pearlers: An Anthology of Syriac Christian Mysticism, Cistercian Studies Series 216, Kalamazoo: Cistercian Publications.

Conze, Edward. 1967. „Buddhism and Gnosis”, u: Le Origini dello Gnosticizmo: Colloquio di Messina 13­18 Aprile 1966, Leiden: Brill.

Davies, Stevan L. 1983. The Gospel of Thomas and Christian Wisdom, New York: Seabury Press.

Davies, Stevan. 1983. „Thomas: The Fourth Synoptic Gospel”, The Biblical Archaeologist, Chicago: The American Schools of Oriental Research.

Dunn, James D. G. i Rogerson, John William Eerdmans Commentary on the Bible. 2003. Grand Rapids: W. B. Eerdmans.

Ehrman, Bart D. 1999. Jesus, apocalyptic prophet of the new millennium (ponovljeno izdanje), Oxford–New York: Oxford University Press.

Ehrman, Bart D. 2003. Lost Scriptures: Books that did not make it into the New Testament, New York: Oxford University Press.

Fitzmyer, Joseph A. 1971. „The Oxyrhynchus Logoi of Jesus and th Coptic Gospel According to Thomas”, u: Essays on the Semitic Background of the New Testament, Missoula, Scolars Press, str. 355–433.

Funk, Robert W., Hoover, Roy W. i Jesus Seminar. 1993. The Five Gospels. The Search for the Authentic Words of Jesus, New York: HarperOne. Gospel of Thomas. http://gnosis.org/naghamm/gosthom.html

Idel, Moshe. 1990. Kabbalah: New Perspectives, New Haven, Yale University Press. Jonas, Hans. 2001. (1958). The Gnostic Religion : The Message of the Alien God and the Beginnings of Christianity, Boston: Beacon Press.

150 Vidi, primjerice, u Evagrija Pontika (345.–399.): „Uživati plod čiste molitve znači biti progutan [pojeden; usp. logion 7] Duhom Svetim. U tom stanju um je onkraj molitve: um zapravo više ne moli nego ulazi u stanje zadivljenosti pred neizrecivim i više ne pripada svijetu smrtnih bića [usp. logion 2]” (Brock 1987: 79).

61

Koester, Helmut. 1984. „Introduction to the Gospel of Thomas”, u: Robinson, James MacConkey (ur.). The Nag Hammadi Library in English, Leiden-New York-Cologne: E. J. Brill. (dopunjeno izdanje 1994.)

Leloup, Jean-Yves. 1986. L’Évangile selon Thomas, Paris: Albin Michel.

Markschies, Christoph. 2013 (2009). Gnoza i kršćanstvo, prev. Alen Kristić, Rijeka: Ex libris.

Melanine, Michel; Puech, Henri Charles; Quispel, Gilles; Till, Walter i McL Wilson. 1961. Evangelium Veritatis, Zürich–Stuttgart: Studien auf dem Karl Gustav Jung Institut-Rasher Verlag.

Novi zavjet s uvodima i bilješkama Ekumenskog prijevoda Biblije. 1992. prev. Bonaventura Duda i Jerko Fučak, Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Pagels, Elaine. 1979. The Gnostic Gospels, New York: Vintage Books.

Pagels, Elaine. 2003. Beyond Belief: The Secret Gospel of Thomas, New York: Vintage Books.

Patterson, Stephen J. 1993. The Gospel of Thomas and Jesus, Farmington: Polebridge Press.

Paterson, Stephen J., Bethge, Hans-Gebhard i Robinson, James M. 1998. The Fifth Gospel: The Gospel of Thomas, Harrisburg: Trinity Press International.

Slapak, Orpa. 2003. The Jews of India: A Story of Three Communities, Jerusalem: The Israel Museum.

Snodgrass, Klyne R. 2004. „The Gospel of Thomas: A Secondary Gospel”, u: The Historical Jesus:Critical Concepts in Religious Studies. Volume 4: Lives of Jesus and Jesus outside the Bible, ur. Craig A. Evans, London: Routledge.

Theissen, Gerd i Merz, Annette. 1998. The Historical Jesus: A Comprehensive Guide Minneapolis: Fortress Press.

Wisse Frederik. 1978. „Gnosticism and Early Monasticism in Egypt”, u: Gnosis: Festschrift für Hans Jonas, Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, str. 431–447.

Valantasis, Richard. 1997. The Gospel of Thomas, London–New York: Routledge.

Jadranka Brnčić (Samobor, 1958.) hrvatska je znanstvenica, esejistica, spisateljica, pjesnikinja, prevoditeljica. Studirala je francuski i ruski jezik s književnostima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je zaposlena i gdje je doktorirala temom „Ricœurovo tumačenje biblijskoga teksta”. Predaje hermeneutiku i kolegije o vezama Biblije i kulture (književnost, film, simboli), evanđelja i hebrejske tradicije na Protestantskoj teologiji („Matija Vlačič Ilirik”) u Zagrebu. Piše znanstvene, stručne, publicističke i književne tekstove. Autorica je deset knjiga.

Vi, vi budite u prolazu.

LOGION 42

62

Evanđelje po Tomi

Ovo su skrivene riječi što ih je Isus, Živi, objavio, a Juda Toma (Blizanac) zapisao.

(1) Isus reče: „Tko nađe tumačenje ovih riječi, neće okusiti smrti.”

(2) Isus reče: „Neka onaj tko traži, ne prestane tražiti sve dok ne nađe. I kada nađe, bit će uznemiren. I uznemiren, bit će zadivljen. I vladat će nad Svime.”

(3) Isus reče: „Ako vam oni koji vas vode kažu: ‘Evo, Kraljevstvo je na nebu’, onda su mu ptice bliže nego vi. Ako vam kažu: ‘U moru je’, onda ga ribe već poznaju. Kraljevstvo je unutar vas i ono je izvan vas. Kada budete sebe poznavali, bit ćete spoznati i prepoznat ćete da ste djeca Oca Živoga. Ali ako sebe ne poznajete, siromašni ste i siromaštvo ste.”

(4) Isus reče: „Starac će bez oklijevanja ispitivati dijete staro sedam dana o mjestu Života i živjet će. Mnogi prvi učinit će se posljednjima i postat će jedno.”

(5) Isus reče: „Prepoznaj ono što ti je pred očima i ono što ti je skriveno, bit će ti otkriveno. Nema ničega skrivenog što neće biti otkriveno.”

(6) Njegovi ga učenici pitahu: „Treba li postiti? Kako moliti? Kako davati milostinju? Čega se treba pridržavati kada je riječi o hrani?” Isus reče: „Ne lažite, ono što vam je mrsko, ne činite. Nagi ste pred Nebom: i ono što skrivate i ono što otkrivate, sve će biti razotkriveno.”

(7) Isus reče: „Blago lavu kojega čovjek jede – lav će postati čovjek. Jao čovjeku kojega lav jede – čovjek će postati lav.”

(8) I on reče: „Čovjek je nalik mudru ribaru koji baca mrežu u more. Kad je izvuče, u njoj nađe mnoštvo sitnih riba. Među njima nađe lijepu, veliku ribu, izabere je bez oklijevanja, a sve sitne ribe baci natrag u more. Tko ima uši da čuje, neka čuje!”

(9) Isus reče: „Evo, izađe sijač. Ruka mu bila puna sjemena i on ga posije. Jedno padne na put kao hrana vrapcima. Drugo padne među trnje, uguši se i istrune. Jedno padne među kamenje i ne uhvati korijena. Drugo padne na dobru zemlju i izraste prema nebu te dadne dobar urod od šezdeset i sto dvadeset mjera.”

(10) Isus reče: „Bacio sam oganj u svijet i bdijem nad njim dok ne bukne.”

(11) Isus reče: „Ovo nebo će proći i proći će ono iznad njega. U mrtvima nema života i u živima nema smrti. U dan kada budete jeli ono što je mrtvo, učinit ćete ga živim. Kad budete u svjetlosti, što ćete učiniti? U dan kad ste bili jedno, učinili ste dvoje. Sada kad ste dvoje, što ćete učiniti?”

151 Prijevod (Jadranke Brnčić, op. ur.) je načinjen kompilacijom nekoliko prijevoda: L’Évangile selon Thomas 1974. prev. i prir. Philippe de Suarez, Édition Métanoïa, Montélimar; Robinson, James MacConkey (ur.). The Nag Hammadi Library in English, Leiden, E. J. Brill, New York–Cologne, (prvo izdanje 1978), 1994.; Évangile selon Thomas, prev. i prir. Émile Gillabert, Pierre Bourgeois i Yves Haas, Édition Métanoïa, Montélimar, 1979.; JeanYves Leloup, L’Évangile selon Thomas, Paris: Albin Michel, Paris, 1986. i The Gospel of Thomas: Translation Comparisons, http://www.gnostic.org/gospel_thomas/compare_gosp_thom72.htm.

63
151

(12) Učenici rekoše Isusu: „Znamo da ćeš nas napustiti. Tko će biti velik nad nama?” Isus im reče: „U tom času gdje god da se nađete, priđite Jakovu Pravednome: njemu nebo i zemlja pripadaju.”

(13) Isus reče svojim učenicima: „S kime me uspoređujete? Recite mi kome sam nalik?” Šimun Petar mu reče: „Nalik si pravednom anđelu.” Matej mu reče: „Nalik si mudrom filozofu.” Toma mu reče: „Učitelju, moja usta se ne usude reći kome si nalik.” Isus mu reče: „Nisam više tvoj učitelj jer si pio i opio se iz vrelog izvora što sam ga pustio da teče.” I uze ga nasamo i reče mu tri riječi. Kada se Toma vrati drugovima, oni ga ispitivahu: „Što ti je Isus rekao?” Toma im odgovori: „Kad bih vam rekao i jednu riječ koju mi reče, uzeli biste kamenje i bacili ga na me! Iz kamenja bi buknuo oganj i spalio vas.”

(14) Isus im reče: „Postite li, griješite. Molite li, osudit će vas. Dajete li milostinju, trujete svoj duh. Kad budete išli u neku zemlju i prolazili njome, ugoste li vas, jedite što vam posluže i liječite bolesne. Ono što uđe u vaša usta, neće vas onečistiti, ali ono što izlazi na vaša usta, to vas može onečistiti.”

(15) Isus reče: „Kada ugledate onoga koji nije rođen od žene, prostrite se pred njim i štujte ga – taj je vaš Otac.”

(16) Isus reče: „Ljudi možda misle da sam došao posijati mir u svijet. Ne znaju da sam došao posijati razdor na zemlju: oganj, mač, sukob. Jer petoro će ih biti u kući: troje će ustati protiv dvoje i dvoje protiv troje, otac protiv sina i sin protiv oca. Oni će ustati sami.”

(17) Isus reče: „Dat ću vam ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, što ruka nije dotakla, i što do ljudskoga srca još nije doprlo.”

(18) Učenici pitaše Isusa: „Reci nam, kakav će biti naš svršetak?” Isus odgovori: „Što znate o početku da pitate o svršetku? Gdje je početak, tamo će biti i svršetak. Blago onomu koji se bude držao početka – prepoznat će svršetak i neće okusiti smrti.”

(19) Isus reče: „Blago onomu koji je bio prije nego što je postao. Postanete li moji učenici i slušate li moje riječi, ovo će vam kamenje služiti. Doista, imate pet stabala u raju koja se ne mijenjaju ni ljeti niti zimi. Lišće im ne opada. Tko ih poznaje, neće okusiti smrti.”

(20) Učenici pitaše Isusa: „Reci nam čemu je nalik Kraljevstvo nebesko?” On im reče: „Nalik je gorušičinu zrnu, najmanjemu od sveg sjemenja. Kada padne u obrađenu zemlju, postane veliko stablo u koje se sklanjaju ptice nebeske.”

(21) Marija upita Isusa: „Komu su tvoji učenici nalik?” On odgovori: „Nalik su dječurliji koja su ušla u polje koje im ne pripada. Kada vlasnici polja dođu, kazat će: ‘Ostavite nam naše polje!’ Oni će tada svući odjeću, ostati goli te ostaviti polje i prepustiti ga vlasnicima. Zato kažem: Kada bi gospodar kuće znao da će doći lopovi, budan bi ih dočekao. Ne bi dopustio da uđu u kuću njegova kraljevstva niti da uzmu njegova dobra. Dakle, budni budite suočeni sa svijetom. Snažno opašite bubrege, inače će pljačkaši naći puta da dođu k vama. Dobit na koju računate, oni će ju naći. Čim rod dozrije, evo ih smjesta sa srpom u ruci da ga požanju. Tko ima uši da čuje, neka čuje.”

64

(22) Isus vidje dječicu na grudima majki. Reče svojim učenicima: „Ovi maleni koji sisaju nalik su onima koji ulaze u Kraljevstvo.” Oni mu rekoše: „Dakle, postanemo li maleni, ući ćemo u Kraljevstvo?” Isus im reče: „Kada iz dvoga načinite jedno i unutarnje kao vanjsko i vanjsko kao unutarnje, visoko kao nisko, kada od muškoga i ženskoga načinite jedno pa muško neće biti muško i žensko neće biti žensko, kada stavite oko na mjesto oka, ruku na mjesto ruke i stopalo na mjesto stopala, sliku na mjesto slike, tada ćete ući u Kraljevstvo.”

(23) Isus reče: „Izabrat ću vas jednoga od tisuću i dvoje od deset tisuća, i ustat ćete bivajući jedan.”

(24) Njegovi učenici kazaše: „Reci nam gdje je mjesto gdje boraviš da te, kada bude neophodno, možemo naći.” On im reče: „Tko ima uši, neka čuje! U čovjeku svjetla svjetlost je i on rasvjetljuje cijeli svijet. Da nije rasvijetljen, kakav bi to bio mrkli mrak!”

(25) Isus reče: „Ljubi svojega brata kao svoju dušu, bdij nad njim kao nad zjenicom svojega oka.”

(26) Isus reče: „Trun u oku svojega brata vidiš, a balvan u vlastitom ne vidiš. Kada izvadiš balvan iz svojega oka, jasno ćeš vidjeti kako da izvadiš trun iz bratova.”

(27) Isus reče: „Ako ne postite od svijeta, nećete naći Kraljevstvo. Ako ne slavite Šabat kao Šabat, nećete vidjeti Oca.”

(28) Isus reče: „Stajah usred svijeta i očitovah im se u tijelu. Našao sam ih sve pijane. Nikoga među njima da bi bio žedan. I moja duša se ražalosti nad sinovima ljudskim jer su slijepi u svom srcu i ne vide. Goli su došli na svijet, goli će iz njega izaći. No, sada su pijani. Kada se budu ostavili svojega vina, ponovno će doći k sebi.”

(29) Isus reče: „Ako tijelo postoji radi duha, to je čudo. Ali ako duh postoji radi tijela, to je čudo nad čudima. Ali ja, ja se čudim ovome: kako tako veliko bogatstvo može stanovati u tolikom siromaštvu!”

(30) Isus reče: „Tamo gdje su trojica bogova, tamo su bogovi. Tamo gdje ih je dvojica ili jedan, tamo sam s njim.”

(31) Isus reče: „Nitko nije prorok za svoje bližnje. Nitko nije liječnik u svojoj kući.”

(32) Isus reče: „Snažan grad sagrađen na visokoj planini ništa ne može uništiti. Ništa ga ne može sakriti.”

(33) Isus reče: „Što čuješ na jedno uho, reci to drugom uhu, razglasi to na krovovima. Nitko ne pali svjetiljku da je poklopi posudom ili na skriveno mjesto, nego je postavi na postolje da bi se i iznutra i izvana vidjela svjetlost.”

(34) Isus reče: „Ako slijepac vodi slijepca, obojica će pasti u jamu.”

(35) Isus reče: „Nemoguće je ući u kuću jakih i svladati ih osim ako im se ne svežu ruke. Tada se može opljačkati kuća.”

(36) Isus reče: „Ne brinite se od jutra do večeri u što ćete se odjenuti.”

65

(37) Njegovi učenici pitaše: „U koji dan ćeš se pojaviti? U koji dan ćemo te vidjeti?” Isus odgovori: „U dan kada ćete bez srama biti goli te gaziti po odjeći koju ste ostavili podno nogu, tada ćete vidjeti Sina onoga tko je Živ. I više se nećete bojati.”

(38) Isus reče: „Često ste željeli čuti riječi koje vam sada govorim. Nitko drugi vam ih ne bi mogao reći. Doći će dani kada ćete me tražiti i nećete me naći.”

(39) Isus reče: „Farizeji i pismoznanci primili su ključeve znanja i sakrili ih. Sami nisu ušli unutra i onima koji su htjeli ući nisu dali da uđu. Ali vi, budite pronicljivi poput zmije i bezazleni poput golubice.”

(40) Isus reče: „Loza posađena izvan Oca ne živi. Bit će iščupana iz korijena i propast će.”

(41) Isus reče: „Tko ima u ruci, dat će mu se. Tko nema, i ono malo što ima, uzet će mu se.”

(42) Isus reče: „Vi, vi budite u prolazu.”

(43) Učenici ga pitahu: „Tko si ti? Ti koji nam to kaže?” Isus im odgovori: „Zar po onom što vam govorim ne znate tko sam? Zar ste postali poput Judejaca? Ako i vole stablo, preziru plod. Ako i vole plod, preziru stablo.”

(44) Isus reče: „Tko na Oca huli, bit će mu oprošteno, i tko na Sina huli, bit će mu oprošteno; ali onome tko huli na Duha Svetoga, njemu neće biti oprošteno, ni na zemlji niti na nebu.”

(45) Isus reče: „Ne bere se grožđe s trnja, niti se smokve beru s čička. Ne donose dobar urod. Dobar čovjek iz tajnosti svojega srca iznosi dobrotu. Pokvaren čovjek iz tajnosti svojega srca iznosi pokvarenost. Doista, iz srca sve izlazi.”

(46) Isus reče: „Od Adama do Ivana Krstitelja, među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana Krstitelja jer su mu oči vidjele. Ali, kažem vam, tko god među vama postane malenim, poznavat će Kraljevstvo i postat će većim od Ivana.”

(47) Isus reče: „Jedan čovjek ne može jašiti dva konja ni napeti dva luka. Nije moguće da jedan sluga služi dvojici gospodara – jednog će poštivati, drugog prezirati. Nitko ne pije staro vino a da odmah ne poželi piti novo. Ne ulijeva se novo vino u stare mješine da mješina ne bi pukla, i ne ulijeva se staro vino u nove mješine da se ne pokvari. Ne prišiva se stara krpa na novu odjeću da se ona ne raspara.”

(48) Isus reče: „Kada dvojica sklope mir u istoj kući, reći će planini ‘Pomakni se’ i ona će se pomaknuti.”

(49) Isus reče: „Blago vama, u sebi ujedinjenima i izabranima, naći ćete Kraljevstvo, iz njega ste došli i u njega ćete se vratiti.”

(50) Isus reče: „Ako vas pitaju odakle ste, recite im: rođeni smo od Svjetlosti, na mjestu gdje se svjetlost rađa iz sebe same. Tu se uspostavlja i objavljuje u njihovoj slici. Kada vas pitaju tko ste, odgovorite: Mi smo ljubljeni sinovi Oca, Živoga. Ako vas pitaju za znak vašega Oca koji je u vama, recite im: pokret i počinak.”

66

(51) Njegovi mu učenici kazaše: „U koji će dan doći počinak za mrtve? I u koji dan će doći novi svijet?” On im reče: „Ono što iščekujete već je stiglo, ali vi, vi to ne prepoznajete.”

(52) Njegovi mu učenici kazaše: „Dvadeset i četiri proroka govorilo je u Izraelu, i svi su govorili o tebi.” On im reče: „Odbacili ste Živoga pred svojim očima, a govorite o mrtvima.”

(53) Njegovi mu učenici kazaše: „Je li obrezivanje korisno ili nije?” On im reče: „Da je korisno, očevi bi začinjali djecu već u majci obrezane. Ali istinsko obrezanje u duhu posvemašnja je dobit.”

(54) Isus reče: „Blago vama siromašnima, Kraljevstvo nebesko vam pripada.”

(55) Isus reče: „Tko se ne oslobodi od svojega oca i svoje majke, ne može postati mojim učenikom. Tko se ne oslobodi od svoje braće i sestara i ne ponese svoj križ, kao što ga ja nosim, nije me dostojan.”

(56) Isus reče: „Tko poznaje svijet, otkriva leš. I tko otkriva leš, njega svijet ne može obuzeti.”

(57) Isus reče: „Kraljevstvo Očevo nalik je čovjeku koji je imao dobro sjeme. Noću mu dođe neprijatelj i među dobro sjeme zasije korov. Čovjek ne dopusti čupanje korova iz straha, kako reče, da zajedno s korovom ne bude iščupana pšenica. Doista, u dan sjetve, pojavit će se korov. Bit će iščupan i spaljen.”

(58) Isus reče: „Blago čovjeku koji je upoznao muku. Ušao je u život.”

(59) Isus reče: „Gledajte Živoga dok ste na životu. Kada umrete, htjet ćete ga vidjeti, ali nećete moći.”

(60) Vidješe Samarijanca kako nosi janje. Kad su ušli u Judeju, Isus reče svojim učenicima: „Što ovaj čovjek kani učiniti s janjetom?” Odgovore mu: „Ubiti ga i pojesti.” On im reče: „Dok je janje živo, neće ga pojesti, nego tek kada ga ubije i ono postane leš.” Reče im: „Tražite mjesto Počinka. Ne postanite leševi da ne budete pojedeni.”

(61) Isus reče: „Dvoje će se odmarati na jednom krevetu – jedno će umrijeti, drugo živjeti”. Saloma ga upita: „Tko si ti, čovječe, odakle dolaziš? Od koga si rođen da možeš leći na moj krevet i jesti za mojim stolom?” Isus joj reče: „Ja sam onaj koji jest, izašao iz Onoga koji jednako tako jest. Dano mi je što je Oca mojega.” Saloma reče: „Tvoja sam učenica.” Isus joj reče: „Zato kažem: kada je učenik otvoren, ispunjen je svjetlom. Kada je podijeljen u sebi, ispunjen je tamom.”

(62) Isus reče: „Svoja otajstva otkrivam onima koji su se učinili kadrima za njih. Neka tvoja ljevica ne zna što ti čini desnica.”

(63) Isus reče: „Bio jednom bogataš koji je imao puno novaca. Rekao je: ‘Upotrijebit ću svoje bogatstvo da sijem, žanjem, sadim, punim svoja spremišta plodovima, tako da mi ništa neće manjkati.’ Tako je mislio u svojemu srcu. Iste noći je umro. Tko ima uši neka čuje.”

(64) Isus reče: „Neki čovjek je pozvao goste. Kad je pripravio gozbu, pošalje slugu da ih dovede. Sluga priđe prvomu te mu kaže: ‘Moj Gospodar te poziva.’ A ovaj odgovori: ‘Imam posla s trgovcima. Dolaze večeras u moju

67

kuću i moram im dati upute. Ispričavam se za gozbu.’ Pođe k drugomu te mu kaže: ‘Moj Gospodar te poziva.’ Ovaj mu reče: ‘Upravo sam kupio kuću i tamo me trebaju na jedan dan. Nemam vremena.’ Dođe k drugom te mu kaže: ‘Moj Gospodar te poziva.’ Ovaj mu reče: ‘Ženi mi se prijatelj, a ja priređujem gozbu. Ne mogu doći, ispričavam se.’ Pođe do drugog te mu kaže: ‘Moj Gospodar te poziva.’ Ovaj mu reče: ‘Kupio sam imanje, moram otići po prihod. Ne mogu doći, ispričavam se.’ Sluga se vrati gospodaru i reče mu: ‘Oni koje si pozvao na gozbu su se ispričali, ne mogu doći.’ Gospodar tada reče sluzi: ‘Izađi van na putove i dovedi sve koje nađeš kako bi jeli sa mnom. Kupci i trgovci neće ući u kuću mojega Oca’.”

(65) Isus reče: „Jedan dobar čovjek imao vinograd – dade ga radnicima da u njemu rade te da od njih dobije dio uroda. Kada dođe čas, posla radnicima slugu po grožđe. Ovi ga zgrabe i istuku te zamalo ubiju. Sluga ode i ispriča to gospodaru. Njegov gospodar pomisli: ‘Možda ga nisu prepoznali.’ Pošalje drugoga slugu. No, i njega radnici pretukoše. Tada im gospodar pošalje svojega sina. Reče: ‘Možda će imati poštovanja prema mojemu sinu. Kad radnici doznaše da je on nasljednik vinograda, dohvate ga i ubiju. Tko ima uši neka čuje.”

(66) Isus reče: „Pokažite mi kamen što ga zidari odbaciše. Taj kamen je ugaoni kamen.”

(67) Isus reče: „Tko poznaje Sve, lišen je samoga sebe, lišen je svega.”

(68) Isus reče: „Blago vama kada vas budu mrzili, a kada vas budu progonili, svuda će vas slijediti.”

(69) Isus reče: „Blago onima koji su progonjeni u vlastitom srcu. Oni poznaju Oca u istini. Blago gladnima, njihova će se utroba nasititi.”

(70) Isus reče: „Kada to začnete u sebi, ono što je vaše spasit će vas. Ono što nije vaše u vama, to će vas ubiti.”

(71) Isus reče: „Ja ću ovu kuću srušiti i nitko je neće moći opet izgraditi.”

(72) Jedan čovjek mu reče: „Kaži mojoj braći da podijele sa mnom imanje mojega oca.” Isus mu odgovori: „O, čovječe, tko je mene postavio za onoga koji dijeli?” Okrene se svojim učenicima i reče im: „Jesam li ja onaj koji dijeli?”

(73) Isus reče: „Žetva je obilna, no radnika je malo. Molite stoga Gospodina da pošalje radnike za žetvu.”

(74) Isus reče: „Mnogo ih je oko bunara, ali nikoga da u njega siđe.”

(75) Isus reče: „Mnogi stoje pred vratima, ali samotni su ti koji će ući u svadbenu odaju.”

(76) Isus reče: „Kraljevstvo Očevo nalik je trgovcu koji je imao mnogo robe. Našao je biser. Trgovac bijaše mudar te proda svu robu i kupi biser. I vi, tražite nepropadljivo blago kojemu moljac ne prilazi niti ga crv izjeda.”

(77) Isus reče: „Ja sam Svjetlost koja rasvjetljuje svakog čovjeka. Ja sam Sve. Sve je izašlo iz mene i Sve mi se vraća. Rascijepite drvo, ovdje sam. Podignite kamen, tu ćete me naći.”

68

(78) Isus reče: „Zašto ste izašli van na polje? Da vidite trsku kako se njiše na vjetru? Da vidite čovjeka odjevena u meku odjeću poput vaših kraljeva i uglednika? Oni u mekoj odjeći ne mogu poznavati Istinu.”

(79) Jedna žena iz mnoštva mu reče: „Sretna utroba koja te nosila i grudi koje su te dojile!” On joj odgovori: „Sretni oni koji slušaju Riječ mojega Oca i u istini je obdržavaju jer doći će dani kada ćete govoriti: ‘Sretna utroba koja nije začela i grudi koje nisu dojile!’”

(80) Isus reče: „Tko poznaje svijet, otkrio je tijelo. A tko je otkrio tijelo, svijet ga nije dostojan.”

(81) Isus reče: „Tko se obogatio, neka postane kralj. A tko ima moć, neka je se odrekne!”

(82) Isus reče: „Tko je blizu mene, taj je blizu ognju. A tko je od mene daleko, daleko je od Kraljevstva.”

(83) Isus reče: „Slike su vidljive čovjeku, ali svjetlost u njima skrivena mu je. U slici Očeva svjetla njegova svjetlost će se očitovati, ali će mu slika ostati prekrivena svjetlošću.”

(84) Isus reče: „U dan kada budete vidjeli svoju sličnost, radovat ćete se. Ali kada budete vidjeli svoju sliku koja je bila prije vas, na početku, koja ne umire niti se očituje na van, hoćete li to moći podnijeti?”

(85) Isus reče: „Adam je nastao iz velike moći i iz velikoga bogatstva, a ipak vas nije bio dostojan. Jer da vas je bio dostojan, ne bi okusio smrti.”

(86) Isus reče: „Lisice imaju jazbine i ptice imaju svoja gnijezda, ali Sin čovječji nema gdje glavu nasloniti i otpočinuti.”

(87) Isus reče: „Jadno tijelo koje ovisi o drugom tijelu. Jadna duša koja o ta oba ovisi.”

(88) Isus reče: „Anđeli i proroci će doći k vama i dat će vam ono što je vaše. I vi sami, dajte ono što je u vašim rukama i kažite sami sebi: Kada će doći dan da oni prime ono što je njihovo?”

(89) Isus reče: „Zašto perete vanjštinu čaše? Zar ne razumijete da je onaj tko je napravio vanjštinu čaše isti onaj koji je napravio i njezinu nutrinu?”

(90) Isus reče: „Dođite k meni, jaram je moj lagan, moja vlast blaga, i naći ćete u sebi počinka.”

(91) Pitaše ga: „Reci nam tko si, da u tebe vjerujemo.” On im reče: „Pretražujete lice neba i zemlje, a onoga pred sobom ne prepoznajete niti znate čitati ovaj čas.”

(92) Isus reče: „Tražite i naći ćete. Ali ono o čemu me ispitujete i što vam dosad nisam rekao, sada vam želim reći – a vi više ne pitate.”

(93) Isus reče: „Ne dajte psima ono što je sveto da to ne bace na gnoj. Ne bacajte biserje pred svinje da ga ne uprljaju.”

(94) Isus reče: „Tko traži, naći će i tko kuca iznutra, otvorit će mu se.”

69

(95) Isus reče: „Ako imate novca, ne posuđujte ga tražeći korist, nego dajte ga onomu tko vam ga neće vratiti.”

(96) Isus reče: „Kraljevstvo mojega Oca može se usporediti s tijestom u koje je žena sakrila malo kvasca. Ono se pretvara u dobar kruh. Tko ima uši neka čuje.”

(97) Isus reče: „Kraljevstvo mojega Oca može se usporediti sa ženom koja nosi ćup pun brašna. Dok hoda dugom stazom, drška ćupa pukne i brašno se za njom počne rasipati po stazi. Ne primjećuje to pa se ne brine. Kada dođe kući, stavi ćup na stol i nađe ga praznim.”

(98) Isus reče: „Kraljevstvo mojega Oca može se usporediti s čovjekom koji hoće ubiti moćnika. Prvo se povuče u svoju kuću i probije mačem zid kako bi doznao je li mu ruka dovoljno snažna da ubije moćnika.”

(99) Učenici mu kazaše: „Vani su tvoja braća i tvoja majka.” On im reče: „Oni koji vrše volju mojega Oca, ti su moja braća i moja majka, i oni su ti koji će ući u Kraljevstvo mojega Oca.”

(100) Pokazaše Isusu zlatnik i upitaše ga: „Carevi ljudi traže od nas da platimo porez.” On im reče: „Dajte caru što je carevo. Dajte Bogu što je Božje i ono što je moje, dajte meni.”

(101) Isus reče: „Tko ne mrzi svojega oca i majku poput mene, ne može postati moj učenik. I tko ne ljubi svojega oca i majku poput mene, neće moći postati moj učenik. Jer moja me majka rodila da umrem, no moja istinska majka mi je dala život.”

(102) Isus reče: „Jao farizejima. Nalik su psu koji leži ispod jasla za stoku. Ne jedu, ali ne daju ni stoci jesti.”

(103) Isus reče: „Blago čovjeku koji zna u koje doba noći će doći kradljivci. Ustane, skupi snage i opaše se prije nego što dođu.”

(104) Rekoše Isusu: „Dođi da se zajedno molimo i postimo.” Isus odgovori: „Kakav sam to grijeh počinio ili u čemu sam poražen? Kada mladoženja izađe iz svadbene sobe, tada treba postiti i moliti.”

(105) Isus reče: „Zar onoga tko poznaje svojega oca i svoju majku zovemo sinom bludnice?”

(106) Isus reče: „Kada iz dvoga načinite jedno, bit ćete Sinovi Čovječji; i kada kažete planini da se pomakne, pomaknut će se.”

(107) Isus reče: „Kraljevstvo se može usporediti s pastirom koji ima stotinu ovaca. Jedna, najljepša od njih, nestane. On ostavi devedeset i devet te stane tražiti tu jednu dok je ne pronađe. Potom, nakon što se toliko pomučio, reče nađenoj ovci: ‘Volim te više od devedeset i devet drugih’.”

(108) Isus reče: „Tko pije iz mojih usta, postat će kao ja, i ja ću postati on, i skrivene će mu se stvari razotkriti.”

(109) Isus reče: „Kraljevstvo se može usporediti s čovjekom koji je u svojemu polju imao skriveno blago za koje nije znao. Umirući, ostavi svoje polje sinu. Sin, ne znajući ništa o blagu, preuze polje i proda ga. A onaj tko ga

70

kupi, dođe ga preorati i nađe blago. I stade davati novac uz kamate svima koji su ga htjeli.”

(110) Isus reče: „Tko je našao svijet i obogatio se, neka se odrekne svijeta.”

(111) Isus reče: „Neba i zemlja će se pred vama odmotati. I Živi, izašao iz Živoga, neće poznavati ni straha niti smrti jer je rečeno: „Tko sebe ne poznaje, svijet ga ne može obuzeti.”

(112) Isus reče: „Jao tijelu koje je ovisno o duši; jao duši koja je ovisna o tijelu!”

(113) Učenici mu kazaše: „U koji će dan doći Kraljevstvo?” Isus odgovori: „Neće doći jer ga očekujemo. Neće se reći: ‘Evo ga ondje ili ovdje je.’ Kraljevstvo Očevo razastire se svom zemljom, a ljudi ga ne vide.”

(114) Šimun Petar mu reče: „Neka Marija ode od nas jer žene nisu dostojne Života.” Isus uzvrati: „Evo, ja ću je voditi da postane muško. I ona će, poput vas muškaraca, postati živi dah. Sve žene koje postanu muško, ući će u Kraljevstvo Božje.” ***

71

152

Isusove sutre: susret kršćanstva i taoizma u ranom srednjem vijeku

U sedam se sastajemo na službu molitve za spasenje svih. Svakih sedam dana imamo susret s rajem. Čistimo naša srca i vraćamo se jednostavnom i prirodnom putu istine. Istina se ne može imenovati, ali njezino djelovanje nadilazi sva očekivanja. Prisiljeni dati joj ime nazvali smo je Religijom svjetla. Jer je to Put; sveti nisu sveti dok nisu uzvišeno sveti; i taj koji je Put nije Put dok nije – Veliki Put.

Uvod

Početkom dvadesetog stoljeća u kineskoj zabiti u jednoj špilji u Dunhuangu, na kraju Kineskoga zida (dakle mjestu idealnom za kontakte s drugim svjetovima), istraživači su otkrili veliku količinu starih svitaka, slika na svili i predmeta datiranih od petog do jedanaestog stoljeća nakon Krista. Među njima pronađeni su i svitci pisani kineskim znakovima koji govore o Isusovu životu i učenju na poseban, taoistički način, nepoznat na Zapadu. Danas su poznati pod nazivom Isusove sutre153 .

Martin Palmer, teolog i stručnjak za kineski, tijekom desetak je godina proputovao mnoga kineska mjesta vezana uz kršćanstvo, sam pronašao neke lokacije, proučavao kamene stele i zapise i na kraju, uz pomoć jezičnih eksperata i kolega teologa, preveo pronađene svitke na engleski. Ti sveti tekstovi donose zanimljivo povezivanje Isusova učenja s kineskim vjerovanjima. Ono o čemu ću ovdje govoriti, Palmer naziva „taoističko kršćanstvo”154.

Vrlo su raznoliki izvori kojima se Palmer morao poslužiti u svom istraživanju. Tako je dio tekstova pronašao u knjizi155 Yoshira Saekija, japanskog istraživača koji je do ispisa svitaka došao preko japanskih špijuna koji su krstarili Kinom dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća. Japan je, naime, sakupljao podatke o Kini jer se spremao za rat. Na prostoru velikoga taoističkog centra Lou Guan Tai,156 u nizu pagoda Palmer je pronašao i pagodu koja je drugačije okrenuta, kao kršćanske crkve157. U njoj je pronašao i ostatke prikaza

152

153

154

155

156

Pripremljeno

Sutra, ind. bilješka, zapis, nauk.

Iako dijelovi pojedinih sutri imaju i jasne budističke termine i smisao.

The Nestorian Documents and Relics in China objavljenoj 1937. godine.

Nakon što se dinastija Tang proglasila potomcima Lao Zi-ja, taoizam je proglasila službenom vjerom i odabralo lokalitet Lou Guan Tai kao mjesto na kome će sagraditi samostan carskih predaka. U konačnici, na tom je mjestu sagrađen niz samostana i deseci žrtvenika i oltara; mjesto otkuda je njihov predak, veliki mudrac i utemeljitelj, otišao na zapad.

157

U smjeru zapad (ulaz) – istok (svetište).

72 Krunoslav Milas:
prema: Martin Palmer, The Jesus Sutras, Wellspring/Ballantine, SAD, 2001.

Kristova rođenja okruženog simbolima pet svetih taoističkih planina. Našao je i ostatak reljefa s prikazom Jone koji se odmara ispod stabla, dok se nad njim dižu pagode zvona i bubnjeva, taoistički simboli nekad prisutni u svakom kineskom gradu. Treba napomenut i da je lokalitet Lou Guan Tai, prije tsuću i pol godina glavni kineski taoistčki centar, danas u Kini gotovo nepoznat. I na takvom svetom mjestu taoizma našla se kršćanska pagoda!?158 Suživot religija koji je i danas mnogima teško shvatljiv.

Kršćanstvo dolazi u Kinu

O širenju kršćanstva na području Perzije, srednje Azije i Indije saznali smo mnogo i vrlo pregledno u prethodnim tekstovima. A upravo su Perzija i srednja Azija prostori kroz koje je prolazio Put svile, karavanski put koji je povezivao Zapad s Kinom. Tim su se putom, pored trgovine, širili i najraznovrsniji utjecaji, miješale kulture i religije. Nakon nekoliko desetljeća nesigurnost i ratova, 618. godine u Kini na vlast dolazi dinastja Tang (koje je vladala sve do 905. g.). U Kini, uz pomoć tad najveće vojske na svijetu, nastupa vrijeme mira i blagostanja, država se stabilizira, bogatstva se slijevaju sa svih strana te se obnavljaju kontakt s drugim zemljama. Put svile, nakon Perzije, ponovo je pod kineskom kontrolom i siguran od pljačkaških pohoda plemena na sjeveru.

Intenzivna trgovina za sobom je neizbježno donijela i druge kontakte. Tako je 635. godine u Xi‘an, nekad Chang‘an, glavni kineski grad, došla i kršćanska službena delegacija. Došla je Putem svile iz Perzije, putujući mjesecima preko planina, rijeka i pustnja ili, što je još vjerojatnije, s prostora istočno od Perzije. Delegaciju je vodio Aluoben, vjerojatno biskup, a delegacija je, prema kineskim zapisima, bila obučena u bijelo i na čelu je nosila ikone Krista, Marije i svetaca kao i svoje svete knjige. Misija je bila službeno pozvana u Kinu i dugo pripremana. Posebna je čast bilo primanje od samoga Cara koji je saslušao njihovo učenje i, zadovoljan, izdao proglas koji je ostao zapisan na kamenoj steli pronađenoj 1625.:

Put nema zajedničko ime i svetost nema zajednički oblik. Proklamira posvuda učenja za spas ljudi. Aluoben, čovjek velike krepost iz carstva Da Qin iz daleke je zemlje stgao u naš glavni grad da nam predstavi učenja i mudrost svoje religije. Njihova je poruka tajanstvena i čudesna do nerazumijevanja. Govori nam o porijeklu stvari, kako su one stvorene i kako se uzgajaju. Poruka je sjajna i jasna; učenje će koristt svima i propovijedat će se po cijeloj zemlji.159

Nova je vjera dobila i novo ime – Religija svjetla. Zapis o 635. godini govori o dobro planiranoj i dogovorenoj misiji koja se očekivala. Na Zapadu se o tome ništa ne zna. Palmer smatra da je to jedan od dokaza da je ekspedicija došla s prostora srednje Azije, vjerojatno iz Samarkanda, Herata ili Merva, gdje je kršćanstvo tada bilo snažno ukorijenjeno. Ti su krajevi bili društveno, politčki i ekonomski zainteresirani za odnose sa susjedima. Daleko više nego Perzija koja, oslabljena sukobima s Bizantom i unutarnjim nemirima, samo što nije pala pred nadiranjem novih muslimanskih osvajača. Inače, ime Aluoben, koga

158

159

Kineskoga naziva Da Qin što znači zapad, ali i Rimsko Carstvo kao i kršćanstvo.

Palmer, nav. dj., str. 42.

73
Sl. 9. Kršćanska pagoda u Lou Guan Tai-ju

Zato podučavam nedjelovanje i djelovanje bez djelovanja. To pomaže da prestaneš razmišljati o stvarima koje te uznemiruju. I samo tada možeš ući u izvor čista prazna postojanja. Odvoji se od onog što ti smeta i odvraća pažnju. I budi čist kao onaj što diše u čistoći i praznini.

To stanje vrata su prosvjetljenja, To je Put u mir i potpunu sreću.

To nikad prije nije viđeno; Čista praznina do koje dolazimo bez napora dosad nije znana.

stela navodi kao voditelja delegacije, prilagođeno je kineskom, ali je očito sirijskih korijena i značenja od sirijskog „Povratak Boga” do izvedenice od „Rabbah” (rabin) ili Abraham.

Sve te činjenice kršćanstvu na Zapadu ostaju nepoznate gotovo tsuću godina. Koliko li su tek bili zapanjeni isusovci koji su krajem 16. st. došli u Kinu i 1625. vidjeli upravo tu carevu veliku kamenu stelu iz Xi’ana (u pokrajini Šansi/Shanxi) s 1.900 kineskih simbola (među kojima je i više od 70 sirijskih imena svećenika pisanih kineskim znakovima), koja pripovijeda o kratkoj povijest Stvaranja, putu spasenja koji nudi Isus i o tome kako je u Kinu stgla Religija svjetla.160 Tako su isusovci, prvi nakon Marka Pola, otkrili činjenicu da je kršćanstvo stglo u Kinu gotovo tsuću godina prije njih! Nakon što je Car odobrio djelovanje Religiji svjetla, daruje im samostan u glavnom gradu. Sljedeće što je trebalo učinit bilo je prevest svete tekstove na kineski. Međutm, misionari su se tu našli pred velikom nedoumicom. Susreli su se s vjerovanjima starim stoljećima i čvrsto ugrađenim u kulturu toga naroda. Zato je kršćanske tekstove trebalo prilagodit postojećim vrijednostma i vjerovanjima.

Misionarima Crkve Istoka to nije bilo nešto novo. Tijekom prodora prema istoku oni su redovito nailazili na različite stare kulture s religijskim sustavima kojima se trebalo prilagodit. Na Putu svile je, na primjer budizam, već bio snažno prisutan i nije ga se moglo zanemarit. To je razlogom zašto se kršćanstvo pokušava prikazat sa svim prednostma koje, kao novo vjerovanje, donosi. Rezultat je zanimljiv spoj kršćanstva i budizma nastao na Putu svile. Na njezinom kraju, preostalo je susrest se s konfucijsko-taoistčkom kulturom Kine. Nastao je čudesan spoj religija.

Zapisi pronađeni po starim svitcima i pergamentma, kao i oni uklesani u kamenu svjedoče nam o tom prožimanju kultura i vjerovanja.

Prikupljene tekstove Palmer je nazvao „sutre”, prema budistčkom nazivu za svete knjige. Pridošli redovnici tekstove su prevodili na kineski. Zato se, posebno u prijevodima prvih tekstova, primjećuje određeni nesklad: ili poznavatelj teksta nije istovremeno u potpunost poznavao kineski jezik i simbole, ili pak kineski prevoditelj nije sasvim razumio tekst koji je prevodio.

Prva su učenja koja su misionari sa sobom donijeli, i koja su se vjerojatno odmah prevela, iskazivala tpičan pogled na svijet kakav je donesen s kršćanskoga Zapada. Nažalost, originali s kojih su prevedeni odavno su nestali, pa danas ne znamo ni mjesto njihova postanka kao ni jezik na kome su napisani.

Nešto kasnije, u periodu od 641. do 660. g. u okolici Chang’ana, nastale su prve četri sutre.161 Prva sutra nosi naziv „Onaj koga čast Svijet” i svjedoči kako su prevoditelji pokušavali postojeće kineske izraze prilagodit kršćanskom (kon)tekstu. Za njega se može reći i da je „najpravovjerniji”, a temelji se na knjizi Učenja apostola, sinopsisu o Isusovu životu koji je Crkva Istoka stoljećima koristla i prilagođavala potrebama na terenu. Još je jedna zanimljivost povezana s ovom sutrom. Naime, u tekstu se izrijekom spominje da je pisana 641. godine, što znači da su se autori u Kini koristli kalendarom, s Isusom kao početnom nultom godinom, već početkom 7. st. Palmer uspoređuje taj podatak s onim u Engleskoj – takvo se datranje spominje tek od 664. godine!

Druga je sutra, „Sutra uzroka, posljedica i spasenja”, nastala u vremenu i prostoru (Afganistana i sjevernog Pakistana) koje je stoljećima bilo mjesto susreta

160 Detaljnije vidi u nastavku.

161 Danas se većim dijelom nalaze u Japanu, dok se jedna od njih nalazi u Parizu.

74

istočnih i zapadnih kultura i religija. Nažalost, danas više nema nikakvih njihovih tragova; čak se ne zna nit kojim su jezikom pisali i govorili. Ipak, ovaj pisani dokument ukazuje na to koliko su se autori ozbiljno bavili (kršćanima prilično neprihvatljivim) pitanjima reinkarnacije i karme. Tonom, stlom i sadržajem iznenađujuće sliči dijelovima indo-grčke budistčke sutre „Milindapanha”, koja je nastala šest stotna godina ranije kao svojevrstan razgovor grčkoga vladara i budistčkoga svećenika o pitanjima smisla i izvorišta prirode, o odnosu duše i tjela, reinkarnaciji itd. Ona je zreli spoj grčkog načina razmišljanja, budizma i kršćanstva i jedini(!) je postojeći primjer takvog susreta.

Martn Palmer o njoj kaže:

Vjerujemo da smo u drugoj Isusovoj sutri pronašli izgubljene indo­grčke kršćane, verziju Milindapanthe koju su napisali i koristili u kršćanskim zajednicama nestalim između osmog i desetog stoljeća.162 Značajan je to dokument jer odvodi kršćanstvo od teološkog koncepta Zapada u izravan i puni susret s klasičnim budizmom.163

Treća sutra vjerojatno je prevedena kad i prva ili odmah nakon nje. Otkrivena je 1920. u antikvarnici u Pekingu, a danas se nalazi u Japanu. Palmer je naziva „Sutra porijekla”. Dok prve dvije otvorenije donose kršćanske tekstove, ova je vjerojatno kompilacija kršćanskih učenja stvorena sa ciljem da postane jedinstveni vjerski priručnik za cijelu misiju u Kini. Značajna je prvenstveno po tome što po prvi puta prevoditelji koriste taoističku terminologiju koja je izuzetno važna u kasnijim sutrama. Spominju se Yama – bog podzemlja, qi kao životni dah, tao itd. Sutra porijekla neobičan je tekst, jednostavniji i prilično dogmatski. Ipak, najznačajnija je po integriranju jednog od temeljnih taoističkih pojmova wu wei­a164 , koji je prvi put ovdje korišten, s kršćanstvom. Ta vrlo smjela ideja je, ipak, u potpunosti razvijena tek u (3. liturgijskoj) sutri „Povratka našoj Izvornoj naravi”, napisanoj kojih 120 godina kasnije.

Sveti je duh utjelovljenje wu wei­a, porijeklo bez porijekla i suština bez suštinskog.

Posljednja, četvrta rana sutra, nosi naziv „Sutra o Isusu Kristu”,165 a nastala je nešto kasnije, oko 645. Vjerojatno je kompilacija tekstova nastalih u Kini što bi se moglo zaključiti po vještom korištenju elemenata preuzetih iz kineske kulture i religije. Zanimljivost čine i prijevodi imena Isusa – Ye-Su, i Krist – „Misishuo”, Mesija kao i prisutnost ideja iz Tibetske (kršćanske) crkve, pa čak i materijala iz tekstova povezanih s indijskom hinduističkom i džainskom tradicijom. Palmer zaključuje:

To je zapanjujući splet ideja prisutan u Crkvi Istoka tog vremena, zbirka zapisa sa samih rubova kršćanskog svijeta.166

Kao primjer može poslužiti lik Yame, vrhovnoga suca, koji odlučuje o sudbini umrlih i određuje vrstu i oblik njihova sljedeća životu. Sutra ga prikazuje ne kao Sotonu već kao neprivlačnu alternativu ponovna rođenja nakon suda u zemaljskom zatvoru pakla koji nije identičan kršćanskom shvaćanju pakla. Ono u čemu se vidi spajanje s taoističkom i kineskom budističkom misli jest govor o postojanju deset ili čak osamnaest takvih „paklova” s najstrašnijim oblicima mučenja u kojem se svaki bavi određenom vrstom grijeha.

162

Palmer, nav. dj., str. 53.

163 Isto, str 138.

164 Wu wei, jedan od temeljnih pojmova kineske misle: djelovanje kroz nedjelovanje ili nedjelovanje kroz djelovanje.

165 I ona se danas nalazi u Japanu.

166 Palmer, nav. dj., str. 56.

75

Prva sutra: O u enju onoga-koga- asti-svijet

Poglavlje 1

Onaj-koga-časti-svijet reče: ako netko daje milostinju neka to učini uz znanje Onoga-koga-časti-svijet. Neka ti ljevica ne zna što radi desnica. Ne obaziri se na nevažno, već slavi Duha Svetoga. Tad će ti Jedini postati vidljiv i slaviti ćeš samo njega.

Dok moliš, ne oklijevaj. Najprije zatraži oprost svojih grijeha i istovremeno ti oprosti onima koji su sagriješili prema tebi. Nebeski vladar iznad nas oprostit će ti kao što i ti opraštaš drugima.

Imaš li blago, ne pohranjuj ga na zemlji gdje se raspada ili se može ukrasti. Umjesto toga, prikaži ga nebu jer tamo ne trune i ne nestaje.

Poglavlje 2

Smirenih misli obožavaj Boga sada jer to kasnije nećeš moći. Slavi Boga svim srcem svojim i grijesi će ti biti oprošteni. To možeš činiti samo sada.

SUTRA O UČENJU ONOGA-KOGA-ČASTI-SVIJET

Ljudima su pod nebom važne samo dvije stvari. Prva je Bog, a druga novac. Tko nema novca, nema za hranu ni odjeću. U brizi za njihovu sigurnost, skrbit će za svoju obitelj kao da su djeca koju napadaju razbojnici.

A ja ti kažem: teži samo jednom. Samo je jedan Sveti Duh koji oprašta – trebaš li odjeću, bit ćeš obučen; ne brini o tome. Jedini zna što ti treba. Zamoli li nešto Boga učenik Jednoga, bit će uslišan. Na koncu sve pripada Jedinom Svetom Duhu. Svima je rođenjem dana rajska duša i pet svojstava, a u pravom su mu trenutku osigurani hrana, piće i odjeća. Duh Sveti ništa od toga ne treba. Pogledaj ptice; ne siju i ne žanju, nemaju kuća o kojima bi brinule. Ne rade, a napojene su i nahranjene. Ne brinu što će odjenuti jer Jedini brine za njih. A ti si mu važniji od ptica; zašto onda brineš? Budi svjestan svojih sposobnosti i kakve su u odnosu na druge, posebno s obzirom na njihove slabosti koje primjećuješ. Traži najbolje u drugima i ispravljaj što je loše u sebi. Ne činiš li tako, ponašaš se kao da želiš izvaditi trun prašine iz nečijeg oka, a čitava greda stoji u tvom. Uvijek govori istinu, ali ne bacaj istinu pred svinje. One to ne znaju cijeniti. Zar ne shvaćaš da od toga nemaš koristi, a kod njih ćeš izazvati ljutnju? Traži Jedinoga i primit ćeš. Pokucaj na vrata i ona će se otvoriti. Onaj tko od Jednog Svetog Duha iskreno traži, bit će uslišen. Ako ne dobiješ što tražiš ili su ti vrata zatvorena, znaj da ono što si tražio nije dobro za tebe. Koliko god uporno tražio, nećeš dobiti ono što nije za tebe dobro.

Tražiš li od oca jelo, dobit ćeš ga. Tražiš li kamen, tratiš vrijeme i nikad ga nećeš dobiti jer nije za jelo. Tražiš li ribu, dobit ćeš ju. Ali, tražiš li zmiju, otrovao bi se. I zato je nećeš dobiti.

Ako obični ljudi donose takve odluke jer te vole, koliko će više to učiniti tvoj Otac, Jedan i milosrdan! On je Onaj koji odlučuje što treba učiniti. Dvije su mogućnosti: Jedini On odlučuje ne o onom što je mudro ili glupo, nego samo na

167

U nastavku donosimo cjelovite prijevode četiriju najstarijih Sutri. Sve bilješke dalje u tekstu su od prevoditelja i urednika.

168 S obzirom na engleski termin „World-Honored One”, ovdje je predložen prijevod „Onoga-koga-časti-svijet”. NAPOMENA: Zbog izuzetne složenosti teme objašnjavanja taoističkih termina kojih u ovim tekstovima nalazimo u velikom broju, nećemo se baviti objašnjavanjem svakog pojedinačno, već ćemo samo donositi njihov prijevod na engleski jezik (kao prijevod izvornih kineskih termina). (op. ur.)

76 ISUSOVE SUTRE 167
168

temelju onog što jest ili nije pravo. „Da” i „ne” ne mogu se pomiriti. Oni odozgo pomažu onima dolje, ali ako ne dobiješ što si tražio, za tvoje je dobro. Nećeš dobiti ono što je loše za tebe.

Ponašaj se prema drugima onako kako bi želio da se oni ponašaju prema tebi i čini drugima što bi želio da oni tebi čine. Ne kreći putom zla, već kreni prema vratima kroz koja je prošao Kralj i pronađi raj. Rijetki su to postigli. Neki su putovali posvuda i dobro se proveli, a stigli su tek do zatvora Zemlje.

Poglavlje 3

Neki će te pokušati podučiti putu zla, ali zlo se i dobro ne mogu razdvojiti. Zato je Zakon i objavljen. Mesija je to znao i postupao ispravno. Blistavo je svijetlio tri godine i šest mjeseci. Podučavao je dok nije ubijen vješanjem na brijegu. Bijaše neki njegov učenik, Židov koji ga je slijedio, ali se okrenuo protiv njega. Mesija je predskazao svoju smrt tri dana ranije. Nakon njega, otvoren je put svakome tko želi u raj i vjeruje u život poslije smrti. Svetac je djelovao kratko, ali je pokazao ljudima u što vjerovati. Podučavao je nešto više od tri godine i šest mjeseci; sve nakon toga ovisi samo o tvom vjerovanju. Židovi ga uhvatiše u stupicu i morao im je objašnjavati tko je on. Rekao je: „Ja sam Mesija.” Odgovoriše: „Kako se usuđuješ to reći!? On nije Mesija, nije pravi Mesija! On je luđak i treba ga zatvoriti. Možeš li to učiniti?” Došao je u Betlehem. Bijaše to u doba Cezara. I da ga Cezar nije uhitio, ne bi mogao izbjeći smrt. Uhapšen je, suđen po strogim zemaljskim zakonima i obješen na brijegu. Po zakonu je osuđen da se objesi na brijegu. Cezar mu reče: „Tvoj narod kaže da moraš po zakonu zbog tvoje tvrdnje tko si.” Oni rekoše: „Tko se usuđuje reći da je on Onaj koga časti cijeli svijet? To mora prestati!”

Poglavlje 4

Takve obmane i problemi nisu jedini. Uobičajena je to priča. Svi potječemo od prvog čovjeka. Zar naša vjera ne izrasta iz njegove? Tko može reći „ja sam Onaj-koga-časti-cijeli-svijet?” Neće li ga ljudi odmah prozreti? Prvi čovjek nije poslušao zapovijed Onog-koga-časti-svijet i slobodno je jeo. Zbog tog neposluha promijenilo mu se srce. Počeo je gledati sebe kao onog tko je jednak Bogu jer je prosvijetljen kao i Onaj-koga-časti-cijeli-svijet. Time je prekršio sporazum. Svatko tko kaže „ja sam bog” treba umrijeti. Ni Mesija nije Jedini koga se časti (identičan s njim, op. ur.). On svojim tijelom nama (samo, op. ur.) svjedoči Jedinog čašćenog. Prikazuje nam svetu preobrazbu na do tad nezamisliv način. Ne donosi nam nešto ljudsko, već izvire izravno iz Jedinog čašćenog. Širi ljubav oko sebe, ali nas naša narav dovodi u iskušenja i do problema. Zato su nam i poslana učenja.

Kao što janje tiho odlazi na klanje, tako je i On bio tih i nije naglašavao što čini jer mu je tijelo nosilo kaznu grijeha prema Zakonu. I pored ljubavi trpio je zbog onog što je Adam učinio i što je trebalo izmijeniti. Dok je njegovih pet svojstava nestajalo, nije umro, već je ponovo oslobođen poslije smrti. To je moguće čak i onima koji propuste život poslije smrti. Preko Mesijinih svetih čuda svi mogu izbjeći da postanu duhovi.169 Svi mi spašeni smo njegovim djelima. Ne treba ti snage da ga primiš, jer te On neće ostaviti slabog i ranjivog bez qi-a170

Zato se oslobodi zla i otrova u svom srcu, zaboravi loše misli i ljubomoru. To možeš samo u ovom, a ne u idućem životu. Smirenih misli obožavaj Boga sada jer to kasnije nećeš moći. Slavi Boga svim srcem svojim i grijesi će ti biti oprošteni. To možeš činiti samo sada.

SUTRA UZROKA, POSLJEDICA I SPASENJA

169

U kineskom su vjerovanju duhovi uvijek zli.

170 Važan pojam u kineskom načinu mišljenja (taoizmu i konfucijanizmu) sa značenjem životne energije, daha.

77

Poglavlje 5

Po odredbama Zakona u određenom je trenutku obješen visoko. Tog se trenutka, zbog svete smrti, zemlja stresla, a planine eruptirale. Kamen se otkotrljao, a prekrasna se zavjesa razderala na dvoje od vrha do dna171. Kreposni i blagoslovljeni mrtvi digli su se iz grobova pa mnogi vidješe mrtve kako hodaju. Tri su dana prošla od svetoga događaja. Narod ih nije vidio dok su oni boravili u tami. Vidjeli su i čuli tek kad im je sveti događaj otvorio oči i uši. Kad je Mesija obješen, molio je da umre. Sve se dogodilo kako je zapisano.

Moje srce je Zakon i osjećam ga cijelog.

SUTRA O POVRATKU IZVORNOJ

Bijaše neki čovjek povezan s Mesijom. Bio je svećenik Onoga-koga-časti-svijet i zvao se Yaoxi172. Bio je sudac Zakona i zatražio je tijelo. Zamotao ga je u novo platno i ukopao ga na novom groblju u nov grob usječen u stijenu. Veliki je kamen dokotrljan na grob i zapečaćen. Židovi postaviše stražu. Rekli su: „Obećao je da će ustati od mrtvih nakon tri dana. Pazite, njegovi će učenici doći po njegovo tijelo. Ne smijemo dopustiti da ga ukradu i šire glasine da je živ.” Zato su Židovi tri dana brižljivo čuvali zapečaćen grob. Bijahu neke žene, Mesijine sljedbenice, koje vidješe sljedeće: Kraj groba je stajao leteći besmrtnik173, poslan od Onoga-koga-slavi-svijet, odjeće bijele kao snijeg. Spustivši se s neba, pojavio se pored straže i stao kraj velikoga kamena. Straža je ušla u grob, ali tijelo ne nađoše. Leteći besmrtnik im reče da pođu Židovima i ispričaju što su vidjeli. Židovi potplatiše stražare da ne govore o onome što su vidjeli, ali stražari razglasiše što je Jedan učinio, dakle da je Mesija ustao od mrtvih.

Neke sljedbenice, kršeći Zakon, otiđoše do groba. I brojni Židovi dođoše u zoru trećeg dana na to mjesto. Bilo je blještavo obasjano, a Mesija je nestao. Žene odoše posvjedočiti drugim učenicima. Kao što je prva žena174 prouzročila laž čovječanstva, tako su te žene, jer su posvjedočile istinu o onome što se dogodilo, pokazale svima da je Mesija oprostio ženama i da želi da se u budućnosti prema njima odgovarajuće postupa, pa je svojim ukazanjem potvrdio što su one govorile. Došao je učenicima na mjesto gdje su molili kako bi oni, a zatim i cijeli svijet, saznali istinu. Svi koji su to vidjeli raziđoše se pripovijedajući o tome.

Učenici su znali što trebaju učiniti. Rekao im je: „Pođite i podučavajte sve, krstite ih vodom i obilježite u ime Oca, Sina i Svetog Duha175 i pridržavajte se svega što sam vas podučavao. I znajte: ja ću biti s vama do kraja vremena.”

Poglavlje 6

Mesija je ostao s učenicima trideset dana nakon što je iz groba ustao. Reče im: „Dajem vam vlast nad svim živim stvorenjima i svi će vas razumjeti.” Obećao je da će Duh Sveti s neba sići na one koji to zatraže. Vidješe kako blještavo obasjan uzlazi na nebo. Svemoćni i milosrdni Duh istinskom je blagošću izveo veliku i svetu preobrazbu. I svi to vidješe.

Ali zao duh počne širiti zlo i zlobno napadati sve što je čovječanstvo imalo, razarajući svijet i uništavajući ono što je do tada ljudima dato. Ražalosti se Onaj-koga-časti-svijet jer zao duh podigne ruke jednih ljudi na druge, izazvavši užasnu patnju i odvlačeći tako ljude od Onoga-koga-časti-svijet.

Ipak, svi koji vjeruju spasit će se. Postoje i oni koji ne vjeruju jer im je zao duh zaklonio pogled. Svatko može doživjeti prosvjetljenje176. Istinski Zakon

171

172

Misli se na židovsku hramsku zavjesu koja zaklanja Svetinju nad svetinjama.

Josip iz Arimateje.

173 Kin. anđeo.

174

175

176

Eva.

Izvorno engl. Pure Wind što bi se doslovno moglo prevesti i s Čisti vjetar, dašak.

Još jedan od ključnih budističkih termina. Ovdje poistovjećen sa spasenjem.

78

snaži vjeru onima koji vjeruju. Zato se ne boje čak ni smrti; živjet će kao što i Mesija živi. Svi oni koji vjeruju ustat će nakon smrti iz zagrobnog života177. Deset dana nakon što je Mesija uzašao na nebo, On posla Duha Svetoga na svoje učenike. S neba je promatrao kako on sve prosvjetljuje. Pojavio se kao plamičak iznad njih. Potakao ih je da odu i prošire istinu svima. Oni prihvatiše Mesijino učenje kako bi pomogli ljudima da vide Onog-koga-časti-svijet koji je s neba poslao Jedinoga Sina. Bijaše to sveti Jedinac, Jedinac koji je patio za nas i oslobodio nas. Umro je, ali se nakon tri dana oslobodio iz ruku smrti uz pomoć Onoga-koga-časti-svijet. Za tako nešto nikad se prije nije čulo.

Poglavlje 7

Sve na svijetu stvoreno je za Mesiju. Nitko prije njega nije čuo da mrtav čovjek oživi. Po Zakonu svi se mogu vratiti u život iz Svijeta mrtvih, da nakon Suda žive vječno. A sudit će se svakom živom stvoru.

Onaj tko prihvati Mesijino učenje doći će u njegovo Kraljevstvo. Zato časti Onoga-koga-slavi-svijet i ti ćeš s Mesijom i Ocem stanovati u domu Gospodnjem. Bit će to neprolazna i nepromjenjiva sreća i veselje. Jedinorođenca je poslao Otac, Onaj-koga-časti-svijet. Ne slaviš li ga, završit ćeš slaveći zle duhove. Bit ćeš nečist i odveden u mrak zemljina Zatvora178. Odatle nema povratka u božanski dom već ćeš prebivati s Velikim-zlim-duhom – Sotonom.

Da prosvijetli druge, sišao je s neba i podučavao pravu vjeru kako bi istina pobijedila. Njegovi učenici ne bijahu više samo ljudi jer ih je obnovio Onaj-koga-časti-svijet. U ime Mesije ti su učenici njegovali i ozdravljali bolesne. Veliki-zao-duh pozvao je Pa To-a179, koji živi među mrtvima, koji je okrenuo svijet protiv učenika i stvarao im teškoće. Posvuda je progonio učenike, čak i Židove. Započeo je strašno progoniti i mlado i staro.

Betlehem je u zemlji Židova, dakle na Zapadu180, gdje se i vladar okrenuo protiv istine proglašujući sebe Bogom. Židovi su poraženi, mnogi pobijeni i razbacani po cijelom svijetu, otvarajući tako prostor novim Mesijinim učenicima. Oni koji su se izjasnili sljedbenicima Onoga-koga-slavi-svijet i služili mu, bijahu omraženi. Ipak, većina je ljudi nastavila vjerovati. Mnogi su Mesijini učenici postali mučenici. Zatirani su zajedno s njihovim sljedbenicima. Bez obzira na to, mnogi se prosvijetliše i s još većim žarom slijeđahu Istinski put. Taj sveti događaj cijelom je svijetu ponudio Onaj-koga-časti-svijet. Ljudi trebaju činiti dobro i izbjegavati zlo. Onaj-koga-časti-svijet želi spasiti sve; to je ono čemu svi kraljevi i utemeljitelji svetosti oduvijek teže.

Stoga ne pitaj je li sve što postoji dio wu wei­a, početka bez početka, nevremenskog u vremenskom, nepostojanja u postojanju (smisla). Sveti Duh jednostavno jest, postoji u wu wei­u, u nepostojećem i nedodirljivom. A postojeći u nepostojećem nikad ne biva ugašen. Sve stvoreno izraz je Svetog Duha. On postoji i kreće se u vječnosti. On nije ni od koga stvoren, srž je sveg postojećeg i ne može se iscrpiti.

Na Zapadu i Perziji vjernici su ubijani i zli su zakoni donošeni protiv njih. One koji bi se bunili, ubijali su. Koji bi na Zapadu preživjeli, opstali su jedino voljom Onoga-koga-slavi-svijet. Podli Veliki-zao-duh nagovorio je ljude da načine lažna božanstva, pa je zato Onaj-koga-slavi-svijet poslao Mesiju. Onaj-koga-slavi-svijet izazva sveti događaj kako bi dirnuo mnoge. Nakon te objave, laži nestade. Tad Mesija siđe s neba. To utjelovljenje dogodilo se prije 641 godinu i sada svatko u svijetu može povjerovati. Svi vide što je učinjeno. Kako znamo da ljudi ne mogu spasiti sami sebe, Onaj-koga-časti-svijet prosuo je snagu Duha po svem svijetu, za spasenje svih – onih koji žive i podučavaju istinu neusporedivu s bilo čime drugim (što čine druga božanstva).

177 Slobodan prijevod engleskoga prijevoda kineskoga izvornika – Yellow Springs.

178 Engl. Earth Prison.

179 Pa To, kinesko ime za Sotonu.

180 Zapad je za Kineze zapad, ali i Rimsko Carstvo.

79

8

Mesija izabra obične ljude za svoje učenike. Upamtite: „Podučavam vas pravoj vjeri koja iz raja dolazi.” Nije ovo put svetih utemeljitelja i kraljeva181, koji odabiru učenike među bogatim i moćnim, a stanje nadziru pomoću običnih ljudi. Mesija slijedi iskonski zakon molitve i obreda. Sve što se čini, ono je što želi Jedan Sveti Duh. Taj sveti zakon proizlazi iz njega. On će spasiti svakog tko želi biti spašen. Duša se vraća u nebo ako se drži Puta zakona, ali ne da vara, laže ili podvaljuje i čini zla djela. Takav je Zakon. Oni koji odlutaju s Puta istine i ne slijede Put Jednog Svetog Duha, grešni su jer su odabrali krivi put. Ali, uz pomoć Onoga-koga-slavi-svijet uvijek se mogu vratiti istini.

Nema drugog Puta istine kojim bi mogli ići. Svaki je drugi put pogrešan, a oni koji ih slijede su u krivu kao i oni koji slave sunce, mjesec, zvijezde, pa čak i vatru. Oni slijede zao duh i završit će zauvijek u vatrenom zatvoru zemlje. Zato treba učvrstiti vjeru. Ako netko ne slijedi Jednoga Svetog Duha, prebivat će sa zlim dusima, sablastima i drugim stanovnicima pakla. Tako je zapisano u sutrama koje po istinskom Zakonu podučavaju o Jednom Svetom Duhu.

I znanje i duša stvoreni su prije nastanka svijeta i vječni, a svijet to nije. Znanje i duh isti su danas kao i u prošlosti i tako će ostati zauvijek.

SUTRA UZROKA, POSLJEDICA I SPASENJA

Kad dođe vrijeme svršetka svega živog, zli će dusi hvatati sve ljude koji će doći na Posljednji sud koji će sići s neba. Zlo će pritom rasti. Da to spriječi, Jedini Sveti Duh se utjelovio i došao podučavati govoreći: „Ja sam Mesija. Dođoh na tri i pol godine. Tri i pol godine borio sam se s lošim djelima zlih ljudi i svatko je to mogao jasno vidjeti.”

Ponašajte se mudro, jer oni koji nemaju vjere neće moći podnijeti sud Onoga-koga-nebo-slavi. Nevjeru stvaraju duhovi zloduha. Mesija i Jedan Sveti Duh s neba sve pozorno prate. Na svršetku svijeta mrtvi će ustati da im se sudi. Oni koji vjeruju učenjima, koji se odgovorno ponašaju i čija srca slijede Istinski put, otići će u raj gdje će biti zauvijek sretni. Oni koji upoznaše Istinski put Jednog Svetog Duha i koji su proučavali Božju knjigu, a ne slijede njegov nauk i zapovijedi, prebivat će sa zlim dusima i sablastima u zatvoru zemlje i zauvijek im služiti. Tamo će gorjeti u vječnom plamenu. Poslušajte, vi koji želite biti spašeni! Znajte da je istina ono što ste čuli. Ako i postoji netko tko ne želi primiti tu milost, neka se prisjeti svoje duše i tijela i njihove sudbine. Svi nezadovoljni koji ne slušaju, bit će izbačeni i ostavljeni zauvijek sa zlim dusima u zatvorima zemaljskim.

Druga sutra: Sutra uzroka, posljedica i spasenja

Poglavlje 1

Pitamo se koji je razlog ljudskog postojanja? Odgovor je: čovječanstvo je stvoreno zajedničkim djelovanjem vidljivog i nevidljivog.

Što je uzrok svemu vidljivom i nevidljivom? Sve pod nebeskim svodom sastoji se od četiri elementa: zemlje, vode, vatre i vjetra. A sve je nastalo po Duhu Svetom.

Pitamo se od čega su stvorena četiri elementa? Odgovor je jasan. Ništa pod nebom ne postoji, a da nije stvoreno i nema ni jednog stvorenja koje nije načinio Jedan Sveti Duh. Bez njega ništa ne bi postojalo. Kao kod gradnje kuće. Prvo što treba je gradilište. Na isti je način On stvorio bića koja su naselila prostor. A to se dogodilo zato jer je milostivo gledao na sav život.

181

Ovo bi mogla biti aluzija na uvriježena kineska vjerovanja utemeljena na taoizmu i konfucijanizmu.

80 Poglavlje

2

Jedan Sveti Duh jasno je odvojio vidljivo od nevidljivog, nebo od zemlje. On je kao vjetar: nitko ga ne može dotaknuti, nitko ga ne vidi. Ali zato vidimo njegovo djelovanje, vidimo sve što on stvara. Nitko drugi to ne može učiniti. Sveti je Duh načinio široko mnoštvo stvorenja. Sve pod nebom ispunjeno je njime iako neka bića, kao što su crv ili jelen, ne razumiju i ne znaju od čega su potekli. Mnoštvo je bića, ali ne postoje dva ili tri jednaka. Ne možemo vidjeti sve pod nebom. Ljudi iskreno vjeruju da je nevidljivost milosno djelo duha. Ali treba razlikovati to mnoštvo živih bića jer nikakav duh ne može načiniti toliku raznolikost. Toliki milijuni bića, vidljivih i nevidljivih, a svaki sadrži dvije karakteristike koje je On stvorio. Svi ljudi gledaju na jedan od tih načina. Jedni razumiju, a drugi ne razumiju učenje. Da je jedan, bi li išta mogli razumjeti? Da nisu oba, kako bi Sveti Duh mogao stvoriti čovjeka? Ne znamo. Sve pod nebom nosi te dvije osobine koje je On stvorio. On čini dvoje. I sve pod nebom ima dvije naravi koje se sjedinjuju. Dvije su naravi – tijelo i Sveti Duh. To dvoje prebiva u svemu što postoji pod nebom. Nije to samo nebeski duh; tijelo je jednako važno. No tijelo živi kratko, dok nebeska duša živi dalje u snazi Jednog Svetog Duha i nikad se ne raspada. Upravo je njegova snaga ono što pokreće sve ljude.

Poglavlje 3

Duša ima pet skhanda182. To su oblik, osjećaji, opažanje, voljni poriv i svijest. Svi vide, čuju i govore. Bez očiju ne vidiš, bez ruku ne radiš, bez nogu ne možeš hodati. Kao što su jedan i dva sjedinjeni, tako je i sve drugo međuovisno. Sunce i vatra imaju isti život. Vatra izvire iz sunca. Dijele istu prirodu, ali bez sunca nema vatre. Dio su iste cjeline, a ipak su različiti jer sunce nikad ne umire, a vatri treba drvo da nastavi gorjeti. Vatra nema vlastito nerazdvojivo svjetlo. Ne razvija se sama. A sunce ga ima i zato je drugačije od vatre. Takva je i snaga Jednog Svetog Duha. Isti, ali i različit. Zato se On i razlikuje od ljudskog postojanja.

Ljudska duša postoji jer pet skhanda postoji. Bez njih nema ni duše. To je jedinstveno djelo Svetog Duha. Samo odjevena u tjelesnost duša može uživati ljepote i čudesnost postojanja. Kada prebiva u tijelu slična je pšeničnom zrnu: ono raste tek kad ga posadimo u zemlju. I stvara novo sjeme.

To je prirodno i ne zahtijeva ni sazrijevanje ni vodu, samo nježni lahor; duša i tijelo zajedno.

Smirenih misli obožavaj Boga sada jer to kasnije nećeš moći. Slavi Boga svim srcem svojim i grijesi će ti biti oprošteni. To možeš činiti samo sada.

Nebo i zemlja su prolazni, a duhovi mrtvih će oživjeti – duše mrtvih ponovo će odjenuti pet skhanda. One će tada biti savršene pa neće trebati ni hrane da opstanu, ni odjeće da se pokriju. Duša će prebivati u punoj sreći, nedirnuta tjelesnim potrebama. Bit će to slično življenju i sreći letećih besmrtnika (anđela). Ako su duša i tijelo sretni, sve pod nebom osjeća tu sreću. A sretni su ako su sjedinjeni.

Poglavlje 4

Posjetitelj183 dolazi na ovaj svijet sjedinjenog tijela i duše. Njihovo jedinstvo stvoreno je Svetim Božjim Duhom. Kao što okus oblikuje hranu, tako i qi stvara tijelo i dušu. A sve proizlazi iz Boga. Štovani Bog i sve ostalo doći će na svoje mjesto i sve će nam biti kristalno jasno. Sve što u životu činiš ima svoj karmički utjecaj na tvoju dušu i djelovat će na tjelesni život duše. Poslanik je donio pet skhanda zajedno s dušom i one dalje prebivaju u našem svijetu.

182 Pet agregata, medija (načina) kojim prianjamo za svijet. Jedan od temeljnih pojmova u budizmu.

183 Po prvi se puta za Isusa koristi izraz „Visitor”.

81 Poglavlje

Bez obzira koliko pet skhanda mogu biti nepotpune i siromašne, ako je duša bogata karmom, one će se poboljšati. One nesumnjivo ovise o izdašnosti i svemu ostalom iz duhovne karme. Duša je kipar, a skhande glina za modeliranje. Zato duša i tijelo zajedno tvore jedno biće.

Prava spoznaja je upoznati Svetog Duha. Svijet to ne razumije. To ne iznenađuje, jer su i znanje i duša stvoreni prije nastanka svijeta i vječni, a svijet to nije. Znanje i duh isti su danas kao i u prošlosti i tako će ostati zauvijek.

Postojali su i prije nastanka, u majčinoj utrobi. Nužno je postojanje u ovom materijalnom svijetu da bi se promijenila karma. Stoga je nužno i ponovno rođenje. Čini dobro i živjet ćeš u ovom svijetu, a biti iznad njega. Drugi svijet možeš otkriti samo djelom karme u ovom životu, držeći se propisa ovog svijeta. Ovaj je svijet kao maternica koja te oblikuje za svijet u koji dolaziš (odlaziš). Sva bića moraju znati da će karmičke posljedice za učinjeno u ovom životu oblikovati naš sljedeći život. Sve pod nebom mora to prihvatiti. Ali različitost zvukova razlikuju samo oni dovoljno oprezni da čuju. Sve vrste raznolikih mirisa osjećaju samo oni koji su spremni to osjetiti, a u svim vrstama jela uživaju samo oni čija usta mogu uživati u okusima. Oni koji imaju ruke mogu mnogo učiniti. No, u sljedećem svijetu ništa od toga nije više bitno. To je važno samo u svijetu u koji se ulazi tjelesno kroz majčinu maternicu. Pet skhanda stvara se samo u majčinoj utrobi. Jedino se u ovom svijetu može odlučiti o tvom sljedećem rođenju. Nema drugog puta naprijed; čini dobro u ovom životu kako bi ušao u sljedeći. Drugačije se to ne može postići.

Poglavlje 5

Ne obožavaj duhove. Vrlina se stječe samo u ovom svijetu. Jedan Sveti Duh upravlja svime i zato čini dobra djela danas kako on zahtijeva. Samo u ovom svijetu možeš vršiti dobru karmu. Ne razmišljaj o drugom (životu). Sva djela vrline i dobronamjernosti moraju biti izvedena u ovom, a ne u sljedećem svijetu. Budi milostiv u ovom, jer u drugom to ne možeš biti. Svjestan toga, budi široke ruke, a ne stisnute šake i uskogrudan. Samo u ovom, a ne u sljedećem životu, možeš biti velikodušan i milosrdan.

Zato se oslobodi zla i otrova u svom srcu, zaboravi loše misli i ljubomoru. To možeš samo u ovom, a ne u idućem životu. Smirenih misli obožavaj Boga sada jer to kasnije nećeš moći. Slavi Boga svim srcem svojim i grijesi će ti biti oprošteni. To možeš činiti samo sada.

Bog nije mirovao, već se u punini vremena spustio na zemlju. On je u svemu i svuda. Čovječanstvo postoji samo zato jer je ispunjeno Božjim životvornim dahom. Mir nastaje samo kad se možeš odmoriti u sigurnosti vlastitog doma, kad tvoje srce i misli počivaju u Bogu. Otvoren, dopuštaš da te se povede, Bog je taj koji te vodi u prostore zadovoljstva i blaženstva.

Posljedice iz ovog života žeti ćeš u sljedećem, ali kad tamo stigneš, ništa više nećeš moći učiniti. To donosi sreću; tako je Jedan Sveti Duh uredio stanje i nama dao mogućnost odabira. Nema drugog načina da se oslobodimo grijeha osim da pustimo Njega da uđe u ovaj svijet. Došao je i pretrpio odbijanje i patnju prije svoga povratka. Spoznati to znači spoznati njega, znati da je Jedan Sveti Duh utjelovljen u Uzvišenom Svetom Duhu184. Spoznajom toga, činit ćeš ono što ti je zapovjeđeno – slijediti ta učenja i njega slaviti. Plemeniti čin nastao spoznajom njegove patnje jedini je istinski dobronamjerni čin prihvatljiv u ovom, ali i mnogim drugim učenjima.

Kao kad podižemo kuću: trebaju joj čvrsti temelji ili je beskorisna. Želi li netko biti čedan, neka slijedi zapovijedi Jedinog Svetog Duha. Shvati da ga treba štovati jer kraljuje nad svime što postoji. Nastoj činiti što je pravo i budi zahvalan za milost koju si primio.

184 Engl. Holy Sacred Spirit.

82

Ćudoredno je pjevati molitve, slaviti i ohrabrivati druge da to čine. Uvijek čini dobro i imaj čisto srce. Ostani vjeran Bogu. Ako to ne shvatiš, sva tvoja dobra djela ruše se kao što se ruši kuća bez čvrstih temelja. Kad vjetar udari, kuća nestaje. Ali, građenu na čvrstim temeljima ni najjači vjetar neće srušiti. Ako ne prihvatimo Boga, nestaju i dobra djela. Da bi vidjeli Svetog Duha, ljudi moraju imati čisto srce – tad sve postaje jasnim djelom milosti.

Pet skhanda međusobno se razlikuju. Pa ipak, sve one su jedno u tijelu i duhu; sve one stvorene postaju snažnije i slave Svetog Duha na čiju su sliku i stvorene.

Biljke, u skladu s godišnjim dobima, imaju vrijeme rasta i vrijeme žetve. Proljeće i jesen, zima i ljeto, prate jedno drugo i oblikuju godinu. I tako danju i noću – u ciklusu od dvanaest dana, u ciklusu dvanaest znakova.185 Svemu je tomu uzrok Jedan Sveti Duh. Božja mudrost nema izvora, vječna je i nepromjenjiva. I to je sasvim prirodno.

Poglavlje 6

Zakon i učenje Jednog Svetog Duha bolji su od bilo kojih koje su donijeli naši zemaljski vladari koji sebe zovu Sinovima neba. Obični ljudi, kao i oni židovske vjere, znaju svoje protivnike. Zli sablasni duhovi pokušavaju skrenuti ljude s pravog puta; čine ih nesposobnima da čuju ili vide istinu. Ljudi smatraju da znaju što treba činiti na osnovi učenja drugih duhova i božanstava. Čine ono što izgleda dobro, ali zli duhovi ih lako zbune i navuku na zlo. Ne znaju kako pronaći čvrsto uporište. Kao kad netko kopira dobra djela drugih, a ne razumije zašto to čini. Tako je onima koji ne poznaju Svetog Duha. Oni nikad neće biti sretni. Slični su četveronožnim životinjama pa im ni srca nisu ništa bolja. Ne razumiju jer nemaju istinske pronicljivosti i razumijevanja kako doći do suosjećanja oslobođenjem. Znajući to, jasno je zašto životinje ne razumiju niti ne slave niti prinose žrtve Jednom Svetom Duhu.

Čini dobro i živjet ćeš u ovom svijetu, a biti iznad njega.

SUTRA UZROKA, POSLJEDICA I

Zli dusi uzrokuju zla djela. A ti zlodusi su zaista zli. Budalasti ljudi koje zavode nisu nimalo bolji od zlih duhova koji ih odvlače s pravog puta. Neki zavedeni urezuju zapise u drvo ili stijenu i to zovu svetim duhom; zato su zlodusi neprijatelji čovječanstva. Ako čovjek zna dijeliti dobro od zla, bit će siguran, ali ako ne zna, zli će ga dusi uhvatiti u zamku. Oni su izvor loših djela, ali kad netko zna kako smiriti duhove i poučiti ljude da shvate istinu, ljudi će biti prosvijetljeni i sretni kao leteći besmrtnici.

Zli se okreću putu zla. No, postoje i budale koji, iako znaju što je ispravno, čine zla djela. Nisu ništa bolji od protivnika sveg ljudskoga i neprijatelji su Jednog Svetog Duha. Takvim su djelima oni odbačeni; gube svoj istinski dom i poslani su na prostore sablasti gdje prebiva zlo. Vođa im je poznat kao Okrutnizli-duh186, Sotona, ime koje su stranci dali najsnažnijem od zlih duhova. Zadaća duhovne snage Zloduha je skrenuti ljude s pravog puta.

Oni koji slijede putove sablasti zovu se potomci duhova; oni su kao zlodusi koji ljude okreću putom zla. Zato su izbačeni iz raja. Zle sile trube po svem svijetu, prijeteći ljudima kako bi ih podložili utjecaju tih sablasti. Te zle sile suprotstavljaju se ljudskoj dobroj naravi zadržavajući se u njihovim domovima da ih zauvijek uhvate u zamku. Najgori od njih nazvan je San nu (Sotona). Stranci su ta bića opisali kao duhove; oni neprestano nastoje ljudski rod uhvatiti u klopku.

Svi ti dusi i zlodusi izbačeni su iz svjetla raja na zemne putove zla.

185 To se odnosi na tradicionalni kineski sustav korištenja dvanaest životinjskih znakova kao imena dana u dvanaestodnevnom i godišnjem ciklusu.

186 Engl. Cruel Evil Ghost.

83

Zlodusi mrze kad ljudi čine dobro. Zato nikad ne prestaju s napadima na one koji obožavaju Jednog. Oni beskonačno čine zlo i kroz njega nastoje da ljudi slijede put zla. Na taj su način zaveli mnoge bezumnike kako bi prestali slijediti Jednog Svetog Duha. Riječi im postaju grešne. Taj put vodi do srednjeg od tri puta zla, a vode ih zlodusi. Osuđeni su da se opet rode u svijetu u gorem položaju od sadašnjeg, uhvaćeni u zamku deset tisuća života iz kojih nema bijega od ponovnog rođenja. Zli su dusi usredotočeni na zlo, vide zlo i misle samo na zloću. Uvijek iznova, u Četiri četvrtine ispod Neba187, postoji jedan Duh koji potiče dobro. Ali, u Četiri četvrtine ispod Neba postoje i oni koji čine zlo. Nastoje prevariti ljude da slijede djela zlih duhova. Zato se okreni Jednom Svetom Duhu i pronađi pravu svetost na prostoru gdje djeluješ.

Treća sutra: Sutra porijekla

Poglavlje 1

Sva stvorenja izviru iz Jednog Svetog Duha. Sve potječe iz njega. Sve što vidimo i znamo On je stvorio; inicirao sve vidljivo i nevidljivo. Jasno je, dakle, da sve što postoji ima svoj izvor u njemu. Nebo i zemlja su postojani, ne mijenjaju se. Nebu ne treba potporanj da se ne sruši. Zar bi moglo stajati bez Jednog Svetog Duha? Da ga nema, što bi čvrsto držalo nebo i zemlju? To je dokaz čudesne snage Jednog Svetog Duha. Nebo ne pridržava šatorski stup, a ono ipak ne stoji na svom mjestu samo od sebe. Stoji zbog Njegove snage. Kad bismo vidjeli stup koji pridržava nebo, možda bismo u to i povjerovali. A to što nije vidljiv, upravo je dokaz njegova djelovanja.

Poglavlje 2

Zato podučavam nedjelovanje i djelovanje bez djelovanja. To pomaže da prestaneš razmišljati o stvarima koje te uznemiruju I samo tada možeš ući u izvor čista prazna postojanja. Odvoji se od onog što ti smeta i odvraća pažnju. I budi čist kao onaj što diše u čistoći i praznini. To stanje vrata su prosvjetljenja, To je Put u mir i potpunu sreću.

TREĆA LITURGIJSKA SUTRA: O POVRATKU IZVORNOJ NARAVI

Čovječanstvo promatramo kao življenje između neba i zemlje.188 Ono je nemirno; zaista, cijeli je svijet nemirno mjesto. Napor da pronađemo sigurnost u svijetu jednak je traženju mirne vode; gdje ju pronaći? Kad se vjetar smiri, a zemlja ne trese, vidimo da sve miruje. Pa ipak, Jedan Sveti Duh i dalje djeluje. Pogledajmo strijelca. Vidimo strijelu kako leti i pada, a samog strijelca ne vidimo. Iako ga ne vidimo, leteća strijela svjedoči da on postoji. Jednako je s Jednim Svetim Duhom. Znamo da postoji jer vidimo da nebo i zemlja čvrsto i sigurno stoje. Ne vidimo Onog-koji-drži nebo i zemlju, ali svjesni smo da takav Jedan mora postojati. Nakon što strijelac odapne strijelu, ona će pasti na zemlju. Jednako tako, kad vidimo da nebo i zemlja čvrsto stoje i ne padaju, znamo da djeluje snaga Jednog Svetog Duha. Nebo i zemlja postoje samo zbog njega. To nije djelo nijednog drugog duha. Svetog Duha ne možemo vidjeti. Dva su aspekta toga. Možemo ga usporediti s nogama i rukama: jedna s lijeva, druga s desna; dvije gore, dvije dolje bez međusobne razlike. Tako i ovdje. Iz Jednog Svetog Duha proizlazi drugi, ali nimalo različit od njega; kao ruke i noge. Jedan Sveti Duh sadrži sve. Ne postoji drugi ili treći. Nestvoren je i nerođen. Nemoguće je vidjeti Onog-koji-drži nebo i zemlju, ali vidimo da On hrani i pazi sav život. Kao što kuća ima jednog gospodara, tako je jedna nebeska duša u svakom tijelu. Nije dobro kad kuća ima više gospodara. Jednako i svaka osoba u svom tijelu ima samo jednu božansku dušu. Nitko ne bi preživio da ima dvije ili tri. Jedan gospodar u kući, ne dva ili tri.

187 Engl. Four Quarters under Heaven. U kineskoj astrologiji nebo je podijeljeno na četiri dijela.

188 Klasični koncept kineske misli (taoizma, konfucijanizma).

84

3

Dakle, jedan je Sveti Duh koji podupire i sadrži nebo i zemlju, ne dva ili tri. On je nevidljiv kao i božanska duša u tijelu. Svi bi je rado vidjeli, a nitko to ne može. Velika-sveta-mudrost189 je kao i Praznina190; prazan prostor i zato nevidljiv. Jedan Sveti Duh prožima sve jednako kao i jedna božanska duša u našem tijelu. Sve pod nebom ima Jedan Sveti Duh koji na nebu stoluje i nedodirljiv je. Sveti Duh nije ograničen jednim mjestom, ili s dva ili tri. Jedan je Sveti Duh posvuda u svakom trenutku i na svakom mjestu, ovdje kao i u Perziji, u Perziji kao i u Betlehemu. Biće i djela Svetog Duha posvuda su, bez početka i kraja. I stvaranje je jednako tako bez početka i kraja. Bezgranična je to snaga koja izlazi iz wu wei-a, djelovanje nedjelovanjem i stvaranje nestvaranjem. Dakle, Sveti je Duh utjelovljenje wu wei-a, porijeklo bez porijekla i suština bez suštinskog. Stoga ne pitaj je li sve što postoji dio wu wei-a, početka bez početka, nevremenskog u vremenskom, nepostojanja u postojanju (smisla). Sveti Duh jednostavno jest – postoji u wu wei-u, u nepostojećem i nedodirljivom. A postojeći u nepostojećem nikad ne biva ugašen. Sve stvoreno izraz je Svetog Duha. On postoji i kreće se u vječnosti. On nije ni od koga stvoren, srž je sveg postojećeg i ne može se iscrpiti.

Postoje i oni rijetki koji govore da mogu prepoznati božansku dušu. Netko će razumjeti, a netko neće. Oni koji razumiju vide dva aspekta, dva sjemena bića: božansku dušu i Sveti Duh. Ljudsko biće i Duh dolaze iz istog korijena. Duh i božanska duša stvaraju ljudsko biće. Kao što ni bez tijela nema ljudskog bića, tako ga nema ni bez nebeske duše i Svetog Duha. Ništa ispod neba ne postoji samo po sebi. To je smisao dva pogleda i jednog korijena. Vidljivi svijet je jedan, a Sveti Duh drugi aspekt. Nema vidljivog bez nevidljivog beskrajnog Duha. Sve što živi, živi po Jednom Svetom Duhu. Neizrecivi brojevi, a svi se vraćaju u četiri elementa.

Ništa ispod neba ne postoji samo po sebi … Sve što živi, živi po Jednom Svetom Duhu.

etvrta sutra: Sutra o Isusu Kristu

Poglavlje 1

U to je vrijeme Mesija podučavao ljude zakonima Božjim, Jahvinim. Govorio je: Postoji mnogo različitih pogleda o stvarnom značenju Sutre, gdje je i što je Bog i kako se Bog objavio. Mesija je bio okružen budama i arhatima.191 Gledajući zemlju, vidio je patnje onih koji su rođeni i zato ih je počeo podučavati. Boga nitko nije vidio; nitko nije imao tu mogućnost. Zaista, Bog je kao vjetar. A tko može vidjeti vjetar? Bog nije mirovao, već se u punini vremena spustio na zemlju. On je u svemu i svuda. Čovječanstvo postoji samo zato jer je ispunjeno Božjim životvornim dahom. Mir nastaje samo kad se možeš odmoriti u sigurnosti vlastitog doma – kad tvoje srce i misli počivaju u Bogu. Otvoren, dopuštaš da te se povede – Bog je taj koji te vodi u prostore zadovoljstva i blaženstva.

Svi veliki učitelji, kao i Buddha, dotaknuti su tim vjetrom i ne postoji mjesto na svijetu gdje taj vjetar ne doseže i djeluje. Iako je Božji dom mjesto mira i sreće, Bog razumije djela i patnje cijeloga svijeta. Svatko na svijetu poznaje puhanje vjetra. Možemo ga čuti, ali mu sjene ne vidimo. Nitko ne zna kako on izgleda, je li lijep ili nije, je li žut, bijel ili možda plav. Nitko ne zna gdje vjetar prebiva.

189

190

191

Engl. Great Holy Intelligence.

Još jedan od temeljnih budističkih pojmova.

Buddhinim učenicima koji su dostigli prosvjetljenje i, u nekim tumačenjima, polubožanski položaj.

85 Poglavlje

Snaga Božjeg Svetog Duha omogućuje mu da bude na jednom i određenom mjestu, ali nitko ne zna gdje je ono ili kako tamo doći. Bog je iznad ciklusa rođenja i smrti, iznad toga da ga se smatra muškim ili ženskim. On je stvorio nebo i zemlju. Snaga Svetog Božjeg Duha nikad se nije u potpunosti pokazala iako nam daruje dug život i vodi u besmrtnost.

Kad su prestrašeni, ljudi zazivaju Buddhino ime. Mnogi su upravo žalosno neupućeni jer Bog je uvijek uz vjernika – On je snaga Svetog Duha. Ljudi kažu da znaju tko je Bog, ali ne znaju jer ne poznaju Sutre. U Buddhinoj naravi jest da daruje milost, a s kojom dolazi i duboko i jasno razumijevanje koje nas izdiže iznad neznanja. Božja snaga Svetog Duha djeluje u svakome, dovodeći ga do punine. Na taj način svatko, pa i vjerski neobrazovan, može dosegnuti nebo. Sve što postoji djelo je Božje milosti; svaki je materijalni oblik stvoren. Sve se rađa i raspada, vraća se u zemlju i nastavlja svoj krug patnje.

Poglavlje 2

Bog je u svemu i svuda. Čovječanstvo postoji samo zato jer je ispunjeno Božjim životvornim dahom. Mir nastaje samo kad se možeš odmoriti u sigurnosti vlastitog doma – kad tvoje srce i misli počivaju u Bogu.

Svaki živi stvor u svom srcu prihvaća to postojeće stanje i po milosti razumije kako činiti dobro. Sve što se rodi mora i umrijeti. Sve što živi postoji samo jer mu Vjetar (Duh) daje život. Kad dođe čas da život završi, On napušta tijelo. Tvoje srce i misli nisu tvoji – oni pripadaju Vjetru. Njegov odlazak vrijeme je velike nevolje, ali tada ga nitko ne primjećuje. Ne vidimo ga jer nema ni oblik, ni boju; u potpunosti je nevidljiv. Put je nepoznat, ali ljudi ipak žele tamo gdje je Bog. Samo oni puni vrlina mogu ući u Božju prisutnost i mogu ga vidjeti. Jedino sretni i blagoslovljeni mogu osjetiti Božju blizinu, dok će oni koji čine zlo ostati utopljeni u zlu. Treba prihvatiti da se Boga ne može vidjeti i da ga nitko nikad nije vidio. Pitamo se kako netko može djelovati na ispravan način da bi bio blagoslovljen? Oni koji izbjegavaju Put zemlje ili pakla mogu dosegnuti Put raja. No, i kad slijede Put raja, lako je ponovo skrenuti na Put zla. Ako ono što čine nije mudro, ne prate Put raja. Sva živa stvorenja poštuju tu milost. Vrlo je velika razlika između neba i zemlje. Netko živi uobličen zlom dok oni koji svoju dušu stavljaju u službu naroda primaju mnoga dobra kao nagradu. Oni koji žive grešnim životom ne čine što im je zapovjeđeno snagom neba i neće nikada doći do uspjeha. Umjesto toga bit će odbačeni da umru u sramoti. Ne pokazuje li to snagu neba? Izvor sveg tog zla je u prvim bićima i njihovoj neposlušnosti u vrtu punom plodova. Sve što živi pod utjecajem je karme prethodnih života. Bog je pretrpio velike muke kako bi svi bili oslobođeni od karme, jer nitko nije van dohvata tog Buddhina principa. Oni koji čine dobro bit će blagoslovljeni i sretni, a oni koji čine zlo će patiti.

Poglavlje 3

Budalasti ljudi prave drvene figure deva, krava ili konja. Znaju ih načiniti vrlo životnim i obožavati ih, ali one zbog toga neće oživjeti. Ako to razumiješ, razumiješ i proces uzroka i djelovanja karme. Taj je poklon dan samo ljudima. Mnogi danas stvaraju slike ljudi, učitelja i gurua. Smatraju da će tako sličiti Bogu, ali oni svoje tvorevine ne mogu oživjeti. Zaista su zbunjeni! Stvaraju zlatne, srebrne i brončane kipove duhova i poštuju ih; i drvene kipove ljudi i životinja. Ali, bez obzira koliko te ljudske statue nalikuju ljudima, konjske konjima, goveđe govedima, ili magareće magarcima, one ne mogu hodati, govoriti, jesti ili piti. Nemaju stvarnu kožu, meso, organe i kosti. Iako ti kipovi ne mogu govoriti, svatko danas želi govoriti njima. Jedeš li nešto, znat ćeš po okusu i mirisu je li to dobro ili ne.

Samo onaj koji iskreno štuje Boga može učiti i tumačiti sutre. Onaj tko se boji kazne čini što je pravo i govori drugima da čini to isto. Takve Bog voli;

86

poznati su kao sljedbenici Božjeg zakona. S druge strane, onaj koji srcem spoznaje pravi put, a ne čini dobro i ne ohrabruje druge da ga čine, neprihvatljiv je Bogu. Takvi su ljudi, zarobljeni iluzijama i bogatstvom, odviše zaokupljeni izgledom, životom i užitkom i slijede krivi put. Oni će završiti u rukama Kralja Yame, boga Konačnog suda i ponovnog rođenja. No, čak i oni koji prihvaćaju Božji nauk, koji ponavljaju da slušaju Boga i podučavaju druge da prihvate Boga, trebaju ga se plašiti. Svakog se dana čuvaj da ne odeš krivo jer Sveti Duh nadzire život i smrt. Upamti da cijeli i sav život ovisi o Bogu. Svatko treba težiti pravom odnosu prema sebi, rješavajući svoja zla djela.

Taj strah nalik je strahu pred carem. Car je to što jest zbog svojih bivših života što ga je dovelo da bude smješten na tako sretno mjesto. Bog je tako odabrao. Zato ne zovi sebe Bogom jer si odabran od Boga da činiš što se od tebe očekuje. Zato ljudi slušaju cara, što je dobro i ispravno. Svi trebaju slušati zapovijedi, a oni koji odbijaju poslušnost biti kažnjeni. Mudri to shvaćaju i podučavaju druge da tako čine. Tko se ne boji Boga, čak i ako živi po Buddhinim zakonima, neće biti spašen. Zaista, ubrojit će se u izdajice.

Treći je aspekt strah pred roditeljima. Roditelje treba častiti kao što častiš i Boga i cara. Častiš li cara, a ne častiš i roditelje, Bog te neće blagosloviti srećom.

Poglavlje 4

Od ta tri aspekta prvi i najvažniji je častiti Boga. Drugi je poštovati cara. Treći je častiti svoje roditelje. Svi na nebu i zemlji slijede taj primjer. Svi poštuju roditelje; sva stvorenja na svijetu svoje postojanje duguju njima. Sveti su dusi odredili da se vladar rodi kao vladar. On mora biti utjelovljenje prosvjećenosti; on čini što je prirodno dobro učiniti. Njega, kao i Boga, Svetog Jedinog, trebamo se bojati i činiti dobro.

Razumiješ li Zakon i propise, ne odbacuj ih nego podučavaj ostale vjeri. Nebo i zemlja stvoreni su da bi jasno pokazali uzroke stvaranja.

Prva Božja zapovijed govori da svi koji postoje i čine zlo trebaju biti kažnjeni, posebno ako ne poštuju starije.

Druga je zapovijed častiti i brinuti za stare roditelje. Oni koji to čine pravi su sljedbenici nebeskog puta.

Treća je zapovijed saznanje da smo nastali kroz naše roditelje. Ništa ne postoji bez roditelja.

Četvrta je zapovijed da svatko tko prihvaća propise treba znati biti dobar i obazriv i ne činiti zlo živim stvorenjima.

Peta nam zapovijed govori da ni jedno živo biće ne samo da ne smije drugome oduzeti život, nego treba podučavati i druge da to ne čine.

Šesta je zapovijed da nitko ne učini preljub ili prisili nekoga na to.

Sedma je zapovijed ne krasti.

Osma je zapovijed da nitko ne poželi tuđu ženu, njegovu zemlju, kuću ili sluge.

Deveta zapovijed je ne zavidjeti nekom na dobroj ženi, sinu, kući ili zlatu i suzdržati se lažnog svjedočenja protiv drugih.

Deseta je zapovijed ponuditi Bogu samo ono što imaš i što mu možeš pokloniti.

Ali, nije to sve.

Dakle, Šimune, ako netko želi slijediti Put pobjede, Treba očistiti svoje misli i odbaciti ono što želi i što radi.

Biti čist i miran znači biti otvoren čistoći i mirnoći, A učinak će biti intuicijom dohvatiti istinu. To znači da svjetlo može sjati Otkrivajući djelovanje uzroka i posljedica I tako nas povesti na mjesto mira i sreće. SUTRA O POVRATKU IZVORNOJ NARAVI

87

Ne zlostavljaj slabije od sebe. Ne preziri one moćnije od tebe. Ako je netko gladan, pa ako ti je i neprijatelj, pobrini se za njega, oprosti i zaboravi. Ako netko teško radi, pomozi mu i podupri ga. Golog obuci. Ne zlostavljaj i ne varaj svoje radnike, posebno ako za njih nemaš pravoga posla. Činiš li tako i ne platiš ga, donosiš patnju njegovoj obitelji. Vidiš li da netko zlostavlja radnike, znaj da će ga Sveti Duh oštro kazniti.

Ako siromah prosi novac, podaj velikodušno. Ako nemaš novca, obazrivo objasni zašto tek malo pomažeš. Ako je netko ozbiljno bolestan ili hendikepiran, ne prigovaraj, jer to je posljedica karme i iz toga se ne treba izrugivati. Ne smij se siromašnima u krpama i dronjcima. Ne nabavljaj ništa prijevarom ili silom. Ako je netko uhapšen, svjedoči samo istinu. Nikad ne pokušavaj lažima nešto priskrbiti. Ako se netko usamljen, udovica ili siroče, požali na koga, ne ometaj ih u tome. Ne razmeći se i ne hvali. Ne izazivaj neslaganje, prepirku i svađu i ne pristaj uz jednoga protiv drugoga.

Netko moćan i autoritativan ne smije to zloupotrijebiti i raditi po svom; zato ne koristi svoj utjecaj da bi u nečem pobijedio. Budi tih. Oni koji slijede propise trebaju biti milosrdni i skromni. Okreni se od zla prema dobru. Čini dobro jer to će te spasiti od iskušenja. Oni koji tako čine i slijede zakone drže se pravila. Ako studirajući sutre i povjeruješ, znači da si prihvatio zapovijedi. A ako proučavaš, a ne vjeruješ, nisi ih prihvatio.

Božja snaga Svetog Duha djeluje u svakome, dovodeći ga do punine.

U konačnici sve ovisi o Bogu. Naši sveti preci, i veliki i mali, stat će na kraju pred nas i suditi nam. Osnovno je Boga prihvatiti. Bog štiti sve stvorove, sva živa stvorenja su posljedica toga. Zabranjeno je nekomu uzeti život čak i kao žrtvu jer ovo učenje brani uzimanje nečijeg života. Žrtvu i klanje janjeta trebamo ponuditi Svetom Duhu samo uz blagoslov i oprost. Ako neko stvorenje ne radi tako, ne čini dobro ili potajno kreće putom zla, Bog će ga pronaći. On neće biti milostiv prema takvom ponašanju, ali zato sažalno gleda na one koji se preobrate od odbacivanja Boga i činjenja zla. Bog odgovara tako da dolazi promovirati dobra djela i zamijeniti stari zakon novim.

SUTRA O ISUSU KRISTU

Poglavlje 5

I tako Bog zazva Studeni povjetarac192 da padne na izabranu mladu neudanu ženu zvanu Mo Yan193 i ona zatrudni. Sav je svijet vidio i shvatio što je Bog učinio – snaga mu je tolika da može stvoriti tijelo-duh i voditi ga čistim i jasnim putom suosjećanja. Mo Yan je rodila dječaka i nazvala ga Ye Su, koji je Mesija i koji je začet po Studenom povjetarcu. Neki govore da ne razumiju kako je to moguće i smatraju da je to dijete, ako je On učinio da Mo Yan zatrudni, trebalo nastati u počecima svijeta.

Kad vladar naredi, svi lojalni građani dužni su slušati. Bog samilosno gleda s neba i pazi na sve na zemlji i nebu. Kad je Ye Su, Mesija, rođen, sav je svijet vidio blještavu čaroliju na nebu. Svi iz svojih kuća vidješe zvijezdu veliku kao kolski kotač. To čudesno svjetlo svijetlilo je iznad mjesta gdje se Bog trebao naći, u Wen li shin kenu (Jeruzalemu) u voćnjaku But Lama (Betlehema) jer tada je rođen Jedan. Nakon pet godina Mesija je progovorio. I dok je podučavao Zakon, učinio je mnoga čudesa i dobra djela. A kad mu bijaše dvanaest, primio je na sebe Svetu riječ i počeo podučavati.

Otišao je na obalu rijeke zvane Shu Nan (Jordan) kako bi dobio ime. Došao je čovjeku zvanom Brat, koji je živio u divljini i od rođenja nije jeo meso ni pio vino, već se hranio medom i biljkama koje je sakupljao u divljini. Kad je izronio iz vode, dođe mu Sveti Duh (Hladan povjetarac) s neba i začu se glas: „Ovo je moj Sin; slušajte ga!”

192 Engl. Cold Breeze. 193 Marija.

88

U to su vrijeme mnogi ljudi darivali Mesiju i slavili ga. Bijahu to ljudi s teškim problemima. Mesija im je dolazio i donosio propise. Mesija pokaza svima put Boga i put neba. Govorio je riječima Svetog Duha, tumačeći ljudima da se odreknu zla i da čine dobro. Počeo je s dvanaest godina i nastavio propovijedati dok nije navršio trideset i dvije. Pronalazio je ljude koji su živjeli nevaljalim životima i obraćao ih na Pravi put, put dobrote. Podučavao je učenike, naročito njih dvanaestoricu, putovao zemljom propovijedajući i ozdravljajući. Slijepi su progledali. Hromi i bolesni ozdravljeni su i prohodali. Oni opsjednuti zlodusima oslobođeni su. Neki su bolesnici izliječeni na svoj zahtjev, drugi dodirnuvši njegovu haljinu, ali svi su izliječeni. Oni koji su otišli s ovoga svijeta vraćeni su u život.

Nečisti, jednako kao i oni koji čine zlo i ne poznaju Pravi put ili riječi kojima nas podučava Božja vjera, ne mogu se spasiti ni sada ni u novom životu. Prestrašeni Mesijom, učitelji ga napadoše i osudiše, ali nisu mu mogli ništa jer su ljudi i dalje vjerovali njegovu svetom učenju.

Pokvareni se ljudi okupiše, praveći se da su zastupnici istine i čistoće. Pokušaše ga oklevetati, ali ga nisu mogli uhvatiti u zamku. Zato otiđoše velikom kralju Pilatu zahtijevajući da ubije Mesiju. Mesija se nije obazirao na to i nastavi narod podučavati istinitoj vjeri i kako da čine dobro. Postao je poznat.

Kad mu je bilo trideset i dvije, zli su ljudi došli pred velikog kralja Pilata i izložili mu svoj predmet, govoreći da Mesija treba umrijeti. Veliki ga kralj nije želio ubiti jer je izgledalo da ne postoji stvarna optužba protiv njega. Tragači zla194 u tom su predmetu zahtijevali da on mora umrijeti, jer što će inače biti s njima?

Veliki kralj Pilat naredi da mu donesu vodu i opere ruke, pokazujući tako zlima da je čistih ruku u ovom slučaju. Pokvarenjaci nastaviše s optužbama dok nije imao izbora doli ubiti Mesiju. Mesija predade svoje tijelo zlim ljudima kako bi spasio sva živa bića. Kroz njega cijeli je svijet spoznao da je život nestalan kao plamen svijeće. Sažalivši se nad svima, on predade svoj život.

Zli ljudi dovedoše Mesiju do izdvojenog mjesta i, nakon pranja kose, odvedoše ga na mjesto izvršenja zvano Chi-Chu (Golgota). Objesiše ga visoko na drvenu skelu, s dvojicom zločinaca, svaki s jedne njegove strane. Pet je sati tamo visio. Bijaše to bezmesnog dana na šesti sat čišćenja (tj. petak, nap. prev.). Rano tog jutra bijaše sjajan sunčani dan, ali kako je sunce išlo ka zapadu, mrak se spustio nad zemljom, zemlja se zatresla, planine zadrhtaše, grobovi se otvoriše i mrtvi izađoše. Oni koji vidješe povjerovaše da je zaista bio onaj koji je rekao da jest. Kako može netko ne povjerovati? Tko srcem prihvaća te riječi, pravi je Mesijin učenik. Kao rezultat ...195

VELIKE LITURGIJSKE SUTRE

Četiri velike liturgijske sutre dragulji su Istočne Crkve u Kini. Kroz njih po prvi puta u više od tisuću godina čujemo glas taoističkog kršćanstva i njihovo radikalno prakticiranje vjere. Možemo s njima slaviti te slušati njihovu verziju Kristova učenja koje je toliko lijepo da vjerojatno ništa ljepše u kršćanstvu u to vrijeme nije napisano.196

194 Engl. The Seekers of Evil.

195 Ovdje se izvorni tekst prekida.

196 Palmer, nav. dj., str. 169.

89
Budi tih. SUTRA O ISUSU KRISTU

Liturgijske sutre predstavljaju zrelu vjeru nama neobičnog oblika kršćanstva. One čine svojevrsni molitvenik koji nam svjedoči kako su slavili kineski kršćani. Te kasne sutre, sakrivene i brižljivo čuvane u špiljama Dunghuanga, pronađene su 1908. i 1909. god. One reinterpretiraju važnost uskrsnuća, izbacuju spominjanje izvornog grijeha i pokazuju razumijevanje kineskog načina razmišljanja. Tekstovi donose smisao i teoriju taoističkog kršćanstva i sadrže ne samo učenja već i aktualnu liturgiju koja vodi ka konačnom cilju – lomljenje kruga reinkarnacije.

Prva liturgijska sutra: Tražiti uto ište u trojstvu 197

Prva sutra pisana je 720. g., dakle 70 godina nakon što su tekstovi prvih sutri prevedeni na kineski.

Ona pokazuje značajnu dubinu poznavanja kineske kulture i jezika i govori o još jednom kršćanskom središtu u Kini – samostanu u Shachou­u (danas Dunhuang) u sjeverozapadnoj Kini. Sutra ima naziv „Da Quin kršćanska liturgija o utočištu u Trojstvu”. Mi smo je nazvali „Tražiti utočište u Trojstvu”.198 Sutra „Tražiti utočište” pokazuje koliko je Crkva postala profinjena kroz manje od 90 godina od svog dolaska. U usporedbi sa stoljećima potrebnim budizmu da uskladi način rada i terminologiju, postignuća istočnog kršćanstva su uistinu zapanjujuća.199 Mogli bismo tome dodati da njezin puni, gore navedeni, naziv u sebi na fascinantan način povezuje temeljnu budističku molitvu o uzimanju tri utočišta (Buddha, dharma, sangha) s kršćanskim Trojstvom, a to blisko povezivanje vidljivo je i u sljedećoj molitvi:

Svećenik: Veliki davatelju Zakona, Vraćaš nas našoj izvornoj prirodi, A spašenih je duša neizbrojiv broj: Božansko milosrđe podiže ih iz prašine Iskupljujući ih iz ražalošćenog svijeta duhova Vjernici: Stotinu putova200 donosi nam jasnoću i dobrodušnu milost …201 Važnost ove sutre je i u uvođenju suprotstavljanja ideji beskrajnih reinkarnacija i otvaranju nove mogućnosti – njihovo prekidanje u potpunom sjedinjuju s Bogom. ***

Tri preostale sutre razlikuju se od prethodne. Naime, njihova iznimna vrijednost očituje se u podatku da su gotovo sigurno djelo jednog autora imenom Jingjing, što znači „Blještava čistoća”, odnosno onaj koji pročišćen učenjem Religije svjetla. Riječ „pročišćen” govori i da se radi o obraćeniku, gotovo sigurno Kinezu, što potvrđuje i izuzetna kvaliteta njegova pisanja.202

197 Razlog zašto nismo prezentirali sutru u cijelosti jest to što je prvi dio sutre pisan u obliku litanije, dok je drugi pisan kao liturgijska molitva. Zanimljivo je da je „uzimanje utočišta u Trojstvu” zagovarao i veliki budistički učitelj modernoga doba Thich Nhat Hahn u knjizi Living Buddha, Living Christ. (op. ur.)

198 Palmer, nav. dj., str. 177.

199 Isto, str. 179.

200

Termin „stotinu putova” odnosi se na različite škole mišljenja u to vrijeme djelatne u Kini, koje su njegovale raznolikost ideja i mišljenja i bile cijenjene u otvorenoj kulturi dinastije Tang.

201 Palmer, nav. dj., str. 180. (kurziv prevoditeljev).

202 Još jedan od prijevoda imena Jingjing je i Adam.

90

Bio je redovnik i svećenik u Da Qin samostanu gdje su krajem osmog stoljeća i nastale spomenute sutre u kojima se osjeća snažan utjecaj Tao Te Chinga (Daodejinga), svete knjige taoizma. Njegove sutre, nađene među dokumentima u Dunhuangu, pokazuju da su nastale u Crkvi koja ima kontinuitet i koja brižljivo čuva djela tog velikog pisca.

Druga liturgijska sutra: Zahvaljujmo 203

Druga je sutra u stvari niz zaziva svecima.204 Većina njih je iz Biblije, ali ima i onih (nepoznatih) koji upućuju na dosad neotkrivene sutre. Naslovi svjedoče da je Crkva u Kini prilagođavala evanđelja kineskom kulturnom svijetu. Najviše spominje dvije ključne figure u životu Crkve u Kini: Aluobenu i Jingjingu.

Jingjinga treba gledati kao na „Dharma kralja” – sveca, učitelja. Bio je jedan od najznačajnijih kršćana u Kini uzmemo li u obzir naše ograničeno znanje o tom vremenu, kao i najveći izdanak Crkve u doba dinastije Tang. Njegovi radovi su remek­djela svjetske duhovnosti po sposobnosti objašnjenja važnosti Isusova utjelovljenja kineskome svijetu. Zaslužuje stoga da bude otet zaboravu i prepoznat od suvremenih duhovnih tražitelja barem u onoj mjeri u kojoj su ga poštovali njegovi suvremenici. Tekst na kraju pruža zadivljujući uvid u rad Crkve i potvrđuje da je Jingjing gotovo sigurno autor svih triju sutri. Također, svjedoči nam da, iako je većina od 530 svitaka ostala sačuvana na sirijskom, 34 knjige su prevedene ili napisane na kineskom.205

Treća liturgijska sutra: O povratku izvornoj naravi 206

U ovoj najljepšoj (liturgijskoj) sutri uvedeni smo korak po korak u spasenjsko putovanje u slobodu od karme prošlih života i ponovnih rođenja. Jedinstvenim spojem kršćanskih slika, taoistčkog učenja i budistčke flozofje, Jingjing je načinio vrhunsko djelo. Sutra se datra u vrijeme od 780. do 790. godine.

Početak Sutre je većim dijelom izgubljen, dok nastavak donosi stl klasične budistčke sutre (s Buddhinim podučavanjem sljedbenika). U njoj je predstavljen razgovor Mesije i učenika Šimuna te slavljeničke mase „koja je izbjegla iz kraljevstva čežnje”, odnosno iz fzičkog svijeta, i došla na „veliko mjesto propovijedanja čistoće i jasnoće.”

Figurativno, slika je to Propovijedi na Gori odnosno kršćanska verzija Orlovskog vrha (Vulture Peak), gdje u budističkim sutrama kineske tradicije Buddha podučava o svemiru.207

Srž ideje svršetka kotača karme nalazimo u riječima Mesije kako svi trebaju očistiti svoje misli i ostaviti po strani svako željenje i činjenje koje stvaraju karmu, njezin uzrok i posljedicu. Prakticirajući tako wu wei, taoistički termin koji označava djelovanje bez djelovanja, izbjeći ćemo stvaranje svake loše karme. Sutra objašnjava i prirodu Mesije, Boga i vodi do njegova obećanja da On, zbog onoga što jest, može spasiti sva bića. Tekst potom uvodi način govora koji možemo nazvati – kršćanski taoizam. Bit svega nalazimo u ključnim izrekama koje se razmatraju u ostatku sutre: ne željeti, ne raditi, biti potpuno prazan – bez pobožnosti, bez zadržavanja istine.

203 Izvorno sutra nosi naziv Zaziv Dharma kraljeva i (svih) svetih, dok joj Palmer skraćuje naziv u Let Us Praise

204 Kao i kod prve sutre, to je razlog zbog čega smo je preskočili.

205 Palmer, nav. dj., str. 182–183.

206 Iz prva tri poglavlja prevedeni su samo pojedini manji, izabrani dijelovi, dok su 4., 5. i 6. prevedeni u cijelosti.

207 Palmer, nav. dj., str. 187.

91

Kroz dobrotu u prošlim životima dolazi se do ove religije i kroz vjeru pronalazi sreća. Šimune, znaj: pitao si me o Pobjedničkom zakonu. Od onog što su radili tvoji preci ti danas ubireš plodove, njihova karma pronalazi ishod u tebi.208

Zanimljiva i za kršćanstvo krajnje neobična tvrdnja.

Tekst je prepun slika, ponekad originalnih, a ponekad preuzetih iz drugih kultura i religija, kao što su na primjer ljestve koje vjerniku pomažu da se popne na nebo (postoji i u hinduističkoj tradiciji kao i u onoj judeo-kršćanskoj), ili Četiri zakona (Dharme, duboko utemeljene i u taoizmu i u budizmu): Važan je to i znakovit pokazatelj koliko se kršćanstvo pokušavalo (i uspijevalo!) prilagoditi drugim vjerovanjima. Palmer na kraju zaključuje:

U toj izuzetnoj sutri, pripremljenoj za pjevanje, kako sutra sama navodi, nalazimo puni izraz Dharma Božjih zakona, Isusov Tao, veličanstven spoj najboljih od sviju svjetova u kojem kineski kršćani tog doba pronalaze sebe.209 ***

Dakle, Šimune, ako netko želi slijediti Put pobjede, Treba očistiti svoje misli i odbaciti ono što želi i što radi. Biti čist i miran znači biti otvoren čistoći i mirnoći, A učinak će biti intuicijom dohvatiti istinu.

To znači da svjetlo može sjati Otkrivajući djelovanje uzroka i posljedica I tako nas povesti na mjesto mira i sreće.

Zato podučavam nedjelovanje i djelovanje bez djelovanja. To pomaže da prestaneš razmišljati o stvarima koje te uznemiruju I samo tada možeš ući u izvor čista prazna postojanja. Odvoji se od onog što ti smeta i odvraća pažnju. I budi čist kao onaj što diše u čistoći i praznini.

To stanje vrata su prosvjetljenja, To je Put u mir i potpunu sreću.

To nikad prije nije viđeno; Čista praznina do koje dolazimo bez napora dosad nije znana.

Sveznajuća Suština govori kroz mene i kaže: Oni koji nisu odviše pobožni i ne traže ime (slavu) Vjeruju u vodstvo vlastita srca. Oni mogu nadrasti željeno i vjerovati U izravnu duhovnu komunikaciju. Prihvativši istinu, znaju da je to Put mira i sreće. Šimune znaj, Ja vidim Zakon. Vidim stvarnost bez materijalnih zapreka. Čujem Zakon i ne ometaju me drugi zvuci. Mirišem Zakon i znam kako zanemariti druge mirise. Kušam Zakon i ne ometaju me različiti okusi. Utjelovljujem Zakon i osjećam ga u svome tijelu. Moje srce je Zakon i osjećam ga cijelog.

Tih šest principa vode u vrhunaravno buđenje – svjetlom ovog učenja svatko će se spasiti. Ovo učenje postoji u raju od samog iskona I donosi veliki blagoslov i neizmjernu sreću. Donosi sreću veliku kao najšira planina

208

Isto. 209 Isto, str. 189.

92

I ništa se s time ne može usporediti. Zato se okupite, svi vi dobri; molite i pjevajte, Svjetlo će doći i obasjati vas, Otkrit ćete sveobuhvatno znanje, Otajstvo koja će vas povesti do mira i sreće.

To će vas osposobiti da preskočite ponovno rođenje. Šimune, znaj, mjesto je to neizmjerna blagoslova Iznad svake zamislive imaginacije. I namijenjena svakom.

Sâm sam to proučavao i nema puta da to potvrdim. Zašto? Jer ne može biti potvrđeno. Kako definirati nešto veće od same definicije?

I zato govorim: neželjenje, nedjelovanje, nehvaljenje, nesuđenje o istini.

To su Četiri esencijalna zakona210, Koji te ne mogu podučiti po sebi, Ali slijedi ih i bit ćeš oslobođen Od traženja da posložiš čemu vjerovati. Osjeti strast, budi strastven opet i ponovo Bez pokušavanja da to nekome pokazuješ.

Na taj će se način svatko osloboditi, A to se zove Put ka miru i sreći.

Tada se okupljeni digoše na noge, nakloniše i zapjevaše: Sve hvale beskonačnom Jednom, Velik je vrhunaravni i najviši Jedan –Učiš nas pobjedničkom zakonu kakav on zaista jest U svoj svojoj dubini i čudesnosti, van shvatljivog.

I iako se ne pravim da sve razumijem, Nastavit ću proučavati sve do kraja...

Učitelju, rekao si da su neželjenje, nedjelovanje, nehvaljenje, nesuđenje o istini Četiri zakona koji pozivaju na Put miru i sreći.

Ali, ako nema postojanja, kako može biti sreće? A čašćeni Jedan odgovori: Prekrasno pitanje.

Sad pažljivo poslušaj dok ponavljam: Mir i sreća mogu jedino postojati Gdje ništa drugo ne postoji.

Šimune, znaj: ljudi koji odlaze u tu planinu Bijahu zbunjeni i nesretni zbog svojih zemaljskih želja. Čuli su za istinu. Vjerovali su da ih može odvesti na Put. Pokušaše se uspeti na planinu, ali uzalud. Sva ljubav i vjera koju su imali umrla je u njima.

Zatim Samilosni-sveznajući-Jedan dođe k njima

I poduči ih vještini i iskrenosti pa oni spoznaše Kako je On taj koji pomaže pri usponu i donosi ljestve Pomoću kojih će naći pravi put i biti oslobođeni svojih stega zauvijek.

Učitelju, rekao si da su neželjenje, nedjelovanje, nehvaljenje, nesuđenje o istini Četiri zakona koji pozivaju na Put miru i sreći. Mir i sreća mogu postojati jedino Gdje ništa drugo ne postoji.

93
210 Four Essential Laws.

Deset je načina kako promatrati svijet. I svi su korisni. Koji su to?

Prvi način promatranja svijeta: Jeste li primijetiti kako ljudi stare i razbolijevaju se? Nitko tome ne može pobjeći. Jednako kao biti putnik; Zastaje svuda gdje može prenoćiti I ne brine jesu li hrana i ležaj najbolji. Tako je i između nas i našega tijela. Jednom kad krenemo na posljednji put sve ostaje iza nas. Nitko tamo ne odlazi živ.

Drugi način promatranja svijeta je vidjeti Da ćemo i voljenu obitelj ostaviti za sobom. Kao što i lišće sa stabla pada u jesen. Ništa to ne može spriječiti, nijedan list neće preživjeti. Vjetar ih sve odnosi svojim vrtložnim dahom.

Treći način promatranja svijeta je ovaj: Neki su veliki i moćni; drugi žive kratko i slavno, No ni jedni ni drugi ne žive vječno. Kao kad magična svjetlost mjeseca sve obasjava, A treba tek oblak da ga prekrije I svjetlost mu se zamagli ili potpuno nestane.

Četvrti način promatranja svijeta je ovaj: Neki poput bika izazivaju svakog koga sretnu Dok drugi iskorištavaju slabije od sebe. A opet, oba mogu začas umrijeti Jer su nalik leptirima pored plamena; Lete ravno na njega misleći da ih spašavaju I tamo stradavaju.

Peti način promatranja svijeta je ovaj: Postoje škrtice koji samo prikupljaju blago. Oni se troše u beskrajnoj boli, A ništa od stečenoga ne mogu ponijeti sa sobom. Kao kad malene glinene bočice puniš morskom vodom: Otkuda ti pomisao da morski beskraj možeš uhvatiti U nečem toliko malenom?

Šesti put je ovakav: seksom opsjednuti, Oni koji snivaju da ga neprestano upražnjavaju, A opet su stalno razočarani i depresivni. Oni su kao stablo napadnuto termitima Koji ga izjedaju dok ne istrune, A onda padnu, prijeteći svima uokolo.

Sedmi je put opijati se i neprestano zabavljati Spavajući uokolo u tako smušenom stanju Da ne razlikuješ stvarnost od sna. Nalik si uzburkanom bazenu vode –Kad se jednom sasvim zamuti Nemoguće je u njemu išta prepoznati.

94

Osmi je put ovaj: neki život promatraju kao igrokaz Kao igru u kojoj sudjeluju samo da bi se zabavljali; Takav život troši tijelo i iscrpljuje duh. Kao kad se budala uspinje stabljikom da vidi cvijet Ili se bori da savije granu Iscrpljujući se bez razloga.

Deveti je put put lutanja od vjere do vjere Tražeći prosvjetljenje, ali završavajući u zbrci. Kao da netko načini gipsani odljev goveda; Bez obzira koliko nalikuju stvarnom, Izvedi ih u polje i ništa uraditi neće!

Na kraju, deseti put je ovaj: postoje oni koji vjeruju Da znaju i predstavljaju se pred drugima takvim. U stvarnosti ne podaruju drugima ništa i istina umire s njima. Kao kamenice su u kojima raste biser; Biser nije na korist školjki i ona je beskorisna Dok ju ne uhvate; samo otvorena i pokazana drugima dobiva na cijeni.

Razmisli o ovih deset putova i zadrži ih za sebe, U svojim mislima, osjećajima i tijelu. To je jedini način kako zaista razumjeti ovaj Pobjednički zakon.

POGLAVLJE PETO

A sada, koja su Četiri temeljna zakona Dharme?

Prvi je neželjenje. Ako ti je srce opsjednuto nečim, To se očituje na razne iskrivljene načine.

Iskrivljene su misli u korijenu negativna ponašanja. One su kao biljka: ako joj je korijen, mada dubok, oštećen, Primijetit ćemo to na njezinom lišću i tijekom rasta. Jednako je s ljudima: ako nas opsjeda želja, Primijetit ćemo to na tvom tijelu i na svemu što činiš. Sva otvorenost tvoga bića zamaglit će se I izgubiti svoju energiju i jasnoću. Zato treba Zakon neželjenja.

Drugi je nečinjenje. Ne navlači masku Praveći se da si ono što nisi. Budi najprirodniji I ne trči za maštarijama i prividom!

Kao da si u čamcu na širokom oceanu; Vjetar te baca lijevo–desno, nemaš kontrolu, U strahu od potapanja ne možeš predahnuti. U stvari, uopće (se) ne odmaraš. Kao i kod ljudi; Ono što se javlja izvana nije istinito. Napor potreban da održiš smjer je napušten. Ostaje tek akcija i reakcija. Nastavi putem i ne djeluj.

Treći je nehvaljenje. A to znači: Ne željeti da se tvoja dobročinstva razglase svima.

Čini što treba da ljude dovedeš istini, Ali ne zbog vlastita ugleda.

Baš kao i velika zemlja Koja svakoga hrani prema njegovim potrebama. Primljeni blagoslovi su beskrajni.

95

Zato svatko tko podučava Pobjednički zakon Uz pomoć Puta svjetla kako bi život doveo do istine Spoznaje zajedno mir i sreću. Ali ne razglašuj to posvuda. Tada to nije na tragu vrline.

Četvrti je zakon nesuđenje o istini. Ne pokušavaj nadzirati sve, Ne zauzimaj stranu u svađama oko dobrog i lošeg. Prema svakom se ponašaj jednako i živi iz dana u dan. Samo budi ogledalo koje odražava okoliš, Zeleno ili žuto ili koji drugi spoj, Sve jednako, ali detaljno prikazuj. Jer što radi ogledalo? Samo odražava, bez suda. I ti trebaš učiniti isto.

Tek tada će pravi mir i sreća poteći iz tvog srca Pa će ti se i drugi pridružiti u traženju istinskoga puta Sve dok ne tražiš zasluge za svoje vrline. To je nesuđenje o istini.

POGLAVLJE ŠESTO

Mesija nastavi: Ako se netko pridruži vojsci, Treba mu oklop da se zaštiti. Oklop mora biti dovoljno jak Da mu pomogne obraniti se i preživjeti napad. Religija svjetla i Zakoni najbolji su oklop! U stanju su zaštititi ukupno naše življenje. Tko želi zaploviti preko velika oceana, Treba čvrst čamac da savlada morske struje. Ali, koliko god bilo dobro plovilo, Nitko nam ne jamči prijelaz na drugu stranu. No, Put svjetla i njegovi Zakoni Mogu sve nas prenijeti preko oceana života i smrti Da dohvatimo obale zemlje mira i sreće.

Ako netko umire u velikoj tuzi I omiriše ovaj čudesno djelotvoran balzam, Može oživjeti. Njegov mu miris obnavlja qi. Znajte, Zakoni svjetla najbolji su balzam Jer oni nas vode kroz bol i tegobe života I suočavajući se s njima vraćaju nas istinskom spoznanju.

Svi vi, pjevajte dan i noć Jer ovi nam Zakoni bistre pogled i pomažu da se vratimo Svojoj izvornoj naravi, svom konačnom pravom počelu, Oslobođeni laži i obmana. I vidjet ćete Koliko su ova učenja neiscrpna.

Svatko tko u sebi ima barem malo ljubavi Može krenuti Putem svjetla i neće mu naškoditi. Jer to je put koji vodi do mira i sreće; Do njih se dolazi i kroz najcrnji mrak. Ako zaista pratiš Sunce, zamisli koliko je to jednostavno!

Pođi sada i među drugima stvaraj prijatelje ovog učenja Kao kad se kralj bori protiv navala, Ili kao krijes zapaljen na brijegu – svatko ga može vidjeti.

96

Takav je Cijenjeni knez211. On je kao velika planina Koju Sutre obasjavaju kao plamteći požar. Pratiš li ovo učenje, i ti ćeš biti svjetlo svijeta.

A okupljeni zapjevaše molitvu želeći još slušati. Tad Mesija reče: Za sada dosta; iako ne možemo zaustaviti Riječ, Kao što ni dobar bunar nikad ne presuši. Kad ste izliječeni od bolesti tijela i duše Ne trebate više piti. Jednako je i s mojim učenjem Koje je tek početak tvog osobnog traženja Pravog počela naravi. Niti previše odjednom nije dobro.

Okupljeni se složiše, zahvališe toplo i počeše se razilaziti.

Ovo je kraj Sutre o Pročišćenoj zemlji mira i sreće I povratku svojoj Izvornoj naravi.

etvrta liturgijska sutra: Vrhovni 212

Posljednja sutra izvorno se zove Kršćanska liturgija u pohvalu Tri svete sile. Radi se u stvari ili o divnom prijevodu klasičnog kršćanskog himna „Slava Bogu na visini” na prekrasan kineski ili pak o originalnom kineskom tekstu nadahnutom tim himnom.213

Pronađena u špilji Dunhuanga, sutra se danas nalazi u Parizu. Na prvi se pogled vidi da je namijenjena pjevanju. Zajedno s prethodnim liturgijskim tekstovima daje nam sliku pobožnosti tadašnjeg kršćanskog života

Ukorijenjena duboko u uzvišenu kršćansku slikovitost, sutra govori o „prosvjetljenju”, o tome kako su „bezbrojni patnici spašeni iz Kraljevstva patnje”, kako će nas „Samilosni radosni jaganjac” osloboditi iz karme naših života i vratiti nas našoj „izvornoj prirodi”. Štovatelji u molitvi govore kako će Bog, „čuvši naše zazive, poslati svoj splav spasenja da nas spasi od uzburkanih struja života”. Tekst koristi i klasičnu budističku sliku samilosne dobrotvornosti bodhisatthve. Na kraju donosi sliku o „slatkom ozdravljenju” koje silazi da spasi sav život i oživi istinsku bit svega.214

(...)

Onkraj znanja, onkraj riječi Ti si istina, postojana, bezvremenska.

Samilosni Oče, Zračući Sine, Sveti Duše215 – tri ste u jednom.

Među kraljevima i carevima, Ti si vladar Među velikanima svijeta, Ti si Gospodar Svega.

211 Engl. Princely One.

212 Engl. The Supreme.

213 Palmer, nav. dj., str. 202.

214 Isto, str. 202.

215 Doslovan prijevod bio bi „Čisti kralju Vjetra” (Pure Wind King).

97

Na kraju svoje iscrpne studije Palmer zaključuje:

Ove Sutre zaslužuju da se bolje upoznaju. Klasici su radikalne povezanosti zapadne i istočne duhovnosti jednako kao i poezije dinastije Tang. Nadam se da će se, nakon što smo ih prijevodima donijeli na svjetlo dana, pridružiti korpusu velikih djela svjetske duhovne baštine. Nakon tisuću godina šutnje one se danas ponovo pjevaju.216

Tijekom stoljeća i pol postojanja, Istočna se Crkva ukorijenila i dobro prilagodila kineskom načinu razmišljanja. Činilo se da su postavljeni dobri temelji za daljnji nastavak rada. A onda se slabljenjem dinastije Tang situacija stubokom promijenila. Ali, o tome nešto kasnije …

PUT SVJETLA – UČENJE S KAMENA

Cijela priča o povijesti ranoga kršćanstva u Kini sažeto je prikazana na jednom mjestu, u drevnom duhovnom centru tadašnje Kine – samostanu u Xi’anu. O njemu Palmer navodi:

To je veličanstven skup zgrada načinjen tako da spriječi zle duhove koji se, očito, mogu kretati samo pravocrtno, da dođu na sveta mjesta. Ako je jedan zid probijen, druga je crta obrane ispred ulaznih vrata, a sastoji se od niza divno graviranih mramornih mostova preko malih jezera. Zli dusi ne mogu preko vode. Na glavnom se ulazu otvara vidik od stotinjak metara do prekrasno ukrašenih skladno uzdignutih srednjih vrata. Uz put koji vodi prema ulazu nalaze se mjesta za prezanje konja gdje bi ih ostavljali službenici u dolasku. Bijeli mramorni stupovi oživljeni su uklesanim likovima. Izvan srednjih vrata niz je paviljona namijenjenih učenicima u kojima su mogli sjediti i razmišljati, dok se u njima nalaze zapisani važni carski proglasi. Zatim slijedi glavni splet hrama u kojem se nalazi jedan od najveličanstvenijih svjetskih muzeja, Muzej zapisa u kamenu. Većina stela u toj lijepo nazvanoj Šumi stela217 su do dva metra visoke; neke su starije od tisuću i petsto godina, a sve su čudesne!

Ovdje, pod nizom krovova stoji sakupljena najveća zbirka stela na svijetu. U stvari, to je kamena biblioteka. Stari su Kinezi željeli biti sigurni da će sačuvati najvažnije zapise, pa su ih uklesali u najdugovječniji materijal koji su mogli naći. Te kamene knjige danas ispunjaju zidove i podove starodrevnog samostana. (...)

A ovdje, u drugoj dvorani, nalazi se Kamen Crkve Istoka koji je zaokupio moju pažnju prilikom istraživanja taoističkog kršćanstva. Kamen je podignut 781. godine, u skladu s projektom glavne zgrade što je bila redovita praksa pri gradnji hramova, kada je Da Qin religija sagradila svoju pagodu. Kamen (stela) na početku navodi temeljno učenje Religije svjetla, nastavlja opisom ponovnog izrastanja crkve u to vrijeme, prisjeća se najvažnijega dijela povijesti crkve u Kini do 781. te donosi sažetu verziju crkvenog učenja koja potvrđuju događanja i vjerovanja u (ovdje prevedenim) Isusovim sutrama. Kako stoji u poglavlju 7, autor teksta je Jingjing218. Kamen je pod snažnim utjecajem taoističkog i budističkog slikovnog jezika i nosi u sebi niz odjeka najznačajnijih taoističkih tekstova, posebice Tao Te Chinga.219

216

Palmer, nav. dj., str. 205.

217 Stela, kameni obelisk, najčešće postavljen okomito s uklesanim tekstom i/ili crtežom.

218 Vidi tekst pod bilješkom 202.

219 Palmer, nav. dj., str. 206.

98

Kamen Crkve Istoka

Tekst na kamenoj steli iz Xi’ana se sastoji od četiri dijela:

Prvi nosi naslov: Zapis o prijenosu Religije svjetla sa Zapada u Kinu te nas obavještava o autoru (Jingjing), nadglednicima radova te glavnim svećenicima.

Drugi dio ukratko govori o osnovnim postavkama Religije svjetla, vjerovanju, načinu molitve, okupljanju vjernih i sl.

Treći dio je najduži i ima najviše povijesnih podataka: govori kako je religija stigla u Kinu, otkuda je stigla, kako se vremenom razvijala i koliki je doprinos u tome pojedinih kineskih vladara. Upravo njihovo navođenje potvrđuje autentičnost teksta. Nauk je u Kinu stigao iz Da Qin Carstva, kako su Kinezi zvali Perziju (a slijedom toga i sve zemlje na zapadu), koja je prikazana na zanimljiv način:

Prema kartama zapadnih krajeva i zapisima Han i Wei kroničara, Da Qin Carstvo na jugu dodiruje koraljna mora. Prema sjeveru se prostire prema planinama mnogih bogatstava. Zapadno doseže cvatuća stabla raja. Istočno se proteže na krajeve gdje vjetar nikad ne prestaje i svega je nekoliko rijeka. Odatle (iz Perzije) dolaze poznata pamučna punjenja (cotton filling) za toplu odjeću, tamjan i blještavo drago kamenje. U toj zemlji nema kradljivaca. Ljudi su sretni i zdravi. Primjenjuje se i promiče samo učenje Religije svjetla kao jedina krepost. Kuće su velike i prostrane, a zemlja obiluje kulturom i učenjem.

Preuveličan, ali prekrasan opis, s posebno impresivnim opisom zemljopisnoga položaja. Jer, Perzija zaista tada na jugu dopire do rijeke Ind i tamo do tropskih mora, na zapadu do Palestine i Egipta (zemlje u ono vrijeme zaista rajskog izgleda), na sjeveru do planina Kavkaza i Male Azije (tada vrlo bogate rudama), a istočno do velike i vjetrovite stepe s malo vode i tek dvjema rijekama, Amu i Sir Darjom (tadašnjim rubovima poznatoga svijeta).

Četvrti i posljednji dio govori o potrebi zapisivanja ovoga vjerskog nauka, potvrđuje se istinitost zapisanog i navodi osobe koje su prisustvovale njegovu radu. Autor tekst završava ovim riječima: „Ovo je veliko učenje i djela su snažna i tajanstvena. Nazvao bi ih djelom o Trojici u jednom Bogu…”

U nastavku donosimo, u duhovnome smislu, najzanimljivije dijelove toga teksta:

DRUGI DIO

U početku bijaše naravna nepromjenjivost, mir, istinska tišina početka i praiskonska praznina Najvišega220. Tada se duh praznine izdigne kako je Najviši gospodar tajanstveno krenuo da prosvijetli svete. On je Ye Su (Jošua), Pravi­gospodar­praznine221, koji je utjelovio Trojstvo, i kasnije bio osuđen na križ kako bi ljudi sa sve četiri strane svijeta bili spašeni.

220 Engl. Premordial Void of the Most High.

221 Engl. True Lord of the Void.

99
Sl. 10. Kamena stela iz Xi'ana

222

Pobijedio je praiskonske vjetrove i stvorio dvije pare222, dao je oblik tamnoj praznini i otvorio nebo i zemlju. Smjestio je sunce i mjesec na njihove putanje od kojih su nastali dan i noć. Oblikovao je bezbroj stvari i stvorio prve ljude. Dade im izvornu narav i dobrotu i proglasi ih zaštitnicima i voditeljima svih stvorenja. Misli im bijahu prazne; bili su zadovoljni, a srca im bijahu jednostavna i nevina. U početku nisu imali želja, ali pod utjecajem Sotone napustiše svoju čistu i jednostavnu dobrotu za blještavilom i zlatom. Došavši u zamku smrti i laži, upleli su se u 365 oblika grijeha. Čineći tako, oni istkaše mrežu odmazde i zatvoriše sebe unutar nje. Neki su vjerovali u materijalni početak stvari; neki se utopiše u kaotičnim valovima; neki pomisliše da mogu dobiti blagoslov samo neprestanim ponavljanjem molitava; a neki napustiše dobrotu zbog bogatstva. Bez obzira na njihovu mudrost i strastvene molbe, ne stigoše nikuda. Prisiljeni na vječno okrećući vatreni kotač, spaljeni su i uništeni. Izgubivši svaku osnovu proturazloga, nisu se više mogli vratiti.

Zato je moj gospodar Ye Su, koji proizlazi iz tri suptilna tijela, sakrio svoju pravu moć, postao čovjekom i došao u ime Gospodara neba da propovijeda istinsko učenje. Djevica je porodila sveca u kući gdje je boravila u Da Qin Carstvu. Poruka je stigla do Perzijanaca koji vidješe i slijeđahu snažno svjetlo kako bi mu predali poklone. Dvadesetčetvorica svetih prenijeli su nam učenje, a nebo je odredilo da religija Trojice­u­jednoj­čistoći223, o kojoj nedostaje riječi, treba biti objavljena. To učenje povratit će dobrotu iskrenim vjernicima, osloboditi one koji žive unutar granica osam područja, pročistiti prašinu i pretvoriti je u istinu otvarajući vrata tri konstante,224 koje nas vode u život i razaraju smrt. Učenja Religije svjetla su kao sjajno sunce – imaju snagu da razore kraljevstvo mraka i zauvijek unište zlo.

Gospodar pluta na splavi spasenja i samilosti kako bi nam pomogao doći do palače svjetla i biti sjedinjeni duhom. Okončao je posao našeg oslobađanja i, kad je obavio zadatak, uzašao je u besmrtnost usred bijela dana. Ostavio je dvadeset sedam knjiga zapisa kako bi poticao naš duh. Objavio je djela Početka i dade nam način kako da se pročistimo vodom.

Rođen na blagim vjetrovima i blještavim oblacima čistoće, bijelim je pečatom uklesao riječi, prikupivši četiri zrake da se sjedine s prazninom. Udaranje drvetom naviješta glas kreposti i dobronamjernosti.

Okretanje prema istoku tijekom molitve pokazuje ti Put života. Oni koji odaberu puštati bradu, obrijati glavu, putovati otvorenim cestama, odbaciti želje, nemati muških ni ženskih robova, na sve ljude gledati kao na jednake i ne zgrtati materijalna dobra, sljedbenici su mojih Pravila pročišćenja.

Koristimo samoodricanje kako bismo ukrotili misli koje žele i služimo se tišinom kako bismo podigli vlastite temelje. U sedam se sastajemo na službu molitve za spasenje svih. Svakih sedam dana imamo susret s rajem. Čistimo naša srca i vraćamo se jednostavnom i prirodnom putu istine. Istina se ne može imenovati, ali njezino djelovanje nadilazi sva očekivanja. Prisiljeni dati joj ime, nazvali smo je Religijom svjetla. Jer je to Put, sveti nisu sveti dok nisu presveti225; i Put nije Put dok nije Veliki put.

Engl. Two Vapors.

223 Engl. Three-in-One Purity.

224 Engl. Three Constants.

225 Engl. Highly Sacred.

100

TREĆI DIO

Sveti nauk koji je donio svjetlo svijetu stigao je ovamo u vrijeme vladavine cara Taizonga. Slavno je učenje donio čovjek velikih vrlina, Aluoben, iz Da Qin Carstva. Došao je na azurnom oblaku noseći istinske zapise i nakon dugog i napornog putovanja došao je u Chang‘an devete godine Zhenguana. Car je poslao svog službenika Fang Xuanlinga da ga pozdravi u zapadnom predgrađu. Pridošlica je s dobrodošlicom primljen u palaču gdje je zamoljen da prevede svoje zapise. Kad je car poslušao učenje, osjetio je u dubini da govore istinu. Zato je naredio da se taj nauk podučava, te u sedmom mjesecu u jesen dvadesete godine Zhenguana donosi sljedeći proglas: „Ovaj Put nema uobičajeno ime i njegova svetost nema uobičajen oblik. Širi (se) to učenje posvuda zbog spasa ljudi. Aluoben, čovjek velikih vrlina iz Zapadnoga (Da Qin) carstva pristigao je izdaleka i stigao u glavni grad da predstavi učenja i prikaze, likove i ugled svoje vjere. Njegova je poruka tajanstvena i čudesna i s onu stranu našeg razumijevanja. Taj nam nauk govori o izvoru stvari te kako su stvorene i očuvane. Poruka je glasna i jasna, a učenja su na korist svima i treba ih obavljati po cijeloj zemlji.”

U glavnom gradu, u ulici zvanoj Yining podignut je samostan za redovnike Religije svjetla.

Svojom krepošću i njezinim učenjem o uskrsnuću i uznesenju na plavo nebo na zapadu, svjetlo Puta i duh Religije svjetla dirnulo je Velikog Tanga. Na istočnim vratima samostana carski je proglas pisan osobno od cara: „Otkrij divotu i sjaj neba; slavi svece Religije svjetla i dopusti da dobrohotna učenja obasjaju ovo kraljevstvo postojanja.”

Prema kartama zapadnih krajeva i zapisima Han i Wei kroničara, Da Qin Carstvo na jugu dodiruje koraljna mora. Prema sjeveru se prostire prema planinama mnogih bogatstava. Zapadno doseže cvatuća stabla raja. Istočno se proteže na krajeve gdje vjetar nikad ne prestaje i svega je nekoliko rijeka. Odatle (iz Perzije) dolaze poznata pamučna punjenja (cotton filling) za toplu odjeću, tamjan i blještavo drago kamenje. U toj zemlji nema kradljivaca. Ljudi su sretni i zdravi. Primjenjuje se i promiče samo učenje Religije svjetla kao jedina krepost. Kuće su velike i prostrane, a zemlja obiluje kulturom i učenjem.

Car Gaozong zahvalan je svojim precima što su prepoznali i prihvaćali učenja te naredili gradnju samostana Religije svjetla u mnogim provincijama. On je dodijelio Aluobenu titulu „Gospodar zaštitnik Velikih učenja”. Učenje se proširilo u deset smjerova i zemlja je živjela u blagostanju. Samostani su sagrađeni u stotinama gradova i mnogi prihvatiše blagoslov crkve Religije svjetla.

Sljedećih godina budistički učitelji iz istočnih područja proširiše ružne glasine i okupiše grupu nečasnih ljudi u zapadnom predgrađu da oslabi crkvu Religije svjetla. Glavni svećenik, časni Lo­hsieh iznio je zlatne vjerske predmete, a veliki su redovnici branili čudesan nauk. Tako je spriječena katastrofa.

Pobožni car Xuanzong naredi petorici prinčeva iz vojvodstva Ning da nadgledaju gradnju crkve gdje će još više ljudi moći proučavati taj nauk na jednostavan i poučan način. Uskoro je obraćeno mnogo ljudi.

U prvim godinama Tianbaoa, car naredi da general Gao Lishi nazoči posvećenju dijela Crkve pet svetaca. Također je kao poklon poslao stotinu smotaka satena i prigodnu tapiseriju. Na tapiseriji je izvezeno i ovo: „Zmaj može biti daleko, ali

101

luk i mač mogu dohvatiti sve krajeve sunca da donesu svjetlo i nebesku glazbu u tri kraljevstva.” Iz Zapadnog Carstva stigao je redovnik Jiche koji je promatrao promjene zvijezda i promatrao sunce u suglasju s Bogom. Car također zatraži časne Jichea, Lexiea, Buluna i sedamnaest drugih redovnika da načine veliku svečanost molitve i žrtve u dvorani za proslave. U samostanu Tiandi nalazi se plaketa koju je pisao sam car. Ukrašena blistavim žadom i kao obješena odozgo, plutala je kao višebojni rajski oblak. Na njoj je pisalo:

„Velik kao južne planine, prostran kao najveća jezera i dubok kao istočna mora, Put može sve ostvariti, a što je ostvareno mora biti i opisano. Ne postoji ništa što sveci ne mogu učiniti, a što je postignuto, ostat će zauvijek zabilježeno.”

Prosvijetljeni car Suzhong uspostavio je samostane Religije svjetla u Lingwu­u i četiri druge provincije. Podupirao je dobrotvorni rad i proslavio velike proslave. Zato je bio blagoslovljen, a njegova vladavina uspješna se rascvjetala.

Učitelj i vojni car Daizong nastavio je promicati Sveti Put i držao se načela wuwei. Ujutro na Božić ponudio je tamjan i počastio kršćane Religije svjetla carskim proglasom u kome stoji: „Zbog vašeg čudesnog i zaslužnog rada mnogi su pronašli spasenje. Budući da se svetac utjelovio u čovjeku, otrovi svijeta mogu biti zaustavljeni.”

U godinama Jianzhonga (za cara Dezonga) moj pobožni car objavi osam proglasa i otjera tamu. Otvorio je devet oblasti i obnovio život crkve Religije svjetla. Prodrijeti u otajstveno, blagosloviti s dobrom savješću, biti velik, a ipak prazan, vratiti se tišini i biti spreman oprostiti, biti samilostan i obujmiti sav svijet, činiti dobra djela i pomoći ljudima da dosegnu drugu obalu – to su velike koristi gajenja vrlina. Smiriti ljude u nemirnim vremenima, pomoći im da razumiju prirodu stvari, zadržati čistoću, brinuti se o stvarima, poštovati život i odgovarati potrebama onih čija vjera potječe iz srca – to su usluge koje nudi crkva Religije svjetla.

Ministar religijskih poslova i pomoćnik pokrajinskog vladara kraljevstva darovao je purpurno odijelo redovniku Yishiu u carevo ime. Na uravnotežen i dobronamjeran način taj je redovnik posvetio svoj život širenju i podučavanju vjere iz glavnog grada u samo srce zemlje. Ta sposobnost mu je bila besprijekorna i učenje bez mana. Na početku se sprijateljio s guvernerom. Zatim je postao poznat u udruženju zapisivača. Na kraju je pridobio vojvodu Guo­a od Hanyanga da predstavi Spise o umjerenosti (apstinenciji) u podložnim kraljevstvima.

Kad je car Suzong vidio kako je njegov otac prikovan za krevet i nesposoban hodati, proglasio je da nastavlja s politikom predaka. Poslao je poruke svojim službenicima i naredio im da velikodušno podijele njegovo blago i da pošalju odjeću i zlato kao poklone (Religiji svjetla). Ponudio je da obnovi stare samostane, ponovo izgradi crkve i obnovi dvorane i prostore. Također je zamolio crkvu Religije svjetla da se drži principa vrline i dobročinstva. Svake je godine pozivao redovnike četiriju samostana da planiraju s njim dobrotvorno djelovanje. Potaknuo ih je da nahrane bogalje, daju odjeću onima koji pate od hladnoće, liječe bolesne i pokapaju mrtve. Toliko je tomu bio predan da je tražio svećenika Religije svjetla u bijelo obučena da napiše plaketu u slavu nauka Svjetla. Tekst govori: „Pravi gospodar Prvotnoga svijeta u apsolutnoj tišini i stalnoj prirodnosti stvorio je i o(b)državao sve stvari. Uzeo je ljudski oblik i njegovo je suosjećanje bilo beskrajno. Sunce izlazi, mrak je istjeran, a mi smo svjedoci istinskih čudesa.”

Svuda po prostorima carstva bijaše zapisa koji su potvrđivali povijest crkve Religije svjetla. Oni nam govore kako je učenje Religije svjetla doneseno u carstvo

102

Tang, kako su tekstovi prevedeni i podignuti samostani. Ta su učenja kao splava koja nam nosi spasenje, blagoslov i dobru volju ljudima moje zemlje.

Slijedeći tradiciju predaka, car Gaozong sagradi crkve i samostane svuda po zemlji. Pravi Put je proglašen – dodijeljen mu je naslov „Gospodar zaštitnik Velikog učenja”. Ljudi bijahu sretni i posvuda je vladalo blagostanje.

Car Xuanzong proširi sveto učenje čak i dalje. Slijedio je ispravno učenje, širio proglase i izdavao carske dekrete da ih podupre. Jednostavnim i veličanstvenim riječima slavio je djela (Religije svjetla) i smatrajući ih vrijednima slavlja.

Car Suzong oživio je Put raja i nadgledao svete dane. U jednoj noći dobroga vjetra izbrisao je nečistoće koje su izopačili palaču. Prašina je pročišćena i zemlja je ponovo učinjena jednom.

Car Daizong bijaše djetinjast i pun vrlina. Pobožnost mu bijaše velika kao nebo i zemlja. Otvorio je carske riznice i davao vrijedne poklone. One koji bijahu puni vrlina nagradio je s dragim kamenjem koji sjahu kao puni mjesec.

Vladajući car od Jianzhanga (car Dezong) vjerovao je u prosvijetljeno učenje. U njegovo doba generali i zapovjednici održavahu mir na sve četiri strane carstva i školski službenici bijahu časni i čestiti. Ohrabrivao je sve da ispituju narav stvari skrivenim ogledalom, a ljudi su u šest pravaca bili prosvijetljeni i stotinu nevjernih plemena dovedeno je pod nadležnost.

ČETVRTI DIO

Veliko je ovo učenje i djela su njegova snažna i otajstvena. Zato moraju ostati zapisana. Nazvao bih ih naukom o Trojici u jednom Bogu. Ovaj je ponizni sluga zato u kamenu bilježio što se dogodilo i slavio Praiskonskoga Gospodina.

Podignut u drugoj godini Jianzhang­a Velikoga Tanga, u pratnji odgovarajuće ceremonijalne glazbe i pravila u sedmom mjesecu, na dan kada je blistavo sunce obasjavalo šumu.

Uz prisutnost glavnog svećenika Ningshu­a i sljedbenika učenja Religije svjetla s Istoka.

Kaligraf koji je pisao bio je bivši vojni savjetnik provincije Dai, časni predstavnik Lu Xiuyan.

Kako se moglo dogoditi da jedno učenje i vjera, toliko bogata sadržajem i, u konačnici, potpuno suživljena s kineskom kulturom, odjednom nestane? Usporedimo li to s našim prostorima, u vrijeme kad se Crkva Istoka pojavljuje u Kini (i to ne slučajno, već je pozvana od strane carskih vlasti), kod nas se, u kaosu nastalom nakon sloma Zapadnog Rimskog Carstva i slabljenja Istočnog, pojavljuju slavenska plemena u pratnji Avara. Crkva očajnički pokušava tek spasiti kosti mučenika i jedva da započinje pokrštavanje. Stotinu i pedeset godina kasnije, kad nastaju vrhunska djela kineskog kršćanstva, kod nas se tek pojavila Višeslavova krstionica o kojoj i danas nemamo nekih podataka. U drugoj polovini devetog st. kad Papa priznaje kneza Branimira vladarom Hrvatske, kršćanstvo je u Kini već nestalo...

Kako dinastija Tang slabi i njihov nadzor nad Putom svile postaje sve više upitan. Budući da su budisti, manihejci i kršćani bili prilično prošireni u tim pokrajinama, dolaze na udar u središnjim dijelovima Carstva. Godine 845. počinje veliki progon. Oduzimaju se dragocjenosti, uništavaju samostani. Primjer

103

su budistički samostan iz kojih je, tako, protjerano preko dvije stotine tisuća redovnika, a oduzeto im je preko stotinu pedeset tisuća robova! Dakako, najviše su stradali budisti kao najveći i najbogatiji, ali oni su se kasnije i najlakše oporavili. No teško su stradali i kršćani. Sa svojih možda dvije tisuće redovnika i snažnom islamskom religijom koja je uništila kršćansku Crkvu Istoka i činila prepreku prema većem utjecaju sa Zapada. Crkva nestaje. Kršćanstvo ostaje prisutno samo na prostorima oko Puta svile, ali ni danas se ne zna radi li se o domaćim vjernicima ili o putnicima sa zapada koji su prakticirali vjeru. U vrijeme pojave Džingis-kana zna se da je i među Mongolima bilo kršćana (jedna je njegova snaha, kasnije majka Kublaj-kana, kineskog cara, bila kršćanka). Ipak, to ih nije nimalo smetalo da prilikom osvajanja pobiju stotine tisuća ljudi, kako muslimana, tako i kršćana.

Tako dolazimo do Marka Pola (1254.–1324.) koji je, nakon kineske epizode, pisao da je upoznao pripadnike neke vjere koji su mu čitali odlomke iz svojih knjiga. Shvatio je da se radi o dijelovima iz Novog zavjeta. Nisu imali svećenika, ali su mu pripovijedali da njihova vjera postoji već sedam stotina godina! Marku Polu na zapadu, kao i glede mnogih drugih stvari, nisu vjerovali i tako je i taj zapis pao u zaborav. I onda se, krajem šesnaestog stoljeća, pojavljuju isusovci. Ali to je već neka druga priča. ***

Krunoslav Milas (1949.), oženjen, otac troje djece. Profesor književnosti u mirovini. Završio Komparativnu književnost i Jugoslavenske jezike i književnosti na FF u Zagrebu. Dugogodišnji član, voditelj i suradnik kršćanskog laičkog pokreta „Mali tečaj kršćanstva – Kursiljo”. Predstavio rad pokreta Kursiljo u Hrvatskoj na susretu s papom Franjom na Europskoj duhovnoj obnovi pokreta u Rimu 2016. Održao desetke predavanja i svjedočenja o aktivnom življenju vjere i njezinom djelovanju na svakodnevni život. Planinar i planinarski pisac s više od stotinu objavljenih tekstova. Član uredničkog odbora časopisa Hrvatske planine.

Prodrijeti u otajstveno, blagosloviti s dobrom savješću, biti velik, a ipak prazan, vratiti se tišini i biti spreman oprostiti, biti samilostan i obujmiti sav svijet, činiti dobra djela i pomoći ljudima da dosegnu drugu obalu – to su velike koristi gajenja vrlina. Smiriti ljude u nemirnim vremenima, pomoći im da razumiju prirodu stvari, zadržati čistoću, brinuti se o stvarima, poštovati život i odgovarati potrebama onih čija vjera potječe iz srca – to su usluge koje nudi crkva Religije svjetla.

„Pravi gospodar Prvotnoga svijeta u apsolutnoj tišini i stalnoj prirodnosti stvorio je i o(b)državao sve stvari. Uzeo je ljudski oblik i njegovo je suosjećanje bilo beskrajno. Sunce izlazi, mrak je istjeran, a mi smo svjedoci istinskih čudesa.‟

104

ŠTO? GDJE? KADA?

DOGAĐANJA U 2019. i NE-DOGAĐANJA U 2020.

Gledajući iz današnje, pandemijske perspektive za proteklu godinu, izgleda mi gotovo nestvarno i jako, jako daleko to da smo tijekom godine održavali promocije, uvodne tečajeve ili kontemplativna povlačenja. Bilo je to posljednje vrijeme kada su stvari tekle ‘normalno’ jer se u 2020., evo, sve promijenilo... Kao i protekle 2018., i u prošloj smo, 2019. godini, uspjeli sačuvat kontnuitet događanja postgnut u prethodnim godinama. Uvodnim smo intenzivima označavali kraj zime (ožujak) i kraj jeseni (studeni), dok smo u mjesecima između njih jednu nedjelju mjesečno posvetli Danu kontemplacije – intenzivnijem višesatnom praktciranju.

Kontemplativna smo povlačenja održali na Košljunu od 15. do 19. V., a jesenje u Vratima od 17. do 21. X. Njihove su zanimljivosti bile u tome što smo u Vratima bili prvi puta i odmah nam je to mjesto postalo drago zbog intimnosti u unutrašnjim prostorima i otvorenosti prirodi izvana. S druge strane, ovogodišnji je Košljun bio ‘sudbonosan’ jer smo, nedugo nakon povratka u Zagreb, od gvardijana samostana fra Diega zamoljeni da više k njima ne dolazimo. Na naš upit zašto, odgovorio je: „Naša je zajednica upozorena s više instance da je sadržaj kojim se predstavlja Vaš Centar duhovnih putova na web stranici kontemplacija.hr nespojiv s učenjem Katoličke Crkve. To konkretno znači da nismo više u mogućnosti ponuditi Vašoj grupi termin boravka u našem Duhovnom centru na Košljunu. Nadam se da ćete imati razumijevanja za ovu našu odluku. Ona se ne odnosi na ono što Vi radite, nego na naše poslanje 226” Iznenađen takvom naglom odlukom, jer nikakvih naznaka toga nije bilo dok smo tamo boravili, odgovorio sam mu zahvalom za sve što je učinio za nas u protekle dvije godine te željom da se i Crkva u Hrvatskoj možda jednoga dana povede za primjerom većine crkava u Europi, a osobito samostana različitih duhovnih redova, koji su širom otvorili vrata mnogim duhovnim praksama i smjerovima u svojim prostorima. Popis poveznica to je i dokazivao: https://www.meditationshaus-dietfurt.de/, https://cac.org/, https://www.haus -der-stille.at/, https://www.oekumene-haus-der-stille.de/, http://www.puregg. org/de/, https://www.lassalle-haus.org/de/, https://www.offenekirche.ch/de/veranstaltungen/programm.html, https://kirche-der-stille.de/start/alletermine/ itd. Odgovor fra Diegu sam zaključio poznatm riječima Richarda Rohra: Obožavali smo Isusa umjesto da smo ga slijedili na istom putu kakvim je On prošao

Onaj koji suzdržava usta od govora, štiti svoje srce od strasti.

Onaj čije je srce pročišćeno od strasti, Boga stalno vidi.

Tko vječno razmatra Boga, tjera vragove i uništava sjeme njihova zla.

Tko neprekidno gleda u sebe, srce će mu slaviti u otkrivenjima.

Onaj čiji je motrenje sakupljeno u umu, tamo vidi veličanstvo Oca.

Onaj koji prezire sva zadovoljstva, vidjet će Gospodina svoga u srcu svome.

226

Kurziv je moj (N.B.) s pozivom svima koji ovo budu pročitali da mi pošalju pokušaj objašnjenja ove izjave; ja je, naime, nisam uspio dosegnuti.

105

Napravili smo od Isusa religiju umjesto putovanje u jedinstvo s Bogom, čitavim Univerzumom

Taj nas je pomak (odmak) preobrazio u religiju „pripadanja i vjerovanja” umjesto u religiju transformacije, unutrašnje i cjelovite preobrazbe.

Uz ova redovna događanja svjedočili smo drugom dolasku Anemone Eglin i drugom, također vrlo uspješnom, dijelu tečaja Kontemplativnoga polaganja ruku koji se održao od 14. do 16. VI.

Što se tiče naših godišnjih tiskanih izdanja, možemo se pohvaliti prvom, u Hrvatskoj, objavljenom knjigom poznate američke duhovne učiteljice, spisateljice i učiteljice kontemplacije Cynthije Bourgeault Molitva sabranosti i unutarnje buđenje te šestim brojem časopisa zajedno s temom Kontemplacija danas, 2. dio: Europska škola kontemplacije. Promocija knjige i časopisa održana je u Hrvatskom kulturnom društvu „Napredak” u Zagrebu 8. XI. 2019.

Za razliku od toga, 2020. godina vrijeme je ne-događanja i, kao što sam napisao i u uvodu, iščekivanja vraćanja na početne postavke u 2021. … u kojoj sve možda i neće biti isto, ali gledano iz mistične perspektive, ništa se neće bitnije promijeniti. Ili izrečeno bezvremenim stihovima Dobriše Cesarića (s malim izmjenama prilagođenim vremenu i stanju u kojem jesmo):

Gle malu voćku poslije kiše: Puna je kapi pa ih njiše.

I bliješti tamom obasjana, Čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se tama malko skrije, Nestane sve te čarolije. Ona je opet kao prvo, Obično, jadno, malo drvo.

Novoobjavljene knjige

Ivan Supi ić: Prikaz knjige Cynthije

Bourgeault, Molitva sabranosti i unutarnje buđenje

Zagreb‒Sarajevo, Synopsis, u suradnji s Centrom duhovnih putova „Kontemplacija i mistka”, Zagreb, 2019., 229 str.

Autoricu nije potrebno ovdje i sada posebno predstavljati jer je u ovome časopisu o njoj već bilo govora. Od niza njezinih knjiga posvećenih duhovnosti i duhovnom životu ovo je prva koja izlazi na hrvatskom jeziku. U nizu američkih autora koji se zadnjih desetljeća osobito ističu na tom području spomenimo barem ove: Thomas Merton, Thomas Keating, Richard R. Rohr, Bruno Bernhart, Jim Finley, Kim Wilber i Jim Marion. Prva dvojica trapisti, a treći franjevac, autori su od kojih su neke knjige (kao i jedna od Mariona) prevedene na hrvatski te objavljene u nas, pretežno kod istog izdavača, Synopsisa, a u suradnji s Centrom duhovnih putova iz Zagreba, kojima za to treba odati zasluženo priznanje. Neki su od spomenutih autora (poput Mertona, Keatinga i Rohra) svjetski poznati, ne samo po duhovnoj tematici kojom se

106

bave ili su se bavili (prva dvojica nisu, naime, više među nama), nego osobito i po dubini kojom su joj pristupali, obrađivali je i – last not least – prakticirali u vlastitom životu. I to na području koje je bitno. Kao duhovni pratitelji ili voditelji ponudili su i ostvarili golemu duhovnu pomoć velikom broju tražitelja autentičnog i dubljeg duhovnog života i temeljitijeg upoznavanja kršćanske duhovnosti od daleke prošlosti, iz prvih kršćanskih vremena, do danas, ne samo u njihovoj zemlji nego i mnogo šire u svijetu. Znatan je broj njihovih djela, naime, preveden na niz jezika. Ova autoričina knjiga ide u red upravo „klasičnih” suvremenih djela na području duhovnosti. Učenica i suradnica Thomasa Keatinga, Cynthia Bourgeault je ne samo izvanredna duhovna učiteljica nego i prava, literarnim darom visoko obdarena spisateljica koja piše jednostavno, jasno, sustavno i pregledno uvodeći čitatelja korak po korak sve dublje i dalje u problematiku koju obrađuje. Kao što u svojoj uvodnoj riječi navodi urednik knjige Neven Bradić, ta knjiga je izvrstan primjer povezivanja ključnih momenata molitve sabranosti i unutarnjeg duhovnog buđenja kao

autoričina stava prema duhovnosti i životu u cjelini ... Objavljivanje ove knjige Cynthije Bourgeault na hrvatskom jeziku označava prvi korak prema prezentiranju današnjega rada i djelovanja Američke škole kontemplacije (Contemplative Outreach), najznačajnije i najbrojnije grupe praktičara kršćanske kontemplativne tradicije danas u svijetu (str. 8).

Kako ističe sama autorica, ova je knjiga zamišljena kao cjeloviti vodič svima koji žele bolje upoznati kontemplativnu praksu te proširiti svoje „razumijevanje njezina teološkoga i duhovnoga konteksta” (str. 9).

Knjiga je podijeljena na četiri dijela koji nose naslove: I. Metoda molitve sabranosti, II. Tradicija molitve sabranosti, III. Psihologija molitve sabranosti i IV. Molitva sabranosti i unutarnje buđenje.

U prvome je dijelu riječ o kontemplativnoj molitvi i molitvi sabranosti, o dubljoj tišini i dubljemu sebstvu, o metodi molitve sabranosti, o upravljanju mislima tijekom molitve te o duhovnoj neposesivnosti. Drugi dio govori o molitvi sabranosti i kršćanskoj tradiciji, o nestanku i obnovi kršćanske kontemplativne tradicije te o teologiji molitve sabranosti. Treći dio dotiče pitanje božanske terapije i ono o putu od iscjeljenja do svetosti. Četvrti dio obrađuje pažnju srca, rad s unutarnjim promatračem, molitvu prihvaćanja te molitvu sabranosti i kršćanski život.

U predgovoru knjizi, kasnije preminuli duhovni učitelj autorice o. Thomas Keating, ističe neke njezine osobito važne i vrijedne dijelove, pa je bez sumnje najbolje njegovim vlastitim riječima navesti neke glavne točke o tome kako knjiga „obiluje vrhunskim raščlambama i pojašnjenjima”. Autor ističe, kao neke od tih točaka, razlikovanje između katafatičke i apofatičke kontemplacije, napose „opis teškoća koje mogu nastati kada se apofatičku molitvu pokušava prakticirati katafatičkim misaonim sklopom” (str. 11). Tu je i lectio divina kao nužan pratitelj k unutarnjoj tišini koju se njeguje u molitvi sabranosti. Zatim kenotički karakter molitve sabranosti „koji sudjeluje u iskonskom kretanju ljubavi unutar Trojstva” (str. 12), tj. u potpunom i krajnjem predanju unutar Njega. Keating ističe da u raspravljanju o pažnji srca

Kad se milost spusti na samotnika, u početku ona u njemu potiče nepoznate osjete, užitke i utjehe, i postupno proširuje njegov um zadovoljstvima, posjetima, čudesnim prizorima i otkrivenjima, sve dok on ne počine u oblak suštinske svjetlosti, ne odlazeći dalje. Tamo će um gledati i blistati u zrakama svjetlosti koje ga obasjavaju iz Biti. Tako se uspinje i prodire iz dana u dan, ovisno o svojoj marljivosti i budnosti, od slave do slave po Gospodinu Duhu, preobražavajući se u sličnost bez sličnosti, u sjedinjenju i savršenom sjedinjenju s Bogom.

107

autorica razlikuje temeljnu prijemčivost molitve sabranosti od prakse usredotočene pozornosti (mindfulness) u drugim duhovnim tradicijama, kako na Istoku tako i na Zapadu ... Kako bismo razlikovali molitvu sabranosti od usredotočene pozornosti, mogli bismo je nazvati praksom predanja (heartfulness) (str. 12).

On smatra taj element važnim u osvjetljavanju te teme, dok „unutarnjeg promatrača” smatra mostom „iz unutarnje tišine do procvata istinskog sebstva, u kojem se jedinstvo i raznolikost Boga i svake osobe Trojstva može živjeti i očitovati u svakodnevnom životu i u svim okolnostima” (str. 12). Važan doprinos u korisnosti i upotrebljivosti duhovne prakse u svakodnevnom životu jest i molitva prihvaćanja koja je, prema njemu i autorici, „praktičan način samopredaje u svakodnevnom životu i u sadašnjem trenutku ... dovodeći do unutarnje tišine i do molitve u skrovitosti koju nam je preporučio sâm Isus (Mt 6,6)” (str. 12–13). Zaključno, „molitva sabranosti je usmjerena na iscjeljenje nasilja u sebi i pročišćavanje nesvjesnoga područja naše psihe/duše od njegove skrivene i manjkave motivacije koja može umanjiti, pa čak i poništiti, učinkovitost vanjskih djela milosrđa, pravde i mira” (str. 13).

Iz mnoštva i bogatstva misli i tema što ih sadrži ova knjiga izdvojit ćemo samo neke, najosnovnije. Kao što na samome početku knjige kaže autorica, „molitva je obraćanje Bogu”. A „kontemplativna molitva u svojoj bîti predstavlja otvaranje sebe bez riječi, s povjerenjem u božansku prisutnost. Radi se o najjednostavnijem obliku molitve” (str. 27). I nastavlja da u meditaciji pak nastojimo obuzdati lutanje uma, bilo usporavanjem misaonog procesa ili razvijanjem načina koji omogućuju odvajanje od njega ... Molitva sabranosti disciplina je namjerne tišine, a bavljenje unutarnjim otporom neizbježan dio razvoja prakse ... Gotovo svaka duhovna tradicija koja u središtu svojega učenja ima viziju čovjekove preobrazbe kaže da je praksa namjerne tišine neosporna. I točka. Jednostavno je morate prakticirati. Bez obzira radi li se o jogijskoj ili budističkoj meditaciji, sufijskom zikru, o devkutu mističnoga judaizma ili kršćanskoj kontemplativnoj molitvi, općenito se tvrdi da je ovaj oblik duhovne prakse suštinski važan za duhovno buđenje (str. 32.).

Autorica ističe da kad govori o „preobrazbi” i „buđenju”, ne koristi New Age terminologiju, nego Isusove riječi kako je potrebno roditi se odozgo, kako ako pšenično zrno koje kad padne na zemlju ne umre, ostaje samo, a ako li umre donosi obilat rod, te kako onaj tko hoće svoj život spasiti, izgubit će ga, a tko ga izgubi Njega radi, naći će ga. Isus implicira da „osoba kakvom se normalno smatram – to zauzeto, zabrinuto malo ‘ja’, toliko zaokupljeno svojim ciljevima, strahovima, željama i problemima – nikad niti izdaleka nije cjelovito Ja; tražiti ispunjenje života na ovoj razini značilo bi propustiti veći, sveobuhvatniji život” (str. 33). Ukratko, dolazi se do te „vječne” teme ljudskoga ega koju pogotovo danas ne propušta iz motrišta nijedna zrela i autentična duhovnost. Nezaobilazna je to tema koja se tiče i psihologije i duhovnosti koje se u njoj susreću, surađuju i razlikuju. Ljudski ego kao „prirodna danost” činjenica je koju duhovnost ne može i ne smije ignorirati, nego, naprotiv, na njoj i graditi kao faktor plus koji se od nje bitno razlikuje i nadilazi je. Dok se ego zatvara, ograđuje, skuplja i prisvaja, duhovni Ja daruje, daje, predaje se i otvara. On je ta dimenzija ljudskoga bića koja ga čini potpunim i koja ga ostvaruje do najviših visova, ne onog elementa „moći, znati i imati” koji je svojstven nižem egu, nego do beskrajne dimenzije koja se može sažeti u jednoj jedinoj riječi – biti. A biti znači ljubiti kao što ljubiti znači biti. Ljubav je ta dimenzija bića i taj način postojanja koji konstituiraju najvišu afirmaciju i ostvarenje čovjekovo i čine ga najbližim i najsličnijim Bogu.

108

Nakon ovog predstavljanja temeljnih uvodnih misli knjige, ostavit ćemo njezinim čitateljima da sami otkriju bogatstvo i dubinu svog njezina sadržaja i reći još samo nekoliko riječi o nekim aspektima njezina završna dijela u kojemu autorica pod naslovom „Epilog – Put srca” rezimira njezine bitne elemente. Taj njezin postupak ima izrazito pedagoški karakter jer mu je svrha da čitatelju približi i pregledno objasni sve bitno. Prvo: „Kao metoda meditacije, molitva sabranosti utemeljena je na gesti predanja odnosno otpuštanja” (str. 221). Njezin teološki temelj se nalazi u Isusovoj kenozi, potpunom predanju. Drugo: čin trenutačnog otpuštanja je stvaran, tj. nije samo unutarnji stav nego nas istinski oslobađa. Autorica napominje kako smo na Zapadu „navikli doživljavati srce kao središte emocionalnog života, ali u klasičnim tradicijama unutarnjega buđenja, to nije tako. Srce je, prije svega, organ duhovne percepcije” (str. 223). Cynthia Bourgeault zato ističe da „molitvu sabranosti možemo promatrati kao metodologiju za skrb o srcu par excellence.

Nakon što se osoba podigla u sferu spokoja i postala posvojenim sinom, stalno će sudjelovati u otkrivanju Božjih otajstava, te će vidjeti i čuti sve tajne duhovnoga puta, a njezina će služba i posvećeno pjevanje [Is 6,3] stalno biti povezani sa službom i pjevanjem Duha. Blagoslovljen je čovjek koji je dostojan ovoga dara i ove slobode, i koji je vidio slavnu viziju očima svoga uma, i ušima svoga srca čuo nebeski zvuk koji se, ponad razine spokojstva, otkriva duhovnome čovjeku...

To je područje njezina djelovanja, mjesto na kojem se mjeri njezina učinkovitost” (str. 224). Autorica napominje kako sintagma stavljanje uma u srce „predstavlja jedan od velikih ciljeva kršćanskoga mističnog puta” (str. 225). A ono se može postići upravo kroz kenozu, otpuštanjem onoga čega se ego grčevito drži. Taj put „odozdo prema gore” put je oslobađanja od strasti i opuštanje volje. A jedan od najvažnijih popratnih rezultata toga puta „izazivanje je promjena, ne samo u svjesnom nego i u nesvjesnom području. Najveći izvorni doprinos Thomasa Keatinga suvremenoj duhovnoj psihologiji jest u shvaćanju da duboka prijemčivost metode molitve sabranosti opušta represivne sklonosti ega i potiče oslobađanje boli, neurotskih obrana i ‘emocionalnih rana’ koje su smještene u nesvjesnom” (str. 225–226). Autorica zaključuje da molitva sabranosti nije samo način štovanja nego i psihički „alat” koji i na području nesvjesnog daje svoje plodotvorne učinke.

Na kraju, važno je spomenuti ne samo uzornost uredničkog posla Nevena Bradića, kojom se on ističe u svim dosad objavljenim knjigama kojima je bio urednik, pa tako i u ovoj, nego i izvrsnost prijevoda na hrvatski Martine Raguž koja je očita i bez njegove usporedbe s originalom na engleskom jeziku. Naime, hrvatski se prijevod ističe tolikom jasnoćom i ljepotom izraza da je dostojan spisateljske izvrsnosti autorice koju obilježavaju nesumnjivi literarni, umjetnički dar i misaona snaga izlaganja uz kristalno bistar slijed promišljanja i prikazivanja jedne tako visoke i bitne teme kao što je ova kojom se ona u ovoj knjizi bavi. ***

IVAN SUPIČIĆ, redoviti profesor u m. na Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu za humanističke znanosti u Strasbourgu. Pokretač i višegodišnji urednik časopisa International Review of the Aesthetics and Sociology of Music (1970.) na engleskom, njemačkom i francuskom te Nova Prisutnost. Časopis za intelektualna i duhovna pitanja (2003.), kao i višesveščanog niza knjiga Hrvatska i Europa. Kultura, znanost i umjetnost na hrvatskom, engleskom i francuskom. Autor knjiga s područja estetike i socijalne povijesti glazbe, objavljenih na hrvatskom, engleskom, francuskom, poljskom i kineskom, te s područja duhovno-filozofske problematike Za univerzalni humanizam (2010.) i Da ljubav živimo (2016.). Redoviti član (akademik) HAZU. Dobitnik Državne nagrade za životno djelo na području humanističkih znanosti (2020.).

109

227

Fantastičan prostor. Nije mi bilo teško naviknuti se na stalna ulaženja i izlaženja iz prostora. Intimnije je, više smo u kontaktu s prirodom koja je meni bliska i poznata. Osjećala sam se zaštićenom i sigurnom. Imam dojam da sam došla još malo ozdraviti. Hvala svima, posebno mojim cimericama. Ovo je ozbiljan rad koji će imati velikog utjecaja na ljude oko nas.

Prostor je lijep i intiman. Hvala svima koji su radili umjesto mene. Bio sam do sada na deset povlačenja, čak sam dobio i plan za „veliki korak naprijed”.

Meni su tema ovog povlačenja bila bolna koljena.

S obzirom na prethodna dva povlačenja, ovaj put mi je sjedenje, u tjelesnom smislu, bilo sjajno. Bome sam „istukla” svoja dva jastuka. Danas, zadnji dan, bih mogla krenuti zaozbiljno. Sve mi je u redu; kamo idem, što me čeka.

Ovo mi je prvo povlačenje nakon Košljuna 2018. Moja svakodnevnica – dinamična, živa i stresna – prelila se u vježbu: bolovi, disanje, misli, teško sjedenje. Sve je bilo baš onako kako je trebalo biti. Hvala mojim susjedima u sjedenju koji su me podržavali. Kao da se znamo godinama... Odlazim s najboljom namjerom sjediti svakodnevno. To je ono što nosim s ovog povlačenja.

Ugodnije sam se osjećala u ovom prostoru nego u samostanu. Bilo mi je toplo, bila sam zaštićena, nije bilo nelagode. Hvala vam na zajedničkoj tišini i na svim razgovorima koje smo vodili.

„Košljunski mir” – pjesma koju sam često čitao ispijajući čaj u pauzama između sjedenja na Košljunu. Uspio sam proteklih dana kao nikada prije sabrati taj mir. Bojim se da ga ne izgubim. Čitaš neke stvari, neke se misli probijaju... Na početku sam se tjelesno raspao. S vremenom sam prestao misliti o tome. Dva dana sam u vježbi bio sabran, a onda se ta sabranost potrošila. Trebaš sve otpustiti, to stalno govorimo. Bilo je vrijedno dolaska. Hvala vam svima.

Sve što kažemo, nekako naruši sklad. Najbolje je šutjeti. Bila sam na raznim povlačenjima i puno sjedim. Svašta sam probala. Različiti smo u mnogočemu, a sve je bilo usklađeno. I to je lijepo – da možemo svi zajedno sjediti, jer bît je ista.

S jesenskog povlačenja u Vratima.

110 ISKUSTVA227

Otok

Želio sam željno otići na otok Udisati more slušati tišinu Pričati bez riječi letjeti duboko U toj srodnoj grupi ne samovati sam Sve to s mišlju kako otok post’o ne bi’

Promašivši otok stig’o sam u šumu Kušao sam kišu upijao boje Opile me ptice miris vlažne zemlje Našao sam gljivu nije bila sama Došao sam doma otok ipak nisam

Koje je boje more?

Srijeda: Plavo, otopljeno plavo, plavo duboko, Modro i zeleno, tirkizno, ljeskavo zlatno, S kišom sivo, na mjesečini posrebreno, Zapjenjeno bijelo dok fijuće vjetar jak...

Četvrtak: Opet grizem usnu, stisak ruke pretjeran Grče se ramena, bez reda naviru mi misli Rutinski ih štitim, ne, nikom misao svoju Još me k tome muči, koju more ima boju?

Petak: Puštanje, pražnjenje, preusmjeravanje, Opuštanje, otpuštanje, kenosis, metanoia Trsim se cio, pomozi, reci na načine koje? I usput, možeš li mi reći koje je more boje?

Subota: Nestrpljiv sam, znam, znojit se ne trebam Sjedim, molim i dišem, ustrajat želim Jednom kad ustanem bit ću čudo Kao i more moje što čudesne ima boje

111
***

MEMORIAM Bernadette Roberts (1931. – 2017.)

Martina Raguž i Neven Bradić: Bernadette Roberts – život posvećen potrazi za istinskom prirodom čovjeka

Bernadette Roberts, kršćanska mistikinja, rođena je u katoličkoj obitelji 1931. godine u Kaliforniji, gdje je i preminula 27. studenog 2017. Sa sedamnaest je godina ušla u samostan Bosonogih karmelićanki u Alhambri u Kaliforniji, s kojima je ostala osam godina. Po izlasku iz samostana, odlazi na Sveučilište Utah gdje iduće tri godine studira medicinu. Školovanje je nastavila na Sveučilištu Južne Kalifornije i s diplomom iz filozofije zapošljava se u gimnaziji Gospe od Loretta u Los Angelesu. U Londonu je pohađala Montessori edukaciju i 1969. u Montani otvorila školu u kojoj podučava po Montessori metodi. Nekoliko godina kasnije, magistrirala je na temu predškolskog obrazovanja. Svoj duhovni put opsežno je opisala u nekoliko knjiga i eseja. U Contemplative: Autobiography of the Early Years piše o djetinjstvu u krugu obitelji i prvim duhovnim iskustvima. Drugu etapu puta, godine provedene u samostanu Bosonogih karmelićanki, iskustvo „tamnih noći” i stanje „sjedinjenja”, opisuje u knjizi The Path to No­Self: Life at the Center. Nakon godina provedenih u poosobljavanju sjedinjenja, Bernadette Roberts opisuje ključan događaj koji je odredio njezino daljnje djelovanje, a osobito pisanje, i kojem je posvetila svu svoju energiju – naziva ga iskustvom „ne-sebstva” i opisuje u knjizi The Experience of No­Self: A Contemplative Journey.228 Slijedila ju je knjiga What is Self?: A Study of the Spiritual Journey in Terms of Consciousness u kojoj je autorica željela odgovoriti na pitanja koja su se pojavila nakon knjiga The Path i The Experience, i razjasniti nedovoljno ili pogrešno shvaćeno iskustvo „ne-sebstva”.229 Zadnju je knjigu, The Real Christ, Bernadette napisala jer smatra da je „pravi Krist za kršćanstvo gotovo izgubljen.”230

U životu ispunjenom poslovnim i obiteljskim obvezama, Bernadette je pronalazila vremena za redovna povlačenja na planinu Santa Lucia u Kaliforniji gdje su joj domaćini bili kamaldolijanski redovnici. Jednom godišnje je vodila duhovne vježbe kojima je polaznicima približavala bit kršćanske mistike kao Trojstva, Krista i vjere.

Ovaj spomen na njezin život i rad posvećujemo njezinom neumornom djelovanju i upućivanju na nedualnu razinu svjesnosti, potpunoga sjedinjenja s Kristom u kojemu nestaje i svaki oblik svijesti o samome sebi231 i, gledano iz toga iskustva, razjašnjavanju cjelovitosti duhovnoga putovanja jednoga kršćanina kako na praktičan tako i na onaj dio koji se tiče kršćanskoga nauka.

228

229

Izvor: Wikipedia (pristupljeno: 29. 7. 2019.)

Bernadette Roberts, What is Self?: A Study of the Spiritual Journey in Terms of Consciousness, First Sentient Publications, Boulder, SAD, 2005.

230

231

Bernadette Roberts, The Real Christ [Kindle], ContemplativeChristians.com Publishing, Austin, SAD, 2017.

Svojim jasnim i vrlo detaljnim opisima nedualnoga iskustva bila je jedan od prvih glasnika te vrste govora unutar suvremenoga katolicizma. Za usporedbu, jedan Thomas Keating u potpunosti je prigrlio tu vrstu govora tek pred kraj života(!).

112
IN

U sklopu toga donosimo i nekoliko izvadaka iz njezinih uvida koji vode ka prilično drugačijoj osnovi na kojima on počiva, kao i neuobičajenih rezultata prema kojima on vodi. Bernadette Roberts time je ostavila neizbrisiv trag za sva kontemplativna istraživanja našega vremena kao i neiscrpnu inspiraciju za nas tragatelje Kristovih koraka. ***

Izbor tekstova iz njezine knjige Pravi Krist koje donosimo u prijevodu Martine Raguž prati temu ovoga broja s osvrtom na kontroverze tumačenja nauka u prvim stoljećima, tada još jedinstvene Crkve, slijedom kojih je, na kraju, osuđeno Nestorijevo razumijevanje Pisma i potaknut prvi veliki raskol kršćanske Crkve. ***

Bernadette Roberts, Pravi Krist232

Kao što naslov ove knjige podrazumijeva, postoji i „nestvarni” Krist, Krist za kojeg ljudi misle da ga znaju, ali, kad bolje razmisle, u stvari ga ne znaju. Jedini motiv ovog pisanja temelji se na mojem opažanju da je pravi Krist gotovo potpuno izgubljen za kršćanstvo i zamijenjen onim što se još može samo nazvati „Isusovim kultom”, štovanjem čovjeka kao Boga ili, još bolje – štovanjem ljudskoga bića pogrešno shvaćenoga kao Boga. Kao dokaz ovoga gubitka dovoljno je samo slušati propovijedi i sentimentalne pjesme u crkvama, na radiju, televiziji, u literaturi, kao i jezika koji se koristi da bismo shvatili da tu Krista nema. Čini se da čovjekovo razumijevanje Krista ne ide dalje od povijesnog čovjeka prikazanog u evanđeljima, čovjeka kojeg mnogi smatraju božanskim bićem koje je živjelo prije dvije tisuće godina, smatraju ga istim povijesnim likom kojeg danas obožavaju i za kojeg očekuju da će ga vidjeti na nebu. Iako takav nazor može zadovoljiti teološki i duhovno neobrazovane ljude, on teško više može zadovoljiti one koji traže dublji duhovni život, one koji se broje u tisućama i koji su u svojoj potrazi napustili kršćanstvo u korist neke od istočnih religija. Osobno sam upoznala stotine takvih ljudi, sve odgojene kao kršćane, koji su se, posvećeni duhovnoj potrazi, obratili Istoku jer u svojoj crkvi nisu dobili nikakvoga odgovora. Osim Isusovih etičkih i društvenih učenja, kršćanstvo im nije pružilo ništa više od toga. Usredotočeno jedino na povijesnog Isusa, čini se da nije išlo dalje od osjećajnog i moralnoga doživljavanja njegove poruke – izbjegavanja grijeha i prakticiranja vrline – ne razlikujući se tako od bilo koje druge religije na svijetu. Isus jednostavno ne ispunjava njihova očekivanja.

*

„Kristos” je (kroz prva stoljeća, op. ur.) postao referenca na „utjelovljeni Logos, utjelovljenoga Boga”, koji se (u kršćanstvu) shvaća kao sjedinjenje ili jedinstvo božanske i čovjekove, ljudske naravi. To je razumijevanje „Krista” postalo sastavni dio tradicionalnog jezika Crkve. Ono nastavlja dalje od mjesta gdje ime „Isus” staje, od same povijesne osobe ili „tko” je netko bio. Razumijevanje pojma „Krist” fundamentalno je različito – on se odnosi na misterij vječnoga jedinstva Boga i čovjeka; samo to je „pravi Krist”.

*

Isus je, s druge strane, uzor konkretnoga duhovnog života. Njegov „način” življenja i postojanja vrijedi i za svako ljudsko biće. Kao uzor, međutim, on ne smije biti objekt štovanja, jer ono pripada samo Bogu. On nam upravo na to ukazuje – da bi svatko svoj život trebao usmjeriti samo na Boga, s istom mjerom vjere i ljubavi, istim jedinstvom s Bogom kakvo je on imao. Njegov je život molitva za sve nas.

*

113
232 Preuzeto iz: Bernadette Roberts, The Real Christ, ContemplativeChristians.com Publishing, 2017., Austin, SAD. (op. ur.)

Svrha utjelovljenja, dakle, nije bila otkriti čovjeka Isusa – koji nikada nije postojao prije Navještenja – već otkriti Krista kao svačije suđeno jedinstvo s Bogom. Kao što su stari oci govorili: Isus je bio oruđe ove objave, njezin živi primjer, dok je „Krist” vječni arhetip puta svakoga čovjeka ka vječnom životu u Bogu. Utjelovljenje, stoga, nije otkrivenje čovjeka, već otkrivenje „Univerzalnoga čovjeka”. Da je sve što je Bog trebao učiniti bilo ujediniti se s jednim ljudskim bićem, nikakva inkarnacija ne bi bila potrebna. Krist je, međutim, više od Božjega jedinstva s određenim ljudskim bićem. Utjelovljenjem je Bog stvorio svoju vlastitu ljudsku prirodu, ujedinjujući njezinu jedinstvenu suštinu s jedinstvenom suštinom čovječanstva – to je vječno sjedinjenje suština koju znamo kao „Krist”.

*

RAZLIČITA GLEDIŠTA NA KRISTOVU LJUDSKU PRIRODU U RANOJ CRKVI

U ranim, formacijskim vremenima kršćanstva, postojala su dva glavna gledišta na predmet Kristove ljudske prirode: Aleksandrijska škola pretočena u sintagmu „Logos-tijelo” i Antiohijska škola u sintagmu „Logos-čovjek”. Prva koja je prihvaćala više platonski pogled na čovjeka, druga više Aristotelov. Tamo gdje je Platon vidio božansku dušu nesretno zarobljenu u materiju tijela, Aristotel je vidio jedinstvo tijela i duše kao nedjeljivog spoja ljudske prirode. Dakle, gdje je za Aleksandrijce, za koje je duša bila gotovo potpuno božanska, Bog bio jedno samo sa čovjekovim tijelom (Bog–tijelo), za Antiohijce je Bog bio jedno s cjelovitim ljudskim bićem, tijelom i dušom (Bog–čovjek). Razlike su rezultirale dvjema potpuno različitim kristologijama i razumijevanjima Krista. Za Aleksandrijce Isus nije bio ljudska osoba, za Antiohijce je Isus bio potpuno ljudsko biće, cjelovita ljudska osoba. Ako je Isus bio samo „vidljiva” pojava nevidljivoga Boga (riječima sv. Pavla, „Duh koji je tijelom postao vidljiv”), tada je sve što je Bog sjedinio sa sobom samo vremenito, vidljivo, fizičko tijelo. Dakle, pod tjelesnom fasadom Krist je bio potpuno božanstven – bio je Bog. Iako je to u osnovi aleksandrijsko stajalište (koje neki autori prenaglašavaju kao „pobjednika” pravovjerja u sporu između škola), upravo je taj aleksandrijski pogled doveo do hereze monofizitizma (koji je zagovarao „jednu božansku prirodu”) koja je, nažalost, do danas ostala općepriznati pogled na Krista.

*

Vrhunac te konfrontacije dogodio se u prvoj polovini 5. st. Sukob između vodećih osoba obje škole, Ćirila233 u Aleksandriji i Nestorija234 u Antiohiji, postao je istinskom prekretnicom u razvoju crkvene kristologije. Nakon što su Atanazije i Ćiril proglasili da čovjek Isus nije ljudska osoba, Nestorije, tadašnji carigradski patrijarh, jednostavno je upitao: „Kako možete imati potpuno ljudsko biće koje nije ljudska osoba?”

Kao što će se vidjeti, činjenica da je Nestorije izgubio na crkvenom saboru u Efezu 431. g. i bio doslovno istjeran (iz Antiohije, biskupije, a u širem smislu i Rimskoga Carstva), značila je ozbiljan gubitak za cijelu Crkvu; gubitak koji je vodio prema gubitku razumijevanja tko i što je Krist stvarno bio. Da je Isus tada shvaćen kao cjelovito ljudsko biće, kao „ljudska osoba”, on nikada ne bi mogao biti pogrešno shvaćen kao Svemogući Bog. Takvo gledište da je čovjek Isus božansko biće, bilo u naravi bilo kao osoba, definicija je antropolatrije –zamjenjivanja ljudske osobe Bogom.

233 Ćiril Aleksandrijski (376.–444.), patrijarh Aleksandrije od 412. do 444. g. i glavni zagovornik monofizitizma. Predvoditelj sukoba s Nestorijem oko kristoloških pitanja, protjerivanja Židova i drugih kršćanskih sekti (novacionista) iz grada (biskupije) kao i zatiranja poganskih učenja (koje je rezultiralo i ubojstvom „posljednje antičke filozofkinje” Hipatije). (op. ur.)

234 Nestorije (386.–451.), začetnik Crkve Istoka, učenik Teodora iz Mopsuestije, carigradski biskup od 428. do 431. g. Učenje mu je osuđeno na Prvom saboru u Efezu 431. nakon čega se povlači u samoću samostana u Egiptu. (op. ur.)

114

Nestorije je prvotno bio redovnik poznat po svojim mudrim savjetima i posebno po svom pravovjerju. Kasnije je postao carigradski patrijarh – što je bio najviši položaj u Istočnoj crkvi, i bio istaknut po svojem tumačenju crkvena učenja te borbi za pravovjernost. Tako se suprotstavio i arijanizmu, tada vrlo raširenom i već osuđenom učenju. Tvrdio je da prije utjelovljenja čovjek Isus nije postojao te da on zbog toga ne može biti vječni „Sin rođen od Oca”. Kako je Isus stvoreno biće, a ne „vječno rođen”, tada je samo Logos bio „jedinorođeni Sin”, a ne čovjek Isus. Rekao je da je upućivanje na čovjeka Isusa kao „Sina Božjeg” učinilo Isusa Bogom. Po svemu, ova je izjava bila savršeno smislena, uostalom kao i ona Arijeva, ali obojica su svejedno optuženi da su proglasili „dva sina” – jednog prije inkarnacije (Logos), drugog nakon utjelovljenja (Isusa) – i anatemizirani. Međutim, ono što je zanimljivo u oba njihova pogleda, naoko postignutih s dva različita stajališta (tumačenja), jest da su se složili da Isus nije ni Bog ni Logos. I doista, niti jedan jedini rani otac nije držao niti ikad rekao da je čovjek Isus bio Bog – nitko!235 *

THEOTOKOS/CHRISTOKOS (BOGORODICA/KRISTORODICA)236

„Budući da je Krist sjedinjenje ili jedinstvo Boga i čovjeka, naslov „Majka Božja” postavlja pitanje je li Marija majka Kristove božanske naravi ili samo majka Kristove ljudske naravi? Nevjerojatno je da je odgovor na ovo pitanje doveo do raskola u Crkvi! Raskola koji nije imao nikakve veze s Marijom ili naslovom „Majka Božja” već je iza svega stajala crkvena politika, posebice rivalstvo između Aleksandrije i Carigrada237 ... U tom trenutku i tome mjestu u kršćansku povijest ulazi monah Nestorije, svećenik čija je biografija besprijekorna i čiji junački podvig širenja kršćanstva u strane zemlje nije nadmašio više nitko od otaca.” Nastavak ove tragične priče odvijao se kao u nekom filmu. Vrlo brzo nakon Nestorijeva ustoličenja, od strane Ćirilovih pristaša pridošao je glas o upitnosti njegova pravovjerja. A sve zbog, navodnih, riječi koje je Nestorije na jednoj misi uputio preko svoga pomoćnika: da objasni ljudima kako Bog nema majku i da je Marija „Majka Kristova”, „Christokos”. „No, za ljude”, nastavlja autorica, „koji su vjerovali da je čovjek Isus Bog, zanijekati Mariju kao njegovu majku bilo je jednako kao i negirati samog Boga.” Malo je trebalo da se podigne buna sastavljena od vjernika koji su u ta nesigurna vremena bili vrlo povodljivi, a i spremni na nerede, pogotovo kada su ih vodili prvaci Crkve svojim zapaljivim govorima, kako je to na primjer radio Ćiril u Aleksandriji. „Nestorije nikada nije vjerovao da je bilo koje ljudsko biće Bog. Bio je predstavnik antiohijske škole koji je vjerovao da je Isus cjelovito ljudsko biće – ljudska osoba, dok je Krist sjedinjenje dvije cjelovite i različite naravi, Boga i čovjeka. Krist nije bio samo čovjek, kao što ni Isus nije bio samo Bog. Oni su sjedinjenje dvije naravi, a ne dvije osobe – kako je Ćiril lažno optuživao Nestorija. Njegovo je vjerovanje bilo u potpunosti pravovjerno za razliku od Ćirilovog, u suštini, neortodoksnog monofizitskog razumijevanja – da Krist ima samo jednu, božansku prirodu.”

235

U nastavku je knjiga to dokazivala bogatim snopom citata i tumačenja najznačajnijih učitelja prvih stoljeća kao što su Irenej, Justin, Klement Aleksandrijski, kapadočanski oci itd.

236 Ovdje donosimo samo sažeti prikaz njezinog opsežna izlaganja na tu temu. Zbog toga ćemo se, za razliku od ostalih dijelova teksta, služiti navodnim znakovima za dijelove koji su citati iz njezine knjige.

237 To Bernadette objašnjava ovako: „Kako se pričalo, u tijeku je bila zavjera da se carigradskom patrijarhu prizna isti autoritet kao i papi u Rimu – da ga se prizna hijerarhijski ravnopravnim. Kako je Aleksandrija bila starija, veća i uglednija biskupija, među biskupima je postojalo neslaganje oko pitanja koja biskupija treba voditi Istočnu crkvu. Prije nego što se pojavio prijepor Theotokos-a, Ćiril je naslijedio aleksandrijsku biskupiju od svog ujaka. Ako bi se njegova biskupija proglasila većom, njega bi to učinilo patrijarhom svih istočnih crkava. To je, dakle, bila politička pozadina u vrijeme kad je carigradski patrijarh umro, a zamijenio ga je jedan redovnik, netko tko nije bio u bliskom (biskupovom) krugu vrha patrijarhata i nije se bavio crkvenom politikom, ali je bio poznat po svojim mudrim savjetima, asketskom životu i po tome što je bio striktno „pravovjeran”. Možemo samo zamisliti kakav je šok morao pretrpjeti ovaj redovnik – Nestorije – kad je iz svoga rutinskog samostanskog života došao u jazbinu crkvenih zavjera. Kao što znamo, oni koji ne znaju igrati ovu političku igru, neće u njoj dugo trajati, a zahvaljujući Ćirilu, ovaj je monah doživio i dodatno tešku osudu – progonstvo.”

115

U nastavku tog trilera Ćiril je pisao papi Celestinu tražeći od njega da ga smjesta osudi. Ne provjeravajući suštinu teme, a gledajući prvenstveno na političke razloge238, papa je to po kratkom postupku i učinio. Nestorijev odgovor je bio traženje izjašnjavanja čitave Crkve. Potaknuo je, tako, čuveni sabor u Efezu 431. godine na kojemu je njegov nauk u konačnici proglašen heretičkim. Da li je to išlo sasvim glatko kako se na prvi pogled čini? Pa, i ne baš. Naime, ta konačna osuđujuća odluka donesena je prije nego što je antiohijsko izaslanstvo stiglo na njega(!), što je bila Ćirilova zasluga budući da je uspio uvjeriti sve druge prisutne biskupe da se o tom pitanju glasa bez sudjelovanja optužene strane i mogućnosti (samo)obrane. Sve to ide samo u prilog sramotnom djelovanju crkvenih velikodostojnika, kako to opisuje Bernadette i zaključuje: „Čudnovato je kako politika može trijumfirati nad istinom!”

Na kraju, vratimo se još jednom temi koja je uzrokovala prvi veliki raskol u kršćanskoj Crkvi i koja je time, bez nekog prethodnog plana, potaknula i službeni osnutak Crkve Istoka. Riječima autorice: „Postavlja se pitanje: Ako je ‘tijelo’ sve što je Logos preuzeo da bi se mogao utjeloviti, kao što to podrazumijevaju stari oci, onda je Bog jedno s Marijinim tijelom – kako to da i ona nije Krist? Ako se Logos sjedinio s njezinim tijelom, tada bi je se moglo smatrati ‘ženskom’ predstavnicom Krista, jednako kao što se Isus smatra ‘muškim’ predstavnikom Krista. Kako ljudska narav Marije i Isusa nije bila različita, a budući da Bog (božanski Krist) nema roda, iz toga slijedi da su i Marija i Isus podjednako Krist.239 Samo je zbog Božjeg jedinstva s Marijinim tijelom bilo moguće otkrivenje ‘utjelovljenja’ ... Rječnikom moderne znanosti, sjedinjenjem X kromosoma ženske slike Krista i Y kromosoma muške slike Krista dogodilo se „čudesno začeće” – pojava ljudske naravi Krista na Zemlji. Kako je to otkriće iz 19. stoljeća utjecalo na kršćansko, crkveno razumijevanje ‘utjelovljenja’? Nikako. Jer da jest, ono bi iz temelja potreslo tradicionalno shvaćanje Krista u skladu s ‘partijskom linijom’240!” ***

„Ako je ova knjiga bila teška za čitati, to je zato što ju je bilo krajnje teško napisati. Ova se poteškoća može usporediti s mladim Davidom koji se suočio s Golijatom i njegovom moćnom vojskom samo s malim kamenom u ruci. Ovaj mali kamen je otkrivenje Krista (u Trojstvu) koje mi je Bog dao u dobi od 15 godina241, dok se s druge strane rijeke nalazio Golijat u vidu „Kršćanske partijske linije” stare oko 2000 godina. Znam, bacanje kamena na Golijata neće donijeti nikakve koristiti. Stoga, sve što mogu učiniti jest otvoriti ruku, ponuditi kamen i pustiti onima koji ga mogu uzeti da ga uzmu.

Kao što je rečeno na početku, jedini razlog ovog pisanja je moje uvjerenje da je kršćanstvo izgubilo pravo otkrivenje Krista. Ono što se nudi pod nazivom „kršćanin” nije ono što je Bog objavio! To je samo teološki spin u odnosu na ovu najveću Božju objavu čovječanstvu. Po mom mišljenju, Golijatova će vojska odvesti same sebe u propast,242 dok će nekolicina preostalih kršćana biti s druge strane rijeke s „kamenom” na dlanu. Jer, jedna je stvar pratiti rani razvoj kršćanske doktrine, a sasvim druga točno odrediti i objasniti njezine pogrešne korake. Da bi se detaljno objasnilo ili pozabavilo nekim od dotaknutih pitanja, bilo bi pak potrebno nekoliko svezaka, zbog čega je, s obzirom na složenost i implikacije, pokušaj pojednostavljenja bio posebno težak. Čitava poglavlja su

238 A one su bile učvršćivanje veza s drevnim Aleksandrijskim patrijarhatom, kao i sprječavanje prijetnje da se ustoliči neka vrsta „Istočnoga pape” na koje pravo je polagala antiohijska crkvena zajednica.

239 Autorica pritom podsjeća na Pavlove izreke da u Kristu nema ni muško ni žensko, ni sina ni kćeri, ni oca ni majke.

240 Kako autorica naziva službeni stav, odnosno nauk Crkve (o tom ključnom pitanju) sve do danas.

241 U toj je dobi imala prva značajna duhovna iskustva opisanih u knjizi Contemplative: Autobiography of the Early Years iz 2004. g.

242 Ove nas riječi podsjećaju na jednu od nezaboravnih izjava jednog od najvećih katoličkog teologa 20. st. Karla Rahnera: „Kršćanin budućnosti će biti mistik ili ga uopće neće biti!”

116

ispuštena kako ljudi bez potrebnog obrazovanja, iskustva i socijalnih okolnosti ne bi ove probleme smatrali napornim i bez ikakve poveznice sa svojim osobnim duhovnim traženjem. (Neki ljudi vole šumu, ali nemaju interes za drveće.)

Ova knjiga nikada nije imala namjeru biti „duhovni traktat”, ni katekizam, a još manje kritika kršćanske vjere. Napisala ju je osoba koja je sama unutar Crkve i koja samo odražava istinsku zabrinutost jednog istinskog vjernika. Ako ona ipak navede nekoga da razmišlja i propituje svoja uvjerenja, onda to može biti samo od koristi. Nema, pritom, razlike ako se ljudi slažu ili ne slažu s bilo čim u knjizi. Ljudi mogu dijeliti istu vjeru i temeljna načela, ali svatko ostaje odgovoran (samo) za svoj intelektualni i duhovni integritet. Čovjek je odgovoran samo za ono što mu je Bog direktno dao znati; on nikada ne može biti odgovoran za ono što drugi ljudi stvarno znaju.”243

Božji plan i cilj ljudske naravi svakog čovjeka je, dakle, postati Božja vlastita ljudska narav, a to vječno sjedinjenje suštine Božje božanske naravi sa suštinom čovjekove ljudske naravi, to je otkrivenje „vječnog Krista‟.

243 Ovi posljednji odlomci ujedno zaključuju i samu knjigu.

117

***Willigis Jäger, Jedno 244

To JEDNO je moja istinska narav i narav svih bića.

Ono je bezvremensko i nepromjenjivo Ono se razvija u vremenu. Ono se objavljuje kao ovaj (moj) oblik, onaj koji imam.

Ono nije nastalo s mojim rođenjem, Ono neće nestati u smrti.

Ono nije ni dobro ni loše i ne može se ni sa čime izjednačiti.

Ono je kao ocean, koji ostaje nepromijenjen iako stvara milijune valova.

To JEDNO je praizvor svih stvari.

Ono je beskrajno. Nikad nije započelo, i nikad neće prestati jer Ono ne poznaje vrijeme. Ono je istovremeno i ‘svjedok’, koji stoji u pozadini svih mojih djelovanja. Kao takav svjedok Ono je moje pravo biće.

Ono je uzrok uzroka, Ono nadilazi sve teologije, filozofije, teodiceje i metafizike.

Ono nema nikakve veze s vjerom, Ono se samo može iskusiti, Ono je bezgranično, apsolutno Sada.

Iz tog apsolutnog Sada proizlaze svi oblici i sva bića svemira kao iz nekog beskrajnog dubokog zapečaćenog zdenca.

Ono je uzrok uzroka, ali ne u uobičajenom smislu uzroka i posljedice. Ono je ‘Ništa’ koje se uvijek nanovo oblikuje. Sve su stvari i sva su živa bića – i mi ljudi također –nastala iz tog čistog, izvornog Ništa.

Mi smo oblik (forma) toga Ništa, kao što neki zlatni prsten ima formu (oblik) zlata –no prsten nije zlato – a zlato nije prsten –oni su jedno samo oboje zajedno – kao zlatan prsten. Zlato daje prstenu postojanje, ali samo po sebi – ostaje samo zlato.

244 Ovaj je Willigisov tekst već objavljen u 4. broju časopisa iz 2016. godine, str. 106–108. Ali kako je on zapravo, na određeni način, i njegova oporuka, ovdje smo ga odlučili objaviti još jedanput. Gotovo je nezaobilazan za razumijevanje njegove poruke nama i svijetu.

118

Tako postoje ljudi, životinje, stabla, cvijeće, kamenje, voda, planine, planete, mjeseci, sunca, spiralne maglice i mi sami, naši osjećaji, misli i namjere, sve iz Jednoga.

To Jedno je ujedno i moje prezime. Mi smo svi iz jedne obitelji. ONO je nazivnik jednak za sve njegove brojnike.

A budući da smo to JEDNO, nismo postali i nećemo nestati. Naše istinsko biće je nerođeno i besmrtno, ONO je tu oduvijek –samo oblik mu se mijenja svakim trenutkom! Kao što se valovi mijenjaju u svojim oblicima pa ipak ostaju taj isti ocean.

ONO nije uvijek isti val, ali je uvijek ta ista voda. JEDNO ostaje uvijek isto i ne mijenja se nikada.

Vanjska će forma umrijeti, ali ono što jesmo u najdubljim dubinama je neprolazno i nerazorivo.

Ono ne nastaje našim rođenjem. Ono se samo uokviruje (unutar svojih granica) u ovoj formi. Ono ne zalazi u smrti, ono samo gubi ovu svoju formu.

Pa ako i ima ljudi koji se prisjećaju, kao da su već jednom ili više puta živjeli, bio bi to samo taj jedan temelj koji stvara takva sjećanja.

Izvanjska će forma umrijeti, ali ono što smo doista ne poznaje vrijeme.

Mi svi nosimo lice tog JEDNOGA. Ono se ne može sakriti ni iza Zloga. Kad nadolaziš u tome JEDNOME, ponovno ćeš ga prepoznati jer si prisan s njim od davnina. Tada ćeš znati, da je Ono uvijek bilo isto još prije tvog rođenja i prije rođenja tvojih roditelja. Prije vječnih vremena i na kraju svijeta.

119

Svijet može propasti, ali i u propasti se manifestira to JEDNO. Propast nije nikada propast, nego novi početak i nastavak na nekoj drugoj razini.

U dubokim duhovnim iskustvima postajemo svjesni da je ONO samo posve tiho dok samo vanjske forme dolaze i odlaze. Jer tada konačno prepoznajemo da smo se oduvijek poznavali i otkrivamo konačno da smo odavno pronašli ono što smo već znali i samo zaboravili. Postoji samo bezvremensko sada.

Tko prispije u takvo iskustvo, iskusio je jedinstvo, povezanost i ljubav. Ova ljubav vodi k zajedništvu sa svima i svakim. Ona se iskazuje kao smisao našeg čovještva. Ona nas vodi natrag ljudima u svakidašnjici ona nam daje da shvatimo život na nov način, označuje koji je smisao našeg kratkog životnog vijeka u ovom bezvremenskom svemiru.

Willigis Jäger, Jenseits von Gott. Wege der Mystik, Holzkirchen, 1. izd., 2012., str. 85.

Neven Bradić, Kako je Willigis utjecao na moj život

Cilj je svih religija jedinstvo s univerzalnom zbiljom. To kršćanska tradicija naziva Unio mystca, a znači bit jedno s Bogom, bit jednako vječan kao i Bog sam, tj. imat život bez vremenske dimenzije. Naše najdublje biće nema starost. Ono je bezvremensko kao Bog. Kad spoznamo ovu bezvremensku egzistenciju, tada smo uskrsnuli. Isus je pralik, po njemu možemo spoznat tko smo zapravo.

Bog se u stablu manifestra kao stablo, u životnji kao životnja i u čovjeku kao čovjek. On stvara i očituje sam sebe stalno u svim tm oblicima koje zovemo svemir. Zašto da se, dakle, tako čvrsto držimo osobne strukture svojeg ja?

WILLIGIS JÄGER

U dosadašnjim publikacijama, knjigama Val je more, Kontemplacija i O ljubavi i vječnom životu, te časopisu za_jedno (šest do sada objavljenih brojeva), sasvim je dovoljno bilo rečeno o životu i radu Willigisa Jägera da se dobije jasna slika o važnosti njegove osobe, njegova učenja i djelovanja. Preostaje možda reći još i ovo: kakav je bio moj osobni susret s njim i što je on značio u mojemu životu (kao i svakog drugog tko je imao prilike upoznati ga).

120

Iako sam još kao tinejdžer ušao u tokove svakodnevnoga meditiranja i izučavanja duhovnosti različitih tradicija i praksi, a za koje sam već tada intuitivno osjećao nužnost postojanja jednog jedinstvenog Izvora iz kojega sve one proistječu, ipak sam tek u zrelijem dobu (svojih) ranih tridesetih imao prilike uistinu to i uvidjeti – i u praksi to početi ostvarivati. Susret s Mladenom Hercegom, franjevcem, učenikom Willigisa Jägera i jedinim učiteljem kontemplacije na ovim prostorima, bio je, pritom, presudan. On me usmjerio na izučavanje kontemplativne tradicije kršćanstva koja, prema Willigisovu učenju, ni u kojem vidu nije bila manje vrijedna od ostalih duhovnih tradicija i praksi svijeta, te me uveo u praksu te iste tradicije stare 2.000 godina – prakse kontemplativne molitve. Prvih sedam godina bile su intenzivna priprema za ulaženje u dublje slojeve iskustva: smirenja unutrašnjih nemira, uravnoteženja energetskih tokova, približavanja Izvoru uz jačanje osjećaja sigurnosti, utemeljenja u svom istinskom jastvu te razumijevanja strukture svojega unutarnjeg svijeta kao i vanjskoga svijeta u kojem živim. Tijekom te sedme godine dogodio se važan preokret – postao sam siguran da je došlo vrijeme za susret s učiteljem moga učitelja. Dolazak u Willigisovu sobu, u kojoj je primao na razgovor sve one koji su došli kao gosti na porciju tišine i kontemplativne prakse u njegov centar u Benediktushofu pored Würzburga, bilo je iskustvo koje oduzima dah. Čim sam sjeo nasuprot njemu osjetio sam kako je kroz mene prošao pogled X-zraka kojima me razgolitio do kostiju, do središta duše i u potpunosti me razoružao. Ako sam i imao nekih pitanja, više ih se nisam mogao sjetiti. Ostao sam samo sjediti, biti u blizini te snage koja čita dušu, kardiognoza kako su je nazivali oci i majke u egipatskoj pustinji prvih stoljeća kršćanstva. Osjetio je to i on i samo rekao: „You should teach others!“. Ako sam i mislio da ću smisliti koje pitanje u međuvremenu, u oporavku od silne zbunjenosti, sada je bilo sigurno da ću zanijemiti do kraja. Odšutjeli smo još neko vrijeme, nakon čega sam ustao, naklonio se i nesigurnim hodom vratio novom ciklusu sjedenja. Možda se može zamisliti kako je ono izgledalo – sve samo ne mirno i staloženo. Sve je bilo proključalo! Naredne dvije godine trajala je moja borba s tom jednom rečenicom koju je izrekao u tom sudbonosnom susretu u njegovoj sobi. Ja? Da učim druge? Čemu? Kako? Gdje? Tada nisam mogao prepoznati ništa od njegove uvjerenosti da bih to trebao (u)činiti. Glava kao da mi je bila uronjena u uzburkanu vodu, valovi me zapljuskivali tako da sam jedva dolazio do daha. Ipak, duboko u sebi sam osjećao – da sve dolazi na svoje mjesto samo ako se dopusti Životu da odradi što treba odraditi. Pustiti da bude. Amen.

Nakon te dvije teške godine glava mi se počela bistriti i pogled izoštravati, pa sam mogao vidjeti da sve što trebam učiniti jest pridružiti se Dobroslavu i njegovoj ‘eksperimentalnoj’ grupi koja je već neko vrijeme sjedila i šutjela i to činila radosno, ozbiljno i uporno. Ostalo je povijest, kako se kaže.

Krug se tako zatvorio. Od početne nejasne želje za sjedinjavanjem svih duhovnih tradicija i praksi, što god to bilo značilo, od prije trideset godina, do jasnoga puta kojemu je cilj upravo samo to putovanje. „Put je cilj“, rekao bi Willigis. I on se nastavlja i traje i danas. Uloga Willigisa Jägera u tome je neprocjenjiva.

Prvo što mi je pomogao osvijestiti jest jasno usmjerenje – što doista želim, odnosno kojim i kakvim putom putovati. Jer oduševljenje i sva izučavanja koja su me vodila bespućima dalekoistočnih duhovnih tradicija nisu, u konačnici, da(va)la rezultata – nisam se mogao poistovjetiti, u potpunosti se uživjeti ni u put budizma, ni hinduizma, ni taoizma, iako sam se jako trudio, uzaludno pokušavao... I tada, sasvim nenadano, put kršćanske kontemplacije zasvijetlio mi je zasljepljujućim svjetlom. Kristov nauk postao je nepresušan izvor duhovne inspiracije, a kontemplativna praksa nebrojenih žena i muškaraca kroz kršćansku povijest direktno nadahnuće koje ne prestaje.

Istovremenim spajanjem i razdvajanjem puta zena i kontemplacije pomogao mi je također rasvijetlili osobno razumijevanja povezanosti, ali i razlikovanja, različitih duhovnih praksi. Svaka od tradicija ima svoje oblike, svoje

121

načine ophođenja i govora o iskustvu. Oni se mogu činiti vrlo različitima, ponekad čak i nespojivima, ali ispod svih oblika i mogućnosti govora postoji jedna rijeka što izvire iz istog Izvora života. Jer život je jedan, Život je Jedno, rekao bi Willigis. Jedinstvo suprotnosti, kako ga je nazivao veliki pred-moderni mistik Nikola Kuzanski, put koji je Willigis svojim životom utvrdio kao moguć, dapače kao ispravan (u smislu mogućnosti cjelovite spoznaje cjeline života i uloge čovjeka u njemu) za sve one koji su spremni njime ići. I stoga njegova neumorna hvala svom učitelju zena Yamada roshiju, ali i novodošla potvrda učiteljstva od chan majstora Jing Huija. Kao potvrda otvorenosti bez granica danas služi popis tečajeva u centru u Benediktushofu: uz kontemplaciju, zen i yogu, tu su još i vipassana, advaita, sufijska i židovska mistika i dr.

Od prve intuicije o transcendentalnom jedinstvu svih religija u svojim ranim dvadesetim do podrobnijeg upoznavanju sa sophiom perennis na početku šestoga desetljeća života – krug se zatvorio. I, iako mi se činilo da, gledajući odozgo, vidim samo kružnicu, da, kao da se nije promijenilo ništa, mijenjanjem točke gledišta i pogledom sa strane uviđao sam širu istinu – promijenilo se sve! ... na spirali koja se uspinje u nebesa.

Taj sam njegov pristup uvijek osjećao kao poticaj na nadilaženje svih granica uz integriranje svih prepreka. Kako u direktnom radu s njim, tako i kroz tekstove koji me prate i danas, uvijek je svježi lahor donosio novu inspiraciju, novi uvid, novu želju za daljnjim radom na sebi.

Takvo sam nadahnuće osjećao i svaki put kada sam slušao ili čitao njegova tumačenja Svetoga pisma. Ta, za mene, često zasjenjena područja, s mnogo nerasvijetljenih mjesta, neprestano su tražila pomoć i poticaj. Jer dostupna objašnjenja uvijek bi ostajala nedostatna, ili sasvim razočaravajuća. Njegova, pak, koja su proizlazila i bila povezana s istinskim mističnim iskustvom i razumijevanjem stvari, bila su uvijek nova, osvježavajuća – kao kada nam tijekom prevreloga ljetnog dana netko ponudi čašu svježe vode, kada dopustimo da nam uzavrelu kožu nježno osvježi lahor sjeverca.

Naučio me je i kako se postavljati kao učitelj. Nikada sebe nije predstavljao guruom, nikada nedostupnim i nedodirljivim, nekoga koga treba slijediti i slijepo poštovati. Oštro se tome suprotstavljao i govorio da je samo suputnik na putovanju koje svatko može slijediti po svojoj savjesti. Pa ako se među nama stvori povjerenje, možemo zajedno putovati i jedno drugoga nadograđivati i obogaćivati. A ako ne, „poljubi, ostavi i kreni dalje“, rekao bi fra Mladen.

Naučio me je ponirati, kontemplirati; naučio me prepoznavati znakove na putu unutarnje šutnje i puštanja; naučio me povezivati ta iskustva sa svakodnevicom – naučio me putu ljubavi. Naučio me svemu što mi je trebalo, da bih postao ništa što ne treba i bio to što – jest. Amen.

122

IN MEMORIAM

Willigis Jäger (1925. – 2020.)

Neka nas njegov osmijeh prati sve dane, „do svršetka svijeta”...

Znak na naslovnici

Brončani znak izradila je 2009. g. umjetnica Gisela Drescher iz Münchena za Centar za duhovne putove u Benediktushofu.

© GISELA DRESCHER, http://www.gisela-drescher.de

Jedna istina svijetli iz srca svih religija.

WILLIGIS JÄGER

Trebali biste se prisjetiti Boga svakoga trenutka – tada će vam um postati raj.

SAHDONA-MARTYRIUS

Tko poznaje Sve, lišen je samoga sebe, lišen je svega.

TOMINO EVANĐELJE, Logion 67

DOSADAŠNJA IZDANJA

U BIBLIOTECI "KONTEMPLACIJA I MISTIKA"

više o knjigama na stranicama www.synopsisbook.com i www.kontemplacija.hr

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 1, 2013.

Međureligijski dijalog KRŠĆANSTVO

I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 2. DIO

SUSRET S HINDUIZMOM

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 2, 2014.

Međureligijski dijalog KRŠĆANSTVO

I DALEKOISTOČNE RELIGIJE 1. DIO SUSRET S BUDIZMOM

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 3, 2015.

SOPHIA PERENNIS

Bezvremena mudrost mistične duhovnosti za 21. Stoljeće

zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 4, 2016.

Duhovni itinerarij: USPON DUŠE K BOGU zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 5, 2017.

Kontemplacija danas, 1. dio AMERIČKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE zajedno tekstovi o kontemplaciji i mistici br. 6, 2018./2019.

Kontemplacija danas, 2. dio EUROPSKA ŠKOLA KONTEMPLACIJE

Thomas Keating BLISKOST S BOGOM uvod u molitvu sabranosti ISBN 978-953-7035-62-4 (Zagreb) 978-9958-587-51-1 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 220 str.; tvrdi uvez

Willigis Jäger

VAL JE MORE

mistična duhovnost za moderna vremena ISBN 978-953-7968-04-5 (Zagreb) 978-9958-587-92-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 244 str.; tvrdi uvez

Willigis Jäger

KONTEMPLACIJA kršćanski put mistične duhovnosti ISBN 978-953-7968-20-5 (Zagreb) 978-9958-01-006-4 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 256 str.; tvrdi uvez

Willigis Jäger O LJUBAVI I VJEČNOM ŽIVOTU ISBN 978-953-7968-73-1 (Zagreb) 978-9958-01-059-0 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 186 str.; tvrdi uvez

Jim Marion

POKRISTOVLJENJE unutarnji put kršćanske duhovnosti ISBN 978-953-7968-33-5 (Zagreb) 978-9958-01-031-6 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 420 str.; tvrdi uvez

Richard

Rohr GOLO SADA

vidjeti kako mistici vide ISBN 978-953-7968-32-8 (Zagreb) 978-9958-01-030-9 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 224 str.; tvrdi uvez

Cynthia Bourgeault MOLITVA SABRANOSTI I UNUTARNJE BUÐENJE

ISBN 978-953-7968-94-6 (Zagreb) 978-9958-01-076-7 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 232 str.; tvrdi uvez

Thomas Keating BLISKOST S BOGOM

uvod u molitvu sabranosti

II. obnovljeno i ispravljeno izdanje iSBN 978-953-8289-35-4 (Zagreb) 978-9926-485-11-5 (Sarajevo) 125 x 200 mm; 230 str.; tvrdi uvez

Trebali biste se prisjetiti Boga svakoga trenutka – tada će vam um postati raj. SAHDONA-MARTYRIUS, 7. st.

Tko poznaje Sve, lišen je samoga sebe, lišen je svega. TOMINO EVANĐELJE, logion 67

Turn static files into dynamic content formats.

Create a flipbook
Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.