SPORT y MOTOGP
MARQUEZOVIH PET OD ŠEST Iako je još ostala završna utrka u Valenciji, već se sada može rekapitulirati cijela sezona, koja je obilovala uzbudljivim i nepredvidljivim utrkama. Predvidljivo je bilo samo ime svjetskog prvaka PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ
K
ad netko u svojih šest MotoGP sezona osvojio pet titula, a ovu najnoviju proslavi već u Motegiju, tri utrke prije kraja, moglo bi se reći da je ubio sport. Međutim, takvo što bi mogao zaključiti samo onaj tko u posljednje dvije sezone, ili i malo duže od toga, nije pratio MotoGP. Jer, zapravo, nikad nije bilo tako neizvjesno. U protekle dvije godine su gotovo iz utrke obarani povijesni rekordi u kategorijama najmanjih zaostatka između prve trojice, petorice, desetorice ili petnaestorice koji su prošli ciljem. Osim toga, ako je Marquez i slavio u 50% slučajeva, barem 75% utrka je bilo nepredvidljivo do samog kraja. I ova preuranjena proslava naslova je uslijedila tek kad je u pretposljednjem krugu, u izravnoj borbi za pobjedu baš s Marquezom, pao Dovizioso, jedini dotad preživjeli u borbi za titulu.
94 y MOTO PULS studeni 2018.
Ali u tome i jest stvar. Profesor Dovizioso pada rijetko, ali je ove sezone u utrkama pao četiri puta, od toga samo jednom ne baš svojom krivnjom. S druge strane, „gumeni“ Marquez je ove sezone pao već 21 put, ali samo jednom za vrijeme utrke, bez obzira na to što zbog svog beskompromisnog stila vožnje ima nekoliko desetaka spašavanja iz kategorije vjerovali ili ne. Dakle, nema sumnje da je Marquez akrobat kakvog nema i doista nevjerojatni talent, pa možda čak i klasa za sebe, no put do titule su mu dodatno olakšali drugi. Dok je Dovizioso previše padao, Lorenzo usprkos tri pobjede sredinom sezone ni u jednom trenutku nije došao u situaciju da se bori za naslov. I sve je za njega stalo kad je na novoj postaji u Tajlandu zablokirao stražnji kotač njegova Ducatija, a on se odlijepio u orbitu. Sezona mu je tu bila gotova, možemo mu samo
poželjeti puno više sreće na Hondi, znamo da će mu trebati. A Yamaha je sve do ulaska u završnicu sezone bila drugorazredna momčad. Dugo su i Rossi i Vinales plakali da im se pomogne barem razvojem elektronike, ako su već pogriješili u konstruiranju agregata. Njihove su jadikovke utihnule tek u Phillip Islandu, kada je Vinales sjajnom vožnjom donio prvu pobjedu Yamahi nakon 490 dana i rekordnih 25 utrka. Jasno, to je staza koja odgovara Yamahi i iz toga ne bi trebalo donositi zaključke, no Rossi je samo tjedan kasnije u Sepangu, zeznutoj stazi na kojoj ni on ni Yamaha nisu slavili od 2010. godine, vodio veliku većinu utrke. A onda ga je pritisnuo nadolazeći Marquez, onako gotovo telepatski s pristojne udaljenosti, i Rossi je prevelikoj želji pao. Marquez je nakon toga lakonski uzeo nebranjenu pobjedu i potvrdio staru narodnu: ako želiš završiti prvi, prvo moraš završiti. Rossi je s druge strane mogao naći utjehu barem u tome što više ne nastupa pod motom „važno je sudjelovati“. Što sve opet nije razlog da se u Yamahi mogu opustiti. Nekoliko dobrih utrka ne čini proljeće,
