Dječji kutak Dragi čitatelji, u rubrici Dječji kutak objavljujemo radove vaših mališana. Stoga vas sve i na dalje pozivamo da nam šaljete njihove uratke, bilo da je riječ o tekstovima ili crtežima, a mi ćemo se truditi sve ih objaviti. Očekujemo vaše uključivanje u što većem broju kako bismo i putem našeg časopisa predstavili našu vrijednu i kreativnu djecu.
Moje ljeto Ja sam LEJNA KELEMEN, imam 12 godina, s dvije godine dobila sam ga – dijabetes tipa 1!!! Pa šta! Odlučila sam malo pisati, jer... provodim se super. Ljeto je moje omiljeno doba u godini! Konačno je stiglo! Škola je završila, mogu duže spavati, igrati se, družiti se. Ma, samo uživancija i ljenčarenje. Kao i svake godine, planiramo put na more, i ove godine smo na prelijepom Pašmanu, mama ga obožava jer je mirno, bez puno ljudi i gužve, kaže: njoj to treba, dok meni, iako je prelijep otok, fali malo više društvenih sadržaja i više zabave, no nema veze. Najbitnije je to da smo svi kao obitelj zajedno. Kada smo konačno stigli, prvo se raspakiram i složim stvari, pa odmah u more. Pa da, pomalo i mami pomažem u svakodnevnim poslovima. Na slici se vidi kako mama i ja pečemo klipiće od pirovog brašna. Hmm, ono što mi stvara probleme je to što volim zaista puno plivati pa se dodatno trošim i moram češće jesti, a to baš na moru ne volim. Ok, složim si jedan ritam, mislim unaprijed da plivanje troši puno energije, uz puno voća kojega zaista ima za kupiti bit će dobro. Na ruci imam senzor, što mi je lakše zbog očitanja vrijednosti šećera, ali znam da neće izdržati sve moje skokove u vodu koje obožavam i dugo kupanje… ronjenje... hmm, mama i tata me upozoravaju i stavljaju mi dodatni flaster da što duže sačuvamo senzor, a ja to neću, jer kako crnim na suncu tako ostavlja bijeli trag na ruci od tog flastera pa stalno mijenjam raspoloženje zbog toga. Svjesna sam da mi je tako lakše, ali pazim i na svoj izgled. Sutradan idem s mlađim bratom na susjedni otok Ugljan kod naših sestrična na kupanje. Cijeli dan se kupamo, plivamo i sunčamo... doslovno uživamo i mislim: kako divan dan, sve je baš kako treba. Po dolasku s plaže uzimam svoju torbu i aparatić da izmjerim šećer, oooo – ne, senzora nema, ostao u moru... Prvo se nasmijem i mislim si što će ribice misliti kad ga nađu. Odmah druga misao: koliko ih već ima u moru, sigurno ih svako malo netko izgubi, time se tješim. I ono zadnje: opet ću čuti bukvicu od roditelja, hihi... slatke muke. Po tome je poznato moje ljeto! Sad sam već dvanaestogodišnja djevojčica i moram paziti na sebe
34
i biti odgovorna kao i svi mi, trebamo se paziti i čuvati sunca i vrućine, piti puno vode i češće mjeriti šećer. Tako jedino možemo uživati u ljetnim danima i mjesecima. Nadam se da ste mi svi vi slatkiši mali i veliki dobro i da uživate na moru i u ljetu. Šaljem vam bezbroj slatkih i slanih pozdrava! Lejna Kelemen, Dijabetes tipa 1
