Zbrinjavanje osoba sa šećernom bolesti u ordinaciji obiteljske medicine Prof. dr. sc. Ines Diminić Lisica, spec. obiteljske medicine
Šećerna bolest globalni je javnozdravstveni problem od kojega u svijetu boluje oko 500 milijuna ljudi, a u Hrvatskoj oko 315.000 ljudi. Pretpostavka je, međutim, da u gotovo polovine ljudi još nije postavljena dijagnoza te u Hrvatskoj vjerojatno gotovo 12% stanovništva boluje od šećerne bolesti koja je treći vodeći uzrok smrti. Suvremeni način života i loša prehrana potiču daljnji porast broja bolesnika. Paradoksalna je činjenica da su mehanizmi nastanka bolesti u velikoj mjeri razjašnjeni te da je većinu smrti i narušene kvalitete života moguće spriječiti jednostavnim metodama među kojima dominira pravilna prehrana i tjelesna aktivnost, no i dalje je tjelesna aktivnost svedena na minimum, a brza, rafinirana hrana bogata masnoćama svakodnevno se koristi. Šećerna je bolest među najčešćim razlozima posjeta bolesnika liječniku obiteljske medicine. Prosječno ovi bolesnici posjete obiteljskog liječnika 14 puta (muškarci) i 15 puta (žene) godišnje. Liječnik obiteljske medicine s prosječno oko 1700 osoba u svojoj skrbi ima otprilike 130 oboljelih od šećerne bolesti i još 100 bolesnika s oštećenom tolerancijom glukoze. Zbog svoje važnosti koju obilježavaju akutne i kronične komplikacije, šećerna je bolest visoko na ljestvici edukativnih prioriteta liječnika obiteljske medicine koji se u svom radu oslanja na aktualne smjernice vodećih svjetskih stručnih društava, Američkoga društva za dijabetes i Europskog udruženja za istraživanje dijabetesa (ADA – EASD) te Američke udruge kliničkih endokrinologa (AACE). Optimiziranje skrbi za bolesnike sa šećernom bolesti poseban je izazov za liječnika obiteljske medicine.
SPECIFIČNOST SKRBI U OBITELJSKOJ MEDICINI Specifičnost liječenja u obiteljskoj medicini jest model skrbi koji uključuje kontrolu glikemije, stalni nadzor postojanja komplikacija, postavljanje ciljeva i aktivno praćenje, prepoznavanje kliničkog konteksta i edukaciju pacijenta. Naglasak je na individualnom pristupu svakom pacijentu, pri
6
čemu je odnos obiteljskog liječnika i bolesnika temelj i preduvjet za dobre zdravstvene ishode. Edukacija bolesnika provodi se u dvije faze: kod novootkrivenih bolesnika, kada se pretežno provodi individualna edukacija tijekom koje se bolesnika upoznaje s karakterom bolesti i suočava ga se s neophodnom promjenom životnog stila, te kontinuirani edukativni program koji se provodi tijekom svake kontrole. U suradnji s patronažnom službom provodi se nadzor i savjetovališni rad u ordinaciji i u kući bolesnika. Obiteljski liječnik i medicinske sestre pružaju pacijentu podršku i nadu pristupajući na način koji ne podržava osjećaj krivnje i nekompetentnosti pacijenta. Šećerna bolest u obiteljskoj medicini često se liječi u komorbiditetu s drugim kroničnim bolestima, što zahtijeva specifično znanje i vještine.
PROBIR Probir na šećernu bolest treba započeti u dobi od 45 godina; ako je nalaz uredan, treba ga ponavljati svake tri godine. Neovisno o dobi, probir se provodi u osoba s prekomjernom tjelesnom težinom i pretilih te onih koji imaju druge čimbenike rizika: npr. srodnik u prvoj liniji koji boluje od šećerne bolesti, arterijska hipertenzija, hiperlipidemija, kardiovaskularna bolest, gestacijski dijabetes, policistični ovariji, sjedilački način života te druga stanja povezana s inzulinskom rezistencijom kao što je masna jetra. Neovisno o dobi, probir se provodi i u osoba koje koriste antipsihotike, kortikosteroide, kod osoba s poremećajem spavanja i onih koji imaju noćna zanimanja.
DIJAGNOZA I LIJEČENJE Dijagnoza predijabetesa i šećerne bolesti postavlja se na temelju vrijednosti glukoze u plazmi i to glukoze natašte, postprandijalne glukoze i nakon opterećenja sa 75 g glukoze, slučajno izmjerene vrijednosti glukoze, i vrijednosti glikoziliranog hemoglobina (HbA1c). Kriteriji za predijabetes i za postavljanje dijagnoze šećerne bolesti prikazani su u tablici 1. U odsutnosti nedvojbene hiperglikemije, za dijagnozu su potrebna dva patološka nalaza.
