Li di ja DUJIĆ naPo du nav lje - eu rop ski ob zor Ba u e ro vih ro ma

Li di ja DUJI]

Po du nav lje - eu rop ski ob zor Ba u e ro vih ro ma na

Ludwig (Ljudevit) Bauer prisutan je u hrvatskoj knji`evnosti posljednjih dvadesetak godina. Za to je vrijeme objavio petnaestak naslova, namijenjenih kako dje~joj tako i odrasloj ~itateljskoj publici, koji su tiskani u Zagrebu i Sarajevu. Rije~ je prvenstveno o prozama, u rasponu od bajke do romana, obilje`enim imanentnom opredijeljeno{}u za pri~u i pripovijedanje1. Primjerice, njegove su knjige za djecu (Parnja~a Colombina – dva hrvatska i jedno slova~ko izdanje, Dokaz da je zemlja okrugla – dva izdanja, Poliglot i pas – sarajevsko i hrvatsko izdanje, Tri medvjeda i gitara – ~etiri izdanja; a sve u ukupnoj nakladi ve}oj od 60.000 primjeraka!) ocijenjene izvrsnom literaturom specifi~ne ~apekovske estetike, kojom Bauer, s jedne strane – propituje `anr bajke, restauriraju}i pritom vrijeme u kojem je bila `iva, usmena, amorfna, te s druge strane – nudi ideju umjetnosti koja mo`e korigirati stvarnost, prirodno i sasvim netendenciozno. Ne ~udi stoga {to su spomenuta ~etiri naslova ne samo objavljivana u ponovljenim izdanjima, prevo|ena i nagra|ivana, nego je jedan od njih – Tri medvjeda i gitara – postao obaveznom lektirom za osnovnu {kolu, dok su sve proze u{le u selekciju White Ravens, u koju Jugendbibliothek iz Münchena uvr{tava najbolje europske knjige godine. Da Bauer ne odustaje od pisanja za djecu, potvr|uju i posljednje knjige bajki: Ronilac bisera, naslov objavljen u posljednjim danima pro{loga stolje}a, kao i Istina o gusarskom kapetanu Karvasu, te Vje{tica Liza Hainbur{ka. 2 Kriminalisti~kim romanima Trag u travi – 1984. i Trik – 1985, prodanim u 50.000 primjeraka, Bauer je pokazao ne samo da sjajno poznaje teoriju `anra, koji i danas balansira na samom rubu trivijalnosti, ve} i da posjeduje dovoljno kreativnosti da krutu shemu `anra premjesti u doma}u sredinu i napravi od nje dobru literaturu. Pored ~itatelja, {to ih je krimi} oduvijek imao, izvanprosje~nost Bauerovih djela prepoznala je i kritika. Tako je Igor Mandi}, recenzent obaju knjiga, utvrdio da smo s Bauerom dobili `anrovskog pisca na svjetskoj razini. No, sljede}a tri Bauerova romana, (u svojim prvim izdanjima) objavljena u Sarajevu (Kratka kronika porodice Weber – 1990, Biserje za Karolinu – 1997. i Partitura za ~arobnu frulu – 1999.) na gotovo su ga misteriozan na~in u~inili nepoznatim u vlastitoj knji`evnoj sredini. Razlozi su, na`alost, sasvim neliterarni i realno se pokrivaju ~injenicom da su ih hrvatski izdava~i

1 Posljednjih se godina Bauer po~inje predstavljati i kao dramski pisac (drame Patnje Antonije Brabec i An|ela prodaje du{u Bogu postavljene su u radio-dramskom obliku, a ova druga spremna je za premijernu izvedbu na kazali{noj sceni; drama Partitura za ~arobnu frulu nalazi se u tisku u vrijeme pisanja ovog teksta). 2 Posebno poglavlje Bauerove proze za djecu ~ini njegova suradnja s Vojom Radoi~i}em. Nakon Poliglota i psa te Istine o gusarskom kapetanu Karvasu, ovaj se autorski dvojac upravo susre}e i u najnovijoj knjizi -- Vje{tici Lizi Hainbur{koj. Sretna je okolnost, prije svega za hrvatsku dje~ju knji`evnost, da su se dvije ovakve samosvojne, svje`e i autenti~ne poetike ne samo srele, nego i prepoznale. Njihovi svjetovi me|usobno korespondiraju, ne gu{e se i ne zatrpavaju; {to vi{e, ~ini se da su u stalnom dijalogu, da se naprosto razumiju, ~ak dobro zabavljaju. Iako stvarala~ki zrele i zanatski nepogre{ivo izvedene, Bauerove pri~e i

Radoi~i}eve ilustracije ostavljaju dojam infantilnog, djetinjastog, namjerno skiciranog i nedovr{enog svijeta. Sre}om, u pitanju nije manira, ni poza, ve} istinska kreacija.

redom odbijali – ogra|uju}i se proizvoljnim optu`bama za antikomunizam, antidogmatizam ili antinacionalizam, da je bilo prijedloga da se romani objave negdje drugdje, ~ak u prijevodu prije publiciranog originala. U takvoj su situaciji sarajevski izdava~i pokazali vi{e sluha za literaturu prema kojoj se mati~na knji`evnost ponijela uglavnom ma}ehinski, a manje materinski, dokazuju}i liberalizam sredine koja sa spomenutim romanima nema ni{ta zajedni~kog, osim {to `eli doprinijeti da na|u put do ~itatelja. Istovremeno, Bauerovi su romani – u rukopisu i bez korica - godinama ~itani i u vlastitoj knji`evnosti, uspostavljaju}i u njezinim podzemnim tokovima literaturu usporedivu samo s najboljim stranicama europske knji`evnosti; {to su, sasvim apsurdno, znali recenzenti i kriti~ari te su o Bauerovim romanima u posljednjih deset godina napisali vi{e komplimenata i argumentiranih pohvala nego o svim ostalim proznim djelima hrvatske knji`evnosti, koja su nastala u tom periodu – zajedno.

Rije~ je, uvjetno, o povijesnim romanima, a takvo nam shva}anje omogu}ava ~injenica da je ovaj `anr legitimirao tzv. slabu ili privatnu povijest kao potpuno ravnopravnu opciju jakoj ili slu`benoj povijesti. Jer, u Bauerovim se romanima uvijek traga za ~istim istinama – literarnim istinama, bez obzira treba li do njih do}i rekonstrukcijom povijesti vlastite obitelji, detroniziranjem vlasti pod ~ijom sjenom dodu{e mogu niknuti, ali se neminovno moraju i ugu{iti izdanci svakog pjesni~kog talenta ili postmodernisti~kom konstrukcijom svijeta, koji jedino umjetnost – ovaj put glazba, mo`e spasiti od nepovratnog udaljavanja od civiliziranog susjedstva. Bauer se ne boji biti aktualan, niti to ~ini pod svaku cijenu. Njegovi romani jednom ne ~ekaju dovoljnu povijesnu distancu, a drugi put preduhi}uju i samu povijest. Slo`ene, naj~e{}e polifonijske kompozicije, Bauerovi romani iznena|uju lako}om i jednostavno{}u pripovijedanja te uvjerljivo{}u i duhovito{}u koja nepogre{ivo dohva}a ~itatelja, ne osvr}u}i se na njegova prethodna ~itateljska iskustva. Iako su recepcijske mogu}nosti romana vi{estruke, oni uspijevaju biti jednako prohodni i zanimljivi na svim razinama.

Navedene kvalitete Bauerovih proza mogu se bez ostatka primijeniti i na njegov najnoviji roman Prevo|enje lirske poezije. Nakon pjesnika Borisa Brucknera – koji u romanu Biserje za Karolinu svjesno izabire (umo)bolnicu kao jedinu instituciju koja osigurava neprikosnoveno pravo pojedinca na slobodu govora, te glazbenika Ferdinanda Konjica – koji u romanu Partitura za ~arobnu frulu korigira svoju donkihov{tinu agresijom kojom surogatna frula zavr{i u grkljanu harmonika{a Srbina, Bauerov pripovjeda~ki senzibilitet i u novom romanu, ~vrsto ukorijenjenom u na{e vrijeme i prostor, pronalazi junaka u liku Emerika Hallera, nadarenog glazbenika i prevoditelja poezije. Sudbina kultiviranog i kreativno{}u obdarenog pojedinca ponovno je u sudaru s primitivizmom sredine, koja pobje|uje samim tim {to pla{i i inhibira sve koji ne pristaju na njezine su`ene i sku~ene koordinate, zbog ~ega je ve} i naznaku nekog talenta najpametnije potisnuti, ~ak i ironizirati. Hereti~ki uspore|uju}i umjetnika s prorokom, Bauer }e, dodu{e, poetizirati, ali ne i idealizirati stvarnost u kojoj `ivimo. Njegov je Emerik - od imena do zanimanja – romanti~arski orijentirana figura antijunaka, poja~ana dijelom i epistolarnim fragmentima romana, koji za razliku od svojih prethodnika ipak ne}e zavr{iti tragi~no. Naime, ve}

je podnaslovom – Romanetto buffo – Bauer za svog junaka odredio happy end, pa }e ljubav prema `eni, kao i ljubav prema bli`njemu, ali i talent, na kraju ipak nadvladati barbarstvo, sebi~nost i glupost. Ravnote`u takvoj stvarnosti autor majstorski gradi u drugoj fabuli koja funkcionira slikovito kao parodija televizijskih sapunica. Pri tome, Baueru, sasvim o~ito nije do parodiranja sapunice na prvome mjestu, nego do toga da poka`e kako povr{ni suvremeni ljudski odnosi pre~esto u stvarnosti nalikuju parodiji.

Roman je ispri~an u prvom licu, temperamentno i te~no, s duhovitim opservacijama i bespo{tednim introspekcijama glavnog junaka, psiholo{ki iznijansiranim i mudro odabranim likovima razli~itih vrsta stvarnosti te kritikom vremena i njegovih glasnogovornika koji su o~ite kulturne i umjetni~ke vrijednosti doveli u krizu. Stalnim pretakanjem lirskog u grubu, glupu, pa ~ak i tragikomi~nu prozu banalnog `ivota, Bauerov je roman (poput svojih prethodnika!) uspio proizvesti uvjerljivu – makar i poraznu – sliku svijeta.

Zanimljivo je da }e i u ovom romanu ~itatelj mnoge dijelove, pa ~ak i cjelinu pri~e, do`ivjeti kao knji`evno uobli~enu autobiografiju. Taj dojam zapravo je jo{ jedna zajedni~ka crta svih Bauerovih romana. Zato valja ovdje naglasiti da su svi ti romani, bez obzira na navedene i nenavedene zajedni~ke karakteristike, u mnogome i razli~iti; arhitekturom, tempom, re~enicom i temperamentom. Svaki je od njih odre|en sasvim novim pristupom gra|i, svaki je sasvim novi knji`evni projekt. Glavni junaci i fabule, u kojima }emo, dakle, uvijek osje}ati kako prepoznajemo pisca i novu projekciju autobiografije, tako|er su u tolikoj mjeri razli~iti – da bi pisac morao imati barem pet `ivota kako bi to prepoznavanje autobiografskog dobilo ~vr{}u podlogu u stvarnosti. Karakteristi~na je zabuna do koje je do{lo u jednom od novijih prikaza Kratke kronike porodice Weber. Kriti~ar Baueru zamjera {to u drugom dijelu romana premalo intervenira u dokumentarnu gra|u, a pri tome previ|a kako ta dokumentarna gra|a postoji samo unutar stvarnosti Bauerovog romana, odnosno da to jest ~ista literatura i ni{ta drugo.

Autobiografski elementi svakako jesu prisutni u Bauerovoj prozi, ali to karakteristi~no prepoznavanje autenti~nog `ivota manje je rezultat autobiografske projekcije, a vi{e onog umjetni~kog majstorstva, ideala umjetni~kog stvaranja od antike do danas: da djelu bezrezervno i neposredno vjerujemo. ***

O romanima Ludwiga Bauera danas se, navodno, sve zna. Hrvatska knji`evna kritika upregla je i izlo`ila cjelokupan kriti~ki instrumentarij kako bi pokazala i dokazala, ne samo da je u Baueru spremna vidjeti potencijalnog Nobelovca, nego da je Bauer uop}e najbolje {to se dogodilo hrvatskoj knji`evnosti posljednjeg fin de siPclea. S jedne je strane, takav Bauer uspore|ivan s Krle`om, Andri}em ili Kunderom, a s druge strane -- me|u suvremenicima -- usporediv je, ~ini se, tek sam sa sobom; odnosno, u nedostatku kakve recentne paradigme, kriti~ari ne uspore|uju Bauera s drugim hrvatskim autorima, nego Bauerove romane uspore|uju me|usobno, tj. Bauera mjere Bauerom. Tako je Biserje za Karolinu postalo proslavljeno, Kratka kronika porodice Weber Bauerovo je najrazvikanije djelo, a Prevo|enje lirske poezije, koje se jo{ nije

ohladilo od tiskanja, ve} je progla{eno bestselerom -- dodu{e, vieweghovske provenijencije. No, ista kritika primijetit }e da je ipak samo rije~ o prvim hrvatskim izdanjima kojima su prethodila izdanja i nagrade u Sarajevu devedesetih godina sad ve} pro{log stolje}a (izuzev{i posljednji roman Prevo|enje lirske poezije) pa je stoga jasno za{to se Bauerovim odli~nim romanima, u kontekstu budu}ih nagrada, ne treba previ{e veseliti3. Jasno je da ovakva kritika, mo`da i nehoti~no, diskvalificira samu sebe, i ponovno potvr|uje da je, kako to Jergovi} primje}uje, ~e{}e disciplina proiza{la iz bontona nego autonoman i slobodan `anr kojemu je cilj procjenjivati knji`evnost i razvrstavati je po kvaliteti i smislu4 .

Me|utim, ili na sre}u, Bauerova je literatura bila i ostala imuna kako na glas kritike, tako i na sve one izvanliterarne ~injenice koje su je u stopu pratile, ali ni Bauera ni njegove knjige nisu uspjele u~initi gnjevnim disidentima, niti protjerati iz vlastite jezi~nosti -- koja je, uostalom, oduvijek i bila barem dvojezi~nost. [to vi{e, Bauerova se literatura u~vrstila u onome u ~emu je i bila najbolja: u literaturi samoj, tj. estetskom.

Posebno mjesto u Bauerovom proznom opusu zauzima roman Kratka kronika porodice Weber, prvi u nizu od tri romana (uz jo{ jedan dje~ji) koji su od Bauera -- dotad objavljivanog i nagra|ivanog u hrvatskoj knji`evnosti napravili slu~aj Bauer: pisca za koga znaju samo najupu}eniji -- vi{e vani nego u vlastitoj zemlji, ~ije su se knjige {irile i ~itale u ve} famoznim naran~astim fasciklima kao nekakav podzemni tok mati~ne knji`evnosti, o ~emu smo ve} u ovom tekstu govorili.

Ponovimo, rije~ je o romanu koji je 1990. godine objavljen u Sarajevu. Iste je godine roman dobio nagradu Svjetlosti za roman godine te je po njemu napravljen scenarij za cjelove~ernji igrani film i TV- seriju u re`iji Rajka Grli}a, a zatim je postao dijelom ratnog plijena ili spaljen u srpskim napadima na Sarajevo. Te{ko je re}i je li u ovakvom slu~aju zanimljivija literarna ili izvanliterarna sastavnica djela.

Fiktivnu povijesnu autenti~nost romana autor svjesno podgrijava prologom u kome se, na na~in starih majstora, obra}a ~itatelju i izvje{tava o izvorima, ili krajem romana, kada se pojavljuje kao lik - dje~ak koji je u~io svirati glasovir kod Gizele Weber, autorice ove obiteljske kronike. Gizela je na taj na~in postala tuma~ autorovih pogleda. ...Weberi su uvijek prezirali apriorne podjele me|u ljudima, pa je neveberovski vjerovati da su Weberi sami po sebi ne{to posebno... - Biti Weber - rekla je Gizela - vjerojatno nije vi{e od odre|enog iskustva, iskustva koje poznajem. - Gizela, ja te ne razumijem - rekao je Barilo. - Zakopala si se u ovu gluhu provinciju, u ovu staru ku}erinu i `ivi{ okru`ena porodi~nim relikvijama i portretima, oprosti {to tako ka`em, ali tako to i jest, portretima mrtvaca. Ti si inteligentna i nadarena mlada `ena, ali okre}e{ le|a `ivotu i `ivi{ u fiktivnom svijetu. Umjesto u sada{njosti, `ivi{ u pro{losti. [to }e ti svi ti portreti

3 Jagna Poga~nik: Posustaje li hrvatska proza?, Jutarnji list, 2. 6. 2001. 4 Miljenko Jergovi}: Naci bonton, Zagreb, 1998.

po zidovima, stari albumi i pisma. Kakve svrhe ima ta tvoja kronika? Zar je to zamjena za `ivot?

- Ne - rekla je Gizela. - To nije zamjena za `ivot. To jest `ivot. Ti proklamira{ Novo vrijeme, i ~ini ti se da je `ivot ono {to je po~elo jutros, ali mi smo i dio onoga {to je bilo prije nas. - I to je razlog da se povu~e{ od svijeta i `ivota, i `ivi{ kao redovnica? - @eljela bih sa~uvati ovu ku}u. Kao dokaz da su ovdje `ivjeli ljudi... I `eljela bih da Vlado stekne svijest o svojim korijenima. Onaj tko ne zna odakle je po{ao, ne zna ni kamo ide!5

Autor kao lik ostaje, dakle, izvan kronike; on je prvenstveno zapisiva~. Takvom svojom nazo~no{}u autor legitimira vlastitu pri~u, no ona je objektivno vjerodostojna upravo onoliko koliko je vjerodostojan i [enoa kada na kraju povjestice Postolar i vrag svjedo~anstvo svojoj obradi narodne pripovijetke, daje rije~ima: Istina vam sve to bila: od majstora sam je slu{o, kad sam kod njeg vina ku{o. Drugim rije~ima, prvenstvena istina na koju Bauerova literatura pretendira jest ona literarna. Ali i drugi izazovi njegova stvaranja jesu tra`enje istine, dakle: i izvanliterarne.

Partitura za ~arobnu frulu, za razliku od prethodnih romana, a na tragu velikih europskih uzora, oblikuje moralnu, eti~ku vertikalu - globalnog ili globaliziranog dru{tva, i to upravo na pitanjima zlo~ina i kazne, zlo~ina bez kazne, kazne koja postaje zlo~inom. Iskustvo posljednjeg rata dislocirano je u Be~ - grad koji rat u susjednom dvori{tu promatra kao televizijski program {to ga je u svakom trenutku mogu}e promijeniti. Za glavnog junaka ta distanca ne postoji: Be~ i Sarajevo neizbje`no se uspore|uju, a njihova je povezanost povijesno utemeljena.

Mogao je o Be~u govoriti vi{e i zanimljivije nego o svojem rodnome gradu. U stvari, o Sarajevu bi malo {to imao re}i. O Sarajevu se nije moglo govoriti o ulicama i zgradama, ili bar on to ne bi znao. Ovdje je bila Narodna biblioteka. Sagradili su je Austrijanci. Sarajevo je bilo tada u Austriji. Da im nismo ubili prijestolonasljednika, koji se usput re~eno zvao kao ja, samo {to je ispred Ferdinand imao jo{ i Franz—da ga mi nismo ubili, evo ovdje u centru grada, mo`da bi to bila i danas Austrija. To je povijest. @ivot je apsurdan i lud, za{to i povijest ne bi bila apsurdna i luda? Ubojica prijestolonasljednika dobio je svoju ulicu, i mi smo na njega bili ponosni, jer tri ~etvrt stolje}a on nije bio terorist nego borac za slobodu. Mo`da je meni otac namijenio ime Franjo Ferdinand iz inata prema nazoru da je terorist borac za slobodu, iz prkosa, ali ipak se nije usudio dodati ono Franjo ili Franz ispred Ferdinanda. I to je povijest. Pro{lost koja nije ostavila ni{ta za pokazivanje turistima.6

Likovi funkcioniraju u grupi: s jedne strane, `rtve i zlo~inci, Balkanci u ~ijoj civilizacijskoj prtljazi nova sredina percipira samo rat; te s druge strane, mirotvorci, koji vlastitu ne~istu savjest poku{avaju oprati projektom Budu}nost za Bosnu, odnosno u glazbenom Be~u okupiti i `rtve i zlo~ince u glazbeni sastav, ~ije bi i samo postojanje trebalo dokazati da se ni{ta zapravo nije ni dogodilo. Takvu hipokriziju, koju je be~ki recenzent romana Ljubo Ruben Weiss nazvao ritam nasilja i ritam valcera, ne mo`e podnijeti jedino Ferdinand, donkihotovski intoniran glavni lik, junak koji sasvim

5 Kratka kronika porodice Weber, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001, str. 226 - 227 6 Partitura za ~arobnu frulu, Strijelac, Zagreb, 2000, str. 9 -10

nejuna~ki provodi svoju privatnu pobunu u Be~u hrane}i ptice, truju}i {takore i crtaju}i kva~ice za odje}u u javnim zahodima, rugaju}i se time savr{enoj civilizaciji koja ih je tamo previdjela ili zaboravila postaviti. Hipokrizija, {to vi{e, izaziva u Ferdinanda vjerojatno istu onu mu~ninu i gadljivost koju je student Raskoljnikov morao osjetiti pred starom zelena{icom na koju je digao sjekiru. U surogatnoj muzi~koj kapeli Ferdinandova je sjekira-flauta-frula mogla zavr{iti jedino u grkljanu harmonika{a Srbina, ispisuju}i time (krvavu) partituru za (bosansku) ~arobnu frulu.

Zahtjevna polifonijska kompozicija romana uspostavlja se tako|er na nekoliko razina: od mo`da najprisutnije - povijesne, s jasno upisanim ironijskim komentarima, preko filozofske, prepoznatljive u suprotstavljenim teorijama reda i kaosa, do intertekstualne koja priziva imena poput Kafke i Dostojevskog. Nalik glazbi kojom poku{ava uspostaviti dijalog izme|u svjetova {to se razmi~u, ovaj roman - stvarnosno utemeljen, eti~an i korektan spram ljudske sudbine bilo kojeg predznaka, {irokog misaonog manevarskog prostora - otvoreno i neskromno proziva potencijalne sugovornike da mu se pridru`e.

Specifi~na dimenzija Bauerove literature, osobito romana Kratka kronika porodice Weber i Partitura za ~arobnu frulu, nalazi se u ~injenici da njima Bauer otvara sasvim novu temu u hrvatskoj knji`evnosti -- Podunavlje, temu koja se svojom mitskom dimenzijom mo`e uspore|ivati eventualno s Krle`inom Galicijom. Karakteristi~an toponim u tim okvirima predstavlja Be~.

Za razliku od ve} spomenutih literarnih istina, Be~ -- sredi{te i metafora Podunavlja, u ovim je romanima realija -- stvarno mjesto prikazano u dvije vremenske dimenzije, u rasponu od polovice 19. do kraja 20. stolje}a. Fiktivnom hrvatskom weberovskom Gradecu suprotstavlja se Be~ kao konkretan i realan kontrapunkt, mjesto susreta i konfrontacija s dominantnim klasnim sukobom. U tom i takvom Be~u Weberi se ra|aju, {koluju, lije~e i boluju; iz Be~a u Gradec sti`u prve nogometne lopte, nove note za violinu, ali i pisma stare tetke Agneze. Be~ je izazov, novost, razo~aranje, Be~ je mjera europejstva, civilizacije koja gubi bitku nad necivilizirano{}u.

Bez obzira na vi{e nego stoljetni raspon u kojem se Be~ tretira u ova dva romana, konstantna je duboka civilizacijska, kulturna i povijesna, reklo bi se ~ak organska veza Be~a s ovim na{im prostorima, odnosno -- povijesti i sada{njosti tih prostora s jednim od trajnih centara i raskrsnica europejstva. U svojoj mnogozna~nosti ta veza podrazumijeva i interferenciju srednjeeurposkih prostora i jugoisto~ne Europe, odnosno svijeta germanske i slavenske povijesti, civilizacija i kultura.

Podunavlje i, uvjetno re~eno, srednjeeuropske teme i prostori, u Bauerovoj prozi dio su {ireg Bauerovog anga`mana u aktualiziranju i analizi tema koje ulaze u te okvire. Kada ka`emo {iri anga`man, onda imamo na umu i nebeletristi~ke tekstove koje je Bauer posvetio tom tematskom krugu, dijelom i svojim doprinosom nastanku i definiranju ovog simpozija -- Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, ali i svim onim svojim non-fiction tekstovima u kojima pokazuje koliko su ovi prostori povezani s europskom civilizacijskom maticom i povije{}u, ju~er i danas.

Kao {to je, primjerice, kod Guentera Grassa nekada{nji Danzing tematsko izvori{te romanesknog svijeta, tako je to kod Bauera jugoisto~no europsko Podunavlje. Baueru su i s gledi{ta njegove poetike i s gledi{ta spomenutog anga`mana (dru{tvenog, politi~kog, filozofskog) interesantni prije svega Nijemci, odnosno Austrijanci ovog prostora, kao knji`evni likovi; njihove stvarne i hipoteti~ke, literarizirane ili gotovo doslovno ispri~ane sudbine. Tim svojim postupkom Bauer, na odre|enoj nadliterarnoj razini, slijedi dva cilja. Prvenstveno, poku{ava istra`iti i prezentirati istinu o tom dijelu njema~kog/austrijskog korpusa; istinu koja je ~esto zamagljena ili iskrivljena predrasudama, namjernim fabrikacijama la`i i neuni{tivom germanofobijom koju je Bauer vidio kao jednu od kroni~nih boljki i izvori{te mnogih nesporazuma karakteristi~nih za cjelokupnu oblast. Na drugoj razini, ali ne manje zna~ajnoj, Bauer neprekidno raskrinkava slu`benu povijest uop}e, dokazuju}i, podjednako snagom logi~kih koliko i literarnih argumenata, kako je u pitanju ~esto proizvoljna projekcija koja se bitno razlikuje od onoga {to konkretni povijesni momenti predstavljaju na razini konkretnog ljudskog iskustva.

Izvanknji`evni su ciljevi ove knji`evnosti, dakle, sasvim svjesno vrlo ambiciozni: dati doprinos po{tenom razumijevanju "njema~kog pitanja" uop}e, kao i pripomo}i istinitom razumijevanju cjelokupne povijesti ovih prostora. Ali upravo uvjerljivost literarne, prozne projekcije ~ini Baueru te ambiciozne ciljeve dohvatljivim.

Otvaranje ovakve teme predstavlja, dakle, afirmaciju kulture i tradicije Podunavskih Nijemaca, kojima je Kratka kronika porodice Weber ve} postala kultnim romanom, ali je i puno dalekose`nije: prividno Bauerovo zatvaranje u okvire su`enije teme, recimo -- manjinske, istovremeno je otvaranje prema ve}em, prema njema~koj kulturi i tradiciji uop}e, odnosno prema Europi. Vrstan hrvatski pisac, kakav Bauer jest, s romanesknom prtljagom Podunavskih Nijemaca -- koja neposredno predstavlja most prema Europi, ima najbolje izglede biti respektabilnim europskim piscem.

Das Do na u ge biet – der eu rop äi sche Hori zont von Ba u ers Ro ma nen

Das Donaugebiet als ein historisch definiertes Gebiet, das ununterbrochen dauert, findet man im Romanopus von Ludwig Bauer und zwar auf ähnliche Weise, auf die sich der ehemalige Danzig durch die Werke von Günter Grass literarisch gestaltet. Diese thematische Richtung ist vor allem in folgenden Romanen von Bauer anwesend: "Eine kurze Chronik der Familie Weber" und "Die Partitur für die Zauberflöte". Im ersten dieser zwei Romanen, aktualisiert der Autor das Schicksal der Donauschwaben und im zweiten zeigt er die innere Verbindung zwischen Südosteuropa und sich selbst als donauschwäbische Schriftsteller mit dem europäischen und Donau- als auch Kulturzentrum. In beiden Fällen ist die effektive literarische Projektion auch im Dienst des Suchens und in der Affirmation der vernachlässigten oder zurückgedrängten historischen Wahrheit. Mit der Wendung dem vermeintlich engeren, Minderheitenthema, schließt sich Bauer eigentlich dem weitern, europäischen kulturellen und historischen Kontext an.