VDG JAHRBUCH 2002
Lidija DUJI]
Podunavlje - europski obzor Bauerovih romana Ludwig (Ljudevit) Bauer prisutan je u hrvatskoj knji`evnosti posljednjih dvadesetak godina. Za to je vrijeme objavio petnaestak naslova, namijenjenih kako dje~joj tako i odrasloj ~itateljskoj publici, koji su tiskani u Zagrebu i Sarajevu. Rije~ je prvenstveno o prozama, u rasponu od bajke do romana, obilje`enim imanentnom opredijeljeno{}u za pri~u i pripovijedanje1. Primjerice, njegove su knjige za djecu (Parnja~a Colombina – dva hrvatska i jedno slova~ko izdanje, Dokaz da je zemlja okrugla – dva izdanja, Poliglot i pas – sarajevsko i hrvatsko izdanje, Tri medvjeda i gitara – ~etiri izdanja; a sve u ukupnoj nakladi ve}oj od 60.000 primjeraka!) ocijenjene izvrsnom literaturom specifi~ne ~apekovske estetike, kojom Bauer, s jedne strane – propituje `anr bajke, restauriraju}i pritom vrijeme u kojem je bila `iva, usmena, amorfna, te s druge strane – nudi ideju umjetnosti koja mo`e korigirati stvarnost, prirodno i sasvim netendenciozno. Ne ~udi stoga {to su spomenuta ~etiri naslova ne samo objavljivana u ponovljenim izdanjima, prevo|ena i nagra|ivana, nego je jedan od njih – Tri medvjeda i gitara – postao obaveznom lektirom za osnovnu {kolu, dok su sve proze u{le u selekciju White Ravens, u koju Jugendbibliothek iz Münchena uvr{tava najbolje europske knjige godine. Da Bauer ne odustaje od pisanja za djecu, potvr|uju i posljednje knjige bajki: Ronilac bisera, naslov objavljen u posljednjim danima pro{loga stolje}a, kao i Istina o gusarskom kapetanu Karvasu, te Vje{tica Liza Hainbur{ka.2 Kriminalisti~kim romanima Trag u travi – 1984. i Trik – 1985, prodanim u 50.000 primjeraka, Bauer je pokazao ne samo da sjajno poznaje teoriju `anra, koji i danas balansira na samom rubu trivijalnosti, ve} i da posjeduje dovoljno kreativnosti da krutu shemu `anra premjesti u doma}u sredinu i napravi od nje dobru literaturu. Pored ~itatelja, {to ih je krimi} oduvijek imao, izvanprosje~nost Bauerovih djela prepoznala je i kritika. Tako je Igor Mandi}, recenzent obaju knjiga, utvrdio da smo s Bauerom dobili `anrovskog pisca na svjetskoj razini. No, sljede}a tri Bauerova romana, (u svojim prvim izdanjima) objavljena u Sarajevu (Kratka kronika porodice Weber – 1990, Biserje za Karolinu – 1997. i Partitura za ~arobnu frulu – 1999.) na gotovo su ga misteriozan na~in u~inili nepoznatim u vlastitoj knji`evnoj sredini. Razlozi su, na`alost, sasvim neliterarni i realno se pokrivaju ~injenicom da su ih hrvatski izdava~i 1
2
Posljednjih se godina Bauer po~inje predstavljati i kao dramski pisac (drame Patnje Antonije Brabec i An|ela prodaje du{u Bogu postavljene su u radio-dramskom obliku, a ova druga spremna je za premijernu izvedbu na kazali{noj sceni; drama Partitura za ~arobnu frulu nalazi se u tisku u vrijeme pisanja ovog teksta). Posebno poglavlje Bauerove proze za djecu ~ini njegova suradnja s Vojom Radoi~i}em. Nakon Poliglota i psa te Istine o gusarskom kapetanu Karvasu, ovaj se autorski dvojac upravo susre}e i u najnovijoj knjizi -- Vje{tici Lizi Hainbur{koj. Sretna je okolnost, prije svega za hrvatsku dje~ju knji`evnost, da su se dvije ovakve samosvojne, svje`e i autenti~ne poetike ne samo srele, nego i prepoznale. Njihovi svjetovi me|usobno korespondiraju, ne gu{e se i ne zatrpavaju; {to vi{e, ~ini se da su u stalnom dijalogu, da se naprosto razumiju, ~ak dobro zabavljaju. Iako stvarala~ki zrele i zanatski nepogre{ivo izvedene, Bauerove pri~e i Radoi~i}eve ilustracije ostavljaju dojam infantilnog, djetinjastog, namjerno skiciranog i nedovr{enog svijeta. Sre}om, u pitanju nije manira, ni poza, ve} istinska kreacija.
95
